|
Pored stvaranja poezije i bavljenja
novinarstvom, Meho Baraković je veoma upečatljiv u svojim "zapisima o duši",
njegovim viđenjima i prisjećanjima o Trebinju i Hercegovini, ali o današnjoj
stvarnosti, tj. monotonom švedskom okruženju.
Svoje zapise objavljuje u nekoliko časopisa i novina koje se pojavljuju u
Švedskoj i Skandinaviji, a posljednje dvije godine je neprekidno objavljivao i u
zavičajnom časopisu "Izvori".
Na ovim stranicama to možete vidjeti i pročitati, a i nešto više od
toga...
| STARI
LJUBAVNI
MOTIV
Šemsa, Šemsa, eh
kakve grudi,
Da momak vrisne, da poludi,
A Šemsa nikom ništa ne da,
do jednog crnog k'o gar, pogleda.
Izlazi u noć, lagano
hodi,
s ibrikom do prvog cveta,
kad glasom zvonkim zapeva
u san vodi, iz ovog sveta.
Al' jedne noći stade
glas,
uđe u nas, zavist kleta,
ko ljubi jutarnji Šemsin stas
mramor izvajan ivicom vetra.
Drumovi uvek nekuda
hode,
nad njima peva širina noći,
kad neko bude i neko ode,
zašto je morao doći.
Breskva luduje, dobila
cvet,
pa ga uz ponos njiše,
ćekić bistrine, zvezdin let
prostori neba skriše.
Sve probudi težak
vrisak,
baklje vetar noći dune,
Šemsina majka, jeca, niska,
i život i nebo kune.
Na se nasrnu, ej ljudi
šteta,
devojka to bi k'o čini,
i radi koga.
E, Šemsa, Šemsa, zašto učini?
A noć je široko nebo
bacila
ponad Trebinja mog
u kom je nekad i Šemsa bila
oka garavog.
(Vladimir-Brato
Pavlović) |
|
"Šemsa, Šemsa, eh kakve grudi..."
|
Tek je bio svijet,
dakle ovaj veliki i šareni dunjaluk zakoračio u Novu godinu, 2001. po redu, kada mi se
dogodilo, sasvim slučajno, da sam se svojski “oduzeo” i da sam se napio, ono što se
kaže: pravo. Dogodilo mi se to, jednog januarskog petka uveče, vani je padao gust
snijeg, kafana puna, a ja od uspomena nikuda ne mogu da pobjegnem.
Sjećanja su jaka. Obnavljaju se. PJESNIKOM SE NE POSTAJE, PJESNIKOM SE RAĐA!
Onu “pjesničku supstancu” imaš ili nemaš u sebi.
To je tako i drugačije, niti jeste, niti može biti. |
Zašto se baš ovdje u Švedskoj i sada, dok pada snijeg sjećam zaista,
prerano preminulog trebinjskog pjesnika BRATA PAVLOVIĆA. Hoću samo sebi noćas da kažem
i da priznam da je upravo on,Brato Pavlović, moj pjesnički učitelj, živi pjesnik od
krvi i mesa, prvi pjesnik koga sam u životu sreo i upoznao, i zavolio, ono što se kaže,
bez ostatka. Susretali smo se najčešće u ulici Luke Vukalovića, gdje su moji roditelji
imali stan, koji je moj rahmetli otac, mašinovođa, dobio od željeznice. U toj ulici
koju su ukrašavale topole, na lijevoj obali Trebišnjice, pjesnika Pavlovića bi viđao,
kako sjedi za stolom pred kafanom Jaka Miljasa. Uvijek je ispred njega bio čokalj rakije.
Najčešće sâm, dugo bi gledao niz rijeku, slušao šum (samo njemu razumljiv govor)
topola. Sijed, stasit, plećat i stalno zamišljen, znao je tu satima da sjedi. Niko mu
nije bio potreban. On je sanjao, iscrtavao u svojoj usamljenosti, svaku svoju novu pjesmu.
Pjesma se rađala u žamoru visokih topola...
. . .
Oko ponoći izlazim iz kaféa “City” i na malom gradskom trgu
u Bollnäsu, uzdignutih ruku put nebesa, hoću sebe po prvi put nakon toliko godina da
probam, znam li još uvijek ili sam zaboravio pjesmu Brata Pavlovića koja počinje
stihovima koji glase ovako:
“Šemsa, Šemsa, eh kakve grudi
da momak vrisne da poludi...”
Hoću da se u cijelosti prisjetim pjesme “Stari ljubavni
motiv” koju sam nekoliko puta slušao, kao učenik trebinjske Gimnazije i student,
slušao autora Vladimira–Brata Pavlovića kada bi je govorio. Po svemu se vidjelo da je
pjesnik, koga je malo ko razumjevao. Pio je kontinuirano i bez prestanka...
Ostaće zapisano da je Brato Pavlović, izuzetna pjesnička
pojava u svojoj generaciji, bio rođen 1928. godine u Trebinju. Otac mu se zvao Mićo, a
majka Desanka, rođena Ljubibratić. On, Brato je osnovnu školu i gimnaziju završio u
Trebinju. Bio je izuzetan učenik, odlikaš i već u gimnazijskim danima pokazivao je
izuzetnu nadarenost za pisanje. Bio je stasit, lijep, uvijek čist i dotjeran.
Nakon završene gimnazije upisuje se na Filozofski fakultet u
Beogradu, grupa književnosti. Veliki grad je bio “smrt” za melanholičnog i
preosjetljivog južnjaka. Sudar, ako se tako može reći za ono što slijedi, Brata
Pavlovića sa velikim gradom, susret sa beogradskom pjesničkom generacijom i boemskim
životom stvaralaca, koje je tada bilo nepisano pravilo, razorili su i ličnost ovog
mladog čovjeka. Brato je počeo sve više i više da pije. Zabatalio je studije i sve
češće osvitao u kafanama skadarlijskim sa pijanicama beskućnicima. Sve je više i
više tonuo na samo dno života. Ništa ga nije moglo uspraviti. Miris kafane i alkohola,
postale su “sitnice” bez kojih nije mogao. Njegov život iz temelja se promijenio...
. . .
Koliko se sjećam, za života je Brato Pavlović objavio sljedeće zbirke poezije:
“Sjećanja” godine 1950, “Ravnica neba” godine 1964, i “Virovi” godine 1965.
Posebno se sjećam i pamtim, korice i izgled tanjušne zbirčice “Virovi”. Na
plavo-bijelim koricama, koliko se sjećam, na sredini se nalazi fotografija Bratina,
cijela figura. Na toj slici, on u zimskom kaputu, stoji na željezničkoj pruzi, a iza
njega, mislim da se iza njega vidi brdo Leotar.
U toj knjizi “Virovi” nalazi se pjesma “Stari ljubavni
motiv”, pjesma koju su mnogi, mnogi znali, a posebno mladi pjesnici koji su tek
“sricali” pjesnički zanat.
Brato je bio oženjen Sarajkom, profesoricom Verom, koja je meni,
svojevremeno u Trebinjskoj gimnaziji predavala književnost. Nije joj nikako bilo milo,
kad bi joj rekli da su, upravo mene vidjeli sa Bratom, koji je već tada bio uveliko
ovisnik od alkohola. A ja sam volio da se susretnem sa tim dragim, živim pjesnikom. I
sada mislim da je on bio pjesnik, naprosto rođen da pjesnik bude. Blagog, očinskog
pogleda i umornih kretnji. Satima je znao “Kod Jaka” da sjedi, puši cigaretu za
cigaretom i da misli samo njemu znanu misao.
Zaista se
pokušalo da mu se pomogne, da se otrgne od zagrljaja alkohola, ali sve je bilo uzalud.
Liječio se u više medicinskih ustanova za alkoholičare. Ništa nije pomoglo. Zadnja
stranica bila mu je – bolnica na Sokocu, gdje je i skončao, umro. Pokopan je u
Trebinju.
. . .
Januar je. U Bollnäsu pada snijeg. Dobro sam se “ušnjirao”, i popio sam dobro.
Nikako ne mogu da se oslobodim lika Bratovog. Ako me sjećanje ne vara, nakon smrti,
posmrtno i posthumno, prijatelji Bratovi, prije svega oni u Sarajevu, objavili su tri
njegove knjige, koje imaju naslove: “Djevojčica postupaka”, “Zvon zvonke pjesme”
i knjigu priča za djecu “Skok sa kule”. Ako se dobro sjećam, to su knjige koje su
objavljene nakon njegove smrti...
PJESNIKOM SE NE POSTAJE. PJESNIK SE RAĐA! Brato Pavlović je bio
rođen da bude pjesnik. Nakon toliko godina, sada to znam i uviđam. Prava je šteta što
nije poživio, odnosno što se život sa njim nije “poigrao” na drugačiji način.
Šteta. Zaista šteta!
Nenadoknadiva šteta...
|
|
