Groblje je najvjerniji svjedok života. Srpsko groblje Koto u Kosoru (Blagaju) je na izdisaju od ratnih posljedica. Što granate i tanat raznih izvora, što prljava hladna i mrska ruka, a što zub vremena, učinili su da groblje izgleda zapušteno i urušeno, kao što pokazuju četiri gornje fotografije, koje je Danilo snimio oktobra 2002. godine. Korov već uveliko uokviruje spomen obilježja.
Na prvoj fotografiji su najstarije preživjele krstače Marića iz Kosora. Prva i treća su, vjerovatno Andrijinih sinova Riste i Nikole, a srednja je Andrijina, koja je prelomljena na dva dijela. Na drugoj fotografiji (prvi red desno) su spomenici Andrijinog unuka, a Danilovog djeda, Luke, te njegove supruge a Danilove babe Save. Bakin spomenik je uzgor, kako se ovdje kaže, a djeda Luke je prevrnut prelamanjem pri dnu. Dvije fotografije u drugom redu su izbliza Andrijin prelomljen krst.
Na krstu babe Stane piše ( vidi se na fotografiji): "I.N.C.J. ovdje počiva rab božji Sava supruga Luke Marić, rođena 1878 godine, umrla 1943 godine. Spomenik podižu sinovi Risto i Vaso." Na fotografijama se ne vidi pismo na Andrijinim krstom, iako u prirodi postoji, tek riječ da se predstavio 1889. godine.
Uz svu silinu rata i jarost zala oko njega, Danilovom srcu je značilo mnogo kad se osvjedočio da ljudska komšijska ruka nije skrnavila ove svetinje. Spomenike su oštetili geleri granata, koji su ovdje uveliko padale, a poklopnice sa nedovršenih grobova uzimani su samo iz nužde, što se prije može smjestiti u pozajmicu nego u otmicu. Spomenik Danilovih roditelja, Ilinke i Vase (donje dvije fotografije), možda je i najosjetljiviji na zlohudnu omrznutu ruku, ali on je u potpuno zdravom i postavljenom stanju, što najuvjerljivije govori da zlohude ruke nije ni bilo među grobovima Marića. Hvala komšijama!
Početkom osamdesetih godina, u vrijeme objavljivanja Danilove knjige "Marići u Hercegovini", autor je počesto razmišljao i o grobljima, posebno o dva groblja njegovih najbližih Marića, u Kososru i Malom polju. Svi koji su živili u Malom polju tamo su i sahranjeni, a podosta ih je Kosorana, u različitim periodima, pored kosorskog groblja Koto, sahranjivano i u Malom polju. Ovo je fenomen kojim se vrijedilo baviti. Predosjećajući zlohutna vremena, Danilo je želio da groblja objedine, naprave jednu masivnu porodičnu grobnicu, "kojoj ni vremena ne bi mogla nauditi", govorio je sa rodbinjanima i nagovarao ih na akciju. Rajka, starijeg stričevića, imao je potpuno na svojoj strani. U široj porodici nije moglo doći do saglasnosti, shvatio je i reducirao predmet na potomke djeda Luke.
Tako će doći do jednog sastanka muškaraca, Lukinih unuka: Ristinih Žarka i Rajka, te Vasinih: Branka, Danila, Spasoja i Slavka. Da ne dođe ni do kakvog dogovora presudili su Žarko, stavom: "Ja ne dozvoljavam da mi neko skrnavi roditelje", i Slavkovog stava: "Ja nisam za to." Nije bio moguć dogovor ni Vasine djece, a budući da je otac već bio napravio spomenik za sebe i suprugu, Danilo je predložio braći da i njih četiri brata, pojedinačno, zauzmu zemljište, iskopaju i betoniraju rake, postave poklopnice, i urede zemljište za buduća četiri spomenika, po starini iza očevog, Brankovo, Danilovo, Spasino i Slavkovo, tri brata po četiri groba i Spasoje za dva. Neposredno iza ovoga dogovora, izvršeni su svi planirani radovi, i grobnice su dovedene u "useljivo stanje", kako će; se šaliti.
Na prvoj fotografiji vidi se očev i majčin spomenik, na koji se nadovezuju Brankovi, Danilovi, Spasini i Slavkovi "neuseljivi" grobovi. A sudbina je i to htjela, iako su roditeljski grobovi podignuti prije dvadesetak godina, ni oni nisu "useljeni", iako su roditelji pomrli prije desetak godina (sahranjeni su u kumborskom groblju kod Herceg Novog). Na desnoj fotografiji je Danilov brat Branko, koji je zagledan u četiri potencijalne grobnice, i svoju prije svega, u mislima je dubokim i ko zna kojim. Ambijent oko Branka je suviše simboličan za Mariće, ispred njega su nesuđeni grobovi: roditelja, braće i njegov, a u pozadini je vjerni svjedok minulih stoljeća, srednjovjekovni dvorac vojvode Šćepana Kosače, kasnije hercega od Svetoga Save, kako se proglasio.
ooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo
Kako sam stasavao na dvije noge tako sam se divio vodi, ovako bi počinjala Danilova kazanija o starim vremenima. Najprije onoj u lokvama, kojih je u većini godine bilo u dvorištu i oko kuće, a kasnije, sve do danas, možda danas i najviže, rijekama: Buni, Bunici, Posrti, Neretvi, Jasenici, Radobolji i Hodbinskoj potočini. Najudaljenija od moje kuće, od ovih pet rijeka i dva potoka, je rijeka Radobolja, udaljena desetak kilometara. Ima li igdje na svijetu lokalit u kome na desetak kilometara ima sedam tekućica?, zapitaće danilo i odgovoriti: Nema! Nema nigdje na svijetu osim ovdje, u mostarskoj kotlini, Bišću polju, mom rodnom kraju. Kao dijete, ali i kao odrastao čovjek, znao sam satima sjediti pored rijeke i gledati u njen tok. Iz trena u tren, u vodi i oko vode, zbijavi su se događaji, često i drame. Voda je pronosila razne predmete i mrtve životnje, voda se mutila i bistrila, nadolazila i povraćala. Nad njom su lebdjeli mnogi insekti, koje su "placanjem" ribe hvatale virtuoznim iskakanjem, te lukave prituljene žabe. Neoprezne ribe bivale su plijen kandži galebova i gačina, te vidra. Iskusni ribari su razvijali čitave teorije spravljajući vježtačke mamce – mužice. U vodi su Marića krave "nurale" drezgu, zagnjurujući glave i do polovine tijela, te isčuđivali mnoge namjernike. Ništa u prirodi nije dinamičnije od riječnih voda.
Na prvoj gornjoj fotografiji je pogled na rijeku Bunu, oko tri stotine koraka sa istočne strane roditeljskog doma, od Lehinog vira nizvodno do vira Lukovac, odakle su donosili vodu za domaćinstvo. Na drugoj fotografiji je rijeka Buna ispod Brijega, stotinjak koraka uzvodno od Kosorske ćuprije. Treća fotografija (prva u drugom redu) je Gornji vir rijeke Bunice, oko sedam stotina koraka jugozapadno od kuće, to je lokalitet koji su mještani najčeše koristili za kupanje. Buna je prehladna za kupanje i u njoj se kupalo rjeđe, koristi se za piće, a Bunica, toplija pet-šest stepeni celzijusa, nije pogodna za piće kao Buna, ali je veoma ugodna za kupanje. Na četvrtoj fotografiji, snimljenoj sa brda Petak, vidi se uljev Bunice u Bunu, koji je daleko od očeve kuće oko osam stotina koraka. (Fotografija je snimana po oblačnom vremenu i u vrijeme poplave, što nije čest slučaj.)
ooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo
Po dječijem interesovanju Danilovog kraja, odmah iza rijeka, dolazi dvorac herceg Stjepana, Šćepan grad, kako se naziva u tom kraju. O njemu i oko njega čuo je mnoge kazanije, koje su u njemu zazivale velike maštarije i čarolije. Po vojvodi Stjepanu Vukčić Kosači, ili hercegu od Svetoga Save, koji je živio u dvorcu (1434 -1466. Godine), oblast će dobiti ime – Hercegovina. Na gornje dvije fotografije prikazan je Šćepan grad, na brdu u sredini, snimljen iz pravoslavnog kosorskog groblja Koto, prva fotografija, i druga sa brda Petak, na kome je Danilo samotan čuvao stoku i često pogledivao na Šćepangrad, da bi svjedočio ovom vidikovcu.
ooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo
Bišće polje je okruženo sa tridesetak brda, planina ili glavica, ali su samo dva bila obrasla šumom, Petak u Kosoru i Kajgin Kičin u Hodbini. Petak je vlasništvo mostarskog gazde Akšama, a Danilov otac ga je držao u najam, dvadesetak godina, čitavo Danilovo djetinjstvo. U Petku je dječak Danilo čuvao krave ili konje, (iza šeste godine), tamo bio često sam po čitav dan, pored prelijepih uspomena, u Petku je doživio i mnoge neprijatnosti, a naročito strahove od vukova, medvjeda i vukodlaka, kojih tamo naravno nije bilo, ali dijete je mislilo da im je tamo stanište, i da stalno vrebaju da ga zaskoče.
Na gornje dvije fotografije je pogled na brdo Petak, na prvoj ispred očeve kuće, a na drugoj iz Marića bare, u kojoj je dječak, takođe, često čuvao stoku, ali i još češće obavljao teške poljske radove, i često pogledivao gore, na brdo Petak. Fotografije su iz 2002. godine, sa južne strane Petak je u ratu gorio (vjerovatno namjerno zapaljen iz taktičkih vojnih razloga), tako da na drugoj fotografiji šuma nije uvjerljiva.
ooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo
Marića bara ima 63 dunuma zemlje (6,3 hektara), to je onaj trougao iznad uljeva Bunice u Bunu, smatrala se najplodnijom zemljom u Hercegovini, koja je za potrebe pravljenja sportsko-rekreativnog centra "Bunica" od Marića oduzeta 1963. godine, prisilom, (odlukom nekih opštinskih organa grada Mostara, navodnom 'arondacijom')". Na prvoj fotografiji je snimak Marića bare napravljen sa brda Petak u vrijeme velikih voda Bune i Bunice, i njihove zamućenosti. Na očevoj donjoj njivi je iza 1963. godine podignuto fudbalsko igralište, koje je na ovom snimku dijelom poplavljeno. (Snimak je iz 2002.godine.
Na drugoj fotografiji su malopoljska brda snimljena sa Petka, onako kako ih dječak gledao u djetinjstvu, sa središnjim brdom Kajgin kičin, koji je, takođe, za potrebe zadnjega rata paljen.
ooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo
| | |
Bišće polje je u proljetne i ljetnje dane podsjećalo na mravinjak, na kome su umjesto mrava vrijedno radili na hiljade ljudi. Najčeće gladni i iscrpljeni, ovi ljudi su vodili nadljudske bitke sa šljunkovitom zemljom i sušnim godinama, radeći od mraka do mraka, sa dva-tri sata podnevnog odmora, koji je omladina dočekivala kao dar s neba. Podnevni odmor je počinjao tačno u podne. Niko nije imao sata, a svako je znao kad je podne, i
|
tada su svi, u čitavom Bišću polju, jednovremeno, na hiljade ljudi, odbacivali motike, lopate, krasne, sjekire, plugove, srpove... i povlačili se u hladovine na podnevni počinak.
Na ovoj fotografiji prikazana su gnojnička brda sa središnjom provalijom, koja se ovdje naziva gnojničke pećine (velika i mala). Kad sunce ogrije i posljednji kamen Pećine tada je podne. Koliko sam samo puta premoren pogledao u Pećinu, reći će Danilo, mjerkao joj dio neogranutog dijela, veličinu hlada, i procjenjivao koliko još ima do podne – odmora.
ooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo
| | |
Koji vijek prije dolaska Turaka, na Balkanu, sa središtem u Bosni (sadašnjoj Bosni i Hercegovini), živili su ljudi sa posebnom religijom, i po njoj dobili ime: bogumili, patareni, dualisti ili nemrsni. Ova religija nije bila idolpoklonska, nije imala hramova ni knjiga (osim starog zavjeta), pa je nestala bestraga. Jedino što je uvjerljivo i orginalno ostalo iza njih jesu stećci, nadgromni spomenici. Ove kamene gromade su Danila
|
zaokupljale stalno, i danas, naročito baš ova tri stećka iza Danila na fotografiji (iz septembra 2002), koji se nalaze preko puta očevog doma, preko rijeke Bune, u Malom polju na Lukama. Na ovim stećcima i oko njih, drugoga avgusta svake godine, okupljalo se mnogo mladog svijeta, pravoslavaca i muslimana, da proslave svoje praznike, govorilo se: "Do podne Ilija poslije podne Alija."
Dvije-tri stotine koraka istočnije od ovih stećaka bio je jedan stećak u obliku pljosnate prizme, kamena gromada od oko tri-četiri tone, koji je bio iskošen za tridesetak stepeni. Razlog iskošenja uistinu niko nije znao, ali je znala narodna legenda, u koju je i Danilo neizmjerno vjerovao, jer mu je ispričala majka, još dok je počinjao da sriče prve riječi. A legenda kaže, nekada davno, dok je ovaj bovan bio horizontalan, neki je gorostas ispod kamena zakopao golemo blago-zlato, i nikad se nije vratio po njega, a više nije bilo tako snažnih ljudi da prevrnu ovaj stećak. Okušavali su se mnogi jaki, pojedinačno i udruženi, ali gromadu nisu mogli prevrnuti. Neko se, nekad, ipak našao toliko vrijedan, prevrnuo je stećak, i umjesto rupe i očekivanog ćupa sa zlatom, zatekao je samo natpis na donjoj strani kamena: "Kenjac je ko me prevrne".
ooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo
| | |
Kada je u Bišću polju harala zadnja kuga, iza 1812. godine, od tridesetak članova porodice Marića iz Kosora, preživio je samo mladić Andrija, koji se priključio sedmorici preživjelih Malopoljana. Lokalitet Malog polja na ovoj fotografiji naziva se Orah, u središtu je zidine doma kojega je, oko 1815. godine, zasnovao taj mladić, Danilov pređ Andrija Marić (1795-1889).
On će tu dovesti mladu nevjestu, Petrušu Čolović, sa kojom će
|
poroditi brojno potomstvo. Dio toga potomstva će Andrija ostaviti u Malom polju, a dio će, povesti u Kosor, odakle je prije šezdesetak godina izbjegao.
ooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo
| | |
I evo, od fotografija do Danilovog punoljestva, preživjela je samo ova. Vrijeme kad je ona snimljena, 1956. godine, u Danilovom životu je bilo značajno, jer su se tada događale stvari koje su temeljno mijenjale njegov život. Pored sticanja punoljetstva, te godine se zaposlio u stalni radni odnos, počeo da živi sam, počeo da uči Tehnikum uz rad, kupio prim i počeo da uči da svira, pridružio se dramskoj sekciji, foto klubu... |
Danilo nije ostao bez nade u potrazi za svojim fotografijama, a ako bude do koje dopro, biće postavljene ispod ovoga teksta.
| | |
| | |
| | |
Ove tri fotografije Danilo je dobio od prijatelja Joze Perića, koji ga je veoma ugostio sa suprugom Matijom, u njihovom domu u Mostaru 19. decembra 2006. godine. Danilo nije vidio Jozu tridesetak godina i trebalo mu je 5 godina da ga pronađe, jer je bio načuo da je Jozo umro. Sa Jozom se intenzivno družio oko 5 godina, kada su bili, zaista, veoma bliski, a onda su im se putevi odvojili, kada ja Dnilo otišao na studije 1959. godine. Ove fotografije snimljene su u jesen 1956. godine ispred hotela SOKO, u kojem su stanovali obojica. Na trećoj fotografiji Jozo je lijevi a Danilo desni. | | |
ooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo
 | Danilo Marić – M O N O G R A F I J A između 1938 i 1956 |  |
|VRATI SE NAZAD | poruka autoru: danilomaric@AOL.com |
ooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooo
