nazad | književnost | home

Mehovi prozni zapisi

ONO KADA JE...

     Običnom smrtniku kao što sam ja, još uvijek nije jasno, da li je, uistinu, došlo vrijeme da se definitivno odredim prema, jednoj i jedinoj za mene važnoj stvari, a koja glasi: otići Dole, otići Tamo ili ostati Ovdje.
     Dakle, biti i vjerovati da Smrt sa kojom vodim već dosta dugo i dugo, nekakve razgovore, još neće zakucati na moja vrata. Možda se to meni čini da neće, ali sve se, ipak, i još uvijek može okrenuti, i drugačije. Ja zaista na takvo nešto ne mogu uticati, niti je red da bilo šta pokušavam. Sve je, reklo bi se, u rukama Vremena, jednog moćnog, sivog i sipljivog vremena, koje se, i u mome okruženju, svodi na puko čekanje i isčekivanja. Pa neka mi bude, kao i ostalom svijetu, smrtnicima i insanu. Ne vidim razloga, zašto bi ja bio drugačiji od ostalih. Nisam jedini što je došao iz Bosne. Na hiljade, na desetine hiljada je srodnih i sličnih meni došlo u ovu zemlju, kao u prostor spasa i ozdravljenja. Samo sve mi se više čini, ništa, zapravo od toga neće biti. Ono Brdo Hrane što mi je rođenjem predodređeno bilo da jedem i pojedem, sve mi se čini da sam ja to pojeo, već pojeo, a i da svjestan nisam. Zato valjda i nije čudo, nikakvo čudo, što sve češće mi Smrt dolazi pred oči i što već vodimo one mučne razgovore koji od mene traže da se užasno znojim, da stalno i već u dobro znanim razmacima kašljem i kašljucam i što se svakodnevno iz sna budim. Okupan sam znojem, upravo kao da sam iznenada izašao iz kupatila, a ne iz nekakvog finog sna.
     Sve što sanjam ima naglašenu crnu boju i miris svježe zemlje. Slike su nejasne, i nisu baš tako uobičajene i čitljive.
     Dolaskom u Švedsku, naprosto sam se zatvorio među četiri zida. Zatvorio sam se u sebe, i ne izlazim tako rado i tako često, među ljude. Ništa me posebno ne zanima, niti u bilo čemu mogu iznaći i pronaći, ono nešto što se zove Radost, obična zemna Radost i Ljubav za sve što živi i traje. Nisam nikako želio da ljudima budem, da zemljacima budem, ni namjerno, ni sasvim slučajno – tema razgovora.
     Želio sam da me što manje znaju i da me ne sažaljevaju u mojoj usamljenosti, a i Bolesti koja se već odavno odomaćila u mome tijelu i duši. Ona je došla odnekuda, nastanila se u meni i postala sastavni dio svega onoga što sam radio, o čemu sam mislio i o čemu sam sanjao. A sanjao sam onu svoju čaršiju, one stoljetne platane u centru grada, i sve ono ljekovito i mirisno na jugu vrele i sunčane Hercegovine.
     Sanjao sam svoje davne dane, mladost svoju, pokušavajući stalno da proniknem u sve ono što sam ukrivo napravio. Kasno je. Sada je i suviše kasno da se staro i uveliko krivo drvo, ispravlja. Mogu sam sebi, i kičmu polomiti, ali što je krivo, krivo je. Tu se više ništa ne može, niti da učiniti. Zar ne vidiš, bolan, da su mi, na neki način, i dani već izbrojani.
     Život kao kredit je već potrošen. Još nešto sitniša ostalo je u desnom prednjem džepu farmerica, da zvecka i opominje. Još koje pranje farmerica i stvar se može zaključiti onom uobičajenom rečenicom: "Pošto si se, uistinu, umorio, vrijeme je za jedan duži odmor. Za odmor bez povratka". Kakva glupost, ja uvaženi prijatelji, ništa lijepo ne nalazim u toj crnini koja treba da me zauvjek okružuje. Hoću vani. Hoću među ljude. Moje je mjesto da živim kao i ostali. Da živim i patim, kao i ostali što to čine. Kakva crnina da me uzme pod svoje. Ja sam još za Život, pa neka se Mučim i neka se trošim.
     Neću među mrtve. Oni nisu još uvijek moji bliski rođaci i znanci. Njima njihova tama i crnina, a meni svjetlost. Neka bude i ove švedske i ljudske hladnoće i usamljenosti, samo neka sam na površini i da još očima svojim gledam.
     Koji mjesec kasnije.
     Ono kada je Ibrahim Zukić zvani Sikter umro u svojoj i našoj usamljenosti i čamotinji., znao sam da ću umrijeti i ja. Naprosto na mene je došao red. Kazalo mi se samo da treba da zaklopim oči jednom zauvjek. Neću se ni svijeta ni dunjaluka nagledati da valja, a oči sklopiti moram. Moram sklopiti oči i u vidu očinjem sve da mi umre i da vremenom istruhne. Neka i istruhne.
     Nisam ni zaslu`io da me puno `alite. Po izdaljega, sjetite se ponekad mene i moje goleme potrebe da budem uspravan.
     Dako mi to i Bog dragi dadne.
     Meni, Trebinjcu!