Druga knjiga mostarskog humora

     Mostarski duh, mostarski liskaluci, anegdote, šereti, tersovi, mostarski “orđinali”, hamali, slikari, pisci političari, jednom rječju, Mostarci opsjednuti zajedničkim smislom za šalu i osobitu vrstu komunikacije, predmet su knjige Džemala Raljevića “Mostarski bez muke 2 (za napredne)”. Ova knjiga, uistinu i na najbolji mogući način, reklo bi se, svjedoči o trajnom interesovanju ovog autora za ovu, upravo ovu dimenziju grada na Neretvi. I do sada je Raljević u svojim knjigama pokazivao da je čovjek koji želi sačuvati jedan dio duha grada, smatrajući ga karekterističnim i važnim, životnim i nezaobilaznim. U takvom viđenju Raljević uspijeva da rekonstruira u pričama, zabilješkama i sjećanjima drugih Mostaraca vrčavosti i iskre iz svakodnevnog života, iz običnih situacija, u kojima učestvuju poznate i nepoznate osobe. I sam Raljević, svoj smisao za reinterpretaciju toga humora, potvrđuje i prethodnoj knjizi “Greta”. Na osnovu legendarnog mostarskog lika koji je ušao u obilježje (i anale) jednog vremena, Raljević je projecirao jedan takav, očito nedostajući lik, i u današnje vrijeme. To je posebna čežnja za jednim Mostarom koji je izgubio svoj lik. Čini se da je Raljević i u ovoj svojoj knjizi anegdota (viceva i duhovite domišljenosti) sačuvao dosta od onog Mostara koji već pomalo traje i ostaje u sjećanjima i uspomenama. I sjećanja i uspomene u knjizi postaju sadašnjost, i sam život, svakodnevica.

     Inače, knjiga “Mostarski bez muke 2 (za napredne)” sazdana je od četiri humorističke cjeline, kruga koji se isprepliću i čine jednu cjelinu, a sve sa željom i nastojanjem da se rekonstruiše vrijeme i atmosfera, biće i duhovitost grada, čaršije koja je imala i sada ima dušu i izgrađen osjećaj za šeretluk i smijeh. “Junaci” ako se tako može reći, nosioci i stvaraoci humorističnosti u Mostaru su njegovi sami žitelji i stanovnici. To je čitava “armija” (u knjizi se pominje preko šezdeset više ili manje poznatih Mostaraca, imenom i prezimenom) koji stvaraju takvu vrstu humora i koji u njemu “aktivno” učestvuju. Knjiga se, inače, čita i prepričava i među onima koji nisu Mostarci, što je još jedan dokaz da mostarski humor i mostarski tersovi, i nisu samo mostarski, nego i svake druge čaršije, kada u njoj ima ljudi koji su spremni suočiti se sa životom i na jedan “drugi i drugačiji” način. Mostarci maju “stila” i kada je u pitanju i ova “disciplina”. To na najbolji mogući način pokazuje i ova knjiga.