HISTORIJA BOŠNJAKA

"Bosna je, kako je to u najnovijoj historijskoj literaturi dokazano, bez sumnje, najstarija juznoslavenska ranofeudalna drzava" (27), dosta udaljena od tadasnjih civilizacijskih sredista, istoka (Carigrad) i zapada (Rim), pa su njihovi ekonomski, politicki i kulturni utjecaji do nje sporo dolazili i slabo se osjecali.

Autor se opravdano pita: "Da li je bosanska verzija krscanstva u toj svojoj samozatajnosti oblikovala politicki pojam srednjovjekovnog bosanstva i bosansku drzavu ili je Bosna samo iskoristila 'bogumilstvo' ili 'patarenstvo' kao sredstvo za ostvarenje svoje drzavne samostalnosti i jedne osobene duhovnosti?

Razna dualisticka ucenja prisutna su u skoro svim dijelovima Balkana kroz cijeli srednji vijek. Taj je 'balkansko-slavenski protestantizam' imao svoje duboke socijalno-eticke korijene, ali jedino je u Bosni igrao politicku ulogu. Hereza je u Bosni, bez sumnje, bila sredstvom drzavne politike, ali joj se duhovna dimenzija i presudan uticaj na duhovni zivot bosanskog covjeka nikako ne mogu odreci" (35).

Za vrijeme vladavine bana Kulina, "veliki ban", "plemeniti i mocni muz", kako ga u svom izvjestaju 1203. godine naziva papski izaslanik Ivan de Kazamaris, bosanska se drzava prostirala od Drine do Grmeca, sa oblastima Bosnom, Usorom, Soli i Donjim krajevima oko Sane. U to vrijeme javljaju se prve vijesti o postojanju i sirenju heretickog ucenja u Bosni, koje je uzelo tolikog maha da ga je prihvatio i sam ban Kulin, sa svojom porodicom, sirom rodbinom i sa vise od deset hiljada svojih podanika. O tome je papu Inocenta III. 1199. prvi pismeno izvijestio zetski knez Vukan, stariji sin velikog raskog zupana Stefana Nemanje. Papa se vec 1200. godine javio pismom ugarskom kralju Emeriku i trazio njegovu intervenciju protiv heretika u Bosni. Emerik je prihvatio papin poziv, motiviran da ce ostvariti svoje politicke pretenzije na Bosnu. "Time je zapocela bliska saradnja izmesu rimske kurije i ugarskih kraljeva, te raznih vladara iz loze Nemanjica i njihove svetosavske pravoslavne crkve u zajednickoj borbi protiv hereticke Bosne, a u stvari protiv njene samosvojnosti i samobitnosti. Bio je to pocetak saradnje izmesu maca i kriza ili krsta, koja se kroz cijelu historiju Bosne, kada su u pitanju bosanski heretici,nije vise nikada prekidala" (33).

Mudri i oprezni ban Kulin dobro je procijenio da Bosni prijeti krizarski rat, pa je u pogledu vjere prihvatio sve sto od njega trazi rimska kurija. Zamolio je papu da u Bosnu posalje svoga izaslanika koji ce njega i njegove ljude uputiti u stvari vjere. Papa je tim povodom poslao u Bosnu svoga izaslanika Ivana de Kazamarisa. "On je prema dobijenim uputstvima trebalo da postupi kao i u ranijim slicnim misijama, odnosno istragama vrsenim protiv katara i patarena po Italiji i Francuskoj, sto je znacilo da prvo pokusa prevesti heretike 'na put istine', a ako se ne odazovu onda da se protiv njih postupi po propisima koje je izdao papa, sto je znacilo da se upotrijebi sila." (34).

Papin izaslanik stigao je u Bosnu pocetkom aprila 1203. godine. Na Bilinom polju kod Zenice odrzao je sabor sa starjesinama Bosanske Crkve, banom Kulinom, njegovim casnicima i narodom. Ban Kulin i starjesine Bosanske Crkve, 8. IV. 1203. godine, potpisali su akt o odbacivanju (abjuraciji) svog heretickog ucenja i prakse. Cin odricanja, u stvarnosti, pokazao se kao privid - kao Kulinov takticki potez povucen u samoobrani da bi se izbjegla opasnost krstaskog rata. Bosanski krstjani na razlicite nacine odupirali su se svakoj vrsti spoljnog pritiska. "Osobene historijske prilike u Bosni omogucile su bosanskom krstjanstvu da tu uhvati cvrstog korijena i razvije se u veliku moralnu snagu kojom se, skoro tri stoljeca, pruzao otpor svim pritiscima koji su dolazili, kako sa zapada tako i sa istoka" (35).

Nakon izvjestaja iz Bosne da je ban Matej Ninoslav ponovno prisao hereticima i da je njihov pokret zahvatio i susjedne zemlje, posebno Slavoniju, papa je obnovio zahtjev da se protiv Bosne povede krizarski rat. Rat je poceo 1235. godine i, sa prekidima, trajao tri godine. Krizarski rat, pokrenut u cilju istrebljenja heretika, ujedinio je u otporu krizarima najznacajnije subjekte bosanske drzave - domacu crkvu, vlastelu, seljastvo i vladara. Krizarima je pruzen snazan otpor. Staleski organizovana vlastela, kao politicki narod srednjovjekovne Bosne, i posebno ustrojena Crkva bosanska, svojim interesima i svijescu o njima, imale su presudnu ulogu u etnickom razvoju i oblikovanju Bosne. "Vlastela i crkva su, prije svega, bile nosioci zemaljskog imena Bosne i Bosanaca (Bošnjana ili Bošnjaka) i cuvari svojih prava i svoje teritorijalne zasebnosti, osobenosti i cjeline. Iz samosvijesti o sebi i svojim interesima proizilazila je i svijest o znacaju vlastite teritorije za njihovo ucenje. Takva su osjecanja lezala u korijenu bosanskog patriotizma i evolucije bosnjackog etniciteta. (...).

Osnova razlicitog etnopolitickog razvoja Bosne lezi u njenoj posebnoj crkvi i njenim sustinskim razlikama u odnosu na rimokatolicku i srpskopravoslavnu crkvu." (45)

Kako "pola stoljeca dominikanskog misionarskog i inkvizitorskog rada na iskorjenjivanju bosanske hereze nije dalo nikakve rezultate. "pravoslavna crkva uvijek je zauzimala izrazito neprijateljski stav prema bosanskim krstjanima i njihovoj vjerskoj organizaciji" (52). I katolicka i pravoslavna crkva, u odnosu na heretike, nisu odbacivale metode sile kada im je to po mjestu, vremenski ili na neki drugi nacin odgovaralo. U oblasti Huma postepeno preobracanje bosanskih krstjana na pravoslavlje teklo je srazmjerno mirnim putem, "dok su u dijelovima Podrinja heretici sredinom XV. st. progonima i silom uvodjeni u pravoslavlje" (53).

Skoro sva djela i razliciti prilozi koji su poslije Bozidara Petranovica (Bogomili, crkva bosanska i krstjani, 1867) i Franje Rackog (Bogumili i patareni, 1867), objavljeni o Crkvi bosanskoj imaju izrazito polemicki karakter. "To je razumljivo, jer pitanje Crkve bosanske zadire u sve nacionalne mitove i s njima povezane nacionalisticke ideologije i predrasude, koje su nastale i koje postoje na sredisnjem juznoslavenskom prostoru.

Procesi koji su zahvatili Bosnu nakon unistenja njene srednjovjekovne drzave, a to su sirenje Islama i daljnje oblikovanje bošnjackog etnosa, ne mogu se objasniti niti shvatiti bez karaktera i uloge Crkve bosanske, za koju je s razlogom primijeceno da kao 'osebujni bosanski fenomen lezi u samom srcu bošnjacke nacionalnosti'" (84), (kurziv, F.N.).

Prema Franji Rackom, "Crkva bosanska predstavlja izdanak bogumilstva, koje je kao ucenje i pokret u X. st. utemeljio neki bugarski svecenik po imenu Bogumil"6 (86). Racki i njegovi istomisljenici dali su cjelovitu sliku Crkve bosanske, kao organizacije sasvim razlicite od crkve u okolnim zemljama, sa vlastitim nacelima, ustrojstvom i teologijom.Bogumili su prvi koji su na ovom terenu tjerali svoju vlastitu politiku...

"Bogumilska teorija o bosanskoj crkvi Franje Rackog uzivala je cijelo jedno stoljece popularnost i vjerodostojnost jer se smatralo da automatski i logicno objasnjava dva druga slozena pitanja bosanske povijesti. Prvo je masovno prihvatanje Islama, a drugo je 'misterija' bosanskih stecaka. Smatralo se da su bogumili, izmoreni stalnim progonima od katolicizma i pravoslavlja, jednostavno odmah nakon dolaska Osmanlija masovno prihvatili Islam...Sigurno je da su Islam prihvatili pripadnici sve tri religije u Bosni. Prema tome, prihvatanje Islama od strane brojnih Bosanaca tokom prvog stoljeca nakon pada bosanske drzave posljedica je dinamizma nove vjere, a ne neke njihove navodne sklonosti ka preobracanju usljed pripadanja nekim heretickim ucenjima, kako se to cesto "misli" i pise (91-92).

Crkva bosanska imala je dvostruku i protivrjecnu ulogu. Njena povezanost sa vlastelom bila je jedan od kljucnih cinilaca slabosti sredisnje vlasti i izraza partikularnih tendencija u feudalnoj Bosni. S druge strane je kao hereticki i politicko-ideoloski cinilac u borbi protiv pape i ugarskih kraljeva i velikasa,..., dala znacajan doprinos izgradnji bosanske drzavne samostalnosti i odbrani od vanjskih neprijatelja

Tokom osmanskog osvajanja Bosne i nakon njega, uz navedene okolnosti, postupno je nastajala i razvijala se po sadrzaju i obliku slozena, ali jedinstvena muslimanska zajednica. Autor o tome sazeto kaze: "Bošnjacka muslimanska zajednica, odnosno drustvo uoblicilo se kao osoben vid zajednice, koju je u jednu cjelinu povezivala opca privrzenost osmanskoj Islamskoj drzavi, cijim su posredstvom Bošnjaci postali muslimani i na taj nacin tijesno povezali svoju sudbinu s tom drzavom.

Posredstvom Islama, koji je predstavljao idejnu polugu (religiozno-idejnu i sire kulturno-duhovnu orijentaciju, F.N.) Osmanskog Carstva, Bošnjaci su usvojili jedinstvenu politicku ideologiju i ulazili u jedinstveni kulturni krug" (128)... Prihvatanje Islama u Bosni bilo je proces cija se postepenost i dinamika mogu pratiti prije svega na osnovu osmanskih deftera, cijem se proucavanju u Bosni pristupilo tek poslije 1945. godine (139). "Ovi primarni izvori pokazuju da je proces prihvatanja Islama u Bosni trajao 250 godina" (139-140). Moze se reci da "nisu vjerski, nego politicki razlozi bosanske krstjane priblizili Turcima-Osmanlijama, kao nosiocima Islama" (150).Progonima i nasilnim pokatolicavanjem pripadnika Crkve bosanske u Bosni su nastale prilike u kojima se moralo birati izmesu grube katolicke prozelitisticke kampanje dvojice posljednjih bosanskih kraljeva i Turaka-Osmanlija u njihovom pobjedonosnom nastupu. Sirenje Islama u Bosni je usko povezano s nastankom i razvojem gradova, koji su bili sredista cjelovite ekonomske djelatnosti, a posebice trgovine, zanata , te zadovoljavanja svih osobnih i drustvenih potreba gradskog stanovnistva. U vecim su gradovima osim hanova, karavan-saraja, musafirhana, brojnih ducana razlicitih esnafa postojali i bezistani. Sve te ekonomske i kulturno-duhovne okolnosti omogucavale su sirenje Islama.9 Neki historicari su pokusali naucnim metodama dokazati tezu da je prihvatanje Islama u Bosni u neposrednoj vezi s ocuvanjem zemljisnog posjeda. Dokazivali su da je u pogledu agrarnog uredjenja osmanska Bosna u biti ostala feudalna, veoma rasparcana zemlja, kao u doba Kotromanica...Takvo nastojanje "pokazuje svako odsustvo poznavanja karaktera i prirode osmanskog vojno-administrativnog i zemljisnog uredjenja. Svaki bosanski vlastelin koji se ukljucio u taj sistem, kao uzivalac timara i spahija, provodio je najveci dio godine u aktivnoj vojnoj sluzbi kao ratnik-konjanik" (154). To znaci da je zivio od svoga, najcesce napornog rada.

Na neosnovanost tvrdnji o nasilnom sirenju Islama jasno je odgovorio i Vladislav Skaric jos 1940. godine. On je na osnovu "izvora ustanovio da je 'krivo misljenje da se na Balkanskom poluostrvu Islam sirio naglo i da je sluzbeno siren silom'. Tu cinjenicu Skaric potkrepljuje jednim logickim argumentom, koji je vrlo ocit, tj. 'da XIX. vijek ne bi zatekao ni jednog hriscanina, niti bi bilo ni jedne crkve i manastira da je Islam siren drzavnom silom'. Islam su jednostavno 'sirile prilike i ljudske okolnosti' " (168). Stav je autora, kako je svako nastojanje da se za cinjenicu masovnog prihvatanja islama u Bosni nadje neko navodno historijsko objasnjenje usmjereno, u prvom redu, na neprirodnost/neautohtonost i negiranje Bosnjaka. U okolnostima cjelovitih drustvenih proturjecnosti toga doba, "se krajem XVII. st. na prostoru od Metohije, na istoku, do Like, na zapadu, te od Slavonije, na sjeveru, do Dalmacije, na jugu, obrazovala velika i gusta aglomeracija muslimanskog stanovnistva, slavenskog porijekla i jezika. To je stanovnistvo u jezickom, etnickom i politickom smislu opcenito u Osmanskom Carstvu smatrano Bošnjacima, odnosno bošnjackim narodom"

Krajem XVIII. i pocetkom XIX. stoljeca javljaju se medju Bošnjacima neslaganja i pobune na razlicitoj socijalnoj i politickoj osnovi. Jos u prvoj polovini XVIII. st. zazivjela je u Bosni institucija ajanluka, kao novog oblika funkcionisanja lokalne uprave u osmanskoj drzavi. Bunili su se uglavnom ajani i kapetani, kao feudalni veleposjednici i osnovni nosioci funkcije lokalne vlasti, protiv najavljenih upravnih i vojnih reformi. Uz njih su se bunili i janjicari po gradovima, posebno u Sarajevu. "Zamisljene i najavljene upravne i vojne reforme cinile su izlisnim, kako janjicarstvo tako i ajanluk" (334). Kapetani i ajani su se sastali u Tuzli krajem sijecnja 1831. godine i dogovorili da ne prihvate reforme,10 vec da se odupru, posebno formiranju nove vojske i nametanju novih poreza, te ustupanju podrinjskih nahija Srbiji. Za svog su vodju, 5. II. 1831. godine, izabrali Husein-kapetana Gradascevica. Nakon sukoba s turskom vojskom, 18. VII. 1831. kod Kacanika na Kosovu, u kojoj je Husein-kapetan izvojevao veliku pobjedu, ostali ajani ga proglasavaju bosanskim vezirom. "(...), prema A. S. Alicicu, u Sarajevu 12. IX. 1831," (335), zvanicno se proglasava i javno objavljuje autonomija Bosne. Samo poslije nesto vise od osam mjeseci, 31. V. 1832. godine, turska vojska uz pomoc nekih hercegovackih ajana, sa Ali-agom Rizvanbegovicem i Smail-agom Cengicem na celu nanijela je presudan poraz Husein-kapetanu i njegovim pristalicama na Palama kod Sarajeva. Tim je porazom pokret Husein-kapetana Gradascevica za autonomiju Bosne konacno propao. Ipak Gradascevic je nastojao, i u velikoj mjeri uspio, dati pokretu opcebosanski karakter. Osim nekoliko hercegovackih ajana, uz njega je ipak pristala sva Bosna, ukljucujuci tu i Sandzak.

Vuk Karadzic je u pismu Jerneju Kopitaru, datiranom u Zemunu 18. VI. 1832., tadasnju situaciju u Srbiji i Bosni sazeo u jednoj recenici: 'U Srbiji sve po starome, a sultan Bošnjake pokori sam' (337).

Husein-kapetan je posredstvom covjeka od svog osobitog povjerenja, fra Ilije Starcevica, odrzavao veze sa susjednim austrijskim vlastima, ciju je podrsku nastojao osigurati. Ali, Austrija 'iz svoje sebicnosti nije htjela znati za Bosnjake' (337).

Vrlo znacajna, ako ne i najznacajnija kulturna tekovina druge polovine 19. stoljeca medju Bosnjacima je pojava suvremenog stamparstva, stampe i novinarstva kao profesije. Krajem maja 1866. pocela je u Sarajevu raditi prva suvremena stamparija. U njoj se od 1866. do okupacije 1878. stampao uporedo na turskom i bosanskom jeziku i sluzbeni vilajetski sedmicni list Bosna. Tokom 13 godina njenog izlazenja Bosnu su uredjivali Mustafa Refet Imanovic, Salih Biogradlija, Nurrudin Kurtcehajic i Kadri Carigradlija, slovoslogac turskog teksta u listu. Osim sluzbene Bosne, u Sarajevu se uskoro pojavio i prvi privatni bošnjacki list, Sarajevski cvjetnik, ciji je izdavac i urednik bio Mehmed Sacir Kurtcehajic (341).

Okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine i dolazak Austro-Ugarske u BiH bio je za Bošnjake veliki historijski zaokret i neizvjesni izazov - prelazak iz jednog civilizacijskog kruga u drugi, u sasvim razlicitu kulturu i nacin zivota, koji su izazivali dramaticne i sudbonosne posljedice u zivotu ljudi. Jedna od tih pojava je i iseljavanje u Tursku, ciji su uzroci razliciti. Broj iseljenih Bošnjaka u toku ceterdeset godina austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini krece se od 61.114 iseljenika, sto je zvanicni podatak austrougarskih vlasti do 300.000, sto je podatak koji se spominje u publicistici (371).

Nakon aneksije BiH 1908. godine nastavilo se masovno iseljavanje Bošnjaka iz BiH u Tursku. Samo 1910. godine broj iseljenika dostigao je brojku 17.018. "Neki savremenici nisu za iseljavanje krivili samo Austro-Ugarsku, nego i Tursku, koja je istodobno dala pobudu za emigraciju" nastojeci "da na granicama Srbije, Bugarske i Grcke naseli, zbog odrzavanja ravnoteze prema tamosnjem hriscanskom elementu, muslimane iz Bosne i istocne Rumelije" (431). Bosna je u to vrijeme bila izlozena snaznim nacionalistickim pritiscima, od cijeg je efikasnog izoliranja u velikoj mjeri zavisio opstanak Monarhije u njoj. Nakon preuzimanja uprave nad Bosnom i Hercegovinom,austrougarski guverner Benjamin Kállay je "polazeci od vjerske tolerancije i postivanja pariteta" pokusao u domacem stanovnistvu razviti i ucvrstiti osjecanje bosanske posebnosti, odnosno narodnosti.13 Takvo bosanstvo je krajem osamdesetih godina dobilo obiljezje "politicke ideje sa spoljnim simbolima (grb i zastava), ostro je napadano u srpskoj i hrvatskoj stampi i publicistici" (374).

U unutrasnjem zivotu zemlje bošnjaštvo je jasno doslo do izrazaja pocetkom devedesetih godina. Vec sredinom 1891. godine Mehmed-beg Kapetanovic-Ljubušak pokrenuo je list Bošnjak. Prvi broj Bošnjaka izasao je 2. VII. 1891. godine. Programska orijentacija lista bila "je na prosvjetiteljskom radu u narodu, razbijanju predrasuda o Bošnjacima i njihovo priblizavanje evropskoj civilizaciji" (377). Prema Bošnjaku elementi narodne identifikacije su jezik i slavensko porijeklo, a faktori koji su odvojili Bošnjake od ostalih naroda su klima, mjesni obicaji i vjera."Srbi i Hrvati su susjedni narodi sa kojima treba u slozi i ljubavi zivjeti, samo da i oni ostave na miru Bošnjake i ne naturaju im svoje ime" (379). "Bošnjaštvo se moze posmatrati i kao mogucnost da se prevlada konfesionalna sadrzina nacije u Bosni i Hercegovini. Medjutim, ni jedan od nosilaca bošnjaštva u sustini mu nije davao ovo znacenje. I kod lista ,Bošnjak, u pocetku, to sire znacenje bošnjaštva vise je privid i odraz sluzbene austrijske politike, nego vlastito uvjerenje. Za Bošnjak, i pored njegove uske drustvene pozicije, bošnjaštvo je, prije svega, mogucnost nacionalne samoidentifikacije muslimana i iskljucivo sredstvo odbrane njihove posebnosti"

Krajem 19. i pocetkom 20. stoljeca pocela je borba Bošnjaka za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju. "Osnovni bošnjacki kulturno-politicki interes tog vremena odnosio se na rad i polozaj vakufa, kao temeljnih materijalnih izvora za izdrzavanje skola i ostalih mearifskih i Islamskih institucija, koje su uglavnom davale okvir i ispunjavale sadrzaj tadasnjeg javnog zivota u Bosnjaka" (386). Autonomnom borbom poceo je i postepeni proces suvremenog politickog organiziranja Bosnjaka. S pocetkom ove borbe javlja se i bošnjacko-srpska politicka suradnja. Ona je trajala vise godina i iskazivala se u nizu zajednickih politickih akcija. Srbi su ponudili bošnjackim predstavnicima nacrt ugovora o politickoj suradnji u kojem se na prvom mjestu trazila politicka autonomija za BiH pod sultanovim suverenitetom. Ugovor s bošnjacke strane nije potpisan zbog nesuglasnosti o rjesavanju agrarnog pitanja...

U drugoj fazi borbe za autonomiju BiH (1905-1909) istakla se veleposjednicka grupa. Veleposjednici su se zalagali da im se ispune njihovi agrarni zahtjevi i da preuzmu vodjstvo autonomnog pokreta. Pocetkom decembra 1906. godine na sastanku bosnjackih prvaka u Slavonskom Brodu je osnovana Muslimanska narodna organizacija (MNO). Vecina ucesnika sastanka je trazila da se borba za autonomiju, uz vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju, prosiri na pitanje politickih sloboda i uredjenje agrarnih odnosa. Potaknuti vracanjem, 24. VII. 1908, na snagu liberalnog Midhat-pasinog Ustava iz 1876. godine od strane nositelja mladoturske revolucije, bošnjacka i srpska narodna organizacija pokrenule su 7. IX. 1908. zahtjev da BiH kao sastavni dio Osmanske Carevine, dobije svoj ustav. Uz Muslimansku narodnu organizaciju postojala je prilicno heterogena grupa tzv. "NAPREDNIH MUSLIMANA", kako su se sami nazivali. To su bili ugledniji rezimski orijentirani gradjani, medju kojima su se posebno izdvajali gradonacelnik Sarajeva Esad ef. Kulovic i tesanjski veletrgovac i bankar Adem-aga Mesic, zatim nekoliko nezavisnih intelektualaca, od kojih je najistaknutiji Safvet-beg Bašagic. Borili su se za odrzanje bošnjackog naroda u BiH i zastitu njegovih, prije svega posjednickih interesa. Osim pokreta za autonomiju BiH u to vrijeme djelovao je i drugi pokret "cisto kulturne prirode". "Njegovi nosioci su 1900. pokrenuli prvi bošnjacki knjizevni list Behar, osnovali potporno drustvo Gajret, sportsko drustvo El-kamer, Bošnjacki klub, vise citaonica i trezvenjackih drustava, Islamsku dionicarsku stampariju, list Ogledalo, prvu muslimansku zemljoradnicku zadrugu u selu Sijama kod Maglaja, tada kotar Tešanj itd." (410).

Obavili su niz poslova koji se u historiji srednjoevropskih naroda obicno nazivaju "kulturnim" ili "nacionalnim preporodom". Koncepcija bošnjackog kulturnog preporoda trebala je u narodu "razbuditi i ucvrstiti svijest o njegovom slavenskom porijeklu i potrebi priblizavanja Zapadu, ali uz ocuvanje Islamske kulture, koja je bila i ostala jednom od bitnih komponenti bošnjackog narodnog bica. Prema tome, bosansko tlo, slavensko porijeklo i jezik, te Islam predstavljaju tri bitna elementa bošnjackog nacionalnog osvjescivanja" (410).

Iz toga i proizilazi posrednicka uloga Bošnjaka izmedju zapadne i istocne kulture, koje ce se pokretaci i nosioci bošnjackog preporoda dosljedno drzati i prakticno ostvarivati kroz svoj casopis Behar. "NAPREDNI MUSLIMANI" su 1908. godine osnovali "MUSLIMANSKU NAPREDNU STRANKU", na cijem celu je bio Adem-aga Mesic. MNS je podrzala aneksiju BiH, koja je proglasena samo mjesec i po dana poslije njenog osnivanja. Stranka je pod Mesicevim rukovodstvom vodila izrazito prohrvatsku i prorezimsku politiku, zbog cega je bila krajnje nepopularna u narodu. "Vjerovatno zato je, 31. I. 1910, nesto prije prvih saborskih izbora MNS revidirala svoj program, javno se odrekla prohrvatske orijentacije i uzela naziv "MUSLIMANSKA SAMOSTALNA STRANKA (MSS)" (417).

Bosnjacki autonomni pokret "je nastao iz dubokih unutrasnjih potreba naroda i rezultat je cinjenice da se zivot Bošnjaka kretao jos u okvirima tradicionalnih ustanova, u kojima su im okupacijom 1878. prava bila prikracena, a egzistencija i neke osnovne ljudske potrebe ugrozene" (396). Primjereno nastalim politickim i drugim promjenama Bošnjaci su bili svjesniji da se moraju jasnije i upornije nacionalno-politicki razvijati i afirmirati. "Politicko vodjstvo se konacno osmjelilo da narodu otvoreno kaze da je jedini izlaz prihvatanje evropskog nacina zivota, uz jednovremeno ocuvanje vlastite narodne bošnjacke tradicije (...). Otvorenim pismom Serifa Arnautovica MUSLIMANIMA na Balkanu, objavljenom u prvom broju novopokrenutog lista sa simbolicnim nazivom Vakat, 2. I. 1914, on to porucuje svim MUSLIMANIMA koji su usli u sastav raznih balkanskih drzava i opominje ih da Bosnjaci imaju u tom pogledu 30-godisnje gorko iskustvo" (455). Balkanski ratovi su prethodili Prvom svjetskom ratu. U Prvom balkanskom ratu balkanski saveznici su srusili "evropsku Tursku". U Drugom balkanskom ratu Turskoj su pripali Edirne i istocna Trakija, pa je uspjela zadrzati status evropske zemlje.

Drzava Srba, Hrvata i Slovenaca, ciji je sastavni dio bila i BiH osnovana je 29. X. 1918. godine. Za predsjednika Narodnog vijeca SHS, kao vrhovnog organa vlasti u toj novoj drzavi, izabran je Anton Korosec, a za potpredsjednika dr. Ante Pavelic (zubar) i Svetozar Pribicevic. Cinom ujedinjenja 1. XII. 1918. BiH je usla u sastav jedinstvene jugoslavenske drzave. "Tadasnja vladajuca ideologija nacionalnog i drzavnog unitarizma nije priznavala postojanje posebnih nacija, vec samo triju 'plemena': Srba, Hrvata i Slovenaca, kao jednog 'jedinstvenog jugoslavenskog naroda', a u slucaju Bošnjaka i cinjenicu da oni kao MUSLIMANI predstavljaju odredjenu "kulturno-vjersku grupu"??? (492).

Na toj osnovi formirana je upravo u Sarajevu 15. II. 1919. Demokratska stranka, kao potreba i izraz koncepta centralistickog drzavnog uredjenja. Istovremeno u Sarajevu su ujedinjene sve dotadasnje bošnjacke lokalne politicke organizacije u jedinstvenu politicku stranku Bošnjaka na podrucju BiH, pod nazivom JUGOSLOVENSKA MUSLIMANSKA ORGANIZACIJA (JMO), ciji je osnovni okvir politickog djelovanja bila borba za nedjeljivost i autonomiju BiH. U to vrijeme je obnovljena stara Hrvatska narodna zajednica, koja se kasnije podijelila na Hrvatsku tezacku stranku i Hrvatsku pucku stranku. Sve tri ove stranke zalagale su se za autonomisticko, odnosno federalisticko drzavno uredjenje (494). U takvim drustvenim okolonostima pojavio se i novi strogo centralisticki i unitaristicki Ustav. Njegovo izglasavanje upriliceno je na Vidovdan 28. VI. 1921, pa je po tome i nazvan Vidovdanski ustav, koji je dalekosezno zacrtan u duhu mitskog srpskog zavjeta. Uvodnik u radikalnom listu Samouprava, u povodu donosenja Vidovdanskog ustava, imao je naslov Ovogodisnji Vidovdan povratio nam je Carstvo. Politicki zivot u kratkotrajnom vidovdanskom sistemu bio je obiljezen "haoticnoscu, bezobzirnoscu i represijom vladajucih krugova i krajnjom kraljevom samovoljom" (499).

Za Bosnu i Bošnjake javlja se novi nepovoljni politicki dogadjaj - osnivanje Banovine Hrvatske 26. VIII. 1939. godine, istog dana kada su predsjednik vlade Dragisa Cvetkovic i vosa HSS-a dr. Vlatko Macek potpisali sporazum o: 1) osnivanju koalicione vlade Cvetkovic-Macek i 2) osnivanju Banovine Hrvatske. Tim cinom je izvrsena podjela Bosne i Hercegovine, sto je izazvalo nezadovoljstvo i ostro reagiranje Bošnjaka. Dr. Mehmed Spaho, vodja JMO, upozorio je Cvetkovica da se ne cine koncesije na racun BiH. Bošnjacka inteligencija je tokom dvadesetih godina bila podijeljena u odnosu prema Atatürkovim reformama, odnosno sekularizaciji Turske, na moderniste ili reformiste, na jednoj, i tradicionaliste ili konzervativce na drugoj strani. Modernisti su se javili kako medju svjetovnom inteligencijom, tako i medju ilmijom. "Medju svjetovnim modernistima najaktivniji su u dvadesetim godinama bili Dzevad-beg Sulejmanpasic i Edhem Bulbulovic. Njihovim zalaganjem osnovan je u januaru 1928. jedan intelektualni krug, pod nazivom Reforma - organizacija naprednih muslimana. Krug je krace vrijeme izdavao i svoj list pod nazivom Reforma" (522). Programska orijentacija Reforme imala je tri osnovna cilja: Prvi, vjersko-prosvjetni - osuvremenjivanje vjerskog odgoja Bošnjaka, sto je na prvom mjestu podrazumijevalo modernizaciju i osuvremenjivanje vakufa, iskorjenjivanje predrasuda i praznovjerja. Drugi, otkrivanje i emancipacija bosnjacke muslimanske zene, njenim skolovanjem i uvodjenjem u privredni i socijalni zivot. Treci, pitanje nacionalne smosvijesti...

U tom smislu reformisti su inzistirali na nacionalnom osvjescivanju Bošnjaka... Pitanjem polozaja BiH i njene autonomije se stalno bavila i tada ilegalna Komunisticka partija Jugoslavije. Na njenu inicijativu bosanskohercegovacka studentska omladina obratila se otvorenim pismima narodu, u decembru 1937., martu 1938. i decembru 1939. godine. Ta pisma potpisalo je 509 studenata iz BiH (studirali su uglavnom u Beogradu i Zagrebu), svih nacionalnosti: Srba, Bošnjaka, Hrvata i Jevreja. "Oni u tim pismima, kao ljudi 'kod postojbine, a bez postojbine', iz osjecanja i duznosti, prava i potrebe, zahtijevaju autonomiju Bosne i Hercegovine" (...) Oni se odlucno izjasnjavaju protiv svakog etnocentralizma, svojatanja i pokroviteljstva nad tim narodima. Samo uz te pretpostavke BiH moze zauzeti 'mjesto koje joj po njenom posebnom polozaju pripada'. U pismima se posebno istice da je BiH u tadasnjoj gradjanskoj politici 'predmet nepostedne trgovine i potkusurivanja'. Trazi se rjesavanje narodnih problema 'unutar postojecih drzavnih granica na osnovu demokratije i ravnopravnosti naroda' " (523). Pisma studentske omladine ukazala su na historijsko i egzistencijalno zajednistvo naroda BiH. Njihov razmjestaj u BiH ne dozvoljava da se izmedju njih povlace administrativno-politicke granice. To zajednistvo potpisnici pisma nisu vidjeli samo kao aktualnu/kratkotrajnu potrebu, vec i kao opredjeljenje za buducnost. "Ovim pismima u komunisticku publicistiku uvedena je kategorija 'narodi Bosne i Hercegovine', kao izraz njene konfesionalne i etnicke slozenosti. Na drugoj strani, uvedena je kategorija samosvojnosti BiH. Ta samosvojnost bila je pretpostavka za rjesavanje njenih nacionalnih i drzavnih odnosa" (524).

Raspadom Kraljevine Jugoslavije i proglasenjem Nezavisne Drzave Hrvatske, Njemacka i Italija su BiH prepustile Nezavisnoj drzavi Hrvatskoj. U NDH, Bošnjacima se "otvoreno negirao i oduzimao njihov narodni subjektivitet". "Pavelic je 14. VIII. 1941. primio predstavnike bivse JMO (JUGOSLOVENSKE MUSLIMANSKE ORGANIZACIJE, F.N.), sa Dzaferom Kulenovicem na celu, cime je dio vodjstva stranke pristao uz ustasku NDH i stavio se u njemacku sluzbu"14 (533). Zbog toga je Kulenovic naisao na ostru osudu iz redova bivse JMO. Svoje zlocine nad Srbima, Jevrejima i antifasistima svih nacionalnosti ustase su od pocetka kukavicki i mucki nastojale i dijelom uspijevale pripisati Bošnjacima, kako bi onda ovi bili izlozeni cetnickoj odmazdi" (534).Ustase su cestim nosenjem "muslimanskih znamenja", kao sto su fesovi i medjusobnim dozivanjem navodnim muslimanskim imenima od pocetka nastojale kompromitirati Bošnjake (534).

Ustase su brojne Bošnjake otpremile i ubile u ustaskim logorima u Jasenovcu, Gospicu, Staroj Gradisci, Bosanskoj Dubici ili na drugim mjestima (534). "Veci broj Bošnjaka ustase su, pod vodjstvomtvom Maksa Luburica, svirepo poubijale za vrijeme posljednje faze svoje strahovlade u Sarajevu, marta 1945. godine" (534-535).

Vecina bošnjackog naroda koja nije prihvatila NDH i njenu politiku borila se za samostalnu BiH, i smatrala je da se u svim ugrozenim podrucjima Bošnjaci moraju naoruzati i sami braniti. U mnogim krajevima, posebno na selu, doslo je do formiranja "muslimanske milicije", koja je stitila svoja mjesta od mogucih napadaca, a posebno od cetnika. U pojedinim slucajevima ucestvovala je i u borbama protiv jedinica NOV. Najveci je dio pripadnika ovih milicija, posebno od jeseni 1943., pristupio partizanima. Znacajan broj Bošnjaka se od pocetka ustanka borio u sastavu partizanskih jedinica. Oko 50 Bošnjaka je proglaseno narodnim herojima.

Krajem 17. stoljeca zaostrava se kriza osmanske drzave, koja se posebno ispoljava u Bosni, tada granicnoj provinciji "Carstva, izlozena stalnim napadima Austrije sa sjevera i zapada, Mletaka iz Dalmacije i Crnogoraca sa jugoistoka. Istovremeno pocinju progoni Bošnjaka i genocid nad njima(290). Ideoloski izvori genocida nad Bošnjacima i drugim narodima u suvremeno doba sadrzani su u zelji balkanskih, "prije svega srpskih i crnogorskih vladajucih struktura" (291) da njihovim istrebljivanjem stvore svoje etnicki "ciste" teritorije, odnosno drzave. Proces protjerivanja i istrebljivanja Bošnjaka otvoren je tzv. "'istragom poturica',... ustvari pokoljem Bošnjaka u staroj Crnoj Gori pocetkom XVIII. stoljeca. "Pokolj Bošnjaka u Crnoj Gori izvrsen je za vrijeme vladike Danila Scepcevica Petrovica (...) U historijskoj se literaturi spominju razlicite godine u kojima je izvrsen pokolj nad Bošnjacima, od 1702. do 1708. godine. Vecinom se smatra da je vladika Danilo na Bozic 1702, na samo Badnje vece ili pred zoru, isjekao sve "Turke" u Crnoj Gori. To se misljenje zasniva na jednom zapisu, koji navodno potice od samog vladike Danila, u kojem on prica o izgonu "Turaka" upravo 1702. godine". "Kako je opjevani pokolj nad Bošnjacima izvrsen uoci Bozica, to su srpski i crnogorski cetnici, kad god su mogli, slijedili tu tradiciju i u Drugom svjetskom ratu svoje koljacke napade na Bošnjake zapocinjali na pravoslavno Badnje vece.

U svim ratnim stradanjima i nevoljama Bošnjaci su najteze podnosili opasnost od nasilnog prevjeravanja/pokrstavanja. Tokom Kandijskog (1647-1660), i Beckog rata (1683-1699), a posebno poslije njih, znatan dio bošnjackog stanovnistva u okolnim je zemljama vec tada potpuno istrijebljen. U ratovima i drugim nevoljama u iscrpljenu i skoro nebranjenu Bosnu 1697. godine sa oko 8000 vojnika upada austrijski feldmarsal princ Eugen Savojski, usput harajuci i paleci mjesta kroz koja je prosao na putu ka svom glavnom cilju - Sarajevu. Predvecer, 23. oktobra, Sarajevo je gorjelo."'Prepustili smo', zapisao je Savojski, 'grad i svu okolicu vatri'. Dok je grad gorio 'jurisni odred' je progonio njegove stanovnike".

"Tokom XVIII. st. Bošnjaci su izdrzali tri velika rata s Austrijom i Mlecanima: 1714-18., 1737-39., te 1788-91. godine. Od presudnog je historijskog znacaja posebno bio rat 1737., kada su Bošnjaci kod Banja Luke do nogu porazili veliku austrijsku vojsku, u trenutku kada im je car Karlo VI. svojim proglasom uoci pohoda na Bosnu zaprijetio fizickim unistenjem, ukoliko se ne odreknu Islama" (572).