Danilo Marić |
| LEINARKE roman u 12 glava |
LEINARKE glava1.
Počelo je ovim pismom Doa Zorića, naslovljenog Drutvu za zatitu hendikepiranih i starih ljudi:
*
Godinje u Americi usmrćuje se desetine hiljada bespomoćnih ljudi, a da:
- Javno mnenje to ne zna.
- Zločini se ne registruju.
- Ubice se ne gone.
- Ubitstva su iz koristoljublja, sa predumiljajem, planirana i organizovana.
Ovisan sam o mom ubici i, molim vas, ne pokrećite postupak dok ne umrem. A umrijeću, vjerovatno, za jedanaest sedmica. Smrt je isplanirana i to se vie ne moe izmijeniti.
Upozoravam na veoma pritajenu ali i snanu organizaciju sa desetinama hiljada ubica. Zaposjeli su gradove i ni jedan njihov član jo nije provaljen. Djeluju u okviru drutva "Drage dede" i agencije "Veseo starac."
Članovi drutva su iskusne ene, stare su između pedeset i sedamdeset godina, i malo su obrazovane. Godinje neto zarade su im oko $400.000 po članici.
Panično vas molim: Zatitite nemoćne starce.
Ja sam već nepokretan, tek malo mogu da govorim, čitam i piem, izolovan sam od prijatelja i ovo pismo će teko i doprijeti do vas. Uz sav rizik, ali i nadu, morao sam da ga napiem.
Ako pismo dopadne nedobronamjerne ruke, i nju, tu ruku, najponiznije molim da mi se ne sveti ovih posljednih sedmica ivota, nadam se da je i u njoj, toj ruci, jo barem ostalo toliko samilosti.
Za početak istraiteljima navodim imena ubica iz grupe koja me okruuje: Patricija, Elizabet, En, Margaret, Barbara i Dana.
*
Savremen čovjek zapadne civilizacije u vrh elja smjeta (ovim redosljedom): vrijeme za odmor, vie materijalne sigurnosti, snaniju fizičku bezbjednost, zdravlje, lijek protiv ćelavosti (da se ne mijenja, da je stalno mlad), tiinu (bez telefonskih tonova), uzdignuti vidikovac (da vidi to ire ali i ne dublje) i telefonski broj sina (kćerke), koji mu nikad nije pri ruci i redovno pri prvom neuspjelom pokuaju odustaje da ga trai. Ako se tom čovjeku (iz "slobodnog svijeta") i sustignu sve ove elje on postaje na nov način nesrećan, zbog nervoze izazvane dosadom, jer on je zaboravio kako se uiva, vrpolji se i posee za pilulom za smirenje ili za telefonskim brojem jedinog "istinskog" prijatelja neuropsihijatra. Ove elje u svima traju desetine godina, sve do konačne spoznaje i pomirenja da se nikad i neće ostvariti, jer prije dogodiće se bar jedna od sadruga zapadnog bogatog svijeta; nesposobnost za rad, bankrotstvo ili zdravstveni kolaps. Jedna sam od rijetkih u tom svijetu koja sve to ima i jo i umije da se opusti i uiva.
Viktor, odnedavno moj mu, imao je duha kad je odabirao plac i gradio ovaj velelepan porodični dom, menen, kako Amerikanci vole da nazivaju svoje zamkove. Dopada mi se i ovaj grad, San Pedro, San Pidro, kako ga nazivaju Amerikanci, ili San Pedro, kako ga i dalje nazivaju Meksikanci, jer volim kad je ispod grada prostranstvo nizina i tiina, a iza čudesa vreve, prosto podsjeća me na Bosnu, iako objektivno nemaju sličnosti, osim jedne, ispod je "podnogu i "naruku" a iza "s neruke." Ima jo jedna sličnost, čujem govor mog kraja, gotovo polovina stanovnika su sa nae obale Jadranskog mora. Kao da je čitav menen dizajniran za koji čas predvečernjeg odmora, od trena zalaska sunca iza drvoreda palmi pa do potpunog nalijeganja ljetnjeg mraka na hladovik ispred menena, u kojem upravo sjedim i uivam. Uivam!? Kad pred prijateljima izgovorim ovu riječ, oni prosto ne mogu da povjeruju da je takvo neto moguće ostvariti, redovno dopituju: "Kako to uspije postići", pitaju kao da sam nakon dugogodinjeg istraivanja uspjela da razjasnim naučni fenomen.
Menen je smjeten na uzbrdici Palos Verdes ulice, između 6-te i 9-te ulice, sa pročeljem okrenutim na kanal Los Angeles main channel, čijim sreditem prolazi čuveni Santa Catalina ferry, kojim besčujno klize trajekti i pozdravljaju se brodskim sirenama, koje vole da čuju moje ui. Na obali kanala su nadaleko poznati restorani sa ponudama svih riba koje postoje u svjetskim slanim vodama. NJih posmatram sa visine subotom prije podne, kada je izletnika mnogo i vidljivost potpuna, a oni se guraju kao na kakvom prepunom fudbalskom stadionu, sve kao ko će prije i blie za sto uz kanal, koliko zbog ribara i ribe koju vade toliko i zbog rashlađenog i ovlaenog povjetarca, koji na lica opaljena kalifornijskim suncem melemski zapljuskuju. Poludesno je Cabrillo marina sa hiljadama lađa svih vrsta i vrijednosti, koje stoje u savrenom miru i redu, a taj mir i red na mene djeluje umirujuće i ohrabrujuće, prosto podsjeća me na mogući ljudski red, koji u ovom slučaju kao da je naučen od pčela i njihovih saća. Iza marina je ogromna luka Los Angeles harbor, koju većim i manjim valovima zapljuskuju neukrotive okeanske vode Pacifika (Pacific). Vrh mojih večernjih smirenosti sustie se u nekoliko minuta smračivanja na okeanu, kada se povlači i posljednja dnevna svjetlosna zraka, a u punom sjaju objavi se svjetlost dva svjetionika, sa lijeve i desne strane lučkih vrata Angeles gate. Vidik na okeanu, u vidljivim jutrima i večerima, dosee do Middle breakwater, zamiljene linije koja dijeli morske i okeansku vodu, i moji pogledi iz hladovika, naročito uz jutarnje i predvečernje kafe, kad su misli u smiraju, hrle ka toj zamiljenoj liniji i odstajavaju na ulaznoj kapiji na njoj, Angeles gate, koju takođe zamiljam, a u sumrak i jasno vidim između bljetavih svjetionika Angeles gate lighthause i istočnije La entrance east light. Kad oni zasjaje punim svjetlosnim zamahom, ba tada, Viktor se podie i ulazi u kuću, da se opere i pripremi za večeru, a ja odsjedim jo desetak minuta, tih desetak minuta je onaj veliki vrh moje smirenosti. Iza večere Viktor ide na počinak, a ja sa čaom piva vraćam se na klupu ispred hladovika, i desetak minuta odgledavam, sklizavajući poglede sa sjevera kanala niz putanju brodova Santa Catalina ferry, sve do vrata Angeles gate, koliko potraje i dopijanje piva, nakon čega se povlačim u dnevni boravak, palim televizor i pretraujem po kanalima koju zanimljivu emisiju. Upravo sam se bila podigla i dohvatala praznu čau kada je zazvonio telefon, koji me je iznenadio, jer u ta doba, oko devet sati, nikad i niko nije nas uznemiravao. Pourila sam i podigla slualicu.
"Halo, Dane!" začuo se glas poznanice.
"Halo, Patricija!" javih se, ali bojom glasa ne prikrih iznenađenje.
"Iznenađena si, u ovo doba...?!" puna ironije kao da je urlala gospođa Patricija.
"Jesam! Pomiljam na leinu, preminuo...?" uzvratih njenim riječnikom, kojim se sluim samo u rijetkim prilikama, i tada samo u razgovoru s njom.
"Ne! Biku bi jo mogao da isčupa rep", u glasu je odzvanjao ton poruge.
"Zato onda u ovo doba?" prigovorih.
"Da vidi ta je đubre uradilo!" ovo već bi oboren glas.
"Usrao se!?" Uzvratih njenu omiljenu rečenicu.
"Ama ne!" reče i jo stia glas, nastavi: "Nije za telefonsku priču, treba mi. Hitno...!"
U zadnje vrijeme uobičajili smo, moj suprug Viktor i ja, da se druimo i posjećujemo sa četiri bračna para, i odvojeno i zajedno. I oni su starci, imaju novaca i slobodnog vremena, pa smo skupa sve čeće, i drugi su nas već navikli viđati u toj grupi, pa nas nazivaju i prepoznaju po parovima; Patricija i Do, Elizabet i Dvajt, Margaret i Ričard, Barbara i Tom, te Dana i Viktor. I mi smo prihvatili te nazive kao specifičnost grupe, pa se već i međusobno tako nazivamo. U onom Doovom pismu navedene su upravo ovih pet supruga. Dakle, navedeno je i moje ime, optuba je veoma teka, a do kraja sam iskrena, ja svoje krivnje ne vidim.
Gospođa Patricija ne dri naročito do moga drutva, rađe ćaska sa drugim enama iz nae grupe, ali prvu mene traila je kad je god imala potrebu da se savjetuje o ozbiljnim pitanjima. Po tome sam lako zaključila da se i ove večeri sukobila sa nečim takvim, i da je čvrsta u namjeri da me domami, dakle neću moći izbjeći krajnje neprijatnu kasnu posjetu, i ono gore, noćnu vonju po prometnom friveju. Znam da mi neće uvaiti ni jednu ispriku, ne ide mi se, ali je ne mogu ni odbiti.
"A moja leina, ta ću s njom?" rekoh i sačekah odgovor, da bi iz njega pretpostavila stepen ozbiljnosti onoga zbog čega me zove.
"Povedi i nju!" odlučno uzvrati.
"U ovo doba, pa ona hrče!?" uzvratih sa nevjericom da ba toliko istrajava.
"Iz istih stopa!" kao da naredi, nastavi: "Radi se i o tvojoj koi!"
"O mojoj koi!?" rekoh i kroz glavu propustih sve slike događaja koji su povezani sa gospođom Patricijom, i ne nađoh ni jedan u kome ima mojih prljavih prstiju, a pogotovo ne onih koji bi mogli potezati i moju kou, kako se izrazila.
"Do je napisao pismo za policiju..!" panično saopti Patricija.
"Policiju?!" gotovo da uzviknuh.
"Protiv nas!" doda isto tako panično.
"Kojih nas?" iznenadih se.
"Protiv svih 'leinarki'", jedva do mene doprije stian glas.
"Kako si saznala za pismo?" ote se znatielja.
"Nala sam ga u Bibliji", histerično se nasmija i doda: "Gad zna da tu knjigu ne volim ni da gledam..."
"Ima pravo! Nije za telefona", saglasih se.
"Dolazi!" opet njen zapovjednički glas.
"Dolazim!" i moj pomirujući, jer toj eni ne smijem da se suprostavim ili zamjerim, u meni je presnano to osjećanje.
Sa Viktorom je ilo jednostavnije nego sam pretpostavljala, samo je zavrtio glavom, nakon to sam mu saoptila neodloan poziv gospode Zorića, i dodao: "Iznesite mi ono deblje tamno odijelo."
Jo se nisam oslobodila straha od vonje na friveju, noću se nisam ni usuđivala izlaziti na njega, a evo ove noći, neočekivano moram na dugačak put, do Alhambre i nazad. Imam naviku da iz grada izlazim 6-om ulicom, kad sam god ila nekom drugom događale su mi se sitne neprijatnosti, svaki put, na primjer, promaila sam frivej 110 na koji moram i ovoga puta. Sa Palas Verdes, i ovoga puta, zbog tih pomisli, produila sam i spustila se na 6-u i njom uspela se na Gaffey street, te krenula ka friveju 110. Zanimljiv je početak ovoga friveja, on nastaje na jednoj zbunjujućoj račvi, tako to ulica kojom vozim, Gaffey street, prerasta račvasto u dva puta, pravi otar zavijutak u desno i produava pravo, a taj zbunjujuće neočekivan zavijutak je početak friveja, koji redovno promaujem. Uz sav oprez promaih ga i ove noći, prola sam nekoliko blokova da bih se zaokrenula, te vozila dva tri bloka do iza račve, opet zaokrenula i konačno ula u nepredvidiv zavijutak i ciljani frivej.
Kao to sam i očekivala na friveju, u ovo doba noći, nije guva, ali meni je teko da vozim, jer malo-malo pa izgubim orijentaciju na putu, nesvjesno nagazujem periferne linije i upadam čask u lijevu čask u desnu saobraćajnu traku, to je vrlo opasno. Taj poremećaj orijentacije ne događa mi se u danjim vonjama, i posljedica su bljetavosti automobilskih farova koji voze u suprotnom smjeru, ali i slabe osvjetljenosti trake od srednjih svjetala moga automobila, a duga svjetla zabranjena su. Usput je mnogo saobraćajnih znakova i upozorenja, zbunjuju i oni, ali vozač ih mora pratiti, jer lako se moe zadesiti na traci koja vodi na jedan od izlaza na ulicu ili jedan od ulaza na drugi frivej. Taman bi mi trebalo da promaim i frivej, a imala sam i toga, prosto kasno vidim oznaku da traka, na kojoj sam zatečena, vodi na drugi frivej a ja nemam vremena ili uslova da promijenim traku. A takva opasnost nije bez osnova, jer na putu do Alhambre proći ću pored zavijutaka za friveje: 1, 405, 91, 105, 42, 10, 170 i 5, od kojih mi je najopasniji desetkin, jer se sa njim sučeljavam tri puta, i nikad mi neće biti jasno zato i kako je to moguće.
Vozeći prometnim frivejom 110 iz San Pidra, razmiljala sam o mogućem sadraju pisma namijenjenog policiji, a koje je mogao da napie starac-samrtnik. Istina je, od svih njih koje sam upoznala, Do je starac najbistrijeg uma, a i ima ta da napie. Veoma je vispren i razuman čovjek, po tome nikako ne bi bio u dubokoj starosti, ali su ga bolesti toliko ubogaljile da teko mogu povjerovati i da je bio u stanju da napie ita čitljivo. Ne vidi a ruke mu neuhvatljivo drhte. Ne znam po kojim rezonima Patricija mene moe da smjesti u kontekst zanimljiv za policiju, najmlađa sam u grupi, jo nisam ni bila u prilici da napravim pogreku. Misli pređoe na to pitanje, pa se i zapitae, nije li ta iskusna "leinarka" smislila kakvu podvalu? Nije li nakanila da me uvuče u neto opasno, koje ne mogu ni da pretpostavim? Nasljednik sam, po Viktoru, premnogo novaca, iz toga, u ovoj ludoj Americi, moe da se izrodi svata, da mi ga izmami? Jednom od ucjena? Ili...?!
Azilant sam u USA! Gospođa Patricija radi mi na legalizovanju papira, ona mi je pronala bogataa Viktora! iz toga su obaveze prema njoj, i strah, jer kad joj se god prohtije moe da me protjera u Bosnu... Ne predvidiva je i besramna, od nje se moe očekivati svaki đavo.
U zadnji čas ne sudarih se, opet ta moja smetenost i nesvjesno plesanje od trake do trake, do susjednog automobila, ali neko, za upravljačem automobila na koji sam bila nasrnula, bio je priseban i spretan, sa snanim automobilom izbjegao me je i spasio nas. Zaista, na tren bila sam smetnula da sam u automobilu i na friveju, presnano me zaokuplja Patricija i njene moguće nakane, i nesvjesno opet se vratih na te misli.
Ona je afektivna ena, prisjetih se i pobojah da Dou ne učini to. Da ga ne usmrti, istinski pobojah se. To bi i po mene bilo opasno. Saučesnitvo...!? Ne smijem dalje o tome ni da razmiljam. Iza nje, govori se, ima sumljivih umiranja.
A da ga nije već i ubila?
Idem li na mjesto zločina, da bi bila osumnjičena i ja?
I jo jednom nasrnuh na susjedno vozilo, i opet sudar izbjegao je taj neko iz napadnutog automobila. Kad mi se god ovo dogodilo, uočih sada prvi put, svaki put sam se pribliavala vozilu sa desne strane a nikad onom na lijevoj, i svaki put kao da me je magnet povlačio u sudar, gotovo da mu nisam mogla izmigoljiti. I definitivno, ove noći, shvatila sam da nisam sposobna da due vozim noću, i posebno nisam za friveja, i ni ovoga puta nisam trebala poći, nisam! pa makar da se gospođa Patricija ljuti koliko joj drago. Ali pola sam i moram se jo i vratiti.
Prvi put, kao vozač, noću dolazim u Zorića. Svaki susret sa njihovom kućom u meni izazove nostalgiju za Starim krajem i mojim prelijepim i toplim domom, koji je već pet godina ratna ruevina.
Lijepa je njihova kuća, ima neke orginalne toplote, na uglu je dvije tihe zelenilom uogrnute ulice, na zemljitu koje je izdignuto desetak stopa, pa se lako uočava i izdvaja od drugih. Upravo ta izdignutost na mene djeluje snano, jer se sve na njoj jasno vidi kao da je na izlobi. Naročito snano djeluje bunje i cvijeće, koji poput arabeski opjevavaju skladnost građevine i topline porodičnog ivota. I svaki put, kad pomislim na gospodu Patriciju i Doa, ukau mi se te njihove cvijetne aleje.
Zaustavivi automobil i izaavi, po navici, podigla sam pogled prema cvijetnim alejama, ali njih nema. Noćna svjetlost pokazuje posve nove kvalitete doma, načas pobojah se da sam pogrijeila ulicu i broj. Kapija i ograda od masivnog kovanog eljeza, pod djejstvom bljetave svjetlosti iz pozadine, najednom, kao da mi najavljuju ulaz u srednjevjekovni dvorac, na kom se ističu stilski prozori i bogat krov, zasjenčeni visokim drvećem, koga, zaklela bih se, do večeras nije bilo oko kuće u ovom broju.
"Gdje si do sada?!" iz ugodnog doivljaja prenu me neprijatan Patricijin glas.
"Dok sam nagovorila i spremila Viktora..." prenuh se i počeh da se pravdam.
"Kakav Viktor, toliko da čekam...!?" zasikta iz nje.
Viktor, koji se sporo izvlačio iz automobila, vidno zadrhta, priskočih mu i potapah ga po ramenu. Ona nije mogla da vlada bijesom koji ju je skolio, bi odmah jasno njeno stanje.
"Đubrad su oni, svi. Leine su samo da smrde, i smrde na svaki način..." nije prestajala da nabraja sve dok nismo uli u kuću, i dok nisam pročitala pismo, koje mi je odmah gurnula u ruke.
"ta kae na sve ovo?" izviknu, smjerno da preplai Doa.
"Ne znam...!" rekoh tek da kaem to, jer je pismo i na mene djelovalo snano i zaprepaćujuće. Jo nisam mogla da smjestim eventualne posljedice u red sudskih veličina, ali da nekome moe biti opasno ni mom razumu nije sporno.
"ta je bilo?" bezazleno i plaljivo upita Viktor, koji je od trena kada je ugledao Doa bukvalno preplaio se.
U prvom trenu i ja sam se bila uplaila od Doovog izgleda, čak sam se bila pobojala i da je na izdisaju, ali pismo je pomjerilo misli, da bi ih Viktorov vapaj povratio na zastraujuću Doovu pojavu.
Do ove večeri, kad sam god vidjela Doa bio je okupan, izbrijan, počeljan, osvjeen puderom i parfemom, te obučen u čisto i opeglano skupocijeno rublje i odijelo. U tim omotima njegove hendikepiranosti nisu izgledale tako teke, večeras su zastraujuće.
U izguvanoj okvaenoj pidami, koja je umrljana i s koje se najavljuje zadah, daju potpuno novu sliku čovjeka, koji se u naem argonu naziva "leina", tek u punom značenju ovdje shvatam tu riječ.
Do spada u one ljude koji su do duboke starosti snani i zdravi, pa ih bolesti naglo zaskoče i obore u nekoliko sedmica. Oduzete su mu noge, tijelo ne moe da odrava uspravno, moć govora znatno je umanjena, gubi osjećaj za orijentaciju... Iza tih fizičkih padova snano je nasjela Parkinsonova bolest, brada i ruke sve vie drhte, a ja sam ga upoznala kad već ni sa obje ruke nije mogao da dri čau, bez pomoći veoma teko je uspijevao da se napije vode.
Doa je nuno uspravljati u invalidskim kolicima svakih, otprilike, sat vremena, a pomjerati noge ponekad i čeće, jer na čudne načine zaglavljuju za točkove kolica, a on ima naviku da stalno pomjera kolica. Nije u stanju ni glavu da odrava, naročito u vrijeme kad je djejstvo lijekova na izmaku, ili kad je odveć uznemiren.
Zatekli smo ga u kolicima, po njegovom izgledu, pretpostavila sam da je bez minimalne pomoći pet-est sati. Pogledivala sam na sat i zaključila da već dvije doze lijekova nije dobio.
Preko desne povijene noge nagazio je točak, druga je potpuno ispruena i uvijena, vjerovatno se njom pokuavao pomoći dok je imao snage. Tijelo je potpuno omlitavilo i obruilo na desnu stranu, a glava zaustavljena na ručici kolica, ovjeena sa izbuljenim zabjeljenim očima. Na pragu je svijesti, ali prepoznao me je i ponadao pomoći, čak je grimasom pokuao da iskae dobrodolicu. Patricija nije prestajala da viče na njega, to je na Viktora imalo vie djejstva nego na Doa, budući da su Viktorovi i razum i tijelo starački svjei.
"Ovo mi je hvala to čistim tvoj smrad... Ko bi te trpio... Ovo moe samo blesava Patricija... Ostaće sam, napustiću te... Zaključati i otići..." Gospođa Patricijja nije prestajala da nabraja.
"Dane, neće ti ostaviti mene?!" panično se oglasi Viktor, okrenu se na mene i zasuzi.
"Treba mu dati lijek..." spontano izleti iz mene, nakon to prema Patriciji upravih opominjući pogled.
"Daću mu ...!" Patricija zasikta i na mene.
"Uhvatio ga je parkison", dodah sa pola glasa.
"Nek se ...!" odbrusi.
"Mora popiti odmah", kazah i bojaljivo pođoh u kuhinju, po crvenu flau, u kojoj je stalno bio rastvor lijeka u gaziranom soku, koji je pio svakih dva sata. U ranijim prilikama sam od nje bivala moljena da mu dodajem taj lijek, pa znam gdje stoji.
"Sjedi gdje i sjedi!" Patricija mi prepriječi put.
"Biće poslije kasno!?" rekoh i smogoh odvanosti da se provučem između nje i vitrine, na putu prema kuhinji.
"Rekla sam, ne i ne...!" zasikta iza mene, uhvati me za ruku i odgura do fotelje na kojoj sam sjedila.
"Dajte Dou!" zapomaga devedesetogodinji Viktor.
"Ti, leino, ćuti!"gospođa Patricija povika i na njega.
"Kome...?!" Dobroćudni starac nije navikao da ko viče ni pored njega a kamo li na njega, pa se istinski uznemirio, gotovo da je u tome času zaboravio da je starac, podigao je ruku ali nije mogao i tijelo, htio je da joj da pljusku.
"Viktore, idemo kući!" povikala sam ljutito i podigla se.
"Nećete jo kući!" zapovjednički će Patricija, predomislila se i kaza mirnije: "Nismo se dogovorile oko ovoga."
"A ta da se dogovorimo?" iskreno sam uzvratila, gotovo i pobunila.
"Kako ta? Pismo..!" iznenadila se mome stavu.
"Razbucati i u smeće", kazah jedino rjeenje koje mi je padalo na pamet.
"A ta ako je ovo samo jedna od kopija? Ako je jedna već u policiji?" panično je govorila, i tek tada shvatila sam da je u velikom strahu.
"Ne pretjeruj!" uzvratila sam malo podigavi glas.
"Ne pretjerujem", iskreno će preplaena Patricija, dohvati me za rame i nastavi: "Dobro ga poznajem, po rukopisu vidim da mu je ovo samo jedna od prethodnih verzija. Na ovome je sigurno radio dugo", opet je govorila nesređeno: "Kome je dao pismo? ta ti misli?"
"Mislim da pretjeruje", kazah i počeh na Viktora da navlačim sako.
"Mora mi pomoći", na moje veliko iznenađenje ona poče i da plače, prvi put joj vidjeh suzu.
"Pretjeruje. Poderi pismo i daj čovjeku lijek!" kazah gotovo zapovjednički, uvjerena da ene kad plaču poslune su.
"Dobro, daću mu lijek, ali pomozi mi da doznam kome je dao pismo, i da li ga je taj predao policiji."
"Hajde, daj čovjeku lijek!" sada već kazah strogo i postupih dobro, jer je odmah popustila i pola u kuhinju.
Dok sam spremala Viktora ona je uz velike napore Dou utrcavala tečnost u usnu duplju.
Nikad nisam prisustvovala neizglednijem i tunijem događaju. Ni umiranje ljudi, a svjedočila sam im nekoliko puta, na mene nije djelovalo stravično koliko je ova scena. Rastuilo me i potpuno onesposobilo da pomognem Viktoru da ustane i pođemo iz kuće. Sjela sam iz nemoći. Dohvatila sam pismo sa stola i ponovo ga čitala. U ovome času potpisala bih ga i ja, nametnula mi se misao gledajući u staračku nemoć i snagu u oholosti. Istina je, od toga ne mogu vie pobjeći, i ja spadam u porodicu "leinarki", ali do ove večeri nisam ni pomiljala da činimo velika zla, iako znam da ovo to radimo nije i dokraja moralno. Ovo pismo upućuje na zločine većih razmjera, o njima ja ne znam, a moda to odista postoji, i moda sam i ja dio toga, odnosno, moda je planirano da postanem to.
Gospodin Do je zaista uman čovjek, u to sam se uvjerila u vie navrata, i nita to kae nije za zanemariti, pa ni ovo pismo. A pismo je napisano iz nevolje ljute.
"Ko bi mogao biti pismonoa?" iz razmiljanja povrati me Patricijin blag glas, nakon to se istinski namučila oko Doa i polovično uspjela sa lijekom.
"Od ovoga će mu biti bolje... Kad malo dođe k sebi onda ću mu lake dati ostatak..." govorila je i skljokavala se na kauč.
"Ko bi mogao biti "knjigotvorac!?" istrajavala je.
Prije koji dan gospođa Patricija posvađala se i sa posljednjim Doovim prijateljem, piscem Aleksandrom. Do je ovim razlazom potpuno ogolio prijateljstva i nespokojan je zbog toga, i sigurno se odupirao njenom nasrtaju na preostalog prijatelja, pa ne iznenađuje kad ona vjeruje da u pismu ima i prstiju najistrajnijeg Doovog prijatelja. Sa gospodinom Aleksandrom imam samo prijatna sjećanja i ne bih da se uključujem protiv njega, ni na koji način, zato nastavih da istrajavam na miljenju:
"Zaista, mislim da pretjeruje", kazah pokazujući bajagi ljutnju.
"Ne, ne pretjerujem. Moram to saznati", reče, zamisli se pa nastavi: "Znam da sumnja na istu osobu kao i ja. Tebi je lake da to izvuče iz njega, pomozi mi..." Nakon ovih riječi shvatila sam smisao mog dolaska, dakle, moje je da "proreetam" pisca Aleksandra. A tako, pomislih i nastavih povlađujuće:
"Dobro! Hoću, a sada moramo da idemo", obećah i ne pomiljajući da se u to uputam, a pogotovo ne na način kako ga pretpostavlja gospođa Patricija.
"Dobro!" prihvati, obori glavu i prepusti se mislima, naglo ustade te zaključno reče:
"Eto me sjutra u San Pidro, kod tebe, da sve ovo razmrsimo i dogovorimo.
"OK! Vidimo se sjutra", saglasih se i pourih da čim prije napustim dom jada i tuge.
LEINARKE glava2.
"E moja Dane!" čuh svoj glas. Prvi put čujem svoj glas na način kad nisam imala namjeru da se oglasim.
Nakon to smo se vratili u San Pidro, i nakon to sam pomogla Viktora oko lijeganja, uzela sam čau sa likerom i sjela na kauč u namjeri da duboko razmiljam, po ne znam već koji put da razmislim o svom poloaju, i da moda donesem novu ivotnu odluku. I onda čuh taj svoj izaponoćni nesvjesan glas. "E moja Danice", počela si i da govori sama sa sobom, sada već svjesno oglasih se. "Upala si ni sama ne zna u to. Dola si u Ameriku samo da bi preivjela, a onda bi i da se obogati? I po cijenu koja nije dio dosadanje tebe", misli na misli odvlače i od pomisli na spavanje.
"Prljavo ivi!?" opet jasna i glasna pobuna savjesti.
"Dane! Govori li meni neto?" zabrinuto oglasi se Viktor.
"Ne. Gledam neto na TV, pa se smijem", odgovorih nakon to shvatih da razmiljam "glasno".
"O.K." uzvratio je.
Misli se nisu stiavale, ali prestala sam da ih izgovaram glasno.
Danica nemoralna?! Ne! To je strano i za pomisao. Ne, to svakako neću. Do večeras sam, na ovo to radim, gledala posve drugačijim očima. Nije ba sve čisto za sud savjesti, nije bar za savjest i shvatanje sredine u kojoj sam odgajana i vaspitavana, zaključujem, ali je za američko shvatanje i ponaanje sasvim O.K.
Pozicija mi je na samom početku bila prosta i prihvatljiva.
Ja sam bijednog finansijskog stanja a zdrava sam, Viktor je bogat čovjek a star je i ne moe da ivi sam. enidbom rjeili smo obostrane nedaće. On će ostatak ivota provesti srećno uz moju potenu njegu. Ja ću se pomučiti dok je iv, a poslije ću naslijediti bogatstvo i ostatak ivota provesti bez materijalnih stresova.
ta tu moe biti loe?
Večeras dola sam do saznanja koja tu prostotu pomjeraju ka ozbiljnijem preispitivanju savjesti. Pismo gospodina Doa, tu nema dvojbe, zaziva savjest, Patricijinu ali i moju, uzburkava kao oluja morsku pučinu.
Ko sam bila do prije koji mjesec?
Dana!?
I ime mi je la.
Ja sam Danica Prstojević. Četrdeset i devet mi je godina. Zdrava sam i fizički jo uvijek privlačna ena, koja jo uvijek zakačuje muke poude, a u realnosti leim u bračnom krevetu polumrtvog devedeset i jednogodinjeg Viktora. U krevetu sa "leinom", kako za ovakve kau gotovo sve ene sa kojima sam u dodiru.
Moj ivotni tok sličan je mnogim od uspjenih ena moje zemlje, Bosne i Hercegovine do ovoga rata.
Rođena sam i rano djetinjstvo provela sam srećno u toplom roditeljskom domu. Sve mi je bilo dostupno. Roditelji su zarađivali dobro, oboje su profesori univerziteta, htjeli su i umjeli da mi podare rajsko djetinjstvo. Kroz srednju kolu i univerzitet prosto sam protrčala, kao da sam projahala na Pegazu mladosti. Uslijedilo je pristojno zaposlenje, skladan brak začet jo za ranih studentskih dana, i dvoje prelijepe djece.
Skoro tri decenije provela sam u pravljenju karijere i toplog doma, podizanju djece i unučića. Dostigla sam vrh za ambicije ena u socijalističkom ambijentu. Bez političkog mangupisanja, stručnoću, izborila sam se za drutveni ugled i poloaj direktora solidnog preduzeća sa osam stotina radnika.
Djeca su imala razvoj po očekivaljima i mua i mene. I sin i kćerka zavrili su univerzitete, oenili se i rodili po dvoje unučića sa kojima sam doivljavala najsrećije dane u mom ukupnom ivotu.
I onda uasi!
Rat!
Svi smo u jednoj noći odvedeni iz domova i toplih kreveta i zavrili u različitim logorima. Logore smo preivjeli samo ja i dvoje unučadi. Jovici je est a Oliveri pet godina. Prva zemlja egzila bila je Srbija, strahotno iscrpljena pod svjetskim ekonomskim i političkim sankcijama. Bez prilike da dobijem posao, i u daljnjoj budućnosti, dvoje siročadi preivljavalo je na ivici opstanka. Dvije godine nisam prestajala da ronim suze, niti da smećem s uma slike najdraih "nestalih", dvoje unučadi, sina, kćerke, mua, roditelja... Ojađena vegetirala sam na granici svjesnosti, sve do jednoga ljekarskog upozorenja:
"Vai unučići su neishranjeni i po ivot u opasnom su stanju. Vi, gospođo, uporno ivite u prolosti, sa mrtvima, a ko će sa ivima?"
"Sa ivima", riječi su koje su me opsjedale slijedećih dana. Kako i čime podići sirotu unučad? Od tada su u meni gospodarile samo te misli. "Ko je umro pokoj mu dui, bez djece nema ni odraslih...", ove riječi često su mi govorene, a poslije ljekarskog upozorenja postale su i moja filozofska vodilja.
Moram smisliti neto! "iv ikad mrtav nikad", prisjećala sam se i ove narodne mudrosti. Nekoliko dana smiljah ta mi je i kud mi je. Odlučih se.
Jo jednom izmolila sam malu pozajmicu i krenula za Beograd. Ni u koga i ni u to! Susreću nekog poznatog, to je bio moj jedini plan. Na prvi pogled izgleda nepametan, ali on ima pozadinu. Kad sam god bila u Beogradu, a bila sam mnogo-mnogo puta, svaki put sam na ulici susrela nekog poznatog. Svaki put! Zato ne bih i sada. Doći ću pred hotel "Moskvu", kau da se tamo okupljaju Hercegovci i naročito Mostarci, staću i čekaću. Danima, sve dok ne susretnem koga.
"Danice!" čim sam dola pred hotel i zaustavila se da odaberem zgodno mjesto za stajanje, izviknuto je moje ime. Da li je i moje? toliko je Danica u Beogradu, prisjetih se. Moje je.
Prilazio mi je Boko Jovanović, nekadanji kućni prijatelj i komija. Prije desetak godina bio je direktor preduzeća i ja sam ga naslijedila. Nije bio u volji lokalne politike, pokupio se i znam da je otputovao i zaposlio se u Beogradu, ali nam se kasnije putevi nisu ukrtali.
"Boko!" iskreno sam se obradovala poslije prvog iznenađenja.
"Zar si iva...? A ja čuo da si zaglavila u logoru... Ba mi je drago..." govorio je srcem.
"Čuo?!" iznenadih se.
"Neko mi je rekao da te je vidio u logoru Dretelj, i da misli..."
"I zna koliko su me tukli i mučuli?!" prekinula sam Boka, dodala sam: "Mislio je da nisam mogla preivjeti?"
"Upravo je to rekao", prekinuo me je Boko.
"Je li ti rekao da je moja porodica poubijana?" kao da me je napao virus koji sluđuje, iz mene je pokuljalo: "Je li ti rekao da sam poslije logora bila smjetena u ludnicu? Je li ti rekao da je preivjelo samo moje dvoje unučadi, i da umiru od gladi pored lude bake Danice Prstojević?"
" Ne, o tome nije govorio, vjerovatno sve to i ne zna", potpuno zbunjeno će Boko.
"Oprosti Boko, oprosti, molim te. Iza logora dogodi mi se da izgubim osjećaj mjere, oprosti! Koji je to bio od mojih sapatnika?" poeljeh saznati njegovo ime.
"Branko Simić, ne znam da li ga se sjeća, on je mlađi čovjek?" reče.
"Branko! iv!? Koliko je taj čovjek mučen..." iznenadih se i obradovah jo jednom preivjelom Dreteljcu.
"'Stid me je i da pričam ta su mi sve radili,' jedino mi je to htio da kae o sebi", uzvratio je Boko.
"E moj Boko", ote mi se poluglas: "Mučili su nas."
"Hrvati ili muslimani?" prekinuo me je.
"Ni Hrvati ni muslimani, to nisu ljudi, to su hrvatska i muslimanska đubrad. Ipak, najbrutalnije gadosti radili su nam muslimani, a Hrvati one najopasnije po opstanak."
"Branko, mora da je proao uase", nastavio je Boko: "Eno ga kao sulud besciljno baulja po beogradskim ulicama, bez mesa je, kost i koa."
"Tučen je svačim, svuda i u svako vrijeme", navrijee sjećanja i slike koje neprestano more moj noćni ivot, nastavila sam: "Treba li Branko, ja, ili iko da priča i uznemirava mirne ljude, trebam li da ti govorim kako je Branko pio urin i jeo... Trebam li?"
"Oprosti, ima pravo", saglasi se Boko.
"Ipak, ispričaću ti jedan detalj vezan za Branka", sjetih se toga i poeljeh da ispričam. "Da li se sjeća jednoga crnomanjastog straara na kapiji, u naem preduzeću, po imenu Muharem?
"Bio je jedan, prisjećam ga se, koji bi mogao imati takvo ime", kaza Boko nakon to je razmiljao kratko, nasmija se i doda: "Supruga mu je dolazila, od kuće, da ga tuče na poslu... da li je taj?"
"Znala sam da će ga se prisjetiti upravo po tome, jer svi smo ga i poznavali samo zbog toga. U ratu je taj jadnik djelovao pod imenom hadija Muraj, u logoru je vedrio i oblačio. Silovao je...", predahnula sam i premiljala da li da nastavim. Nastavila sam:
"Jednoga dana okupio nas je na otvorenom, da prisustvujemo nekoj trci, kako je nazvao svoju ludoriju. Staza je duine tridesetak koraka. 'Jahači' su hadija Muraj i jo jedan straar. 'Konji' su Branko i neki Vojo. Trčalo se za neku opkladu, a jahači su birali sebi 'konje'.
Konj mi je neishranjen omjeravajući i uokruujući Branka, 'alio' se hadija Muraj. Srbonja, je si li gladan? pitao ga je. Nekada brdo od tridesetogodinjaka, Branko-kostur bespomoćno je stajao i bio potpuno odsutan. Vlae, je si li gladan?! podviknuo je.
Jesam odsutno uzvratio je Branko.
Pasi travu! podviknuo je silinom vlasti opasani hadija Muraj. Branko je i dalje stajao i beznadno gledao u daljinu.
Pasi konju! podviknuo je silnik udarivi ga kundakom po leđima. Branko je, četvoronoke, pasao travu.
I ti srpsko pseto, pasi! i na Voju podviknuo je njegov 'jahač'. I Vojo je priskočio da pase. Pasi, najedi se, ne stigne li prvi na cilj preklaću te kao zeca prijetio je.
Pasli su travu dva čovjeka, jo juče ugledni intelektualci, samo zbog toga to su Srbi. Tako je počela predstava koja je trebala da nas zabavi.
Na cilj prvi stigao je Branko i preivio je, a hadija Muraj dobio je opkladu. Voju vie niko nije vidio. To to Brankove kosti i koa besciljno bauljaju beogradskim ulicama, kako si se izrazio, znači da jo vodi onu utrku pod bremenom hadije Muraja. I mnogih drugih tereta. Preivjelim logoraima presuđeno je da vode utrke, i da ih nikad i ne dovre."
"Strano!" otpuhnuvi proaptao je Boko.
"Moe li i treba li Branko da prepričava kako je vodio i dobio utrku, trebamo li svi mi da plaimo i uznemiravamo mirne ljude gadostima koje smo preivjeli, moemo li...? I ja trčim svoju trku, vidim joj 'start', čujem joj publiku, ali joj ne vidim 'cilj'", otvorio mi se ventil koga sam bila čvrsto privila, govorila sam i brisala suze, govorilo je iz mene sve dok me ridanje nije potpuno ophrvalo. Uspjela sam jo da kaem: "Ubili su mnoge moje, preivjeli su samo dvoje unučadi. Bila sam u ludnici."
"Izvini Danice, oprosti mi, molim te..." i Boko je suzio.
Potrajala je mučnina. Boko je u vie navrata pokuavao da me tjei, upinjao se da neto kae, ali nije i uspijevao. Smogla sam snage da se obuzdam i nastavim smirenije.
"Nita Boko, nita, znam... Oprosti ti meni, čim mi kane prva suza teko iza nje mogu da se kontroliem, tako i ovoga puta. Zavrimo o ovome!?" predloih.
"Naravno, izvini..." i on se iskobeljavao i iskobeljao iz more u koju sam ga uvukla. Odlučno je predloio: "Idemo na kafu... Evo ovdje... Pred Moskvu..."
"Kai mi o sebi i porodici", počeh normalno da govorim tek kad sjedoh na stolicu prelijepe terase na trotoaru poznatog trga Terazije.
"Djeca su velika, studiraju jo uvijek, supruga je dobro..." kaza i zamisli se.
"A ti?" uskočih pitanjem.
"Zdravstveno sam dobro. Imam problema na sve strane kao i svi Srbi ovoga vremena. Uniti me 'Novi svjetski poredak'. Devedeset posto privrede ne radi. Moje preduzeće je likvidirano, bez posla sam dvije godine. Na pijaci preprodajem cigarete i preivljavam. Ni ja ne bih vie o onome ni o ovome", predloi i on.
"Saglasna sam!" odmah prihvatih pretpostavljajući kako se i moe osjećati uspjean čovjek u neuređenim vremenima.
"A ti, gdje si, radi li, od čega ivi?" sa izraenim saaljenjem zapitao me je i pribojavao odgovora koji je domalo i dobio.
"Radim!? Ridam", uzvratila sam.
"Ima li kakvih planova?" zamislio se i upitao tek da kae to.
Boko se veoma obradovao kad me je susreo, ali osjećam da sam ga premorila i da je poelio da do rastanka dođe to prije. Nakon izlaska iz logora ovakve situacije često mi se ponavljaju. LJudi su radoznali i ljubopitljivi, ali ne mogu dugo da se saivljavaju sa nesrećama drugih, počinju da ih shvataju kao univerzalne, pa i svoje, i onda trae da se to bre i to dalje izmaknu. Upravo se to događa i Boku, razumijem ga i hoću da ga oslobodim more koja je u nj dola sa mnom. Zbog toga sam njegovo pitanje, pitanje radi pitanja, uozbiljila.
"Imam plan! Po njemu dola sam u Beograd. Imam! Plan mi je da stojim pred hotelom "Moskva" dok ne susrećem slučajnog prolaznika-prijatelja", rekla sam istinu.
"I kad ga susreće ta onda?" on je pomislio da sam se naalila.
"Pitaću za savjet..." nastavila sam ozbiljno.
"Mene?" i dalje je mislio da hoću da se alim.
"I tebe!" i dalje sam govorila ozbiljno, pa prihvati i on.
"Nemam ga ni za sebe", ovo je već sasvim ozbiljno istočilo iz dubine njegove due. Pri tom je nesvjesno ali snano uzdahnuo.
"Logor je bio stravičan, kazah pognute glave", nastavih: "Unitili su mi svaki damar. Ubili su mi i moć razmiljanja", na čas sam se bila opet izgubila, ali i prisjetila da se alopojki nuno moram otarasiti. Zaćutala sam na čas, pa nastavila:
"Pa ipak, ima li kakvu ideju za mene?" dopitala sam.
"Imam IOM!" osjetila sam da mu je ba u tom trenu na um dola ideja koju je odmah i izgovorio.
"IOM!? ta ti je to?" pomislila sam da je imao na pameti neko preduzeće u kome bi se moda mogla zaposliti. "Firma?" dodala sam.
"A ne!" nasmijao se i nastavio: "IOM je humanitarna organizacija, tu kod trga Slavije, preko nje neki idu u Ameriku..."
"U Ameriku!?" iznenadih se, jer do toga trena nikad nisam ni pomiljala na odlazak u inostranstvo.
"Nedavno sam sreo prijatelja sa porodicom iz Bosne, usput im malo i pomogao, vozio ih u IOM..." oteući svaku riječ ispričao je Boko.
"Hoće li odvesti i mene?" prekinula sam ga, jer sam i ja na tren pomislila da bi od toga moglo biti neto.
"Svakako!" dodao je sa naglaenim oduevljenjem, radostan da mi bar malo moe biti od koristi, jer vidjelo se na njemu, on je zaista mislio da ja tamo mogu doći do kakvog prihvatljivog rjeenja.
Budući da u IOM-u imaju evidenciju Crvenog krsta, i u njoj podebeli logorski dosije i o meni, odobrenje za useljenje u SAD dobila sam brzo, i preko svih mojih očekivanja.
Poći ću sama, tako sam odlučila nakon to sam popričala i zatraila miljenje od nekih ozbiljnijih rođaka i prijatelja, a kad se malo snađem u Americi doveću unučad, otprilike nakon jedne godine. Ovo sam naročito usaglasila sa sestrom Spasenijom, koja je takođe izbjeglica iz Bosne, i sa kojom sam poslije logora i bolnice ivila u Niu. Kod nje su moja unučad, ona je moja dobra sestra, koja ih pazi sa mnogo njenosti, i zahvaljujući toj sretnosti i ja sam psihički stasavala. NJoj treba zahvaljivati i za moje američko snoljivo trpljenje bez unučadi. Meni je ostalo da u bogatoj Americi radim i zaradim, te za skroman ivot djece, sestri anjem novac. A toliko ću valjda moći. Sa takvim planom ukročila sam u Kolumbovu zemlju.
U Los Anđelesu ( Los Angeles) dočekala me je socijalna dravna politika, finansijka pomoć putem Velfera ( Wellfare), od koje, naalost ni sama nisam mogla da ivim. Primala sam ispod tri stotine dolara na mjesec, u novcu i bonovima za hranu. Pristojno stanovanje je barem duplo vie od toga. Dobila sam radnu dozvolu, posao moram naći sama, ne znam engleski jezik a nezaposlenost je velika od posla nema nita. Nikoga ne poznajem, skolila me dosada, pa tuga, nemam novaca ni za povratak, pa kuda ću?
Nita nije tako djelotvorno malodunom čovjeku kao blagonaklon razgovor topla riječ.
Tek ovdje, gdje prvi put u ivotu ni toga nisam imala, to shvatam u punoj mjeri.
Proputovala sam putevima koji vode ka paklu, ojađivana i navaljivana koliko god se moe natovariti na ljudsko biće, ali sam se kako-tako nosila uz rođake, prijatelje, poznanike i saplemenike koji su prisustvom i toplinom riječi ulijevali nadu, vjeru i smisao ivota. U Americi prosto toga nema, moda i ima, ali čovjek koji ne zna da govori lokalni jezik i nema novaca, to i ne moe da sreće.
U prva dva mjeseca boravka nisam govorila koliko bi u Starom kraju za pola dana. Ubi me to. Za ovakvo stanje kriva sam i sama, jer nisam se pripremila za Ameriku. O svemu to me dočekalo znala sam ispod potrebnog minimuma. A trebala sam i mogla da saznajem.
"Imate li koga od rodbine u SAD?" bilo je jedno od pitanja IOM-ove slubenice u Beogradu, nakon to mi je saopteno da sam dobila izbjeglički status i useljeničko pravo.
"Ne!" odgovorila sam.
"Imate li prijatelja ili poznanika?" uslijedilo je novo pitanje. Postavljeno je otro, gotovo grubo, a i inače isprepadana, shvatila sam da slubenica misli da laem, jer ko to nema poznanika u Americi, kao da je rekla.
"Imam", uzvratila sam misleći na porodicu iz Bosne o kojoj mi je govorio Boko, i koji mi je dao njihova imena, adresu i telefonski broj, kao, eto, neka mi se nađe, u zlu ne trebalo, kako se izrazio uz osmijeh.
"Kaite njihova imena, prvo pa zadnje ime..." zahtjevala je slubenica, a ja iz tane izvadila sam i ispruila ba onaj papir koji mi je dao Boko.
"Imate li jo poznanika u SAD?" bila je uporna, gotovo da me tjerala da ih izmiljam.
"Nikog vie u Americi ne poznajem", odrečno uzvratila sam.
Iza ovoga razgovora razmiljala sam o smislu zapisivanja nedunih imena, ljudi koji me ne poznaju. Nazvala sam Boka i o tome ga obavjestila, te zamolila da tim ljudima dojavi za mene, da se eventualno ne iznenade...
Ba tim činom bila je određena moja daljnja sudbina. Program američke administracije za izbjeglice-useljenike, po kome sam dola, pretpostavlja i uslovljava američkog građanina (instituciju) dobročinitelja, sponzora kako ga ovdje nazivaju. NJegovo je da useljenika prihvati i na bezbolan način uvede u američko drutvo. Praktično, to znači da se stara o njemu u fazi pribavljanja svih papira nunih za legalan ivot, učenje jezika i besplatno stanovanje, da ga materijalno pomae, da mu nađe posao od koga moe da ivi, i tek tada po zakonu, zavrio je obaveze oko tićenika.
Nakon to sam "odobrena" za useljenje u SAD, mislila sam da je IOM tim činom oko mene zavrio svoj posao, a istina je da njegov glavni posao tek trebao da uslijedi, o ovome ću saznati kad mi to vie neće biti od značaja. IOM od američke administracije prima novac (ne ba mal) za posao koji obavlja oko useljenika, u koji spada i traenje i iznalaenje bogatih američkih donatora. IOM, opet ti prokleti dolari, da bi proao to jeftinije, zadovoljava se potpisanom izjavom o donatorstvu koju dostavlja naručiocu uz fakturu, bez obzira da li taj donator hoće i moe da izvri donaciju. I ta humanitarna ideja, u slučaju srpskih izbjeglica i useljenika u SAD, izrodila se u uasnu la, gotovo svi njihovi "donatori" su prethodne, svjee izbjeglice, koje ne mogu ni sebe da prehrane. Kasnije susretaću ih, i nikoga nisam upoznala a da je dobio ikakvu donaciju, osim one dravne, velfera. Dedo Zvonić, musliman iz Mostara, pričao mi je da je njegovo domaćinstvo dobilo 3 televizora, namjetaj, 3 automobila... 3 zaposlenja, a stanovanje nije plaćalo 2 godine, i to je jedina donacija (od onih koje sam upoznala), odrađena na način kako je useljeničkim programom i postavljena.
Moj "sponzor" biće izbjeglica iz Bokove priče. On je u Los Anđelosu i ja idem k njemu, i samo zbog toga sam dospjela u Kaliforniju. Usput ću doznati da za Kaliforniju nema donacija, da je tamo useljavanje prekoplansko, i ta drava nije blagonaklona prema elji useljenika, a s druge strane gledano, u SAD, upravo ona najvie daje socijalne pomoći. Petar Boković, moj "sponzor", doao je, slično kao i ja, prije pola godine.
"Alo! Aj nid Piter Bazkavajk", nakon to je podigao slualicu javio mu se nepoznat i nerazumljiv glas, kasnije će mi prepričavati neduni izbjeglica Petar Boković.
"Jes, ja sam, Aj em Boković", pomislio je da ga trai neko iz administracije i uplaio se zbog neznanja engleskog jezika. A takvih poziva ima i svi su direktno vezani za njegovu socijalnu pomoć Velfer, i svi prijete, ako ne postupi po tome i tome, izgubiće pomoć. A on ne razumije čime mu prijete i ta mora da obavi ili dokae. "Oznojim se svaki put kad zazvoni telefon", aliće mi se Petar.
"Ovdje je Tina." Petru olaka nakon to mu se javio novi glas, Sarajke, koja radi u ovdanjoj humanitarnoj organizaciji preko koje je doao i on i ja.
"A vi ste gospođo Tina. Kako ste?" počeo je da govori i pretpostavlja koji li je sada, ipak, papir na redu.
"Vi imate prijateljicu Danacu Prstojević..." rekla je nakon uobičajenog pozdrava.
"Ne! Ja, stvarno ne znam..." počeo je da govori, ali i da se preispituje ko bi mogla biti ta ena i u kakvom odnosu s njim.
"Ona je u beogradskom IOM-u navela vae ime", zaskočila ga je slubenica Tina. I u tome času se sjetio Bokovoga poziva i razgovora, u kome je usput spomenuto to ime: "I jedna moja prijateljica dolazi u Ameriku, zove se Danaca Prstojević. Pa eto, budi joj malo pri ruci..." kazao mu je Boko.
"A jest, jest Danaca, prijateljica, kako da ne. Izludila me ova Amerika, gotovo da sam bio i zaboravio na gospođu..." nakon to se sjetio Bokovih riječi Petar je vrpoljio.
"Hoćete li da potpiete za nju...?" slubenica Tina je govorila jo neto, ali je Petar nije mogao odsluati do kraja, zbunio se tim nekim potpisom za neto i nekoga.
"Kako da ne, hoću", uzvratio je Petar, potvrdio ni sam ne zna ta i zato. A potvrdio je da će biti "bogati" Amerikanac donator.
Siroti Petar potpisao je moje sponzorstvo, a ni jednu od, činom potpisivanja, preuzetih obaveza nije mogao da ispuni. Neki daljni rođak ustupio mu je privremeno jednu sobu, u njoj ivi sa enom i djetetom, i često morao da odgovara na rođakovo pitanje: "Kada će vie da nađe stan i odseli se?"
Kasnije je na Petrovu adresu stiglo obavjetenje o datumu moga slijetanja na aerodrom Los Anđeles, kao i napomena da je odgovoran da me preuzme i brine o meni. Pored svoje sad Petar ima i drugu stambenu muku. Rastrčao se oko ono malo i nedovoljno upoznatih ljudi.
Naao je u Pasadeni ( Pasadena) stambeno rjeenje za mene, najbolje to je bilo moguće, stan u kome stanuju dvije Meksikanke i plaćaju stanarinu $800. Kao treća plaćaću trećinu $267. Budući da toliko neću dobivati socijalne pomoći, Petar će nadoknađivati razliku od 60 dolara, dok se ne snađem, objasnio mi je. "Kud će guba pa na gubavo jare", rekla sam, on se saglasio klimanjem glave i tugaljivim osmijehom.
Stan se nalazi u prizemlju na broju 144 south Catalina ave # Pasadena, Ca 91105, na uglu sa Cordova st. Meksikanke imaju po sobu i zajednički poveliki dnevni boravak, u kome ću ja danovati i konačiti, na podu, odnosno na jednom madracu koji su one nabavile za ovu priliku. Od namjetaja ima jedna fotelja, trpezarijski sto sa četiri restoranske stolice, televizor i poličica za knjige, te orman u zidu. Kuhinja je potpuno opremljena, uključujući i ogroman friider sa dijelom za zamrzavanje. Televizor je Meksikanki i one mi dozvoljavaju da ga koristim. I one su neke jadne djevojke, rade po čitav dan u nekoj perionici, prokrijumčarile su se iz Meksika i nemaju regulisane papire, ne znaju engleski jezik (nije im to problem kao meni, jer Meksikanaca je ovdje koji milion), ali zbog neregularnosti boravka, ucjenjene su i rade za najniu satnicu, i one tek preivljavaju.
Naavi se osamljena u apartmanu, osamljena i u čitavoj zgradi (svi su na poslu i u zgradi niko nema djece), osjećala sam se kao brodolomac tek spaen i izvučen na obalu, pun vode i bez volje za ivotom.
Ulaz u zgradu stalno mi zaziva sjećanje na logor, vjerovatno zbog toga to je mnogo reetaka oko njega. Ustvari, uvjerljivim metalnim u crno obojenim reetkama uokruen je jedan plato na pročelju duguljaste zgrade, u kome su vidno istaknuti potanski sandučići, njih 12. Reetkasta vrata otvaraju se ključem, ili pozivom stanara putem lokalnog telefona, pa stanar ukucavanjem na slualici cifre 9 automatski ih otključava. Iza vrata je tridesetak metara dugačak polumračan uzak hodnik, uzak da se mimoilaenje mora odvijati uz panju i neprijatnost. Čitav hodnik vidi se sa ulice, pa je dolaenje do apartmana dosta neprijatno, naročito noću kad je na ulici mrak a u hodniku jaka svjetlost, i prolaznik je kao na pozornici i pod osjećajem da ga stalno neko prati. Moj apartman je na kraju hodnika, pa ulazeći, naročito po mraku, mahinalno osvrnem se nekoliko puta, i redovno pomiljam da ne bih imala gdje pobjeći kad bi se ko sa ulaza otisnuo za mnom. A toga u ovoj zemlji ima. Zbog toga svaki put gotovo poplaeno otključavam vrata apartmana. Tu me opet zatiče neobičnost, jer sa hodnika ulazi se direktno u dnevni boravak, dakle, otvaranjem vrata od apartmana ukazuje se i moja postelja. Lijevo i desno, iz dnevnog boravka, imaju po jedna vrata, iza kojih su po jedna soba i mokri čvor, stanita sustanarki Meksikanki. Dio dnevnog boravka, paravanima, ograđen je za kuhinju i trpezariju. Brzo sam se privikla na apartman i ogroman dnevni boravak, ali su ostale dvije neprijatnosti, direktna veza sa hodnikom i dijeljenje jednog mokrog čvora sa dosta traljavom sustanarkom.
Meksikanke rano ustaju i bez buke naputaju apartman, a vraćaju se kasno, po mraku, koji put bi sjele u dnevni boravak i bavile se televizorom, ali najčeće produuju do svojih kupatila i soba, i zavaljuju se na leaje, tako da sam praktično sama u stanu po čitav dan. Po ustajanju i pospremanju doručkovala bih, kratko gledala televiziju, pa izlazila napolje. Ila sam da etam, ali to neće moći potrajati dugo, jer u ovom gradu pojam gradske etnje ne postoji, kao to ne postoji ni sjedeljka po gostionicama.
Ovdje je sve daleko; posao, doktor, prodavnica, kola... sve, nigdje se ne moe doći pjeačenjem (niti to ko pokuava), pa na ulici nema ljudi. Samo ja!? Iz automobila me zagleduju i sumnjivo vrte glavama, etajući postajem osobenjak i nedobrodola ličnost, od koje zaziru slučajno zatečeni serviseri i potari. Ipak proetam do parka, koji je udaljen oko jedan kilometar, ali i tamo me sumnjiče i zagleduju beskućnici, koji tu spavaju i počinju me shvatati kao nekom konkurencijom, jer jedino redovni tamo smo mi. Ipak u tom parku presjedim oko dva sata, i odmislim na hiljade ivotnih slika. Pokunjeno podiem se i usmjeravam ka apartmanu, u koji mi se ne ide, ali u koji ću doći, spustiti se na pod, upaliti televizor i gledati: silovanje, upucavanje, reklame... "uspjeno" presađivanje kose. Usput neto i pojedem (kao ručak), prelistam i pogledam slike besplatnih novina koje sam pokupila usput (ne znam ih čitati), pa izmrcvarena od dosade, pred veče, opet izlazim u etnju i park, i sva nesrećna i razočarana u ivot, vraćam se u apartman, palim televiziju... i mučim se do počinka. I svaki dan tako. Meksikanke imaju telefon, na njega prijatelji mogu da me zovu, a ja njih ne, tako su kazale Petru, i preporučile da čim prije otvorim sebi telefonsku liniju.
Svaki dan sam sama. Jedina veza mi je Petrova porodica, koja je dosta daleko od mene, bez automobila smo oboje i viđamo se sve rjeđe, otprilike sedmično jednom. Tada bi me obično pozivali na porodični ručak, nalazio je načine da me ko od njegovih novostečenih poznanika doveze i vrati.
U Kaliforniji je pretoplo za nae organizme, nema četiri godinja doba, čak bih rekla da je samo jedno, pa je aklimatizacija veoma bolna i traje mjesecima. Ono to nikad nisam imala, zaskočila me neka teka bolest sinusa, sukrvica ne prestaje da curi.
Upala sam u bezdan ivotne zbilje, nemir u meni sve je glasniji, misli nesređenije, a smisao ivota pokazuje se samo kao dio besmisla. A i taj smisao sastoji se u čamljenju u apartmanu i besciljnom hodanju po bezdunom asfaltu. Sve moje dosadanje etnje gradom vodile su na junu stranu od mjesta gdje stanujem. Zato? zapitah se jednog dana nakon to sam izila ispred zgrade i dvoumila kuda da okrenem, pa kad ne nađoh odgovor, onako spontano, okrenuh suprotnom stranom, na sjever, neka barem neto danas bude drugačije. Da bih se osigurala od zalutalosti, već sam stekla tu naviku, na svakoj raskrsnici skretanja, na papiru ucrtavam novu ulicu i biljeim joj ime i broj. Ovdje je to zgodno, jer su sve raskrsnice pregledne i snabdjevene natpisima ulica i brojeva. Nita ne bi zanimljivo ni u novom pravcu, nigdje čovjeka kao i na svakoj drugoj strani, ali ima prodavnica i znatno manje zelenila, sve do Kolorada ( Colorado), u ali kau srpska ulica, po onom "hajd povedi kolo Rado. " Iza nestaje trgovina i objavljuje se zelenilo, kojim sam etala ubiljeivi četiri ulice, a onda se ukaza frivejsko korito, izbih na most ispod koga protiče dvosmijerna rijeka automobila, na svakoj strani u po est traka.
est je sati iza podne, i to je vrijeme najveće guve, jer se tada većina Amerikanaca nalazi na drumu, u povratku sa posla. Vozila su u punim zamasima desetak minuta, a onda desetak minuta potraje usporavanje (čak dolazi i do zastoja), toliko potraje i ubrzavanje, i tako ciklično. Posle lijeve trake su karpul trake ( carpool), trake kojim mogu da voze samo vozila koja imaju u sebi dvije ili vie osoba. Karpul trake su znatno manje opterećene i u njima nema zastoja. Jedva ako svaki deseti automobil u sebi ima nekog osim vozača, neobično mi je to, u meni jo uvijek huči krvotok ekonomiste, i ovoj neekonomičnosti ne mogu da se načudim. Sa ovih misli pomjeri me jedna druga preokupacija, dok je automobil bio u zastoju jedna ena-vozač mijenjala je periku. Potpuno je ćelava, mijenja radnu u paradnu frizuru, od plavue postaje crnka. U poloaju sam da vozače posmatram iskosa sa visine, vidim ih u cijelosti a oni mene ne vide. Zanimljivo ih je posmatrati, podsjetila sam se na neke televizijske emisije sa skrivenom kamerom, koju sam volila da gledam. Stajala sam oslonjena na ogradu mosta i sahatak vremena smijala se putničkim raznolikostima. Većina ih pui, vače i čisti noseve, pripijaju vodu ili kafu, drijee i veu kravate, puderiu lica, čiste ili nanose karmin, a jednoj vozačici sam se osobito smijala zbog njene spretnosti dok je uz laganu vonju lakirala nokte. Tek po sumraku i paljenju automobilskih svjetala, kada je vidljivost naglo opadala a zastoji jenjavali, kao da sam se razbuđivala, trebalo mi je vremena da se vratim onoj drugoj zbilji, ulicama zakrčenim od vozila i bez vidljivih ljudi.
Svaki dan, pa i ovaj, vrpoljim po stanu iz koga mi je nekud. Samoća. Dosada. Samoćo, podla bolesti, kuda mi je gluvonijemoj, kakvom se osjećam, kud mi je i ta mi je smislu u besmislu, već opet na asvalt i "etnju." Nakon dvadesetak dana američkog ivota bez ivota, etnji bez etnji, etnji koje su postale more bez kojih ne mogu i u koje mi je nuno. I jo jednom laćam se olovke i papira, izvlačim se iz apartmana i zgrade, i omjeram pasadenskim stranama, i pitam se, kuda mi je ovoga puta. Kordovom ulicom ću desno, zapadno, odlučih i krenuh, pa pomislih, ovo mi je najvanija odluka danas jadnog li dana.
Put me nanese na El Molino aveniju ( El Molino), okrenuh lijevo, juno prema Kaliforniji bulevaru ( California), tamo me zaokupie i ponesoe zelene ljepote: savreno izbrijani travnjaci, gotovo umjetnički oblikovani grmovi, visoke kronje listogoričnjaka, visinski lahori listova palmi, na stotine vrsta razbeharalih cvjetova i okićenih domova. Miris svjee pokoenih travnjaka i vode iz mnogobrojnih prskalica, te snana hladovina udjenuta u pustinjsku zaparu, omamljuju me i zazivaju sjećanja na Tjentite, planinsku svjeinu, miris sijena i ubor lutajuće potočne Sutjeske. Tamo smo ili mladi da se "očeemo" o simpatiju, da vidimo marala Tita, da loimo partizansku vatru... da pjevamo i igramo bili smo raskalaeno srećni. Bili smo i tuni, pored jednog debelog stabla poginuo je drug Sava Kovačević, tu smo zastajkivali i čitali zapis na spomen ploči. I misli odnjihae i zaustavie se na čuki njegove pogibije, ne znam koliko sam dugo boravila tamo, oslonjena o poznato stoljetno stablo, kad sam se ovovremenila i shvatila da stojim oslonjena o deblo drveta koje u Kaliforniji nazivaju poplar (sličan je jablanu). Naiavi na prepreku na pjeačkoj stazi, koja je prava i duga na kilometre, nesvjesno sam se zaustavila i odmarala od etnje koja je već bila potrajala. Uzrok prepreke bi sljedeće to će ponijeti moje misli i kratiti vrijeme.
Pet radnika zaposjeli su jednu trospratnicu, koju su prethodno uokruili grubim prenosnim ogradama. Da se radnja odvijala na polju, igralitu ili parku, pomislila bih da je u pitanju gradnja ogromnog diriabla. Materijal razbacan uokolo kuće potsjeća me samo na gigantske balone, koje sam gledala u filmovima, i za drugo nemam ideje. U jednom trenu dvojica radnika (sa dva viljukara) vukla su ogromne cerade i gotovo da su me zakačili, a onda priao mi je jedan od njih, vjerovatno predradnik, i učtivo se obratio. Od ne ba mnogo izgovorenih riječi razumjela sam samo dvije private i help, te shvatila da mi "nudi" pomoć, jer sam na privatnom vlasnitvu. Prela sam na drugu stranu ulice i otuda pokuavala da odgonetnem smisao njihovog poduhvata. Nastavila sam etnju sa razmiljanima o smislu rada koji je ostao iza mene. Ta misao, ovako zaista moe samo biti kod dokonog čovjeka, pratila me je čak i kad sam legla, prisjetila sam se toga i po ustajanju, pa sam se i sjutri dan uputila tamo. Zatekla sam sve kao i juče, jedino materijala ima vie, upotrebnu vrijednost mu znam i manje nego juče. Navratila sam i sljedećeg dana, i onda sam zaboravila na to, da bi se prisjetila do jednu sedmicu i jo jednom otila. Dočekalo me je potpuno iznenađenje. Umjesto trospratnice zatekla sam ogroman naduvan balon, izrađen od armirane neprovidne cerade. Po obliku balona, nije mi bilo teko zaključiti, u njemu je trospratnica. Kao i obično, na ulici nije bilo ljudi i nisam imala koga da pitam ta je smisao ubalonivanja kuće, i saznaću to tek do desetak dana. Ispod dnevnog boravka kuće nalazi se ogroman termitnjak, termiti su već uveliko izgrizli grede drvene konstrukcije zgrade i zaprijetili joj obruavanjem. U Americi, i obračun sa mravima beskompromisan je i veoma je skup.
Moj smisao ivota u zatečenom besmislu postaje sve zreliji, proteklo je tridesetak dana na ljudskoj periferiji u kojoj ba ni jednu riječ nisam izgovorila, niti imala prilike da pročitam to. Uz finansijske tekoće, sijaset svakojakih razmiljanja i snanu nostalgiju, ja sam vrlo nesrećno ljudsko biće. Ovdje mi je teko do ivota, a ni jedno pitanje zbog kojih sam dola, ne samo da nisam rijeila, već rjeenja i ne vidim. Čak pravim nove dugove.
Petrovi ne rade, preivljavaju i uče engleski jezik, ali njih je troje, pomoć velfera im je oko 800 dolara, i kako-tako mogu. Naalost, $60 koje izdvajaju za mene, zaista, za njih je premnogo i to je ono to me dodatno boli i neda spokoja.
LEINARKE glava3.
Na nov način postala sam tuna i izgubljena. Ni jedna racionalna ideja nije mi vie padala na um, u Americi sam suanj nad sunjima.
Noena idejom da sretnem koga, jedne nedelje, nakon to sam s mukom nala način da se prevezem, pristigla sam u srpsko-pravoslavnu crkvu Svete Trojice u San Savu. U toku liturgije vie sam se bavila svjetovnim ljudima nego boijim slugama, pa sam i iza bogosluenja ila iza vjernika, i tako dospjela u ogromnu salu, koja je tik uz crkvu.
Za ručak dvorana je uređena sa najvećim stepenom dobrog ukusa. Četrdesetak velikih okruglih stolova, oko svakoga je po deset stolica, prekriveni su čistim stolnjacima i ukraeni platnenim salvetama smotanim u kupu. Stolnjaci i salvete su: crveni, plavi, bijeli, tirkizni i zeleni, a izmjeani su u skladu sa bojama cvijeća, koji sa pristalim vaznama ukraavaju svaki sto. Na stolu su i svijeće u kristalnim svijećnjacima, te veoma kvalitetni: posuđe, čae, olje i escajg, a sve je servirano na nivou srednjovjekovnih večera u bogatim zamkovima, kako nam pokazuju u istorijskim filmovima.
Na čas sam se mislima vratila na bogate restorane i jo ugodnija jela; Pariza, Pete, Beča, Venecije, Atine..., pa sunovratila se u gladne kazamate Dretelja, Silosa...
Zaustavila sam se na sred sale, gotovo da sam tu dogurana pa ostavljena na osami. Sala ima prikladnu pozornicu i lijepe reljefne plafone, njih pet sa velelepnim lusterima, da bi se znatielja podue zaokupila na ogromnim uljanim slikama na sva četiri zida sale.
Lijevo i desno od pozornice su dvije skupocjene umjetničke slike, popularnog američkog predsjednika Linkolna, i srpskog oslobodilaca i ujedinitelja kralja Petra Karađorđevića. Na istočnom zidu su Karađorđe, NJego, kralj Aleksandar Karađorđević i vladika Nikolaj Velimirović. Na junom zidu je prvi svetenik crkve prota Duan. Na zapadnom zidu, centralnom mjestu za sliku sale, dočekaće me iznenađenje, mjesto koje je kod nas uvijek bilo rezervisano za marala Jugoslavije Josipa Broza Tita, doivotnog predsjednika republike i doajena pokreta nesvrstanih, a ovdje je lik đenerala Drae Mihailovića u miljeu ravnogorskih travnatih breuljaka i visokih jela.
Zadrhtala sam pri pomisli da me ko moe vidjeti pored Draine slike, Titovog neprijatelja. Taj strah je jači od mene, a potječe iz vremena kad nam se olako pripisivala etiketa pripadnika veliko-srpske politike, nakon čega su slijedili lični i porodični padovi. Obazrijeh se na sve četiri strane, i kad shvatih da me niko ne prati, spontano pourih da se izmaknem ispod Draine slike, kojoj sam se spontano bila primakla.
Izbih u drugu salu, gotovo jednako veliku, ali je znatno skromnija. Kratko se bavih njom, pogledima preletila sam preko dva bara i dva svjetlarnika, načas panju mi zaokupie dva velika semafora u kojima jedva prepoznah ekrane za igru binga. Pogled se zaokupi hranom na izduenim stolovima, pa ljudima u dva reda koji čekaju na samoposluivanje. I taman kada sam shvatila da sam se priključila u red za ručak, u kome svi u rukama dre tikete od pet dolara (blokove za ručak), dosta otro upozori me ena iza mene:
"Gospođo, uzmite tanjir i escajg... urim... Znate, ja imam mua invalida koji ne moe dugo da čeka..." kaza, i kako se ja ne snađoh i ne pomjerih, ona me zaobiđe i stade ispred mene, i domalo bi na redu za jelo.
Dok je gospođa obilato tovarila hranu, u dva tanjira, posmatrala sam je kao enu visokog drutva. Izgledala je ba kao one bogate Amerikanke kako sam ih shvatala čitajući romane i gledajući klasične prekookeanske filmove. Sve je na njoj skupo i po mjeri otmene gospođe, supruge prezauzetog, vanog i bogatog nekog poslovnog gospodina. Svaki dio na njoj bogatstvo je.
Dok sam odmjeravala moju i njenu odjeću, podsvjesno u meni je svrdlala enska sujeta. Odjeća na meni, koju sam u Srbiji dobila od Crvenog krsta, ovom prilikom, srozava u meni i tijelo i duh. Sve na meni ne vrijedi jednog njenog dugmeta, koje je pomodno priila na dep sakoa.
Ta gospođa, iako je sipala hranu u dva tanjira, istovremeno imala je potpun pregled svega to se događalo oko nje. I mene!? Osjetila je moje zanimanje za nju i mislim da joj nije godilo. Kako je zavravala sa prikupljanjem hrane tako se čeće osvrtala u mom pravcu, da bi mi na kraju i prila, iz radoznalosti, kao da je morala saznati kojim povodom je tako uporno gledam:
"Niste uzeli ručak!?" nađe da je to način da započne razgovor.
"Nisam!" spontano uzvratila sam.
"Vi ste nova, ovdje...!?" zaskoči me.
"Jesam!" lakonski odgovorih.
"Iz Jugoslavije?!"
"Da."
"Imate li tiket za ručak?"
"Ne!" rekoh jo i ne shvatajući kako se tu moe dobiti ručak.
"Tamo moete kupiti tiket... Kota pet dolara..." kaza i pokaza na jedan izdvojen stočić, i dvije starice od po osamdesetak godina, koje su, tek ih tada uočih, sa velikim naporom i sporo brojili novac i prodavali roze blokove tikete za ručak.
Promekoljila sam se, bilo mi je neprijatno, nisam imala pet dolara a stajala sam u redu za ručak i bez tiketa i bez novca i neizgledno obučena. Zastidjela sam se.
"Pođite sa mnom... Pomozite mi, ponesite ovaj tanjir..." kaza ta gospođa nakon to me izmitraljira pomalo nesređenim, gotovo pogledima sličnim kod preplaenih umskih zvijeri, utrapi mi u ruke jedan od dva tanjira puna hrane, lijevom rukom me dohvati za miku i naprosto povuče da je slijedim. Gurajući se kroz mnotvo oputenih i čavrljivih ljudi, izbismo na čistinu nasuprotnog ugla sale, uz jedan sto, pored koga je u invalidskim kolicima sjedio osamljen i nasmijan starčić.
"Hani! Ovo je jedna moja prijateljica, tek je stigla iz Jugoslavije... Gospođo, sjednite, ručajte, sad ću ja...." kaza, pred invalida odloi tanjir iz svoje ruke, otrgnu i onaj iz moje i postavi ga na mjesto gdje pokaza da sjednem. "Sad ću ja, vi počnite sa jelom", kaza i izgubi se u gomili vjernika.
"Do!" uz napor razumjeh kada mi gospodin iz kolica isprui ruku i predstavi se. Glas mu je tek čujan i vrlo nerazumljiv. U pitanju je teka bolest i dobra dua, pomislila sam tada i kasnije to u ponavljanim susretima i potvrđivala.
"Ja sam Danica. I am refugee from Bosnia", ovo da sam izbjeglica iz Bosne, prva je rečenica koju sam naučila na engleskom jeziku, i do sada je ponovila pred svakim Amerikancem s kojim sam bila u kontaktu, pa sam je i ovdje spontano izgovorila.
"I am sorry!" kaza i izrazom lica pokaza da mu je odista ao za moju neku sudbinu koja me je potjerala u egzil.
"I vi ste Srbin!?" pretpostavih.
"Jesam, I am!" bolestan ali dobronamjeran glas jedva doprije do mojih uiju.
"Dugo ste ovdje?" upitah nakon to progutah prvi zalogaj.
"Preko pedeset godina", odgovori nakon to i on proguta zalogaj. Potrajalo je sa tim zalogajem. Gutao ga je gotovo minut, mučio se, izbuljivao oči i konačno progutao.
"I am sory!" reče nakon to je shvatio da sam se bila zabrinula za moguće davljenje.
"Prijatno vam", nasmijah se i uzvratih.
"Thanks too! Sad će Meri", reče i on namjeran da odvrati od neprijatnosti oko davljenja.
Sa drugim zalogajem gospodin Do proao je jo loije, istinski je počeo da se gui. Osjećala sam se krajnje neprijatno u drutvu sa nepoznatim čovjekom, u koga su uprti svi pogledi neposrednih ljudi. Čovjek se gui na moje oči, shvatih, ali ne umijem da mu pomognem. Iza logora postala sam prosto nesposobna za mnoge praktične stvari, nuno mu trebam pomoći a ne umijem. Na sreću, u kritičnom trenu banu supruga, uvali mu prste u usnu duplju i u trenu prekinu njegovu muku.
"Bila sam se zabrinula", spontano izleti iz mene.
"Ima on taj problem, naročito sa prva dva-tri zalogaja, ali sada je dobro", kaza supruga i mirno poče da jede.
"Gospođo Meri, vi ste veoma spretna ena. Uz mene, uguio bi se..." sreća da se pojavila na vrijeme, iskreno sam iskazala zahvalu.
"Zovite me Patricija. Znate, Meri je Doova prva supruga, stalno od mene misli da je ona... Znate, oni su se mnogo voljeli, ivili su u braku pedesetak godina... Znate, ja mu ne zamjeram. Voli da sam kao Meri, meni je vano da je on zadovoljan..." napriča preko zalogaja, podie se, isprui mi ruku i predstavi: "Ja sam Patricija."
"Drago mi je, ja sam Danica...", podigla sam se i uzvratila.
"Ne, ne Danica, ovdje budite Dana", prekide me, nasmija se i nastavi halapljivo da jede i obzire na sve strane. Pri tom je svaki tren klimala glavom, mahala rukom ili preko zalogaja dobacivala kratke riječi pozdrava. Ovi nedeljni crkveni ručkovi, očito je, jedina su joj zabava i mjesto predstavljanja i pranjenja.
"Koliko ste dugo ovdje?" koga sam god srela iz mojih krajeva pitala sam ovo, gotovo i nesvjesno iz odgovora i postignute pozicije pretpostavljala sam svoju budućnost.
"Dvadeset osam godina, sa prekidima", dodala je i nastavila da se obzire i pozdravlja. Naglo poskoči, pritrča umazanom Dou, sa salvetom poče da ga brie kao jednogodinje dijete umrljano oko usta, pri tom nije prestajala da govori: "Hani, ta si uradila mala moja bleso..., bleso jedna..." pri tom nije zaboravljala da se obzire i prati sva događanja u sali, a kada je osjetila da je mnogo pogleda na njoj privukla mu je tjeme glave, poljubila ga dva puta i nastavila: "Moj dobri buco. Vidite, Dane, kako mi je lijep moj Buco. Znate, kad je bio beba majka ga je zvala Buco, on je sav hepi kad ga tako zovem", kaza, jo jednom poljubi ga u čelo i vrati se objedu i osvrtanju.
"Koliko dugo pazite gospodina Doa?" opet iz mene izleti praktično i upotrebljivo pitanje, jer ja sam opterećena ipak sobom, susreta imam malo, pa i iz ovoga poznanstva elim izvući to vie.
"Nekoliko mjeseci", kaza i objasni: "Znate, mi smo u braku, mi se volimo... Kad ste vi iz Staroga kraja?" zbrzala je i pri tom nije se unosila u ono to je govorila.
"Dva mjeseca", posluno odgovorih.
"Radi li to?" upita strogo kao da je sudski istraitelj. Presta i da me persira.
"Nita! Ne znam engleski jezik, ne znam ni ta bih mogla ni gdje bih mogla da traim posao. Izgubila sam se u ovoj ogromnoj zemlji..." sva unesena u ono to sam govorila, gotovo da nisam ni primijetila da mi je glas klizio i sučelio se sa suzama.
"Ja ću ti pomoći...!" prekide me gospođa Patricija, pa iz skupocijene kone tane izvuče komadić papira, i napisa dodajući: "Evo ti moj broj telefona, javi se sjutra."
Za ova dva mjeseca boravka u Americi ovo mi bi prva konkretna ponuda pomoći, pa joj se zaista obradovah, iako nisam naročito povjerovala i da će doći do njenog ostvarenja. Ipak, neto mi se dogodilo ovoga dana, pa sam u povratku bila vesela.
Uslijedila je noć na glavu bez sna. Stalno su mi se smjenjivale slike iz dnevne crkvene sale, u kojima su strili par Zorića, Do i Patricija. On se nije oglaavao a stalno se smijurio u mome pravcu, uporno isticao dobrodolicu i pokazivao dobronamjernost. Suprugu je zagledao kao da je opčinjen, vedri mu i oblači, prosto ona mu je izvor ivota. Utrkivao se izrazima lica da pokae da u njegovom ivotu sve počinje i zavrava njom. Bezazlen je i na svoj način mio nemoćnik, u toj besanoj noći, postao mi je i blizak.
Gospođa Patricija, u tim noćnim mislima, samo bi na tren pojavljivala se i nestajala, na sve načine bila mi je neuhvatljiva za smjetanje u jadan od miljea; fizički, psiholoki, moralni... A ona mi je vanija. Ona, a ne on, moe biti od pomoći. Kad bih je srela u nekoj drugoj odjeći moguće ne bih je ni prepoznala, jer to je u sjećanju sve je vezano za nakit i dijelove platna. Čak ne znam da li je visoka ili nije, a sva je prilika da jeste. Da li je fizički lijepa, ni na to ne bih znala odgovoriti.
Nikad ranije nisam ovako vjerno popamtila sitnice kao to su mi svjee oko nje. Znam kada je skinula dlaku sa čipkaste kao mlijeko bijele kragne, inače vrlo skupocjene vezene bluze. Sjećam se i kad je salvetom pobrisala neto na pantalonama, koje su mi se nametnule kao to sam se divila sličnim u jednom pariskom modnom salonu. Podigla je i bič i uočila sam kosu na punđu, koju nije mogla tako lijepo da počelja svakodnevna frizerka.
Na vratu se u vie navrata bavila masivnim i jedinstvenim zlatnim lančićem, na kome je visio bro sa dragim kamenom. Voli da se poigrava prstima, na kojima su opet uočljivi prstenovi ručne, pretpostavljam da su arapske izrade.
Čudesna neka ena, to je sve to sam izvukla iz te duge besane noći.
Svitanju sam se obradovala kao to nisam odavno. Nestrpljivo sam očekivala deveti zvon zidnoga sata, kada ovdje ima smisla sluiti se telefonom.
"Halo! Ovdje Danica, ona od juče..." nisam mogla da umirim podrhtavanje grla.
"Halo! O vi ste, Dane!?" ba kao i juče otprve pokaza dobru volju, to u meni podie nadu u kakvu pomoć, nastavila je: "Ba mi je drago da ste se javili..." kao da nije umjela da se zaustavi, govorila je bez predaha: "Nemojte da brinete, sve će biti dobro", a onda je umirila glas. "Svi smo u početku bili izgubljeni kao i vi. Bez znanja engleskog jezika, bez novca i posla. Evo mene!? Dola sam sa muem u Ameriku, bitanga jedna, pijanica, zamajavao me... Oslobodila sam ga se, neka ga nosi đavo. Imala sam teak ivot, ali sada ja imam moga hanija, moj Buco, vidjeli ste juče kako je sladak, kako je on meni dobar..."
"Zaista je divan gospodin Do", uspjeh da uzvratim u trenu dok je napravila predah da ga poljubi. Poljubac se toliko oglasio iz slualice da me podsjetio na poljubac majke u dupence tek okupane bebe. Gotovo da sam se nasmijala.
"A, ne znate vi njega", nastavila je monotonim glasom: "NJega vole svi. Je li tako, hani? Naročito od kad sam ja sa njim. Voli me. Ne doputa mi ni pet minuta da se udaljim. LJubomoran je. Ako! Malo me nervira zbog toga, ali neka. Svuda ga vučem sa sobom. Vidjeli ste juče. Priznajte, bio je najčistiji i najobučeniji. Vidjeli ste kako mi je bio lijep. Vidjeli ste kako ga zagleduju one namigue..."
"Gospodin Do je veoma simpatičan", opet uhvatih tren da se uključim u razgovor.
"Znate ta, Dane. Do slijedeće nedelje smisliću neto i za vas. Budite bez brige. U nedelju opet dođite u crkvu. Imate li prevoz?"
"Mogu doći, ako..." zamucala sam.
"Vi ste visokoobrazovana i pametna ena", nastavi: "Vidi se to na vama, vi ćete se snaći. Uzmite neku staru osobu i čuvajte je. Za početak to je dobro. Besplatan stan i hrana i plata dvije hiljade dolara mjesečno. I sve to moete tediti. Imam ja za vas jednoga bogatog Jevrejina... Ja, jezik, vi ne znate ni riječi engleskog... A hani, hani!" nastavio je priguen glas koji nije upućen meni: "ta si uradio? Upikio se!?. ta, ukakio...!? Izvini Dane, moram ga oprati... Vidimo se u nedelju", kaza i prekide vezu.
Svakog jutra i predvečerja izlazim i bauljam pasadenskim samoćama, već me neki prepoznaju i pozdravljaju: potar, čistač parka, vozač smeća i trojica homlesa. U apartmanu gospodare samoća i teke misli, koje počinju da zabrinjavaju i nagovaraju na suludosti. Nigdje svjetla, ni zrake iz daljine, propalo je sve, a unučad, siročići... Ali ne, o njima ne, ne dam mislima da provale na tu stranu, stranu bez ustave, ophrvaće me, privesti nemani nervnog sloma. Nigdje svjetla, ni zrake iz daljine...
Eto, u takvo moje stanje pojavila se mrsna ispruena ruka gospođe Patricije, koju sam objeručke prihvatila i snano prigrlila. Ta ruka je u mojim očima postala čarobni tapić i pratilac večernjih lijeganja i jutarnjih razbuđivanja. Sve do sljedeće nedjelje i odlaska u crkvu u San Sava. Da li će se Bog danas smilovati na mene? pitala sam se, i molila se. Zato bi pomogao Bog eni iz naroda u kome se Bog pie malim slovom i sahranjuje u prazan grob? Tek sam u logorima počela da vjerujem u NJega, a i to je bilo lano, privremeno, tek koliko je trajala neposredna opasnost. Naučili su me u ranom djetinjstvu da je bog la, jer istina su Marks, Lenjin i drug Tito. U moje vrijeme bio je i drug Staljin, ali on je prestao da bude to, 1948. godine. Učiteljima sam vjerovala djetinjski nepokolebljivo.
Osvanuo je i dan slube, Petar se pobrinuo da jedan vjernik (koji ne zna ni jednu srpsku riječ), po imenu Majkl, usput navrati i poveze me u crkvu, u koju stigoh sa nejasnom tremom. U hramu je manje naroda nego je bilo prole nedjelje, očima sam brzo pretraivala ali Doovih invalidskih kolica nije bilo. Dok je prota Vasilije pjevuio biblijske poruke, uz snanu i vjetu podrku hora sa galerije, ja sam se stalno osvrtala prema ulazu, ali Zorići se nisu pojavljivali.
Iako mi danas nije ni do koga i ni do čega, osim do gospođe Patricije, unutranjost crkve je suvie snano postavljena da bih mogla da joj se ne divim. Sve povrine na zidovima i svodu ivopisane su. Vie stotina je ikona i kompozicija, i to je za mene velika neobičnost, zastupljeno je vie stilova, autora i kvaliteta. Na ikonostasu je slikarstvo vrhunskog svjetskog dometa i otprve asocira na najbolje radove velikog slikara Paje Jovanovića. Koji mjesec kasnije raspitaću se i potvrditi, ikone su zaista njegovi zadnji radovi, radio ih je iza devedesete godine ivota, u Beču.
Zaokupljena ivopisima nisam ni osjetila da se liturgija izvukla iza polovine, i kad se pobojah u izostanak Zorića, irom su se otvarala crkvena vrata i na njih ugurivana invalidska kolica i na njima gospodin Do.
Gospođi Patriciji nita ne moe promaći, bila sam suprotno od nje, ali ona me je odmah uočila i prstima ruke to dala na znanje.
Poslije liturgije sreli smo se pred crkvom i pozdravili ljubljenjem u lica. Čučnula sam da bi mogla razmijeniti riječi pozdrava sa Doom, a Patricija to iskoristila:
"Hani, sad ću ja, popričaj malo sa gospođom Danom..." kaza i nesta kao da ju je obrisala beogradska koava.
Do desetak minuta Patricijja se pojavila sa dvije ene, pedesetogodinjom Mici i ezdesetogodinjom Rozi, upoznala me je s njima.
Par Rozi i Mici za mene je neobičan. Gospođa Rozi odaje utisak osobe koja o sebi ima previsoko miljenje, i kao da insistira da i drugi trebaju da misle o njoj isto tako. Obučena je veoma skupocjenom odjećom, ali na njoj skladnost nije uvjerljiva. Koliko je gospođa Rozi visoka, snana i prkosna, za toliko je gospođa Mici njena, skromna i ljupka. Dok sam ih posmatrala, mlađa, plavua i pomalo koketna Mici, stavljala mi je ruku na rame i govorila:
"Vi ste, Dane, osamljeni, pođite s nama, mi ćemo vam praviti drutvo."
"Idemo u salu na ručak", dodala je starija, ozbiljna i dobro odnjegovana gospođa Rozi, te me ona uze ispod ruke i povede.
Sahatak vremena, koliko je proteklo do ručka, ove dvije gospođe nisu prestajale da govore, presreću, doaptavaju, predstavljaju me i na sve načine koriste vrijeme i prostor, koji su od značaja u njihovom načinu ivota. Kupile su i za mene tiket za ručak, da bi zavrili za stolom, za kojim su već počeli da objeduju Patricija i Do, te jo jedan par staraca, koji se predstavio kao gospođa Elizabet i gospodin Dvajt. Oni ne znaju srpski jezik. Rozi je tek koju riječ znala srpskog jezika, jedan od roditelja vodi joj porijeklo iz Dalmacije, pa se razgovor za stolom vodio na engleskom jeziku, i naravno u njemu nisam mogla da učestvujem. A obraćali su se i meni, bilo mi je neprijatno, ali sam klimala glavom i smijala kad su se smijali i oni.
Patricija je iskoristila priliku da kae neku o meni, to je njih petero propratilo sa po nekoliko saaljivih osmijeha. Nisam nita razumjela, ali uvjerena sam da je govorila lijepo o meni, da bi zavrila sa napomenom da mi je nuna početna pomoć. Iza toga privodili smo ručak kraju, tek uz po neku riječ, a onda se gospođa Patricija podie obraćajući se suprugu Dou:
"Hani, tebi je dosta za danas..." onda se obratila svima: "Znate, njega zamaraju veliki prostori i amor ljudi", dok je govorila uzimala je i zabadala metalne papuče na kolica, pa na njih Doove noge, zatim priđe meni i doapnu:
"Pođi sa gospođama Mici i Rozi, a mene nazovi večeras oko sedam", kaza i odgura Doa prema izlazu iz sale.
Ubrzo smo se i mi podigli, njih četvoro je glasno razgovaralo sa ljudima oko nas, čas na jednu čas na drugu stranu okrećući se, a ja sam nijemo stajala i osjećala se nelagodno kao i svaki uljez.
"Ju imati vremena tu dej?" obratiće mi se gospođa Rozi.
"Imam", ponovih i na engleskom, bojeći se da me nije razumjela, a ona nije ni kanila da me slua, da imam vremena podrazumijevala je. "Ju ići u moja dom na jedan drink. O.K.?" kaza i propusti me da prođem ispred nje.
"O.K." uzvratila sam.
Domalo bili smo u prelijepom i preskupom automobilu, kojim je upravljala gospođa Rozi. Mici i Rozi govorile su neto na engleskom jeziku, da bi, nakon to smo preli koju milju, obratila mi se gospođa Rozi:
"Ovdeka je San Marino ( San Marino) i moj kuća."
"Divan je grad", uzvratih.
"Ovo je najskuplja erija u Los Angelos kauntiju", nadoveza gospođa Mici i nastavi: "Vidjeće kakav ima menen. Procjenjuje se na preko sedam miliona dolara..."
Da li kuća, pred kojom smo se zaustavili, vrijedi koliko je rekla gospođa Mici ili ne, to svakako ne znam, ali da se radi o ogromnom bogatstvu nema sumnje. Prostor oko zamka, na kome se ističu umjetnički oblikovani stubovi i kipovi ivotinja, veličine je najvećeg fudbalskog igralita, i sav je ugrmljen i zatravnjen, sa nepreglednim alejama raznolikog cvijeća.
Kratko smo etali, da bi mi obje u isti mah pokazivale i ukazivale na sve sadraje bogatstva, i zavrile sa velikim bazenom za plivanje i vodom u njemu, koja je pomamno tekla i talasala se na vreloj kalifornijskoj pripeci.
Da sam predratna Danica ovu ljepotu doivjela bih u punom sjaju, ali moje glavne misli progone drugi nagoni i ne dozvoljavaju da se opustim i uivam. LJepota i bogatstvo Rozijevog doma prije me onespokojuju nego dojmljuju, u meni je presnana huka pobuna i strahova za egzistencijalno danas i sjutra, nita u meni i oko mene nije kako bi trebalo da je, sve je na nesigurnim nogama koje klecaju kao magarcu u lađi i nemirnoj vodi. ta ću ja ovdje, kao da sam dovedena na mjesto gdje se presuđuje siromatvu, presuđuje mojoj sorti.
"Gospođa Rozi je veoma bogata, ona ima vie bildinga sa preko pet stotina apartmana..." glasno govorila je Mici, sa očitom namjerom da njoj podilazi a mene impresionira. U jednom trenu poge se prema mome uhu i doapnu: "Ovaj menen naslijedila je od trećeg mua."
Gospođa Rozi nas napusti i zamače na sprat, a onda se pojavi domarica, učtivo nas pozdravi i stavi nam se na uslugu. Sjeli smo u gostinjski "mali" kutak. Opredjelile smo se za ampanjac i vodile lagan razgovor, koji se pretočio u moje predstavljanje, kao da je radila po nečijem nalogu. Mici se raspitivala o meni, insistirala je na dosta detalja, a naročito o mojoj vezi sa komunistima. Da sam bila u kojoj drugoj prilici, svakako ne bih odgovorila na neka od pitanja, ili bar ne bih na način na koji sam odgovorila posluno i lano.
"Mnogo si iskrena i malo naivna za ovaj svijet", poluglasom će gospođa Mici, pa nastavi neto glasnije:
"Ne govori im da si univerzitetski obrazovana, ove stare kuje to ne vole. One sve vrijednosti iskazuju dolarima, neobrazovane su i zbog toga iskompleksirane, i ne vole one koje imaju ono to one nemaju..."
"Pa kad me pitaju..." pobunih se.
"Ne! Kai da ima samo srednju kolu haj skul ( high school) , i da si radila kao buk kiper ( book-keeper), na primjer.
"Buk kiper!?" kazah upitno.
"To je kod nas knjigovođa", pojasni i nastavi: "A ne, kai da si bila nurs (nurse), bolničarka, to je najbolje..."
"Ne znam to da radim..." pobunih se jo jednom i pomislih da bi me odmah razotkrili kad bi mi dali takav posao.
"Ama ne!" zaskoči me gospođa Mici: "One su glupače da bi te razotkrile. Da bi opstala ti mora neto da radi. ta moe raditi bez znanja engleskog jezika? ta?" zaćuta, probode me očima i dopita: "Zaista, ta?"
"Nemam ideju", iskreno uzvratih.
"Da ispomae neku staru osobu", reče i potvrdi: "Jedino to. A i tu ima problema, ne zna taj prokleti engleski jezik. Onda, ta osoba morala bi da zna srpski jezik, a to je već tee naći."
"Ja na svakom koraku imam te manjkavosti i prosto ne vidim kako bih mogla da to zarađujem", iskreno kazah u trenu kad je u mene provalila malodunost. Nastavila sam: "Ne znam engleski jezik, nemam vozačke dozvole ni automobil, nemam novaca ni za kakav početak..."
"Svi smo mi počele kao i ti", zaskoči me i ukori: "Ne smije se predavati, ima načina..."
"Aj em sori ( I am sory)", prije nego se pojavila oglasi se gospođa Rosi, koja se u međuvremenu osvjeila i preobukla. Potom je grubim glasom pozvala djevojku, te na nju podviknula, prigovarajući joj zato pred nama nije već, pa je nabrajala neke engleske nazive hladnih predjela i napitaka. Kad se djevojka udaljila otpočela je razgovor sa mnom, a gospođa Mici se dala na prevođenje.
Ponovila su se gotovo sva pitanja koje mi je već postavljala Mici. Kada odgovori nisu bili po volji prevodioca, ona ih je mijenjala u moju korist, osjetila sam to iako nisam razumjela riječi. U praksi imala sam mnoge razgovore sa strancima, radila sa vie prevodilaca, i stekla sam osjećaj kad je prevod dosljedan a kad improvizuje. Neki prevodioci vole da prevode odgovore kako bi ih oni kazali, ili pitanja kako bi ih oni postavili, i uporno su dosljedni u tjeranju svoga. Gospođa Mici je upravo takav prevodilac, na sreću u moju korist.
"Ju dobra karakter", direktno mi se obratila gospođa Rozi i posavjetovala: "Dis Amerika, ju morati mijenjati sebe."
"Ovo je surova zemlja, hoće da vam kae gospođa Rozi, poteno se ne moe ivjeti, a vi ste prepoteni", ovako bi to i da prevede gospođa Mici.
"Vama bi dobro bilo da njegujete staru osobu, koja ima da vam da besplatno stanovanje i platu", Mici prevede riječi gospođe Rozi, koja je za kraj razgovora o meni zaključno dodala: "Budite bez brige, strpite se, imaćemo mi neto dobro za vas."
Mada se gospođa Rozi trudila da bude dobra domaćica i da mi ugodi, i mada joj je u svemu tome gospođa Mici bila pri ruci, ja nisam nogla da se opustim i da bar to jedno poslijepodne budem srećna. Osjećala sam se sputano, kao da je sve na meni tijesno i u meni hladno, sjedila sam nemirno i Boga molila da to prije napustim tu, zaista, prebogatu i gostoprimljivu kuću. Obradovala sam se kad se gospođa Rozi oglasila poslednji put:
"Budi dobra, gospođo Mici, odvezi dragu goću njenoj kući. Usput, zapii joj podatke, adresu i broj telefona."
"Ja nemam..." htjedoh reći da nemam telefona, ali me pogledom presiječe gospođa Mici, koja će mi kasnije reći, kad smo sjeli u automobil:
"Naivna si. Kako ena, teka koju desetinu miliona dolara, moe i da pretpostavi da neki normalan Kalifornijanin moe biti bez telefona. Kako?"
"Nisam se sjetila dok me vi niste pogledali", počeh da se branim.
"Surova je ovo zemlja za karaktere naih shvatanja. Mora se mijenjati, čim prije to bolje po tebe..." iskrenost i dobronamjernost joj je izvirala iz svih pora, naklonjena mi je, i kad bi htjela da to prikrije ne bi mogla.
Gospođa Mici je na svaki način na mene ostavljala utisak snane, samostalne, raznolikim tonovima obojene ličnosti, u kojoj ipak povremeno prorade nekadanji odgoji dobrih starih kola. U mom slučaju proradilo je sve lijepo u njoj, uvjerena sam i imala potrebu da joj to i kaem.
"Hvala vam gospođo Mici", dok je pristajkivala pred moju zgradu počela sam da joj se zahvaljujem, počela sam bila odlučno ali sam se i ueprtljala, nikako da steknem povjerenje u sebe, nastavila sam neuvjerljivo: "Vi me prihvatate kao iskrenog prijatelja, hoćete da mi pomognete, znate, to me ganulo..."
"Jesam!" odmah uzvrati i objasni: "Vi me podsjećate na moju pokojnu majku. Dobricu nad dobricama. Mnogo me je voljela i ulagala u moj karakter. Sirota nije imala sreće, umrla je rano... U najvećoj bijedi..." zasuzi i na čas izgubi osjećaj orijentacije, ali ga povrati nakon brzog ispravljanja automobila koji je bio već i udario u ivičnjak. Domalo mirno nastavi: "Prirasli ste mi srcu, trudiću se da vam pomognem, mada ni moja pozicija nije naročita, imam ja tu neki problem, ali..."
Dovezla me je do ulaza u zgradu. Pozvala sam je onako radi reda:
"Hoćete li da svratite, da vidite gdje ivim?"
"Hoću!" uzvrati bez razmiljanja, iznenadi me, zaključa automobil i pođe.
U apartmanu, u kome nisam imala ama ba nita čime bi mogla da je počastim, ostali smo oko četiri sata, u toplom razgovoru, dosjetkama, sjećanjima... suzama.
Popisala je moje generalije, ustala je, poljubila me i pola. Ispratila sam je do automobila. Sjela je, zapustila motor, spustila staklo i doviknula:
"Pamtiću ovaj dan. Hvala ti, Danace. Ne brini, biće sve dobro. Doći ću po tebe, moda već sjutra."
LEINARKE glava4.
Prvi susret sa enom i njenim bogatstvom, iz vrha "američkog-dolarskog" drutva, u meni je vie pobudio misli i pitanja za razmiljanje nego to me je opčinilo bogatstvo. Gospođa Rozi ivi sama u menenu koji ima: dvadesetak soba, tri po veličini i luksuzu različita salona za prijem gostiju, bogatu biblioteku i jo bogatiju galeriju, est garanih mjesta, kuću za poslugu, tenisko igralite, ogroman bazen... Bogataica ivi sama u prostoru koji bi bio sasvim dovoljan i za tridesetak nagodne čeljadi. Sama!? Usamljena!? Da li i ustravljena od utvara i realnih razbojnika? Koji nagoni svrdlaju u njoj za gluvoćom i samoćom? Da li bih i ja poelila onakve dvore, nameće se misao. I bih i ne bih, smijem se i razmiljam, zaista da li bih voljela imati takav zamak. Čitav sjutranji dan razmiljala sam o smislu ivota u prelijepoj, prevelikoj i prebogatoj kući, koja je u civilizacijskom sreditu, ali i na osami svake vrste. Razmiljam o kući koju i jesam i nisam vidila. Juče su zaposjedale druge misli, njima do kuće nije bilo, a evo sada bi i o tome. Čak me sile da ponovo idem tamo i u miru zagledujem je. Tuđu kuću!? A opet zato i ne bih, i dobro je, biće malo vie etnje, pa ona mi i treba.
Kao i obično, u vrijeme pojave prve izapodnevne svjeine, krenula sam u etnju, i pod bistrinom misli o jučenjoj posjeti, okrenula sam Katalina avenijom prema San Marinu. Juni dio Pasadene, već iza prvog bloka od Kalifornije bulevara, predivan je, ali ono to naročito opčinjava je zelenilo. Sve vrste iz biljnog svijeta koje mogu opstati u Junoj Kaliforniji na okupu su u San Marinu, ali i na jugu Pasadine; palme, crnogorično i bjelogorično drvo (praumskih veličina), bunovi, cvijeće, trava, ptice i ozon. Omamljena sam tiinom bez saobraćaja (tek po neki automobil promili beumno), mirisom ume i pokoene trave, i naročito pjesmom jednog slavuja, koji kao da me je pratio, stalno se oglaavao pedesetak koraka ispred mene, i ba u trenu kad uspjem da ga ugledam on poleti ka sljedećem drvetu. Dopjeačila sam do kraja Katalina avenije, zaobila sam Umjetničku akademiju i spustila se u uvalu, u kojoj su se sustigle sve kalifornijske ljepote. I ranije sam etnjom dopirala dovde, jer ba tu je kuća zemljaka i jednog od najbogatijih Amerikanaca, i biveg predsjednika jugoslovenske vlade, gospodina Milana Panića. Sjela sam na zidić preko puta njegovog menena i posmatrala ogroman, vie desetina miliona dolara vrijedan Panićev kompleks. U njemu već dugo niko ne ivi, do u jednoj pomoćnoj kućici, u pozadini menena, jedan bračni par Meksikanaca koji odrava imanje. Na trećem spratu, u jednoj od soba, uočih neke pokrete, to me zaokupi pa se zasjedoh. Sahatak vremena gledala sam i jedva odgonetnula svrhu neobičnih pokreta siluete koja se samo nazirala, ena je opraivala odijela, njih tridesetak, zaključila sam. Za čitavo vrijeme ove predvečernje etnje, po očekivanju, nisam susrela niti vidjela čovjeka, po ne znam koji put osjećala sam neprijatnost od bezljudnosti. Odmorna i osvjeena krenula sam pored Panićeve kuće ka jugu, gdje sam pretpostavila da je kuća u kojoj sam bila juče, i već nakon to sam prola nekolike, isto tako bogate kuće, doiviću zbunjujući pa preplaujući događaj.
Ovdje automobili prolaze rijetko, svi su skupocjeni, beumni i spori, pa je bio takav i jedan koji je pristizao od pozadi, i na kojeg nisam obraćala panju, kao ni na one koji su prolazili ranije. Međutim, ovaj automobil je usporavao vonju i imala sam osjećaj da će se zaustaviti na mjestu gdje me sustigne, a kad me je i sustigao, i kad sam shvatila da se i zaustavio, znatieljno zakrenula sam glavu i... Pritrčavao mi je policajac, i jo dok nisam ni shvatila ta mi se događa, zavrnuo mi je desnu ruku (gotovo da mi je izvalio rame), postavio lisice i ugurao u automobil. Tek sam uspjela da se uplaim u automobilu (bez unutranjih kvaka), kad sam ugledala crnoputog neizglednog mladića sa rukama na leđima. U policijskoj stanici zadrala sam se samo koji minut, kratko "sasluana" sam i upozorena da se vie ne ponaam "opasno". Opasno!? ostaće da odzvanjaju erifove riječi. Sljedećeg dana razmiljaću o susretu sa erifom i policijskom stanicom, i uz sve svoje jade smijala sam se zamiljajući kako bi se zabavljali prijatelji u Starom kraju kad bi saznali: "Sa lisicama na rukama, na Divljem zapadu, drugarica direktorica Danica Prstojević, sa lisicama na rukama, privedena je u Sheriff's office."
A tamo, kad malo dublje razmislim, dospjela sam sasvim naivno, a moda i opravdano, razmiljaću dugo o ovome. Sa obadvije strane trotoara, na ogromnom prostoru, ispred velelepne kuće, opčinile su me cvijetne ljepote, obimom i obiljem, urednoću, svjeinom i skladnoću, spontano sam prila jednoj rui penjačici koja me je podsjetila na ruu ispred moje kuće, u mom gradu... Prila sam joj i pomirisala je. Prila sam i pogela se i prema cvijetu koji me je podsjetio na na bosiljak, nesvjesno sam se pogela i otkinula grančicu i mirisala je, bio je bosiljak, mirisala sam ga zagledana u cvijetnu ljepotu, mirisala i zamiljala svoju mladost i bogatu prolost. Mirisala sam u opčinjenom stanju, i ko zna do kad bi to trajalo da nije bilo nekog telefona i policijskog poziva i brzog odziva.
Dva dana po "obračunu" sa erifom u moj apartman banula je gospođa Mici. Pozvonila je na ulazna vrata, otvorila sam ih i izila pred nju. Utrčala je zadihana:
"Pouri! Molim te, treba mi na dva sata", rekla je i potrčala nazad, osvrnula se i dodala: "Pouri, ostavila sam uključen automobil."
Kad sam pristigla i sjela u automobil bila je kratka:
"Pričuvaće dva sata jednu staricu, koju njeguje moja prijateljica, i zaradiće dvanaest dolara, est dolara po satu. Nita naročito, tek da bude prisutna."
"Biće mi to prva zarada u Americi", uzvratih smjekajući se.
"Samo polako, biće toga. Vano je da hoće da radi, da se ne libi bilo kog posla, ali i da ćuti. Nije te briga za pravdu i nepravdu, gledaj sebe i svoga posla..." očito me na neto upozoravala u to nisam mogla proniknuti, ali nisam ni pripitivala. Shvatila sam i prihvatila da i inače moram biti obazriva i ćutljiva, naročito poslije susreta sa erifom. A ćutanje mi i neće biti teko, bar tu mi ide na ruku neznanje engleskog jezika.
Doli smo u Arkediju ( Arcadia), pred kuću osrednje veličine, pred kojom se uskoro pojavila ena srednjih godina, predstavila se kao Ani, povukla me za ruku, bio joj je to i pozdrav i poziv da uđem.
"Stara gospođa ima maniju gonjenja", govorila mi je Ani a gospođa Mici prevodila: "Ona radi sve sama, ne trai pomoć, jedino ne smije da je sama. Sjednite u dnevni boravak, na ovu fotelju, gledajte televiziju i nita vie."
Čim me je ugledala starica se osmijehnula i dala mi na znanje da zna za mene, da je saglasna i da sam dobro dola. Ima nekako mio izraz lica, podsjetila me je na nae starice, pa sam se i ja na taj način osvrtala i smjekala se. Uzvraćala je svaki put.
" You are refugee!? (Vi ste izbjeglica)", kaza poslije otprilike pola sata.
" Yes, I am refugee (Jesam, ja sam izbjeglica)", uzvratih zadovoljna to znam ta me je pitala, i vie to znam da odgovorim na engleskom jeziku.
" Do You like juice? (Volite li sok)", kaza do desetak minuta, ali je ne razumjeh.
" I don't understend (ne razumijem)", odgovorih i izrazom lica pokazah aljenje.
Starica se podie, povuče me za ruku i dovede do friidera, otvori ga i pokaza na sok.
"A sok, pa i kod nas se kae đus", zaboravih se i zapričah.
Tako je počeo i protekao moj prvi četvoročasovni nadničarski dan, u kome sam sa staricom dosta napričala, to pomoću riječnika a to pomoću ruku i olovke kojom sam crtala.
Kako su Mici i Ani kasnili, ja sam se vie oslobađala, starici dodavala sitnice, i spontano počela da čistim prozore, koji su bili posve prljavi.
Ani se mnogo izvinjavala zbog kanjenja, vie meni nego gospođi, dala mi je novce i ispratila me do pred kuću. Za njom se gegala i starica, i ona da me isprati i obaspe osmjesima, a na kraju će mi reći, po prevodu gospođe Mici:
"Gospođa eli da dođete jedan dan i da joj temeljito očistite kuću. Ona je već vidjela da vi to znate, kae da ste joj očistili neke prozore."
"Kada mogu doći?" upitala sam a Mici prevela.
"Sjutra, ako moete?" prevela je Mici.
"Vrlo rado, ako gospođa Mici moe da me preveze?" predloila sam.
"Ani će doći po vas u devet sati", kazala je starica i dodala: "Neka Ani zapie vau adresu."
"Koliko ti je Ani dala?" čim je pokrenula automobil, kao radoznala djevojčica, pitanje je zbrzala gospođa Mici.
"Ne znam. Sada ću da pogledam", rekoh i izvadih novce iz tane u koju sam ih bila ubacila. Brojila sam: "Jedna dvadesetica i jedna petica. Dvadeset i pet dolara."
"Potena je!" uzvratila je Mici i nastavila: "Sjutra ti je pedesetka."
"Bilo bi to mnogo", uzvratila sam.
"Toliko je to ovdje, a pogotovo kad starka vidi kako radi. Zna, ovdje te poslove rade Meksikanke, a one nemaju nau kulturu i osjećaj za čistoću, pa kad ovi vide na posao ponese ih to i plate dobro. Amerikanci cijene rad. Do njih je samo teko doći, a kad već napravi pravi odnos, vrlo su jednostavni i poteni u odnosima sa slabijim od sebe. Upamti, sa slabijim od sebe!"
Čim sam ula u apartman, dvadeset i pet zarađenih dolara stavila sam na pod i sjela do njih, posmatrala sam ih i mislima plovila po svim ivotnim neravninama. Boe moj čudne sudbine, moja djeca, unučad...! Ne o tome, samo ne o tome, poludim, poludim...! Poskočila sam, i uskakanjem pod hladan tu, jo jednom uspjeno sam utekla od ivih i neprbolnih rana.
Kao to sam jednom mjesečno spremala svoj stan, tako sam sjutri dan pristupila kući starice i učinila mnogo posla, i premorila se, jer je kuća veća nego je bio moj stan bar tri puta. Starica me je uhodila na svakom koraku, kao da bi da mi ukrade zanat. U početku mi je to prisustvo bilo neprijatno, a kasnije, zbog njenih bezazlenih osmijeha, bilo je drago. Povremeno smo razmjenjivali po koju misao, smijale se i dan činile ugodnim. Pokazivala sam predmete oko sebe a ona im govorila engleska imena, tako da sam taj dan naučila dvadesetak riječi, naučila sa pravilnim akcentom, koje ću slijedećih dana utvrđivati.
Starica mi je platila pedeset dolara i kazala da joj ovako ubuduće radim svakog drugog petka. Potpuno sam je razumjela, mada je sve to rekla na engleskom jeziku.
Čim sam pristigla u Ameriku potraila sam način da se putem telefona javim svojim, ali to će ispasti toliko komplikovano kao da sam prispjela u neprohodnu planinu Kozaru. Jednostavno ne znam kako se moe telefonirati ako se ne koristi kućni telefon. Prva pomisao bila je da pođem na potu, kao to se to radi kod nas. Na poti takva usluga ne postoji ni kao pojam. Bila sam uporna sve dok se nisam uvjerila da oni odista, u poti, ne imaju ni telefone ni kabine.
Iza toga potraila sam hotel, kao to sam činila dosta puta po svijetu, krenula sam Los Robles ( Los Robles) avenijom i nabasala na hotel Hantington ( Hantikton), stala sam u red ispred recepcije, te uz dosta muka i dobru volju recepcionara, koristeći skromno znanje francuskog jezika, iskazala sam elju.
Gospodin mi je objasnio da mogu u tu svrhu koristiti telefon hotelske sobe, a kad sam kazala da nisam hotelski gost, izveo me je u hol i pokazao na niz telefonskih aparata. Okretala sam brojeve i dobivala instrukcije da okrenem operatora na broj devet, toliko sam razumjela. Operator me je upućivao na sobni telefon...
Onda sam izvrila napad na ulične telefonske govornice, ali ni tamo nije ilo, jer mi se stalno javljao glas automata i davao uputstva koja nisam razumijevala. Ulični aparati ne imaju opciju za međunarodne pozive. Dugo mi je trebalo da dođem do ovoga otkrića. Konačno dola sam i do prevoda automatskih instrukcija. Nisam postala puno pametnija, jer bi posredni poziv preko govornice bio toliko komplikovan da bi odustao i rođeni Amerikanac. Jedina opcija kojom bi se mogla posluiti je da ona tamo strana snosi trokove, a to svakako u mom slučaju nije bilo realno.
Naročito ova potreba navela me je da uvedem telefon. Uz pomoć gospođe Mici, koja mi je poklonila stari telefonski aparat, i izvrila telefonsku narudbu, jer ja to jo uvijek ne umijem, uvela sam i telefonsku liniju. Telefon će znatno mijenjati moj način ivota. Putem njega sam mogla da razgovaram sa Petrom i njegovim, sa gospođom Mici, sa gospođom Patricijom i sa jo nekim osobama koje sam upoznala. Čeće ću čuti i glas svojih unučadi, i bivaće to moja najveća američka radost. Okretala sam i pričala, pozivali su i mene. I taman kad sam se malo privikla na telefonska ćaskanja, protekla su tri dana a moj aparat nije zazvonio, a svi koje poznajem imali su moj broj, pa sam se u jednom trenu zapitala da li ikako aparat ima zvono. I ba tada se oglasio. Gotovo sam potrčala da se javim:
"Halo! Je li to gospođa Dana?" prepoznala sam glas gospođe Patricije i iskreno se obradovala.
"Jesam, ja sam gospođo Patricija", pourila sam da potvrdim.
"Bi li mogla da zamijeni jednu moju prijateljicu, koja čuva jednu staricu..?" odmah je dodala.
"Bih!" uzvratila sam ne časeći.
"Ali da zna, starica je malo nezgodna, vrlo joj je teko ugoditi..." upozorila me je i vjerovatno elila da razmislim, prije nego prihvatim.
"A moram neto da radim..." izletjelo je iz mene.
"Treba tamo ostati pet dana, i spavati?!" dodala je.
"Pa, ako treba..." saglasih se, ali osjetila sam neku nejasnu nelagodu.
"Platiće te trideset i pet dolara na dan!?" saoptila je gospođa Patricija i očekivala odgovor.
"Dobro", prihvatila sam i pomislila, stotinu sedamdeset i pet dolara je pravo bogatstvo, a ono se bez muke i ne moe imati.
Ta druga starica, gospođa Helga, suta je suprotnost prvoj. Čim me je vidjela dala mi je na znanje da me ne podnosi, i da mi nita neće tolerisati. Za ovaj zaključak nije mi bilo nuno naročito znanje engleskog jezika, ni dugo vrijeme.
I moj prvi utisak o njoj veoma je nepovoljan. Dok sam razgledala gdje bi se raskomotila i odloila neto stvari koje sam donijela, ona me je odmah spopadala i naređivala neto to ja nisam razumijevala. Odzvanjala je kuća od njenih prijetnji. Uivala je u mojim nelagodnostima i nesnalaenju, i naročito oko nesnalaenja uzrokovanog engleskim jezikom.
Od prvog susreta sa kalifornijskim kućama, nosim misao o vrlo niskom standardu gradnje, pomanjkanju ideja i prljavtini prozora, oluka, krovova... Kuća gospođe Helge i gora je od opteg utiska. Imala sam dovoljno vremena da razmiljam, razgledam i poređujem sa evropskim. Ova je građena od dasaka prije pedesetak godina, odravanje joj je neodgovorno, na vie mjesta ispucala je daska i potpukla. Rijetke i slabe kie, prevelik smog i velike vrućine, učinile su je prljavom, neizglednom i neprimjerenom eriji u kojoj je. Desetak godina prozori nisu čićeni sa vanjske strane, i ne liče ni na to meni poredivo. Iako trosobna kuća vie ima unutranjeg prostora nego kod nas petosobna.
Starica i kuća dobro su usaglaeni, pomislila sam nakon to sam shvatila da neće nikakav odnos sa mnom, ako nije u izravnoj vezi sa zadacima koje mi je grubo izdavala.
Pored dosade i nedobrodolice, u ovome domu smetao mi je jak vonj, nisam mogla da mu odredim izvor, pa sam ga dovodila u vezu sa ukupnom prljavtinom zdruga kuća-stanar. Zbog njega sam često izlazila vani, ali kako se primicalo vrijeme počinka vonj me je razdraivao vie.
Na razum gospođe Helge starost je vidno nasrnula, a posljedice se očituju na upornom "uljepavanju i podmlađivanju." Dvadesetak puta dnevno mijenja garderobu, samo gornji dio, i svaki put dolazi da mi naglasi: " This is beautiful (ovo je lijepo)." U početku sam negirala i pokuavala da joj pomognem, ali nakon to me je nekoliko puta naruila i jednom čak i odgurnula, počela sam da joj povlađujem: " Very, very beautiful (vrlo-vrlo lijepo)."
Pred ponoć, tog prvog dana kod starice Helge, kada je najavila da će na počinak, pomogla sam joj oko priprema u kupatilu, jer je dala na znanje da će da se okupa. Počela je da se skida i ja sam izila. Zahtijevala je da je okupam. Iako nevoljno, jer ona je fizički jaka i sposobna da sama obavlja sve poslove lične higijene, pristupila sam joj i okupala je kao bebu. Runo je i govoriti o tome, ali ona je uporno zahtijevala da joj radim i neprimjerene radnje. Uz svu viku i prijetnje ostala sam na nivou pristojnosti. Ni sjutra mi to nije oprostila, zahtjevala je isto i svih sljedećih večeriju. Voljeli smo se sve manje i jedva smo izdrale naručeno "zajednitvo." Sa radoću dočekala sam čas isplate.
Nije mi platila koliko mi je obećala gospođa Patricija.
"Vi ste predloile po trideset i pet dolara na dan, a ja sam rekla ne, davno sam vam rekla da neću da plaćam ove gadure preko trideset dolara!" grmilo je iz nje dok je brojila stotinu i pedeset dolara.
Trebala mi je čitava sedmica da se oslobodim osjećaja mrnje koju je starica iskazivala prema meni. Moda, pomiljala sam, da nisam prola logorske strahote, i u njima stalno bila pod teretom mrnje, moda gospođu Helgu ne bih ni doivjela ovako loe. Teke su američke kore hljeba, gorke su i njihove mrvice, po ne znam koji put zaključila sam.
Ovakvim zaključivanjima doprinosio je jo jedan osjećaj, koji se ponavljao svakog devetog dana u mjesecu, kada sam ila na velfer da primim socijalnu pomoć.
Sedam-osam kilometara pjeačenja Lejk ( Lake) avenijom sjeverno do Vaington ( Washington) bulevara, gdje se nalazi velferska ispostava kojoj pripadam, zamorili bi me i zadihana stala bih na začelje desetak puta izlomljenog reda, koji nadzire dobro naoruan policajac. Tu, ispred pet altera, odstajala bih sahatak vremena posmatrajući stotinjak siromaha, a i oni svi zagledali su mene. Pedesetak je afro Amerikanaca, dvadesetak Meksikanaca, pa Vijetnamaca, Korejanaca, Armenijaca, Rusa, Bosanaca, Indijanaca... Kao da su na pozornici, svjedočim na desetine predstava, nakaza, umobolnika, narkomana, umiljenika, neurotika, razularene djece... Ja sam dio ovog miljea, istina je koju pečataju papirnati bonovi za hranu i dolari za kiriju, koje ću domalo preuzeti kao milostilju "jedine svjetske supersile."
Kad sam prvi put stala, u ovaj tugom zaogrnut red, uasnula sam se i zapitala: "Zar si, Danice, ba na ovo spala?" Na tren su se predstavile sve slike moga doratnog ivota, i srećno djetinjstvo, i skladna i bogata porodica, i obrazovanja i znanja, i putovanja (i ono u venecijanskoj gondoli), i novac kojim sam mogla pribaviti gotovo sve to sam poeljela, i prirodne bosanske ljepote... Zato je morao rat, zato smo svi osiromaili...?
Mi smo zdrav, obrazovan i vrijedan narod, mi umijemo da stvaramo bogatstva i stvorimo ih, ali kao valjda niko tako, umijemo i svakih dvadesetak godina da povedemo rat i sruimo sve to smo namakli.
Zato tako radimo? pitam se i gledam sebe u nama takvima u ljudskom talogu.
Kad sam prvi put dola po socijalnu pomoć i stala u red bijede doivjela sam i jo jednu neprijatnost. Sve oči zatečene sirotinje čudesno su me zagledale. U meni su, očito je, jednoglasno vidjeli neobičnost, koju jedino ja nisam mogla odmah da prepoznam. Neobičnost je moja odjeća, odgonetnuću, ona koju sam dobila u srbijanskom Crvenom krstu, u njoj ja sam napadno lijepo obučena, neprimjereno za mjesto na kome sam. Svi su se čudili, ta tako "bogato odjevena" gospođa trai među sirotinjom. Kasnije, prosto sam imala problem kako da se "nagrdim", i prilagodim mom novom jatu za dane preuzimanja milostinje.
Po preuzimanju novca i bonova, oprezno sam izlazila na prometnu Lejk aveniju, jer uokolo stajali su i očima probadali sve neizgledni i sumnjivi crnoputi ljudi, kod nas bi ih nazvali uličarima. Oni su u većini muevi ili ljubavnici ena koje će se ubrzo pojaviti sa dolarima i bonovima, o koje će se otimati, tući, bjeati i pozivati u pomoć policiju ili ljubavnike. Da bi to manje ovoga novca stiglo u ruke preprodavača droge, velferovi zakoni dozvoljavaju samo suprugama da preuzimaju socijalnu pomoć, a nikad i supruzima. Zbog toga je u velferovim prostorijama samo enska, a oko zgrade muka sirotinja. Uz veliku subjektivnu nepriajtnost i objektivnu opasnost, provlačila sam se između muke suludosti, i izdvajala na čistinu irokog trotoara, okretala na lijevo i urno Lejkom udaljavala se, i dugo ne bih prestala da se zakrećem, sve u strahu da me ko ne zaskoči.
Taman sam se bila oslobodila runih podsjećanja na petodnevni ivot sa staricom Helgom, i taman sam se bila poeljela novog poslića kad je zazvonio telefon.
"Halo!" javila se gospođa Patricija.
"Halo, kako ste gospođo?" uzvratila sam.
"Dobro, a kako ste vi? urim odmah da pređem... Treba čuvati jednu staricu u Monroviji ( Monrovia)... Tri dana... Mislila sam da predloim tebe, pa sam te nazvala... Bi li, ti?"
"A moram raditi neto", izletilo je iz mene prije nego sam i počela da razmiljam.
"Doviđenja, nazvaću te kasnije", reče i prekide vezu.
Treća starica je potpuno senilna ena, senilnija je i od gospođe Helge. U naravi joj je snana sebičnost, koju je pokrivala dok je um bio svje, a sada se sve to razgolitilo do prostote kakvu prije nisam vidjela. Uz sve to izgubila je i osjećaje srama. Posebno je ogavna jedna njena navika, nastala po gubljenju osjećaja za kontrolu mokrenja, stalno je bila mokra, i stolica na kojoj je sjedala bila je mokra, a izlaz je traila u trpanju toalet papira u gaće. Uzela bi desetak komada papira duine jedne stope, pa zguvala u grudve i trpala među noge.
Dok se starica kretala papir se cjepkao i valjao u vrlo neobične grudvice, okvaen i stalno trljan, pretvarao se u smrdljive komadiće, koji su svakim korakom ispadali i zabjeljivali prostoriju. Vonj je u početku podsjećao na onaj iz konjunica, amonijak, ali odmicanjem dana i porastom kalifornijske ege, sve snanije grizao je nosne sluznice.
Starica je jela i pripijala stalno i sve do čega je dolazila, iza toga bi joj crijeva nenajavljeno proradila, obično prije nego bi stigla do toaleta, pa je...
Nije se libila da se skida do koe bilo gdje da se zatekne, a malo-malo pa bi podizala haljinu, povijala gaće, da bi vadila mokar i podvlačila suv papir. A odmah iza toga uzimala bi za predmete, posuđe, jelo i piće.
Ima nagon da stalno okrivljuje koga, izmilja da joj je učinjeno zlo, i da joj ne daju da jede, da danima već nita nije jela...
Naročito uiva da priča ispraznosti. Često ponavlja kako je pametna i nezaboravna, a po čitav dan hoda po kući traeći predmet koji je maloprije odloila, ili ga jo nije ni odloila, dri ga u ruci.
Kad sam prvi put shvatila staričinu upotrebu papira, bila sam iznenađena da joj ko ranije nije pokazao pelene za stare osobe sa problemom mokratnih kanala. Ovdje ih nazivaju gard ( guard), već sam ih vidjela u prodavnicama. Pomislila sam da o tome popričam s njom, ali mi se ispriječila, pored njene teke ćudi, i jezička barijera. Ali kada sam u kupatilu ugledala pozamane zalihe garda, započela sam o tome. Nasrnula je na mene govoreći kako ona nikad nije stavila papir u gaće...
Ne prestaje da govori i o svojoj ljepoti, koja je jo uvijek, "iako je sredovječna ena", zavidna, i "stalno joj udvaraju neka gospoda."
ta bi bilo sa ovom staricom da je bez novaca? pitala sam se dok sam je posmatrala. Ima mnogobrojnu porodicu, ali je zbog zajedljivosti odavno u zavadi sa svima.
Upoznavajući američko drutvo, sve vie iznenađivala sam se raspadu porodice. Posve je postalo uobičajeno da svi ive odvojeno, stari na osamama svojih bogatih kuća, sredovječni u novim brakovima, a dvadesetogodinjaci u iznajmljenim apartmanima. Već sam susrela ljude koji i ne znaju gdje im stanuju sin ili kćerka, čuju se jednom-dvaput godinje telefonom, i to je sve, ili ni toliko. Stare osobe sa naruenim zdravljem, naročito invalidi, rtve su ovako postavljenog drutva, i većina ih zavri odbačeno u onim neizglednijim staračkim domovima. Cijena prebivanja u tim domovima, samo na prvi pogled izgleda iznenađujuće raznolika, ali kad se svemu tome uđe pod kou postaje logično, i različito je onoliko koliko je i sve drugo ovdje različito. Preko Mici zanimala sam se generalno za te mjesečne cijene, i saznala da se kreću dosta iznad prosječnih američkih zarada, i iznose od oko dvije hiljade dolara do iznad deset hiljada. Pristojni starački domovi su preskupi, kotaju vie od prosječne američke zarade, pa je jasno koliko staraca i moe zavriti ivot na pristojan način. O ovome sam razmiljala uz ovu zlovoljnu staricu ali i tunu njenu starost.
Stotinu dvadeset dolara me brzo povratilo i smirilo, tako da mi je četvrti posao, kad sam pozvana, bio gotovo očekivan.
Dovedena sam u pristojnu kuću u Las Tunasu ( Las Tunas), da jedan dan budem pri ruci osamdesetgodinjem starcu. On je dobar čovjek, pomoću vokera kreće se, ali, upozorena sam, kad ide na toalet treba mu pomoći:
"Zna Dane, gospodinu mora biti od pomoći kad ide na toalet. Treba mu pomoći pri skidanju i podizanju pantalona i gaća", dodala je gospođa Patricija (koja me je uvela i u ovaj posao), nakon to mi je saoptila da ću dobiti pedeset dolara i nakon to sam već bila pristala.
"Ne znam... Ne znam hoću li moći... Gadi mi..." počela sam da se izvlačim i traim načina da odustanem a da ne povrijedim gospođu Patriciju, do koje mi je neprocjenjivo stalo.
"A ta bi ti htjela gospođo Danace Prstojević..." presiječe me i narui kao to čini seoski kočija kad zasikće na nemoćno sipljivo kljuse.
"Gospođo Patricija, nemojte da se ljutite, ali meni se to toliko gadi da..." počeh molećivo, ali iz nje se obrui avet:
"A to si to ti bolja od nas 'leinarki'... Gadi ti se... Ja mogu da perem usranče i da pri tome budem sreća, a ti ne moe da skine i obuče čiste gaće. Pa da, mi smo ne kolovane a ti si akademski građanin... E pa..." nije prestajala da nabraja i vrijeđa.
Prekinula je vezu, a ja sam ostala sa slualicom u ruci zamiljena i zagledana u prazne daljine. Gadi mi se sve to do neprebola, ali moja zbilja je i gora. Taman navikla na dolare i osmislila ivot, a onda najednom apsolutna praznina.
Da li sam i koliko pogrijeila?
Misli su se rojile po glavi, sabirale i oduzimale, analizirale pojave ena tipa Patricija, Ani, Mici... i mene među njima. Na čas mislim da ipak nije moje to da radim, da se unizim toliko, a onda zaskoče suprotne pomisli i pitaju me, ako je starcu nuna takva pomoć onda je neko mora i pruati. A ko je taj neko? E, na to pitanje nikad prije nisam dolazila. Taj neko je čovjek sa takvom profesijom. To spada i u područje humanih poslova, a ja od toga pravim čudesa.
Usred tih misli, moda dva sata kasnije, oglasio se telefon. Nisam kao do sada reagovala na prvu zvonjavu. Slualicu sam nevoljno podigla.
"Halo!" jedva sam prevalila preko jezika.
"Dane, Bog s tobom, ta si to radila?" istinski je bio zabrinut glas gospođe Mici.
"Nita nisam uradila, gospođo Mici..." počela sam sa pola snage ali i odlučna da ne dam na sebe, nastavila sam: "Ja ne mogu da vadim i uvlačim onu ..." i u tom trenu prisjetila sam se prvog logorskog silovanja. Siledija nije bio mlad, mučio me je razbojnik na stotinu načina sa onom stvari. Uasnuta sam, gotovo kao i one kobne noći, gotovo kao da sam opet u logoru, boli me sve, ponajvie ranjena dua. Rasplakah se.
"Idi, ludo jedna..." u moju svijest jedva dopirao je Micijev glas i grohotan smijeh: "Pa ti tu stvar..." tek sa okrajkom svijesti razumijevala sam ta govori: "Pa valjda čovjek mora da se mokri, ako je nesposoban da to obavi sam, mora mu pomoći neko, ta nećemo ga valjda ubiti zato to ne moe sam. To je svakodnevan posao medicinskog osoblja, to je profesija, zanat, to smo mi... A ta je tvoj zanat od koga misli da ivi?"
"Ja bih, ali ne mogu..." počeh da se savladavam i objanjavam.
"Ti si stvarno nepopravljiva luda", kaza, nasmija se, pa ozbiljno nastavi: "Uzmi taj posao, izdri dan kao to smo svi izdravali..."
"Dobro!" nevoljno saglasila sam se.
Mici će doći po mene i odvesti me u Las Tunas, a starac, gospodin Karol, dočekaće me kao da sam mu gost. Sve tri starice kao i gospodin Karol originalni su Amerikanci, nisam imala sreću da me dopadne ko moga porijekla i jezika.
Ovim povodom razmiljala sam o prvim naim doseljenicima, neobrazovanim i nepismenim ljudima, bez znanja i jedne engleske riječi, pitam se na kakve su tek oni nailazili nevolje. Morala bih biti srećnija nego sam, u velikoj prednosti sam nad tim sudbinama, ja jo mogu da učim i radim...
Dobrodolica gospodina Karola ulila mi je dodatnu snagu i za učenje jezika. Razumijevali smo se preko svih mojih očekivanja. Po tome sam zaključila da je starac obrazovan čovjek.
Jo ranije uočila sam da se sa obrazovanim ljudima, i sa malim znanjem engleskog jezika, nekako uspijem sporazumjeti, ali sa neobrazovanim nikad i nita. Razmiljala sam o tome i shvatila da je i engleski jezik, kao i na i drugi jezici, iv i pun riječi latinskog i grčkog porijekla, da je u svim savremenim jezicima dosta već internacionalizovanih riječi, i da se sa ljudima, koji njih znaju, lake moe sporazumijevati.
Kad vam obrazovan čovjek kae jednu riječ, a vi je ne poznajete, on će vam izgovoriti drugu..., ili će vam pojam opisati, i biti uporan sve dok ne shvatite ta je htio da vam kae. Neobrazovan čovjek vam kae tu prvu riječ, ako je niste razumjeli, on zavrti glavom i ostane na tome. Sa druge strane, kad vi kaete pogrenu riječ za neki pojam, intelektualac vrlo brzo shvati vau greku, upozori vas i ponudi odgovarajuću riječ, i strpljiv je sve dok se ne razjasnite. I, naravno, posee se za internacionalnim riječima, to uproćuje sporazumijevanje.
Od svih Amerikanaca sa kojima sam imala dodir, jedino sam sa gospodinom Karolom uspjela da se potpuno sporazumijevam. Mnogo se zanimao za Rat u Bosni i moju sudbinu. On nikako nije mogao da shvati da i Srba ima progonjenih, njega informiu da su samo Srbi "nevaljali momci" i da ih treba kanjavati. Kasnije će malo da se koriguje, govoriće kako mu smetaju u američkoj politici krajnosti, kao da nema sredine, sve je u ekstremima, po njoj je čitav svijet na dva sučeljena pola: dobri i loi momci. Gospodin Karol zapitkivao me je sve ire i dublje o ratu na Balkanu, ali sve u cilju kao da rasvijetli srpske zločine, koji u njegovoj glavi prosto ne mogu da nađu mjesta, koliko sam ga razumjela sa mojim ubogaljenim engleskim jezikom. Naročito me sumnjičio kad sam mu odgovarala da o zločinima i zatvorima, o kojima on govori, ja. Sa zanimanjem je presluao i moje patnje, koje sam imala samo zbog toga to sam Srpkinja, ali nije ni prikrivao da u moju priču nije povjerovao. Rekao mi je: "Oprostite draga gospođo, vi ste veoma simpatični i zanimljivi, ali ja u vau priču o logoru u Dretelju, hrvatsko-muslimanskom, gdje kaete da su vas mučili, naalost, ne mogu povjerovati i ne vjerujem vam. Srbi su zločinci, a ne oni drugi, pojasnio je svoje uvjerenje." Bilo nam je vrlo ugodno. Za ovoga čovjeka radila bih i bez novca kad bi mi materijalne mogućnosti to dopustile.
U vrijeme prvog bavljenja toaletom, stari gospodin mi je dao na znanje da mu je vrlo neprijatno to mora zamoliti za tu pomoć, tako da mi ga je bilo zaista ao, i toj pomoći sam prila sa manje neprijatnosti. U ponovljenim slučajevima bilo nam je lake. Gospodin Karol je bolestan od neke čudne bolesti, koja mu je potpuno unitila funkciju ake.
Kod ovoga starca ostala sam četiri dana, jer ena koja ga je čuvala bila se obratila ljekaru i mislila izostati jedan dan, a izostala je četiri. Već četvrti dan starac za mene nije bio "mukarac", već čovjek-invalid, kojega sam njegovala, i kako je on dobar čovjek, sve one neprijatne radnje oko njega činila sam paljivo i sve sa manje gađenja.
Zaradila sam dvije stotine dolara. Vie od toga, ba u ta četiri dana, osjetno sam se obogatila engleskim jezikom, preko usana prvi put lako su mi klizile rečenice, obogatila sam i fond fraza, i dogodilo se ono to su mi oko jezika vie njih nagovjetavali, počela sam "razmiljati na engleskom jeziku." Izgleda, četvoromjesečni, svaki dan desetočasovno uporno učenje jezika, i već mnogo naučenih riječi i fraza, te veoma darovit učitelj gospodin Karol, sustigli su se u pravo vrijeme i na moju sreću.
Sljedećih dana jo sam pojačala sa učenjem. Uporno sam pratila neke dječije televizijske serije, koje su se reprizirale, i koje nisu bazirane na puno riječi, to je bilo ba za moje potrebe. Gotovo u jednom danu osjetila sam napredak znanja engleskog jezika, i to mi je davalo dodatne snage da istrajavam. Počela sam redovno da pratim vijesti, i tamonji siromaan riječnik je po mojoj mjeri, a jedan događaj, koji se vrtio na vijestima, podsjetiće me i na moje slijetanje u Los Anđeles, od koga je proteklo, ba danas, četiri mjeseca, o tome sam razmiljala kada je zazvonio telefon.
"Halo", prepoznala sam glas gospođe Patricije, koja me nije nazivala iza one neprijatnosti koju smo imale.
"A vi ste, gospođo Patricija", potrudila sam se da pokaem obradovanost njenome glasu.
"Je ste li gospođo navikli da perete ...?" ujede kao kuja iznad napadnutih kučića.
"Pa, navikla sam..." počeh pomirljivo u nakani da je ne jedim.
"Ima jedan stari... Treba ga prati najmanje jedan mjesec..." ujedala je vrlo prostačkim riječima, vrijeđale su me duboko, ali ona je jedina osoba koja neto i nudi, to stalno imam na pameti, pa povijam rep i trpim.
"Je li kolika invalidnost?" upitah.
"J... se! Hoće li ili neće za hiljadu i dvije stotine dolara?" nastavila je u istom prostačkom stilu.
"Hoću!" uzvratila sam, jer je ta suma najednom snanija od svih mojih osjećanja.
Drugi starac nije bio dobar čovjek, shrvale su ga bolesti i učinile krajnje razdraljivim i zajedljivim. Nije tedio ni sebe ni druge, napadao me je i sa i bez povoda, nije imao srama kada je od mene zahtijevao raznovrsne pomoći, pa i one najrunije.
Ovaj starac u meni razvio je jedno drugo ponaanje, koje do tada ni kao klica nije u meni postojalo. Nestao je osjećaj stida prema dijelovima tijela drugih ljudi, potisnut je i osjećaj gađenja i samilosti. Taj starac je za mene postao predmet moga rada i nita vie ni manje.
Osposobila sam se da radim sve poslove i oko bolesnih i neurednih i zajedljivih ljudi. Finansijski se stabilizujem.
Vratila sam Petru dugove.
Naprosto, nakon est mjeseci, postala sam nova ličnost sa uteđevinom od $1,040.
LEINARKE glava5.
"Ovo je Rozi", javio se glas nakon to sam podigla slualicu
"Ja sam Dana", boja glasa odala je moje iznenađenje.
Bez suvinih riječi saoptila je da će u njenoj kući u San Marinu, u sljedeći petak naveče, biti skup ljudi, parti ( party) kako se izrazila, pa bi eljela da dođem i ja, da budem njen gost, a usput da to i pomognem. Gosti su članovi drutva "Drage dede", dodala je i napomenula da joj je za tu veče naročito vano da i ja izgledam "zanosno."
Ovo je bio povod da prvi put u Americi ozbiljnije razmiljam o svom izgledu i odijevanju. Odlučila sam da na sebe potroim dvije-tri stotine dolara. Do sada sam često bivala po prodavnicama, ali ti odlasci bili su motivisani isključivo skraćivanjem vremena, da nečim ispunim samoću. Nisam već bila neto poeljela, tako da sam zatečena nespremnom za kupnju.
Poći ću samo u dvije prodavnice, odlučila sam, u "Mejsi" ( Macy's) koja je za vrhunske kupce, i "Ros" ( Ross) za kupce sa najmanjom kupovnom moći. Kad se modeli u renomiranim prodavnicama demodiraju ili spadnu na minimalne zalihe, uklanjaju se iz prodavnica i prodaju na veliko, gotovo kao otpad, a kupuju ih drugi tipovi prodavnica, kao to je "Ros" i prodaju po nekoliko puta snienim cijenama. U "Mejsiju" ću doći do spoznaje koji su modeli aktuelni, i poslije takve potraiti i kupiti u "Rosu."
Vrlo sličnu haljinu od $255, koju sam vidjela u "Mejsiju", u "Rosu" sam platila $78. Slično sam prola i sa bluzom, tanom, cipelama...
Prvi put sam pola i do frizera, te i kosu dovela u sklad sa zamiljenim frizurama uglednih dama, među koje ću se umijeati.
Jedna od rijetkih američkih stvari koje mi se dopadaju je odnos prema ogledalima, to pomislim svaki put kad se primaknem jednom od vie njih u apartmanu, i svi su toliko veliki da se moe vidjeti čitava figura. Pred polazak na taj moj prvi parti, jo jednom stala sam pred ogromno ogledalo i počela da se gledam "tuđim" očima.
Uska duga haljina mi boje, čiji su vrhovi korzeta isječeni u obliku ruinog cvijeta, podsjetili su me na prelijepu haljinu i isto tako draesnu manekenku u jednoj pariskoj modnoj priredbi. I tamonju ljepotu upotpunjavao je divan i ogroman svileni al, koji pada sa ramena do cijelih bokova, a naprijed tek do pola grudi.
Sivo-crne svilene niti ispreplele su se, sjaje se naslanjajući se na ljepotu misterioznih boja, uske krvavo-crvene niti poigravaju se i sa bojama pozadinske tame, pobjeđuju ili odaju vatru, elju za lijepim i elju za vječitim ivotom. Poslije iskustva sa logorom i smrću, zato ne vatru ljepote i vječit ivot?!
Cipele, crne, salonke sa visokom potpeticom i izotrenim otmenim vrhovima, u kompletu sa malom crnom tanicom, najskuplje su me kotale, ali im nisam mogla odoljeti, jer shvatanja sam da obuća odlučno upotpunjuju sliku ene.
Dobro pogođena imitacija biserne ogrlice, i naunica sa po jednim biserom, odlično pristaju postavljenoj toaleti.
Tečnim pa kamenim puderom uspjeno sam pokrila bore stečene u logoru. Mojim napućenim usnama karmin otvoreno crvene boje oduvijek je pristajao, pa i sada.
Uspjele su i sjene od lagano naneenog rumenila, zaključujem buljeći u to veliko dobro osvjetljeno ogledalo. I onda zaustavila sam se na nekad "neodoljivim zelenim očima", kako su govorili oko mene, te zaključila da one, tu preda mnom, ni danas ne broje godine i ne trae korekcije, u njima i dalje zvone bljeskovi u sudaru sa sjajem ljepote.
Oko kose sam najvie dvoumila, ali i sa njom sam zadovoljnija uz ovo ogledalo nego sam bila uz ono kod frizerke, vjerovatno je u pitanju ukupan utisak sa toaletom. Drago mi je da sam izabrala srednji skromni klasični pa sa uvijenim i izvijenim krajevima.
Uz svu skromnost, zaključila sam da je moj izgled na nivou večeri i klijentele, koja će se okupiti u raskonom dvorcu gospođe Rosi u San Marinu. Tako zadovoljna samouvjereno sam uvjebavala nekadanje gizdave korake i optu kretnju, za koje sam mislila da su nepovratno izbrisani iz mojih manira.
Mici, koja je dola po mene, čak "nije htjela" da me poveze, alila se i govorila: "Ti nisi gospođa po koju su me poslali, za tebe su pozlaćene kočije, princ..."
Na sličan odnos naila sam i u dvorani u koju sam graciozno umarirala, osjetila sam iz pogleda svih koji su me vidjeli, pa mi je to dalo snage i da se tako odrim čitavu veče. A veče, parti...!?
Tek dosta kasnije shvatiću pravi smisao skupa na kom sam se zatekla. Bila je to poluprivatna večera gospođa Rozi i Dejn, ova posljednja tim povodom doputovala je iz Čikaga. Veče je najavljena kao parti drutva "Drage dede." Gostiju je bilo stotinjak i odavali su nivo boljeg američkog drutva.
Jasno su se ocrtavale dvije skupine gostiju. U prvu, onu elitniju, spadali su poznate ličnosti: političari, glumci, advokati, biznismeni i slobodne dame, među koje su smjestili i mene. Drugu grupu sačinjavali su bračni parovi, bogati starci i ne ba ugledne supruge.
Pored večere i kratkih umjetničkih tačaka, skup su pozdravili i reklamirali se predsjednik drutva "Drage dede", predstavnik agencije "Veseo starac", advokat i domaćice.
Ubrzo sam shvatila da je glavno pitanja večeri prikupljanje donacija za drutvo "Drage dede." A moja uloga bila je da koketiram i prinosim koverte i preuzimam čekove za donacije. Praktično, bio mi je zadatak da se smijurim oko staraca dok su nagovarani da potpiu ček.
Za organizatore veče je bilo uspjeno, prikupili su, koliko sam mogla da procijenim, oko osamdeset do devedeset hiljada dolara. Prikupili i nije prava riječ, blia je oteli, jer su starci toliko zaskakivani da se nisu ni mogli odbraniti sve dok ne bi potpisali ček na iznos koji im je "predloen."
"Dane, je li moguće da ste to vi?!" u jednom trenu, iza leđa, začuo se glas gospođe Patricije. "Divno izgledate", kaza i zaleti se da me poljubi, a učinila je to tako, i zato, da sam ostala pod utiskom da je eljela da mi obrie sjenu sa lica.
"Kako tek vi lijepo izgledate večeras", uzvratila sam očeavi se o njeno uvo. A imala je na sebi sve nivoe "Mejsija", i zaista izgledala je pristalo.
"Svrati malo do naeg stola, elim da te upoznam sa nekom gospodom, a i Do eli da te poljubi. Nemoj to da mu uskrati, zna, voli on to", govorila je koketno zvjerkajući na sve strane.
Drutvo gospođe Patricije sastojalo se od pet bračnih parova, a ni jedan brak nije bio stariji od tri godine, saznaću jo te večeri. Pored para Patricija & Do i Elizabet & Dvajt, koje sam upoznala ranije, predstavnjeni su mi i parovi En & Mark, Margaret & Ričard i Barbara & Tom. Svi starci su u devetim decenijama ivota, a njihove supruge mlađe su po tridesetak godina. One su čavrljale a oni se odsutno smjekali i pogledivali na časovnike.
Drutvo "Drage dede", shvatiću jo te večeri, sastoji se od grupa od po pet bračnih parova, kao osnovne ćelije drutva, kakva je i Patricijina grupa. Svaka grupa ima prvu enu, koja je odgovorna za grupu, a sve te grupe u ovoj eriji čini drutvo, za koje je odgovorna gospođa Rozi. A sva drutva, na najirem planu, čini drutvo "Drage dede", koga vodi gospođa Dejn, a pomae se agencijom "Veseo starac", koledom, advokaturom...
Kad su "poreznici", tako sam počela da nazivam one to iznuđuju donaciju, tim od pet ena (među njima sam bivala i ja), doli do Patricijine petorke, nastao je tajac. Predloeno je starcima da napiu i potpiu čekove po $2,000. Starci su obamirali nakon to bi čuli to to im se predlae, a supruge su ih odmah zaskakale i nagovarale da postupe po prijedlogu, jer tako večeras postupa sva "prava" gospoda.
"Hajde, hani, potpii, nemoj da me sramoti", prva je bila gospođa Patricija. Poluglasno aputala je na Doovo uvo. On je kolutao očima, očito je prevaren i doveden pred gotov čin, da je za ovo znao pozivu se ne bi odazvao, govorio je njegov začudan izraz lica.
Stari ljudi su krti, a stepen krtosti raste sa pribliavanjem grobu, nigdje se to tako dobro ne vidi kao na donatorskim priredbama, a večeranja je zacijelo najdonatorskija. Starce sam gledala u lica, ona su blijedila i grčila se, postajala gotovo plačljiva. Svi su domalo iza potpisa uzimali tablete za smirenje, koje su im supruge drale u pripravi.
"Polako... Mnogo je to novca", nespretno počeo je da se otima zatečeni gospodin Do.
"Hajde, ludo mala, ne brukaj se..." sada već tie aputala je Patricija, poljubila ga, pa iz tane izvadila već ispisan ček, na koji je Do sa velikim naporom i ganutost nakrabao potpis.
Slično je bilo i sa preostala četiri starca, odupirali su se, snebivali, supruge ih ubjeđivale, i na kraju su potpisivali i ostajali tuni. Patricija se mijeala i u ostala četiri slučaja, nagovarala starce i ponaala se nadređivački, to me iznenađivalo, jer se doimalo neukusno pa i bezobzirno.
U ovo drutvo navraćala sam vie puta te večeri, ako bi i bila due odsutna pojavila bi se gospođa Patricija i uz čavrljanje i kikot odvukla bi me tamo, i svaki put bi nagovorila Doa da me poljubi.
Svaka od gospođa uspjela je da mi prepriča svoju biografiju i da naglasi kako joj je suprug bogat čovjek, ali i bolestan i da će ubrzo ona naslijediti bogatstvo. Sve su opsjednute dolarima koje će naslijediti i prosto ne mogu da o tome ne govore. I svaka mi je apnula na uvo da ima na umu "jednoga starca" za mene, ali i da moram biti u dobrim odnosima sa gospođom Patricijom i da učim engleski jezik.
Centralna ličnost večeri bila je domaćica Dejn iz Čikaga. NJena uloga, ako nije vlasnik drutva, ostala bi mi posve nejasna. ena je sedamdesetih godina, ali krepka i vitalna, djeluje kao poslovna ena koja zna ta hoće i moe. Uspjela je doći do vie od polovine zvanica, većini znala je ime i poneto o njima, ugodna je u razgovorima i rado susretana. Iznenadila sam se kada me je oslovila:
"Vi ste tako draesna, gospođo Dane."
"Hvala vam", uzvratila sam sa izrazom iznenađenja.
"Ja na vas svakako računam, nama trebaju tako snane i lijepe..." govorila je i već se usmjeravala sljedećoj osobi.
Gospođa Dejn je zbunila zaslađenim poslovnim glasom, i dok sam se mučila da u glavi prevedim to to je rekla, ona je već bila kod drugog stola sa istom poslovnom ljubaznoću.
U dva mjeseca iza ove večere, pored već uhodanog posla zamjenjivanja i čuvanja starica i staraca, zbiće mi se vane stvari. U svim tim događajima začetnik i učesnik bila je gospođa Patricija.
Dva puta bila sam na partiju Patricijine grupe, po jednom kod bračnih parova Barbara & Tom i En & Mark, i oba puta su bili prisutni svih pet bračnih parova. Uz bogatu gozbu, ta druenja su imala i neke dodatne ciljeve kojima nisam u to vrijeme mogla da doskočim, ali sam uočila da se u neko vrijeme supruge izdvajaju i okupljaju oko gospođe Patricije, a mene su koristile da zabavljam starce i drim ih podalje od njih. Iza drugog partia, kad sam se već navikla na to drutvo, osjetila sam da je gospođa Patricija ponovo ljubazna prema meni, i da me uvaava sve uvjerljivije, mada me nije nazivala telefonom da bi ćaskala sa mnom. Zadnjim pozivom otpočela je kao da bi i to, ćaskala, tako mi se učinilo, a neće biti tako:
"Kada misli da polae vozački ispit?" otpočela je tim riječima.
"Ne znam... Nisam razmiljala... Nemam ni automobila..." smueno sam govorila, jer o tome jo kod mene nije bilo pomisli.
"Treba to poloiti. U razbacanoj Kaliforniji ne moe se raditi niti ivjeti bez automobila. Zna, ja vie ne mogu da ti pomaem na ovaj način, jer sve to imam da ti ponudim pretpostavlja se vonja ..."
"Pa dobro..." prekidoh je.
"Da li si ranije vozila?" zapita gotovo strogo.
"Vozila sam dvadesetak godina", odgovorila sam.
"Počni obuku već od sjutra", gotovo da je naredila.
"Kako...?"
"Imam instruktora, poslaću ga sjutra u jedan", zbrza i prekinu vezu.
Obuka je značajno zakinula od moje uteđevine, plaćala sam po 40 dolara na sat, ali nakon tri sedmice imala sam vozačku dozvolu i nije mi bilo ao. Jo toga dana, kad sam poloila i bila pod ushićenjem, oglasio se telefon.
"Ovdje gospođa En!" javio se glas koga čujem drugi-treći put preko telefona.
"Kako ste gospođo En?" uzvratila sam nakon prvog iznenađenja.
"Nazvala sam da vam čestitam na dobijanju vozačke dozvole, ali gdje je automobil?"
"Nemam ga!" uspjela sam da kaem.
"O tome smo malo govorile gospođa Patricija i ja, i razmiljale kako da vam pomognemo. Sloile smo se da nagovorimo par Barbar i Tom, da njihov drugi automobil prodaju vama, naravno po prihvatljivoj cijeni. Znate..."
"Ali ja nemam novaca za to..." prekinula sam je.
"Kakvih novaca!?" prekinu i ona mene. Znate, oni imaju nov automobil koji vozi ona, a on bi iz nostalgije htio i dalje da vozi onaj stari. Gospođa Barbara misli da on vie nije sposoban da vozi, ali u to ne moe da ga ubijedi, pa misli da je najbolje rjeenje da ga nagovori da prodaju taj automobil..."
"Pa ako je tako, ako neće da kota mnogo, i ako me mogu pričekati za jedan dio..." otpočela sam i po glavi premiljala koliko bi to sve moglo da kota, i da li se u to smijem upustiti.
"Nemoj da brine, sredićemo to, jo sjutra", kaza i prekide vezu.
I zaista sjutra sam preuzela "mercedes" u izvanrednom stanju. U ugovoru je stajalo onoliko dolara koliko sam imala u uteđevini, pa sam se zapitala, kako ove gospođe znaju ba u deset dolara moju uteđevinu kad o tome ni s kim nisam govorila. A znale su!?
Ima događaja koji na neočekivan i neobičan način obogate ivot čovjeka, a da i nije svjestan da je on, taj događaj, sam po sebi to bogatstvo. Evo i mene u jednoj takvoj zbilji, po imenu Las Vegas (Las Vegas). Toliko sam se puta susrela sa pojmom kockarskog dina Las Vegasom, putem knjiga, filmova i razgovora sa zanimljivim ljudima, toliko sam ga fetiizirala da prosto ne mogu da povjerujem da sam ga i dokučila. A ukročila sam po sred njega u punom kockarskom zamahu, doputovala sam najskupljim američkim automobilom, sa jednom od najbogatijih ena svijeta, i odsjela u nadaleko znanom hotelu "Edcalibuar", to je kraće od mač kralja Artura.
Kad smo pristizali ovom kockarsko-ugostiteljskom hramu osjećala sam se kao djevojčica koju je opčinio, od roditelja zgodno izmiljeni, princ, pa bi da ga zagleda sa svih strana. Ogromna građevinska tvorevina doima se tek kao pozadina prelijepih srednjevjekovnih kula, mostova, hodnika i uvrnutih stepenita, kakve poznajemo sa razglednica ili romanopisanih srednjevjekovnih plemićkih zamkova. U pročelju je ogroman mač kralja Artura, koji svojom masivnoću simbolizuje svu veličinu američkog kockarsko-ugostiteljskog boanstva, te čudesne zelene fabrike bisera milijardi dolara. I oko četiri hiljade luksuzno opremljenih hotelskih soba mogu da ponesu namjernika, ali kad se ulazi u suteren te čudesne "mamipare", i susreće sa koju hiljadu naprava za kockanje (maina za proizvodnju novca), zaboravi se sve, misli su samo jedne kockarske. Svi koji dođu kockaju se, svi, i naročito oni koji su do Las Vegasa mrzili kocku, kockarnice i naročito kockare. To je Las Vegas.
A i utisci u dolasku veoma su snani, bilo da mu se pristie vazduhom ili kopnom. Od Los Anđelesa do Las Vegasa je oko četiri stotine milja, sedam-osam sati vonje, koja će mi takođe ostati u dugom sjećanju. Nije ovo putovanje slično ničemu od onog to sam do njega imala. Las Vegas je smjeten u sred pustinje drave Nevade, a oko njega na stotine kilometara nema: ivota, vode, trave, zvijeri... Pustinja i ega su jedine istine koje ostaju duboko urezane u pamćenje. Desetinama kilometara pred nama i iza nas pokazuje se, od ljudskih tragova, samo crnilo, asfaltirana traka nae putanje, oko koje se mota vreo vazduh, i obruava na čovjeka i mainu. Pratili smo automobilski termometar koji stalno snima spoljnu temperaturu, i uočavali natpise pored puta: "Isključite klimu u vaem automobilu", koji su se pojavljivali kad bi termometar pokazivao preko 110 Farenhajtovih stepeni (43 stepena Celzijusa). A temperatura se najdue zadravala na 116 stepeni (47 stepeni celzijusa), i tada, sa isključenom klimom u automobilu i otvorenim svim prozorima, osjećala sam se kao u sauni u kojoj nema kiseonika. Zapljuskivanje zavjesa vrelog vazduha je jo jedan doivljaj koji se bez pustinje i ne moe doiviti, pa ni pretpostaviti, to je neko čudesno dinamično toplotno nasrtanje na čovjeka, koje i jest i nije neprijateljsko. I kad vas pustinja ophrve i pomislite da vie nikad nećete vidjeti zelenilo i vodu, ukazuje se to čudesno nebesko ognjite Las Vegas.
Las Vegas je, viđeno u dolasku i odlasku, staklena botanička bača, u kojoj raste obilje zelenila i cvijeća, vode teku, svjetlost caruje i ptice pjevaju. Iznutra gledano, Las Vegas je hram arhitekture i primjenjene umjetnosti, te izobilja bogatake moći i mladalačke ljepote. Ovdje ivot ima smisla samo uz kocku, takav utisak stiče se dok se posmatraju čudesne kockarske naprave, i jo čudesniji svjetski osobenjaci koji nuno gube vjerujući da se jedino tako dolazi do bogatstva.
Na ovom putovanju nabasala sam i na jo jednu neobičnost. Zatečena krajnjom neizglednoću pustinjske ogromnosti, nakon tri četiri sata vonje iz Kalifornije ka Nevadi, u sred nedobrodole pustinjske bjeline, na granici dvije drave, presreli su nas: carinske masivne kapije, neizgledne zgradice i uniformisani ljudi. Kontrola automobila je stopostotna, potpuna i brza. Ovdje, najpoljoprivrednija zemlja svijeta, Kalifornija, koja proizvodi trideset milijardi dolara hrane, presijeca uvoz hrane brani se od uvoza poljoprivrednih tetočina (crva). Na debelim stablima po Pasadeni, ranije, uočila sam čudesne male napravice u obliku kućica, u kojim su cjevčice sa hranom za muve, u koje se muve uvlače i ostaju zarobljene. Sve te muve kupe se i nose u poljoprivredne institute, gdje se prave analize o muvama prenosiocima jaja od tetočina. Za muve, prenosioce tih jaja, istrauju se specijalne vakcine za sterilizaciju, koje se iz poljoprivredne avijacije prskaju po kalifornijskom beskraju.
ivot me je vodio i navodio na mnoge ljudske staze i bogaze, jedino nije na kockarske, kojima ni na koji način nisam bila sklona, pa o modernom kockanju znala sam manje i od prosječnih ljudi. Gospođa Rozi gurnula mi je u ruku 500 dolara: "Idi i kockaj na automatima", dodala je. I zaista, u trenu dodira sa tim novcem (a i on me je dopao od kockarske ruke), i u meni se podgrijala elja za kockom prvi put ta elja. Kockaću i ja ovoga puta, dvojbe nije bilo u meni, ali odlučila sam da pratim gospođu Rozi, koju ću kasnije oponaati, ali na niem kockarskom nivou (sa manjim ulozima). O dvonoćnim lasvegasovskim kockarskim dogodovtinama mogla bih pisati godinama, ali neću, drugi su to već napisali bolje nego bih umjela ja. Na kocki dobivala sam i gubila, na kraju od onih pet stotina dolara manjkala je polovina. A gospođe Rozi i Mici, kakav je njihov saldo. Kriju. Mici mi nije bila zanimljiva, a gospođu Rozi pratila sam sa odstojanja. Po mojoj procjeni izgubila je tridesetak hiljada dolara, a razgovor oko sreće, u povratku, trajao je kratko.
"Mala, kako si prola u obračunu sa Las Vegasom?" gospođa Rozi je započela obraćajući se meni.
"Polovično!" uzvratila sam kroz osmijeh.
"Polovično? Zar moe i to", dodala je sa znatieljom.
"Moe", potvrdila sam i dodala: "Pola dobila i pola izgubila, sve u svemu pola dobila."
"Sad tek ne razumijem", kaza.
"Od pet stotina dolara koje ste mi dali izgubila sam pola, ostalo mi je pola, to je ono to sam dobila", pojasnila sam.
"A tako", nasmijala se gospođa Rozi, pa dodala nakon to smrče u licu: "Ja sam na nuli, tek moda koju hiljadarku u plusu sam", kaza i okrenu na Mici.
"A ti kockaru, ta si uradila ti?"
"Ja, zna se, dobila sam mnogo viskija i izgubila snove..." Mici je govorila sa granice sna.
Tek sam naveče, po dolasku u Las Vegas, odgonetnula smisao mog dolaska i poziva za "kockarnicu." Ove dvije ene imaju neke svoje odnose u zajedničkoj hotelskoj sobi, koje podupiru obilnim dozama viskija, pa su u povratku nesposobne da voze, i zbog toga sam im bila potrebna ja. Za neki ozbiljniji razgovor, prilikom povratka, nisu bile sposobne, i jedino to bi se tu moglo smjestiti bio je ovaj:
"Zna ta mala?!" nenadno otpočela je gospođa Rozi i nastavila: "Ti bi morala da pohađa neku kolu i stekne diplomu."
"Kakvu diplomu?" iznenadih se.
"Diplomu za bolničarku", uzvratila je.
"Ne znam engleski jezik da bih mogla pratiti nastavu", počeh da govorim.
"Kakav jezik?!" zagalami. "Zna, nae drutvo hoće da radi samo sa stručnim osobama. Jer, zamisli, da se to dogodi pacijentu kojega njeguje a nestručna si. To je vrlo opasno, rodbina moe da te tui tebe, ali i nae udruenje... A ovdje su ottete toliko visoke da se toga ne bi rijeila dok si iva." Tako će početi sa mojom američkom edukacijom.
kolu koju sam upisala je privatni koled, vlasnik joj je, ako sam dobro shvatila, čikaka gospođa Dejn, a većina profesora su po pozivu, ali najvie su nas obučavali asistenti, pet gospođa iz Patricijinog drutva, gospođe: Patricija, Elizabet, En, Margaret i Elizabet, te gospođe Rozi i Mici. kolarina kota $6,200, knjige $730, ali sve to nije vano i ne moram da platim ako nemam ili ne uspijem da je zavrim ili mi osoblje koleda ne nađe posao. A zavriću je i naći će mi posao od koga će biti igrarija otplata kolarine, već to znam, već umijem dobro da se obavjestim.
Nekako tri-četiri sedmice iz Las Vegasa, popunila sam aplikaciju (prijavu), obavila testiranje, potpisala ugovor o kreditu, učlanila se u drutvo "Drage dede" i potpisala neke obaveze prema agenciji "Veseo starac."
Prva predavanja na koledu obavljena su u jednoj od sala za sastanke agencije "Veseo starac." Sedam nas je ena na prvom levelu. Predviđeno vrijeme studiranja je devet mjeseci, 36 junita u 3 kvartala.
Sedmicu dana trajala su predavanja gospođe Dejn i gospođe Rozi. Gotovo da ih nita nisam razumjevala dok su pričale, naročito se odnosi na gospođu Dejn. Pomagale su se slajdovima i tablom, te metodom grafičkih interpretacija, crtanjem i prikazivanjem dijagrama. est ena pored mene malo su obrazovane i predavanjima su i opčinjene i zastraene.
Dobile smo po pet knjiga, o higijeni, hitnoj pomoći, anatomiji, psihologiji starih ljudi i metodici rada sa starim osobama.
Dijagrami kojima su nas prepadale tičerke lako sam shvatila čim sam prelistala knjigu o psihologiji starih osoba. Radi se o poznatim hiperbolama, gdje su apcise, u svih dijagrama, godine ivota a na ordinatama, od dijagrama do dijagrama: moć uočavanja, pamćenja, zaboravljanja, razdraljivost, kontrola nad postupcima... Oba kraka, u svim hiperboličnim dijagramima, zavravaju asimptoski.
Da je čovjeku do učenja iz ovih knjiga ima se ta naučiti. Čitala sam ih kao to se čita roman, naravno koliko mi je dozvoljavala snana jezička barijera, ali sam osnovne poruke razumijevala i obogaćivala svoja nevelika znanja iz predmeta studija.
Vjebe sa asistenticama, za razliku od predavanja, bile su posve korisnije, praktičnije i drugačije postavljene. Prvo predavanje i praktičan rad bili su u staklenoj bati bogatog bračnog para Margaret & Ričard.
Starci su okupljeni oko jednoga stola, nas sedam studentkinja oko drugog, udaljenog da nas ne mogu prislukivati. Starci su se bavili bombonicama, čokoladicama, kolačićima, čitali novine, dozivali svoje supruge, etali sa vokerom, kolicima ili samo na nogama, ili molili da ih vode kućama.
Dok je s nama radila jedna, ostale asistentice su se bavile starcima ili sobom. Prvo nas je preuzela domaćica gospođa Margaret. Predstavila ju je gospođa Patricija:
"Ovo je nastavak vaega kolovanja i ovaj dio sastojaće se od vie seminara. Cilj je da vas obučimo u praktičnim radnjama sa starcima. Asistentice, koje će na ovome raditi, su gospođe: Margaret, En, Barbara, Elizabet i ja. Sve smo zavrile ovaj koled, i imamo bogato iskustvo iza sebe. Započeće gospođa Margaret, iskusni medicinski specijalist, koja iza sebe ima pedesetak starih osoba." Odvanim izrazom lica, u kratkom predahu, gospođa Patricija izmitraljirala nas je pogledima, pa nastavila: "Specijalnost joj je psihologija starih osoba i njihovo podvođenje pod poslunost", a onda se naklonila prema Margareti i dodala: "Preuzmite katedru, uvaena gospođo."
"Starci spadaju u odrasle ljude, a uistinu djeca su", gospođa Margaret otpočela je odvanim glasom, i nastavila: "Većina je već senilna, razdraljiva i načeta sa vie bolesti, i u pravilu stalno ale se na nepravdu koju vide samo oni. Pričaju predugo i uvijek o stvarima koje sagovornike ne zanimaju. ele sve da znaju, svuda zavuku nos..." govorila je i govorila, kao da je tuilac na tek otvorenom sudskom procesu, da bi predavanje zavrila uzviknuvi: "Većina staraca su nepopravljive tvrdice. Upamtite, nepopravljive tvrdice!"
Gospođa En predstavljena je kao specijalista agencije za istraivanje potreba staraca. Ona je otpočela ovako:
"Ja ću da vam govorim o 'medijima' nae profesije o bogatim starcima", kaza, sjede na stolicu i nastavi posve tihim glasom: "Mi smo profesionalci i radimo za profit. To je osnovna naa vodilja. Mi nismo humanitarna organizacija koja se bavi svim socijalnim pitanjima starih osoba, mi smo se specijalizovali samo za dio toga, a glavninu preputamo dravnim socijalnim programima i drugim humanitarnim drutvima, crkvama..." zastala je da bi nas potpuno animirala, nastavila je: "Mi se bavimo pitanjima bogatih starih mukaraca, i na najhumaniji način činimo da im starost bude lijepa, da je odive u sreći novog ljubaznog kruga, gdje stvaramo volebnu sliku ivota. Jedino mi, u Americi, imamo program: 'Toplota doma'." Nastavila je da govori o slabim stranama hotelskog ivota staraca, o staračkim domovima, bolnicama i slukinjama. Zavrila je podignutim glasom: "Naa deviza je: Samo brak moe utopliti dom i starost učiniti dostojnom čovjeka."
Gospođa Barbara predstavljena je kao specijalista za pronalaenje "medija" bogat, star i nemoćan starac, kako je ona definisala taj pojam. Dugo je govorila da bi rekla: "Dakle, nae drutvo i njegova agencija pronalazi, obrađuje i ubjeđuje 'medije' da prihvate nau pomoć u cilju uljepavanja zadnjih godina ivota." Nastavila je, nakon to je sačekala da prestanemo da se migoljimo na neudobnim pletenim bačenim stolicama: "Postoje u osnovi dvije kategorije osamljenih bogatih staraca. Prva je ona koja ima brojnu porodicu i povezani su. Ta kategorija nije predmet naih interesovanja, prosto iz razloga to se o njima ima ko da brine i brine se. Druga grupa ili nema nasljednika ili ih ima a nisu dobro povezani, bitno je da rijetko komuniciraju. Moja specijalnost je da pronalazim takve osobe i uspostavljam prve kontakte..." Nastavila je da govori o slučajevima iz prakse i neprilikama koje je imala oko toga. Zavrila je: "Nae je, drutva 'Drage dede' i agencije 'Veseo starac', da obezbijedimo medij i da ga vama, budućim medicinskim stručnjacima, stavimo na daljni tretman."
Doao je red i na voditeljku seminara, koju je predstavila gospođa Elizabet:
"A sada je na redu naa doajenka gospođa Patricija. Ovaj koled zavrila je davno. NJena specijalnost je, i tu je prosto nenadmana, u psiholokom prepoznavanju naravi staraca i prilagođavanju njihovim naravima. Ima metode kojima starce prosto plijeni i privlači kao magnet. Ono to uspiju druge nae članice za godinu dana, ili nikad ne uspiju, ona to obavi za svega jedan mjesec. Sada će demonstrirati savren rad sa nepokretnim starcem, koji bez tuđe pomoći ne moe da koristi toalet. A onda nam se obratila gospođa Patricija:
"Stare osobe su nepovjerljive, a starci su i vrlo stidljivi. Prvi je korak da ih oslobodite stida i da u vas steknu povjerenje, da se potpuno familizujete, o tome posebno govoriću slijedeći put. To je ključna faza..." govorila je sa prekidima, nastavljala je:
"Sa starcima, napominjem, govorim samo o onima koji nuno trebaju tuđu pomoć, kad ste sa njima u bilo kom fizičkom kontaktu, morate stalno da govorite. Bilo ta. Najbolje je da im tepate kao majka bebi. Da im tepate ili majčinskim tonom ruite. A ponekad i da se izvičete..." Osvrnuvi se prema gospodinu Dou, koji se premoren klatio u pletenoj bačenoj fotelji, nastavila je:
"Sad pratite svaku moju riječ i svaki pokret. Naročito obratite panju na to kako se moe dokraja iskoristiti snaga starca, kako ću jednom rukom da prenesem gospodina Doa sa stolice u kolica, a on je teak preko dvije stotine paunda. Poveću ga na toalet, proći ćemo pored vas, a onda slijedite nas i pratite tamonje radnje", ustala je i pokrenula se.
"Hani!" povikala je prema gospodinu Dou, koji je zatečen na granici sna. Lijeno se okrenuo i nasmijao joj se.
"ta radi moj Buco, zaspao, jesi li zaspao ludo jedna mala... Jesi li se upikio... Sad ću ja da vidim jesi li bio dobar dječak..." govorila je i prilazila, a kad mu je prila na dohvat i ruku podvukla, nastavila je: "A dobar si bio moj mali dječak, nisi se..." zastala je kao da je jako iznenađena.
"A ta je ovo hani, kao da neto ovdje ima, ti si mukarac... Jesi li ili se to meni samo čini... Ha, ha, ha... Nema, ja se alim ti si samo dječačić... Idemo na toalet. Pripremi se, hani..." reče nakon to kolica privede od vrbova pruća pletenoj fotelji, odmjeri udaljenost, primače ih jo za koji inč i zakrenu za koji stepen. "Jesi li spreman hani, tako?!" Desnom rukom pomjeri mu kilu. Kila je i sa nae udaljenosti bila uočljiva i dolo bi do velikog bola da nije tako postupila, pomiljala sam. Lijevom rukom, uz kičmu, čvrsto je stegla pojas pantalona i pripremila se za podizanje. Usput je stalno govorila:
"Hani, jesi li spreman, tako, tako, e sad, sada..."
I zaista se tih stotinjak kilograma mase na bezbolan i jednostavan način nađe u kolicima. Meni bi, pomislila sam, ako bih ikako i uspjela da ga prebacim, trebalo dosta vremena i snage koju ne znam da li bih imala.
"Vidite kako je dobar moj Buco... On je dobri dječak... On se nije ubrljao. Moj dobrica..." nabrajala je, vozila ga i usput ljubila u čelo, "pogledajte gospođe, moga dobrog muića, moga dobricu Doa... Sad će on da piki i da vas zavodi... Sada ćete da vidite..."
Kada ga je uvela do toalet olje, zaokrenula je kolica, jo jednom pomjerila mu kilu, uhvatila za pojas i malopređanjim postupkom prebacila ga na olju. Otkopčala mu je pojas, pomogla mu da se podigne koji tren i koji inč, i vjeto svukla ga je, nije prestajala da govori: "Tako, neće se ti popikiti na pantalone... Je li tako... Neće ti isprljati pod pa da tvoja Patricija mora da brie i muči se..."
Nakon povratka ka fotelji iz koje je poao, rukom je pokazala da se okupimo oko njih i usput govorila je:
"Hani, duo... Ovo su moje dobre prijateljice, koje uče za medicinske sestre. One vole stare osobe, one hoće da uče i da pomau... One će sada da pomognu tebi da pređe iz kolica u fotelju. One se tek uče. Ti si moj dobri Buco... One znaju da si ti dobrica, pričala sam im. Pokai im da si dobar dječak, pomozi im da ti pomognu..." usput pokazala je prstom kojim redom da pođemo, bila sam prva na redu.
"Hajde gospođo Dane, pomozi mom Dou da pređe u fotelju, čvrsto uhvati za pojas i čekaj moju komandu. Ti, hani, uhvati se za rukohvate fotelje i kolica. Tako... Dobro je... A sad pripremite se, na jedan dva i sad... Počinjem, jedan, dva, sada!
Nisam uspjela, starac se zaglavio nogom ispod točka kolica i tijelom između fotelje i kolica. Pritrčala je gospođa Patricija, jednim zamahom vratila ga u kolica, pričekala da se smiri i odmori, te pozvala sljedeću studenticu.
Ni jedna od nas nije uspjela da od prvog pokuaja prebaci gospodina Doa. Izmorile smo ga, ali je starac uz snanu podrku gospođe Patricija istrajavao. Ni iz drugog pokuaja nismo uspjele, a tada se starac već zamorio.
Gospođa Patricija nije preokretala raspoloelje, jednako je govorila umiljatim glasom, Dou je tepala a nama upućivala blage prekore. Uz neprekidno govorenje mua je povezla do automobila i jednim zahvatom prebacila ga na suvozačko sjedalo.
"Sljedeći seminar biće za dvije sedmice", rekla je nakon to je sjela za volan.
LEINARKE glava6.
Paklena vrućina satjerala me u apartman, u kome se, zbog dosade, samo po sebi, osjećam posve uznemireno. Provrtila sam se po dnevnom boravku i premiljala ne bih li se mogla čime zabaviti, razbacivala sam misli i poglede na sve strane, da bi ih zaustavila na gomili papira.
Čudno je koliko su u stanju Amerikanci da vas zasipaju papirima, razmiljala sam gledajući u tu gomilu, gdje bi čovjek očekivao jedno pismo biće ih tri, a gdje je dosta jedan list biće ih pet. Najefikasnija svjetska kapitalistička ekonomija, ni po čemu toliko ne liči na socijalistički siromani milje koliko na jalovinu dravne administracije. I ovdje, gledano iskustvom ekonomiste, administracija se razgoropadila, i već svojom kritičnom masom nasjela je na drutvenu grbaču, koja izdrava zahvaljujući samo pomoći ba od te administracije, koja je do tehničkog savrenstva razvila maineriju za grabljenje poreza, taksa, kako ih ovdje nazivaju. Ovakvo razmiljanje nametnulo mi se dok sam prevrtala i zagledala preko stotinu listova: napomena, opomena, upozorenja, naredbi, ponuda... Devedeset posto od toga ne znam ta je i da li će mi trebati. Do sada se u njih nisam naročito ni unosila, kao kasnije ću uz pomoć nekoga oko jezika, ali papira se već toliko nakupilo da vie nema smisla drati ih nerazrijeenim. I krenula sam nekim nesigurnim kriterijumima da ih dijelim na gomile za smeće, i čuvati i dalje. U odabiru bivala sam nesigurna, i po nekoliko puta jedan papir prebacivala sam iz gomile u gomilu.
Zadrala sam se na zadnjem pismu iz njujorke centrale IOM-a, kojim me opominju, već po ne znam koji put, da kasnim sa otplatom karte kojom sam preletjela okean. Čitajući: ukupan dug $650, mjesečna rata $18, do sada otplaćeno $60..., uočih datum ulaska 23.09.1997., pa" ba danas je godina dana kako sam kročila na američko tlo. Sjedila sam na podu prekrtenih nogu i gomilom papira u krilu, pa se opruih i legoh na leđa, te se prepustih sjećanjima i svođenju računa o onome zbog čega sam dola, ta sam uradila i ta mogu jo da uradim.
Nisam nezadovoljna.
Materijalni standard ivota dostigao je moju početnu eljenu mjeru. Unučićima sam već uspjela da poaljem koliko moja sestra Spasenija misli da je "sasvim dovoljno djeci", imam automobil, garderobu, a i počela sam i da tedim. Ostalo je jedno temeljno pitanje od koga uporno bjeim, jer jo u meni nije sazrela odluka. Ranije sam mislila da ću unučad dovesti nakon godinu dana moga boravka, snalaenja i obezbjeđenja uslova za njihov dolazak, a sada, kad sam dostigla te pretpostavke, uveliko dvoumim oko njihovog dovođenja. U Srbiji su sa mojom sestrom, Spaseniju vole koliko i mene, pa sam s te strane i dalje mirna: "Imaju svega. Odjevenija su i sitija od druge djece, imaju drutvo i srećna su, idu u kolu i kolicu, vesela su i zdrava, i stalno hvaliu se: 'Naa baka Danica u Merici kupila, poslala, napisala, rekla...', prosto ovu djecu ne treba nigdje pomjerati...", kategorična je Spasenija. O američkoj djeci imam neka iskustva i shvatanja, i ne bih elila da i moja unučad budu Amerikanci, to je taj problem. Da li grijeim?
Sa američkom djecom počela sam nakon jednog telefonskog poziva gospođe Mici:
"Je li večeras princeza mnogo bizi (zauzeta)?", tako me ona uobičajila oslovljavati iza one večere kod gospođe Rozi.
"Bila sam jako zauzeta ovih dana, ali danas sam već napadnuta dosadom, pa ako mi nudi kakav posao prihvatila bih ga izatrke", uzvratila sam.
"Ne bog zna to, ali ni dvadeset dolara nije za odbaciti", uzvratila je.
"Baba ili đed?" nadovezala sam se.
"Dijete."
"Dijete!?", ne znam zato me je to toliko iznenadilo.
"Mladi bračni par ide u kino i treba da im pričuva četverogodinju djevojčicu, slatku malu Moniku ( Monica)."
"U koliko sati?" zapitala sam.
"Odmah, trebala je da dođe neka studentkinja, ali se javila iz daleka, zaglavila je negdje sa automobilom...", objasnila je razlog urbe.
Otila sam. Monika je slatka djevojčica, od onih je brbljivica koje se zavole odmah, i ona je prihvatila mene, i nije prestala da mi priča čitavo veče. Zove me Buka. Bila je pola da neto donese iz dvorita, a ja sam joj rekla spontano nau rečenicu: "Vrati se,tamo je mrak i buka." Deset minuta morala sam da joj objanjavam pojam "buke" kojom se plae djeca, ali to zbog jezika a to zbog neimanja straha od mraka, Monika je od svega zapamtila ime, kojim će početi da naziva mene. Pri rastanku dugo me je ljubila.
Da pričuvam Moniku pozivana sam jo nekoliko puta, a odazivila sam se sa razdraganoću, jer sam zavolila djevojčicu, a ona se i "ugrizla" u mene, i navaljivala na roditelje da me dozivaju i kad sam im trebala i kad nisam. Zahvaljujući Moniki upoznaću jo jedan američki svijet, koga ću nazvati prosto svijetom američke djece. U njega se ulazi na ogromne okićene dveri, koji je crtanim filmom započeo Volt Dizni ( Volt Disny) , a unakazili ga i rasprostranili nosioci krupnog biznisa. Satima, danima, mjesecima i godinama djeca (kasnije i čitavi ljudi), bulje u crtane filmove, gdje su omiljeni junaci neprirodni uljezi i nakaze od ivotinja i ljudi, i tamo se pravi ugođaj kroz haos: lomljavom, krenjem, krvlju, pitoljima, mačevima, supernakazama, smrću... Mala Monika ne umije da se igra kao to umiju moja unučad, njena zbilja su pitolj, dinamit, otrovana jabuka..., ona jo nikada nije bila u prirodi i susrela se sa njenim "rekvizitima", u prirodi od ivotinja, susrela je samo vjevericu, mrava i muvu. Mačke i psi koje je vidjela, sobni su stanovnici, i ni po čemu ne liče na one seoske, ona kad vidi psa trči mu u zagrljaj i on njoj, ljube se, i samo mogu misliti kako bi prola sa onim "nesobnim" prirodnim. U susretu sa mravom i muvom isprepadano trči i trai roditeljsku zatitu, za vjevericom trči po travi i nastavlja uz drvo, uporno uz drvo (kao u crtićima), pa kad se ozlijedi viče i plače... Kad su iz kolice traili da neki od roditelja pođu sa djecom u zooloki vrt i pomognu oko čuvanja djece, ja sam pozvana i pola sa Monikom.
Zooloki vrt, koji je smjeten sa lijeve strane friveja 134 između gradova Glendela ( Glendale) i Burbanka ( Burbanck), opčinio me je idejom i realizacijom u oponaanju "netaknute" prirode. Ogroman prostor sastoji se od jedne zaravni u čijem je sreditu izniklo neveliko brdo. Staze, klupe, prostorije mokrih čvorova, prodavnice... su postavljene po mjeri posjetilaca, ali vrste i broj ivotinja daleko su ispod tog nivoa. Pa ipak po koji majmun, medvjed, slon, irafa, koza i čudesnih riba i aba, kod djece su zazivali asocijacije na junake iz crtanih filmova, i svaki kontakt, koliko je bio moguć, svodio se na to da su djeca pokuavala da stupe u razgovor sa ivotinjama, nikako ne shvatajući da one nemaju moć ljudskog govora. Iznenađena sam koliko su djeca pokazivala malo zanimanja za stanovnike zoolokog vrta, čak manje i od mene, bake koja je sve te ivotinja vidjela već mnogo puta, i prisjećala sam se mojih odlaenja u zooloke vrtove Zagreba i Beograda, kad sam bila djevojčica, pa mlada majka sa djecom i kasnije baka sa unučićima. Djeca sve tri te generacije bila su ushićena u susretima sa neobičnim ivotinjama, i kod svih postojao je osjećaj straha od primicanja, i ni kod jedne pokuaj razgovora, jer je u nama od najranijih dana stvaran i stvoren osjećaj za prirodan odnos između vrsta. A ivotinje u zoolokim vrtovima, tako smo ih shvatali, su opet samo ivotinje koje ive daleko-daleko od nas. Ova djeca, ovdje u Americi, imaju potpuno pogrean osjećaj i odnos prema ivotinjama, on je isključivo naukovan kroz crtane i fantastične filmove, kroz pomjerene svjetove iz glava "pomjerenih "umjetnika." ivotinje iz tih svjetova ljudskih su manira, nadrealne su, i ivotinje u zoolokim vrtovima nisu im dorasle, pa kao manje vrijedne djeci i manje su zanimljive.
Moniku sam pratila na tri rođendana, svaki put bila je pozvana od djevojčica iz lole, od djevojčica do kojih Monikini roditelji nisu naročito drali i zbog toga su molili mene da pratim njihovo dijete. A meni je bilo veoma zanimljivo i prilika da napravim kontakte. Prvi put poli smo jednoj meksikanskoj djevojčici, kojoj se rođendan slavio u običnom gradskom parku. Dva ogromna prekrivena parkovska stola, sa klupama, dočekali su nas sa raznorodnim ukrasima, naročito je uokolo bilo mnogo raznobojnih balona, te kesica sa bombonama, čokoladicama, vakama, raznim sredstvima koja se grickaju, sokovima... U dolasku djeca su donosila poklone i odlagala ih na izdvojen sto, na poklonima je zalijepljena čestitka sa imenom darodavca. Dok su se djeca bavila standardnim parkovskim igračkama i roditelji pozdravaljali, upoznavali i vodili lagane razgovore, pored se razgorjevao ugalj spreman da primi piletinu, i kobasice, koji će do malo mirisati na sve strane. Otprilike jedan sat iza zakazanog sata poziva u park banuo je klovn, koji će jedan sahatak čarolijama razdragati djecu, pa i odrasle. Iza klovna uslijedio je ručak, vrijeme opteg reda, zauzetosti i tiine. Bez izuzetka, svi prisutni u papirne tanjire tovarili su obilate porcije i jeli sa izraenim apetitom, često pripijajući sokove (alkohol se ne smije piti u parku).
Tri događaja naročito obiljeila su ovaj rođendan. Duvanju rođendanskih svijeća prethodilo je okupljanje djece oko ogromne torte i četiri svijeće u njoj, kao i dvadesetak foto-aparata i kamera. Dok su svijeće paljene i kasnije gaene, sva djeca su u glas pjevali poznatu pjesmu "Hepi brdej tu ju..." ( Hepy brday to you). Pjevali su sve dok se nije počela sjeći torta, a tada je nastala utrka ko će prije i vie dograbiti torte. Ni odrasli nisu pasivniji, u svemu pratili su djecu. Kad se jedenje torte privodilo kraju otpočinjao je vrhunac proslave otvaranje poklona. Djeca su se okupila oko stola sa darovima, uz koje je već stajala sljavljenica i njena majka. Kad su se okupili svi, slavljenica je uzimala poklon po poklon, čitala ime darodavca, raspakivala, uzimala poklon i izdiući pokazivala ga svima, pa predavala majci. Svaki od poklona djeca (i odrasli) su propratila aplauzima.
Na podebeloj grani jednog drveta, čim sam dola, uočila sam da visi jedna povelika ali i nesvakidanjeg izgleda figura polarnog mede. Nisam mu pridavala neku vanost, a pogotovo nisam u njemu pretpostavljala neku upotrebnu vrijednost, pa sam se istinski iznenadila kada su se, iza otvaranja poklona, sa kesicama u ručicama djeca postrojila blizu mede. Prila je slavljenica sa palicom za bezbol i otpočela snano da udara po medinom stomaku. Domalo, iz stomaka razasipale su se bombone i čokoladice a djeca protrčavala i kupila ih u svoje kesice, koje će ponijeti kućama. Ne znam ili je rođendan vie razveselio Moniku ili mene, taj dan za mene bio je veoma značajan, moda prvi put u njemu , nakon est godina, bila sam raspoloena bez unutranjih stega.
Na sljedeći rođendan odvezla sam Moniku, po instrukcijama koje su jasno nacrtane i objanjene na papiru poziva, u Burbank i čudesni Travel taun ( Travel town) Grad putovanja. Udolina udjenuta u međubrđe ograđena je i potpuno izdvojena, tako da kad se ozgo siđe u nju, brzo se zaboravi na okolinu i saivi sa jedinstvenoću prostora, Travel taun, kako ga nazivaju. U dvadesetak hektara zemljita smjeten je muzej američkih eljeznicana. Na otvorenom su normalne ine sa desetak tipova lokomotiva i tridesetak vagona, koje posjetioci zagleduju i u koje se znatieljno uvlače. U dvije zgrade postavljeni su svi razvojni tipovi vatrogasnih američkih vozila, originali, te mnogi eksponati , dokumenti i fotografije iz ukupne istorije eljeznica. Tamo su i nezaobilazne prodavnice suvenira, hladnih jela i napitaka, ali i parkovski stolovi i stolice sa rotiljima, gdje će se peći piletina, paliti i gasiti rođendanske svijeće... i pokazivati darovi. Međutim, sve ovo ostaće u sjeni ive eljeznice, koja se sastoji od ina koje uokruuju čitav prostor, voza sa lokomotivicom i desetak vagončića za oko dvije stotine putnika, i ono to je na mene djelovalo najsnanije, eljeznička stanica sa svim onim elementima stanica koje smo gledali u kaubojskim filmovima sa divljeg zapada. eljezničari, pitaljke, alter za karte... (karte kotaju dva dolara), sve je kao u vesternima, i naročito je orginalna muzika, koja me je veoma ponijela i prenijela u neka druga mlađa vremena.
Treći rođendan bio je u jednoj ogromnoj pasadenskoj sali sa ledom, koja je neobična za kalifornijske klimatske pojmove. Oko rođendana, i ovdje je kao i na bilo kojem drugom mjestu, a ono to djecu dodatno veseli i zabavlja je: klizanje, igranje, padanje i plakanje, koji su stalno u vidokrugu vratolomije na stotine djece, okupljene na nekoliko rođendana. Na ulazu se, za one koji nemaju ili nisu donijeli, iznajmljuju klizaljke i ostala oprema primjerena ledu.
Iako su roditelji vodili Moniku vie puta u kuću za dječiju zabavu, Čaki Čiz ( Chuckie Cheese), ona se naročito obradovala kad je dobila jedan rođendanski poziv ba u njemu. NJima je bilo dosadno da idu tamo, pa su pozvali mene, a ja se pozivu obradovala, jer sam od male sluala vie puta o Čaki Čizu, koga sam zbog toga poelila da vidim. U samom dolasku bila sam iznenađena pečatom koji sam morala dobiti na dolakticu, ovaj pečat i kasnije ostaće mi zagonetan. Desno su petnaestak veoma raznolikih prostorija za igru, koje su zbijene preko svakog očekivanja i u kojima je djece vie nego izgleda da je moguće. Skakanja, sudaranja, uzmicanja, vonje, gađanje..., muzika i graja toliko su bučni i dinamični da očima čovjek nije u stanju da prati svoje dijete, pa se i sam, prateći i tragajući za svojim djetetom, "zaigra." Lijevo su prostori za neto mirnije igre i za trgovinu dječijih potreptina. U pozadini je sala sa puno stolova i stolica, koji se iznajmljuju za rođendane, ispred je pozornica na kojoj sviraju i pjevaju poznati likovi iz dječijih filmova. U zakazani minut, slavljenik sa svojim gostima, okupljaju se za iznajmljeni sto, gdje će u naredni jedan sat: primiti poslugu i "naređivati" kada će da jedu, piju, pale i gase svijeću, sijeku tortu, predaju i kupe darove, a u međuvremenu će da ih posjećuju i zabavljaju najpopularniji likovi iz dječijih filmova. Vraćajući se iz Čaki Čiza započeće u mojim uima, i trajaće danima, čudesni nesklad glasova na desetak jezika (od pjesama, dozivanja, podvriskivanja i plača), preglasna muzika ivih lutaka, i elektronska muzika iz izvora na desetine maina-igračaka. Taj haos bučnih zvukova, koji su mi prenatrpali glavu i neću ih se osloboditi za dugo, upravo je ono u čemu djeca omađijano uivaju.
Monika je u kolici proglaena za đaka mjeseca, pa će je majka počastiti odvođenjem u hram dječije radosti - Diznilend ( Disneyland) . Monika je molila majku da povede i njenu prijateljicu Suzi, a onda će majka povesti mene da joj se, u tamonjoj očekivanoj guvi sa dvoje dejce, nađem pri ruci. (Bio je popust nekim povodom i ulaznice smo platile samo po $50). Diznilend je u prikrajku grada Anahajma ( Anaheim) četrdesetak milja daleko od Los Anđelesa, i vonja automobilom nije nas zamorila. Sve sa čim sam se susrela veličanstveno je. Dočekao nas je ogroman parking prostor sa desetak hiljada automobila, ali rijeka automobila ulijevala se bez zastoja, jer su je kanalisali spretni i nenametljivi redari. Uz parkiralite su tramvajske (ili eljezničke) stanice, a vozovi sa dvadesetak vagona pristizali su i odlazili svakih pet-est minuta, i odvozili do predvorja grada Diznilenda. Pokojni Volt bio je doao u Pasadenu i traio dozvolu od gradskih vlasti da napravi grad za dječiju radost, a kad je odbijen odabrao je jednu pustinjsku uvalu u Anahajmu i započeo svoje dugo planirano graditeljstvo. Nakon to je iz planina i daljina trasirao i ostvario vodovod riječnih veličina, te izgradio dalekovode za ogromne buduće elektro potroače, krenuo je u realizaciju projekta snoviđenog grada. Zatekla sam grad kakvog i ne moe nigdje biti ovakvog, jer Volt Dizni nije ponovljiv. Svi likovi i svjetovi iz dječije mate i umjetničkih djela ovdje su na okupu. Dvorci na vjetačkim brdima, cvijeće, figure, lutke , kipovi, voda i djeca posjetioci su milje koji čini grad mate i zbilje. Moja i Monikina interesovanja su saglasna koliko i luk i voda, i povinjavali smo se njenim eljama. Nakon podueg čekanja u redu uli smo u čamac koji nas je povezao niz potok i uveo u polumračnu pećinu, kroz koju smo uli u svijet likova iz crtanih filmova, svijet satkan samo od plesa i muzike. Putovali smo podzemnim svjeinama dvadesetak minuta i osvjeeni vratili se na kalifornijski čelopek. Ili smo, ulazili i razgledali zamkove svih Diznijevih junaka, sa njima se susretali i posmatrali ih u njihovim poslovima, borbama i igrama, pa smo jo jednom potraili svjeine i nali je na obalama ogromne rijeke, na kojoj plove najveći prirodni brodovi. Sa nekolike stotine putnika ukrcali smo se na jedan jedrenjak, umorni posjedali smo na putničke podpalubske klupe i prepustili se ugođajima. A njih je na svakom koraku, kako brod doplovi do novog klanca tako nas dočekaju nove slike, sve iz indijanskog ivota. U početku mislila sam da su pravi Indijanci (ili glumci) na obalama pored kojih smo prolazili, a oni ive i rade ne obzirući se na nas: jau ili potkivaju konje, loe vatre na ognjitima i kuvaju, muzu krave, kopaju i sade povrće... Dan pun doivljaja i utisaka planirali smo da zavrimo "Vonjom u budućnost." Zanimala sam se da li u vonji ima elemenata strave, koju ne bih mogla podnijeti, i dobila sam odgovor da toga nema u ovoj predstavi. Vonja vozom otpočela je veličanstveno i bilo takvo sve do kosmičkih prostranstava, u drutvu zvijezda, mjeseca i sunaca, poneki meteor proletio bi i viie je bio zabavan nego to je zaplaivao, i taman kad sam se saivila sa kosmičkim ljepotama, na mene sručiće se bijes svih đavola. Moj vagon kao da je izmakao kontroli sa zemlje, nenajavljeno počeo je da se: uvrće, izvrće, obrće i lomi, te udara i sudara sa svakim i svačim. Na ogromnom sam ivotnom iskuenju, izudarana po glavi, ramenima, nogama i slabinama, boli me sve, ne mogu vie da izdrim, ako bude jo jedna krivina ispaću, nestalo je snage u rukama kojima jo kao klijetima drim se za rukohvate i molim Boga da zavri sa putovanjem u budućnost, a ono krivina do krivine, sve stranija iza strane. Ni u nepriajteljskom logoru nije mi bilo tee, i kad se voz umirivao pa zaustavljao u krajnjoj stanici putovanja, bila sam srećnija od dana kada su me pustili iz logora. Danima i danima od bolova hodaću pogrbljeno uz jauk. Ovo mi zaista nije trebalo, danima ću govoriti.
Moja diznilendska priča ovakva je a Monikina posve je drugačija, ona ne prestaje da se smije, čavrlja stalno spominjući meni malo poznata imena: Barni, Snou vajt, Alisa, Sinderela...
Nigdje Monikino zanimanje nije trajalo due koliko nad bunarom ispred dvorca u kojem ivi Pepeljuga, Sinderela ( Sinderela). Oko bunara, i iz bunara, dopirala je Sinderelina pjesma sa ehovima, poznata iz najpopularnije Diznijeve video kasete crtanih filmova. Monika se nadvirivala nad bunar, dozivala princezu i princa, pjevala i isčuđavala se vodi koju je mogla zahvatiti kantom. Satima me je zasipala čavrljavim riječima, u kojima se ponavljala "viing vel", koju ću tek do koji dan odgonetnuti-prevesti kao: bunar zamiljenih elja, ili izvor elja.
Premiljajući dovesti-ne dovesti svoju unučad, iz tog ugla posmatram razvoj američke djece, njihove prednosti i slabosti. Materijalna prednost je izvan svake sumnje. Djeci, do deset-dvanaest godina, ona koja jo mogu da ive u matovitom svijetu, ovdje je veoma lijepo, jer kao da je sve u ovom drutvu postavljeno za dobro djece do toga uzrasta. Kasnije, naglo izbijaju teka sučeljavanja sa realnim i tekim američkim uslovima ivota, u kojima naročito vidim dva teka pitanja. Opti strah za fizičku bezbjednost, i hemija u jelima i pićima. Na hemiji postavljena proizvodnja i pakovanje hrane, po mom uvjerenju, ima za posljedicu Amerikance koji su manje sposobni od drugih ljudi na planeti. Premnogo je Amerikanaca fizički degenerisanih, uočavaju se već nakon druge-treće generacije po useljavanju. Svaki dan sam, na neki način, u kontaktu sa jednom od takvih, pedesetogodinjom Marijom, stanovnicom apartmana uz moj. Teka je oko 110 kilograma i visoka oko 160 centimetara, u kretnji gega se, sekretarica je u jednoj advokatskoj kancelariji i ima platu oko 4000 dolara na mjesec. ivi sama i često je čujem noću kako provjerava da li su joj zaključane sve brave na vratima (pet brava). U slučajnim susretima, u garai ili praonici vea, javlja mi se srdačno, ali koji put i prođe i ne pogledavi me. Neourotik je i liječi se već dugo, saznaću kasnije, i neki put neće da uzima pilule za umirenje, i tada djeluje potpuno zgranuto i izgubljeno.
Jedne noći Marija je kukala na sav glas i razbudila je mnoge ljude, pri tom dozivala je nekoga po imenu, i molila ga da ne umire. Zapomaganje je potrajalo pet-est minuta, do pojave prvog od sedam automobila, hitne pomoći, vatrogasnih i policijskih. Bila sam jedina stanarka koja je izila da bi bila pri ruci, ali shvatiću da mi tamo nikako nije bilo mjesto.
Marijina mačka, zaista, bila je veoma bolesna, i zavriće u klinici za ivotinje i kasnije u mačijem staračkom domu.
Već sam susrela i koju stotinu ljudi srpskog porijekla, saznala sam mnogo o njima, i razočarala se u Amerikance-Srbe. Kao da se utrkuju koji će se prije asimilirati i prikriti slovensko porijeklo, svi uspjeni preimenovali su ime i prezime, zaboravili srpski jezik, i uspjeno se preoubukli u ljuturu novog naciona. Već i dosta popova srpskih crkava, kojih po Americi ima preko stotinu, ne zna da govori srpski jezik ili ga govori sa naporom, i nosi bijeli okovratnik kao katolički evropski svetenici. Da bi bili to dalje od izgleda srpskih (pravoslavnih) svetenika, već većina od njih ne nosi ni bradu Boe oprosti im. Jedan događaj na mene ostaviće dubok trag.
U onoj prelijepoj crkvenoj sali za ručavanje, jednom prilikom, uočila sam grupicu ljudi, koji su me privukli nekom prirodnom ljepotom, kakvu imaju nai Ličani. Iz radoznalosti prila sam im na dosluh. Prikupljali su pomoć za "srpsku djecu izbjeglice iz Like". Ganula me je pomisao na tu sirotinju, prisjetila sam se svih ratnih patnji, i na tren bila sam maloduna. I taman kad sam se laćala za tanu da i ja dam koji dolar, grupi je priao jedan gospodin, kasnije ću doznati da je iz crkvene uprave, i najurio ih je: "Ovdje mi ne dozvoljavamo da se to radi. Ako se za pet minuta ne uklonite iz crkvenog vlasnitva pozvaćemo policiju". Kazao je, Srbin rođen u Americi, na svom "maternjem" engleskom jeziku, a pobunu, jednog od Srba iz potjerane grupe, nije ni razumio, jer ne razumije srpski jezik.
U jednom telefonskom razgovoru sa sestrom Spasenijom kazaće:
"Ovdje je Jokan-Amerikanac, onaj iz Huma, o kome smo sluali kao djeca..."
"O da, upoznala sam ga", uzvratila sam.
"Ovdje je već dvije sedmice i priča da te je upoznao i da ti je mnogo pomogao", Spasenija je govorila oprezno, osjetila sam kud to vodi, pa sam joj odgovorila:
"Platio mi je jednom ručak kod crkve 5 dolara, i jednom sendvič u Mek Donaldu 3 dolara, i to je za Amerikance zaista mnogo. I to i jest mnogo, jer ni jedan drugi Srbin nije mi nikad ponudio ni toliko.
Susrela sam mnoge Srbe koji liče na onog gospodina iz crkvene uprave i Jokana, susrela sam i mnoge Amerikance koji liče na Mariju vlasnicu one mačke, razmiljala sam o njima i pitala se da li bi i moji unučići mogli postati takvi. Ne, neće! Neću ih dovoditi, ostaću u Americi i raditi za njih, dok im budem nuna, a onda vratiću se i ja, na tim sam mislima. Zbog toga sve sam podredila učenju engleskog jezika i tednji, i već vjerujem u sebe, vjerujem i u Patricijinu devizu, po kojoj je Amerika ogromna zemlja, za svakoga u njoj ima mjesta, ako je pametan, radan i tedljiv. Upravo tako, osjećam se sposobnom za ovdanji način ivota, i ostvariću početni dugoročni cilj, zaraditi dovoljno dolara da mogu podići unučiće i nastaviti solidno da ivim u Srbiji. Povratak u Bosnu vie nije realan, pa na to vie i ne pomiljam.
I sa engleskim jezikom je već posve drugačije, vie nemam problema u svakodnevnim potrebama. Zavriću i koled!?
Svaki put nasmijem se pri pomisli na tu moju edukaciju, ali uistinu koled je i imaću tu tako nunu američku diplomu, sa kojom mogu zakucati na mnoga vrata, to nije slučaj ni sa polovinom rođenih Amerikanaca.
Već imam poznanika, pa i prijatelja, a splasnula je i nostalgija.
Kao i svaki put kad sam razmiljala o ovim i sličnim pitanjima, misli su se zaustavljale na gospođi Patriciji, čudesnoj pojavi nae vrste. Nisam do sada srela osobu primjereniju poslovici: "I čovjek je i pas je."
U domu gospode Zorića često sam i već ih posjećujem bez, u Americi obavezne, telefonske najave. Tamo sam hrlila u početku isključivo iz koristi, jer gospođa mi dođe kao neki nejasan ef i značajno mi je pomagala, a sada idem i zbog toga to mi je često i prijatno u tom domu, ali tamo je i stjecite raznih informacija koje često i meni neto znače.
Biografija gospodina Doa Zorića klasična je. Srbijanski zdrav seljačić, pa pilot jugoslovenske vojske, zarobljenik u Hitlerovoj NJemačkoj, bjegunac i pilot u sastavu Savezničke avijacije, borbe u Africi i emigracija posle uspostavljanja komunističkog Titovog reima.
U međuvremenu, dok je bio na jednoj ratnoj pilotskoj obuci u Americi, upoznao je i oenio Amerikanku, prelijepu Meri. Nije mogao da ima djecu, kao i mnogi drugi mukarci koji su proli njemačke logore (sterilizacija).
Za četrdesetak godina rada, bez velikih skokova ili padova, pravio je karijeru i novac, tako da je otiao u mirovinu pod imenom milionera.
Do je kroz ivot prolazio noen onim jo od majke ponesenim moralom čiste due, veoma je religiozan, poten i pravedan, pa je uvijek bio okruen dobrim ljudima i odanim prijateljima. Inspirisao je kućnog prijatelja, knjievnika Aleksandra, da o njemu napie biografski roman, koga sam pročitala u dahu, tako da o gospodinu Dou znam sve detalje od rođenja do ove druge enidbe.
Gospodin Do je, nema sumnje, na svaki način čovjek najviih ljudskih vrijednosti, koji je jo s početka osme decenije ivota bio jak i zdrav, vitalan i zabavan. Brak sa pokojnom Meri protekao je na najljepi mogući način, sve do duboke starosti i pojave boletina.
Koliko je god zajednički ivot, dug pola vijeka, to dvoje divnih ljudi bio obasut ljepotama, za toliko im je i starost zagorčana. Gospođa Meri zavrila je sa nesređenim mislima, naslonio se alkohol, pa skrio delirijum. Zdrav i snaan Do oboren je u jednoj sedmici. Grekom pri operaciji kičme oduzele su mu se noge, nedugo po tom i govor, i odmah iza te nesreće svom silinom udjenuo se Parkinson.
Dok je Do bio zdrav bolest supruge nije bila izraena u zabrinjavajućoj mjeri, jer ju je on pazio i svakog trena bio uz nju. U dobroj mjeri uspijevao je da njene konzumacije alkohola svodi na jo kako-tako podnoljive mjere, a i periode nervnog posrtanja kontrolisao je i na vrijeme odvodio ljekaru, a kad sve to nije pomagalo smjetao ju je u bolnicu. NJegovim zdravstvenim padom gospođa Meri je posrnula i nepovratno sunovratila se u bezdan.
U rodnom Doovom srbijanskom seocetu, po pristizanju vijesti o ovim obolenjima, u glavi mlađeg Doovog polupismenog brata Bore, naselile su nemirne misli. Osjetio je da bi mogao dođi do bratovih dolara, i taj crv nije prestajao da svrdla. Kao orao na leinu obruiće se na dvoje bolesnika brata i nevjestu.
"Kako si, brale rođeni?" grlat glas gotovo da je uplaio Doa, nakon to je jednom prilikom po zvonjavi podigao slualicu.
"Ko je to?" i pored upornosti Do nije uspio da prepozna glas.
"Ja sam, brate rođeni...!" bio je jo glasniji čovjek koji očito nije vjet telefonskim razgovorima.
"A ko si ti?" uzvratio je Do i pomiljao da spusti slualicu.
"Brat Boro. Brale rođeni...!
"A odakle zove?" uzvratio je Do nakon to je shvatio da se radi o Bori, desetak godina mlađem bratu.
"Iz Srbije, brale, iz Srbije zovem..." kliktalo je iz slualice.
Kad je Do, davne 1931. godine, poao iz doma Boro je imao samo tri godine. U sljedećih desetak godina, do Drugog rata, vidjeli su se tek koji put. Kao odrasli ljudi susreli su se samo dva puta, kada je Do bio u posjeti Starom kraju, prvi put 1962. godine i jo jednom prije desetak godina, pa se Do zaista iznenadio ovome pozivu.
"Kako ste svi tamo?" nakon prvog iznenađenja upitaće Do, jer je bio pomislio da je tamo umro neko od njegovih, pa hoće da ga obavijeste. Prisjetio se da su ga samo jednom otuda nazvali telefonom, da jave o očevoj smrti.
"Brale, svi smo ivi i zdravi, hvala Bogu Milosniku", grmio je glas i nastavljao: "Kako mi je snaja, i kako si mi ti brale rođeni?"
"Pa sa zdravljem nismo neto naročito dobro, ali biće bolje..." uzvraćao je Do.
"Noćas si mi doao na san, i ti i snajka, pa sam jutros mislio o vama", govorio je Boro: "Mislim, kako je mom bratu Dou samome u tuđini, pa mi se raalilo, i velim, idem ga nazvati. Tek da ti čujem glas i smirim se..."
Iza ovoga razgovora Do se snanije vraćao sjećanjima iz djetinjstva, a to su siromatvo i toplina dobre majke koja je umrla mlada, čairi, ljivici i sve druge umadijske ljepote, koje ga najednom opet mame, to mu se počelo javljati i prije ovog poziva, od kako se razbolio i primakao ivotnom prikrajku. Kao da je to sve znao, Boro se jo jednom javio usred tih njegovih prisjećanja, do dvije sedmice:
"Kako si, brale!" ovoga puta Do ga je prepoznao od prve riječi i glas mu je bio prijatan i dobrodoao. Tada je Do jo mogao razgovjetno da govori.
"Ti si, brate Boro!" ushićenim glasom prihvatio je Do.
"Kako si ti, i kako mi je snaja Meri?" odzvanjao je meden glas.
"Pa, tako, dobro smo..." Do je nastavio uobičajenu priču koju je imao za ovakve prilike.
"A ovamo se govori da ste oboje mnogo bolesni..., neprebolno!?" iznenadio je po narodnoj: "S neba pa u rebra".
"Pa jesmo..." zbunio se Do.
"Ne daj se, brale, ne daj...!" podvikivao je Boro.
Gospođa Meri već tada nesigurno je vladala mislima, prislukivala je razgovor i romorila:
"Idiot jedan. Zar se tako govori bolesnicima...?" jedva se razumijevao njen glas.
"Kakav idiot, draga Meri ?"zaskočiće je Do: "Ovo je bio moj brat. Sjeća li se Bore? vidjela si ga dva puta?"
"Idiot!" uzvratila je i pogledala pogledom od koga Doa u zadnje vrijeme hvata jeza. Taj pogled je prethodnik neartikulisanih postupaka, signal na koji Do treba da preduzme neke od koraka, a sada je bolestan i polupokretan, nemoćan pred stvarnoću. Nastavila je: "Dobro znam toga bijednika, znam i ogromno imanje koje je dobio sa enom, sjećam se i njegove najbijednije kućice u selu... Ali ja pamtim i kad sam mu poklonila stotinu dolara da djeci kupi to, a on doao pa mi iskao hiljadu..."
"Draga Meri budi dobra, Boro je moj brat i dobar čovjek, ti grijei..." svom svojom toplotom Do je govorio supruzi i odmjeravao stepen njenog posrtanja.
"Ne! Neću da me naziva taj idiot, neću, on hoće da me pokrade...!" grmila je, a on traio načina da dozove koga od prijatelja, da mu bude od pomoći, ako bude prisiljen da je smjeta u bolnicu.
A bio je nesmotren Boro kad je ba onako rekao o njihovim bolestima, kasnije će da se ali Do. Neće potrajati dugo javiće se Boro i po treći put:
"Brale, evo ja smislio da dođem i da vas čuvam..." Doa su iznenadile Borine riječi koje su potekle i bez uobičajenog pozdrava.
"Kako da čuva, koga...?" spetljao se Do, ni on nije uspio da pozdravi.
"Pa tebe i snaju Meri... Dok ste ivi... Da vas čuvam..." objanjavao je Boro.
"Hvala ti brate Boro, ali ti ima svoju enu i djecu... Ne moe ostavljati porodicu na due..." i dalje je Do smuen, i dalje bi da oslobodi Boru plemenitih bratskih osjećanja i obaveza, koje su najednom u njemu zagospodarile.
"Vama treba njega, a ko će bolje od bratske ruke? Ja ću doći!" Boro je nepokolebljiv.
"Moe doći u posjetu, da nas vidi, ali ne moj računati na to da nas ti njeguje..." Do je odlučan i jasan.
"Idiot!" zagrmila je Meri, koja je mogla da čuje razgovor, kao to je i Boro mogao da čuje njen povik.
"Bogami, ja vama trebam, čujem ja nju, čuo sam da je skrenula ..." Boro je govorio svoje.
"Boro, molim te, na ovaj način vie nemoj da me zove!" Do je kategoričan, ali i uzrujan, jedva je izgovarao riječi. Prekinuo je vezu.
Boro se uporno javljao i nudio pomoć, a Do je uporno odbijao. U jednom od takvih razgovora Boro će reći:
"Brale, pa dozvoli mi da te bar posjetim, jer ko zna hoćemo li se vie ikad vidjeti..."
"Pa, niko ti nije rekao da ne moe da dođe u posjetu", Boro je opet spetljao Doa.
"E..., pa, brale, kad ljetinu unesem u kuću, akobogda, eto me na mjesec dana... samo da se vidimo..." Boro je dosljedno govorio ono to je ranije planirao da kae. Prola su samo dva dana da bi se opet javio:
"Brale, treba mi poslati pismo zbog američke vize..." opet je govorio bez da je prethodno pozdravio.
"Poslaću ti garantno pismo", prihvatio je Do, ali Boro je nastavljao:
"Ti zna nau neimatinu... Da mi plati kartu...
"Pa dobro", promucao je Do, ne rado prihvatio je i putovanje i način na koji to Boro radi, ali..."
"Zna, rođeni brale, morao bih se malo i pripremiti za taj put, da dođem i da te ne postidim pred tvojim gospodskim prijateljima... Da se pristojno obučem... Da mi poalje jednu hiljadarku..." snishodljivo nastavljao je Boro.
"Pa dobro, poslaću ti", obeća Do u stanju kada se nije osjećao dobro, a i Meri je bila loe, pa je na taj način elio da to prije zavri neugodnosti, osjećajući da bi ga Boro mučio sve dok ne bi popustio.
"Ne! Idiot hoće da nas orobi...!" zagrmila je već pobrkana Meri, a Boro čuvi je prekinuo je vezu.
Doputovao je Boro! Od prvih dana stavio je sve u kući pod svoju kontrolu. Meri je bjeala od njega, nikad nije htjela da bude u prostoriji u kojoj je on. Iz kućnog sefa vadila je i krila nakite i vrijednosti, tako da im je i Do vie teko mogao da uđe u trag.
Meri i Boro stalno su se svađali, i Boro je uporno nagovarao Doa da je smjesti u ustanovu za umobolne osobe. Opirao se Do objanjavajući da je njoj jo mjesto uz njega.
Nakon tri mjeseca, vrijeme posljednih dana roka vanosti povratne karte, koji je Do očekivao sa nestrpljenjem, Boro je počeo da govori o neodlaenju.
"Nisi nam potreban koliko svojoj porodici. Mi smo bolesni, nama treba posve stručna njega koju ti ne moe da nam prui, čak nas i zamara, pa mi i ne pada na pamet da te zadravam", Do je bio nedvosmislen i kategoričan, jer sa Borom se nije moglo drugačije.
"Ali brale, ja tebi trebam, ti ne moe sam..." Boro je nastavljao svoje.
"Molim te, Boro, ne zamaraj me, rekao sam svoje!" Do je već i otar.
"Brale, ja ću te čuvati, paziti..." Boro je jednako tjerao svoje.
"Boro! nama treba stručna pomoć, rekao sam ti već, mi ćemo uzeti jednu bolničarku..." Do je odlučio da stvar sa Borom izvede na čistac.
"Kakvu bolničarku, da te orobi, brale mili...? Ja ću...!" zapomagao je brat, gotovo i zaplakao se.
"Ja te neću!" Do je odlučan da istraje, čak i po cijenu grubosti: "Ti ne zna engleski jezik, nisi u stanju ni da pozove hitnu pomoć u nedajboe, ti ne zna da vozi i ne moe da me odveze do doktora, ti nisi američki građanin, ti ne poznaje grad..."
"Molim te, brate Do, pomozi mi, ja sam siromaan, paziću te, ostavi me..." nabrajao je i već uveliko plakao.
Suze su Doa razoruale, zaplakao se i on, a ovaj mu je priskočio i ljubio ga...
Boro je ostao.
Borino uskakanje u dom Meri i Doa učiniće da njihovi ivoti krenu drugim tokovima. Meri se potpuno isključila iz svih kućnih poslova. Dok je imala kakve-takve snage obračunavala se sa Borom i pokuavala da ga potjera iz kuće, a kad u tome nije imala uspjeha potpuno se predala alkoholu, vie dana provodila je po bolnicama nego u domu. Kako je Meri vie ponirala, Do je bivao nesrećniji, voli je i ali to nije u fizičkoj moći da joj pomogne, da uspori i ublai njen pad. Boljelo ga je podmuklo Borino podupiranje njenog strmoglavljivanja, a već i na sebi osjećao je njegovu pesnicu, koja samo to se nije obruila.
Četiri godine protekle su pod Borinom presijom, nije mu ni padalo na um da se vrati na selo, gdje su ga s prva rado očekivali djeca i supruga, pa onda bivali ljuti, da bi ga kasnije otpisali iz domaćinstva. Na najgrublji način ovladavao je i ovladao situacijom u bratovom domu. Snaja je isključena iz svega i očekuje se njen skori kraj, Do je oslabio na Borinoj kuhinji i potpuno je postao fizički ovisan o bratu, i njegov kraj se nazire, pa su na redu poslovi oko imovine, zbog koje je Boro i doao. Upoznao je sve Doove prijatelje i vjeto se udjenuo među njih. A za to ima dara, slatkorječiv i simpatičan seljačić, koji je "oličenje" dobrote, i koji je samo iz te "dobrote" doao i na najbolji način ispomae oboljele brata i snaju. Koji bi to mukarac radio oko snaje to to radi Boro, i kupa je...? Svi ti prijatelji vide samo takvoga Boru, i stiču veća prijateljstva s njim nego su ih imali sa Doom, i u povremenim nesporazumima među braćom nedvosmisleno dre Borinu stranu.
A prvi veliki nesporazum nastao je oko testamenata. Boro je polagao pravo na svu njihovu imovinu, jer on je rtva, "četiri godine po dvadeset i četiri sata dvorim..." Sve drskije iznuđivao je novac i Doa ucjenjivao svaki put kad ga je trebao povesti na toalet ili mu dodati lijek.
Iznudio je testament, Doov ali i već nesvjesne Meri.
Preostalo je da pomru i da brat Boro zavri "humanitarnu" misiju. Već se ovdje i raspituje za ene građanke, i već ima s njim kontakte.
Umrla je gospođa Meri, u roku po Borinim predviđanjima.
Do je potpuno oslabio, ne moe da govori, pod njegom nespretne muke ruke uočava se zaputenost tijela i odjeće, vonja u njegovoj blizini i prijatelji sve očitije urjeđuju posjete. Na sve strane ale rtvu jadnoga brata Boru.
Dva mjeseca po smrti gospođe Meri, kad se uveliko govorilo i o skorom Doovom kraju, bez ikakve prethodne najave, Boro doivljava teak srčani udar i operaciju srca sa tri bajpasta.
Sve je vraćeno na početak, Do je ostao sam, vie Boro neće moći da ga njeguje, i njemu treba pomoć, on mora da se vrati u svoju porodicu. Boro, iako se bori za goli ivot, bori se i za nasljedstvo. On neće nazad na selo, on je ovdje izgubio zdravlje i on hoće da to naplati, njega zanima nasljedstvo, ono je njegovo, poklonila mu ga je i pokojna Meri, i Do nema pravo da tu ita mijenja. U odbranu priziva sve poznanike, plače i moli. Plače!?
Jedini vjerni svjedok toga vremena je knjievnik Aleksandar, koji se drao po strani, i koji je jednako dobro stajao i kod Doa i kod Bore, i koji je imao snage da povremeno ugasi vatru.
Nakon Borinog odlaska u bolnicu, već prve večeri, u domu Doa okupili su se stari prijatelji doma i vijećali ta im je činiti sa nemoćnim Doom. Okupili su se sa suprugama, Leonard, Fred i Georg. Oni su nerazdvojni prijatelji pedesetak godina i drali su se kao braća. Sva četvorica su imali put njemačkih logoraa, i trojica od njih nisu mogli da imaju djece, pa su im sličnosti i načini ivota bili tim blii.
U postojećem testamentu Do je dio imovine zavjetovao i njima trojici, pa je čitava stvar zbog toga postala zanimljivija. Budući da su sva trojica stara a Do teak čovjek, ni dvojica zajedno ne mogu fizički da ga prenesu do toaleta, pitali su se kako da rijee to najpraktičnije pitanje. Ono je gorilo, jer je Do već molio pomoć.
I najveće kupatilo tijesno je za četvoricu osamdesetogodinjaka. Leonard, Fred i Georg su se premorili i oznojili radeći oko prve iza Borine pomoći Dou. Naalost, izostala je uspjena pomoć, poraenog Doa su vratili umokrenog.
Pored potpune spoznaje dubine Doove nemoći, i saznanja koliko su i oni nesposobni da pomognu, u tri starca se, na čas, uselio i strah za svoje sjutra. Večeras su spoznali da su samo mislili da znaju ta je staračka nemoć, i vjerovali da se ona moe rijeiti bogatom uteđevinom, koju su sva četvorica i obezbjedili. Ključ za starost nije to su mislili, poraeni su, i za starost se treba pripremati na nov način.
Koji?
Ima li ga?
Kao da Dou nije potrebna hitna pomoć, tri starca su desetak minuta ćutali zagledani u tamu svojih daljina. Ovovremenio ih je Do koji vie nije mogao da sjedi mokar.
"Pomozite mi?" promucao je.
"Evo, ba o tome razmiljamo", ne reče istinu Georg, koji je u svim dosadanjim ozbiljnijim prilikama imao prvu i posljednju riječ.
"Ja sam prljav... Moram da se okupam i presvučem. Mokar sam! Pomozite mi!" Dou je nevolja i on razmilja samo o njoj, tu i sada.
"Teak si, Do..." Leonard zausti da dokrajči misao, ali se predomisli i zaćuta.
"Vidio si", ne podiući pogled javi se i Fred: "Maloprije, niti smo spretni niti dovoljno snani..."
"Ja ti za ovoga nisam", prekide ga Georg: "A ni njih dvojica... Tebi, Do, treba stručna pomoć..."
"I ja tako mislim", dobaci i Leonard.
"Ne znam ta je rjeenje, bolnica, dom..." stidnim glasom, i dalje ne podiući pogled, govorio je Fred.
"Najprije bolnica pa dom za stare ljude", Georg se vratio u ulogu glavnog u grupi, odredio je ta im je da čine.
Do je sluao i nevoljno ćutao, a onda reći će poluglasjem: "ta god uradite sa mnom i vai će tako uraditi s vama, to ne zaboravite", kaza pa zamoli da mu dodaju telefonsku slualicu. Nazvao je Aleksandra, koji je jo uvijek fizički snaan, i sa kojim se Do već bio sprijateljio gotovo kao i sa ovom trojicom. Obavjestio ga je o Borinoj nesreći i svojoj nevolji, pa ga zamolio da preseli koji dan kod njega i da ga fizički ispomae.
Aleksandar je pristigao već za tridesetak minuta, i bez ustezanja odmah obavio sve nune radnje oko Doa. Ostao je i da spava uz Doa i bio mu posve pri ruci. On nije vjet poslovima u koje je upao, ali fizički je jak i obavljao ih je, ali i sa Leonardem, Fredom i Georgom traio trajno rjeenje za Doa.
U isto vrijeme se u irim Doovim porodičnim krugovima vodio pravi mali rat kako da se Aleksandar eliminie, plaeći se da bi i on mogao da posegne za budućom zaostavtinom. A Do ima u Americi nekih ljudi iz porodice koji su se ovom prilikom slono i glasno objavili.
Jednoga dana pojavila se jedna rođaka, te uz podrku i nagovor Georga, Leonarda i Freda, neprikosnoveno stvar podvela pod svoje. Izvela je Doa iz doma, zaključala kuću, i bolesnika smjestila u starački dom.
Boro je tada bio u bolnici i o svemu tome nije znao.
Doovim prijateljima je laknulo, problem je rijeen mimo njih, ni zata nisu odgovorni, najednom svi su zadovoljni. Zadovoljni ali i nemirnih savjesti.
Prijatelji su posjećivali Doa, dogovarali se putem telefona, i u početku bili prisutni, ali kako su dani odmicali posjete su bivale i rjeđe i kraće.
Jednom posjetom Aleksandar ne zateče Doa u sobi, kasnije će da prepričava, ne pronađe ga ni po hodnicima i salama, pa je poao do uniformisanih lica da se raspita, pomislivi da je moda odveden na kakvu pretragu. Osoblje doma nije znalo o njemu koliko ni Aleksandar, kojemu to dade povoda da pomisli na najgore, pourio je opet prema njegovoj sobi.
Dočekala ga je tuna slika, aliće se Aleksandar, tuna čak i za knjievničku matu, kako se izrazio.
Do se zaglavio između toaleta, zida i invalidskih kolica. Umrljan, četiri sata je bespomoćno tako bio, nakon to se izmorio pokuajima izvlačenja. Očekivana rutinska kontrola bolničarke izostala je, bio je moralno skrhan i nesretan.
Da ga vodi kući, bilo je prvo to je rekao Do kad je doao do snage da bilo ta kae. Aleksandar ga je smirivao, ali on je ostao uporan. Do je govorio o svim neuslovnostima doma u kome se naao, umrijeće brzo, upozoravao je Aleksandra i molio da mu ispune elju, da umre u svojoj kući. Aleksandar je te poruke dojavljivao Doovim starim prijateljima, ali promjene nije bilo, ostalo se pri odluci da je za njega starački dom ipak najbolje rjeenje.
Doov bistar um dobro je ocijenio svoje stanje, odnos prijatelja i rodbine, njihove sukobe interesa i svoj interes, i nije se predavao. Svoju sudbinu, iako u najteim mogućim ljudskim okolnostima, jo jednom odlučno je uzeo u svoje ruke. Potraio je njegovateljicu kojoj nudi stanovanje i hranu, te platu od $1,600 mjesečno. I ubrzo ju je naao tako je dolo do pojave gospođe Patricije.
Od početka njene pojave do danas, o gospođi Patricijji saznalo se veoma malo, a i ta saznanja nisu pouzdana. Po znanju srpskog jezika, samo po njemu, vjeruje joj se da je srpskog porijekla.
Dok se Do borio i traio izbavljenje, u isto vrijeme agencija "Veseo starac" biljeila je zbivanja oko "medij-a" Doa, te ocijenila da je vrijeme za akciju sazrelo. Kako se radi o komplikovanim imovinskim prilikama, ali i o visprenom starcu, odabrana je vjeta gospođa Patricija da se starcu nametne. Iz agencijskih prikupljenih podataka znala je sve to joj je trebalo za početak, a dodatno ona je proučila osobine pokojne Meri, supruge koju je Do i nakon njenog fizičkog nestanka nastavio da strasno voli.
Za prvi nastup kod "medija" Patricija je odabrala vrijeme izmaka ručka, kada obično Do ostaje sam u sali staračkog doma, jer jede sa velikim naporom ako nema pomoć, a ovdje je nije imao, i ostaje zadnji. Banula je i sučelice sjela za njegov sto.
"A vidi moga Buce, pa tebi niko neće da pomogne..., ba su bezobrazni..." govorila je i istovremeno viljukom počela da dodaje zalogaje koje je iznenađeni Do halapljivo gutao: "Vidi kako mi je dijete gladno... Ne tako duo, ovako... Vidi kako ti moe..." govorila je stara vučica, hranila ga i osmjehivala se.
"Uzmite ovaj kolač", ponudio joj je Do.
"Ne, pola ja pola vi", dodala je vučica u jagnjećoj koi, ugrizla pola kolača i njemu prinijela ostatak. Do se smijurio i prihvatao.
"Koji imate broj cipela?" neočekivano zapitaće Do.
"Osam", uzvratiće ona.
Uslijedilo je sijaset sličnih pitanja, visine, boje očiju, obima grudi, pojasa..., i svi odgovori poklapali su se sa brojevima pokojne gospođe Meri.
"Znao sam da ćete doći, sanjao sam..." kroz suze reći će Do.
"Kako ste znali?" kao da je znatieljna zapitaće ona.
"Vas je Gospod poslao da mi budete Meri, vi ste moja Meri, tako ću da vas zovem. Primaknite se, hoću da poljubim moju dragu Meri..."
"Moda me je i poslao?!" rekla je sa koketnim smjekom, poskočila i poturila mu lice, pa nakon to ju je poljubio, dograbila ga je za glavu, privukla i poljubila i ona njega.
"Vi ćete poći sa mnom, u moju kuću, i njegovati me?" predloio je Do.
"Zvuči kao ponuda...?" uzvratila je uz kikot kakav imaju poneke ene u punom zamahu klimaksa.
"Da, ponuda je", pritvrdiće Do.
"ta dobivam?" moralo se doći do ovoga pitanja.
"Sobu, hranu i $1,600 mjesečno."
"Prihvaćeno! Ja sam Patricija", ustala je i pruila mu ruku.
"Dogovoreno! Ja sam Do", kao dječačić kad ga hvale, smijurio se nemoćni starac.
"Idemo li odmah?" zaskočiće iskusna Patricija.
"Iz ovih stopa!" prihvatio je Do: "Ovdje se i nema kome javljati. Idemo! Pozovi taksi!" dodao je.
"Mojim ćemo automobilom", uzvratila je ona, prila kolicima, uspravila Doa i pogurala prema izlazu.
"A ključ! Ima li ključ od kuće?" sjetila se da upita.
"Imam! Čim sam osjetio ta mi prijatelji i rodbina spremaju, dograbio sam dva ključa od kuće i ne rastajem se od njih. Evo, uzmi jedan, a drugi ću jo da krijem", i naalio se i mislio posve ozbiljno.
Kao da se nanovo rodio, Do je u svome domu.
Srećan u svom domu!
LEINARKE glava7.
Aleksandar, pisac romana o Dou, bio je prisutan u svim prilikama vezanim oko Doovog doma, ali u svim pomućenim situacijama izmicao se, ni na koji način nije dozvoljavao da bude uvučen, mada nije krio da čvrsto dri stranu bolesnog prijatelja Doa. "Meni je dosta i mojih problema", branio se kad je bivao zaskakivan da podri jednu od sučeljenih strana, a toga je bivalo sve čeće.
A gospodin Aleksandar je, i bez ovoga, zaista, imao čime da se bavi. esdesetak mu je godina, umakao je ispred rata i bez znanja engleskog jezika doao je u Ameriku. Teko je učio i one početne lekcije, memorija nije vie svjea, u njoj se zadravalo premalo naučenih riječi, a ni fizički nije mogao kao nekad, pa je teko dolazio i do malih poslića, onih to nisu donosili ni za preivljavanje.
Sa suprugom prao je sudove po restoranima, čistio stanove, a u vrijeme velikih promjena u domu Meri i Doa, radio je na čićenju prostorija katedrale, crkve u kojoj je Do bio predsjednik čak prije četrdesetak godina. Na čićenju je radio godinu i po dana, bio je zadovoljan sa poslom i platom, ali je za ovu priču zanimljiv zbog toga to je kod crkve upoznao na stotine ljudi, i imao mnogo informacija o ljudima i događajima.
Kao i svi pisci, koje sam poznavala, i Aleksandar je neposredan i lako pravi prijateljstva. Naročito su mu ugodni sabesjednici kod kojih u razgovorima ima mjesta i literaturi, a sa Aleksandrom sam dosta vremena govorila i o njoj. Istinski smo se sprijateljili, nevolje i uslovi ivota su nam slični, pa smo i imali potrebe da govorimo o istim pitanjima. U zajednička pitanja spadali su i Zorići, par Patricijja & Do, kako se u tim krugovima runo nazivaju. Od njega saznala sam pojedinosti koje su se zbivale prije moga dolaska, bio je počeo da pie i drugu knjigu o Dou, nakon pojave gospođe Patricije, ali odustao je i nagovarao mene da to uradim. Poticao me, bio je uporan, objanjavajući da ću tim znatno da doskočim dosadi, koja nije prestajala da me razdire. I evo, to i činim, ali drugim povodom.
Prvi mjeseci po pojavi Patricije bili su dramatični. Već sljedećeg dana po ulasku u Doov dom, budući da je Boro bio u rehabilitacionom centru, a Do je nepokretan, gospođa Patricija je uspjela da razgleda svaki predmet doma, pregledala je sadraj kućnog sefa i upoznala se sa sadrajima nekretnina i vrijednosnih papira.
Od nekretnina Do ima kuću sa dvije odvojene jedinice, koju je osiguravajuća korporacija procijenila na oko pet stotina hiljada dolara.
U vrijednosnim papirima nije mogla da se snađe do kraja, iako je u radnom stolu gospodina Doa dokumentacija pedantno poredana. Ipak, ocijenila je, sa kućom "Do vrijedi" oko dva miliona dolara.
NJene početne informacije govorile su o većem iznosu, i ona se nadala da ima jo toga to sada ne moe da dokuči. Ali bila je zadovoljna i sa ovim to je nala.
Kada je naila na fasciklu testamenata iznenadila se mnoini, a kad je vidjela mnogo papira i vie testamenata, izvukla je sav sadraj sa omotom i odnijela u prtljanik svoga automobila, u namjeri da to sjutra kopira i naknadno proučava.
Prvim uvidom shvatila je da su Doovi nasljednici brat Boro, crkva, prijatelji Leonard, Fred i Georg, te nekolike desetine hiljada dolara gotovine raspoređenih na desetak imena iz starokrajske Doove porodice.
Već toga trena imala je neprijatelje i prijatelje u "operaciji Do", kako će se kasnije povjeriti u svojim krugovima. Neprijatelji su svi nabrojani u testamentu, osim imena rodbine, jer je sveukupna njihova teina mala. Svi izvan testamenta dobro su doli.
Boro je protivnik broj jedan i njega mora eleminisati odmah i beskompromisno. Sljedeći protivnik je crkva, sa njom mora mudrovati jer će joj trebati u početnoj fazi, a onda će je eleminisati tako to će Doa odvojiti od nje. Sa Georgom, Fredom i Leonardom, iako ih ne poznaje, obračunaće se najlake, jer nita nije jednostavnije od podbacivanja oglođane kosti među decenijske prijatelje. Ona u tome ima dobra iskustva i to smatra malim pitanjem, ona će to rijeiti jednim zamahom, jednim ogovaranjem, jednim prljavim jezikom.
Ne moe da počne sa Borom, odsutan je i jo je teak bolesnik, pa će prvi udar učiniti na Doove prijatelje, Leonarda, Freda i Georga. Trebalo joj je osam dana da stvar izvede do kraja. Četiri dana raspitivala se o njima.
U četvoroparnom drutvu Georg je slovio kao najprobojniji čovjek, umio je da se nametne, u pravilu gruboću, vikom pa i fizičkim prijetnjama, ima firmu sa kojom pravi najvie novaca u toj grupi, i ono to je za ostalu trojicu bilo najpresudnije, mada o tome nikad nisu govorili, Georg je mogao da ima i imao je djecu. Ostali su njegovu djecu doivljavali kao i svoju, pa su i ta djeca doprinosila povezivanju grupe.
Za Georga rekli su joj da je netolerantan i ne naročito vispren čovjek, poznaje ona tu sortu ljudi, skloni su da se naljute i na najmanje nepravde, ili to je čeće samo misle da su nepravde, i to je za Patriciju jo vanije, povodljivi su i olako nasjedaju ogovaranjima.
Fred je zanatlija i, iako u drugoj polovini sedamdesetih, jo uvijek je vrlo radan čovjek, njega mnoge stvari ne zanimaju ako se neposredno ne odnose na njega, i on, kao i njegova supruga, obično nisu učesnici ni onih malih nesporazuma među prijateljima. Tolerantni su i spremni su da pređu preko nesporazuma za ljubav prijateljstva. A ako već jednom prekinu prijateljstvo ne vraćaju se. Fred se redovno zadnji izjanjava, saslua prvo stav Georga, pa Doa i na kraju Leonarda, pa tek tada postavlja svoj odnos, i u pravilu kompromisan je. Ne pamti se da se ko iz grupe naljutio na njega.
Leonard je jo činom enidbe stekao početni kapital, koji je strpljivo oplođivao, tako da je teak oko dvije stotine apartmana, kako se to govori u njihovom argonu. Tvrdica je najniih strasti, ali predstavlja se kao veliki dobrotvor. On je zaista mnogo novaca poklonio crkvi, ali time nije gubio on, jer je to izvodio tako da mu se taj troak odbijao od poreza. On se i bukvalno ponaao po očekivanjima gospodina Georga. Leonard je kao predstavnik ove grupe guran u razne forume i uspijevali su da ga izdignu na neke visoke drutvene funkcije.
Do je najpribraniji i najobrazovaniji među njima. On je i najprihvaćeniji za druge grupe, pa je i koriten kao most za povezivanje sa njima, imao je nairoko prijatelja, i znao je gdje i kada treba otvoriti vrata, ako je zatrebalo kome iz grupe. Za razliku od ostala tri bračna para, Do i Meri su mnogo polagali na stil ivota, na to troili dosta vie od drugih, ali bili su i bogatiji u saznanjima i zadovoljstvima.
Boro je u ovoj grupi malo-pomalo naao sebi mjesto. Zbog jezičke barijere najčeće nije znao o čemu pričaju, ali je svakog časa donosio ponude i smijeio se ponaosob svakome, svakoga bi kucnuo po ramenu i apnuo " You good person", pa su ga članovi grupe shvatali kao dobricu koji bi svakome da pomogne i bude pri ruci. I naročito su se divili njegovoj brizi o bratu i snaji, to je odmah zapaao svako ko je ulazio u njihov dom.
Boro je postao poznat i ire i o njemu se govorilo sve vie sa naklonostima. Uz pomoć moćnika Georga, kako je volio da ga zovu, na čudesne načine nepismeni Boro poloio je vozački ispit. Jedva je čekao dan kad je u crkvi liturgija, da bi vozio brata i snaju da se pokazuje. A umije da se pokae, to je nesporno.
Zadnji je dolazio i parkirao tik uz crkvena vrata, to nije dozvoljeno ni invalidima, ali on ih je imao dvoje i tolerisalo mu se. Iz prtljanika izvlačio je invalidska kolica, izvodio i sjedao snaju Meri, uvozio je u crkvu i sjedao na desni kraj klupe u drugom redu. Sa kolicima se vraćao po brata Doa i dovozio ga tik do Meri i tu ga ostavljao, a on sjedao je između njih.
U odlasku činio je isto, često je to bivalo i u toku trajanja liturgije, tako da je Borin lik morao uočiti i pamtiti svako ko je dolazio u tu crkvu. A tu crkvu, to čeće a to rjeđe, posjećuje preko tri hiljade građana-vjernika.
Dakle, zaključila je Patricija, treba se rijeiti Georga i grupa će se raspriti kao pljeva na vjetru.
Georg ima sestru staricu, koja se nije udavala, jer ima, kako je doprlo do gospođe Patricije, neku fizičku manu. Znalo se za tu njegovu sestru, ali od prijatelja niko je nije vidio. Iz toga saznanja napraviće neto, povjerila se prijateljici, koja joj je obećala "prljav jezik."
Već druge nedelje po useljavanju kod Doa, Patricija će ga povesti u crkvu i u salu na ručak, jer je on to činio svake nedelje u zadnjih pedesetak godina, i zna da će biti centralne ličnosti. Zbog Doa koji se dugo nije pojavljivao, zbog simpatičnog ali i tragičnog Bore, ali i zbog nje. Doa je dovela na nivo veoma urednog čovjeka, a na sebe navukla je najljepe to je ostalo iza pokojne Meri, a toga je bilo i za desetak probirljivih dama, govorili su poznavaoci.
U crkvi, a naročito pred ručak i u toku ručka, kako je Patricija i očekivala, koja stotina ljudi nije skidala poglede sa Doa pa i nje. aputali su zagledajući ih. Prije ikoga, ba oni, napustili su salu: "Nije mi dobro Dou", rekla je Patricija i izvinula se ljudima koji su sjedili za njihovim stolom.
Do nije kao do sada sjedio za stolom sa Leonardom, Fredom i Georgom, to se odmah uočilo i pitalo zato. I naao se "obavjeten" jezik, onaj podmetnut od Patricije, koji je ispričao za jednim stolom:
"Do se naljutio na Georga, posvađali se."
"Zbog čega oni da se posvade?", morao je zapitati prvi kome se to kae.
"Čim je umrla pokojna Meri, Georg je Dou predloio da oeni njegovu sestru, bogalja..."
I priča je krenula kao uto liće niz planinsku jesenju rijeku. Bilo je i onoga to ni Patricija ne bi umjela da smisli, a ilo joj je na ruku. "Potura mi bogalja kakav sam i ja", nadodalo se da mu je na ponudu sestre uzvrati Do.
"Vidim, najednom svi se okreću prema meni i zagleduju me..." kasnije će da se ali Georg. "Kakva la, kučkin sin... On tako o mojoj sestri... NJemu da je dam... Volio bih je ubiti... Sreća njegova pa ovo nisam čuo dok je bio ovdje, ubio bih ga kao pobjenjelog psa", odjekivala je sala od rasrđenog Georga. Smirivali su ga Leonard i Fred, ali u njemu mira vie nikada neće biti, zamrziće Doa.
Već sledećeg dana Georg je nazvao Doa, i ne dajući mu vremena da kae bilo ta, sasuo je paljbu, nazvao ga kučkinim sinom, i rekao da vie nikad neće da čuje za njega, i da mu neće doći ni na sahranu...
Kasnije to će da ponove Leonard pa Fred, a iza njih zahlađivaće odnosi i sa drugim prijateljima, iako se odnosi neće tako grubo prekidati.
Od ulaska Patricije u Doovu kuću do povratka Bore iz rehabilitacionog centra preostale su tri sedmice, koje ona mora dokraja iskoristiti. U tom periodu Doa mora nepovratno vezati za sebe.
Do je za pet sedmica provedenih u staračkom domu doivio premnogo neprijatnosti i bezizlaznih situacija, potpuno doivio naputenost i odbačenost, pa je sva razmiljanja upravio ka pitanju kako to bezbolnije da preivi do skončavanja.
Uman čovjek, kad ostane bez osnovnih fizičkih sposobnosti da nosi ivot, nuno dođe i na elju da to bre dođe i kraj.
"Do tvoje pojave ja sam mogao da gledam samo u lice smrti", suznih očiju razotkrivao se pred Patricijom: "Molio sam Gospoda Boga da me uzme, da me preseli u vječno stanite. Prizivao sam ga i podsjećao da sam toliko zavrijedio, da sam čitav ivot NJemu bio odan, poten, iskren, radan, pričećivao se i ispovijedao, postio... Ali kao da ni Gospod nije imao vremena za mene... A nisam vie mogao da ivim... Svaki dan unečićen a svjestan, moe li biti ita pogubnije za čovjeka. Nisam mogao doći do toaleta, a pokuavao sam zadnjim damarima... Nisam imao čime ni da se ubijem, Boe me oprosti, to nikad i ne bih učinio...", Do se ispovijedao njegovateljici kao da je u crkvenoj ispovijedionici. Znajući kolike su njegove potrebe da sve to iz sebe nekome izriga, Patricija je oponaala krajnje ganutog prijatelja i pustila ga da govori. Nastavljao je:
"I onda jedan san i u njemu moja Meri, obećala je da će se vratiti i pomoći mi, jer pomagao sam i ja njoj... Čim sam ugledao tebe znao sam da mi je to učinio Gospod Bog", govorio je Do već na grudima njegovateljice Patricije, one prve noći kada je ona prela u bračni krevet da spava pored njega.
"Biće dobro moj Buco, biće dobro. Tebe će da pazi tvoja Meri..." govorila je i golom podlanicom brisala mu suze. A on ridao je kao preplaeno dijete kad je izgubljeno pronalo i osjetilo roditeljske grudi.
Mnogo kasnije, na jednom od serije seminara, na naeme koledu, kad je bila tema specifičnosti staraca, gospođa Patricija je vrlo uvjerljivo i za sve nas neobično govorila o seksulanosti starih mukaraca, i ponavljala da je svoje hipoteze, ba tako se izrazila, primijenila i dokazala na slučaju gospodina Doa.
"Mukarci su proizvođači jedne specifične mase, koja slui za oplodnju", to je izrekla kao da niko od nas o tome nita i nikad nije čuo, te kao da se radi o nekoj stvarnoj proizvodnji, fabričkoj na primjer. Sačekala je da o tome počnemo stvarati svoje nove slike, i kad je zaključila da ih već imamo, nastavila je sugestivnim glasom: "U tijelu mukarca postoji skladite za taj proizvod, i ono je, kao i svi fizički pojmovi, ograničenog obima. Mukarac je u normalnom stanju samo dok je to dvoje u skladu", vano je zaključila, pa podigavi glas, zapitala nas:
"A ta se događa kada se ta posuda napuni a proizvodnja nastavi?"
Zaćutala je i prepustila nas razmiljanjima. Dok smo svaka ponaosob pokuavale da odgovorimo na njeno pitanje, ona je ila od jedne do druge, probadala nas snanim ispitivačkim pogledom i mimoilazila. Nastavila je:
"ta se tada događa sa psihom mukaraca?" upitala nas je pa se jo jednom svakoj unijela u lice i dodatno doapnula: "ta?" Sve smo zanijemile i čekale njen odgovor.
"Polude! Starci polude!" uskliknula je i nastavila: "Tada mukarci polude, na umu im je samo misao o načinu izbacivanja suvika te mase. U tome stanju spremni su da učine mnoge gluposti, koje svakako nisu dio njihove opte ličnosti. U ekstremnim slučajevima, kad su mlađi, i da siluju, i da usmrćuju... Uostalom, nadam se, sve ste bile u prilici da vidite tako poludjele mukarce, koji postaju potpuno normalne osobe tek kad se isprazne. Međutim, kod staraca postoji i dodatni fenomen", rekla je, osmotrila nas, i kad se uvjerila da je pratimo paljivo nastavila je:
"Svi starci već imaju taj balast, kao teret nose ga godinama, a usahle su fizičke i bioloke poluge kojima se vrilo pranjenje. To je osobit naboj koji u svakom trenu pritiska i mori, i starost čini nesrećnom, jer bez prestanka ulji i opominje da je blizu kraj ivota. A ko se to ne plai kraja ivota, proste smrti? Do rasterećenja vie i ne moe doći, starci su toga svjesni, ali nisu i moralno snani da elju o pranjenju obuzdaju. Pranjenje, u njihovim sjećanjima, zadralo se u pojmu seksa, oni imaju fizičku potrebu da se isprazne, ali i pogreno shvatanje da je to potreba za seksom, da je rjeenje u mladoj i zgodnoj eni. Svi oni sanjaju o njoj i stide se tih misli", jo jednim pogledom provjerila je nau panju, uvjerila se u nju pa nastavila:
"Nita u ivotu staraca nije toliko značajno kao rasterećivanje prenapregnutog spremita te mase, i kad jednom uspije postići rasterećenje, sve drugo mu sklizava u drugi plan, i porodica, i dijete i unuče, i imanje, i patriotizam... Spreman je sve da podredi jo jednom pranjenju, jo jednoj mladoj eni, i da odbaci porodicu, i da povede rat ako je dravnik... Znamo za većinu staraca da su čudaci, ali i ne pomiljamo da je u pitanju taj prirodni fenomen", napravila je predah da bi jo uozbiljila glas:
"Ona ena koja je u mogućnosti da starcu ispusti tu masu, u stanju je da od njega dobije sve to on posjeduje. Upamtite, to je ključ koji svakoga starca nepovratno baca na koljena."
Uz samo njoj znane vjetine i napore, gospođa Patricija je kod gospodina Doa isprovocirala orgazam, pohvalila se, probudila osjećanja produene mladosti i seksualne iluzije, i on je postao njen rob, u povjerenju povjeriće mi Mici.
Osamdesetogodinjak ponovo sa enom spava u bračnom krevetu, bali joj po dojkama i sanjari o velikoj i neponovljivoj ljubavi, a juče je mislio o kraju svojih biolokih i ivotnih funkcija i dodvoravao se smrti!? Gdje su krajnje granice sreće ako nisu u ovome krevetu, nije prestajao da se pita samrtnik gospodin Do. On je posve nov čovjek, tek je stasao za istinsku ljubav i pravi ivot, on za sve to jo ima snage, on to eli i hoće, on će da pobijedi i dvije teke bolesti. Istina je da to jo niko nije uspio, ali nije ni imao takvu ljubav pored sebe, vrijedi uloiti i najveći napor za ljubav gizdave ene, iluzija je potpuno rasplinula u Dou.
ivnuo je, kako bi to rekao na čovjek u Starom kraju, on uporno ustaje i hoda dreći se za zidove, namjetaj, balkonsku ogradu..., salijeće doktore... Do koji mjesec će i kilu da operie. Poslije operacije već sjutri dan vratio se kući, a Patricija je svo vrijeme presjedila uz njega, priznao je, ljubomoran je i plai se da je ne "povali" ko u njegovoj odsutnosti.
Patricija je Doa ljubila pri svakom kontaktu, tepala mu i tvrdila da će on potpuno prohodati, progovoriti, zaigrati i seksualno "proraditi."
Dok je bio pod prevlasti te iluzije Do je u sve to vjerovao, uporno izvlačio se iz invalidskih kolica i pokuavao da prohoda, mnogo puta pao i ozlijedio se, ali nije prestajao da vjeruje u pobjedu nad bolestima, nije prestajao da vjeruje u snagu kojom moe da zadobije i odri ljubav jedne ene.
Kupao se dnevno dva puta, obnovio je skupocijenu garderobu i pred svijet izlazio u posve pristojnom izdanju. Fizički se zaista osjećao mnogo bolje nego godinu prije, pa je i za objektivne posmatrače doivio preporod, povratio se, kako se govorilo, uz obavezno napominjanje da je to zasluga gospođe Patricijje. To je njena pozicija koju je od početka planirala da dostigne.
Do vie nije mogao ni da zamisli da ivi bez nje. Zaljubio se i voli je kao to je volio svoju pokojnu Meri, i duboko je uvjeren da je Patricija inkarnacija gospođe Meri, nose istu odjeću, spavaju u istom krevetu, koriste istu opremu, navike... U tako postavljene odnose "dvoje zaljubljenih" pojavljuje se neeljeni treći, Boro se vratio iz ustanove za rehabilitaciju. Zgranuo se gledajući stalna ljubakanja brata, "sa jednom nogom u grobu", i neke "lake ene", kako se izraavao, a i sam nervozan i skrhan, ni dva dana nije mogao da to posmatra mirno, pa je krenuo da brata prizove u pamet:
"Mili brate, ta će ova 'laka ena' u naoj kući?"
"Boro, budi pristojan i ne vrijeđaj! Ja volim Patriciju i ona voli mene!" kao pijevac nad jatom mladih kokoki, razgoropadio se Do.
"Ona je 'laka ena', mili brale, dola je da nas posvadi i orobi...!" zapomagao je Boro.
"Opet ti kaem, ne zloupotrebljavaj gostoprimstvo...!" otro je upozorio Do.
"Brale mili, ona je 'laka ena'..." insistirao je Boro.
Boro ima dosta prijatelja i oni dolaze da ga vide poslije teke operacije. Sve posjete pretvorile su se u napad na zaluđelog brata i profesionalnu "laku enu", koja, kao u inat nije prestajala da ga ljubi i tepa mu, pred svim tim gostima.
"Moj dobri Buco! ta bi on bez svoje Patricije? Pogledajte ga kako mi je lijep... Pogledajte kako je čist. Ko ga ne bi volio? A oni ga spratili u starački dom da umre..." nabrajala je i ljubila ga, a gosti se snebivali i odlazili kućama da čim prije telefoniraju i prepričavaju . Ovo čudo se irilo poput srednjevjekovne kuge.
Kako se Boro zdravstveno podizao tako je vie traio pomoć od prijatelja i poznanika, u obračunu sa bratom i "lakom enom", i to postavljao sve paničnije. Sa "lakom enom", on je samo tako oslovljava, u stalnoj je prepirci i svađi, ali kako je ona i obdarenija riječnikom i brzinom jezika, dovodila ga je do bijesa i većih doza lijekova, pa i posezanjem za fizičke obračune.
Patricijja mu je prostor u kući ograničavala sve vie, smjestila ga je u udaljenu sobu, ni telefon mu nije doputala, pa se iskradao i iao u komiluk da telefonira, ali da i komije priziva u pomoć. Najvie se uzdao u preduzimljivog gospodina Georga, i nije se prevario. Nazvao ga je:
"ta da radim, moj rođo Georg?!" plačni glas Bore uznemirio je već povrijeđenog prijatelja.
"Ubij đubre!" bez dvoumljenja uzvratio je Georg.
"I ja sam to mislio, ali ne smijem đavola ubiti, ubio bih i sebe", rasplakavi se vie, jedva je do Georga dopirao Borin glas.
"Ubij đubre! Ja ti to kaem!" grmio je Georgov glas u membranu slualice, pa naglo presahnuo prekidom veze.
Razgovor je vođen iz komiluka, i u povratku nije uspio da se oslobodi Georgovog nagovora da ubije uljeza, i da bi naboj bio veći, dočekala ga je Patricija:
"Ide po komiluku da saziva svijet i blati brata..."
"A ćuti 'laka eno', ako te dograbim..." pomamio se Boro.
"Dograbi, pseto jedno, pa ću da zovem policiju i zatraim da te deportuju u tvoju zemlju. Ti si bez zelenog kartona", uzvratila mu je ispriječivi se na pragu vrata.
"A koga će ti deportovati 'laka eno', bjelosvjetska...!" Boro je grmio grlom i omahivao pesnicom.
"Tebe kučkin sine!" grmila je i ona hvatajući se u kotac.
Do je pokrenuo kolica prema izvoru graje, ugledao je brata i voljenu u guanju, dodatnom snagom pourio je u namjeri da ih razdvoji, ali oni su se gurkali i omahivali, da bi se samo on, Do, u jednom trenu, naao bespomoćan na podu.
Nakon uspostavljene tiine Boro se sklonio u sobu, Patricija se izgubila u drugoj sobi, Do je i dalje bespomoćno batrgao na podu pored vrata dnevnog boravka, i glasom koji nije mogao doprijeti ni do koga, prizivao i molio. Domalo, sa spakovanim koferom u ruci, nad uplakanim Doom pojaviće se Patricija:
"ao mi je, moj dobri Buco, ali ja sam ovdje progonjena, idiot hoće da me ubije... Ja odlazim..." poljubila ga je i kročila prema izlazu.
"Ne! Ne! Neeee!" zapomagao je Do uz zastraujući krik, koji bi ganuo i najtvrdokornijeg mukarca.
"Mili moj... Ja tebe volim... Ali..." govorila je, "plakala" i podizala ga u kolica.
"Ne naputaj me!" jedva se čuo njegov vapaj.
"Neću, ljubavi, neću... Voli tebe tvoja Patricija... Ali, tvoja Patricija je zaplaena ena, on je ubica, ubica..."
"Vodi me u sobu, vodi...!" molio je i kukao potpuno izgubljen Do.
Odbacila je kofer i dograbila ga, te izljubila podiući ga u kolica, koja je povukla prema spavaćoj sobi i bračnom krevetu. Izvukla ga je na krevet i prislonila se uz njega. Traio joj je grudi, te nad njima kao da su majčine, neutoljivo plakao i molio da ga ne napusti tako bespomoćnog. "Plakala" je i ona.
"LJubavi, ja tebe volim, ali ja ovdje ne smijem ostati... Ubiće me...!" plačan glas smodavao je nepokretnog iluzijom ljubavi opčinjenog mukarca, koji nije u stanju da zatiti svoju enku.
"Ostani, molim te...!" bio je to njegov poslednji vapaj.
"Mi se volimo!. Ti mora da me zatiti... Mi se moramo oeniti!" između "ridanja" tek povremeno oglaavao se glas povrijeđene i "nezatićene" enke.
"Vjenčaćemo se!" uzvratio je Do.
"Vjenčaćemo se!" podviknula je Patricija.
Sahatak vremena Do je balavio Patricijjine grudi i ridao, kao to plaču gladne bebe kad neishranjene majke ne mogu da ih nahrane. Prepustila mu se enka...! Omukuje ga...!
Do je najsrećniji mujak svoje vrste, a Boro nariče za njim, saaljavajući ga kao bespomoćnog jadnika.
Čitavu noć Boro nije mogao da dokuči san, pa se neispavan, po svanjivanju i bavljenju u klozetu, ponovo vratio u krevet. A i gdje bi drugo, kad nigdje nije dobrodoao, nego u svoje selo, u koje nikad doći neće ako ne postane bogat.
Brat i "laka ena" ustali su i piju kavu, ranije nego to obično čine. Prvi put njega ne zovu na jutarnje kahvenisanje, razmilja o tome, i krivo mu je i drago, jer jutros ne bi mogao da otrpi da pored sebe gleda" enu-probisvjeta".
Boro je čvrsto zaspao.
Kad se probudio Doa i "lake ene" nije bilo u kući. Nisu se vratili ni kasnije, kako su po Borinom miljenju morali, zbog Doovih navika i umora. A kada je pala i noć uspaničio se. Latio se telefona i krenuo da obavjetava prijatelje i znance o nestanku brata.
"Ona 'laka ena' odvela ga negdje!" panično je dojavljivao. "Pomagajte rođena braćo!" molio je.
LEINARKE glava8.
Gospodin Do je sve vrijeme iza smrti gospođe Meri u posebnim i stalno novim uslovima ivota. Za tri mjeseca premnogo se događalo oko njega da bi bolesnik, kakav je on, mogao sve to prebroditi sa stalno zdravim mislima i racionalnim ponaanjima. Imao je dilema, kolebao se i imao potreba da se savjetuje sa iskrenim prijateljima, ali su oni, kao po dogovoru, izmigoljavali iz razmjena misli o njegovim nevoljama. I u mislima ostao je sam i osjećao se kao natruo stari hrast na uzvisici izloenoj grmljavinama i ruilačkim planinskim vjetrovima.
Istina je, ovih dana Do ivi u iluziji zaljubljenosti u enu, ni njemu posve jasnoj mjeavini likova pokojne supruge Meri i vragolaste njegovateljice Patricijje, pa ipak odluku o ulaenju u drugi brak nije donio bez dubokih premiljanja, i naročito odluku nije donio naglo, i sinoć, kako misli samouvjerena Patricija. Bez obzira na povremene padove, koji su uslovljeni fizičkim nesposobnostima da ivi sam, umno je zdrav i svjestan, i pouzdano je znao da će uskoro doći do ispostavljanja zahtjeva za brakom, jer sva Patricijina ponaanja ukazivala su na to. Lomio se kao "Isus na krstu", da ili ne brak, ba tako se izrazio u jednom dosta kasnijem razgovoru sa gospodinom Aleksandrom. Nije mu bilo lako oskrnaviti pokojnu Meri i njihovih preko pedeset godina braka. A enidba tri mjeseca po njenoj smrti zaista skrnavljenje je te ljubavi.
Zazirao je od osuda prijatelja i poznanika, koje će nuno uslijediti. Istinski je vjernik i nije mogao da ne pomilja i na sud Pravednika. I sve zbog "lake ene", kako već na sav glas razglaava brat Boro. A i brat mu je na savjesti, ipak, kako-tako, njegovao ih je četiri godine, teko se razbolio a on ga odbacuje. I sve zbog "lake ene?!"
A sve bi to moglo da bude i drugačije postavljeno, kad bi ko htio da saslua bolesnog Doa i ljudski razumije. On je pred neprobojnim zidom, bez izbora, smrt ili ovo kako radi. Da je samo smrt u pitanju, lake bi donosio odluke, njega je istinski strah golemih muka koje će nuno uslijediti i trajati do posljednjeg daha.
Svjestan je koliko mu njegova imovina opredjeljuje sudbinu, i da su zbog nje uz njega "voljeni" brat, kojega do nedavno nije ni poznavao, i jo "voljenija ena", koja je zaista iz neke "čudne porodice", kako će se dosta kasnije izraziti pred gospodinom Aleksandrom.
Do je popustio pred olujom pohlepe i prihvatio Boru za njegovatelja, iako se to kosilo sa svim njegovim tadanjim shvatanjima. Već tada osjećao je stepen Borine pohlepe, a i znao je koliko će mu biti uskraćeno od moguće njege uz nesposobnog čovjeka, ali i nadao se da će biti nadoknađivana toplinom bratovljeve prisutnosti, pa je i prihvatio da imovina nakon njega i dopadne u njegove ruke, jer u tome ima i prirodnosti.
Boro ga je razočarao prerano, premnogo je elio da pomru brzo, i učinio je mnoge nepravde nemoćnoj Meri, od kojih nikako ne moe da mu oprosti to ju je tukao. Nesrećan je to se razbolio njegov brat, tim prije to se zatekao kod njega, ali mu nije ao to će da ga ostavi bez nasljedstva. Tako prljavo nasrtati na tuđu muku i nije moglo proći bez Boije kazne, Do je vjernik i duboko vjeruje da je to NJegovo djelo.
Uz svu muku koju je imao sa Borom, Do se bio pomirio da skonča i uz takvoga njega, jer mu ivot i tako nije obećavao. Međutim, umijeao se Gospod i onesposobio Boru za njegovateljstvo. ao mu ga je jer Boro nije kriv za to, ali nije kriv ni Do, koji bez pomoći drugih ne moe da ivi, a mora da ivi, bez obzira koliko dugo će ivot da traje. I Bori trebaju njena ruka i topla riječ, a on ima gdje da ih potrai, uz suprugu, kćerku i sinove, koje nije ni spomenuo za četiri pohlepom oblaćene godine. A gdje Do moe da je nađe? Preostalo mu je samo jedno utočite imovina, uz Patriciju ili neku drugu "laku enu." Do je tu samo sredstvo, dobro mu je to znano. iviti ne moe dugo, tek koliko "lakoj eni" treba vremena da ovlada imovinom, a do tada će ga ona njegovati trebaće joj iv i koliko-toliko izgledan. A poslije, poivi li preko toga biće mu "kao Isusu na krstu", Aleksandru povjeriće svoje misli.
Patricija!?
"Naivan je Boro kad je mislio da ja ne znam sa kakvom osobom imam posla", u tom dosta kasnijem razgovoru sa gospodinom Aleksandrom, otvaraće se Do. Kao to je znao Borine ciljeve isto tako znao je i Patricijine namjere, a naročito je bio svjestan koliko se njih dvoje dobro prepoznaju i zaziru jedno od drugog. Vrlo ga je ljutila jedna Borina izjava, kad je rekao da je ta ena dola da IH orobi, ne da orobi Doa, već da IH orobi, on se ustvari ponaao kao Doov staratelj i vlasnik njegove imovine. Nakon kolapsa sa srcem, kad vie Doa nije mogao ispomagati, čak ni odvesti do toaleta, o tome nije govorio kao otvorenom Doovom ivotnom pitanju, a nije prestajao da govori o tome ko će biti nasljednik. Do se sve vie osjećao samo kao sredstvo u rukama dva gramzljivca.
A novac!?
Meri i Do, kako im se primicala starost, čeće su govorili o njoj, ali ni u najcrnjim vizijama nisu pretpostavljali ono to ih je dopalo najtuniji oblik nemoćne starosti. Napravili su uteđevinu i koristiće je za putovanja sve dok god budu mogli zajedno da hode, po njihovim planovima to je bio glavni smisao budućih staračkih dana. Napisali su poodavno testamente, "da ih smrt ne pretekne", zbog onog koji ostane zadnji.
Po umiranju zadnjeg, to pretekne, pokloniće crkvi, rodbini i prijateljima, sve su napisali poimenično i u procentima. Kad dođe do potrebe da im treba njegovatelj, usaglasili su se, pronaći će mlađu porodicu, besplatno im ustupiti jedan apartman i jednom od njih davati solidnu mjesečnu platu. I onda pojavio se Boro i sve to izokrenuo. I onda razbolio se Boro i pobrkao i sebe i onog posljednjeg iz testamenta Doa.
U nastaloj situaciji svi su za Doov novac zabrinutiji od njega, a jedino on zna sve istine i sve pravde. tedio je za starost, on će i da ga potroi u starosti, jer je to, naalost, njegov jedini izlaz, na tim je mislima. Sada, kad vie ne moe bez velikog novca otići ni do toaleta, za nj vie nije prvo pitanje kome će da plaća, ili ko će biti nasljednik, njegovo pitanje je kako da to bezbolnije ivot privede do Pravednika.
A Patricija!?
Za Doa ona je isprepletena od svih pređa i svih boja, ali za toliko i umije vie od drugih, vjeta je oko bolesnika koliko to iko moe biti. Za mjesec dana preporodila ga je, udahnula mu moral i fizičku snagu, objektivno on je znatno boljega stanja nego prije dvije godine. Upravo tako mu je prije dva dana saoptio i ljekar: "Sa vama, gospodine Do, događa se fenomen. Objektivni pokazatelji vaega zdravlja pokazuju oporavljanje, i planiram da vam oborim terapijske doze... Gledano i objektivno i subjektivno, vi ste na nivou od prije dvije godine, to je za vae bolesti, u mojoj praksi, nezabiljeeno."
Patricija umije da priđe bolesniku sa svih strana. I nesvjesno Dou se nameće poređenje nje i Bore, jer ga je on ubijao neprovarljivim pasuljom i premasnim kobasicama, a ona ima desetine recepata vrlo ukusne ali i dijetalne hrane koja mu godi. Kad je god trebao poći na toalet hvatala ga je panika od Borine nezgrapnosti i prostakluka, a uz Patriciju sve neprijatnosti prole su prvih dana. Dirnula ga je njena toplina, koju nije imao već desetak godina, od kako se razboljela pokojna Meri. Zna Do, Patricija to posmatračima predstavlja kao da je ljubav, zna i da svi znaju da je to podvala, zna i za njenu uobrazilju da je kod njega stvorila iluziju o ljubavi, ali zna i ono to nikoga ne zanima, a to je da je njemu u toj iluziji veoma ugodno i ivi pristojan period ivota. Ima u njemu i neke ljubavi prema ovoj eni, u kojoj jo uvijek vidi i dio svoje Meri. Svjesno i polusvjesno i on podupire tu iluziju, jer je i u njegovom interesu.
Dokle će da mu bude "dobra", koliko moe da traje iluzija..., na koje vrijeme ga je programirala?
Ovo su Doova prava pitanja a ne novac, jer njega svakako neće moći ponijeti pri seobi u vječnost, u koju nepokolebljivo vjeruje. Na ovo pitanje nema odgovore, kao to ih nemaju ni milioni staraca u Americi, a panično trae ih. Ali neto od toga Do ipak pouzdano zna.
Uz "laku enu" ivjeće due nego bi bez nje.
Uz "laku enu" ostatak ivota biće mu ljudskiji nego bi bio bez nje.
I ono najosjetljivije pitanje, kad "laka ena" ostvari svoje ciljeve, iako ga bude ubijala, učiniće to na način koji on neće spoznati, niti će ga ikad i iko otkriti. Ugaziće i u smrt kroz iluziju sreće.
"Usput, u svemu bogata i racionalna zemlja Amerika", u jednom od čestih razgovora sa gospodinom Aleksandrom reći će gospodin Do, "ima najsiromanija rjeenja za stare i iznemogle. Starci su nezatićeni...!"
Gospođa Patricija je, lake nego se i sama nadala, dola do Doovog pristanka na brak. Vjenčanje će obaviti bez pompe, bar jo dva mjeseca ne eli da to saznaju Doovi poznanici, jer joj ogovaranja ne idu u prilog dok traje borba sa glavnim nasljednikom. U svemu jedino joj je Boro tvrd orah, pretvrd čak i za njene iskusne valje, pogan jezik i tvrde zube.
"ta misli hani?!" nakon to je ispred njih postavila jutarnju kafu, te poljubila ga, mednim ustima otpočela je raznjeena nevjesta i nastavila: "ta misli hani da pođemo u Las Vegas, i tamo da se vjenčamo?"
"Las Vegas!?" istinski se iznenadio Do.
"Zna hani", očekivala je njegovo iznenađelje i spremila je objanjenje: "Ovdje bi izgubili koji dan dok bi razrijeili formalnosti, papire... U Las Vegasu dovoljne su samo vozačke dozvole. A hani, brak treba i proslaviti, pobjeći od zlih očiju i jezika. Zabavljaćemo se u kockarnicama. Ima mene, ti si srećković, oprobajmo se i na kocki u paru Zorića!?" nabrajala je, podizala se, ljubakala ga i sjedala sučelice, ali svaki put tako da mu isuče gole iznadkoljenice, u koje on nije prestajao da gleda i misli samo Bog zna ta.
"Daleko je?!" proaptao je.
"Moe ti hani, moe. Pa ti si mladoenja!?" kikotala je, poskakivala i ljubakala ga: "Hani, ja sam uzbuđena nevjesta!"
"Avionom...?!" pretpostavio je.
"Ne, idemo automobilom!" dočekala je odlučno.
"Ne znam hoću li moći da izdrim, ali O.K.", pomirio se gospodin Do.
"Hani!" doviknula je i nastavila sa svojim planom: "Ima li nekog prijatelja u Las Vegasu?"
"Pa rekla si da je bolje da smo tamo sami", gotovo prijekoran bio je Do.
"Zbog svjedoka", objasnila je.
"Imam", nakon kraćeg premiljanja odgovoriće Do.
"Kako mu je ime?" zapitaće sljedeći svoj plan.
"Treba ba odmah, ne moe da sačeka!?" opet je promrsio Do.
"Zbog telefonskog broja i adrese, treba odmah."
"David Karlson, kad već hoće odmah!" poluljutito izrecitovao je Do i nastavio: "David mi je duan pet hiljada dolara, već pet-est godina. Moda nije zgodno zbog toga, ali ne mogu da se prisjetim jo kojega prijatelja u Las Vegasu."
"O.K.", zapisivala je Patricija.
Sjutradan, po dolasku u Las Vegas, Patricija se javila svojoj poznanici, obavjestila je o novom braku i zamolila da joj bude svjedok pri vjenčanju, to je ova prihvatila bez zapitkivanja. Sa Doovim prijateljem-svjedokom nije bilo po očekivanju.
"Je li to kuća gospodina Davida Karlsona?" nakon to se Patricija predstavila kao operaterka hotelske recepcije, zapitala je.
"Da, na telefonu je David", uzvratio je glas.
"Na gost, a va prijatelj, gospodin Do Zorić, eli da vas pozdravi", rekla je i Dou ugurala slualicu.
"Alo, Davide, kako si?" jedva da se mogao razumjeti, promucao je Do.
"ao mi je Do zbog tvoje Meri, primi saučeće!" uzvratio je gospodin David i nastavio: "Kasno sam saznao za njenu smrt da bih pristigao na sahranu."
"Hvala lijepo", zaplakao je Do i glas oborio do nečujnosti. Patricija ga je oinula po rebrima.
"Kako si ti Do, kako Parkinson...?" David je pourio da promijeni predmet razgovora.
"Dobro sam, tako..."
"Moe li sam o sebi?"
"Ne..!" Doa su opet skolile suze.
"Pa kako..., kako se ispomae? Čuo sam i za Borinu tragediju", prekinuo ga je David tek shvativi koliko Do govori teko.
"Pazi me jedna dobra prijateljica. Ime joj je Patricija. Ona je zdrava i bez srestava za ivot, a ja sam bolestan i ne mogu bez njene pomoći, pa dogovorili smo se da se vjenčamo." Najednom Doa je grlo poslualo, govorio je razgovjetnije i dovoljno glasno.
"Da se eni!? A pokojna Meri jo se nije ni ohladila...!" zagrmio je glas iz slualice.
"Polako, Davide, da ti objasnim", jo uvijek smirenim glasom nastavio je Do.
"Ti si poludio!" i dalje grmio je David: "Ko je ta ena, od kad je poznaje?"
"Mjesec dana!" snishodljivo odgovorio je Do.
"Pa ti si stvarno skrenuo pameću, kako te nije stid da se eni? I ne moe da izdri ni godinjicu pokojnice. Biće da je ljubav prevladala..?!" podrugivao se prijatelj.
"Nije, Davide, to, ovdje se radi o humanom braku." Do je i dalje bio smiren, to je Patriciju prijatno iznenadilo. Nastavio je: "Vjenčaćemo se sjutra, ovdje, u Las Vegasu, pa sam te nazvao kao starog i dobrog prijatelja, da mi bude svjedok i kum."
"Sram te bilo! U tom zlodjelu ja neću da saučestvujem", izgalamio je gospodin David te prekinuo vezu.
Ovome i ovakvome razgovoru prethodila je jedna drugačija telefonska priča, obavljena koji dan prije. Svodeći bilans Doovih finansija Patricija je naila i na neke papire i imena dunika. Prepisala je imena i dugove, te dala agenciji da se raspita o dunicima i razlozima nevraćanja, te da ih podsjeti na obaveze.
Agencija je obavila rutinski razgovor i sa dunikom Davidom Karlsonom, koji je tu akciju shvatio kao predtubu, povrijedio se zamjerajući Dou, zato ga nije prethodno nazvao i pokuao da naprave dogovor. I najednom taj Do u Las Vegasu, eni se i njega poziva za kuma.
Pretpostavivi da je Las Vegas izabran zbog tajnosti vjenčanja, jer se toga ovdje već nagledao, gospodin Karlson ne časeći podigao je slualicu i nazvao Georga, da to provjeri, ali i da ga eventualno i obavjesti o ovome.
Georg je vijest dočekao kao poslasticu, uljepala mu je dan, i ni on nije časio, počeo je da okreće telefone koje je znao na pamet. Prvo je nazvao upaničenoga i ojađenoga Boru, koji je sada postao njegov tićenik.
"Boro!" kao kad se dozivaju čobani s brda na brdo, vikao je Georg.
"A ti si brale rođeni, Georg. Ima li ih igdje?" zapomagao je Boro.
"Ima Boro, ima! Eno ih, provode se u Las Vegasu. Zna, ovdje mu neto ne valja sa potencijom..." i dalje je vikao Georg.
"Odvela ga 'laka ena', pomagaj, brale rođeni..." Boro je plakao.
I kao iza jesenjih proloma oblaka, kad potoci gromoglasno zakotrljaju kamene oblutke, na sve strane odzvanjali su telefonski zvukovi i javljali o jo jednom braku "lea i leinarke."
Za tri dana, koliko su "mladenci" boravili u Las Vegasu, nisu prestajali da ih uznemiravaju telefonske prijetnje, podsmijesi, psovke...
Već sljedeće večeri, u Georgovom domu, upriličena je večera, na kojoj su pored Leonarda i Freda sa suprugama, bili i poznati advokat Brajan Vilijams, te neuropsihijatar Stiv Popov, i oni sa suprugama. Dok ih je Georg sazivao, već tada je rekao sve to misli da kae i večeras, ali on voli da govori pred ljudima od ugleda, ne krijući da za sebe misli da od njega niko i ne moe biti ugledniji.
"Okupili smo se da spriječimo jedan zločin", otpočeo je probadajući advokatove oči, i nije prestao dok gospodin Brajan Vilijams nije klimnuo glavom. Okrenuo se doktoru specijalisti, pa ponovo zagalamio:
"Svi znamo Doovu bolest i njen stepen, neuračunljiv je čovjek, i taj brak moramo ponititi", ni ljekara nije prestao da probada sve dok i on nije klimnuo glavom, nastavio je: "Podići građansku parnicu za ponitenje sklopljenog braka u stanju mentalne nesposobnosti jednog od učesnika, u ovome slučaju Doa. Gospoda Brajan i Stiv su stručnjaci, oni znaju kako se to radi, a nas trojica znamo da to kota, i mi ćemo to finansijski pokrivati do kraja. Moramo zatiti naeg biveg prijatelja", zaključio je Georg, pa prozvao Leonarda i Freda da i oni kau svoje, da potvrde ono to je postavio on.
"Svakako, pametan čovjek ne bi mogao da uradi ovo to radi Do, zaista Do nije pri svojoj. Slaem se u svemu sa Georgom", pourio je da se izjasni gospodin Leonard.
"Ja poznajem Doa preko pet decenija, cijenio sam ga jer on je to zavrijeđivao", kao i uvijek smireno i sporo govorio je gospodin Fred, nakon predaha nastavio je: "Već nekoliko mjeseci kao takav taj čovjek vie ne postoji, u pitanju je druga ličnost i karakter, u pitanju je bolestan čovjek koji nije svjestan svojih radnji i odluka, i saglasan sam da ga treba zatititi i brak proglasiti nitavnim, jer je brak motivisan isključivo pohlepom drugog bračnog učesnika."
"Ne zaboravimo jo jednog nemoćnog čovjeka", čim je zavrio Fred ustao je i pridodao Georg. Jedino je Georg ustajao kad je govorio, ne samo u ovoj prilici, goropadan po svojoj konstituciji imao je potrebu da je često naglaava, pa je i ovo neprimjereno ustajanje podređeno tome.
"Moramo zatiti jadnoga Boru", odmah je prihvatio Leonard.
"A to svakako", potvrdio je i Fred.
Boro je već prosuo mnogo suza u telefonsku slualicu, ali je glavni svoj udar ostavio za kasnije. U dosluhu je sa Georgom i radi uz njegovu saglasnost, a zna i za akciju koja se vodi preko ljekara i advokata. Do je savjestan i veoma odgovoran brat, razmiljao je Boro, ali on je i iznad svega religiozan i sklon da se plai Boije kazne, iz toga je i njegovo mistificiranje crkvenih ljudi, čim hijerarhijski vanijih za toliko vie. Najvii mu je ivi čovjek ovdanji episkop. Boro o crkvenim ljudima ima potpuno drugačija shvatanja i iskustva, on ih zna kada su pored komunista prolazili na prstima, pa i episkopi. Za Doa ovdanji pop veći je nego za Boru svi episkopi svijeta zajedno.
Samo mali prekor episkopa za Doa bio bi dovoljan da promijeni svoju odluku, i da najuri tu opasnu enu. U to je duboko uvjeren prepredeni srbijanski seljak Boro. A njemu nije teko doći do episkopa, nije mu teko ni muki zaplakati, nije mu teko ni episkopovu dobrotu i vjeru u ljude upregnuti u svoja kola. On je sposoban za sve, nadmudrivao se sa komunistima i izvjebao za sve situacije. U tom pravcu usmjeriće svoje akcije.
Po povratku iz Las Vegasa, na kućnom pragu, svjei bračni par dočekao je razbjenjeli Boro.
"A gdje si moj rođeni brate? Uđi, brale, u svoj dom i dobrodoao. A ti, 'laka eno', da se nisi usudila da ga pređe... Ubiću te kao zeca."
Preplaen dočekom, premoren od putovanja, a već kasni i sa lijekom, Do se bespomoćno klatio u invalidskim kolicima koje je preuzeo Boro i grubo, koliko je i sam traljav, udarajući o tokove vrata, ugurao ih u dnevni boravak, pa sjeo pored njih i na sofu.
"ta uradi, rođeni brate?" zapomagao je čupajući objema rukama bujnu i potpuno sijedu kosu.
"Smiri se Boro, smiri..." sa granice svjesnosti smogao je snage da smiruje Do.
"Laka ena rođo, laka ena uniti nas, laka ena rođeni brate Do..." plač sedamdesetogodinjeg Bore raspukao bi i aranđelovački kamen granit a kako neće bespomoćnog Doa, kojemu se najednom ide u klozet, protjeralo ga i naprijed i nazad, kako se to kae, ali ni to neće da povjeri bratu koji je u naletu bijesa...
"Molim te, Boro, idi u svoju sobu i ostavi nas na miru", smogao je snaga da kae mirno.
"Laka ena nas posvadi, rođeni brate. Govorio sam ti..." stizala je suza suzu.
"Rekao sam ti, Boro, ostavi nas na miru", a onda pokuao je da podigne glas: "Ako se ne povuče u svoju sobu pozvaću policiju!?"
"Zar tako sa rođenim bratom koji je izgubio zdravlje njegujući tebe i tvoju enu, zar tako nezahvalni brate...!" nabrajao je ali i povlačio se u sobu, pri tom nije prestajao da čupa kose.
Povukao se Boro, ali ne pred prijetnjom Doa, on se zaplaio Patricije koja se nije pojavljivala, pa je zaključio da je već dozvala neku od svojih prijateljica i prepričala svoju nevolju, te zatraila eventualnu policijsku zatitu. Usput, Boru stee u grudima, podsjeća na predinfarktne bolove, uplaio se od toga, te odustao je od odlučne borbe koju je isplanirao i bio započeo.
Do koji dan, prije Patricija pa Do, doznaće za tubu o ponitenju braka, koju vode bivi Doovi prijatelji, sa advokatom i neuropsihijatrom, ali i uz pomoć crkve. Uznemirila ih je ta vijest.
Patricija se ponaa kao Doova supruga, to daje na znanje svima i napasno zahtijeva da se tako ophode prema njoj, i ko neće tako u njenoj kući ne moe imati mjesta. To se odnosi na sve pa i na Boru, kojemu je već rekla da neće vie da ga gleda u "svom domu."
Boro je ratoboran i istrajava uz nagovore i pomoć mnogo ljudi, ali u kući u kojoj ivi usamljen je i odbačen, sa prijetnjom praktične i istrajne Patricije, da će uz pomoć policije biti najuren tamo odakle je i doao. A on nema papire američkog građanina, on je samo turista u Americi. Turist četiri godine? i zaista dovoljan je samo jedan poziv i on će da se nađe na aerodromu. Opsijeda poznanike i istrajava, a najvie očekuje od episkopa, sa kojim se već čuo, i koji mu je obećao pomoć, obećao je da će primiti na razgovor njih dva brata bez prisustva te ene, to je Boro i molio.
Do je nesrećan. Najvie ga bole priče po kojima je oskrnavio postelju mrtve Meri, izdao je i onespokojio njen grob, jer je prigrlio drugu enu prije nego se prva i ohladila, a usput novoprigrljena je i "laka ena." Te priče naročito dopiru od ljudi bliskih crkvi, pa i svetenih lica, to njegovu savjest dovodi do nespokoja i pobune. On sve čini da uspostavi kakve-takve odnose sa crkvenim ljudima, ali sve pokuaje, jo u začetku, presijecala je Patricija. Ona jest za te veze, ali da ih pravi isključivo ona.
Patricija ima odveć neprilika, čak i za njena bogata ivotna iskustva. Do je nervira zbog prevelike vezanosti za crkvu i tamonje ljude, i mora da ga smiruje. On će biti miran samo ako se vjenča u crkvi, to mu je postala opsesija, stalno poziva ljude i moli ih da se u ime njega za to izbore kod popova. Bilo kojeg od njih. Obećava i pomoć crkvi, velike donacije, samo da umiri savjest i okaje grijeh. Shvativi koliko je opterećen crkvenim vjenčanjem i ona će početi na tome ozbiljnije da radi, i ona da nudi novac, uvjerena da se sa njim moe rijeiti svako pitanje u Americi.
Iz crkvenih krugova stiu negativne povratne vijesti o mogućnosti vjenčanja i Do je nesretan i na nov način bolestan.
Preko Georgovih glasnogovornika do Patricije dopiru tvrdnje da je sudija već presudio o ponitenju braka, pa je i lavica teko ranjena.
Boro sve to zna, oblizuje se, likuje i prijeti da će fizički unititi bratovog ubicu, "laku enu", kako je uporno naziva.
Javno mnenje je potpuno na Borinoj strani, zgraava se nad zlodjelom bjelosvjetske ene, koja je iz koristoljublja nasrnula na nemoćnu bolesnu braću, koju mora, to javno mnenje, da uzme u zatitu. Od Doa i Patricijje svi odreda okreću glave. Ne samo da im niko neće da sjedne za sto u crkvenoj sali, već im i uskraćuju mjesto i u polupraznoj sali, sa izgovorom da su popunjena sva mjesta.
Crkveni ljudi alju jasne i tvrde poruke da o vjenčanju ne moe biti govora prije nego prođe godinjica smrti prethodne supruge.
O slučaju Doa i Patricije, u gradu, govori se vie nego o ljubavnoj aferi američkog predsjednika Bil Klintona i Monike Levinski, a događaju se u isto vrijeme.
LEINARKE glava9.
Sedamdesetogodinji Boro, iako polupismen, vrlo je vispren i umije dobro da se postavi i u najkomplikovanijim situacijama. Kad nema znanja za situaciju, on se smijuri i pokuava da dokuči koje je od izneenih stavova blie da se prihvati od većine, pa se dodvorava njegovom tvorcu i klimajući glavom uporno potvrđuje da je uz njegovo miljenje. Čini to toliko uvjerljivo da zaista na sabesjednike ostavlja utisak mudra čovjeka, koji zna predmet razgovora, ne voli da se mijea ali jasno staje na stranu pametnijih.
Nikad nije puio i pio, nije se ni preguljivao od rada, ali je siromatvo nosio teko i prve bore pokazuju znake starosti. U ove četiri godine on je dobio koji kilogram, tek toliko da zategne seljačku zdravu kou i izbrie one prve bore. O odijevanju, kad je tek doao, brinula je snaja Meri, a ona je po tome decenijama prepoznatljiva, nakupovala mu je odijela, obuće i vea, i sve to za nivo gospode, kakvi su inače bili ona i Do, a i Boro to mora biti, jer će se sa njima pojavljivati svuda, tako je radila i govorila u periodima boljeg zdravstvenog stanja.
Iznadprosječno visok, sa gustom i valovitom sijedom kosom, te uvijek elegantno obučen, uz skupocjen automobil Cadillac, brat gospodina Doa, uz simpatičan i uvijek blagonaklon izraz lica, gospodin Boro se izborio za mjesto uglednog i dobrodolog čovjeka, naročito se to odnosi na vjernike okupljene oko crkve svete Trojice.
Posljednjih dana o njemu se mnogo govori, svi ga ale, zbog tekog obolenja, ali i vie zbog nepotenog odnosa bogatog prema siromanom i bolesnom mlađem bratu, kako će se govoriti. Nakon vjenčanja i prvog nedeljnog dolaska u crkvu, taj odnos će se iskazati u tome stepenu da će se Do i zaplaiti. Već tu će da plače, a Do od smrti supruge Meri inače ima često nagon za plakanjem. Ni jedan od prijatelja i poznanika, kod crkve, nije htio da se pozdravi s njim. Decenijama su se utrkivali ko će prije da mu prui ruku i potape po ramenu, a sada nije mu se javio ni onaj zadnji. Starcu je pucalo srce i nije imao snage da pogled podigne sa točka invalidskih kolica.
Boru su salijetali na sve strane, svako je elio da mu stisne ruku i izrekne riječi podrke, gurali su se oko njega i činili sliku kakve gledamo oko slavnih sportista i filmskih zvijezda. Oni koji nisu u taj čas bili oko njega govorili su o njemu, ponavljali njegove riječi, dodavali i oduzimali, a sve to iznad uiju brata invalida.
"Hvala vam braćo i sestre, hvala, i pomozite mi da zatitim zaluđelog brata", suznih očiju Boro je ponavljao riječi koje je odmjeravao gotovo čitavu prolu noć, a ovdje se jo i potrudio da ih i Do čuje koji put.
Dou je bio najtei onaj tren kada je vidio okupljene Georga, Freda i Leonarda sa suprugama, koji su veselo kikotali i podsmjehljivo gledali u njegovom pravcu. A oni su bili prosto opijeni svojim uspjehom, jer omalovaavanje koje mu se događa pored crkve plod je njihovih zamisli.
Gospođa Patricija imala je valjanih razloga da se dodatno pripremi za prvi nastup poslije vjenčanja. Iako vie nije ni znala ta ima od garderobe, dokupila je neke sitnice i za sebe i za Doa. Svojoj garderobi pridodala je ozbiljnije tonove, primjerene izglednoj gospođi uz neizglednog mua.
Do je zaista uočljivo popravio fizički izgled, dobio je i na teini, naravno, sve zaslugom nje i "enidbe", pa je htjela specijalnom masaom i puderisanjem lica, te garderobom svjeijih tonova da njegov napredak istakne i prikae i većim.
Prvi nedeljni crkveni ručak naumila je da postavi kao predstavu, sa glavnim ulogama vaskrslog Doa i nje uz njega. Premnogo je vjerovala u sebe i podcijenila je dejstva zaprki svojih protivnika. Doivjela je teak poraz.
Najveći lom stigao je od njezine nade, organizovanih njenih prijateljica, sa kojima je računala da će joj priskočiti u odlučnom trenu i preokrenuti javno mnenje. O tome se sa njima juče dogovorila preko telefona. One su i bile pole da se tako ponesu, međutim, zatečene su silinom odbojnosti prisutnih vjernika, pa su prvo oklijevale, očekivale su da će odbojnost prema Patriciji splasnuti, a kako se tako nije dogodilo odlučile su da joj čak i ne priđu. Skrivale su se iza grupa i ostavljale je samu na sceni, praveći se da je nisu jo ni vidjele.
Shvativi potpunu odbačenost, prevrtljiva Patricija je odabrala način na koji će se oduprijeti nepravdi koja joj se čini, kako misli i kako će da govori ona. Vidjevi da će pored nje naići starica od ugleda, priskočila joj je u susret i htjela je na prepad da iznudi bar jedan, ali vaan, pozdrav.
"Kako ste gospođo Lucia...?" razdraganim glasom presrela ju je Patricija.
"Sklonite mi se s puta nedostojna eno!" uzvratila je stara dama i ne pogledavi je.
"Priljenice!" pridodala je povijena baka, koja se skoro nije ni vidjela iza gospođe Lucie.
"Priljenice! Laka eno! Leinarko...!" zapljutali su naotreni jezici, očito su upućivani iz jata Borine reije.
"Mislila sam da će Do presvisnuti", kasnije će da se jada gospodinu Aleksandru, koji je sve to gledao iz prikrajka i bio jedini koji je priao Dou, pozdravio se i leđima ga titio od poniavajućih pogleda. Dohvatio je ručke kolica i Doa poveo u crkvu, dovezao do mjesta gdje je gospodin Do sve prethodne godine bio na liturgijama i sjeo je uz njega. Gospođa Patricija im se pridruila i sjela s druge strane Doa. Kad je sluba zavrila, Aleksandar je povezao Doa u salu za ručavanje, te kolica priveo jednome stolu gdje su sjedile samo dvije nepoznate osobe. Ali čim se Aleksandar okrenuo, one su ustale i promijenile sto. Nije bilo ličnosti koja bi od stida mogla, toga dana, da sjedi za stolom za kojim su Zorići, Patricija i Do.
Do je tih dana prosto nesretan čovjek, nemirne savjesti i pun stida, povjerava se Aleksandru koji ga ne naputa, upinje se da dokae da nije kriv u mjeri opteg ponaanja prema njemu, jer oni ne znaju njegove istine i nevolje, a tuđe lai prihvataju kao poslastice. Salijetao je gospodina Aleksandra i prosto ga premarao stalno ponavljanim riječima.
"Hoće li htjeti pop da me ispovjedi i pričesti?" Dou je ovo pitanje bilo najvanije tih dana, i Aleksandra je pripitivao na način kao da ba on o tome odlučuje.
"Hoće i mora!" uzvraćao je Aleksandar, a ni sam o tome nije znao koliko ni Do. Prije će biti da je znao manje, ali tako je govorio da bi ga smirivao. Dou to nije dovoljno, nastaviće da dopituje:
"Zato misli da mora?
"Nije pop Tvorac ni apostol, nije crkva njegova, on je samo činovnik crkve..." Aleksandar je bio uvjerljiv i Do je počeo da se oputa.
Poduprt ovom podrkom, Do će jednog dana da telefonira i razgovara sa svetenikom. Pitao ga je, direktno, da li će da ga vjenča. Dobio je nepotpun odgovor, ali svetenik je napomenuo da se ogrijeio enidbom prije godinjice smrti prethodne supruge, kao i grijehom ivljenja u nezakonitom braku, jer nije se vjenčao u crkvi. Doovo vjenčanje moe odobriti samo episkop, pop je jo i ostavio nadu. Pored vjenčanja Do je i vie opsjednut ispovijedanjem i pričećem, i ono malo ljudi koji su jo i htjeli da se čuju sa njim, morali su da govore samo o tome. Ne spava i ne jede, naglo i osjetno slabi, to će mnogo da zabrine gospođu Patriciju, istinski se zabrinula i od moguće njegove smrti, a ona jo ni jedan cilj nije ostvarila. Upriličila je razgovor u troje, uz Doa pozvala je i Aleksandra.
"Popovi hoće novac, podiu cijenu", Patricija je bila kategorična.
"Vjenčanje se uvijek i plaćalo, pa zato ne bi bilo i sa ovim", ne časeći uzvratio je Do.
"Ako trae mnogo?" uvivi jezik i glas, Patricija je otvorila novo pitanje.
"Dati im koliko trae, daćemo crkvi a ne ljudima..." Do je opet i bio brz i jasan.
"Treba 'podmazati' episkopa", ona je ila dalje.
"Gospođo Patricija, ne prelazite granicu pristojnosti, ostavite episkopa na miru..." presjekao ju je gospodin Aleksandar i time titio Doa, koji nije bio u tom trenu sposoban da sve odvae bez snanog učeća emocija.
"Moramo se izboriti za naeg Bucu, moga dobricu i dobrotvora ..." poskočila je prevrtljiva Patricijja, govoreći ljubila je Doa, koji je već bio ovlaio oči. "Molićemo vladiku da odobri da nas pop ispovjedi, pričesti i kasnije vjenča", dodavala je i oklijevala da na Aleksandra prenese glavne obaveze oko svega toga. On je samo radnik na čićenju crkvenih prostorija, neuporedivo najnii u hijerarhiji, ali je znala da on tamo ima ugled čovjeka kojemu je dostupan pristup svim ljudima oko crkve, pa i onom iznad njih, episkopu.
"Bi li ti mogao da razgovara...?" nije mogla dugo da taji naum.
"Ne!" Aleksandar je osjetio namjeru u začetku i presjekao ju je prije nego je dokraja i izgovorena. A mislio je drugačije, učiniće pokuaje koji nisu primjereni njegovom mjestu, on potuje Doa i saivljen je sa njegovim patnjama.
Patricija će krenuti odlučno u osvajanje crkvenog vrha, koristiće sva sredstva koja ima, Doov novac i bivi ugled, te svoju prepredenost.
Da popovi i vladika neće da ispovide ni vjenčaju Doa, govori se na sve strane i opravdava. Patricija u krilu dri telefonsku slualicu od jutra do večeri i doziva. Uspjela je da je sasluaju neki vani ljudi, kako se hvalisala. Jedan od njih, Vladimir Braun, zaista je nekada bio ugledan i uspjean poslovan čovjek, ali su ga godine oborile i gurnule u prikrajak, blizak je episkopu i bavi se nekim perifernim crkvenim pitanjima. On je dao gospođi Patriciji nade, čak je prihvatio i da dođe na jednu od večera kod njih.
"Ako ćete, gospodine Do, da vam episkop dozvoli da se pričestite i vjenčate, prethodno trebate da pomognete jednu humanitarnu akciju, tampanje jedne knjige", pri kraju večere ovako je gospodin Vladimir Braun zaključivao razgovor o gorućem problemu doma.
"Jeste li razgovarali o ovome sa episkopom, i je li on ovo trai od mene?" za svaku sigurnost Do je elio da to razjasni.
"Razgovarao sam i ovo je njegovo to govorim", potvrdio je gospodin Vladimir.
"Ja nikad nisam zaobilazio donacije, barem je to vama poznato gospodine Vladimire", prihvatio je Do.
"Platićemo!" pritvrdila je i gospođa.
"Napiite ček na $10.000 za tampanje knjige!" uslijedio je Vladimirov zahtjev.
"Nemamo sada toliko gotovine", uskočila je Patricija u strahu da bi Do prihvatio i tako neplanirano visok iznos.
"Daćemo donaciju, ali to to traite mnogo je", nije se dao pomesti Do, razmislio je i dodao: "Pa kakva je to knjiga i koliko će da kota kad njegovo preosvetenstvo misli da ja sa tim iznosom trebam da učestvujem?"
"Nisam ja rekao da to trai episkop", iznenadila je prevrtljivost na putu lapljenja nekad moćnog i potenog Vladimira.
Sjutridan Do je telefonirao Aleksandru i zamolio ga da navrati, jer mu treba u jednoj stvari, kako se izrazio.
"Da li da dam episkopu $10.000 da me pop ispovjedi i vjenča? Do će zapitati Aleksandra, čim je ovaj doao i sjurio se u fotelju.
"Nikako!" Aleksandar je bio kategoričan, dodao je: "Ti si Do pametan čovjek i čudim se da moe i da pomisli da tebi, ovoga puta, oko toga moe pomoći novac. To je pljačka za koju, vie sam nego siguran, episkop i ne zna." Aleksandar je zaista bio uvjeren da je tako ispostavljen zahtjev velika podvala. Dodao je:
"Usput da ti kaem, zaista je slučajnost, prije koji dan bio sam prisutan kada je episkop dao privatnu donaciju za tu istu knjigu i tome istome Vladimiru. Nije mi bila elja ni namjera da prislukujem taj razgovor, nametnut mi je, sluao sam Vladimirovo objanjavanje o potrebama te knjige i novca za nju.
U Doovom domu nepodnoljivo je od istrajne svađe brata i supruge, i na Dou je da to presiječe. Pozvao ih je na razgovor i zatraio tolerantnost. Otpočeo je:
"Patricija, mora da shvati da je Boro moj brat, da je on do sada ovdje bio po mojoj volji, i hoću da prema njemu uskladi odnose dok je u ovome domu", izrekao je, otpuhnuo pa se okrenuo prema bratu:
"Boro, ti zna način na koji si uao u moju kuću i koliko sam se tome odupirao. A pogotovo protiv tvoga ostajanja bila je pokojna Meri. Ti dobro zna koliko si pokojnoj Meri nanio zla, koliko ga i meni nanosi sada, i zna koliko sam bio tolerantan prema svim tvojim pohlepama i ispadima", gospodin Do je zadovoljan svojom odlučnoću, pa će zaključno: "To ćemo da zaboravimo i večeras ćemo da pričamo kao braća. Budi objektivan i odgovori nam. Moe li ti mene njegovati?
"Ne mogu, bolestan sam i ja", mirno je odgovorio Boro.
"Dao sam ti dosta i novca, je li tako?"
"Pa o tome ne bih večeras." Boro nije elio o tome pred Patricijjom, koju jo uvijek shvata i tretira kao stranu osobu.
"Ti treba da ide svojoj kući i svojima, eni i djeci. Pored onoga to si poslao u Stari kraj i potroio ovdje, ti će ponijeti i solidnu uteđevinu od pedesetak hiljada dolara, koje tamo ne moe potroiti dok si iv", Do je stamen i pun vjere u sebe i svoju odlučnost.
"Ja tamo nemam gdje ići, ovo je moja kuća ovo je tvoja i moja kuća, ja sam ovdje ostavio ivot i ovo je moje iza tebe..." Boro nije mogao vie da se suzdri i rekao je, sa malo riječi, sve svoje misli.
"Boro, ta ti to znači ' iza mene', ti me već sahranjuje...?" Do je i dalje miran ali i nepopustljiv.
"Pa mislio sam nakon tebe, kad ti umre, stariji si..." Boro se malo pokolebao.
"Boro, vrijeđa me. LJudi umiru a ne umiru godine", znajući Borinu prepredenost Do je odlučan i ne odstupa.
"Brale rođeni, istjeraj ovu 'laku enu' iz kuće, osramoti nas, začarala te...!" Boro bi i da zapomae.
"Ovdje, osim nas dvojice, prisutna je i moja supruga, i hoću da to potuje a ne da vrijeđa", Do uporno postavlja sve na svoja mjesta.
"Kakva supruga, brate Do, ona je priljenica koja je dola da zavadi i orobi braću...!" Boro upravo neće to.
"Ama ko je 'priljenica'?!" planula je Patricija.
Uslijedila je svađa i guranje, da bi se nekako i dogovorili, pozvaće gospodina Aleksandra, te uz njegovo prisustvo i pomoć nastaviće razgovor. Odmah je Do dohvatio slualicu i okrenuo Aleksandrov broj, te ga za sjutra pozvao na partiju aha. ah je bio vana spona u odnosima njih dvojice.
Kasnije je Aleksandra nazvala i Patricija, ali da ne znaju njih dvojica, te se napričala, sa glavnim naglaskom da nju hoće da ubije Boro, a da je od takve mogućnosti prepadnut i Do.
Boro ga je nazvao iz komiluka i traio da dođe i zatiti njega i zaslijepljenoga brata Doa.
Gospodinu Aleksandru bilo je krajnje neprijatno da se mijea u odnose to troje ljudi, ali je smatrao da mu je moralna obaveza da se odazove, tim prije to je znao da ga uveliko uvaavaju i Do i Boro. Nakon to su se okupili i sjeli za sto, Do je prepričao sinonji razgovor i zamolio posredovanje. Odmah se nadovezao Boro.
"Brale Aleksandre, pomozi zavađenoj braći među koje je banula'laka ena', da ih zavadi i orobi."
"Pod istim krovom ne moe moja supruga i moj brat", suznih očiju nastavio je Do: "Mene mora neko da ispomae. Ako ne moe brat, a ne moe, onda ostaje jedino supruga. Brat treba da se vrati svojima..."
"Nigdje se ja ne vraćam!" kategoričan je Boro.
"Neće da ide, je li?!" podvrisnula je Patricija.
"Ti da ćuti!" koliko ga je mogao ponijeti glas pokuao je da podvikne Do.
"Zato da ćutim? Ovo se tiče mene", nije ućutala, nastavila je: "Neće ćutati tvoja supruga pred nasilnikom!" ustala je i podviknula: "Ti se plai jer fizički ne moe da se suprostavi, i on to koristi, prijeti i tebi i meni. Ja ću da mu se suprostavim, bijedniku..." okuraena Aleksandrovom fizičkom zatitom nastavila je: "Pozvaću policiju, kazati da nas maltretira i zahtijevati da ga deportuju u njegovu zemlju. On nema papire, on ivi ilegalno u ovoj dravi..."
"Ama koga će ti deportovati priljenice bjelosvjetska, leinarko prokleta..." poskočio je Boro i ustremio se na nju.
"Zvali ste me gospodo, i ti Do, i ti Boro, i ti gospođo Patricija!?" Aleksandar je podigao glas, pa mirnije nastavio: "Gospođo Patricija i gospodine Boro, zato dok govorite skačete na noge, valjda za razgovore trebaju glave i um a ne noge i pesnice, i policija..." predahnuo je i odlučno nastavio: "Pozvali ste me kao prijatelja. Nerado se odazivam na ovakve načine, ali doao sam i hoću i da čujete ta o svemu ovome misli va prijatelj." Okrenuo se prema Bori:
"Boro, ti si bolestan čovjek i nisi u mogućnosti da njeguje brata. To je činjenica i od nje se ne moe pobjeći. Do je ovisan čovjek i bez njegovatelja ne moe, i ovo je činjenica. On ima suprugu koja ga moe njegovati, i zbog toga je, na ovaj način i u ovim prilikama, i ima..."
"Kakva supruga rođeni Aleksandre. Priljenica! 'laka ena'!" prekinuo ga je i zapomagao Boro.
"Priljenica i moe biti samo ena, a ne mukarac", Aleksandar je namjerno izokrenuo stvari.
"Priljenica, kakva ena, ona je samo 'laka ena'!" siktalo je iz Bore.
"Sluaj Boro, ako misli da se razgovara s tobom, mora poći od istine, a ona je da je Do oenjen čovjek, pa ova njegova supruga bila ili ne bila priljenica, ali da je Doova supruga to je sigurno istina." Aleksandar ga je otro pogledao i kanio da nastavi, ali Boro je poskočio na noge i podviknuo:
"Poniten je njihov brak!"
"Neće biti poniten, ali iako bude, bar do tada se ponaaj kao gost bračnog para Patricija &Do!" otro je i postavio i izgovorio Aleksandar.
"Pa i ti kao i oni, protiv mene?!" poluglasno i poraeno će Boro.
"Ako ovaj bračni par saglasno zahtijeva da napusti njihov dom, ti mora i da ga napusti." Aleksandar je nedvosmislen: "Usput da ti napomenem, ti si bolestan čovjek i tebi je potrebna toplina tvoga doma, koga si stvarao četiri decenije. Ti mora da ide u svoje gnijezdo, i tu nema nikakve dvojbe da će se to i ostvariti. Milom ili silom, nagodbom ili prisilom. A naročito po tebe bilo bi dobro da je po dogovoru." Ovim se Aleksandar potpuno izjasnio oko Bore, koji se konačno primirio, pa je Aleksandar mogao da nastavi mirnije:
"Sluaj Do, makoliko da smo prijatelji, reći ću ti i neprijatnih stvari. Naalost, Boro mora da se vrati kući, tu smo oba saglasni. Ali nismo saglasni u načinu na koji treba da ide. On ne treba da ide zato to tako hoće gospođa Patricija, koja se ovdje tek pojavila. On treba da ide zbog toga to su prestali razlozi zbog kojih je bio ovdje četiri godine, a to su da je bio u fizičkim mogućnostima i htio je da njeguje bolesnog brata. On to vie ne moe zbog svoje bolesti. To je razlog. I razlog je to ti hoće takvu odluku, jer ti si donio i onu kad si ga primio u kuću. Dakle, Boro treba da ide, ali Boro mora biti i pravično obetećen. Ima i treba da ga poteno obeteti."
"Brale rođeni, hoće da me potjera sa pedeset hiljada dolara, za četiri godine..." opet Boro nije mogao da ne govori. Dodao je: "Jeli to poteno, koliko bi ja mogao...?"
"Koliko je poteno?!" upitao se i Aleksandar. "Koliko je poteno, poteno da ti kaem ja i ne znam. Ali ću da ti kaem ovo to znam. Ja radim za malo vie od hiljadu dolara mjesečno. Radim teko. Kad pokrijem stanovanje i hranu moe i sam izračunati ta bih mogao da utedim za četiri godine. Iz ovoga se moe zaključivati i o drugoj strani potenja. Ali o iznosu neću da govorim, jer ne znam koja bi suma bila pravična. To Do zna bolje i ja bih to prebacio na njegovu savjest, samo na njegovu. A u Doovu savjest ne sumnjam." A onda se Aleksandar obratio gospođi Patriciji, koja je iznenađena njegovim jasnim i odlučnim stavovima:
"A to se tiče gospođe Patricije stvari vidim ovako. Ova dva mjeseca pazila je Doa na najbolji mogući način, i vrlo sam sretan da Do takvu panju uiva. On se preporodio, mnogo je boljeg fizičkog i psihičkog stanja nego je bio prije nje. To je nepobitna istina, koju jednako znamo svo četvero. Ako nastavi da se ovako ponaa, budite sigurni, Do će biti najsrećniji starac na ovoj planeti. A hoće li nastaviti biću toga svjedok, pratiću je i tititi interese svog prijatelja i dobrog čovjeka", zastao je kao da se dvoumio da li da nastavi, nastavio je:
"Boro će reći, primirila i dodvorila se 'laka ena', dok ne dograbi radi čega je dola. Ta opasnost realna je, ali Dou je lijepo uz nju i dajmo joj ansu da dokae ono to obećava, da će ga dokraja paziti stručno, savjesno i njeno, i sa ljubavlju prema dobrome starcu. Ja kaem dajmo ansu njoj, a mislim da ansu dajemo Dou, koji vjeruje u ovu enu, i hoće da ide u taj rizik. Uostalom, poteno govoreći, Do i nema, ili bar sada nema boljeg rjeenja. Iskusio je starački dom, bio sam mu svjedok i zbog toga sada mislim ovako, bili su svjedoci i svi drugi njegovi prijatelji, koji tada nisu mrdnuli ni prstom da bi mu pomogli, a sada na sva zvona zvone na uzbunu, u horu trae zatitu gospodina Doa, a istina je da brinu oko Doove imovine..."
Ovakvim Aleksandrovim stavovima ni jedna strana nije zadovoljna, Do ne misli da je Boro zavrijedio vie nego mu je on odredio, Patricijja misli da Bori ne treba dati nita zbog neprijateljskog ponaanja prema Dou i njegovoj supruzi, a Boru nita ne zadovoljava osim da se Patricijja izjuri iz doma, jer on nikako nju ne moe da doivi kao bratovljevu suprugu, za njega je ona samo priljenica i uljez.
Na učestale molbe gospodina Doa i gospođe Patricije, preko posrednika, da ih episkop primi na razgovor, te jo snanijih pritisaka Borine strane da primi na razgovor braću Doa i njega, te da ih izmiri, episkop je obavio konsultacije sa najstarijim svetenikom, protom Zaharijem, na kojega je takođe već bilo dosta nasrtaja sve tri zainteresovane strane. Usaglasili su se po svim pitanjima, pa su dogovorili da njih dvojica zajedno razgovaraju sa braćom bez prisustva te ene.
Ni taj sastanak nije mogao bez neprilike, na sastanak dola je i nezvana gospođa Patricija, braneći taj čin Doovom nesposobnoću da govori. Nije joj dozvoljeno da ostane i ona to episkopu neće oprostiti.
Zanimljiv je bio i prethodni dogovor prote i episkopa, episkop je mislio:
"Do je bolestan i nemoćan čovjek, pa i ako radi neto to se kosi sa zakonima svetih otaca, mi moramo da ga razumijemo i da mu kao istinska braća po vjeri oprostimo, naravno, ako pokae istinsko pokajanje. NJega moemo ispovijediti i pričestiti."
"I ja mislim tako", saglasio se prota, koji je poznat po tome da je rijetko na liniji vie hijerarhije.
"NJene pobude i djela nisu u skladu sa hrićanskim učenjem", nastavio je episkop i dodao: "Ja mislim da joj treba uskratiti pričest, sve dok se ne uvjerimo da je postigla pokajanje."
"I po mom je tako", i drugi put saglasan je prota Zaharije.
Kad su doli na pitanje vjenčanja, koje su odbili odprve, zapodjenuli su razgovor o gospođi Patricijji, eni koja je banula u njihovu parohiju i eparhiju, i o kojoj nita nisu znali.
"A moda, vae preosvetenstvo, i grijeimo prema toj eni. O njoj nita ne znamo a osuđujemo je, a ozbiljni ljudi tvrde da Doa pazi veoma dobro."
"Pazi dobro, to je istina, ali dokle će?" sa protinim miljenjem nije bio saglasan episkop.
"Ja kaem da ne znamo o eni!?" u proti je proradila potreba da spori stav vie hijerharhije, veoma dri do episkopa ali i vie do svojih miljenja.
"Seljačko si dijete kao i ja", kao i uvijek, tiho i odmjereno, nastavio je episkop: "I dobro zna kako je teko potkovati drijepca, i koliko ljudi treba da ga pridravaju. A ta misli koliko bi tek bilo teko drijepca potkovati na ledu?"
"E nisam ti o tome mislio do sada", grlato nasmijao se prota i nastavio: "Mogu samo zamisliti na to bi to ličilo."
"A moe li pretpostaviti, Boe me oprosti, kako bi bilo sa potkivanjem đavola i jo na ledu?" episkop je nastavio aljivo.
"E, tu bi bila nemoćna i federalna policija", i prota će se naaliti.
"E, vidi, moj prijatelju i brate po Hristu, ena o kojoj govorimo, bila bi u stanju i sama da potkuje đavola na ledu."
Prota Zaharije dugo će nositi ove figurativne episkopove riječi, i to će mu biti motiv da tu enu posmatra i prati vizijama koje drugi nisu imali.
Sastanak braće kod episkopa protekao je na najbolji način. Usaglaeno je da Boro ide svojoj porodici sa sto hiljada dolara.
Uslijedio je jo jedan sastanak na kome je uporno istrajavala gospođa Patricija. Episkop, opet sa protom Zaharijem, odazvao se i čak posjetio njihov dom. Uz svu panju koju je iskazala domaćica, nije mogla a da se ne upetljava, ona nije bila zadovoljna sa sporazumom braće: "Ja mu nita ne bih dala kad je takav", ponavljala je, pa je i te večeri započinjala oko toga.
"Sestro Patricija!" smireno je počeo episkop: "Braća su braća, ako su se braća tako dogovorila onda je vae da to potujete..."
"Nije zaradio te novce, njemu nije do brata već do novaca", prekinula je preosvetenog.
"A do čega je vama, draga gospođo, do ljubavi, moda?!" mirno, nastavio je episkop.
"Ja volim moga Buca..." opet ga je prekinula, rekla i zakikotala se.
"A voli ga, a!?" zagrmio je bas prote Zaharija.
"Volim!" ona će i glasnije.
"Pa gdje nađe njega, ovako bogata, bolesna i stara? Kako ne nađe mene, ovako stasita, i ne zaljubi se u mene?" grmio je protin bas.
"Vi ste oenjen čovjek. Sramota. Nisam ja 'hvatalica'. Sramota, oenjen i jo pop", nije se dala povrijeđena Patricija.
"A ti si ona to je na ledu potkovala đavola?" u bradu promrsi prota, baci pogled na episkopa, kojemu su ove riječi i namijenje, pa zaćuta.
Do je ispovijeđen i pričećen, gospođi Patricijji to pravo uskraćeno je. Vjenčanje nije odobreno, i neće se razmatrati dok ne prođe godinjica pokojne Meri. Do je ovim događajima primirio savjest, i nastavio da se oporavlja.
Uskoro Do je isplatio brata Boru, dao mu je usaglaenih sto hiljada dolara, u domu organizovao mu oprotajnu večeru, na koju se odazvao i episkop, te poelio mu dobro zdravlje i dug ivot.
Boro je otputovao na Doovo zadovoljstvo i Patricijjino oduevljenje. Konačno eleminisala je glavnog nasljednika, i napasti od stalne fizičke prijetnje, ali je već do dva sata siktala, jer je otkrila da je Boro ponio i sve vane Doove papire, testamente i popise vrijednosnih papira i imovine.
Sa Borom u Doovom domu bila je neprekidna grmljavina, siktale su prijetnje i fizički nasrtaji i njegovim odlaskom nastao je spokoj, zavladao je red i mir, i ljubav koju je gospođa Patricija "izdigla do Platonske." Do vie nije umio da se odmara ako nije glavu oslanjao na Patricijine grudi ili krilo, a ona ga mazila, čekala i neprestano ljubila. Zaista, Do se preporodio i ima sve ono to sanjare svi ljudi na planeti ljubav i bogatstvo.
Treba razumjeti bolesnog Doa, kad se toliko obradovao miru u kući. NJegov brat je takav strah bio udjenuo u njegovu suprugu, da je postojala realna opasnost da se ona pokupi i ode nekome drugome starcu, moda i mlađem i bogatijem. Do misli da je osjetio kod nje to kolebanje i istinski se plaio.
U nasrtajima Boro je prijetio i Dou, koji put podizao i pesnicu, a dovoljno je samo jednom da je spusti na to krhko tijelo. Plaio ga se Do, uvjeren da je Boro u stanju učiniti takvo djelo, jer ga je već gledao dok je tukao pokojnu Meri. Vie od ovoga straha u njega se naselio jedan mnogo tei.
Do je vjernik ali i veoma sujevjeran čovjek. NJegovi izvori strahova su noćni naseljenici, duhovi, vjetice i vukodlaci. Od susreta sa vukodlakom i stresa koji je doivio kod Toinog bunara, bio je dječačić, nikad nije mogao da se oslobodi te napasti koja je nastavila da ga mori u snovima. Snovi su odrastanjem urjeđivali, ali se stareći i obnavljali, a kako je onemoćao i ostao bez mogućnosti da se koristi nogama, a od vukodlaka kod Teodorovog bunara spasio se ba brzinom nogu, snovi ga dovode do ludila. to je po njega najgore, malo spava i u onim mrklim noćima polusnen stalno ga zaskače vukodlak, a prethode mu doskakivanja duhova. Danju je svjestan da su to tlapnje, ali noću razum ne moe da ih nadvlada i Do ne moe da se ishrvava. Vukodlaka iz djetinjstva vidio je, i po drugi put, neposredno pred Borin odlazak, od tada ga ne smeće s uma, i čak ni na koji minut nakon to padne mrak, ne smije da ostane sam u kući. Boro se tada na to smijao, a gospođa Patricija se bila brinula, jer vie nigdje nije mogla poći bez njega, čak ni do najblie prodavnice.
U gluvo doba, tik iza pola noći,tada, zaista se neto moralo dogoditi u domu Zorića. Najavilo se nejasnim zvukovima, uslijedilo je olujno zavijanje, protrčavanje, njihanje, kripanje i obaranje namjetaja i lupanje vratima. Do se rasanio, premirao je od straha i jasno je vidio vukodlaka. Patricija je isto vidjela da se neto pokreće, a Boro je vidio duha.
Po razdanjivanju stan je bio u svekolikom neredu, nigdje nita nije ostalo na svome mjestu. Ukućani su satima sjedili u strahu i nevjerici. Ni tablete za smirivanje nisu pomagale. Svo troje su prepričavali ta su vidjeli i kako su doivjeli noć, te gonetali uzroke i posljedice. Boro je istrajavao na svom objanjenju fenomena.
"Bio je to duh pokojne Meri, koja ni u grobu nema mira. Dola je da nas opomene da iz njene kuće, i njenoga kreveta, izbacimo priljenicu..."
Do je pretpostavku, već od prvoga sumraka, uzimao kao mogućnost i drhtao pred naletom noći, i moguće ponovne posjete duha.
I Patricija se uistinu uplaila, pored nje je nepokretan mu i razbojnički raspoloen djever, koji je u stanju da je pomete sa duhom. Jer duh je njegova podmuklo pripremljena zamka za Doa, on je znao za tu Doovu opsesiju iz djetinjstva.
Po odlasku Bore Do se počeo oslobađati i te duboko u psihu zabodene utvare.
"Hvala Gospodu Bogu kad se rijeismo onog napasnika", danima nije prestajala da ponavlja gospođa Patricija. "Sada smo sami, ja i moj Buco", priskočiće da ga poljubi bez obzira ili su sami ili ima ko, pa nastavljati: "Je li tako, hani? Bogami, paziće tebe tvoje enče..."
Ba u to vrijeme Aleksandar je pisao zadnje glave romana inspirisan bogatstvom ivota gospodina Doa. Kako je roman na srpskom jeziku već u začetku bio osuđen na malen tira i ui krug čitalaca, jer Aleksandar nije mogao da ga napie i objavi na engleskom jeziku, predloio je Dou da pomogne knjigu u visini trokova tampanja, koje je procjenio na oko pet hiljada dolara. Do se nije izjanjavao mjesecima, da bi po pojavi gospođe Patricije, i uz njenu saglasnost, prihvatio da otkupi dvije stotine i pedeset knjiga, po cijeni od dvadeset dolara, to je visina pretpostavljenih trokova o kojima je govorio gospodin Aleksandar.
U nastaloj kućnoj tiini doao je red na čitanje rukopisa, koga je pisac donosio kako je zavravao koju glavu, ali Do već tada jedva je mogao da čita i kratke novinske članke, a gospođa Patricija nije mogla da mu pomae jer je stalno nervozna, kako je govorila, prigovarajući na Borino prisustvo. U romanu kao to je bilo i u ivotu, mladi zaljubljeni Do svoju Meri naziva enče, a kako Patricija u svemu "eli" da liči na prvu njegovu suprugu, od njega zahtijeva da i njoj tepa, da je zove "enče".
"Hani, je li lijepo tvoje "enče"?" rekla bi mu svaki put kad bi neto dodala od garderobe, promijenila frizuru ili lak za nokte, i obavezno sjedala mu sučelice, da on ima dobar pregled njenih koljena i 'dubina'."
U mjesec dana po Bori, Patricija je preokrenula sve u kući, zamjenila je spavaću sobu, namjetaj..., zamijenila je i prostoriju dnevnog boravka:
"Zna hani, mi se volimo, mi hoćemo svoj ivot..." a Do se na sve to smjekao i uivao u panji koje mu nije nedostajalo.
I dio kuće, apartman koji su izdavali, doao je na red. Izbacila je zatečene stanare. Kako su tu ivjeli desetak godina i sprijateljili se sa Doom, najprije su bili iznenađeni, htjeli su da razgovaraju s njim, a kad im to nije bilo omogućeno, razočarano su se pokupili i odselili.
"Zato ih dira, oni su dobri?" već iza prvog nasrtaja na njih prigovoriće Do.
"Ponaaju se preslobodno i znaju previe o nama. Ja neću niko da se mijea u tvoj novi ivot. Je li tako, hani? Mi hoćemo svoj i samo svoj ivot. Zar nam nije lijepo? Vidi ga kako mi je lijep moj mali Buco..."
U apartman uselila je jednu staru damu, ali je i nju prvom prilikom potjerala, sa obrazloenjem da i ona pokuava suvie da saznaje. Do nije mogao da pronikne u prave razloge tih njenih akcija, ali nije pravio veća pitanja.
Od dana ulaska u Doov ivot hladila je odnose sa svim kućnim prijateljima i poznanicima. Već nakon pola godine njihov dom niko vie od starih prijatelja i poznanika nije posjećivao, čak se nisu ni javljali telefonom, izuzev dvojice od njih, pisca Aleksandra i brokera Majkla. Ali su kuću sve čeće posjećivale Dou nepoznate osobe, Patricijini prijatelji i rodbina, kako ih je predstavljala.
I sa Aleksandrom i Majklom imala je manje obračune, ali oni su jedini iz ranijeg poznanstva sa kojima nije insistirala na razlazu, kako je nazivala vrijeđanje pa najurivanje kućnih prijatelja.
Majkl je decenijski Doov broker, koji vodi i zna svu njegovu finansijsku istoriju, i znatno utiče na kvalitet njegovih vrijednosnih papira. Patricija je htjela prebrzo da uđe u sve to, insistirala je da joj Majkl napravi inventuru lotova, ali po navici on je elio da to radi isključivo uz Doovu saglasnost i prisustvo. Do je jo imao snage da ga podri, a ona će da iskae ljutnju prema obojici. Ipak, jo se nije usuđivala i da ga udalji, jo nije ovladala, za nju, komplikovanim dokumentima od vrijednosti.
Sa gospodinom Aleksandrom bila je zavatrila iz posve drugog razloga. Nakon to je isčitala osamdesetak posto rukopisa romana o Dou, počela je da se suvie nameće, da zahtijeva i sadrajne izmjene, i posebno zahtijevala je da se i njoj nađe prostora u romanu. Pisac je od početka zamislio da roman zavri sa smrću supruge Meri, jer se čovjeku poslije osamdesete i ne moe događati neto to bi pisca moglo da inspirie, pa je to odbio i na taj način obrazloio.
U svakom sljedećem razgovoru podizala je stepen zahtjeva da joj se nađe mjesta u romanu.
"Knjigu sam postavio prije tvoje pojave, gospođo Patricija, priča zavrava sa navalom boletina na dvoje staraca, gospođu Meri pa gospodina Doa. Ja nemam inspiracije da piem o ljepotama ivota koji se sunovraćuje. Tebe tu ne moe biti, mora ti to biti jasno!" Aleksandar je bio dosljedan i kategoričan.
"Znam, gospodine Aleksandre, ali mi plaćamo tu knjigu, ona je naa..." i ona je ostala dosljedna.
"Potovana gospođo Patricija, upamti ovo to ću da ti kaem. Knjiga će biti napisana kako je i zamiljena, biće i objavljena u roku koji sam obećao, bez obzira na finansijske prilike. I naročito upamti, knjigu piem ja, ja sam autor, i knjiga je moja. A da li ćete ispotovati ugovor, istina usmen je, da otkupite dvije stotine i pedeset knjiga, to je stvar tvoga morala. Napominjem tvoga lično, i moj odnos sa Doom zbog toga neće se promijeniti. Preivjeću i bez otkupa i sa otkupom, ali ne bih mogao preivjeti kad bih napisao roman po tvom diktatu..."
Teko se mirila da je nema u knjizi, iako je periferno i pomenuta, i to će Aleksandru da pamti, ali ga jo neće potjerati iz kuće kao to je učinila sa svima ostalim, jer on joj je jo trebao kao čovjek koji radi u crkvi, i preko koga kani da ostvari neke od svojih ciljeva.
I pored upornih pokuaja nova supruga nije mogla Doa da odvrati od crkve, shvatila je da to i neće moći, a crkva je njoj opasan protivnik, jedan od nasljednika iz testamenta koji je podigao tubu protiv nje i njihovoga braka. Ta tuba moe sruiti temelje njene građevine, pa joj je Aleksandar dragocjen kao jedini most sa neprijateljski raspoloenim crkvenim ljudima, kako ih je doivljavala. Polo joj je za rukom da Doa odvede u advokaturu i potpie novi testament, po kome je glavni nasljednik ona. U prethodnom Boro je nasljeđivao polovinu, u novom eleminisan je. Isključeni su i trojica bivih prijatelja. Crkveni visoki procenat sveden je samo na jedan od dva apartmana kuće, ali je ba zbog toga ljuta, jer djeljivoj kući drastično pada vrijednost.
"Kakvoj crkvi..." nasrnula je na Doa i rasplakala ga.
"To je moja obaveza koju sam naslijedio i ne mogu ispod toga", branio se i brisao suze. Oko Doa je premnogo otvorenih pitanja, sve tee im doskače, ali se ne miri, i u tom lomu dolo je do nove njegove osobine, ako ne i bolesti, veoma olako zaplače.
"ao mi je Doa zbog nepravde koju mu čini crkva. Je li tako, hani", u svakom kontaktu sa gospodinom Aleksandrom, a bilo je to gotovo svakodnevno, gospođa Patricija započinjala bi priču, doskakivala da poljubi svog Bucu i nastavljala: "Mogao bi i ti Aleksandre da pomogne."
"Kako bih ja mogao da pomognem? Ja sam tamo samo običan čistač", pobunio bi se Aleksandar.
"Znam, ali tamo dre do tebe, uprava, sekretar, a ni episkop nikada nije proao pored tebe a da se ne zaustavi i porazgovara", nastavljala je.
Gospodin Aleksandar je, tom prilikom, prestao da govori o tome, ali je potaknut da razmilja kako da na efikasan način u crkvene krugove unese istinu o čistoti Doove due, nesrećnosti to ga ljudi ne razumiju, i istini da je veoma dobro paen u domu, da je ovisan čovjek ... On je to i činio u svakoj prilici, prilika je bilo svakodnevno a on umio je i da ih koristi, znao je koje ličnosti prave javno mnenje pa je na njih uticao, tako da je uskoro Do bivao srećniji, nisu se vie od njega masovno okretale glave, a poneki od starih prijatelja već bi se i rukovao s njim, smjerno zaobilazeći ruku gospođe Patricije.
U domu bračnog para Zorića konačno je krenulo, Do će od nedelje do nedelje da prepričava i spominje imena svih koji su mu se javili i pruili ruku, i ivio je za jednu ruku vie koja će se prijateljski ispruiti već sljedeće nedelje, već razmilja i o stolu za koji će sjesti i mogućim prijateljima koji će da mu se pridrue. Patricija je zadovoljna zbog smirivanja Doa, koji joj do tada prosto nije dao iva mira. Ocijenila je da je konačno postigla planiranu početnu poziciju za postavljanje svojih aktivnosti, za uvođenje Doa u paukovu mreu agencije i drutva.
Za tri sedmice izredali su se gosti, bračni parovi Elizabet & Dvajt, En & Mark, Margaret & Den i Barbara &Tom, te gospođe Rozi i Mici, svi odvojeno, i na kraju napravila je i prvi parti u tome sastavu. Gospodu Majkla i Aleksandra drala je van toga. Ona je veoma zadovoljna, uspijeva i Doa da dri u dobrom raspoloenju, nova poznanstva prikazuje mu kroz iluzije koje osvjeavaju i uljepavaju ivot.
Upravo u vrijeme kad je gospođa Patricija mislila da je postigla glavne ciljeve, naročito onaj o otupljivanju crkvene otrice, i saznanja, u koji ju je odranije uporno ubjeđivao gospodin Aleksandar, da crkva nije ni učesnik a kamo li začetnik tube o razvodu, na bračni par Do & Patricija sručiće se oganj nebeski.
Čovjek koji dosljedno radi za Boru i jo upornije protiv Doa je Georg. On je za Boru zaista učinio mnogo. Jo ranije izdejstvovao mu je zdravstvenu zatitu i omogućio besplatnu operaciju koja je kotala oko devedeset hiljada dolara. Odazivao se na sve Borine pozive za potrebe prevođenja, on ga je i odvezao na aerodrom i ispratio za Srbiju. On je preuzeo i obaveze da će sve Borine interese zastupati u Americi, i on se tako i ponaa, on je začetnik one tube o ponitavanju braka i nove o ponitavanju novoga testamenta.
Kad je Georg poveo Boru na aerodrom, nije preao ni jednu milju, zapitaće:
"Sa koliko te novaca ispratio brat?"
"Vjeruj mi da ne znam, moj dobri Georg", uzvratio je Boro i dodao: "Pred ulazak u automobil gurnuo mi je u dep ovu kovertu. I ba kanim da je otvorim." Iz depa izvadio je bijelu poveću kovertu, odbucao rub, izvadio novčanice i, uz svjedočenje Georga, izbrojio hiljadu dolara.
"Pu! Sram ga i stid bilo!" zgranuo se Georg i pljunuo u pravcu volana.
"Prevari me brale mili, prevari brat rođeni... 'Laka ena' nije dala..." Georgu je bilo mučno gledati bolesnoga Boru, koji je plakao kao nezatićeni dječačić.
"Pseto, i on koliko i ona", dodao je Georg.
"ta da radim, moj rođo? Ostavio sam ovdje zdravlje! Stid me praznih ruku poslije četiri godine... Ko će me ovakvoga i bez novca? Pomagaj, mili Georg!" govorio je i nezaustavljivo plakao do kraja odbačeni i prevareni ranjeni brat.
"Nazad!" podviknuo je Georg: "Neće za Srbiju, neće, ja ti ne dam... Dobiće svih sto hiljada ili mene neće biti..." Grmio je Georg, usporavao automobil i omjeravao mjesto za zaokret.
"Nemoj moj rođo, nemoj! Vozi me, ja vie u onu kuću ne bih mogao ući, gadi mi se i pomisao na to..." Boro nije prestajao da roni suze: "Kad bih banuo na ona prokleta vrata, istoga trena, doivio bih jo jedan infarkt... Vozi na aerodrom, mili brale!" zapomagao je koliko ga je grlo moglo ponijeti.
"Dobro, učiniću ti po volji, iako bih volio da ne moram", gotovo da je i Georgu kanula suza.
"Vozi me ali ne zaboravi me", plačući zamuckivao je Boro: "Javi episkopu za moju najnoviju nesreću, kai da Do nije odrao obećanje dato njemu, prevario je i mene i njega. I izgonjajte mi moje novce, otjerajte priljenicu, ja sam orobljen čovjek..."
"Hoću prijatelju Boro, hoću, izgonjaću svaki tvoj dolar ili se ja ne zvao Georg", tim riječima zavren je razgovor, pa su do aerodroma prećutali, Georg ljut do bijesa a Boro nije prestajao da jeca i plače.
Sa svih strana obruavale su se bujice osuda i prijetnji, ovoga puta vie su usmjerene prema Dou nego prema Patriciji, jer od nje se i nije očekivalo bolje. Prekinute su i najtananije niti sa svim poznanicima, telefonski pozivi osuda nadovezivali su se, bilo je i onih koji nisu poznavali ni Doa ni Boru, prosto zvali su da osude postupak. Veza sa spoljnim svijetom spala je na jedinku, gospodina Aleksandra, koji se ba tada među crkvenim krugovima tvrdo i glasno stavio na Dovu stranu. Zbog toga je imao sve vie neprijatnosti, ali i on je bio preduzimljiviji.
Intelektualci koji bjee ispred ratova, a stariji su ljudi i ne znaju engleski jezik, po useljavanju u Ameriku doivljavaju svaku vrstu padova, a prije svega onaj egzistencijalni materijalni. Ni na koji način ne mogu da rade ono to znaju da rade, intelektualne poslove, za fizički rad fizički nisu sposobni i nisu u stanju da zarade ni za najosnovnije ivotne potrebe hranu i spavanje. Pa ipak svi započinju američki ivot fizičkim radom, i nadom da će proraditi u svojoj struci, a u tome gotovo niko nije uspio, ali njihova ivotna i radna iskustva ipak isplivavaju, i većina ih zavri sa srednjeplaćenim poslovima, profesija koje ne zahtjevaju ozbiljnije fizičke napore. I u svim kasnijim fazama značajan je onaj prvi posao, sa kojim se počelo, jer u Americi se sva zoposlenja svode na preporuke prethodnih poslodavaca. Aleksandar ni u čemu nije imao drugačiji put, pa iako je fakultetski obrazovan i bogat radnim iskustvima, zaposlenje na čićenju crkvenih prostorija shvata kao dar s neba, i morao je da se stalno bori za njega, jer objektivno oko crkve bilo je dosta ljudi koji su se nametali za taj posao. Crkva je, iz ne posve jasnih razloga, često mijenjala radnike na ovim poslovima, i realno je bilo očekivati da će i Aleksandrova smjena jednom doći na red. On se pribojavao otputanja, a kad se to počelo i pripravljati, on je to osjetio u začetku, uvjerio se da mu neki od ljudi oko crkve zapraju čorbu. Zbog toga je podigao stepen čićenja, i ba u vrijeme kad je najbolje čistio, i kad su sve prostorije bile čistije nego ikada od postojanja te crkve, kako su govorili objektivni posmatrači, ba tada je počeo da prima opomene, one uoptene, koje govore da uprava nije zadovoljna sa njegovim radom.
U početku samo otac Atanasije nije ga prihvatio sa dobrodolicom, svi ostali bili su mu naklonjeni i poslije godinu dana sa većinom se sprijateljio. A ono greaka to je Aleksandar i napravio na poslu, napravio ih je ba u području njegovoga rada u crkvi, a ne u ostalim mnogobrojnim prostorijama crkvene optine.
"Aleksandre, molim te, očisti karpet ( carpet) u crkvi otac Atanasije ( father Atanasie)." Jedne subote, kada nije bio dan čićenja crkve, Aleksandar je na oglasnoj tabli u kuhinji naao ovu poruku. Kako je već ranije vidio da je u crkvi bila neka aktivnost, nakon to su crkvu napustili svi, u skladu sa praksom koju je inače imao, otiao je u bogomolju i prekontrolisao čistoću. Neznatno je imao posla, zavrio ga, te se vratio u kolu da tamo dovri započete poslove, i po povratku zatekao je ovu poruku.
Aleksandar nije znao ta znači engleska riječ karpet ( carpet). Subota je, ostalim je neradni dan i nema koga da upita. Pomislio je da je u pitanju jedan od desetine predmeta u oltaru, kojima inače nije znao nazive ni na srpskom jeziku, pa se zaputio u oltar, kad tamo nije bilo prljavtine ponovo je kontrolisao salu crkve, ali nije naiao na prljavtinu iz poruke. Tek kad je doao kući i pogledao u riječnik saznao je da riječ karpet znači tepih.
Prisjećao se svih tepiha u crkvi, i ostao je uvjerenju da su svi čisti i onakvi kako ih je očistio u četvrtak. Međutim, kad je u ponedeljak doao na posao i pourio da pregleda crkvu, bio je iznenađen, sam sebi se čudio kako je mogao da ne vidi toliko đubra na tepihu i dijelu patosa ispod predzadnje crkvene klupe.
Očekivao je i bio je spreman da primi riječi prekora, ali do toga nije dolazilo, i evo sada, toliko mjeseci kasnije, stie optuba ispostavnjena prljavim jezikom.
"Rekao sam mu jednom da očisti karpet i nije htio da poslua", otac Atanasije poalio se Aleksandrovom efu.
Drugi događaj zbio se jo u početku Aleksandrovog zaposlenja. Na krugu susreo je oca Atanasija i nakon to su se pozdravili, otac je rekao Aleksandru da pođe u crkvu i ispusti vodu iz krstionice.
Aleksandar je poznavao samo male i siromane crkvice, u prvi mah bio je opčinjen crkvom svete Trojice i njenim bogatstvom, u kojoj je prvi put vidio dosta novih predmeta. I krstionica je spadala u one koji su ga impresionirali.
Po rastanku odmah je produio u crkvu i uputio se ka krstionici, sa ciljem da ispusti vodu, i eventualno očisti je. Ne malo iznenadio se kad je krstionicu naao praznu. Prva pomisao bila je da to i nije krstionica kako je mislio do tada.
Uputio se drugoj posudi sa vodom, naravno znao je i za nju, za razliku od prve ova je pokretna, te zaključio kad nije ono onda ovo mora biti krstionica. Uz napor podigao je posudu sa dvadesetak litara vode, iznio je iza crkve i vodu prolio na travu. Poao je da je opere i tada uočava da je na njoj ugraviran natpis: " HOLY WATER." Znao je da je "water" voda, a drugu riječ je odgonetnuo po smislu i dobro pretpostavio da je prolio SVETU VODU.
Aleksandar ni o svetoj vodi nije znao mnogo, znao je da se osvjećava jednom godinje i da je vjernici piju za dobro zdravlje. Nije ga bilo strah od posljedica koliko mu je bilo neprijatno zbog skrnavljenja svetinje. Zaista se zabrinuo i počeo da razmilja i o neprilici koju će, moda, imati i svetenik crkve. U taj čas naiao je direktor crkvene kole gospodin Makarios, koji je dobar i komunikativan čovjek. Aleksandar ga je zamolio da uđe u crkvu i pokae mu krstionicu. Sve se razjasnilo u trenu.
"Iako nisi rukopoloen, ti si zavrio kole za svetenika, bi li mogao pomoći da ponovo osvetimo vodu?" ne ba sa sasvim čistim mislima zapitaće ga Aleksandar.
"Ne, to moe obaviti samo rukopoloen svetenik", ne časeći uzvratio je Makarios, malo razmislio i dodao: "Vidim da ti je teko, ali znam da si to uradio u ne znanju, i ne boj se zbog toga."
"Moe li se donijeti malo svete vode iz druge crkve, i pomijeati?" zapitao je Aleksandar gotovo pripravan da krene odmah. "Sveta voda treba svaki dan", dodao je.
"Moe, ali ne bih to savjetovao. Treba reći ocu Atanasiju", direktor se potpuno opredjelio za to rjeenje.
Iako obavjeten o slučaju otac Atanasije nije posvećivao vodu, posuda je stajala prazna. Aleksandar je o svojstvima i ulozi svete vode već saznao sve i zbog toga brinuo se sve vie.
Sveta voda u crkvi stoji godinu dana, sveta je i ne moe se pokvariti, pa je ljudi uzimaju kroz čitavu godinu i piju kao lijek. Kako je koji vjernik prilazio praznoj posudi, tako je Aleksandra hvatala nelagoda i sram.
Tek do pola godine prota Atanasije osvjetaće vodu, toliko čekanje Aleksandra je upućivalo na nenaklonost prema njemu. Pa ipak ni za ovaj grijeh nije mu prigovarano.
Treći Aleksandrov događaj na poslu zbiće se neposredno po prolijevanju svete vode. Jo kad je tek počeo da čisti crkvene prostorije uočio je ozbiljan problem oko čićenja tepiha od kapljica voska sa svijeća, i kapljući i taloeći desetljećima, votane mrlje prljavtinom dominirale su na svim prostirkama. Intelektualac nije mogao odoliti izazovu, i nije prestajao da razmilja o mogućem tehničkom rjeenju uklanjanja tih votanih mrlja. Čak je obiao desetak crkava u Los Anđeles regiji, s ciljem da vidi kako se tamo s tim iznose. Bio je iznenađen spoznajom da niko nije naao prihvatljivo rjeenje, kod svih prostirke su na isti način prljave. Neki su tvrdili da se mrlje mogu čistiti peglajući na poseban način. Aleksandar je i to oprobao i već u prvom pokuaju ustanovio, tanka platna mogu se od voska čistiti peglanjem, a kod debljih vosak se topi i dublje prodire u tepihe i ćilime. Kad je pronaao pravo rjeenje smijao se dugo, jer jo jednom pokazalo se, sva dugo traena rjeenja za velike probleme, uvijek jednostavna su rjeenja. Ovo je ispalo veoma jednostavno, feniranjem otopi se votana mrlja, usput pored nje zagrije se i porozni papir ili spuva, kojim se otopina voska prosto usie. U jednom danu uklonio je sve votane mrlje, koje su bilo kad nastale u crkvenim prostorijama. To čićenje, očito, podiglo je opti utisak o čistoći crkvenih prostorija. A kako je to bilo u vrijeme kad se Aleksandru prigovaralo na odravanje čistoće, pourio je do prote Atanasija, da ga o tome obavjesti pohvali se. Boiji sluga nije se ni udostojio da to pogleda, zaskočiće:
"I treba da čisti! Crkva je prljava!" izgovorio je to ljutito i poao da se udalji.
"Ono to je moje da čistim veoma je čisto", uzvratio je Aleksandar i dodao: "Molim vas oče, pokaite mi bar jednu stvar koja nije čista, a moje je zaduenje." Aleksandru je ovo bio prvi put da prigovori, bilo kome oko crkve.
"Ne, to ću prije da pokaem tvome efu!" grubo je uzvratio protojerej Atanasije i otiao.
Aleksandar je otiao u crkvu sa namjerom da je dodatno pregleda, u cilju da se jo jednom uvjeri u stvarno stanje čistoće, pa i pored pedantnog zagledanja svih crkvenih detalja, ostao je u uvjerenju da je njegov dio zaduenja zaista obavljen na najbolji način, pa je prigovor doivio kao jo jednu potvrdu nenaklonosti svetenika.
Neposredno iza ovog događaja biće sakupljeno osoblje odgovorno za čićenje crkve, predvođeno efom i ocom Atanasijem, pokazivane su im nečistoće, jednako su narueni svi, jer crkva mora biti čista, i svi moraju biti odgovorni za cjelinu. Aleksandrovom dijelu posla nije bilo zamjerke, a bilo je prljavih drugih dijelova crkve.
Za jedan detalj ipak bio je odgovoran, radilo se o maloj povrini automata za električna crkvena zvona, sa mnogo dugmadi, i on iz straha da ne pokrene zvona, nikad sa nje nije skidao prainu. A praine je bilo primjetno. Sjutri dan, po ovoj inspekciji, u osam ujutro, čim je doao na posao, Aleksandar je krenuo u oltar da obrie tu prednju stranu automata, ali i dalje strahujući da ne pokrene zvona.
Čim je dotakao automat zagrmila su tri zvona u tornju, prolamala su naselje San Sava. Nije znao kako da ih zaustavi, zabrinuo se, istrčavao je pred crkvu ne bi li domamio pomoć, povirivao i naročito prema neposrednom domu oca Atanasija.
Zaplaen, prvo to mu je palo na um, bio je roman Dobrice Ćosića, i u njemu slikovito opisana crkvena zvonjava, kojom su Srbi pozivani na mobilizaciju za rat protiv Austro-Ugarske, pa je zamiljao sijaset naoruanih ljudi iz San Sava, koji će početi da dotrčavaju na brijeg, pred crkvu, odazivajući se ratnom zovu. Konačno, dosjetio se električne sklopke, pritrčao joj i isključio eletričnu struju u čitavom crkvenom kompleksu. Stala je zvonjava, a on je onda očekivao priliku oca Atanasija i riječi kojima ga udaljuje sa posla.
Zaposleni jo nisu bili doli na posao, otac Atanasije ba te noći nije spavao u svom domu, a episkop je mislio da serviseri popravljaju zvona, tako da o toj zvonjavi niko i nikad nije govorio.
Svi ovi događaji bili su davno i nisu razlog naglog hlađenja odnosa crkvenih ljudi prema njemu, zaključivao je Aleksandar i sve vie vjerovao da je pravi razlog njegov pozitivan stav prema odbačenom bračnom paru Patricija & Do, i početna nedobrodolica oca Atanasija. Naročito nisu bili raspoloeni prema njegovom pisanju knjige o Dou, uvjereni da je predmet radnje sadanjost. Aleksandar je doivljavao i ovakve nasrtaje:
"Tvoje je da čisti a ne piskara...!" jednom prilikom izazvao je gospodin Georg, koji nita tako slatko nije potcjenjivao kao intelektualne izazove.
"Ja piući i 'čistim'!" uzvratio mu je Aleksandar i ostavio ga da premilja ta mu je rečeno.
"Čujem da pie knjigu o mom bivem prijatelju!?" drugom prilikom zaskočio ga je gospodin Leonard. "Nemoj, slučajno, da negdje mene spomene!"zazvučalo je kao prijetnja.
"Zar ti, gospodine Leonard, zaista misli da bi se o tebi i mogla pisati kakva knjiga?!" Aleksandar, posebno njemu, nije htio da ostane duan.
Kako je na Doa vie padalo osuda, tako je Aleksandar sve upornije irio obrnute priče, i u tome imao znatnog uspjeha, ali i osjećao je oko sebe sve vie hladnoće, koju je vodila odgovorna grupa iz crkvene pozadine. Kako nije bio dovoljno pripremljen teren za izbacivanje Aleksandra sa posla, odgovorni iz pozadine su ga odloili do pojave već najavljene knjige, računajući da će njen sadraj dati dovoljno povoda za to.
Aleksandar je osobito drao do jednog od članova crkvene uprave, gospodina Mateja, koji je ozbiljan, pravičan i cijenjen čovjek u svim grupama, visoko kotira i kod episkopa. Jednom prilikom, pri slučajnom susretu najgrublje je nasrnuo:
"Mislio sam da si mudriji čovjek. Iznenadio si me koliko uporno brani ono to je za osuđivati. Mislim na slučaj Doa i Bore. Ne samo to će zbog te greke da izgubi posao, izgubiće i prijatelje, a malo ih je koji su za kratko vrijeme stekli prijateljstava kao to si to bio uspio ti. Mene si već izgubio!" izrigao je gospodin Matej i već bio poao da se udalji.
"Prijatelji, koje ću izgubiti zbog toga to se povode laima, i nisu bili vrijedni mog prijateljstva", Aleksandar je htio snanim riječima da zadri Matejevu panju.
"Ovdje se jedino ti slui laima!" podviknuo je Matej i nastavio: "Jedino ti priča da je Do obetetio Boru sa sto hiljada dolara, i izraz je tvoj, a svi nepobitno znamo da mu je dao samo jedan postotak od toga. Od tebe, takođe, dopiru lane priče o Borinom nepotenom ponaanju, a svi znamo da se radi o naivnom i krajnje potenom čovjeku. Ti podrava i onu bjelosvjetsku priljenicu i leinarku..."
"I ti si mene iznenadio", Aleksandar nije podizao ton, smjerno da Matej ne bi okrenuo leđa prije nego čuje bilo to: "Shvatao sam te kao čovjeka od riječi i argumenata, a pokazuje se kao čovjek sa isključivo paualnim tvrdnjama. O slučaju nema ni početne informacije a zaključuje tvrdo."
"ta ima na umu?" prihvatio je Matej.
"Ako eli da čuje čovjeka koji je svaki dan u tome domu, koji zna sve od pokojne Meri, pa preko Bore i Doa do Patricije, moramo se naći na drugom mjestu i popričati o tome."
Nali su se i nastavili razgovor. Aleksandar je počeo od početka, te prepričao nasilni Borin dolazak u Doov dom. Prepričao je sve uase koje je pokojna Meri doivjela od njega, pa i batine. Onda je počeo da govori o jednom događaju, naglasio je da ga prepričava prvi put.
Telefonirao mu je bračni par koji Matej ne poznaje, a dobri su prijatelji i sa Aleksandrom i sa Borom, i zamolili Aleksandra da odmah dođe do njih. Aleksandar se odazvao. Na kućnom pragu zatekao je uznemirene suprunike. Ne časeći domaćin je počeo da priča o njihovom nesvakidanjem događaju, koji ih je dao u brigu, jer ne znaju kako da ga razrijee. I on i supruga mislili su da je najbolje da se posavjetuju sa gospodinom Aleksandrom, koji je blizu svemu tome, a ne bi htjeli da se o tome priča. Onda je domaćica nastavila da govori, juče je otila kod Doovih da se pozdravi, jer danas putuje za Beograd. Kad je ustala i pola kući, kao to je činio i svaki put prije, pritrčao je nasmijani Boro, aptao joj:
"Ispratiću te do automobila, mila sestro... Kako bih volio da sam na tvom mjestu, da omiriem naega vazduha, ali vidi kako je, Meri umire a i Do je blizu..." dreći je ispod ruke nije prestajao da govori, sve dok nisu doli do garae, onda je on utrčao i istrčao iz nje, pa pruajući joj paketić nastavio:
"Rodie mi se unučići, sestro mila, ni vidio ih nisam. Učini mi uslugu, dobra eno, ponesi im po dvije-tri čokoladice, koje sam spakovao u ovaj paketić. Neće me odbiti, ne dao Bog."
"Neću te odbiti da je i vie, toliko bar za prijatelja mogu da učinim", uzvratila je ulazeći u automobil.
Pakujući se jutros, i omjerajući gdje bi sa paketićem, koga je drala u ruci, najednom domaćici sa teinom paketića bilo je sumnjivo, pozvala je mua i rekla da to ne mogu biti samo čokoladice. I mu je iskazao sumnju. Podue su razmiljali, da bi dogovorili, paketić će raspakovati, pogledati sadraj i opet zapakovati, jer ona druga strana i ne moe znati kakvo je bilo početno pakovanje. "I evo ta smo nali", kazala je zabrinuta domaćica, otila je u sobu i donijela otvorenu kutiju od dječijih cipela.
Zlato!?
I Aleksandar se iznenadio vidjevi pred sobom pedesetak zlatnih predmeta: zlatnika, prstenova, ogrlica..., sve u teini jedan do dva paunda, kako je u tom trenu procijenio. Kroz glavu proletjelo mu je mnotvo misli i slika, ali mu se jedna nametnula, i kad se god spomene Boro ponovi mu se. U sadraju bila su i tri okrvavljena zuba sa zlatnim krunicama.
ta da radimo? Aleksandra zapitaće domaćica.
ta da radimo? zapomaga je i domaćin.
Sa ovim ne smijem na carinu! gotovo panično dodala je ona.
Pa eto vam rjeenja! ba u tom času Aleksandaru je sinula ideja ti gospođo idi bez paketića u Beograd, a ti odmah sa aerodroma, kad isprati nju, pođi do Bore. Malo posjedi, pa kada pođe i njega izmami vani. I onda mu kai da su američki carinici, detektorom, iz torbe izdvojili paketić i raspakovali ga. I kai da su ti suprugu jedva pustili preko granice, i da su ti jedva vratili paketić... I zaplai ga, kai da je ona morala da kae ime prijatelja čije 'čokoladice' nosi.
"Aleksandre, da li je istina sve to to si ispričao?" sa nevjericom upitaće Matej.
"Ovo je bio samo prvi dio priče o zlatu, " odgovorio je Aleksandar i nastavio: "Gotovo da bih za Borine prilike i naao neko razumijevanja da se nije dogodio drugi događaj. Napominjem, Boro ni sada ne zna da ja znam za ovo zlatno puteestvije. Ovo je vano za razumijevanje događaja koji će uslijediti. Iduće sedmice po vraćanju zlata, banuo sam u Doov dom, kao i obično nenajavljen, i bio iznenađen tugom koja ih je uogrnula. Da Meri nije bila tu pomislio bih da je tuga zbog njene smrti, jer joj se već primakla na dane. Toliko su bili opsjednuti nečim da mi ni jedno nije uzvratilo pozdrav. Nisam mogao proniknuti u uzrok, ćutao sam. Do koji minut, suznih očiju, oglasio se Boro. Prosto je nevjerovatno kako je taj čovjek u mogućnosti da zaplače kad god mu je to potrebno:
Nevolja nas snala, brate Aleksandre. Nevolja! Orobljeni smo!
Pokrali jadnu Meri. Izgleda u bolnici... tunim glasom dodao je Do.
On! On! On! ponavljala je gospođa Meri sa granice razboritosti, i prstom ukazivala na Boru.
Neki bolničar, stalno ga spominje... dopunio ju je Boro.
Već tri dana, svaki dan, idemo u bolnicu i pretraujemo sve kutke kuda se kretala ili mogla da kreće, ali zabadava... Do je govorio vie za sebe.
A znate ta mi je palo na um? gotovo oduevljeno podviknuo je Boro, podie se sa stolice, da bude uvjerljiviji, i nastavi: Kau da bolnice imaju sefove za dragocjenosti, moda je jadnica, dok je jo bila pri svijesti, traila i pohranila tamo.
Moe to biti saglasi se i Do.
Hajdemo! Odmah u bolnicu! i dalje oduevljen idejom predloio je Boro. Zakrenuo se prema meni i dodao: Pođi i ti s nama, pođi brale, pomozi...
Poznavao sam svaki nakit koji je gospođa Meri nosila u posljednje vrijeme, zapamtio sam i većinu iz paketića, pa sam zapitao ta je sve gospođa imala od nakita na sebi kad je pola u bolnicu, i utvrdio sam da je to sve već u Borinom paketiću.
Iako se gospođa Meri zaista već rastavljala od razuma, ipak oko nakita pokazivala je neku svijest i voljno je ustala da ide da ga trai. Zaboljela me je takva Borina igra, a naročito me je povrijedio njegov poziv da i ja blesam sa njima. Odbio sam da pođem, ne ba dokraja učtivo.
Polazili su a ja sam se borio sa sobom, ao mi je bolesnice, a opet nisam mogao da se odlučim i Bori stanem na put, da pred najavljenu smrt unesem jo jedan nemir. Otili su u bolnicu.
"Tu priču, kae, zna samo ti i taj neimenovani bračni par?" Matej je bio ganut pričom, ali je i dalje traio dokaze.
"Ovako ispričano znam samo ja. A sada ću da ti kaem i treću priču." Aleksandar je nastavio mirno: "NJu već zna vie ljudi, zna sva Doova rodbina, pa čak moda je doprla i do Bore.
"Kako ona počinje?!" sa granice vjere i podsmijeha zaskočio ga je gospodin Matej.
"Treća priča nema početka, ima samo kraj", uzvratio je Aleksandar istom mjerom: "Jedna Borina i Doova rođaka iz Starog kraja, koja je ovdje bila u posjeti, prenijela je paketić 'čokoladice-zlato' u Beograd, ali i ona bila je radoznala i otvorila ga, pa ćutala koliko je kao ena mogla da ćuti, a kad vie nije mogla izdrati, raspričala se po Beogradu. Priča je već preletjela okean, ovdje se već rasplinjuje.
"A sto hiljada dolara?" Matej je za kraj ostavio glavno pitanje.
"A konačno i to?!" nasmijao se gospodin Aleksandar i nastavio: "Za ovo očekivano pitanje pripremio sam i vjerodostojan dokaz", rekao je pa iz čepa izvadio fotokopiju izvjetaja budimpetanske banke o potvrdi prijema $100,003.52 od ovdanje banke, sa imenima poiljaoca Doa, i primaoca Borine kćerke iz Beograda.
"A ta je hiljadu dolara, za koje znamo sigurno da postoje?" Matej je imao samo jo to pitanje, ali smatrao ga je nezaobilaznim.
"U pohlepi nikad zasit Boro", i dalje smirenim glasom govorio je Aleksandar: "Kad je već izvrena uplata, premda je u depu imao i oko pet hiljada dolara gotovine, jo jednom iz njega nasrnula je niskost, dan prije polaska obratiće se Dou:
Pa brale rođeni, daj mi neto gotovine za puta, da djeci mogu kupiti čokoladu... Tako je dolo do tih hiljadu dolara, koje je Boro mogao da pokae i zavara Georga, ali i da zavara i sve vas", zavrio je Aleksandar.
Iza ovoga razgovora, gospodin Aleksandar gotovo i da nije bio u potrebi da brani Doa, jer su to nastavili da čine drugi, oni kojima se posve vjeruje.
Do i Patricija ponovo su za nedeljnim crkvenim stolovima imali drutvo, i najavljivalo se vrijeme potpunog preokreta u njihovu korist. Do je ponovo postajao srećniji, a gospođa Patricija leprala je i trčkarala na sve strane da prepričava kako je njen Do na putu da prohoda...
Imovina i organizacija crkvene optine u San Sava je na najvećem stepenu koji je dostignut kod Srba, i u Starom kraju u svijetu, za to su zasluni dva-tri sposobna čovjeka iz crkvene pozadine, oni znaju sve i djeluju uvijek pravovremeno. Uticaj čistača Aleksandra nije im jasan i odlučili su da ga preventivno uklone. Gospodin Aleksandar ih je preduhitrio i sam odstupio. Posrećilo mu se, ubrzo je uspio da dođe do novog posla o kome je sanjario i smatrao ga vrhom svojih ambicija u Americi. Primljen je za menadera velikog apartmentskog kompleksa.
LEINARKE glava10. će kruiti
"Hvala Gospodu Bogu kad se rijeismo onog napasnika", danima nije prestajala da ponavlja gospođa Patricija. "Sada smo sami, ja i moj Buco", priskočiće da ga poljubi bez obzira ili su sami ili ima ko, pa nastavljati: "Je li tako, hani? Bogami, paziće tebe tvoje enče..."
Ba u to vrijeme Aleksandar je pisao zadnje glave romana inspirisan bogatstvom ivota gospodina Doa. Kako je roman na srpskom jeziku već u začetku bio osuđen na malen tira i ui krug čitalaca, jer Aleksandar nije mogao da ga napie i objavi na engleskom jeziku, predloio je Dou da pomogne knjigu u visini trokova tampanja, koje je procjenio na oko pet hiljada dolara. Do se nije izjanjavao mjesecima, da bi po pojavi gospođe Patricije, i uz njenu saglasnost, prihvatio da otkupi dvije stotine i pedeset knjiga, po cijeni od dvadeset dolara, to je visina pretpostavljenih trokova o kojima je govorio gospodin Aleksandar.
U nastaloj kućnoj tiini doao je red na čitanje rukopisa, koga je pisac donosio kako je zavravao koju glavu, ali Do već tada jedva je mogao da čita i kratke novinske članke, a gospođa Patricija nije mogla da mu pomae jer je stalno nervozna, kako je govorila, prigovarajući na Borino prisustvo. U romanu kao to je bilo i u ivotu, mladi zaljubljeni Do svoju Meri naziva enče, a kako Patricija u svemu "eli" da liči na prvu njegovu suprugu, od njega zahtijeva da i njoj tepa, da je zove "enče".
"Hani, je li lijepo tvoje "enče"?" rekla bi mu svaki put kad bi neto dodala od garderobe, promijenila frizuru ili lak za nokte, i obavezno sjedala mu sučelice, da on ima dobar pregled njenih koljena i 'dubina'."
U mjesec dana po Bori, Patricija je preokrenula sve u kući, zamjenila je spavaću sobu, namjetaj..., zamijenila je i prostoriju dnevnog boravka:
"Zna hani, mi se volimo, mi hoćemo svoj ivot..." a Do se na sve to smjekao i uivao u panji koje mu nije nedostajalo.
I dio kuće, apartman koji su izdavali, doao je na red. Izbacila je zatečene stanare. Kako su tu ivjeli desetak godina i sprijateljili se sa Doom, najprije su bili iznenađeni, htjeli su da razgovaraju s njim, a kad im to nije bilo omogućeno, razočarano su se pokupili i odselili.
"Zato ih dira, oni su dobri?" već iza prvog nasrtaja na njih prigovoriće Do.
"Ponaaju se preslobodno i znaju previe o nama. Ja neću niko da se mijea u tvoj novi ivot. Je li tako, hani? Mi hoćemo svoj i samo svoj ivot. Zar nam nije lijepo? Vidi ga kako mi je lijep moj mali Buco..."
U apartman uselila je jednu staru damu, ali je i nju prvom prilikom potjerala, sa obrazloenjem da i ona pokuava suvie da saznaje. Do nije mogao da pronikne u prave razloge tih njenih akcija, ali nije pravio veća pitanja.
Od dana ulaska u Doov ivot hladila je odnose sa svim kućnim prijateljima i poznanicima. Već nakon pola godine njihov dom niko vie od starih prijatelja i poznanika nije posjećivao, čak se nisu ni javljali telefonom, izuzev dvojice od njih, pisca Aleksandra i brokera Majkla. Ali su kuću sve čeće posjećivale Dou nepoznate osobe, Patricijini prijatelji i rodbina, kako ih je predstavljala.
I sa Aleksandrom i Majklom imala je manje obračune, ali oni su jedini iz ranijeg poznanstva sa kojima nije insistirala na razlazu, kako je nazivala vrijeđanje pa najurivanje kućnih prijatelja.
Majkl je decenijski Doov broker, koji vodi i zna svu njegovu finansijsku istoriju, i znatno utiče na kvalitet njegovih vrijednosnih papira. Patricija je htjela prebrzo da uđe u sve to, insistirala je da joj Majkl napravi inventuru lotova, ali po navici on je elio da to radi isključivo uz Doovu saglasnost i prisustvo. Do je jo imao snage da ga podri, a ona će da iskae ljutnju prema obojici. Ipak, jo se nije usuđivala i da ga udalji, jo nije ovladala, za nju, komplikovanim dokumentima od vrijednosti.
Sa gospodinom Aleksandrom bila je zavatrila iz posve drugog razloga. Nakon to je isčitala osamdesetak posto rukopisa romana o Dou, počela je da se suvie nameće, da zahtijeva i sadrajne izmjene, i posebno zahtijevala je da se i njoj nađe prostora u romanu. Pisac je od početka zamislio da roman zavri sa smrću supruge Meri, jer se čovjeku poslije osamdesete i ne moe događati neto to bi pisca moglo da inspirie, pa je to odbio i na taj način obrazloio.
U svakom sljedećem razgovoru podizala je stepen zahtjeva da joj se nađe mjesta u romanu.
"Knjigu sam postavio prije tvoje pojave, gospođo Patricija, priča zavrava sa navalom boletina na dvoje staraca, gospođu Meri pa gospodina Doa. Ja nemam inspiracije da piem o ljepotama ivota koji se sunovraćuje. Tebe tu ne moe biti, mora ti to biti jasno!" Aleksandar je bio dosljedan i kategoričan.
"Znam, gospodine Aleksandre, ali mi plaćamo tu knjigu, ona je naa..." i ona je ostala dosljedna.
"Potovana gospođo Patricija, upamti ovo to ću da ti kaem. Knjiga će biti napisana kako je i zamiljena, biće i objavljena u roku koji sam obećao, bez obzira na finansijske prilike. I naročito upamti, knjigu piem ja, ja sam autor, i knjiga je moja. A da li ćete ispotovati ugovor, istina usmen je, da otkupite dvije stotine i pedeset knjiga, to je stvar tvoga morala. Napominjem tvoga lično, i moj odnos sa Doom zbog toga neće se promijeniti. Preivjeću i bez otkupa i sa otkupom, ali ne bih mogao preivjeti kad bih napisao roman po tvom diktatu..."
Teko se mirila da je nema u knjizi, iako je periferno i pomenuta, i to će Aleksandru da pamti, ali ga jo neće potjerati iz kuće kao to je učinila sa svima ostalim, jer on joj je jo trebao kao čovjek koji radi u crkvi, i preko koga kani da ostvari neke od svojih ciljeva.
I pored upornih pokuaja nova supruga nije mogla Doa da odvrati od crkve, shvatila je da to i neće moći, a crkva je njoj opasan protivnik, jedan od nasljednika iz testamenta koji je podigao tubu protiv nje i njihovoga braka. Ta tuba moe sruiti temelje njene građevine, pa joj je Aleksandar dragocjen kao jedini most sa neprijateljski raspoloenim crkvenim ljudima, kako ih je doivljavala. Polo joj je za rukom da Doa odvede u advokaturu i potpie novi testament, po kome je glavni nasljednik ona. U prethodnom Boro je nasljeđivao polovinu, u novom eleminisan je. Isključeni su i trojica bivih prijatelja. Crkveni visoki procenat sveden je samo na jedan od dva apartmana kuće, ali je ba zbog toga ljuta, jer djeljivoj kući drastično pada vrijednost.
"Kakvoj crkvi..." nasrnula je na Doa i rasplakala ga.
"To je moja obaveza koju sam naslijedio i ne mogu ispod toga", branio se i brisao suze. Oko Doa je premnogo otvorenih pitanja, sve tee im doskače, ali se ne miri, i u tom lomu dolo je do nove njegove osobine, ako ne i bolesti, veoma olako zaplače.
"ao mi je Doa zbog nepravde koju mu čini crkva. Je li tako, hani", u svakom kontaktu sa gospodinom Aleksandrom, a bilo je to gotovo svakodnevno, gospođa Patricija započinjala bi priču, doskakivala da poljubi svog Bucu i nastavljala: "Mogao bi i ti Aleksandre da pomogne."
"Kako bih ja mogao da pomognem? Ja sam tamo samo običan čistač", pobunio bi se Aleksandar.
"Znam, ali tamo dre do tebe, uprava, sekretar, a ni episkop nikada nije proao pored tebe a da se ne zaustavi i porazgovara", nastavljala je.
Gospodin Aleksandar je, tom prilikom, prestao da govori o tome, ali je potaknut da razmilja kako da na efikasan način u crkvene krugove unese istinu o čistoti Doove due, nesrećnosti to ga ljudi ne razumiju, i istini da je veoma dobro paen u domu, da je ovisan čovjek ... On je to i činio u svakoj prilici, prilika je bilo svakodnevno a on umio je i da ih koristi, znao je koje ličnosti prave javno mnenje pa je na njih uticao, tako da je uskoro Do bivao srećniji, nisu se vie od njega masovno okretale glave, a poneki od starih prijatelja već bi se i rukovao s njim, smjerno zaobilazeći ruku gospođe Patricije.
U domu bračnog para Zorića konačno je krenulo, Do će od nedelje do nedelje da prepričava i spominje imena svih koji su mu se javili i pruili ruku, i ivio je za jednu ruku vie koja će se prijateljski ispruiti već sljedeće nedelje, već razmilja i o stolu za koji će sjesti i mogućim prijateljima koji će da mu se pridrue. Patricija je zadovoljna zbog smirivanja Doa, koji joj do tada prosto nije dao iva mira. Ocijenila je da je konačno postigla planiranu početnu poziciju za postavljanje svojih aktivnosti, za uvođenje Doa u paukovu mreu agencije i drutva.
Za tri sedmice izredali su se gosti, bračni parovi Elizabet & Dvajt, En & Mark, Margaret & Den i Barbara &Tom, te gospođe Rozi i Mici, svi odvojeno, i na kraju napravila je i prvi parti u tome sastavu. Gospodu Majkla i Aleksandra drala je van toga. Ona je veoma zadovoljna, uspijeva i Doa da dri u dobrom raspoloenju, nova poznanstva prikazuje mu kroz iluzije koje osvjeavaju i uljepavaju ivot.
Upravo u vrijeme kad je gospođa Patricija mislila da je postigla glavne ciljeve, naročito onaj o otupljivanju crkvene otrice, i saznanja, u koji ju je odranije uporno ubjeđivao gospodin Aleksandar, da crkva nije ni učesnik a kamo li začetnik tube o razvodu, na bračni par Do & Patricija sručiće se oganj nebeski.
Čovjek koji dosljedno radi za Boru i jo upornije protiv Doa je Georg. On je za Boru zaista učinio mnogo. Jo ranije izdejstvovao mu je zdravstvenu zatitu i omogućio besplatnu operaciju koja je kotala oko devedeset hiljada dolara. Odazivao se na sve Borine pozive za potrebe prevođenja, on ga je i odvezao na aerodrom i ispratio za Srbiju. On je preuzeo i obaveze da će sve Borine interese zastupati u Americi, i on se tako i ponaa, on je začetnik one tube o ponitavanju braka i nove o ponitavanju novoga testamenta.
Kad je Georg poveo Boru na aerodrom, nije preao ni jednu milju, zapitaće:
"Sa koliko te novaca ispratio brat?"
"Vjeruj mi da ne znam, moj dobri Georg", uzvratio je Boro i dodao: "Pred ulazak u automobil gurnuo mi je u dep ovu kovertu. I ba kanim da je otvorim." Iz depa izvadio je bijelu poveću kovertu, odbucao rub, izvadio novčanice i, uz svjedočenje Georga, izbrojio hiljadu dolara.
"Pu! Sram ga i stid bilo!" zgranuo se Georg i pljunuo u pravcu volana.
"Prevari me brale mili, prevari brat rođeni... 'Laka ena' nije dala..." Georgu je bilo mučno gledati bolesnoga Boru, koji je plakao kao nezatićeni dječačić.
"Pseto, i on koliko i ona", dodao je Georg.
"ta da radim, moj rođo? Ostavio sam ovdje zdravlje! Stid me praznih ruku poslije četiri godine... Ko će me ovakvoga i bez novca? Pomagaj, mili Georg!" govorio je i nezaustavljivo plakao do kraja odbačeni i prevareni ranjeni brat.
"Nazad!" podviknuo je Georg: "Neće za Srbiju, neće, ja ti ne dam... Dobiće svih sto hiljada ili mene neće biti..." Grmio je Georg, usporavao automobil i omjeravao mjesto za zaokret.
"Nemoj moj rođo, nemoj! Vozi me, ja vie u onu kuću ne bih mogao ući, gadi mi se i pomisao na to..." Boro nije prestajao da roni suze: "Kad bih banuo na ona prokleta vrata, istoga trena, doivio bih jo jedan infarkt... Vozi na aerodrom, mili brale!" zapomagao je koliko ga je grlo moglo ponijeti.
"Dobro, učiniću ti po volji, iako bih volio da ne moram", gotovo da je i Georgu kanula suza.
"Vozi me ali ne zaboravi me", plačući zamuckivao je Boro: "Javi episkopu za moju najnoviju nesreću, kai da Do nije odrao obećanje dato njemu, prevario je i mene i njega. I izgonjajte mi moje novce, otjerajte priljenicu, ja sam orobljen čovjek..."
"Hoću prijatelju Boro, hoću, izgonjaću svaki tvoj dolar ili se ja ne zvao Georg", tim riječima zavren je razgovor, pa su do aerodroma prećutali, Georg ljut do bijesa a Boro nije prestajao da jeca i plače.
Sa svih strana obruavale su se bujice osuda i prijetnji, ovoga puta vie su usmjerene prema Dou nego prema Patriciji, jer od nje se i nije očekivalo bolje. Prekinute su i najtananije niti sa svim poznanicima, telefonski pozivi osuda nadovezivali su se, bilo je i onih koji nisu poznavali ni Doa ni Boru, prosto zvali su da osude postupak. Veza sa spoljnim svijetom spala je na jedinku, gospodina Aleksandra, koji se ba tada među crkvenim krugovima tvrdo i glasno stavio na Dovu stranu. Zbog toga je imao sve vie neprijatnosti, ali i on je bio preduzimljiviji.
Intelektualci koji bjee ispred ratova, a stariji su ljudi i ne znaju engleski jezik, po useljavanju u Ameriku doivljavaju svaku vrstu padova, a prije svega onaj egzistencijalni materijalni. Ni na koji način ne mogu da rade ono to znaju da rade, intelektualne poslove, za fizički rad fizički nisu sposobni i nisu u stanju da zarade ni za najosnovnije ivotne potrebe hranu i spavanje. Pa ipak svi započinju američki ivot fizičkim radom, i nadom da će proraditi u svojoj struci, a u tome gotovo niko nije uspio, ali njihova ivotna i radna iskustva ipak isplivavaju, i većina ih zavri sa srednjeplaćenim poslovima, profesija koje ne zahtjevaju ozbiljnije fizičke napore. I u svim kasnijim fazama značajan je onaj prvi posao, sa kojim se počelo, jer u Americi se sva zoposlenja svode na preporuke prethodnih poslodavaca. Aleksandar ni u čemu nije imao drugačiji put, pa iako je fakultetski obrazovan i bogat radnim iskustvima, zaposlenje na čićenju crkvenih prostorija shvata kao dar s neba, i morao je da se stalno bori za njega, jer objektivno oko crkve bilo je dosta ljudi koji su se nametali za taj posao. Crkva je, iz ne posve jasnih razloga, često mijenjala radnike na ovim poslovima, i realno je bilo očekivati da će i Aleksandrova smjena jednom doći na red. On se pribojavao otputanja, a kad se to počelo i pripravljati, on je to osjetio u začetku, uvjerio se da mu neki od ljudi oko crkve zapraju čorbu. Zbog toga je podigao stepen čićenja, i ba u vrijeme kad je najbolje čistio, i kad su sve prostorije bile čistije nego ikada od postojanja te crkve, kako su govorili objektivni posmatrači, ba tada je počeo da prima opomene, one uoptene, koje govore da uprava nije zadovoljna sa njegovim radom.
U početku samo otac Atanasije nije ga prihvatio sa dobrodolicom, svi ostali bili su mu naklonjeni i poslije godinu dana sa većinom se sprijateljio. A ono greaka to je Aleksandar i napravio na poslu, napravio ih je ba u području njegovoga rada u crkvi, a ne u ostalim mnogobrojnim prostorijama crkvene optine.
"Aleksandre, molim te, očisti karpet ( carpet) u crkvi otac Atanasije ( father Atanasie)." Jedne subote, kada nije bio dan čićenja crkve, Aleksandar je na oglasnoj tabli u kuhinji naao ovu poruku. Kako je već ranije vidio da je u crkvi bila neka aktivnost, nakon to su crkvu napustili svi, u skladu sa praksom koju je inače imao, otiao je u bogomolju i prekontrolisao čistoću. Neznatno je imao posla, zavrio ga, te se vratio u kolu da tamo dovri započete poslove, i po povratku zatekao je ovu poruku.
Aleksandar nije znao ta znači engleska riječ karpet ( carpet). Subota je, ostalim je neradni dan i nema koga da upita. Pomislio je da je u pitanju jedan od desetine predmeta u oltaru, kojima inače nije znao nazive ni na srpskom jeziku, pa se zaputio u oltar, kad tamo nije bilo prljavtine ponovo je kontrolisao salu crkve, ali nije naiao na prljavtinu iz poruke. Tek kad je doao kući i pogledao u riječnik saznao je da riječ karpet znači tepih.
Prisjećao se svih tepiha u crkvi, i ostao je uvjerenju da su svi čisti i onakvi kako ih je očistio u četvrtak. Međutim, kad je u ponedeljak doao na posao i pourio da pregleda crkvu, bio je iznenađen, sam sebi se čudio kako je mogao da ne vidi toliko đubra na tepihu i dijelu patosa ispod predzadnje crkvene klupe.
Očekivao je i bio je spreman da primi riječi prekora, ali do toga nije dolazilo, i evo sada, toliko mjeseci kasnije, stie optuba ispostavnjena prljavim jezikom.
"Rekao sam mu jednom da očisti karpet i nije htio da poslua", otac Atanasije poalio se Aleksandrovom efu.
Drugi događaj zbio se jo u početku Aleksandrovog zaposlenja. Na krugu susreo je oca Atanasija i nakon to su se pozdravili, otac je rekao Aleksandru da pođe u crkvu i ispusti vodu iz krstionice.
Aleksandar je poznavao samo male i siromane crkvice, u prvi mah bio je opčinjen crkvom svete Trojice i njenim bogatstvom, u kojoj je prvi put vidio dosta novih predmeta. I krstionica je spadala u one koji su ga impresionirali.
Po rastanku odmah je produio u crkvu i uputio se ka krstionici, sa ciljem da ispusti vodu, i eventualno očisti je. Ne malo iznenadio se kad je krstionicu naao praznu. Prva pomisao bila je da to i nije krstionica kako je mislio do tada.
Uputio se drugoj posudi sa vodom, naravno znao je i za nju, za razliku od prve ova je pokretna, te zaključio kad nije ono onda ovo mora biti krstionica. Uz napor podigao je posudu sa dvadesetak litara vode, iznio je iza crkve i vodu prolio na travu. Poao je da je opere i tada uočava da je na njoj ugraviran natpis: " HOLY WATER." Znao je da je "water" voda, a drugu riječ je odgonetnuo po smislu i dobro pretpostavio da je prolio SVETU VODU.
Aleksandar ni o svetoj vodi nije znao mnogo, znao je da se osvjećava jednom godinje i da je vjernici piju za dobro zdravlje. Nije ga bilo strah od posljedica koliko mu je bilo neprijatno zbog skrnavljenja svetinje. Zaista se zabrinuo i počeo da razmilja i o neprilici koju će, moda, imati i svetenik crkve. U taj čas naiao je direktor crkvene kole gospodin Makarios, koji je dobar i komunikativan čovjek. Aleksandar ga je zamolio da uđe u crkvu i pokae mu krstionicu. Sve se razjasnilo u trenu.
"Iako nisi rukopoloen, ti si zavrio kole za svetenika, bi li mogao pomoći da ponovo osvetimo vodu?" ne ba sa sasvim čistim mislima zapitaće ga Aleksandar.
"Ne, to moe obaviti samo rukopoloen svetenik", ne časeći uzvratio je Makarios, malo razmislio i dodao: "Vidim da ti je teko, ali znam da si to uradio u ne znanju, i ne boj se zbog toga."
"Moe li se donijeti malo svete vode iz druge crkve, i pomijeati?" zapitao je Aleksandar gotovo pripravan da krene odmah. "Sveta voda treba svaki dan", dodao je.
"Moe, ali ne bih to savjetovao. Treba reći ocu Atanasiju", direktor se potpuno opredjelio za to rjeenje.
Iako obavjeten o slučaju otac Atanasije nije posvećivao vodu, posuda je stajala prazna. Aleksandar je o svojstvima i ulozi svete vode već saznao sve i zbog toga brinuo se sve vie.
Sveta voda u crkvi stoji godinu dana, sveta je i ne moe se pokvariti, pa je ljudi uzimaju kroz čitavu godinu i piju kao lijek. Kako je koji vjernik prilazio praznoj posudi, tako je Aleksandra hvatala nelagoda i sram.
Tek do pola godine prota Atanasije osvjetaće vodu, toliko čekanje Aleksandra je upućivalo na nenaklonost prema njemu. Pa ipak ni za ovaj grijeh nije mu prigovarano.
Treći Aleksandrov događaj na poslu zbiće se neposredno po prolijevanju svete vode. Jo kad je tek počeo da čisti crkvene prostorije uočio je ozbiljan problem oko čićenja tepiha od kapljica voska sa svijeća, i kapljući i taloeći desetljećima, votane mrlje prljavtinom dominirale su na svim prostirkama. Intelektualac nije mogao odoliti izazovu, i nije prestajao da razmilja o mogućem tehničkom rjeenju uklanjanja tih votanih mrlja. Čak je obiao desetak crkava u Los Anđeles regiji, s ciljem da vidi kako se tamo s tim iznose. Bio je iznenađen spoznajom da niko nije naao prihvatljivo rjeenje, kod svih prostirke su na isti način prljave. Neki su tvrdili da se mrlje mogu čistiti peglajući na poseban način. Aleksandar je i to oprobao i već u prvom pokuaju ustanovio, tanka platna mogu se od voska čistiti peglanjem, a kod debljih vosak se topi i dublje prodire u tepihe i ćilime. Kad je pronaao pravo rjeenje smijao se dugo, jer jo jednom pokazalo se, sva dugo traena rjeenja za velike probleme, uvijek jednostavna su rjeenja. Ovo je ispalo veoma jednostavno, feniranjem otopi se votana mrlja, usput pored nje zagrije se i porozni papir ili spuva, kojim se otopina voska prosto usie. U jednom danu uklonio je sve votane mrlje, koje su bilo kad nastale u crkvenim prostorijama. To čićenje, očito, podiglo je opti utisak o čistoći crkvenih prostorija. A kako je to bilo u vrijeme kad se Aleksandru prigovaralo na odravanje čistoće, pourio je do prote Atanasija, da ga o tome obavjesti pohvali se. Boiji sluga nije se ni udostojio da to pogleda, zaskočiće:
"I treba da čisti! Crkva je prljava!" izgovorio je to ljutito i poao da se udalji.
"Ono to je moje da čistim veoma je čisto", uzvratio je Aleksandar i dodao: "Molim vas oče, pokaite mi bar jednu stvar koja nije čista, a moje je zaduenje." Aleksandru je ovo bio prvi put da prigovori, bilo kome oko crkve.
"Ne, to ću prije da pokaem tvome efu!" grubo je uzvratio protojerej Atanasije i otiao.
Aleksandar je otiao u crkvu sa namjerom da je dodatno pregleda, u cilju da se jo jednom uvjeri u stvarno stanje čistoće, pa i pored pedantnog zagledanja svih crkvenih detalja, ostao je u uvjerenju da je njegov dio zaduenja zaista obavljen na najbolji način, pa je prigovor doivio kao jo jednu potvrdu nenaklonosti svetenika.
Neposredno iza ovog događaja biće sakupljeno osoblje odgovorno za čićenje crkve, predvođeno efom i ocom Atanasijem, pokazivane su im nečistoće, jednako su narueni svi, jer crkva mora biti čista, i svi moraju biti odgovorni za cjelinu. Aleksandrovom dijelu posla nije bilo zamjerke, a bilo je prljavih drugih dijelova crkve.
Za jedan detalj ipak bio je odgovoran, radilo se o maloj povrini automata za električna crkvena zvona, sa mnogo dugmadi, i on iz straha da ne pokrene zvona, nikad sa nje nije skidao prainu. A praine je bilo primjetno. Sjutri dan, po ovoj inspekciji, u osam ujutro, čim je doao na posao, Aleksandar je krenuo u oltar da obrie tu prednju stranu automata, ali i dalje strahujući da ne pokrene zvona.
Čim je dotakao automat zagrmila su tri zvona u tornju, prolamala su naselje San Sava. Nije znao kako da ih zaustavi, zabrinuo se, istrčavao je pred crkvu ne bi li domamio pomoć, povirivao i naročito prema neposrednom domu oca Atanasija.
Zaplaen, prvo to mu je palo na um, bio je roman Dobrice Ćosića, i u njemu slikovito opisana crkvena zvonjava, kojom su Srbi pozivani na mobilizaciju za rat protiv Austro-Ugarske, pa je zamiljao sijaset naoruanih ljudi iz San Sava, koji će početi da dotrčavaju na brijeg, pred crkvu, odazivajući se ratnom zovu. Konačno, dosjetio se električne sklopke, pritrčao joj i isključio eletričnu struju u čitavom crkvenom kompleksu. Stala je zvonjava, a on je onda očekivao priliku oca Atanasija i riječi kojima ga udaljuje sa posla.
Zaposleni jo nisu bili doli na posao, otac Atanasije ba te noći nije spavao u svom domu, a episkop je mislio da serviseri popravljaju zvona, tako da o toj zvonjavi niko i nikad nije govorio.
Svi ovi događaji bili su davno i nisu razlog naglog hlađenja odnosa crkvenih ljudi prema njemu, zaključivao je Aleksandar i sve vie vjerovao da je pravi razlog njegov pozitivan stav prema odbačenom bračnom paru Patricija & Do, i početna nedobrodolica oca Atanasija. Naročito nisu bili raspoloeni prema njegovom pisanju knjige o Dou, uvjereni da je predmet radnje sadanjost. Aleksandar je doivljavao i ovakve nasrtaje:
"Tvoje je da čisti a ne piskara...!" jednom prilikom izazvao je gospodin Georg, koji nita tako slatko nije potcjenjivao kao intelektualne izazove.
"Ja piući i 'čistim'!" uzvratio mu je Aleksandar i ostavio ga da premilja ta mu je rečeno.
"Čujem da pie knjigu o mom bivem prijatelju!?" drugom prilikom zaskočio ga je gospodin Leonard. "Nemoj, slučajno, da negdje mene spomene!"zazvučalo je kao prijetnja.
"Zar ti, gospodine Leonard, zaista misli da bi se o tebi i mogla pisati kakva knjiga?!" Aleksandar, posebno njemu, nije htio da ostane duan.
Kako je na Doa vie padalo osuda, tako je Aleksandar sve upornije irio obrnute priče, i u tome imao znatnog uspjeha, ali i osjećao je oko sebe sve vie hladnoće, koju je vodila odgovorna grupa iz crkvene pozadine. Kako nije bio dovoljno pripremljen teren za izbacivanje Aleksandra sa posla, odgovorni iz pozadine su ga odloili do pojave već najavljene knjige, računajući da će njen sadraj dati dovoljno povoda za to.
Aleksandar je osobito drao do jednog od članova crkvene uprave, gospodina Mateja, koji je ozbiljan, pravičan i cijenjen čovjek u svim grupama, visoko kotira i kod episkopa. Jednom prilikom, pri slučajnom susretu najgrublje je nasrnuo:
"Mislio sam da si mudriji čovjek. Iznenadio si me koliko uporno brani ono to je za osuđivati. Mislim na slučaj Doa i Bore. Ne samo to će zbog te greke da izgubi posao, izgubiće i prijatelje, a malo ih je koji su za kratko vrijeme stekli prijateljstava kao to si to bio uspio ti. Mene si već izgubio!" izrigao je gospodin Matej i već bio poao da se udalji.
"Prijatelji, koje ću izgubiti zbog toga to se povode laima, i nisu bili vrijedni mog prijateljstva", Aleksandar je htio snanim riječima da zadri Matejevu panju.
"Ovdje se jedino ti slui laima!" podviknuo je Matej i nastavio: "Jedino ti priča da je Do obetetio Boru sa sto hiljada dolara, i izraz je tvoj, a svi nepobitno znamo da mu je dao samo jedan postotak od toga. Od tebe, takođe, dopiru lane priče o Borinom nepotenom ponaanju, a svi znamo da se radi o naivnom i krajnje potenom čovjeku. Ti podrava i onu bjelosvjetsku priljenicu i leinarku..."
"I ti si mene iznenadio", Aleksandar nije podizao ton, smjerno da Matej ne bi okrenuo leđa prije nego čuje bilo to: "Shvatao sam te kao čovjeka od riječi i argumenata, a pokazuje se kao čovjek sa isključivo paualnim tvrdnjama. O slučaju nema ni početne informacije a zaključuje tvrdo."
"ta ima na umu?" prihvatio je Matej.
"Ako eli da čuje čovjeka koji je svaki dan u tome domu, koji zna sve od pokojne Meri, pa preko Bore i Doa do Patricije, moramo se naći na drugom mjestu i popričati o tome."
Nali su se i nastavili razgovor. Aleksandar je počeo od početka, te prepričao nasilni Borin dolazak u Doov dom. Prepričao je sve uase koje je pokojna Meri doivjela od njega, pa i batine. Onda je počeo da govori o jednom događaju, naglasio je da ga prepričava prvi put.
Telefonirao mu je bračni par koji Matej ne poznaje, a dobri su prijatelji i sa Aleksandrom i sa Borom, i zamolili Aleksandra da odmah dođe do njih. Aleksandar se odazvao. Na kućnom pragu zatekao je uznemirene suprunike. Ne časeći domaćin je počeo da priča o njihovom nesvakidanjem događaju, koji ih je dao u brigu, jer ne znaju kako da ga razrijee. I on i supruga mislili su da je najbolje da se posavjetuju sa gospodinom Aleksandrom, koji je blizu svemu tome, a ne bi htjeli da se o tome priča. Onda je domaćica nastavila da govori, juče je otila kod Doovih da se pozdravi, jer danas putuje za Beograd. Kad je ustala i pola kući, kao to je činio i svaki put prije, pritrčao je nasmijani Boro, aptao joj:
"Ispratiću te do automobila, mila sestro... Kako bih volio da sam na tvom mjestu, da omiriem naega vazduha, ali vidi kako je, Meri umire a i Do je blizu..." dreći je ispod ruke nije prestajao da govori, sve dok nisu doli do garae, onda je on utrčao i istrčao iz nje, pa pruajući joj paketić nastavio:
"Rodie mi se unučići, sestro mila, ni vidio ih nisam. Učini mi uslugu, dobra eno, ponesi im po dvije-tri čokoladice, koje sam spakovao u ovaj paketić. Neće me odbiti, ne dao Bog."
"Neću te odbiti da je i vie, toliko bar za prijatelja mogu da učinim", uzvratila je ulazeći u automobil.
Pakujući se jutros, i omjerajući gdje bi sa paketićem, koga je drala u ruci, najednom domaćici sa teinom paketića bilo je sumnjivo, pozvala je mua i rekla da to ne mogu biti samo čokoladice. I mu je iskazao sumnju. Podue su razmiljali, da bi dogovorili, paketić će raspakovati, pogledati sadraj i opet zapakovati, jer ona druga strana i ne moe znati kakvo je bilo početno pakovanje. "I evo ta smo nali", kazala je zabrinuta domaćica, otila je u sobu i donijela otvorenu kutiju od dječijih cipela.
Zlato!?
I Aleksandar se iznenadio vidjevi pred sobom pedesetak zlatnih predmeta: zlatnika, prstenova, ogrlica..., sve u teini jedan do dva paunda, kako je u tom trenu procijenio. Kroz glavu proletjelo mu je mnotvo misli i slika, ali mu se jedna nametnula, i kad se god spomene Boro ponovi mu se. U sadraju bila su i tri okrvavljena zuba sa zlatnim krunicama.
ta da radimo? Aleksandra zapitaće domaćica.
ta da radimo? zapomaga je i domaćin.
Sa ovim ne smijem na carinu! gotovo panično dodala je ona.
Pa eto vam rjeenja! ba u tom času Aleksandaru je sinula ideja ti gospođo idi bez paketića u Beograd, a ti odmah sa aerodroma, kad isprati nju, pođi do Bore. Malo posjedi, pa kada pođe i njega izmami vani. I onda mu kai da su američki carinici, detektorom, iz torbe izdvojili paketić i raspakovali ga. I kai da su ti suprugu jedva pustili preko granice, i da su ti jedva vratili paketić... I zaplai ga, kai da je ona morala da kae ime prijatelja čije 'čokoladice' nosi.
"Aleksandre, da li je istina sve to to si ispričao?" sa nevjericom upitaće Matej.
"Ovo je bio samo prvi dio priče o zlatu, " odgovorio je Aleksandar i nastavio: "Gotovo da bih za Borine prilike i naao neko razumijevanja da se nije dogodio drugi događaj. Napominjem, Boro ni sada ne zna da ja znam za ovo zlatno puteestvije. Ovo je vano za razumijevanje događaja koji će uslijediti. Iduće sedmice po vraćanju zlata, banuo sam u Doov dom, kao i obično nenajavljen, i bio iznenađen tugom koja ih je uogrnula. Da Meri nije bila tu pomislio bih da je tuga zbog njene smrti, jer joj se već primakla na dane. Toliko su bili opsjednuti nečim da mi ni jedno nije uzvratilo pozdrav. Nisam mogao proniknuti u uzrok, ćutao sam. Do koji minut, suznih očiju, oglasio se Boro. Prosto je nevjerovatno kako je taj čovjek u mogućnosti da zaplače kad god mu je to potrebno:
Nevolja nas snala, brate Aleksandre. Nevolja! Orobljeni smo!
Pokrali jadnu Meri. Izgleda u bolnici... tunim glasom dodao je Do.
On! On! On! ponavljala je gospođa Meri sa granice razboritosti, i prstom ukazivala na Boru.
Neki bolničar, stalno ga spominje... dopunio ju je Boro.
Već tri dana, svaki dan, idemo u bolnicu i pretraujemo sve kutke kuda se kretala ili mogla da kreće, ali zabadava... Do je govorio vie za sebe.
A znate ta mi je palo na um? gotovo oduevljeno podviknuo je Boro, podie se sa stolice, da bude uvjerljiviji, i nastavi: Kau da bolnice imaju sefove za dragocjenosti, moda je jadnica, dok je jo bila pri svijesti, traila i pohranila tamo.
Moe to biti saglasi se i Do.
Hajdemo! Odmah u bolnicu! i dalje oduevljen idejom predloio je Boro. Zakrenuo se prema meni i dodao: Pođi i ti s nama, pođi brale, pomozi...
Poznavao sam svaki nakit koji je gospođa Meri nosila u posljednje vrijeme, zapamtio sam i većinu iz paketića, pa sam zapitao ta je sve gospođa imala od nakita na sebi kad je pola u bolnicu, i utvrdio sam da je to sve već u Borinom paketiću.
Iako se gospođa Meri zaista već rastavljala od razuma, ipak oko nakita pokazivala je neku svijest i voljno je ustala da ide da ga trai. Zaboljela me je takva Borina igra, a naročito me je povrijedio njegov poziv da i ja blesam sa njima. Odbio sam da pođem, ne ba dokraja učtivo.
Polazili su a ja sam se borio sa sobom, ao mi je bolesnice, a opet nisam mogao da se odlučim i Bori stanem na put, da pred najavljenu smrt unesem jo jedan nemir. Otili su u bolnicu.
"Tu priču, kae, zna samo ti i taj neimenovani bračni par?" Matej je bio ganut pričom, ali je i dalje traio dokaze.
"Ovako ispričano znam samo ja. A sada ću da ti kaem i treću priču." Aleksandar je nastavio mirno: "NJu već zna vie ljudi, zna sva Doova rodbina, pa čak moda je doprla i do Bore.
"Kako ona počinje?!" sa granice vjere i podsmijeha zaskočio ga je gospodin Matej.
"Treća priča nema početka, ima samo kraj", uzvratio je Aleksandar istom mjerom: "Jedna Borina i Doova rođaka iz Starog kraja, koja je ovdje bila u posjeti, prenijela je paketić 'čokoladice-zlato' u Beograd, ali i ona bila je radoznala i otvorila ga, pa ćutala koliko je kao ena mogla da ćuti, a kad vie nije mogla izdrati, raspričala se po Beogradu. Priča je već preletjela okean, ovdje se već rasplinjuje.
"A sto hiljada dolara?" Matej je za kraj ostavio glavno pitanje.
"A konačno i to?!" nasmijao se gospodin Aleksandar i nastavio: "Za ovo očekivano pitanje pripremio sam i vjerodostojan dokaz", rekao je pa iz čepa izvadio fotokopiju izvjetaja budimpetanske banke o potvrdi prijema $100,003.52 od ovdanje banke, sa imenima poiljaoca Doa, i primaoca Borine kćerke iz Beograda.
"A ta je hiljadu dolara, za koje znamo sigurno da postoje?" Matej je imao samo jo to pitanje, ali smatrao ga je nezaobilaznim.
"U pohlepi nikad zasit Boro", i dalje smirenim glasom govorio je Aleksandar: "Kad je već izvrena uplata, premda je u depu imao i oko pet hiljada dolara gotovine, jo jednom iz njega nasrnula je niskost, dan prije polaska obratiće se Dou:
Pa brale rođeni, daj mi neto gotovine za puta, da djeci mogu kupiti čokoladu... Tako je dolo do tih hiljadu dolara, koje je Boro mogao da pokae i zavara Georga, ali i da zavara i sve vas", zavrio je Aleksandar.
Iza ovoga razgovora, gospodin Aleksandar gotovo i da nije bio u potrebi da brani Doa, jer su to nastavili da čine drugi, oni kojima se posve vjeruje.
Do i Patricija ponovo su za nedeljnim crkvenim stolovima imali drutvo, i najavljivalo se vrijeme potpunog preokreta u njihovu korist. Do je ponovo postajao srećniji, a gospođa Patricija leprala je i trčkarala na sve strane da prepričava kako je njen Do na putu da prohoda...
Imovina i organizacija crkvene optine u San Sava je na najvećem stepenu koji je dostignut kod Srba, i u Starom kraju u svijetu, za to su zasluni dva-tri sposobna čovjeka iz crkvene pozadine, oni znaju sve i djeluju uvijek pravovremeno. Uticaj čistača Aleksandra nije im jasan i odlučili su da ga preventivno uklone. Gospodin Aleksandar ih je preduhitrio i sam odstupio. Posrećilo mu se, ubrzo je uspio da dođe do novog posla o kome je sanjario i smatrao ga vrhom svojih ambicija u Americi. Primljen je za menadera velikog apartmentskog kompleksa.
LEINARKE glava11.
Ratar o sjemenu penice koje sije zna onoliko koliko mu je rekao prodavač sjemena, a istinu će znati prilikom etve, po narodnoj: "Kako si posijao i ponjeće." S Borom se dogodilo upravo tako, gotovo sve lai koje je sijao oko Doa razgolićene su. Doa dobro njeguje nova supruga, prepoznaje se po njegovom optem stanju, i narodnoj da se ena prepoznaje po muevljevoj koulji izgledniji je i ivlji nego lane. Tuba o ponitenju braka povučena je nakon to je Doov ljekar posvjedočio da se radi o potpuno normalnoj osobi koja moe sama da rasuđuje, pa i donese odluku o sklapanju braka. Episkop se uvjerio da je Do odrao obećanje dato njemu oko obetećenja Bore. Objavljen je i Aleksandrov roman inspirisan Doovim ivotom, koji nije tretirao sadanjost i nije nikoga izazvao. Sve je ovo doprinijelo da su se Dou vratili većina prijatelja oko crkve, a i Georg, Fred i Leonard prestali su da ga direktno uznemiravaju.
Započeo je period mirnog Doovog ivota, u kome će i gospođa Patricija doći do daha i nastaviti sa prekinutim aktivnostima oko nasljedstva. Do se zaokupio knjigom i stalno insistira da mu je Patricija dočitava, a eli i da čuje svaku okolo izgovorenu riječ o knjizi, a o njoj se dugo nije izjasnila ni jedna grupa, a pogotovo se ne oglaavaju crkveni ljudi, ni prijatelji ni neprijatelji, Do se tome čudio, razgovarao je sa Aleksandrom.
Glavnom junaku romana ovo je prva knjiga, a piscu je deveta i za njega nita oko knjige ne moe biti iznenađenje. On zna da, u ovoj i sličnim sredinama, ni jedna intelektualna vrijednost nije blagonaklono dočekana, pa kako bi i ova knjiga, i zna da će se dugo čekati dok se o njoj izjasni jedna od grupa, a sve ostale će horski iza nje.
Knjiga nije ni mogla direktno izazvati koga, pa Aleksandar nije ni očekivao grube napade, a Do se i toga plaio. Kad je Aleksandar pomislio da će se i zavriti sa ignorisanjem knjige, oglasio se gospodin Bela, čovjek najvećih intelektualnih potencijala u iroj sredini, poznati pisac i slikar. On je knjigu ozbiljno tretirao i dao primjedbe knjievne naravi. Iza njega nije se usudio niko da se obrui na knjigu i autora. Uslijedila su blijeda oglaavanja grupa, zamjerke glavnoj ličnosti romana, po onoj piscu nije kazao sve.
Ipak, knjiga je podigla Doov ugled, pomogla je da splasne odbojnost prema njemu i njegovom novom braku, a ono to je najvanije za njega, dodatno mu je osmislila ostatak ivota, postala predmet stalnih razmiljanja i komunikacija sa ljudima iz različitih grupa.
Da je Do doivio potpunu rehabilitaciju bilo je očito, ali u njemu je ostao strah i sumnja i da nije. Nastupao je dan kunje. To je parastos, godinjica Merine smrti. Pozvao je mnogo prijatelja, neuspjeh je ako ih bude ispod pedesetak, njegovo je razmiljanje. Na dan parastosa odziv je bio preko svih očekivanja. Stotinu četrdeset i dvije osobe bile su na ručku. Do je konačno umiren i sretan, a Patricija će odziv shvatiti kao konačnu i neopozivu svoju pobjedu.
Dva mjeseca po mome ulasku u Ameriku i periodu potpune izgubljenosti, dok su me jo zvali samo rođenim imenom Danica, kada sam prvi put dola u crkvu i prvi put susrela gospođu Patriciju, bilo je to četiri sedmice prije parastosa pokojne Meri, kada se gospođa Patricija već sigurno osjećala među vjernicima crkve. Svemu ostalome biću stalni svjedok, a naročito oduevljenju iza dana parastosa.
U godini dana poznanstva i kasnije druenja sa gospođom Patricija dogodile su mi se sve dobre stvari, studiranje na koledu privodim kraju, utedila sam koju hiljadu dolara i postigla standard ivota kakav sam i sanjala dolazeći u Ameriku. Dosljedna odluci o tednji jo stanujem sa one dvije Meksikanke, uz dosta tjeskoba. Počela sam da razmiljam o preseljenju u garsonjeru, koju sam već i bila počela da traim, ali prisjetila sam se da o tome valja porazgovarati sa gospođom Patricijom, koja se sve vie ponaa kao neki moj nejasan ef, ili staratelj, i naljuti se na svaki moj postupak koji nije aminovala ona.
"Razmiljam o preseljenju u neku garsonjeru", kao uzgred spomenula sam joj.
"Dane! Garsonjera...!?" začuđenje je bilo lano i znala sam da mi neto sprema. Nastavila je: "Ti si intelektualka, imaće i američku diplomu... Tvoj nivo je bogata kuća..."
"Patricija! Pretjeruje..." počela sam sa respektom prema njenoj ljutnji.
"Dane, neću o tome danas, nazvaću te za koji dan, ja ili neko drugi", tako je započeo događaj koji će temeljno preokrenuti moj američki način ivota.
Bio je u toku jedan od rijetkih perioda kada čitave dvije sedmice nisam zaradila ni jedan dolar. Nije me zbog toga hvatala panika, zahvaljujući uteđevini, ali je bio povod da se lično ozbiljnije bavim traenjem posla. Ni omirisati nisam mogla pristojan posao, to me nije mnogo iznenadilo, ali mi niko nije ponudio ni onaj najjednostavniji, čak ni onaj od koga se ne bi moglo ni preivjeti. Da nisam ula u emu tih ena, "leinarki", kako se povremeno pojavljuje taj izraz, ja bih ostala nepopravljivo sirota, sve vie sam u to uvjerena.
Kad sam prvi put čula riječ "leinarka", bila mi je ogavna i pomisao da ću i ja postati članica takve grupe ena. Radeći to to sam radila, međutim, sve vie sam se primicala toj sorti, a moda sam već i postala dio nje. Počesto sam razmiljala i o izrazu i sutini "leinarki". Na jednom od predavanja zapitana je gospođa Rozi: "Zato nas neki nazivaju "leinarkama"?"
"Nae drutvo se specijalizovalo za starce, koji su bogati i prikrajčenoga ivota", objanjavala je gospođa Rozi: "Praktično, zanimaju nas bogatai od kojih se moe brzo naslijediti to to imaju. Riječ je o bolesnim starcima, koji su već poprimili boju mrtvaca i liče na leeve. Jo u začetku ove ideje neka je od naih ena rekla da joj treba jedan 'le', nazvali su je 'leinarka', a ime se proirilo i na sve nas koje se bavimo tim poslom."
Očekujući najavljeni poziv gospođe Patricije, ili nekog drugog, kako je najavila, imala sam vie ozbiljnih razmiljanja o svojoj američkoj budućnosti, i ni u jednom nisam mogla da se poistovjetim sa enom udatom za "leinu." Razmiljanja je bilo na pretek, jer je sve vie dana proticalo bez očekivanoga poziva. Pomiljala sam da nazovem i pitam Patriciju, da je molim za kakav posao, ali i odustajala sam, bojeći se kakve uvrede i ponienja.
"Alo, Dane!" po drugi put kako sam u Americi nazvala me je gospođa Rozi.
"Alo, gospođo Rozi!" nisam krila radost.
"Hajde, duo, skokni malo do mene", bila je kratka.
Znala sam da je u pitanju posao, svakako briga o nekom starcu, jer su svi ozbiljniji posljednji moji poslovi bili s njima. Ali zbog toga ne treba da me direktno poziva ona, pa sam pretpostavila da je u pitanju dui period čuvanja, ili ozbiljnija zarada, ili premal novac a dug period, ili... ali svakako je neka specifičnost. Nisam mogla da obuzdam navalu radoznalosti i uzbuđenja.
Pored gospođe Rozi zatekla sam i gospođe Patriciju i Mici, te gospodina kojemu ne znam ime, ali znam da je visoki predstavnik drutva "Drage dede." Dočekali su me kao da sam ličnost koja znači vie od onoga to jesam. Pročavrljali smo i počastili se, a onda je taj mukarac započeo o mom predmetu.
"Gospođo Dane, o vama znamo samo lijepe stvari i mi elimo da postanete specijalista u naeme drutvu. Zbog toga smo vas pozvali."
"Nisam sigurna da razumijem ta mi nudite", vie sam zadovoljna kako sam to rekla na engleskom jeziku, nego ta sam rekla.
"Nudimo vam radno mjesto specijaliste za njegovanje starih i bolesnih mukaraca", pojasnio je.
"U nekoj ustanovi!?" pomislila sam i zapitala.
"Zavisi od situacija, u ustanovi ili u kućama staraca", dodao je.
"Imam li platu i beneficije?" usudila sam se da upitam.
"Za početak, plata je $2,000 mjesečno i zdravstvena zatita", odmah se izjasnio.
"Za početak?!" iznenadila sam se.
"Da, za početak!" potvrdio je i dodao: "A kasnije po procentu."
"Kasnije?!" gotovo da sam uzviknula.
"O tome kasnije, pričaćemo kasnije", uzvratio je uz osmijeh te nastavio: "Da li prihvatate posao koji vam nudimo i pod rečenim uslovima?" bio je decidan.
"Prihvatam!" pourila sam da odgovorim, jer imala sam na umu ponuđenu platu kojoj je alternativa $0.
"O.K.!" rekao je gledajući u mom pravcu, onda se okrenuo prema gospođi Rozi i dodao: "Mislim da sam zavrio sa mojim dijelom. Izvolite, preuzmite gospođu."
"U ovome času imamo jedan hitan posao", nadovezala se gospođa Rozi i nastavila: u San Pidru preuzeli smo obavezu da njegujemo jednoga starca. Star je devedeset godina, nema klasičnih bolesti, bolest mu je jedino starost. Nije agresivan, nije senilan, ali kao i svaki star čovjek dosadan je i mnogo izvoljeva. Taj posao, sloili smo se u drutvu, povjerićemo vama. Da li prihvatate posao?" upitala je gospođa Rozi i sačekala da odgovorim.
"Na koje vrijeme?" upitala sam i odmah pomislila da je pitanje suvino.
"Neodređeno vrijeme", uzvratila je.
"Ne razumijem?" istrajavala sam i opet pomislila da nisam trebala.
"Samo dan, ako vas ne prihvati gospodin Viktor. Ili do kraja njegovog ivota ako se bude vezao za vas", uzvratila je gospođa Rozi te upitala dosta otro: "Moemo li računati na vas?"
"Moete!" uzvratila sam nakon to sam razmiljala koji tren.
"O detaljima razgovaraćete sa gospođom Mici", zaključila je gospođa Rozi te se obratila njoj: "Pođite u drugi salon i dogovorite detalje."
Gospođa Mici je prijateljski započela razgovor, objasnila mi da već sjutra treba da se preselim u kuću gospodina Viktora, i da preuzmem svu brigu oko njega.
"Ko je Viktor?" sa njom sam govorila bez ustezanja.
"Ne znam ni ja. Znam podatke do kojih je dola agencija."
"A to su!?" dodala sam.
"Devedeset godina, to već zna. Zdrav, ali mu je starost ivot svela na samo jedan tanan konac. Teak je oko $4.000,000 dolara. Ima djecu koji su se potpuno otuđili, i koji su od njega povukli svoje novce, tako da prema njegovoj imovini ne pokazuju agresivnost. Kuća je ogromna i u njoj ivi sam. ene koje su ga njegovale nisu ostajale dugo, nisu umjele sa njim, nisu razumjele njegove potrebe, iako one nisu velike", predahnula je pa nastavila: "Viktor je intelektualac i ne moe da se oslobodi potrebe da se tako i tretira. Uz sve banalne poslove oko starca, Viktoru treba i intelektualac za svakodnevne razgovore. On je čovjek sa irokim znanjima, i vrlo teko mu je ugoditi jer pretpostavlja njegovateljicu sa takođe irokim znanjima. Mislimo da jedino ti ima ta znanja, ali i spremnost da ispuni njegova očekivanja, zavrila je dobronamjerna Mici.
"Liči na mnogo dobar posao!?" rekla sam sa primjesom ironije u glasu.
"Jedan je od najboljih koje sam susrela", prema meni Mici je strpljiva i iskrena.
"Zato ga nisi uzela ti, kad je tako dobar", primakla sam joj se u lice i vragolasto doapnula.
"Ti izaziva, sumnjiči mene!?" osmijehnula se: "U ovome poslu ne treba biti osjetljiv i tat. Ovdje se radi o plati američkih intelektualaca, a kad pređe na procenat, onda će zarade biti..."
"Ne uzimaj k srcu, alila sam se", pourila sam da joj to naglasim.
"A zato ja ne uzimam ovaj posao, reći ću ti. Moe tebi to izgledati smijeno, ali istina je. Nisam sposobna. Ne znam ta je to loe to starci vide u meni, ali je provjerena istina da me ne vole. U desetak slučajeva ni jedan starac nije htio da sarađuje vie od jedne sedmice, jednostavno zahtijevali su da idem iz njihovih domova. To je istina o meni, a tebe prihvataju svi i brzo, gotovo kao gospođu Patriciju."
"Znači da je Patricija ideal 'leinarki'!?" rekla sam bez ironije.
"Da, ideal je. Zadnjih godina njene zarade su za respekt", i gospođa Mici je rekla ozbiljno.
"E pa sluaj draga gospođo Mici, ni za milione ne bih radila ono to radi ona", uzvratila sam sa osjećajem nekog snanog balkanskog ponosa, ponajvie onog iz srpske epske pjesme.
"A sluaj ti draga gospođo Danice, zapitaću te iskreno. A ta to radi gospođa Patricija a da ne spada u profesionalne poslove medicinske njegovateljice?"
"Gadi mi se!" uzvratila sam.
"A ta ti se gadi?" prekinula me je i otro uzvratila.
"Pa, naprimjer, ono ljubakanje", gotovo da sam promucala, shvativi da pametujem o onome to nije moja briga.
"Pravi mi se velika čistunica", iznervirana pecnula je gospođa Mici.
"Pričala mi je da je nekoliko puta ... Patricija... Ogavno mi je i reći! Gadi mi se. Fuj! Nema to nigdje na svijetu..." obruila sam se i ja povrijeđeno. Prekinula me je:
"Ti si jo naivno-blesava. Nema nigdje na svijetu, priča gluposti. Ima, ima draga gospođo. Svakoga minuta na hiljade ena to rade za dvadeset, čak i za samo pet dolara. Rade to po javnim kućama i mimo njih. Rade to svakome namjerniku, prljavku, pijancu, drogerau, bolesniku..." govorila je Mici sa granice ljutnje, nastavila je mirnije:
"Ni one nisu rođene da budu kurve, pogotovo ne tako niskog standarda. I one su nekad bile naivne i dobre djevojčice, moe li da zamisli kroz kakve su ivotne izazove morale da prođu, da bi radile to to rade. I gdje je tu gospođa Patricija. Ona to radi, ako i radi, samo jednome čovjeku, jo i muu, radi to gospodinu koga je prethodno okupala... A zato i to ne reći, radi za velike novce."
"Nemoj vie o tome, molim te!" gotovo da sam zapomagala.
"Neću, nisam ja ni započela, već ti..."
"Kad preuzimam posao i kako?" nastavila sam pomirljivo.
"Posao, kao to su ti već rekli, preuzima sjutra. Gospodin Viktor je područije gospođe Patricije i pođi kod nje, već te očekuje."
Dok sam parkirala automobil, iz Doove kuće izlazio je broker Majkl. Susreli smo se i pozdravili. Nije bio naročito učtiv i to me iznenadilo. Valjda je i sam pomislio da je trebao biti koju nijansu paljiviji, povratio se dva-tri koraka i aljivo upitao:
"Znate li, gospođo Dane ta su vukovi?
"Znam, mislim da znam", odgovorila sam i osmijehnula se.
"ta?" vragolasto mi se unio u lice i dopitao.
"Vukovi su zvijeri", odgovorila sam kao đače prvače.
"A znate li od koga su nastale te krvoločne zvijeri, vukovi?" gospodin Majkl je bio i dalje ozbiljan, kao srednjokolski profesor na početku kolske godine.
"E to već ne znam", uzvratila sam jo ne pretpostavivi na to cilja.
"Vukovi su nastali od vae prijateljice, gospođe Patricije!" rekao je i prijeteći stisnuo zube.
"Nemojte tako o gospođi", rekla sam tiho, glasom koji nije odobravao ali nije ni suprostavljao.
"Unitava me", dodao je ljutito i udaljio se.
Ne poznajem osobu na čijem se licu tako snano ocrtrava unutranje raspoloenje kao to je kod gospođe Patricija. Zatekla sam je u estokoj ljutnji, lice joj je bilo ispjegano crvenim kruićima, jagodice okotale, vrat natekao a oči neartikulisano zvjerkale su.
"Gdje si do sada!" podviknula je i ne odgovorivi na moj pozdrav.
"Nisam mogla ranije", uzvratila sam pokornim glasom.
"Sjedi! Nemam puno vremena. Svakog časa treba da dođe gospodin Kristifor, a ovo đubre usralo se", reče i pokaza na Doa koji se sklupčao, kao da je pokuavao da se uvuče u to nezamjetniju čahuru.
Gruba je prema gospodinu Dou, i to vidim prvi put. Posebno je bila gruba dok ga je vukla u mokri čvor, a i tamo je vikala nazivajući ga pogrdnim imenima.
Razlog ovakvoj ljutnji mora da je golem, zaključila sam i povezivala sa malopređanjim izdanjem gospodina Majkla, ali i hrpe papira na stolu ispred mene. Gledala sam u papire i pokuavala proniknuti u smisao sijaset brojeva. Jedan papir, koji je pisan Patricijinom rukom, ponajvie mi je govorio. Pretpostavila sam da je to popis stokova koje je broker Majkl, na neki njen način, trebao sa Doa da prebaci na njeno ime, i da to nije elio da prihvati Do, a kad ga je već bila prisilila, broker se suprostavio i odbio da izvri kriminalan nalog.
"njuha!" Patricija izroni, prigovori i ponovo nesta.
Doa nije dovela u dnevni boravak, ali je sa njim zavrila, bilo je očito po riječima koje je nabrajala. Nekoliko puta je ulazila i izlazila, i dalje krajnje ljuta, u jednome prolazu grubo je pokupila sve papire i naramkom prenijela ih u kuhinju.
Neizgledno obučena, nepočeljana i nenaminkana, podsjećala je na onu vrstu ena koje nazivamo mukobanjama. Prvi put joj posmatram stas, grudi i kukove, posmatram je kao enu, i nalazim da zaista pri sebi nema ni one minimalne enske konstitucije, koju je u svim dosadanjim prilikama veoma vjeto pritajivala primjerenim odijevanjem. Svaka ena, gubljenjem fizičke izglednosti, gubi uvjerljivost i optu sigurnost. Na Patriciji se to naročito ocrtavalao ovom prilikom. Sjela je preko puta i konačno se posvetila meni:
"Izvini, molim te, iznervirala su me ona dva idiota:"
"Nita, nita... Ne moe čovjek uvijek biti ni raspoloen", uzvratila sam, a ona koji tren poluizgubljeno ćutala je i gledala u pod.
Do je kanjen, u sobi je, i stid ga je od mene. Patricija izgubljeno bulji u pjegu od kafe na tepihu. Neprijatno mi je i molim Boga da zavri sa mnom, i da to prije napustim ovaj kao groblje zamukao dom.
Patricija je neobična pojava, pomislila sam i na posve nov način posmatrala sam je. ena je koja se lako uočava i pamti. Visočija je od ena sa kojima je u doticaju, i tu fizičku osobinu umije da iskoristi kad joj zatreba. Svaki put kad se sjedne s njom, makoliko da je dugo poznanstvo, otkrije se na njoj neki ranije neuočen fizički detalj. U pravilu, svi ti naknadno uočeni fizički nedostaci obaraju onaj opti pozitivni prvi utisak o njenoj fizičkoj izglednosti.
Sjedi preko puta mene i djeluje posve izgubljeno. Neprijatno mi je svjedočenje nekom njenom porazu, nestrpljiva sam i to iskazujem nesvjesnim pokretanjem nogu. U jednom trenu osjetih da sam nagazila na neki predmet. Ne očekujući bilo ta na tepihu, spontano sam bacila pogled dole. Slika predmeta, koju sam ponijela iz toga pogleda, zaokupi me neobičnoću. Oblika je trapeza ili papirnatog zmaja, koji podiu djeca, sa naglaenim bočnim uglovima, veličine je stopala snanog mukarca. Prva pomisao bila je da je u pitanju suvenir, i da sam ga ne znajući oborila sa neke od polica oko mene. Suvenir čega? zapitah se. Razgledah sve uokolo ne bih li vidjela jo to slično. Pogled preleti i po čitavom podu, i zaustavi se na istom takvome predmetu, na Patricijinoj nozi. To je njena papuča!? I tek tada uočila sam neobično stopalo njene druge, bose noge. Članci palca i maloga prsta toliko su veliki da takvo to prije nisam vidjela, i shvatila sam da stare papuče i moraju biti takve kako su se i oblikovale. Začuđujuće je kako ta ena uopte moe da navuče cipele, a tek kako moe da hoda u njima. Pomislih i na njenu vjetinu i uspjenost u prikrivanju tog naglaeno izraenog fizičkog nedostatka.
Jo nije mogla da ovlada sobom, a trudila se, bilo je očito. Podie pogled prema meni i zausti da mi se obrati, ali odusta, jo nije spremna. U trenu odustajanja uočila sam jo jedan njen nedostatak, koji sam ranije tek naslućivala.
Oči su joj neznatno razroke, ali je taj nedostatak nagrđuje tek kada je u neprilici i gubi samopouzdanje, a gubi ga naročito kad se slui laima. I evo, tu razrokost pokazuje i sada, svjedoči nekom tekom svom poloaju.
"Izvini, zaista nemam vremena... Svakog časa treba da dođe gospodin Kristofer, a vidi me, moram se pristojnije obući..." nervozno je nabrajala, kolutala razroko, da bi prela i na ono zbog čega sam tu:
"Ima sreću, dopao te je gospodin Viktor. Biće zadovoljna. Ti umije sa tom vrstom ljudi, koji su pametni a nisu senilni, i ne izvoljevaju mnogo. Pet ena smo mu podmetali, sve goru od gore, da bi tebi pripremili teren, po onoj, hvala Bogu da ste mi jednom nali normalnu njegovateljicu. Jedna od tih ena bila sam i ja, samo dva dana po dva sata, ali ivot sam mu zagorčala za godinu. Sjutra će poći sa gospođom En, ona će ti biti pri ruci dva dana. Zna, njen mu Mark je po naim procjenama pri kraju, smjestili smo ga u bolnicu, vratićemo ga iduće sedmice i onda on neće moći dugo. Zbog toga gospođu En moe koristiti koji dan za sve to misli da ti moe biti od pomoći..."
"Znači da se spakujem, kao za seobu?!" upitala sam.
"Da, seobu!" potvrdila je.
"A ako me najuri taj Viktor?" dodala sam.
"To se ne moe desiti", kategorično je uzvratila.
"Ipak!?" insistirala sam.
"Nita ipak! Ali, ipak, ako se dogodi preseliće kod drugog starca..." spremno je odgovorila.
Oglasilo se zvono, gospođa Patricija je poskočila, utrčala u sobu, povratila se i doviknula mi:
"To je gospodin Kristofer, molim te primi ga i pravi mu drutvo dok se bar malo ne upristojim."
Upoznala sam gospodina Kristofera ranije, znala sam da se bavi trgovinom novca, ali nisam ni sanjala da je broker u agenciji "Veseo starac." Prvi put sjedim sa njim i nasamo razgovaramo. Elegantan, obrazovan i vrlo prijatan čovjek, kako se od mladog brokera i očekuje, pored uobičajenih početnih razgovora naao je za potrebno da i mene pokua animirati sa proizvodnjom novca, kako se izrazio.
Umije da pretpostavi kolika mi je uteđevina, iako mala priao mi je kao to prilazi i milioneru, pa iako sam ekonomista, a moda ba i zato, lako me je ubijedio da dođem, nekom prilikom, u njegov biro, ili će on doći kod mene, da bi taj moj novac stavili u "oplodnju"... Obećala sam da ću se odazvati.
Upoznala sam gospodina Viktora, po mojoj evidenciji, dvanaestog starca po redu. Kao i svi visoki ljudi, a Viktor je visok preko est stopa, i on je dobroćudan čovjek, dosta bistrog uma, a ono to je donio prvi nalet senilnosti, kod njega se ispoljava u obliku simpatične naivnosti, koja vie zabavlja nego nervira..
Kao to i moraju, dvoje nepoznatih i osamljenih ljudi, prve dane proveli smo u razgovorima koji su vodili upoznavanju. Viktora je dirnula moja nedavna prolost, jer ako se zanemare knjige i filmovi, on se prvi put susreće sa istinskom tragedijom i ivim tragičarem.
I starčev ivot imao je događaja koji mogu da zaokupe znatielju, tim prije to gospodin Viktor ima dara da lijepo govori i oslikava događaje. O prvoj supruzi, drugoj, djeci iz prvoga, pa drugoga braka, govorio je bez naboja i pretjeranih emocija, ali ono to posebno imponuje, njemu je svako od njih jednako lijep i drag, ali i istovremeno i udaljen, jer ga ne posjećuju, ne nude pomoć ali i ne trae je za sebe. Pomogao ih je sve podjednako, i ni zata mu ne prigovaraju, to je prava rijetkost u američkom drutvu, kazivao je.
Viktor nije krio da je zadovoljan sa mojim radom. Promijenio je dosta njegovateljica, ali one nisu imale duu koju osjeća u meni, govorio je i zahvaljivao mi se. Kako je vrijeme odmicalo vjerovao mi je vie i ponaao se sa manje ustezanja. A u osnovi stidan je čovjek, mogao je fizički da obavlja radnje oko sebe i nije dozvoljavao da sam blizu njega kada se bavi ličnom toaletom.
Imao je malo prijatelja i već sam ih upoznala u prve dvije sedmice boravka. Nakon mjesec dana upoznala sam mu i rodbinu koja se nalazi u Kaliforniji. Znali su za mene, putem telefonskih razgovora sa Viktorom, on me i hvalio, tako da sam i sa njima koji su dolazili uspostavila tople odnose. "Pazite ga dobro, vidjećete, deda je dobar čovjek..." ponavljali su.
Od svih starica i staraca koje sam do sada pazila Viktor je najlaganiji za njegovanje, mada je najstariji po godinama. On je danju rijetko trebao pomoć, a uz to tolerantan je, tako da sam mogla da idem iz kuće kad i kud sam eljela. Ako koji dan i nisam izlazila prisjetio bi se da mi kae da pođem i da se proetam.
Noću nije bilo tako. Čim se najavi mrak u njega se uvlači nesigurnost i strah od usamljenosti. Često me je dozivao, a u nemirnijim noćima čak svakih par minuta, da se uvjeri da nije sam. Lijekove je uzimao svakih dva sata, danju bez moje pomoći a noću sam morala da mu ih dodajem. Gospodin Viktor ponekad ima, opet isključivo noću, ozbiljna guenja, pa sam morala da ga obilazim i eventualno priskačem sa kiseonikom.
Noći su mi uz gospodina Viktora prerastale u moru, mnoge su protekle bez sna, iza njih sam bivala iscrpljena i nervozna, tako da sam počela da gubim i na teini i na trpeljivosti. On je to primjećivao, izvinjavao se i alio me, ali se tu nije moglo to promijeniti.
Oslabila sam i počela da se pitam ta da preduzmem. Sve vie sam pri misli da ovako neću moći dugo. Počela sam ozbiljno da razmiljam i o povlačenju.
Jedne noći, potpuno iscrpljena od snenosti, jedva sam se odazvala na njegov zov. Pogledala sam na sat i vidjela da su dva iza ponoći, vrijeme i da mu dodam lijek. Samo to je popio lijek i ja počela da se udaljavam, on me uobičajeno dozva, povratila sam se i pomilovala ga po glavi govoreći:
"Pustite me bar malo na miru, dragi gospodine."
"Oprosti Dane, oprosti, znam, ao mi je... Strah me je!" uplaenim glasom aputao je.
"Ne bojte se, tu sam..." govorila sam i sjedala na krevet.
Kad sam se probudila bila sam ne malo iznenađena. Spavala sam na njegovom krevetu neprekidno osam sati. Iznad glave čekala me je kava, koju je skuvao gospodin i njeno prinio, da mi pokuči tu prijatnost.
I sljedeće noći sjela sam i zaspala na Viktorovom krevetu, i slijedeće, i slijedeće... I tako sam počela da spavam na Viktorovom krevetu, ali i da ivim nekako sve familijarnije s njim. Nismo imali nekih posjeta.
Sa moje strane, ako tako mogu da kaem, prvi su me posjetili Zorići, koji su doli sa gospođom Rozi. Bio je to ugodan dan, gdje su se sprijateljili Viktor i Do. Nalazili su zajedničke teme i razgovarali dugo.
Ne dugo po tome posjetili su me parovi, odvojeno, Elizabet & Dvajt, Margaret &Deik te Barbara & Tom. U svim tim prilikama Viktor se osjećao prijatno i kasnije mnoge pohvale izrekao je za starce koje je upoznao.
Moda sam sa gospodinom Viktorom bila dva mjeseca kada me je nazvala Patricija i predloila da Viktor i ja napravimo parti za njih, misleći na četiri bračna para koja je po jednom upoznao Viktor.
Gospodin Viktor oduevio se kad sam mu predloila da jednom, na ručak pozovemo ta četiri bračna para, o kojima je on povremeno govorio. "Odlična ideja", uzvratiće Viktor.
LEINARKE glava12.
Navikla sam na gospodina Viktora i on na mene. Materijalno sam ovisna o njemu i meni je silom prilika uz njega, ali na sreću lagan je za ugoditi mu, bezazlen je i u svemu zadovoljan, nagodan, kako se kae u mom kraju, tako da mi ivot postaje sve snoljiviji, a ponekad mislim i da je ispunjen sa pristojnim sadrajima. On ne moe sam i pokazuje srećnost da sam ba ja uz njega, ivot uz mene njemu je lijep, često to ističe, i vjerujem da tako misli.
Sredinom i krajem mjeseca daje mi čekove od $1,000 i $1,500, $500 vie od dogovorene mjesečne plate, čime i nedvosmisleno iskazuje stav prema mome radu. Zanimljivo je, ni jednom nije prokomentarisao tu nagradu. Nije dozvoljavao da troim svoj novac, ni jednoga dolara, čak me povremeno i kontrolisao, zahtijevao da mu donesem zadnji izvjetaj sa mog tednoga računa.
Nakon pet mjeseci boravka kod gospodina Viktora utedjela sam $12,500. Stalno to imam na umu, ja sam bogata ena, i ne mogu da to ne veem za gospodinovu dobrotu. Srcem brine za mene i imam snanu potrebu da mu to uzvraćam. Gotovo da sam zavoljela tog dobrog čovjeka.
Gospodina Viktora nisam zavoljela na način kako to pokazuje Patricija prema Dou. Nisam ga poljubila ni jednom, niti mi takvo to pada na pamet, niti bih to mogla i kad bi to traio od mene. Ali ja volim tog dobroćudnog starca, koji ima iroko srce i plemenitu duu prema svim ljudima. Nisam čula da je za nekoga rekao da je nevaljao. Ono to mogu da činim za njega je da mu starost bude to snoljivija, i to činim sa iskrenoću i svom dobrotom koja u meni postoji. Pristojan je ivot uz gospodina Viktora, to je misao koja mi se sve vie nameće u mojim osamama.
I druenja, koja su sve čeća, sa bračnim parovima Patricija & Do, Elizabet & Dvajt, Margaret & Deik i Barbara & Tom osmiljavaju ivot i popunjavaju vrijeme. Vie od mene, gospodin Viktor ova sastajanja isčekuje sa eljom i ushićenjem, naročito od kako su sve te ene posebno sa njim počele da čavrljaju i uveseljavaju ga.
Viktor je bezazlen a one smjerne i pokvarene, često su mu nametale razgovor o meni, "pametnoj, dobroj i postradaloj eni", kojoj svi treba da pomognu, kako su govorile. A starac se rasplače i trai savjet kako da mi on pomogne vie.
Naravno, shvatila sam sve domete njihovih "briga" za mene, koje ne znače nita drugo do nagovor Viktora da sa mnom napravi "humanitarni brak", da postanem njegov nasljednik.
Lagala bih kad ne bih priznala da me privlačilo njegovo bogatstvo, ali mi se gadila podmuklost "leinarki", koje su beskrupolozno gazile po ljudskoj dobroti i naivnosti, i koje su pravile sve te sastanke samo da bi pripremile na brak.
Ono to me je dodatno povrijeđivalo je da pri tome nisu ni pomiljale da čuju moj stav o, mome, budućem braku. Viktor je sredstvo, ali i ja sam sredstvo, to je ona rana koja boli ispod naizgled zdrave koe.
"Svi moji nasljednici povukli su svoje", jednom prilikom otpočeo je Viktor, očito pod utiskom ena koje su ga nagovarale da mi pomogne. Govorio je sporo i sa snanim osjećanjima: "Ovo to imam imovine, u porodici, saglasno smo ostavili samo za potrebe moje starosti. O tome imamo i potpisane papire", rekao je pa se duboko zamislio, čak desetak minuta ćutao je, da bi nastavio: "Hvala Bogu, moja starost nije teka, za to zahvaljujem Bogu a evo sada i tebi. elim da nasljedi imovinu koju imam", rekao je i opet zaćutao. Očito se mučio traeći riječi kojim će da mi kae ono to je imao kao odluku. Rekao je ne pogledavi mi u oči:
"Treba da se vjenčamo!"
Nisam odgovorila. Nisam odgovorila ni nakon nekoliko puta ponavljane ponude braka, koja se događala u nekoliko dana. Drag mi je novac, uzela bih ga bar iz jednoga razloga, da bezbolno podignem unučad, ali u meni počeo je da vonja osjećaj pokvarentine, zloupotrebe nemoćnog starca, ali i naročito organizovana prevara koja se ničim ne moe dokazati.
Nisam se izjanjavala, jer jo nisam mogla u sebi da odredim prevagu pohlepe i kunje savjesti.
Za odlaganje odluke nije razlog samo ovo. Oko sebe imala sam premnogo navala da se vjenčam, i od toga me hvatao nejasan strah.
"Pametnjakuo! ta vie čeka sa tim vjenčanjem?" u jednom telefonskom razgovoru, puna jeda, prigovorala je gospođa Patricija.
"Mi smo kao sve pokvarene a ti potena...!?" odmah iza Patricijinog poziva telefonirala je i pecnula gospođa Elizabeta.
"Toliko smo se namučile i uloile u tebe, a ti izigrava neku iparicu..." nazvala je i naruila gospođa Margaret.
"Koga ti ovdje zamlaćuje? Mi smo sve priljenice i leinarke, a ti si neka čistunica..." kao pas lajala je gospođa Barbara.
"ta se to, dijete, događa s tobom?" javila se i gospođa Rozi.
U međuvremenu umro je gospodin Mark, u terminu koji je davno nagovjestila gospođa Patricija. Ta smrt na mene djelovala je nespokojno, jer je ličila na dirigovan prestanak jednoga ivota, da bi grupu, kao peti bračni par, popunio par Dana & Viktor.
Uslijedio je parti kod gospođe Rozi, na kome smo se nali već uvjebanih pet bračnih parova, te gospođe domaćica Rozi i Mici, ali i gospođa Dejn iz Čikaga i već viđeni predstavnik drutva, jo uvijek gospodin čije ime nisam saznala. Parti je imao za cilj da, sa nas pet ena, predstavnik drutva i gospođe Dejn i Rozi odre sastanak. Tu je bila i gospođa Mici sa zadatkom da preuzme brigu oko staraca za vrijeme sastanka.
Sastanku je prethodio razgovor sa mnom.
"Vama je, gospođo Dane, Viktor predloio brak!?" otpočela je gospođa Dejn.
"Da, predloio je", potvrdila sam.
"A vi, kada će te sklopiti taj brak?" pitanje je postavila strogim glasom.
"Ne znam..." otpočela sam ali sam prekinuta.
"ta je to to vi ne znate?" prijeteći glas iskuljao je iz gospođe Dejn. Dodala je:" Kad vi ne bi znali bilo bi O.K., ali vi znate vie nego vam treba."
"Hoćete li se vjenčati?!" umijeala se gospođa Rozi, i ona strogim glasom.
"Pa, da vam kaem istinu..." počela sam i opet grubo prekinuta.
"Vi ste prihvatili članstvo u naeme drutvu. Prihvatili ste i posao i radili ste za plaću. Nagovjeteno vam je da ćete kasnije promijeniti status i preći na procenat..." strogo poslovno govorio je predstavnik drutva. Nastavio je:
"Vi ste od ovoga časa u tom drugom statusu. Ono to putem vas zajednički uprihodujemo, vi lično ili drutvo, vama će pripadati u procentima: 20% do prvih $100,000 prihoda, 50% do $1.000,000 i 75% od svih sljedećih uprihodovanih iznosa." Predstavnik nije mijenjao boju glasa, prevrtao je neke papire i govorio poslovno. Zavrio je riječima:
"Pod prihodom se podrazumijevaju sva primanja, uključujući poklone i nasljedstva."
"Vi, duo Dane, o ovome treba da potpiete ugovor sa drutvom", mekim glasom oglasila se gospođa Rozi.
Predstavnik je u taj čas pred mene isturio papire koje je do tada prelistavao, bio je to ugovor u dva primjerka. Shvatila sam i da sam u igri kojoj nisam ni vična ni dorasla. Zaplaila sam se, ali sam se trudila da to ne pokaem. Kako da se izvučem, razmiljala sam, ugovor nisam uzimala u ruke.
"Potpiite ugovor!" Podviknula je gospođa Dejn, pa tiho dodala: "Ako ne potpiete, imaćete obračun sa agencijom i drutvom, a to vam ne bih preporučila. Premnogo bi, vi, runih stvari doivjeli, bojim se i onu najruniju."
Jo sam razmiljala koji tren, a onda su mi glavu naselili zastraujući hukovi, koje sam kao halucinacije doivljavala u logoru Dretelj. Zadrhtala sam. U hukove umijeali su se opasni ljudi iz najave gospođe Dejn, dodatno sam zadrhtala. Zavrtilo mi se u glavi, bila je to najava potpunog gubljenja kontrole nad mislima, uasa koji mi se ponavljao u logoru, morala sam naglo da se pomjerim, pobjegnem iz psiho-tjeskobe, naglo sam se pogela prema ugovoru, potraila mjesta za potpis i uz napor uspjela da potpiem. Jedan primjerak ugovora strpala sam u tanu, ustala sam i bez riječi pola prema grupi.
Na sastanku ena koji je uslijedio, a vodila ga je gospođa Rozi, ne znam ta se zbivalo, jer nisam mogla da mislim na bilo to osim na ugovor, i moguće posljedice po mene.
Dva dana kasnije bila sam u Las Vegasu i vjenčala se. Gotovo da je i to prolo sa pola moje svijesti, kao i testament koji će, pred advokatom drutva, opet koji dan kasnije, potpisati gospodin Viktor.
Ma koliko da sam pokuavala da se smirim savjest je ostajala nemirna. Svakodnevno sam razmiljala i osuđivala se.
Dva mjeseca nisam prestajala da se osuđujem, a onda će doći u posjetu gospođa Mici, i kod nas ostati pet dana. U svakoj noći smo se otvarale, a u petoj smo se i veoma rasplakale.
"Nisi za prepoznati po 'udaji'!?" i peckala je i ujedala.
"Nisam!" prihvatila sam odprve, trebao mi je neko kome mogu da odkrinem duu, nastavila sam: "Nemirne sam savjesti."
"Znam i htjela sam da popričamo, da te malo rasteretim", nastavila je ozbiljno i prijateljski.
"Uasavam se nad ovim to radim. Udala sam se!? Pohlepna..." bez taktiziranja odmah sam krenula u napad na sebe.
"Pretjeruje!" prekinula me je i nastavila:" Niti si se udala, niti si pretjerano pohlepna, niti koga potkrada, niti si to i od koga iznudila..."
"Potena sam, je li!? Nije ti jasno od kud potječe moj nemir!?" nastavila sam u započetom stilu.
"Prije svega nisam rekla da si potena, jer se milioni nigdje i nikad nisu mogli zaraditi bez prljavtina", gospođa Mici odlučila je da me ne tedi, ali nije krila prijateljstvo i dobrotu prema meni, nastavila je: "Ni jedna od ena koju poznajem nije potenije dola do cilja koji se naziva bogatstvo", zaćutala je i domalo nastavila: "Tvoja jedina nepotena stvar je elja da postane milioner. Nazovimo to i pohlepom. Po tome si samo jedinka od stotine miliona Amerikanaca koji sanjare da postanu milioneri. I svi oni hodaju uzdignutog čela, i ne pomiljajući da će ih neko zaustaviti i pljunuti im u lice zbog tog, naprotiv. U američkom drutvu svak je na cijeni sposobnosti, uticaja, pa i potenja, onoliko koliko ima dolara, milioneri najvie", opet je predahnula: "Po tome nisi potenija, ali ni nepotenija, od većine Amerikanaca. Drugo je pitanje to se u tebi sustiu protivrječnosti starokrajskog jo očuvanog morala, i racionalnost tehnolokog drutva u takozvanom slobodnom svijetu. Istovremeno moe da ivi u samo jednom svijetu, odluči se za koji će", rekla je pa me na tren omjerila, a kad nisam uzvratila nastavila je: "Usput da ti kaem i ovo. Novac gospodina Viktora samo je njegov, na njega niko i ne pomilja da polae pravo, jer je on davno sve roditeljske materijalne obaveze pokrio na zadovoljstvo svih nasljednika. Pa čije je Viktorovo bogatstvo poslije Viktora? Moj odgovor je opet je Viktorov, odnosno onoga komu ga je on, u zdravoj i bistroj pameti, svjesno i dobrovoljno podario. A Viktor je u bistroj pameti, " rekla je i zaćutala.
Te noći sam od gospođe Mici čula premnogo novih pogleda i shvatanja, i zaista sam iza nje uspjevala da mijenjam poneto i u sebi, uspjela sam i da zabravim savjest, tako da vie i ne znam da li je mirna ili nemirna, ali prestala je da me progoni. Kako je Viktor ugodan starac, uspjela sam da se povratim na mirnoću koju sam imala prije braka, i opet mi je lijepo. Nije mi ni dosadno kao ranije. Već umijem da se zabavim televizijskim emisijama, poneto uspijevam i da pročitam, a najugodnije se osjećam u kuhinji, smiljajući raznolika jela i slatkie, to dobri Viktor jednostrano shvata i doivljava, jedino kao moju toplotu, brigu i ljubav prema njemu.
Otprilike svakih dvadesetak dana imamo parti grupe, koje osmiljava i vodi gospođa Patricija, svaki put kod sljedećeg bračnog para. Ova druenja prestala su da mi gode i pretvaraju se u neka nadmudrivanja i pokazivanja lanih vrijednosti. Nakon smrti pokojnog Marka nestalo je gospođe En, niko od nas ne zna gdje je, mada se aputa o San Francisku i novom braku, koji će se sklopiti u nezaobilaznom Las Vegasu.
*
U grupi je dolo do poremećaja, jasno nam je svima, bar iz jednoga razloga, jer već dva mjeseca nije bio parti. Urjedile su i izdvojene posjete, a urjedili su i međusobni telefonski razgovori. Naročito se promjena uočavala na gospođi Patriciji, koja nas je do tada, kao neki nejasan ef, stalno zivkarala i zakerala.
Nakon to je vjeto privela kraju plan o eleminisanju nasljednika (osim crkve), razjurila je sve Doove kućne prijatelje osim Aleksandra. Doovog brokera Majkla potjerala je i dovela agencijskog brokera Kristofera, pa vie niko Doov ne zna ta ona radi sa njegovom imovinom, a krenula je u zavrnicu plana, utjerivanje imovine na svoje ime (ili ime agencije).
Iako prepredena i iskusna, u ovome slučaju gospođa Patricija precijenila je svoje mogućnosti, te prebrzo i smjelo ula i u ona osjetljiva pravna pitanja, gdje se pretpostavlja vie znanja i opreza nego ih ima ona. Pri tom dola je u sukob i sa stručnjacima agencije i drutva, koji su je upozoravali na pogreke i zahtijevali da joj njihovi specijalisti pomognu oko dubioznijih pitanja. Prkosno i samouvjereno nastavila je po svom i upala u tekoće i greke.
Kako je gospoća Patricija vie zapadala u neprilike tako je i među nas procurivalo vie saznanja o njoj. U organizaciji ona je vođa petobračne grupe i ima značajan procenat ostvarene dobiti iz svakoga od naih brakova. Takvu mogućnost počela sam da pretpostavljam poodavno, i kad se to potvrdilo nisam bila iznenađena, čak mi je takvo to i u skladu sa ekonomskom logikom, koja je u mom stilu razmiljanja.
Nisam znala i iznenadilo me je drugo saznanje, postoji godinji plan ostvarenja prihoda efa grupe posebno i grupe kao cjeline. Naročito je strogo postavljen finansijski plan efice grupe, da bi se stalno drala motivacija članica.
Ako efica podbaci plan za dvadeset posto, ne dobiva procenat prihoda od ostale četiri članice, to su veliki novci. Ako podbaci plan za pedeset posto, gubi sav svoj prihod iz te godine, lični i grupe. A ako podbaci sedamdeset i pet posto gubi svu zaradu koju je ikada ostvarila kroz drutvo i agenciju, izbacuje se na ulicu, gdje obično zavri kao beskućnik, ili na nerasvjetljen način okončan ivot.
Naa efica je potpuno zatajila na ličnom planu. Među nama je kolala tvrdnja da nije ostvarila ni četvrtinu plana. A to je u njenom poslu uasna pozicija, pa nije čudo to se gospođa Patricija zaplaila i omahuje zadnjim trzajima.
Prva njena pogreka, već se govori, bila je u procjeni ukupne imovine gospodina Doa, koju je napravila prije nego je i dola kod njega. Jo veća joj je greka, a za nju je kriva isključivo ona, potpuno pogrena procjena kvaliteta te imovine.
Ispostavilo se da će imovina, kojom raspolae gospodin Do, imati vrlo zamrenu poziciju po njegovoj smrti.
NJegovu kuću, sa dvije odvojene jedinice, istovremeno su gradili bračni par Zorića, Do i Meri, a drugi Meriini roditelji.
Novac u vrijednosnim papirima je takođe u dvije cjeline, Doov i Merin na jednoj strani, i njenih roditelja na drugoj.
Kad su roditelji gospođe Meri počeli da osjećaju teret starosti, pozvali su kćerku i zeta i predloili im da naprave četvorostruke testamente. Poli su od činjenice, jedina njihova nasljednica je kćerka Meri, koja, kao i zet Do, nemaju djece i direktnih nasljednika, pa su predloili rjeenje o nasljeđivanju po kome svi nasljeđuju svakoga, do onog posljednjeg, koji nasljeđuje svu imovinu troje pomrlih, a njega nasljeđuje crkva. I potpisali su takav testament.
Praktično dogodiće se: Do je ostao posljednji i nasljedio je imovinu troje umrlih, u smislu da je sve njegovo dok je iv, a iza njega sve to preostane naslijediće crkva.
Gospodin Do nije nikad do kraja razumio onaj početni testament, tada ga nije ni bila naročita briga, znao je da su svi dokraja zatićeni, pa i on. Tada je on bio jo mlad i daleko od pomisli o smrti, pretpostavio je da će stari pomrijeti prije, zaostavtinu uivaće njih dvoje, to će se zaista i ostvariti. A o onome to će se zbivati poslije smrti onog posljednjeg, pa makar to bio i on, zaista, tada ga je tek periferno zanimalo, jer sve je to bilo predaleko od njega, tim prije to neće imati potomstvo.
Gospođu Patriciju su od početka do kraja zavarali prvi i drugi Doovi testamenti, koje je on pravio iz nerazumijevanja početnog testamenta, po kome je on zaista nasljednik svih, ali je i crkva nasljednik svih njih iza njega, kako Do nikad nije dokraja shvatio.
Ispostavilo se, uz svu pamet vrhunskih advokata udruenja, Doova supruga Patricija moe povući, u idealnom slučaju, samo četvrtinu imovine koja ima porijeklo iz početnog testamenta.
Suočena sa svojom katastrofom, jer realno gledano to je njen temeljan krah, panično je traila i prepustila se pravnim ekspertima drutva. Otuda su date instrukcije, koje se naslanjaju na ovakvu pravnu logiku: Do moe za ivota, bez ograda, da raspolae sa ukupnom imovinom četiri osobe, moe čak i da je otuđi, pa i da je proda i prevede u novi vlasnički status. Patricija je spremna da učini svaki korak ka toj realizaciji. Opterećena ovim ona se sve vie gubila iz grupe, a mi vie saznavali o njoj i njenim planovima, a oni su: kuću će da proda Do a novac preuzeće ona. Do će prodati i sve vrijednosne papire, prethodno će zamijeniti staroga brokera Majkla za agencijskog brokera Kristofera, tako da će vlasnici postati gospođa Patricija i agencija. Do će "podići" i svu novčanu masu u keu, da bi mogla da je preuzme Patricija.
Za realizaciju plana pretpostavka je obračun sa dvojicom ljudi. Brokera Majkla izjurila je iz svoje kuće, ali iz njegove kompanije, tako da ne moe saznavati ta će se događati sa vrijednosnim papirima koje je godinama vodio on.
Oko prodaje kuće vrila je velike pripreme dok nije Doa ubijedila da mora promijeniti klimu, ako misli jo da ivi. Ići će u drugu dravu, rentati apartman i mijenjati klime, kako budu "odgovarale njemu." Ona će se "rtvovati" za svoga Buca, iako njoj odgovara jedino Kalifornija, uspjela je da ga uvjeri, ili samo misli da je tako. On je potpuno fizički ovisan čovjek i ne moe da se suprostavi. Pod estokom presijom prihvataće njene planove.
Za izvrenje naročito ove zadnje nakane na put joj moe stati samo jo zaostali Doov kućni prijatelj, gospodin Aleksandar, koji je u zadnje vrijeme sumnjiči sve otvorenije.
Aleksandar već nekoliko mjeseci ne radi za crkvu, ali je jo na neki način prisutan tamo, jo se kod njega raspituju za stanje Doa, kojega je Patricija već potpuno odvojila i od crkve. Aleksandar joj je smetnja. Udaljiće i njega, odlučila je.
"Dou ne odgovara kalifornijska klima", jednom prilikom lukavo mu se poalila i dodala: "Prodaćemo kuću i rentanti apartman, tamo gdje mu ljekari predloe klimatske uslove."
"Ne igraj se s tim!" odlučno uzvratio je Aleksandar. Bio je otriji nego je Patricija i pretpostavljala, upozorio je podignutim glasom: "U takvim nakanama spreman sam, svim sredstvima, da titim interese svog prijatelja."
"Koga će ti da titi...? Valjda je vanija supruga..." kao kvočka nad jajima nakostrijeiće se gospođa Patricija.
"Sluaj ti, eno bez enstvenosti i due, hoću otvoreno da ti kaem, bez mnogo obzira, prvi put u toj kući zagalamio je gospodin Aleksandar: Poslije Doa moe kako hoće, ali dok je iv biću njegov ivi tit. Doov interes ni u kojoj varianti ne moe biti prodaja kuće u kojoj eli da umre, bar nama dvojema to je rekao dosta puta. Pokua li da je proda za protivnika imaće mene a ne samo Doa."
Ovaj razgovor sluao je Do, već ranije osjetio je ta mu se sprema i plakao je iz nemoći.
"Prekidamo s tobom prijateljstvo!" podvrisnula je gospođa Patricija i dodala: "Molim te napusti na dom. To elimo ja i Do. Vidi kako drhti, uznemirava bolesnog čovjeka... Ilazi iz kuće, ja neću dozvoliti da on umre zbog toga to ga ti uznemirava!"
Gospodin Aleksandar dvoumio se kako da postupi, a kad mu je nemoćni Do dao znak da ipak iziđe, napustio je kuću, sa čvrstom odlukom da Doovo prijateljstvo nikad neće napustiti. To je i rekao sa praga vrata:
"Do i ja ne moemo prekinuti prijateljstvo, kako si se izrazila. Upamti to! Sa tobom prijateljstva nikad nije ni moglo biti, pa se nema ta ni prekinuti, upamti i to."
Dok je Aleksandar pun jeda naputao dom i smiljao kako da stane na put bezobzirnoj eni, ona mu se nala iza leđa i dobacila:
"Ako prekorači prag naeg posjeda zvaćemo policiju, i traiti da nas zatiti od uljeza."
Do je postao vrlo nesretan gubitkom i posljednjeg prijatelja, na kojeg se jo jedino oslanjao. Bio je to povod da nanovo razmilja o temeljnom pitanju svoje sudbine, Patricijinoj "ljubavi", koju je jo jednom pravilno procijenio, ali se fizička nemoć divovski ispriječila ispred svih racionalnih rjeenja. Biće da je ta situacija opredjelila da započne sa onim uznemiravajućim pismom policiji.
Kako je gospođa Patricija bolje stajala u drutvu i agenciji tako su i nai sastanci počeli bivati redovniji, ali isto tako vie nisu bili ono to su bili. Znala je da nas i okupi pa ona zaboravi da dođe.
Na sastancima je govoreno i dogovarano samo o praktičnim pitanjima. Moglo bi se reći da smo pojedinačno, svaka od ena, podnosile izvjetaje o zadnjim ljekarskim nalazima kod staraca, lijekovima i dozama, načinu njege, subjektivnom stanju bolesti, te diskusijama i internim poukama i savjetima.
U grupi je smjerno mistificirana djelotvornost jednog tibetskog čaja, kao dostignuće paralelne medicine, po kojoj svi tibetanci doivljavaju duboku starost. Na naim sastancima na tome je, u vie navrata, insistirala gospođa Patricija.
Čaj se nalazi u tek malim tibetskim predjelima i ograničenim količinama, pa je vrlo skup i teko se do njega dolazi. Mi smo ga dobivali od agencije preko gospođe Patrice, koja je i davala upustva o načinima spravljanja i upotrebe.
Za čaj pod imenom tibetanac čula sam prvi put na koledu, a o njemu je tada uvjerljivo govorila gospođa Rozi. Viktor je tek počeo da ga pije u vrijeme kada sam počela da sumnjičim djelotvornost tibetanca. Do sumnje je dolo sasvim slučajno.
Jednom prilikom, kad smo imali parti kod Patricije, ona nije mogla da se opusti, bila je smuena i nervozna, sve to je dohvatala, imala sam osjećaj, raspuknuće. Bila je bezobzirna i gruba, prema svima, naročito prema starcima.
"Sjednite tamo i nemojte da ustajete!" obruivi se ba na Viktora, koji je traio vode, izvikala se i na sve starce.
"Sjedajte! ta vi čekate...?!" galamila je i na ene, i na mene iako sam već sjedila.
Gospođa Patricija je iz tane, u jednoj rukoveti, izvadila i bacila na sto vie papira, čajeva, lijekova, ključeva... Jedan od papira izdvojio se blizu mene. Vie u elji da izbjegnem njen mrk pogled nego to me je zanimao taj papir, počela sam da ga čitam. I čim sam pogledom preletjela preko njega, shvatila sam da je sadraj na njemu uveliko neobičan.
Na papiru su u prvoj koloni inicijali est staraca, to nije bilo teko odgonetnuti. U drugoj su razlomljeni brojevi, koje sam domalo shvatila kao dnevne doze tibetanca. U trećoj i četvrtoj su brojevi koje nisam razumjela, u prvi mah pomislila sam da su cijene, ali nije bilo daljnje logike. U petoj koloni bili su prosti brojevi. Vidjevi da gledam u taj list papira, gospođa Patricija me grubo pogledala i jo grublje pokupila papire i gurnula ih u tanu.
Tek uveče, nakon to sam legla, i nakon to sam dugo gonetala sadraj na papiru, uvjerila sam se i da sam ga razumjela. Peta kolona je mjesec planirane smrti starca, potvrdila sam ga po mjesecu već umrloga Marka. Treća i četvrta kolona su početni mjesec uzimanja novog pakovanja tibetanca, te period uzimanja. Ustravila sam se i iskočila iz kreveta, čak sam razbudila i uplaila Viktora, kojega sam na velike muke tek bila smirila i pripremila za spavanje.
Ubice!?
Nisam mogla da smetnem tu riječ i strah koji sama po sebi zaziva. Viktor je bio zadnji, nisam popamtila datume sa papira, ali smo zadnji uli u grupu i znala sam da ne moe biti prvi u rasporedu umiranja, pa se nisam plaila za ono to sam već učinila, plaila sam se općenito za ono u čemu sam.
Jo ranije sam uočila da su u opticaju dva različita pakovanja tibetanca, pa pretpostavljam da je onaj koji pije Viktor, a ponekad i ja, običan čaj, a tek u onom drugom pakovanju je i neki opasan sadraj.
Koji!?
Po redosljedu uzimanja drugog pakovanje, ponirala sam sjećanjima u pet kuhinja, imaju ga Patricija i Elizabet, i izvukla zaključak da su na redu umiranja njihovih mueva, gospode Do i Dvajt.
Sa osjećajem i tuge i srama i straha, pratila sam i uočavala zdravstvene padove njih dvojice. Padovi su pravolinijski, istovremeno su i uvjerljivi i nezamjetljivi, zavisi kako ih čovjek posmatra. Prednjačio je gospodin Dvajt, skončavao i skončao osam sedmica iza one večeri kad sam vidjela Patricijinu tabelu. Ponirala sam u sjećanja ne bih li odgonetnula petu kolonu pokojnoga Dvajta, ali ostala sam na pokuajima. Uspjela sam da utvrdim neto drugo. Odmah po umiranju gospodina Dvajta, u kuhinji gospođe Margaret pojavilo se drugo pakovanje tibetanca, znači da je na redu umiranja gospodin Ričard. Uspjela sam i da ukradem malo od tog čaja.
Uzorak čaja ponijela sam u jednu neovisnu laboratoriju, koja mi je usput da kaem naplatila uslugu skoro pet stotina dolara.
"Moja rođaka umrla je na neobičan način. Mislimo da ju je vie mjeseci, sa ovim čajem, trovala jedna druga naa rođaka, zbog nasljedstva", povjerila sam se i dodala: "Treba nam potvrda nae pretpostavke."
Nalaz ugledne laboratorije kategoričan je, čaj je uobičajenih sastojaka i u sebi "ne sadri toksičnih supstanci."
Imala sam vremena, ali i nagon, da razjanjavam fenomen umiranja od upotrebe čaja. Ponovo sam krala čaj iz one dvije kuhinje i "proučavala." Nala sam dijelova lista koji me je podsjetio na mediteranski ukrasni bun oleander. Uspjela sam i u San Pidru da pronađem oleander, ubrala sam grančicu, osuila listove, isjeckala ih i uvjerila se da se radi o istome sadraju, ili veoma sličnom.
Oleander nisam uspijevala da smetnem s uma. Čak sam nazvala jednu prijateljicu u Republici Srpskoj, koja je prijateljovala sa nadaleko poznatom travarkom Maricom Stević, te je zamolila da se raspita za miljenje o oleanderu kao čaju. Odgovor je stigao brzo i na aljiv način:
"Oleander je odličan čaj za ubijanje staraca, ali pod uslovom da im se otkriju noge kad zaspu. A to neće trajati dugo... I nikad i niko neće otkriti ubicu."
Koji dan prije otkrića Doovog pisma, i ja sam dobila novo pakovanje tibetanca. Nastupile su nemirne noći, u kojima su me progonili ropci staraca na samrti, i profesionalci agencije i drutva.
Desetak dana trajala je moja agonija, sve do odluke da počnem da piem ovu knjigu.
to se tiče tibetanca i mene, Viktor moe bezbrino da spava, to me je ispunjavalo zadovoljstvom dok sam razvijala ovaj rukopis.
Tokom pisanja, naročito u početku, bio mi je pri ruci iskusni knjievnik gospodin Aleksandar. Čitao je i lektorisao sve to bih zavrila, i nije prestajao da me podstiče, usput je i hvalisao moje pero, to sam shvatala kao manir dobrog vaspitanja, ali počesto i povjerovala u njegove sudove. Pisala sam po esnaest sati dnevno, neprekidno devet sedmica, a sve u elji i nadi da rukopis bude zavren prije isteka pismom nagovjetenih jedanaest sedmica Doovoga ivota.
Gospoda Patricija i Do nisu odselili iz Doove kuće, iako su to bili najavili. Kuću su prodali, ali ostali su da rentaju apartman kuće u kome su ivili. Aleksandar mi je tako dojavio.
U međuvremenu gospodinu Dou bilo je pozlilo, u bolnici leao je dvije sedmice, vratio se u apartman, i otila sam da ga posjetim. Kad smo na kratko bili sami, doapnuo mi je molećivim glasom i veoma iznenadio:
"Hoće li razglasiti moje pismo?"
"Hoću!" bila sam ispunjena osjećajem ponosa to sam mogla da mu to obećam.
"Izgleda, moraće da ispravi onu jedanaestu sedmicu", rekao je sa očitom namjerom da se naali, vjerujući da je bolnicom barem nakratko produio ivot.
"Mnogo ste bolji poslije bolnice", povlađivala sam mu.
"Ne zbog bolnice, već to vie ne pijem tibetanac...!? " jo jednom se nasmijeio.
Naalost, već sljedeće sedmice opet mu je pozlilo, i srce se zaustavilo na putu za bolnicu.
Neposredno iza sahrane gospodina Doa, telefonirala mi je gospođa Patricija i saoptila: "Hitno moram da otputujem, javiću ti se kad sredim neke stvari."
Gospođa Patricijja nije se vie pojavljivala i niko od nas nije uspio da dokuči njeno novo mjesto prebivanja.
*
U rukama drim avionsku kartu za Beograd i veoma sam ushićena. Ispunjenih snova vraćam se unučadima, ostvarila sam cilj boravka u Americi, imam solidnu uteđevinu, i nenatrunjenu savjest.
Jo jednom, prije dva dana, sa Viktorom bila sam u Las Vegasu. Dogovorno "razvjenčali" smo se. Vozila nas je gospođa Mici, koja će nastaviti da "bezbračno" njeguje gospodina Viktora po mojoj preporuci (odluci).
LEINARKE Kritika Milosava Đalića
Novi roman Danila Marića pod neobičnim naslovom "Leinarke" neto je sasvim neobično i drukčije od svega to je ovaj plodni pisac do sada napisao. To je savremena tema moderne, zahuktale i otuđene Amerike, ali i naa istovremeno, koja se događa u naem vremenu, na američkom tlu. Dokle moe da ide ljudska bezočnost, podivljalost, pohlepa i dehumanizovano drutvo, najbolje se moe vidjeti kada se pročita ovaj neobičan roman.
Imajući u vidu roman velikog francuskog pisca Onore de Balzaka, "Sjaj i beda kurtizana", mogli bismo da govorimo uslovno i o novom romanu Danila Marića, kao lajtmotivu za kuriozitet naslova naeg teksta "Sjaj i beda Amerike", s konstatacijom činjenice da u ovome romanu Danila Marića ima neto od sjaja "kurtizana", renesansnih čarobnih ljubavnica kakve nalazimo u knjievnim delima velikih majstora nae renesanse iz primorskih gradova "Dundo Maroje" Marina Drića, zatim dela Gundulića, Vetranovića, Zoranića, Hektorovića, Ranjine i dr.
Danilove "leinarke" su, dakle, kurtizane, posebnog tipa i kova vezane za moderno drutvo u rasulu i raspadu svih moralnih ljudskih vrednosti zarad materijalnih, u kojima su poljuljane humane vrline ljudske, nasuprot davno prohujalih renesansnih i humanističkih vremena u kome je čovek bio i ostao najveća vrednost, za razliku od sadanjeg koje je sui generis generisano u najboljoj svojoj biti. U tom i takvom drutvu nameće se jedan vrlo akutni problem starih ljudi koji se nalaze na samom dnu kloake ivota. Te stare i bolesne uglavnom onemoćale ljude "čuvaju" i "nadgledaju" posebne vrste ena koje pisac naziva "leinarkama", toboe brinu o njima ali vie o njihovim ogromnim bogatstvima, pretvarajući se u "ene zveri", ophrvane zelenim dolarima i mislima o bogatstvu kakvi su na primer "ljudi zveri" u čuvenom Zolinom romanu "Čovek zver."
Među takav stale stie jednoga dana Srpkinja iz Bosne Danica Prstojević koja je posle bosanskog krvavog karakazana ivela kao izbeglica u Niu, i odlučila da odjezdi put Amerike. Međutim, u toj sveoptoj nesreći i neizvesnosti Danicu je ipak pratila i senka sreće. Posle stranih muka i ponienja koje je preivela u hercegovačkom logoru Dretelj, u njoj je proradio zračak nade da će tamo u toj dalekoj zemlji preko okeana biti bolje i da će naći svoj mir i satisfakciju za sve poraze, duhovne i fizičke, u sopstvenoj zemlji.
Čitav roman raspoređen u 12 glava pripoveda u prvom licu Danica Prstojević pri dolasku u Ameriku, iz San Pidra, u porodičnom domu koji je podigao njen suprug Viktor sa kojim se tek venčala. Roman, tj. njena narativvna solilokvija počinje jednim tunim pismom starog i onemoćalog Doa Zorića, naslovljenom Drutvu za zatitu hendikepiranih i ostarelih ljudi. U pismu se iznose zanimljivi podaci da se godinje u Americi usmrćuje na desetine hiljada bespomoćnih ljudi a da javno mnjenje to ne zna, zločini se ne registruju, ubice se ne gone, ubistva su iz koristoljublja, sa predumiljajem, planirana i organizovana.
Starac dalje kae da je "ovisan o svom ubici i da se ne pokreće postupak dok ne umre." A smrt mu je planirana za jedanaest sedmica i to se vie ne moe izmeniti. Upozorava na veoma pritajenu ali i snanu organizaciju sa desetinama hiljada ubica. Niko od njih jo nije provaljen. Deluju u okviru agencije "Veseo starac" i drutva "Drage dede." Članovi Drutva su iskusne ene, stare između pedeset i sedamdeset godina, uglavnom slabo obrazovane a godinje neto zarade su im oko 400.000 američkih dolara po članici. Za početak starac navodi istraiteljima i imena ubica iz grupe koja ga okruuje: Patricija, Elizabet, En, Margaret, Barbara i Dana.
I naratorku romana, dakle Danicu Prstojević, nemoćni starac je naveo kao jednu od "leinarki", ubica starih i onemoćalih lica, to ona sve potanko pripoveda u radnji ovoga romana koja se odvija u prvom licu. Ona nije, dakle, potedela ni sebe iz kruga posebne vrste zločinaca, to ovome romanu daje pečat originalnosti i autentičnosti, a sve upućuje na činjenicu da se zaista i dogodilo u surovoj stvarnosti Amerike. Međutim, Danica nije ubica kao ostale, ona samo administrativno pripada tom staleu na koji je primorana da bi preivela. Ali se ne libi da kae da je ipak za nju, intelektualku, fakultetski obrazovanu enu od karijere u nekadanjoj domovini, stid to mora da se bavi i takvim poslom. Za razliku od gospođe Patricije koja joj je nalazila posao čuvanja baka i deka, bespomoćnih u svojoj ljuturi egzistencije, koja joj je bila neka vrsta "poslovođe" i koja je eventualni zločinac na kakve upućuje stari Do u svom alarmantnom pismu, Danica Prstojević je vrlo poteno i iskreno, sa gotovo ljubavnom briljivoću bila ktitor i negovateljica starih i iznemoglih osoba. Tako se ona u ovom romanu izdvaja kao pozitivni lik i glavna ličnost romana koja otkriva čitav niz kriminalnih radnji i manipulacija sa starim osobama, u cilju sticanja moći i bogatstva bez i jedne trunke humanosti. Takva je na primer gospođa Patricija kojoj je pisac posvetio veliku panju, razgolićujući njenu unutranju pokvarenost, egoizam i tvrdičluk do neslućenih razmera. Ona se na primer venča sa starim Doom Zorićem u Las Vegasu posle smrti njegove supruge Meri, da bi nasledila njegovo ogromno bogatstvo koje je, kao bivi Jugosloven, tj. Srbin stekao u Americi. Tako čine i ostale beskrupulozne ene iz ove grupe, osim Danice, koja tedeći svaki dolar razmilja o svom povratku u domovinu, to na kraju i ostvaruje.
Gospođa Patricija se ne stidi ni bludnih radnji sa onemoćalim starcem, čineći mu ugodnosti u meri i količini onako koliko to njoj odgovara u njenoj pohlepi i perverziji, na ta eli da uputi i Danicu, ali ova ipak ne pristaje na tako neto kao ena patrijahalnog i porodičnog tradicionalnog srpskog morala, zbog čega se dve ene i razilaze, radeći i dalje svaka svoj posao na način koji njima pojedinačno i odgovara. Blasfemija koju pokazuje Patricija u svom svakodnevnom ponaanju prema enama koje su joj podređene zahvata u priličnoj meri ostale "leinarke" i one vremenom postaju rigidne u gotovo istoj onoj meri kao i Patricija.
Izvanredno je uspeli fle-bek ovoga romana čija se radnja očituje kroz izuzetno originalnu priču naratora Danice Prstojević, retrospektivno, dakle s pogledom unazad, čestim koritenjem metoda i postupka filmske tehnike jer ona priča neposredno autentičnu i valjanu priču od dana svog dolaska na američko tlo pa sve do avionske karte u rukama na putu povratka u Beograd odakle je i krenula u Kaliforniju. NJena diskurzivna narativna tehnika koju je znalački upotrebio pisac Danilo Marić, najprikladnija je forma pripovedanja za ovakvu vrstu romana, to ga čini izuzetno zanimljivim i uzbudljivim. Vana je tačka u ovom romanu isticanje pozitivnog primera nae ene u svetu koja ne podlee hipokriziji, licemerstvu posebne vrste kome podleu druge ene iz brane "leinarki". Time je pisac na svojevrsno autentičan način odbranio i na srpski nacionalni ponos koji ne gubi svoj identitet ni u najteim situacijama, ni pritisnut tuđinom, to samo po sebi govori da je visoki moral jako pleme srpstva odrao kroz vekove.
Nemamo elju da sadraj ovoga romana prepričavamo i time parafraziramo pisca neka to ostane pozitivna nepoznanica za čitaoce ali moemo reći da se na pozornici romana nalazi nekoliko ličnosti srpskog porekla: Boko Jovanović, Petar Boković, Tina Sarajka, prota Atanasije, Stiv Popov, neuropsihijatar, verovatno pseudonim od imena Stevan Popović i jedan, humanistički najvie nastrojen markantni lik, knjievnik Aleksandar, koji ustaje protiv "leinarke" Patricije i remećenja prirodnog, ljudskog, humanitarnog reda stvari, pisac romana o Dou, koji na najbolji način biva rado čitan i prihvaćen od strane srpske čitalačke publike u Kaliforniji koja se najvie okuplja oko srpske pravoslavne crkve Svete Trojice u San Savu. Knjievnik Aleksandar se ne stidi da otkrije i prizna i svoju teku izbegličku sudbinu koja ga je snala u Americi, o čemu nepatvoreno govori naratorka romana Danica Prstojević. On je radio i poniavajuće poslove iako je fakultetski obrazovan intelektualac, samo da bi odrao goli ivot i na kraju ostvario svoj san postavljenje za menadera velikog apartmentskog kompleksa, to je smatrao vrhuncem svojih ambicija u Americi.
Aleksandrova knjiga o Dou Zoriću, američkom onemoćalom bogatau srpskog porekla, podigla je Doov ugled, pomogla mu je da splasne odbojnost prema njemu i njegovom novom braku sa Patricijom, a ono to je najvanije za njega, dodatno mu je osmislila ostatak ivota, postala predmet stalnih razmiljanja i komunikacija sa ljudima iz različitih grupa. No pisac Aleksandar zbog napisane knjige ne doivljava trenutke sreće poput Doa kome je namenjena; on zna da u ovoj i sličnim sredinama ni jedna intelektualna vrednost nije blagonaklono dočekana, pa kako bi i ova knjiga, no to je već druga priča o zlosrećnim sudbinama pisaca i njihovih knjiga u svim epohama, drutvima i njihovim sistemima.
Pisac ne zaboravlja da spomene ni bračne parove u ovome čudnome poslu leinarenja, koji dre izvesnu ravnoteu u ravni psiholoki delotvorne atmosfere: Patricija i Do, Dana i Viktor (Danica Prstojević), Elizabet i Dvajt, En i Mark, Margaret i Ričard, Barbara i Tom. NJihov ivot u svakodnevici dat je u nekolikim potezima torza koji, sam za sebe, takođe, predstavlja dobru priču o ljudskim usponima, padovima i porazima. Zanimljivi su i likovi sa kojima je stari Do u zavadi, a to su bili njegovi najpouzdaniji bivi prijatelji do pojave leinarke Patricije: Leonard, Fred i Georg. I to su na izvestan način "jake ličnosti" koje, ukupno gledano, dre nekakvu ravnoteu u ljudskoj nesreći.
Lepa su Daničina sećanja na izgubljeno detinjstvo i zavičaj, data u markantnim slikama: sećala se Tjentita, planinskog sveeg mirisnog sena i lutajućeg ubora Sutjeske. Tu je sećanje i na Marala Tita i loenje partizanskih vatri, igranje i pevanje, spomen ploče gde je poginuo Sava Kovačević. Mori je misao o sopstvenoj nesreći: provela je srećno detinjstvo u Bosni u toplom roditeljskom domu. Roditelji su zarađivali dobro, bili su univerzitetski profesori. Danica je zavrila fakultet, udala se i imala dvoje djece, brak jo iz studentskih dana. Bila je veoma stručna u poslu, postala direktor preduzeća sa 800 radnika. I sin i kćerka zavrili su fakultete, zasnovali porodice i imala je četvoro unučadi. I onda je doao rat, jedne noći su ih sve odveli u nepoznatim pravcima; zavrili su u logorima a preiveli samo ona i dvoje unučadi. Čekajući u redu za socijalnu pomoć osećala se poniena u Americi u odnosu na bogatstvo koje je imala u svojoj zemlji.
Dakle, spiritus movens ovoga romana lei u toj autentičnoj priči Danice Prstojević o sjaju i bedi Amerike u ivotu naih ljudi, njihovim sudbinama na njenom tlu, njihove dogodovtine, scile i haridbe kroz koje su proli, istrajavajući u svojoj nostalgičnoj ljubavi za domovinom. Ostvarenje te ljubavi za Danicu Prstojević, kroz čiju naraciju je autentični pisac romana Danilo Marić ispričao vrlo zanimljivu priču, dolo je onoga dana i onoga trenutka kada je sa avionskom kartom u rukama čekala da se ukrca u avion za Beograd, koji je predstavljao konačno ostvarenje njene čenje za ovo vreme provedeno u daljini, u tuđini.
Trstenik, 14. oktobar 2000.