A se lezi Stanac Godinov sin,na svojini,na plemenitoj, v Bosni.
Ne ubi me sedam rani od strijela, kopja i sjekre, ne prozdra me ni jena sumska zvijer, ne proguta me rijecni vir, ni oganj ni zima mi ne zmetose trag.
Ubi me Sipara jerbo mi se obecala a za drugog otsla.
Prosto joj bilo sve, al ja tcu naseg sina i dalje da sanjam,makar sada sam.
Ne zvalite mi ovi kami. To su moje otci tkroz koje i daljse zvijezde i Siparu gledam.
1209.ljeto v listopad mjesec lijep, al tujzan, jer nijma vislje onog tso bi, a nijma ni onog tso tce nekad opet bit.
