Za mjerenje dužine života ljudi koriste različite jedinice mjere. Nekima je mjera broj državnih vladara, drugima broj žena, trećim broj grobova, četvrtim broj tuđih života... nekima kalendarske godine, a po mom shvatanju ljudski vijek se jedino može izmjeriti brojem pamtljivih događaja. Ja sam ih upamtio mnogo, i kad sam ih pretvorio u kalendarske godine, onda sam dobio rezultat po kome sam do sada proživio 152 godine. Danilo Grešni
Danilo Marić
AUTOBIOGRAFIJA 152-ogodišnjaka
ODRIJEŠIO MI SE PUPAK
Pisati o sebi kažu da nije dobro, a ja i dalje mislim da je bolje nego kad pišu drugi. A i zašto bi drugi, ako ne zbog sebe, pa i ja zbog sebe. A i za još koga, ko je voljan da dangubi čitajući autobiografiju o 152-ogodišnjaku. Znam prvu pomisao, ne vjerujete da mi je 152 godine, ponekad u to ne vjerujem ni ja, ali povjerovaćete kad pročitate čitavu moju kazaniju. Jer ovo što je u njoj mogao je da proživi samo čovjek koji je živio 152 godine.
Rođen sam, kako sam često slušao od majke, dva dana pred Gospojinu, 26 avgusta 1938. godine u Kosoru, desetak kilometara južno od Mostara, dvjesta metara od rijeke Bune, oko po osam stotina metara od rijeka Bunice i Posrti, i dva-tri kilometra od rijeke Neretve. U Ilinke i Vase drugo sam dijete i drugi sin.
Negdje pred veče, toga žarkog dana, strina Jelka ovlaš zaveza moj pupčić. Odriješi se!? Ona ga do koji dan potkinu i preveza. I još jednom. Treći put ne imade zašto uhvatiti da sačini čvor. Ostavi me i pobježe u svoje dvorište. Majka se o jadu zabavila, otac se naljutio, a ja, kažu kao u inat, nisam prestajao da se deračim, krivim – tako su nazivali moj zov za pupkom.
Mnogo godina kasnije doznaću da ni moje praklice, Eva i Adam, nisu imali pupkove, a i zašto bi im? Da sam tada to znao moja pobuna za pupkom, vjerovatno, nebi bila tako uznemiravajuća.
A otac nikad nije ni saznao za te fizičke mane naših pra-pređa, pa ti se zaputi u selo, po dvije najstarije žene, Kukuruzovića i Salčina. Svesrdno su starice pohrlile da spasu jetima. Ali kad su vidjele o kakvom se pupčiću radi, pogledale su jedna drugoj u krnjatke, te brže-bolje vratile se odakle su i došle.
Osamnaest dana deračio sam se sa odriješenim pupkom.
Majka odluči da pomogne kao što nije niko i nikad. Uze iglu i konac, nekoliko puta to provuče kroz vosak, (da se ne opogane ubodi), te zategnu polusuhu pupčanu vrpcu i uši je.
Ne umrijeh, a svi oko mene mislili su da hoću.
I sada, kada pogledam taj neprirodno mal pupak, svaki put me spopadne strah – da se ne odriješi. I sada se vidi ušitak i crni konac, evo pogledaću da se uvjerim još jednom i pod starost, i vidi se, ne šalim se. Evo gleda i supruga, vrti glavom, ona baš nije sigurna, kaže, a neće da kaže da je obnevidila i da ne vidi ni pupak a kamo li konac u njemu.
Svakom djetetu, po običajima donesenim iz davnina, svečanim danom rodbina dolazi na babine. Imajući na umu stanje mog pupka, a o njemu se prepričavalo u desetak sela, meni se dugo ne odazivaše, u nadi da će ih mimoići taj trošak. E baš mi je drago što sam ih lišio toga zadovoljstva, govorio sam čim sam stekao moć govora i razumio tu stvar. Kad se pročulo: "Desilo se čudo. Onom djetetu u Marića zarastao pupak! Reda je ići na babine," počeše se odazivati po običajnom zakonu.
Na babine obično donosili su se uštipci, nemarniji su nosili izljevak. Na moje babine su svi pristigli sa uštipcima. Bilo ih je: "i Husi i Hasi". Kad se moj trogodišnji brat Branko najeo, onda se sjetio i mene, dograbio je jednu uštipčetinu i ugurao mi je u usta. Nasreću, bijaše dijete od hvale, podičio se baki po majci, Simani: "Ja sam najeo mog batu." Po bakinoj kazaniji, kad se dosjetila šta bi sve moglo da mi se dogodi, te pritrčala, ja sam se uveliko rastavljao sa ovozemaljskim vazduhom. Spasila me je: "Ni sama ne znam kako," pripovijedala mi je onih godina kasnije kada sam mislio da su sve bake umiljate, i kad sam volio da ih slušam.
Kao beba, po opštem mišljenju savremenika, bio sam baksuz, plačljiv i zločast. Nisam dao čeljadima da spavaju. Posebno se otac srdio na mene. Kad ga razbudi moj plač, a nije volio da ga bude, onako bunovan, izderačio bi se: "Baci ta govna napolje."
Dva-tri mjeseca po rođenju, roditelji poruče kumu Stojanu Došlo u Hodbinu: "U neđelju ćemo krstiti dijete." I rečeni Stojan me tri puta gurnu u ledenu vodu kamenice blagajske crkve, te izgovori istorijsku rečenicu: "Bolji bio, DANILO, od ćaće." I od tada, i zbog toga, i danas, svi me zovu Danilo. Pop me tako zavede u debelu Knjigu rođenih, odmah iza njega to učini i kraljeva, kasnije Pavelićeva, iza nje italijanska, pa Hitlerova, pa Titova, pa Alijina, pa Slobina, pa Milova, pa evo i Klintonova administracija.
A i ja sam bio nekako nestašan kao i te administracije, bar majka tako kaže. Svake godine morala je da mi šije po dvije kotulice, (haljinice), a drugoj djeci, tvrdila je, samo po jednu. Sreća je da se u taj vakat nisu nosile gaće, inače bi, eto kakav sam bio, osiromašio roditelje.
U šestoj godini sam "izlazio" iz kotule, sašiše mi gaće na rastriž (lažigaće). To je kombinezon do koljena, pozadi je rašiven od vrha do dna stražljice. Vrlo praktično za hitne potrebe, a naročito za ono kad se pođe u klozet a malo se prikasni.
Godina 1938. ocu će ostati najdraža u životu. Pomislio bi čovjek zbog mog rođenja. Ne to nikako. Tada su djeca bila nedobrodošla kao i državni porez. Vrijeme siromaštva i nepoznavanja kontracepcije u dugim noćima bez električne rasvjete. Te godine je otac uzeo za duvan 33.000 dinara, protuvrijednosti 33 vola, ili 33 učiteljske plate, ostala je njegova priča. Ozidao je kuću na sprat, veću od najveće u okolini, sa čardakom 4 puta 8 metara: "Da ima gdje ženiti sinove, može stati 60 svatova", govorio je i ponosio se.
Otac je živio u zajednici sa roditeljima i oženjenim bratom Ristom zvanim Rindom. Godinu dana nakon što im je umro otac Luka, 1934. godine moj otac se odijelio, te godine i oženio, tako da je porodicu vodio bez da ga je ko mogao ometati. Baka Sava umrijeće 1943. godine, pa ću djetinjstvo provesti i bez bake i bez dede, i smatram da mi je time zakinuta znatna toplina.
POJAVA USTAŠA
Iz najranijeg djetinjstva ponio sam mnoga sjećanja, čak i ona sa tri godine starosti, iz užasne 1941. godine. Sjećanja su ostala upečatljiva naročito zbog majke koja je stalno plakala. Plakao sam uz nju i sa njom, mada se ona grčevito borila da od djece prikriva svoju nesretnost. Nova vlast, ustaška, poslala je u Malo Polje tri-četiri svoja mladića sa puščetinama ovješenim o kanap, da pokupe mlađe srpske ljude, pod prijetnjom strijeljanja, da pođu na sastanak, neki, gdje će im biti objašnjeno kako da se vladaju pod novom vlašću. I vratiće se odmah. Iz kuća i sa njiva, poveli su 27 dvadesetogodišnjaka i tridesetogodišnjaka. Ubijeni su, ni do 50 godina se ne zna kako i gdje. (Vjerovatno u Jasenovcu). Među njima i Branka Papića starijijeg brata majke, a mlađi brat, Pero, zatekao se u vojsci, u Zemunu, o njemu se majka godinama raspitivala, otplakala i njega, da bi se pojavio u selu 1946. godine, nakon preživjelog zarobljeništva u NJemačkoj. Majka nije prestajala da se raspituje i plače, a kad jedne noći odvedoše i zatvoriše i moga oca, izbezumila je. Roditeljska suza je najveća dječija nesreća, pamtim svaku na majčinom licu. U život sam pošao sa tim ožiljcima, i stavom o ustašama, kao najkrvavijim od svih uniforma.
DOLAZAK OKUPATORA
Puče glas da dolaze italijanski osvajači. Proljeće je i svi seljani su po oranicama i svi se sašaptavaju, Srbi se dodatno zaplašuju, a Hrvati se raduju. Pojaviše se uz dreku, pjesmu, šalu, muziku, prijetnju i dobroćudnost, svega toga bilo je u njih. Banuše i pred našu kuću. I nas i sve naše izbaciše na dvorište. Oni useliše u čardak. U njemu napraviše spavaonicu i podoficirsku školu. Nama dodijeliše sobu i ljetnu kuhinju. Uz njih i sa njima živili smo dvije godine, do kapitulacije Italije 1943. godine. Naslijediće ih Nijemci, i oni u istim našim prostorijama, i oni od čardaka napraviše podoficirsku školu i spavaonicu.
Italijani su nam svašta krali i svašta davali. Švabe, tako smo nazivali Nijemce, ništa od nas nisu uzimali niti nam što davali. Italijanski smo učili brzo, švapski vrlo sporo. Znao sam dobro da se sporazumijevam, naročito sa Italijanima. Makarondžija nisam se plašio, (tako smo ih zvali u potaji), Švaba jesam.
ZLATNO ŽELJEZO
Kosorsku ćupriju gradili su Rimljani u trećem vijeku. Remek djelo je toga vremena. Kameni lukovi su ljepotice kojima nisam prestajao da se divim, kao dijete ali i kasnije kad je već bila srušena. (Nijemci su je srušili pri povlačenju u januaru 1945. godine). Od kako znam za sebe, svaki dan sam preko nje prelazio dva puta. Nizvodno od nje, trougao između Bune i Bunice, oko 60 dunuma oranice, naša je zemlja, Marića bara, na njoj smo provodili gotovo sve dane, pa i one ratne.
O Kosorskoj ćupriji slušao sam mnoge priče, čak i one koje su doprle iz vremena gradnje. U nju je, u malter kojim je zidana, tvrdili su pripovijedači, ugrađeno na tovare kokošijih jaja. Mnogo puta sam zagledao taj malter, naročito kada sam već bio inženjer i znao više o materijalima, i uvijek se čudio njegovoj tvrdoći i žilavosti istovremeno, što kod prirodnih materijala nije čest slučaj. Taj malter ne liči ni na jedan drugi. Neobično je tanak za zidove koje čini. Priče su govorile da je u njega ugrađeno zlato. U ovo sam vjerovao dok sam bio dijete, kasnije nisam, ali sam još kasnije, oko 1970. godine shvatio tu pozlaćenost, potvrdio potku vrijednosti iz priče.
U trećem vijeku, ako se broji po Hristu, kada je građena Kosorska ćuprija, željezo je bilo skuplje od zlata. Zlato je mekano za oružje i oruđe – zbog toga. (Kad je osvajač stigao do Vavilona, Vavilonci su pred imperatora iznijeli najvrijednije što su imali, oko 60 kilograma željeza, ostala je priča). Otprilike toliko je željeza ugrađeno je i u Kosorsku ćupriju, kao klamfe kojim su graditelji povezali klesana kamenja. Ja sam ih izvadio 3, jedna je ostala u stanu kad sam izbjegao pred ratom 1992. godine. Jednu sam poklonio mostarskom muzeju. Jednu sam, 1970. godine, u laboratoriji "Soko" u Mostaru, podvrgao fizičkom i hemijskom ispitivanju. O tome sam napisao naučni rad, rukopis sam dao takođe u Muzej za list koji su bili pokrenuli, nije objavljen, a kopije su ostale u stanu. Želio sam dokazati tehnologiju kojom je dobiveno željezo, postavio sam hipotezu o zaboravljenoj tehnologiji, mnogoputnog gnječenja, iz čega će nastati poznato pudlovanje.
U nadi da će potaći nekog budućeg istraživača, jer ja za to više nemam životnog vremena, a po sjećanju od prije 30 godina, evo nekih podataka. (Ovo željezo je vrsnik čuvenog željeznog stuba u NJudelhiju, debljine pola metra i visine 16 metara. Poznat po tome što ne rđa). Kosorske klamfe imaju oksida oko 7 mikrona, (0,007 milimetara). Za ovako tanku rđu mogu biti dva objašnjenja. Hemijski sastav, (danas se legiranjem postiže nerđanje). Stalna temperatura i vlaga, (bez dodira sa vazduhom). Sumpora i fosfora je začuđujuće malo, dosta manje od savremenih normativa za najkvalitrtnije čelike. Ugnjenika takođe malo je, a poznato je da željezo rđa sa malo ugljenika, ali i ne rđa sa premalo, kao što je ovdje slučaj. Klamfe su približno dimenzija: dužina 160mm, širina 20mm, debljina 4mm. Porubi: visina 15mm, debljina trapez 4mm puta 8mm.
STRAH OD NIJEMACA
NJemački vojnici su držali stražu na Kosorskoj ćupriji. Oni su i živili u neposrednoj blizini, nije ih bilo mnogo i svi smo se poznavali. Svako predvečerje, u vrijeme kada sam progonio stoku na konak kući, prelazio sam ćupriju. Svaki put ustravljen prije nego ću naići na stražara, a on je stražario na desnoj strani. Svi stražari su znali za moj strah i njegov stepen. Uživali su dok su me plašili, a ja sam bukvalno premirao od straha. Prikradao bih se preko mosta, obično zaklonjen za jednu od krava koje sam tjerao. Stražar je mirno stajao sa puškom o ramenu i bajonetom na vrh nje. Kad bih se primakao na desetak koraka, spuštao je pušku uz nogu, i oponašao strogog ali i profesionalnog vojnika. Kad se primaknem na dva-tri koraka, naglo poteže pušku sa bajonetom, trza je prema meni i od mene, u ritmu koji ja činim u pokušaju da protrčem ili otrčem na drugu obalu. Stražari su se šalili, govorili su mi zatečeni ljudi, vjerovatno je tako i bilo, ali tada takvoj vjerovatnoći nisam davao ni ijedan postotak, istinski sam vjerovao da hoće da me probodu i ustravljivao sam se. Plakao sam bez krika i suza. Plakao i ukočivao se. Svaki dan stres, tako sam krenuo u život. Na kraju, poslije duge "igre" dozvoljavali su da ih "nadmudrim i umaknem". Bilo je to u mojim petoj i šestoj godini života, a strah sam nosio dugo iza toga. Mislim da sam to sanjao svake noći do punoljetnosti, i u snovima se plašio više, jer ni u jednom od tih snova nisam uspio da im umaknem.
HAPŠENJE OCA
Ovaj događaj se desio 1943. godine. Razbudio nas je kućni pas, to mu je i bila dužnost u slučajevima opasnosti. Zalupalo je na vratima i prozorima: "Ustaj! Vaso! Otvaraj!" Izmoždeni smo iza čvstih snova, otac nam šapuće: "Šutite, samo šutite...!" Prolomi se glas: "Ustaj! Otvaraj ili ćemo pucati u sobu!" I dalje ne oglašavamo se.
Udar kundaka u prozor raspara noćnu tišinu i raspršti staklo. Smjenjuju se grlati glasovi nedobronamjernika: "Izlazi... Ako ne izađeš... Bacićemo bombu među đecu!"
Otac se vrpoljio! Konačno se i oglasio: "Eto me!" Ustao je, prišao vratima, otuda do nas dopro je njegov tih i drhtav glas: "Đeco! Spavajte. Niko, vas, neće dirati."
Nijemci, u pratnji ustaša, odveli su oca, a majka danima nije osušila suzno lice. Otac je optužen da posjeduje oružje, pa je vlast, po očevom hapšenju, prekopala svaki pedalj dvorišta, pretražila i prekopala i prostorije... Ništa nisu našli, a otišli su u uvjerenju da je oružja bilo.
ZLI LJUDI A NE NARODI
U uvjerenju da u mostarskoj kotlini nikad ne može vladati samo jedna nacija, pa ni srpska, otac se nije oduševljavao ni povremenom prisustvu srpske vojske, četnika, iako je u tim rijetkim periodima za Srbe bila sloboda. On je imao nevolju da se odbrani od četničke mobilizacije. Nije želio da se priključuje vojisci koja je bila bez šansi za konačnu pobjedu, govorio je prijateljima. Mobilizacija svake vojske, pa i četničke, išla je uz prijetnje smrću. Svjedočio sam nekim dolaženjima po oca.
U gotovo čistom muslimanskom Blagaju oko pola godine nalazilo se oko 7.000 četnika, prikupljali su se za ofanzivu na partizane, oko Jablanice i Prozora. Bilo je to vrijeme srpske slobode, muslimanskog straha, i hrvatske ustravljenosti. Četnici muslimane nisu dirali, katolici su svi izbjegli. Po odlasku četnika Srbima je bilo opet strašno od ustaša, a hrvatski povratnici zadavali su nam mnogo straha, svakodnevno su dolazili u naše kuće, tobože tražeći svoje pokradene stvari. Pri tom su nas maltretirali. U to vrijeme sam došao do spoznaje koju sam potvrđivao kroz čitav život, ne postoje loši i dobri narodi, već su to samo pojedinci u njima. Tada su nas prebirali i pošteni Hrvati, ali nas nisu vrijeđali, prebrali bi nas pa kazali: "Ovdje nema moje ništa, ovo je poštena kuća, bila vazda i sada..." A oni drugi, zli ljudi, zli Hrvati, bili su užasni, napasni, udarali su nas i prijetili: "Usrali ste se... Sve ćemo vas poklati... Majku vam srpsku... Srpska kopilad... Treba ih klati..."
DVIJE SVIJETLE MRLJE
Bilo je to s kraja ljeta 1944. godine. Na brijegu Gorica u Malom Polju, čuvao sam krave a brat Branko konje. Da ne bi bio kod kuće i stric Rinda je sjekao draču, koju je, njegov sin, Žarko, nosio naviljcima na njivu koju su kanili ograđivati.
Zaigrali se Branko i ja, a stric Rinda zaradio, pa nas iznenadi neko dijete od Hadžovića. Zadihano banu pred nas i promuca: "Poslao me otac!? Eto Švaba! Bježite!"
Pravo je čudo kako nismo vidjeli opasnost koja nam se primakla. Ispod nas, širokom linijem strijelaca, nekolike stotine metara dugom, uokruživali su nas do zuba naoružani njemački vojnici.
Prvi se u bijeg dao stric Rinda, nakon što je odbacio kosor, kojim je sjekao draču. Potrčao je prema Kukinim i Salčinovim kućama, a onda i nas dvojica za njim. Istovremeno je iz svih pušaka zapucalo u našem pravcu. Skakao sam kao zec pred psom goniocem, i još sam u uvjerenju, nikad toliko visoko i daleko nisam skakao kao tada.
Prvo zaustavljanje bilo je na suprotnom podnožju Gorice, u Bočinama. Tu se dogovorimo Branko i ja da prođemo Luku, i uokružimo do kuće tetke Tomice Hadžović.
Već tada udova, sirota, ali i dobroćudna četrdesetogodišnja tetka Tomica primila nas je sa nezaobilaznim osmijehom.
Odsjekla je dva parčeta hljeba i dala nam ih u ruke. Zatim je zahvatila kašikicu šećera i sasula ga na gomilicu na patos. "Evo pa smočite!" dodala je. I hljeb, a pogotovo šećer, koje smo dobili spadalo je u bogatstvo, i mnogo godina kasnije čudio sam se da je to ta sirota tetka tada imala. A i patos je na nivou sirotinje, prljav od đubra ovaca koje su noćevale tu. Opružio sam se potrbuške, a devetogodišnji Branko sa suprotne strane, te smo sa zalogajčićima hljeba umakali u šećer, ali tako da svaki put zalijepimo samo po jedan kristalčić. Da ne bih ugrabio više, uvijek oprezan Branko, hrpicu je podijelio na dvije. Hljeb se pokazao kao izvanredno sredstvo za čišćenje poda, jer su iza nas ostale dvije kao vosak svijetle mrlje, na inače rijetko čišćenom podu.
Petnaestogodišnji Žarko, našao se u vrlo nepovoljnom položaju. Sa naviljkom drače na ramenu, u ulici obraslom visokom živicom, po prvim pucnjima prilegao je gdje se zatekao. Baš u njegovom pravcu bježao je bjegunac Simo Mihić iz Ortiješa, kojega su fašisti i progonili. Oko Žarka je pokošena živica od mitraljetskih rafala. Neposredno blizu Žarka pogođen je i usmrćen bjegunac Simo.
PRVE IGRE
Djeca se jednako vole igrati i u miru i u ratu, pa smo se igrali i mi. Prve igre bile su zasnovane na kamenu, drvetu vodi i zemlji, raspoloživom materijalu.
Od zemlje mijesio sam hljeb, uštipke i pitu sukaču. Poslije kiše pravio sam mnoštvo kanalčića i razvodio vodu na sve strane svijeta, veće lokve povezivao sa manjim, pa sve to vodio do sušne zemlje, kao navodnjavao sam.
Kamen je imao više namjena. Kad sam bio tamo gdje je velik izbor pravio sam kućice. Kad bih naišao na kamen neobičnijeg izgleda namjenjivao sam mu ulogu sjekire, motike, noža, kašike..., te obavljao radnje primjerene zamišljenim alatkama, i tako se zabavljao i mašti davao na volju.
Kad sam bio u prilici da imam suparnika zametali smo igru "živih i mrtvih." Po pet pločastih kamenica zaboli bi u zemlju, na rastojalju muškog stopala, i na udaljenosti desetak koraka. Većom pločastom kamenicom, iza linije svojih gađaju se protivničke, sa ciljem da se obore. Igra traje dok jedna strana ne obori svih pet protivničkih kamenica. Igrača može biti po jedan ili dva na jednoj strani.
Stonoga se igrala često, na crtežu na zemlji, obavljao se ritual gurajući pločicu ispred sebe, tako da ni noga ni pločica nisu smjeli, da po zaustavljanju, dodiruju neku od linija. "Propadanja" je u igri mnogo, pa je dinamičnost igre privlačila pažnju i igrača i posmatrača.
Petinjci, igra sa pet kamenčića veličine oraha, igrala se samo kada je zemlja bivala suva, da bi se na njoj moglo dugo sjediti. Za ovu igru treba više vještine i uvježbanosti, pa je teško naći dva ravnopravna protivnika, ali kad se potrefe igra je zabavna.
Igra koza, sa dvanaest kamenčića veličine lješnika, je vrlo slična igri petinjaka, i djeca su je lakše učila, jer je znatno pogodnija za eučice.
U okruženju sa ograničenim uzorcima predmeta, naročito sam volio kad sam uspijevao doći do obruča kakve odbačene drvene bačve. S njim sam igrao mnogo zamišljanih i izmišljanih igara. Igra u kojoj bi štapinom pokrenuo i zakolutao obruč, pa mu vrtnju štapinom podupirao, podržavao i ispravljao, a stalno u trku, pretvarala se u pravo nadmetanje i trajala je dok se od umora ne bi obrušili oba.
Batina je služila za više prostih igara. Na njoj sam jahao oponašajući konja, sa kojom sam i pričao, i na koju sam vikao, i koja je znala da me udari kao konj zadnjom nogom... Sa batinom sam i opucavao kao vojnici puškom.
Pisanje sam otkrio u petoj godini, u onim mokrim jeseljim danima kada se ne može pod vedro nebo. Pisaljke su nam bile nedogorjeli drveni prutovi, a sveske papirnata ambalaža od puščanih metaka, materijal koji je obilježio moje djetinjstvo.
Stric Rinda kupio je lampu-garbitnjaču, pa smo tako imali dodir i sa garbitom. Komadić ovlaženog garbita stavili bi na zemlju, poklopili bi ga konzervom, na čijem dnu bi ekserom probili rupicu. Acetilen se razvijao u konzervi, neznatno je oticao kroz rupicu na vrhu, a kad ocijenimo da ga je dovoljno u konzervi, tada na mlaz acetilena iznad rupice primicali bi plamen. Samo tren iza toga dolazi do eksplozije acetilena u konzervi, koja biva odbačena desetine metara u vis. Događale su se i povrede.
VREMENA JADNIH BAKA
Jedan predmet, kroz čitav život, podsjećaće me na pokojnu babu Savu, (očevu majku) koja je umrala kad sam imao pet godina. Taj predmet je gumena navlaka za krajeve upravljača od bicikla. Iako nije bilo bicikla u blizini, jedna od tih navlaka našla se u dječijoj igri. To je nabrano crijevo crvenkaste boje. U to vrijeme nije bilo ograđenih klozeta, bila je normalna pojava da ljudi obavljaju fiziološke potrebe gdje se zateknu, koristeći i najmanje zaklone, ali se ni oni često nisu mogli imati. Sram u tom smislu bio je neznatan. U tim okolnostima, gotovo svakodnevno, zaticao sam (i bivao zatican) i djecu i odrasle, u "nezgodnim" položajima.
Uočio sam da u babe Save visi nešto vrlo slično opisanoj gumi-navlaci. Mnogo godina kasnije saznaću da se radilo o materici, koja joj je često ispadala, i koju je uz napor i bolove uvlačila prstima.
Kod naših baka ispadanje materice bio je čest slučaj, saznaću kasnije i razmišljati o njihovim nevoljama. Rađale su bez ljekara, često i bez ikakve pomoći, i u brdu čuvajući stoku. Kad se događao "svečan" čin rađanja, porodilja se krila obično u štalu, ili bilo gdje, ali svakako tamo gdje nije moglo doprijeti oko muškaraca, (ni muža).
TOPLOTA ZIMSKOG DOMA
Drage su mi bile zimske večeri, sva čeljad su tada na okupu, i kada odrasli pričaju priče, koje su djeca slušala sa napetošću, a i odrasli sa pažnjom. Predmet priča bile su koze i divokoze, baba kučibaba, baba i djed, divovi, songlav, kuća od smole, tri brata... Priče su bile drage i tople, pobjeđivali su pošteniji i nejači, onako kako više nikad neće biti u životu. I pitam se sada, da li je pošteno do te mjere lagati djecu, naopako ih pripremati za život, dopustiti da slabi pođu u svijet pun opasnosti, u uvjerenju da će ga pobijediti i podčiniti svojoj volji. Ali, istina je, prava je poslastica bilo slušati darovite pripovjedače, na seoskim sijelima, domaće starce i starice, ili u rijetkim prilikama i namjernike.
Nedjelja je bio drag dan, posebno ako bi nam bio ko od rodbine u gostima. Svaki gost je po nepisanom pravilu morao djeci donijeti darove. Obično su to suve smokve i orasi, jabuke i kruške, a rjeđe bombone i keks. Naveče, prije spavanja, i oni su pričali priče, i obično su bile poznate priče sa manjim preinakama.
RODIO SE BRAT
Djeci nije bilo dopušteno da idu u voćnjake i vinograde, sem izuzetaka. Jednom mi se priuštilo zadovoljstvo da sa majkom pođem "u trešnje" u vinograd Zgrada. Trčkarao sam oko nje i "zobao" trešnje, kako se to govorilo. Ona je nabrala punu krošnju, podigla je i ponijela na ramenu.
Lijepo je junsko predvečerje, idemo ka kući i razgovaramo o koje čemu. Najednom njen glas posta mučan, pa domalo i zastenja. Kad stigosmo pod Muslibegovića krušku skide krošnju i sjede: "Nije meni ništa... meni se čini... imaćeš maloga brata...," govorila je i smirivala moju zabrinutost. "Trči strini Jelki i kaži joj da iziđe pred mene."
Na moje zapomaganje strina Jelka dograbi nožice, (kojim je strigla ovce), te se zaputi još nerođenom djetetu, da mu reže i veže pupak.
Kad djetetu bi vrijeme da ga krste, u čitavoj porodici je zavladala briga. Tokom rata blagajska srpsko-pravoslavna crkva bila je zatvorena, u Mostaru je povremeno bivala otvorena, i biće otvorena i trinaesti dan po rođenju moga trećeg brata, na Vidovdan. Nevolja je bila u tome što se nije mogao naći Srbin koji bi smio otići u Mostar, da bude kum. Ćetkovica, Gospava, prisjeti se: "Ima u Mostaru jedan Srbin koji slobodno hoda, zove se Marko Popović. On je bio veliki austrougarski policajac, germanofil, i na spisku je Nijemaca da se ne dira. Treba njega zamoliti da kumuje."
Uoči Vidovdana, čitavu veče, otac i majka dogovarali su ime za dijete. Majka je predlagala da bude Slavko, u ime kućnog prijatelja Slavka Ivaniševića iz Lakiševina. Otac je predlagao Andrija, u bratovo ime koji je poginuo u Prvom ratu. Majki se nije dopadalo, "jer je to katoličko ime," govorila je, a imala je važniji razlog od toga.
Ime Andrija nije moglo da se održi u Marića porodici. Nakon Andrije (1793-1889), prvi muškarac rodio se u njegovog unuka Save, dadoše mu ime Andrija (1891-1894), i dijete se ugušilo u kotlu vrela mlijeka. Prvo muško iza njega rodilo se u drugog unuka Luke, i njemu dadoše ime Andrija (1895-1915), i njemu u djedovo, i poginu pod točkovima voza u LJubljani. Moj otac, praunuk starog Andrije, odlučio je da se odazove tradicionalnoj obavezi i zanovi ime, pa je rekao, pri polasku majke na krštenje djeteta: "Kaži kumu da bih volio da djetetu da ima Andrija, i pozdravi ga, iako se ne znamo. A kumovo je kumovo, pa kako on da..."
Marko Popović se iznenadio ponidi kumstva, koje se u našim krajevima nije olako odbijalo, pa ga je prihvatio i on. Novom kumu je majka prenijela očevu želju oko imena, ali negovorljivi Marko nije rekao bilo što u kući, u kojoj ga je majka upoznala, nije rekao ništa oko imena ni usput. Bila je veoma iznenađena kada je u trenu krštavanja, na pitanje popa za ime djeteta, kum rekao SLAVKO.
CRVENI DŽEMPER
Djeci nije bilo dozvoljeno da slušaju dok odrasli pričaju. Čak im nije bilo dozvoljeno ni da budu u prostoriji gdje su gosti. Mnogo puta sam se smrzavao moleći Boga da odu gosti, pa da mogu ući u kuću. Budući da je rat buktio, o njemu se svakodnevno govorilo, i naročito vodila se briga da te priče ne čuju djeca. A djeca ko djeca, prisluškivali smo.
Iz tih priča znao sam da postoje partizani, da postoje komunisti, i da su Rusi komunisti. Poznavao sam neke ljude za koje sam i tada znao da su ilegalci i da rade za partizane i komuniste, i da je to vrlo opasno po život, u slučaju da ih otkriju Nijemci, Italijani, ustaše i četnici. Moji roditelji su naginjali partizanima i komunistima, jer su to i Rusi, a "Rusi ne mogu izgubiti rat," većina Srba mislila je isto tako.
Raspravljao je otac sa jednim gostom, koji je bio privržen dinastiji Karađorđevića, a otac je bio protiv, jer su kralj i njegovi pobjegli a narod ostavili kao nekada knjaz Nikola. U žaru govorenja nadovezalo se i o komunistima i o Bogu. Posvađali su se. Upetljavala se i majka, stajući na očevu stranu, pa iako znam da je bila vjernik, da bi valjda štitila očevu stranu, rekla je : "Nema Boga, da ga ima, ne bi nas ovoliko nevinih izginulo, ne bi nas ovoliko bilo u jamama..." Gost je ljutito poskočio i bez pozdrava napustio kuću. Ja sam tada shvatio da nema Boga, jer majka je to rekla.
Na Odraćevini majka je čuvala stoku, a i ja uz nju. Banu jedan veoma krupan i bradat četnik, naoružan do zuba. Skide pušku sa ramena i uperi je u majku:
"Ti si komunista!" galamio je.
"Nisam," ustravljena promucala je majka.
"Jesi! Komunisti vole crvenu boju, to je njihovo. I ti si komunista i nosiš crveni džemper."
"Nisam, ja imala samo tu boju..." pojašnjavala je.
"Skini i baci taj džemper, i marš kući! naredio je i potjerao je od stoke. (n a s t a l j a s e)
