Roman o ratu i silovanju u Bosni

    Na desetine najraznovrsnijih knjiga već je napisano o oružanoj agresiji na državu BiH, dakle o ratu na prostorima Bosne koji je po surovosti i zlodjelima možda i neponovljiv. Roman Slavenke Drakulić “Kao da me nema” upavo govori o jednom segmentu te opšte surovosti i bezočnosti, a to je - silovanje žena i djevojaka. Drakulićeva je u obliku dnevnika napravila i sročila ovaj roman u kome je glavna junakinja djevojka označena sa slovom S. “S. Ima 29 godina, studentica Pedagoške akademije, privremeno zaposlena u selu B. kao učiteljica, neudata, visoka 168 cm, kosa smeđa, oči smeđe, osobnih znakova nema…”S. je iz mješanog braka. “Majka joj je službenica u državnom preduzeću, Srpkinja. Otac je inženjer, Musliman. S. vjeruje da nije ni jedne ni druge nacionalnosti…"
     Inače, roman počinje rođenjem djeteta logorašice S. u Stockholmskoj Karolinskoj bolnici, 27 ožujka 1993 godine. Retroaktivno spisateljica nas vraća na sam početak priče i kazivanja na jedan veoma zanimljiv i, rekao bih “ženski način” promišljanja i govorenja o vremenu, o surovostima rata, tamo negdje daleko u bosanskim brdima. Tamo gdje je rat i ubijanje, ali prije svega zlostavljanje ljudi i žena, u jednom tamošnjem logoru, nema nikakvog, baš nikakvog pravila. Sve je nepredvidivo i svašta se žrtvi (logorašici) može, ali izgleda i mora dogoditi.
     “Od dana kada je saznala da je trudna, ništa nije mrzila toliko kao to stvorenje. Ko zna bi li uopće preživjela njenu mržnju da se nije našla u ovoj Švedskoj bolnici? Takvu je mržnju teško preživjeti. I sama S. je teško živjela sa njom. Kada bi se noću prevrtala u krevetu osjećajući kako se to strano tijelo miče u njenom trbuhu, vidjela bi njihova lica iznad sebe, lica muškaraca, njegovih očeva. Bezimeni muškarci, najčešće pijani. Broja im nije znala. Ali zapamtila je nečije oči, možda lice i glas, ruke, miris, često smrad. Svako od njih mu je mogao biti otac.”
      Ovaj roman jeste pisan u obliku dnevnika, ali sazdan je od mnoštva manjih cjelina. Taj mozaičan oblik ove proze, spisateljici daje mogućnost da na najbolji način, počesto neponovljiv način rasvijetli i ocrta dušu i brojna psihička stanja silovane mlade djevojke iz Sarajeva. Slike tog raspoloženja i duševnog stanja su između sebe čvrsto povezane i tvore jednu knjigu proze, koja je na jedan univerzalan način odgovorila na izazove jedne pojave u ratu koji je vođen krajem dvadesetog vijeka, na dijelu Evrope koji se zove Balkan.
      I kada su u pitanju žene, dakle samo prividno slabiji i nježniji pol, ljudska, u ovom slučaju vojnička surovost ne poznaje granice. “Ožiljci ostaju, vidljivi i nevidljivi. Ispisani s unutrašnje strane bedara, na trbuhu, na vratu, na grudima, u materici”. Život u logoru, u toj “ženskoj sobi” gdje je osam djevojaka i žena izdvojeno, odvija se po nekom čudnom “voznom redu”. Danju se, i nekako živi i traje, ali su noći najgore kada vojnici na “pojilište” svrate u “žensku sobu” na zadovoljavanje svojih seksualno-životinjskih nagona, na način krajnje brutalan. S. pomišlja “Neki ju je daleki sud osudio na ovo stanje iz koga nema izlaska. S. osjeća kao da je neko ponovo vratio u logor u “žensku sobu”. Izdana je. Ovo je rat u njoj, u njenoj vlastitoj utrobi. Oni pobjeđuju…”
      Kao što i počinje, roman se završava slikom. “To se događa pred jutro. Mali je uznemiren, počinje plakati. Najprije tiho, zatim sve glasnije. S. misli da će njegov plač probuditi Maj i Britt. Uzima ga iz kreveca u naručje, da ga umiri. Mali dalje plače. S. otkopčava spavaćicu. Mlijeko curi. Stavlja bradavicu dječaka u usta. On gladno sisa. S. osjeća kako se njegovo malo tijelo sasvim opušta. Čvrsto ga privija k sebi dok joj suze teku niz lice, niz vrat, niz grudi”.
     I na samom kraju, riječ dvije o samoj autorici romana: Slavenka Drakulić je rođena 1949 godine u Rijeci. Svijetsku književnost i sociologiju diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, nakon čega godinama radi kao novinarka uglednih zagrebačkih listova “Start” i “Danas”. Prvu knjigu, zbirka eseja “Smrtni grijesi feminizma”, objavila je 1984 gofine. “Kao da me nema” njen je četvrti roman, koji istovremeno s izdanjem u biblioteci Feral Tribune izlazi u još desetak zemalja svijeta. Godine 1997 u Feralovoj ediciji objavljena je i knjiga “Kako smo preživjeli” izbor njenih eseja iz tri zbirke objavljene između 1990 i 1996 godine. Živi i radi u Zagrebu, Beču, Stockholmu i Istri.