BOSANSKI LJILJANI NA BOSANSKOJ ZASTAVI

Stari Bosanski Kraljevski Simbol - Ljiljani,simbol su historijskog kontinuiteta Bosanske drzavnosti,a kao simbol su prisutni na tlu Bosne vise od dvije hiljade godina.U razlicitim znacenjima prisutan je i u nekim drugim starim civilizacijama.U II milenijumu stare ere moze se naci u umjetnosti Krete u Grckoj,gdje se susrece kao motiv na slikama Knososke palače,zatim u Egipatskoj umjetnosti,i u mnogim drugim zemljama,na vrlo sirokom geografskom podrucju,i to u razdoblju od nekoliko hiljada godina.Najstariji nalaz simbola ljiljana u Bosni pronadjen je u Ilidzi kod Sarajeva,u rusevinama jedne zgrade iz doba Rimljana,gdje je iskopan jedan ulomak zemljane posude star oko 2000 godina na kojoj je utisnut simbol ljiljana.Bošnjački historičar Prof.Dr Enver Imamović,u svom radu pod nazivom "Bošnjaci i ljiljan",o ovom vrijednom arheoloskom nalazu kaze,da je to,do sada najstariji nalaz ljiljana u ovom dijelu Evrope(vidi sljedecu sliku):

Zanimljivo je da su botanicari pokazali da u Bosni rastu ORIGINALNI Bosanski Ljiljani.Nose naucno ime "Lilium Bosniacum" i nasli su svoje mjesto i na postanskim markama Bosanske Drzave (vidi sliku) JEDINO U BOSNI RASTU...ZLATNI LJILJANI

Lilium Bosniacum

O upotrebi simbola ljiljana kao Bosanskog kraljevskog simbola i o Bosanskom drzavnom kontinuitetu Prof.Dr Enver Imamović kaze sljedece:"Bosna je u srednjem vijeku bila sasmostalna država, imala je svoje vladare (banove i kraljeve), svoju zastavu i grb (sa ljiljanima), vojsku, strogo odredene i čuvane granice, svoj dvor i diplomatsku službu, vlastiti jezik (bosanski), vlastito pismo (bosančicu), svoju vjeru (bogumilsku), svoj narod (Bošnjani), svoju monetu, i sve drugo što karakterizira jednu državu, pa i više od toga, jer mnoge zemlje nisu imale ono što je imala i što je bila Bosna.

O tome kako su izgledali grb i zastava srednjovjekovne bosanske države znamo pouzdano na osnovi mnogih spomenika preostalih iz srednjeg vijeka. Treba naglasiti da je Bosna jedna od rijetkih evropskih zemalja, a time i u svijetu, koja ima tako dugu tradiciju državnih obilježja. O tome govori bogata građa. To su prije svega veliki državni pečati kojima su se ovjeravali međunarodni ugovori. Na njima je uz druge sadržaje (vladar na prijestolju, uokolo natpis itd.) prikazan i državni grb sa ljiljanima. Na jednom takvom pečatu iz vremena kralja Tvrtka I (14. stoljeće) uz grb je prikazana i bosanska zastava sa šest ljiljana. Istu predstavu sadrže i starobosanski novci raznih serija i tipova. Najbolji takav primjerak je veliki zlatnik kralja Tvrtka, također iz 14. stoljeća, na kojem je grb sa ljiljanima, a sa strana je još po jedan ljiljan. Najvrijedniji spomenik na kojem su prikazani državni simboli srednjovjekovne Bosne jeste plašt kralja Tvrtka. Pronađen je 1910. godine u njegovom grobu u Arnautovićima kod Visokog gdje se nalazio mauzolej bosanskih vladara. Arheolozi su prilikom iskopavanja zatekli rijetko viđen prizor: preko kamenog stećka ispod kojeg je bio sahranjen kralj Tvrtko, još je uvijek stajao prebačen njegov kraljevski plašt, u položaju kako je ostavljen u vrijeme sahrane prije više od 700 godina. Bio je ukrašen zlatom izvezenim grbovima sa ljiljanima. Zbog nestručnog rada i nemarnog odnosa osoblja koje je radilo na otkriću (u prvo vrijeme nisu bili svjesni šta su otkrili), nalaz nije u cijelosti sačuvan. Ostaci se danas nalaze u zbirci Zemaljskog muzeja u Sarajevu.

Često se može čuti pitanje otkud na bosanskim državnim obilježjima ljiljani i šta oni znače. Oni koji nisu dovoljno upućeni u bosansku prošlost, prije svega stranci, vjeruju da je to preuzeto od Francuza, odnosno od anžuvinske dinastije koja je u svojim kraljevskim simbolima također imala ljiljane. Treba, međutim, spomenuti da je ljiljan u srednjovjekovnoj Evropi bio veoma raširen pa ga nalazimo na grbovima i zastavama brojnih dinastija i feudalaca, kako u Francuskoj, tako i u Španjolskoj, Engleskoj, Mađarskoj, Flandriji, Italiji itd. U tome se posebno isticala Francuska, što je razlog da neki historičari smatraju da je tu njegova kolijevka, odnosno da se iz Francuske prenio u druge zemlje. Tumači se da je do toga došlo bilo političkim utjecajem ili dinastičkim brakovima. Od nje ga je preuzela i Madžarska. S obzirom da je i srednjovjekovna Bosna na svojim državnim obilježjima imala taj znak, kod mnogih vlada uvjerenje da ga je ona preuzela od Mađarske, jer je, tobož, Bosna bila mađarski vazal. To, međutim, nije tačno... U Bosni je ljiljan korišten kao umjetnički motiv stotinama godina prije pojave evropskih dinastija. Već je rečeno da je u Ilidži nađen rimski spomenik ukrašen znakom ljiljana od prije 2000 godina. Kao arhitektonsko-dekorativni elemenat u bazilikalnim gradnjama susreće se na tlu Bosne i u kasnoantičko doba (V-VI stoljeće). U srednjem vijeku njegov motiv je toliko upotrebljavan da je u pravom smislu postao zaštitnim znakom bosanskog naroda. Srednjovjekovni Bošnjani su su ga osobito rado stavljali na svoje grobne spomenike (stećke), izrađivali nakit s njegovim likom (naušnice, dijademe, pojaseve i s1.), njime ukrašavali knjige, utkavali ga u platno kao dezen, uzimali ga kao dekorativni elemenat u arhitekturi i s1. Čak je opjevan u pjesmama. U jednoj poemi napisana 1330. godine od nekog Završanina, stoji: "Lilije, cvijetu ima je krin".

Ljiljan je bio toliko omiljen u srednjovjekovnoj Bosni da su onovremeni Bošnjani sebe poistovjećivali s tim cvijetom. Papa Grgur IX u pismu iz 1236. godine upućeno bosanskom velikašu Sebislavu koji je držao oblast sjeveroistočne Bosne (Soli), u kojem ga hvali što je ostao vjeran katoličkoj vjeri za razliku od njegovih zemljaka, kaže da je jedini on ljiljan, i to među trnjem. Time je htio reći da nisu Bošnjani ljiljani, kako to oni za sebe vole reći, nego je on ljiljan,a oni su trnje (zato što su bogumili...).

Bilo bi pogrešno misliti da se ljubav Bošnjaka prema ovom cvijetu veže samo za srednji vijek. Isti je slučaj bio u doba turske vladavine. Za njega je u to vrijeme bio uobičajen naziv zambak. Uzgajan je u dvorištima, o njemu se pjevalo, njegovim likom su ukrašavani rukopisi, stavljao se na nišane (nadgrobne spomenike), primjenjivao se u ukrasnoj arhitekturi, posebno u džamijama. U Gradačcu se može vidjeti iznad mihraba džamije Husejnije, u Sarajevu iznad glavnog ulaza džamije Magribije na Marin Dvoru itd.

Iako su sjećanja i ljubav Bošnjaka prema ljiljanu vremenom bili potisnuti zbog historijskih okolnosti, nisu nikada sasvim izišla iz njihove podsvijesti. To su pokazali ratni dogadaji koji su uslijedili 1992. godine kad je taj cvijet takoreći preko noći prihvaćen, i to sa takvim žarom i odanošću da je za mnoge to bio fenomen. Zanimljivo je da se u to vrijeme znak ljiljana počeo ponovo masovno stavljati na nadgrobne spomenike, onako kako je to bilo u srednjem vijeku. O njemu su se ponovo počele pjevati pjesme, borci koji su branili Bosnu nazivani su Zlatnim ljiljanima, itd.

Nakon pet stoljeća Bosanci su se okrenuli tom cvijetu već 1991. godine, kad su nakon dugo vremena ponovo stvoreni uvjeti da se izvrše demokratske promjene u zemlji. To je omogućilo da narod slobodno iskazuje svoja politička opredjeljenja. Koristeći se tim okolnostima, početkom 1991. godine iznijeta je ideja (od strane autora ovog napisa) da se za nova državna obilježja tadašnje Socijalističje Republike Bosne i Hercegovine, prihvate ona iz doba srednjovjekovne bosanske samostalnosti. To je naišlo na opće simpatije većeg dijela javnosti. Oformljena je stručna komisija u organizaciji onovremene Skupštine Bosne i Hercegovine, koja je u svom radu pošla od gore navedenog povijesnog i arheološkog materijala pa je po obavljenom zadatku Skupštini podnijet elaborat u vidu prijedloga

Tokom javne rasprave koja je vođena u novembru i decembru 1991. godine u nacionalnim kulturno-prosvjetnim društvima "Preporod", "Napredak", "Prosvjeta" i "La Benevolencia" podršku ponuđenog rješenja dala su tri Društva, dok je srpska "Prosvjeta" to odbila. Izbijanje rata spriječilo je da prijedlog uđe u skupštinsku proceduru pa je tako propao pokušaj da se predloženo rješenje državnih obilježja usvoji u mirnodopsko, prijeratno doba.

Grb i zastava sa ljiljanima su i prije izbijanja rata 1992. godine saživjeli u narodu. To se postiglo zahvaljujući širokoj medijskoj propagandi. Ljiljani su, naime, na sugestiju autora ovog napisa uzeti za osnovno grafičko rješenje i dizajniranje plakata, letaka i drugog propagandnog materijala namijenjen održavanju narodnog referenduma zakazan za 29. februar i 1. mart 1992. godine, na kojem se narod Bosne i Hercegovine trebao opredijeliti za samostalnu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Tako se najšira bosanskohercegovačka javnost upoznala s autentičnim i povijesnim obilježjima svoje zemlje. To je doprinijelo da je po izbijanju rata grb i zastavu s ljiljanima narod spontano prihvatio i pod njima organizirano pružio otpor agresoru.

Ljiljani su tokom četverogodišnjeg rata postali simbolom nadljudskog otpora, patnji, stradanja i herojskih pobjeda golorukog bošnjačkog naroda. Pod ljiljanima je na kraju izvojevana krvava, ali zaslužena pobjeda što je spasilo Bosnu i Hercegovinu od nestanka. I to je razlog što su oni ušli duboko u srca svih kojima je Bosna jedina domovina, i što se prema njima odnose s toliko ljubavi i emocija...nameće se pitanje ima li nade da će njihovi ljiljani jednog dana ponovo biti ono što su bili stotinama godina, i pod kojim je u posljednjem ratu odbranjena Bosna i sačuvana kao samostalna država. Niko ih ne može spriječiti da se barem tome nadaju. Dok ponovo ne procvjetaju širom Bosne, Bosanci ih čuvaju u svojim srcima i sjećanjima, da ih podsjećaju šta su oni značili za Bosnu i njihove pretke od vremena Kulina bana i kralja Tvrtka do našeg vremena, kad su u ovom posljednjem ratu zajedno s narodom bili proganjani, sakačeni i ubijani. Unatoč tome, ipak njihovim ljiljanima nije uništen korijen. Iz njega će jednog dana ponovo procvjetati vitki i zlatni ljiljani, i prekrit će svu Bosnu, od Une do Drine i od Save do mora,kako je nekada bilo."