Balada Objesenih


Braco ljudska, sto nadzivjet cete nas
ne budite prema nama srca tvrdog,
jer ako milost za nas jadne imate,
sjetit ce se Bog da vas je cuo.
I ovdje nas vidite, visimo u beskraj:
sada malo po malo nestaje,
trulez ce biti nase kosti,
nemojte da vas pozdrav bude podsmijeh:
molite Boga da nam svima prosti!

Ako vas zovemo bracom, trebate
strpljenja imati: dopast ce nas
pravde, ali vi to znate,
za nju nismo svi jednaki.
Oprost molite za sve mrtve,
Djevicu i svece na njihovim sjajnim tronima,
da njihova milost ne prestane,
da nas spasi crnih ponora.
Zivot je prosao, mi smo mrtvi:
Molite Boga da nam svima oprosti!

Kisa nas je vec izblijedila,
sunce nas crni i susi,
bijesni gavran oci busi,
bradu i trepavice kljunom grabi.
Vrijeme odmor za nas ne priznaje.
A vjetar se nasmiljeno vraca i dolazi
i ljuljaju se tijela, sjecanja na tugu,
probodena udarcima, bodena u zvuku,
i vi koji ste tu ne okrecite lica:
molite Boga da prosti nam svima!

Najveci prince koji sve mozes
u vatru i u mrak ne bacaj nas,
iako za te nemamo vise darova,
ljudi, nema vise vremena za smijeh:
molite dragog nam Boga da prosti nam grijeh.