From: Bruna Saric
Subject: Dom i svijet br. 74
Date: 1995/06/26
Message-ID: <199506231820.LAA18039@zagreb.matis.hr>
sender: hrvatski-vjesnik@stribor.srce.hr
approved: NETNEWS@AUVM.AMERICAN.EDU *
comments: ********************************************************
errors-to: human-hrvatski-vjesnik@stribor.srce.hr
precedence: bulk
x-listprocessor-version: 6.0c -- ListProcessor by Anastasios Kotsikonas
reply-to: bruna@zagreb.matis.hr
newsgroups: bit.listserv.hrvatska
originator: hrvatski-vjesnik@carnet.hr
Dom i svijet br. 74
Podlistak inozemnog izdanja Vecernjeg lista 26. lipnja 1995.
1.NAZIV "HRVATSKI" SLUZBENO U AUSTRIJI
2.RAZGOVOR S PROF. DR. MILIVOJEM COPOM
3.PUCKO PJESNISTVO MOLISKIH HRVATA
NAZIV "HRVATSKI" SLUZBENO U AUSTRIJI
Vec duze vremena se trse razne ustanove, izmedju ostalih i
Austrijsko-hrvatsko drustvo, kao i sam autor ovih redova, da
se naziv srpsko-hrvatski promijeni. Naime, kao prisegnuti
sudski tumac morao sam do sada sluzbeno imati na svom pecatu
naziv srpsko-hrvatski. Cak ni varijanta hrvatsko-sprski nije
bila dopustena. Uskoro ce to biti drugcije. Savezno
ministarstvo za pravosudje u Austriji 18. stravnja 1995.
donijelo je odluku da se naziv "serbo-kroatisch" (srpsko-
hrvatski) moze dijeliti na slijedece grupe: bosanski, hrvatski
i srpski, dok je gradiscanskohrvatski kao podgrupa hrvatskog
jezika takodjer moguca. Naime, jedino su Gradiscanski Hrvati
jos prije desetak godina mogli bez velikih poteskoca nazvati
svoj jezik hrvatskih i to bez ikakvih "srpskih" privjesaka.
VArijanta gradiscanskohrvatskoga se kao takva poducavala na
sveucilistu. Naime, njihov jezik nije plod nekih zakljucaka
Vuka KAradzica ili Novosadskih dogovora, nego je ostao onakav
kakvog su ga njihovi predji donijeli sa sobom prije 400 godina
na podrucje danasnjeg Gradisca u Austriji i sacuvali do
danasnjeg dana.
Odluka Saveznog ministarstva za pravosudje stupa na snagu 1.
srpnja 1995, te svi tumaci za te jezicne grupe u Austriji
trebaju zatraziti do 14. lipnja ove godine, da im se naziv
njihovog djelokruga promijeni u dvije jezicne varijante to
jest hrvatski i srpski, a oni koji zele i za bosanski.
Prisegnuti sudski tumaci iz Gradisca imaju mogucnost da k tome
unesu i cetvrtu varijantu, a to je gradiscanskohrvatski.
Hrvatima u Austriji se preporucuje da na javnim ustanovama
(sudovima, policiji, opcinama, itd.) u pomanjkanju znanja
njemackog jezika uvijek traze tumaca za hrvatski, jer ako to
ne zatraze moze se u mnogim delikatnim slucajevima dogoditi da
onda dobiju tumaca, pred kojim ne bi rado pricali o nekim
problemima. Znalo se dogoditi da izbjeglice iz Bosne, koji su
prosli logore u Keratermu i Manjaci dobiju na preslusanju
SRbina kao tumaca, koji ce zlocine i progone sa srpske strane
sigurno ublaziti na stetu progonjene osobe.
Ovaj korak u austrijskom pravosudju moze biti smjernica i
drugim zemljama, a i svim slavistickim institutima izvan
Hrvatske, da jezicni konglomerat vise ne zovu "srpsko-
hrvatskim", nego tako kako se u zemljama tih naroda taj jezik
zove. Isto se treba primijeniti u nastavi hrvatskoga jezika za
hrvatsku djecu nasih gostujucih radnika, kojima je terminus
"srpsko-hrvatski" bio nametnut.
dr. Marijan Brajinovic, Bec, Austrija
RAZGOVOR S PROF. DR. MILIVOJEM COPOM
ISELJAVANJE JE SLOZEN PROCES
Istrazivanje prof. dr. Milivoja Copa, umirovljenog profesora
rijeckog Pedagoskog fakulteta, pod naslovom "Hreljinsko
iseljenistvo do Drugog svjetskog rata" objavljeno je u prvom
Bakarskom zborniku. Povod za razgovor s prof. dr. Copom je
medju inim i to Sto je Hrlejin najiseljenickije mjesto u
Hrvatskom primorju, a i njegov rad je pisan jednostavnim,
razumljivim jezikom te je pristupivSi toj itekako znacajnoj
problematici pobudio interes i izuzetno zanimanje javnosti.
- Vi ste autor prvog istrazivanja o iseljavanju iz Hreljina.
Kako ste dosli na ideju da se prihvatite tog zadatka?
U Hreljinu, rodnom mjestu Josipa Marohnica, nasla se grupica
entuzijasta koja je u njegovu cast i spomen, a glede njegova
doprinosa Hrvatskoj bratskoj zajednici i hrvatskom
iseljenistvu uopce, zeljela obiljeziti stotu obljetnicu
osnutka Hrvatske bratske zajednice u Americi. Tim povodom
zamolili su me da istrazim pojavu iseljavanja iz Hreljina i
svoj rad obrazlozim na znanstvenom kolokviju u Bakru. Taj sam
zadatak kao rodjeni Hreljan sa zadovoljstvom prihvatio.
- Kada je zapocelo iseljavanje iz Hreljina?
Hreljinski iseljenici poceli su se iseljavati pocetkom
pedesetih godina proslog stoljeca. Prema podacima iz Matice
umrlih zupne crkve u Hreljinu (1858.-1920.) moze se s mnogo
pouzdanja zakljuciti da je prvi poznati hreljinski iseljenik,
ili barem jedan od prvih, bio Petrus Kruzic, zvan Nauta. On je
iselio u juznoamericku drzavu Peru i 1869. umro u Limi u
starosti od 29 godina. 1884. godine, kako pise poznati
bakarski ucitelj Dragutin Hirc, otputovalo je iz Upravne
opcine hreljinske 956 muskaraca.
- Koji su glavni uzroci iseljavanja iz tog primorskog mjesta?
Hreljani su sve do polovice 19. stoljeca, svojim teskim i
mukotrpnim radom, sebi osiguravli relativno skroman zivot u
kojem se vise zivotarilo negoli zivjelo. Medjutim, u drugoj
polovici stoljeca, zbog pojave opce gospodarske krize u Europi
i novonastalih politickih prilika u Hrvatskoj, propasti
jedrenjaka, vinske krize, zavrsetka zeljeznicke pruge
Karlovac-Rijeka i dr. izgubili su mogucnost zaposljavanja pa
su mnogi napustali rodni kraj u potrazi za novom zaradom i
boljim zivotom. Nalazili su ga u iseljenistvu, u prekomorskim
zemljama.
- Kamo su odlazili hreljinski iseljenici?
Oni su najvise odlazili u pojedine predjele SAD-a, posebno u
sjeveroistocno dio u kojemu je bila koncentrirana americka
teska industrija i gdje su se nalazili veliki rudnici ugljena
i drugih kovina. Odlazili su pogotovo u Chicago i Pittsbourgh,
zatim u druga sredista drzava West Wirginie, Pennsylvanie i
Ohia u cijoj su se okolici nalazili rudnici mrkog ugljena,
zeljezare i druge tvornice; zatim u podrucja uz sjevernu obalu
Tihog oceana, posebno u gradove Seattle i Tacomu gdje su se
zaposljavali u ribarstvu i industriji za preradu ribe.
Iseljavanje Hreljana u Kanadu, od 1903. do 1914. godine, bilo
je znatno manje. Znacajan broj Hreljana iselio se u Juznu
Ameriku, poglavito u Brazil, Argentinu, Urugvaj, Paragvaj,
Peru i Boliviju, a mali broj iselio je i u tadasnji SSSR.
- Koliko je Hreljana iselilo u razdoblju od sredine 19.
stoljeca do Drugog svjetskog rata?
Prema postojecim podacima, u tom razdoblju je iz Hreljina u
svijet otislo 1171 cljudi ( 991 muskarac i 180 zena).
Navedenim podacima treba dodati jos 40 mornara za koje se
pretpostavlja da su se iskrcali u nekoj americkoj drzavi i 200
do 300 neregistriranih iseljenika - iz cega proizlazi da se u
stogodisnjem razdoblju iz Hreljina iselilo cak 1400 ljudi. U
iseljenistvu se nalazilo 136 hreljinskih bracnih parova. Oko
dvjestotinjak djece rodjeno je u iseljenistvu.
- Poznato je da su Hreljani bili aktivni u osnivanju i radu
hrvatskih udruzenja?
Da. Kasnije se, na prijelazu stoljeca, materijalne i drustvene
prilike iseljenika znacajno mijenjaju nabolje pa i hreljinski
iseljenici po uzoru na druge narode sudjeluju u osnivanju i
organiziranju pojedinih udruzenja, najprije potpornih, a zatim
kulturnih i politickih. Sredisnje, glavno i najmocnije
hrvatsko udruzenje u SAD, i danas je Hrvatska bratska
zajednica. U njoj je bio vrlo aktivan hreljinski iseljenik
Josip Marohnic. Prema kazivanju Franja Kruzica Franeca u
Chicagu je postojalo hreljinsko kulturno drustvo "Grana". Ime
je dobilo po tome jer su Hreljani u Americi smatrali da je
Hreljin stablo, a oni u Chicagu i okolici tek jedna njegova
grana. Rafael Subat bio je pokretac udruzivanja Hreljana u
HBZ-i i clan glavnog odbora za drzavu Illinois. On je zajedno
sa drugim Hreljanima ustrojio hreljinsko drustvo Sv. Juraj
koje se 1970. godine ujedinjuje s Drugim odsjekom HBZ-e pod
nazivom "Krizari", a kasnije s Odsjekom 202 u cijem su radu
sudjelovali Primorci, Gorani, Dalmatinci, a razumije se i
Hreljani.
Jasna Polic
PUCKO PJESNISTVO MOLISKIH HRVATA
PJESME DUHOVNOG IDENTITETA
Prije tri godine u Splitu je osnovano Drustvo prijatelja
Moliskih Hrvata sa zadacom promicanja presahnjivajucih
duhovnih veza te osebujne hrvatske enklave u Italiji sa starim
zavicajem. Na tom je tragu objavljena vec druga knjiga iz
moliske kulturne bastine. Nakon dvojezicne antologije
suvremenog pjesnistva moliskih Hrvata "Duga staza postojanja"
(Split 1993.) upravo je objelodanjena i zbirka "Pucko
pjesnistvo Moliskih Hrvata" u kojoj je priredjivac Kazimir
Gamulin objavio 35 puckih pjesama i njihovih inacica zapisanih
u mjestima Ziva Voda - Kruc, Mundimitar i Stifilic. U ta tri
brdska mjestasca i danas zivi oko 3 tisuce potomaka Hrvata
koji su se, bjezeci pred najezdom Turaka, prije tocno pola
tisucljeca otisnuli s podrucja izmedju Cetine i Neretve na
drugu obalu Jadrana. (Zanimljiva je u tom smislu i legenda,
zabiljezena na obje strane jadranskog mora, o "vojvodi Mirku
koji je preveo svoj narod preko mora".) U ta naselja, nazivana
slavenskih ili scavonskim, u zadnjih stotinjak godina cesce su
od folklorista zalazili jezikoslovci tragajuci za ostacima
hrvatskoga jezika koji je, iako se mijesao s talijanskim,
sacuvao svoja iskonska izvorista od prije 500 godina. Hrvatska
dijaspora u pokrajini Molise dobro je njegovala stare,
bastinjene obicaje sve do zadnjih nekoliko desetljeca, od kada
tehnoloske ceznje (radio i tv...) kao spuzvom brisu
visestoljetnu tanahnu nit kolektivnog sjecanja. Hrvatska je
enklava na Apeninskom poluotoku danas doista na izdisaju i
pojava ove knjige gotovo je spomenikom i testamentom hrvatske
negdasnjice. Prilozene pjesme poredane su tematski, od
uspavanki, religioznih pjesama, zaklinjanja, ljubavnih
pjesama, prica i satira i majskih pjesama do pogrebnih
naricaljki. Vecina tih narodnih pjesama prvotno je objavljena
u knjigama Milana Resetara "Die Serbokroatischen Kolonien
Suditaliens" (Wien 1911.) i A. Ciresea "Conti popolari del
Molise, vol. II (Rieti 1957.). Uz poticajne i zanimljive
biljeske o nastanku pjesama, zbirka donosi i notarij 8 puckih
uglavnom dvoglansih napjeva moliskih Hrvata sto su ih
zabiljezili Riccardo Orel i Bozidar Vidov. Na kraju knjige
tiskan je i popis od 160-ak priredjivacu poznatih
bibliografskih jedinica o moliskih hrvatima objavljenih u
Hrvatskoj i inozemstvu. Ovo zanimljivo knjisko stivo jamacno
ce dobro posluziti proucavateljima filoloskih, kulturoloskih i
muzikoloskih prozimanja zbiljskih hrvatskih korijena i
utjecaja talijanskih susjeda. Ova mala antologija moliske
narodne knjizevnosti svjedocanstva je duhovnog identiteta
nasih sunarodnjaka koji su tijekom tolikih stoljeca u srcu
Italije ocuvali rijec svojih predaka.
M. V.