Da vidite fotografiju u totalnoj velicini kliknite na nju!!!

To view photograf it's regular size, please click on it!!!

Nakon osvojene broncane medalje, biloje mali prilike da se otidje na plazu i osvjezi. Iako na rijeci, Pert je jako blizu okeana, samo par kilometara, sa jednim od najljepsih plaza u Australiji i beskonacnim pogledom u horizon. Kao i uvijek za zabavu su bili raspolozeni Maljkovic, Matijasevic, a tu je i majstor Cira.

Cira je uvijek bio spreman i otvoren da se slika, te pravi je maher i u bazenu i van bazena, te sam imao prilike da se sa njime i ispricam, a bogami i izslikam. Ovo je jedna slika iz trenutaka relaksacije, takodjer sa plaze blizu Indijskog Okeana.

Kada je trebalo plivati za loptu u svakoj cetvrtini, nije mu bilo premca. I na kraju rezultat - MEDALJA. Osmijeh na licu sve govori. Po drugi puta iz Pertu smo se vratili sa medaljom. I sa svim problemima oko organizacije puta, te poteskoca i nevolja, momci su bili na vrhu zadatka. Da Vam uspijeh bude sto bolje jasniji, samo jedan podatak da je do kraja prvenstva radi (nedostatka) konretne prehrane Cira je izbugio par kila. Istina je da smo se vratili u isti hotel koji nam je donio zlatnu medalju 1991. godine, ali hrana je bila kriminal - sto se tice izbora i kolicine. A to mogu da licno potvrdim, jer sam provodio dosta vremena u hotelu. Jednog dana ce i organizacija proraditi! (Uvijek sam bio "hopeless optimist" - beznadezni optimista, ali sto se moze svi mi imamo svoje mane).

Rasravljao sam sa Zeljkom cinjenicu da sam i ja zasluzio jednu medalju, naspram koliko ovu nasu reprezentaciju vec pratim, a bogami i za navijanje kako je i trebalo da bude. Jeste da u teretani ni jedan dan nisam bio, ali to su samo malene cinjenice. Ipak super slika, a Cisin pogled je za pamcenje. Na kraju je bilo i vremana za par pivaca da se proslavi kako i valja. Sto se samog pica tice, to je naplata sa proteklog prvenstva vis-a-vis jedno oklade koju sam ja DOBIO a Cisa IZGUBIO.

Madelja, jako sjajnog lika, a bogami i znacaja.Jako se lako naviknuti na nju. Druga oklada ce biti po medalju. Samo imam jedan mali problem - mislim da bas i nemam jednu svoju.

Leganda jugolsovenske vaterpolo reprezentacije - Dr. Repac, u trenucima opustanja u dvoristu hotela "All Seasons." Ako je iko pratio igre reprezentacije, u bazenu doktor je i ovog puta bio sa svojom legendarnom torbom, koja bogami jako dugo traje.

Kuljaca (integralni dio ekipe Partizana koja je osvojila prvi klupski trojej za jugoslovenski sport nakon sankcija pobjedivsi Jadran u Splitu fudbalskim rezultatom od 3:1). Tako braniti kao sto je on samo mora da se kapa skida. Naravno, bez legendarnog osmijeha nista nema. Na mojoj lijevoj strani, uvijek na visini zadatka - Savic.

Ako vam treba recept kako da se zabavite - to su dva momka koje treba da pitate!

Slika govori sama po sebi.

Iza mene, jenda od najubojitijih ruka svjetskog vaterpola, i vjerojatno jedna od najvecih aduta buducnosti jugoslovenskog vaterpola. (Nadam se da cu ostati u pravu u dalekoj buducnosti). Takodjer, momak koji je donio ubojitim golovima titulu osvajaca kupa LEN-a Partizanu.

Na kraju, jos jedna slika sa medaljom. Moj dobri prijatelj Neno Vukanic. Uvijek u hrvanju sa kilasima iz protivnickog tima, a takve se stvari moraju izdrzati i mentalno i fizicki. Na kraju smjesak i zasluzeno osvojena medalja. Govorim o momku na desnoj strani - ja sam medalju tada samo posudio.

Na kraju da kazem da bez obzira sto sam tada potrosio cijelokupnu lovu, i onu sto sam imao, i onu koju nisam imao, bilo je nezaboravno. Navijanje, atmosfera, trenuci odmora i zabave, te da imam priliku da izaberem da li bih opet otisao, ne bih ni sekunde razmisljao.

This page was last updated on 10/19/1999 07:51:33 PM.