 | MARIĆI iz Kosora i Malog polja, biografije |  |
Porodično stablo Marića iz Kosora i Malog polja
ANDRIJA 1793-1889
Pređ, o kome manje znamo, ima kameni spomenik na kosorskom groblju Koto, na kome je zapisano:
"Ovđe počiva rab Božiji Andrija Marić. Rodi se 1793 go. Predstavi se 1889 go."
U knjizi umrlih zapisano je: "Andrija Marić žitelj sela Kosor, poživje 95 godina, udov, ispovijeda svoja grehi i pričastija. 1889 god. septembra 5-oga prestavi se. Pogreb 6 septembra. Sveštenik Hristofer Milutinović." Knjiga umrlih žitomislićke crkve, koju sam pronašao na tavanu matičnog ureda u Žitomisliću, o toj knjizi niko nije znao, ni od ljudi crkve ni vlasti. Iguman mi je rekao da su sve knjige zapljenjene iza rata, pa mi je to bio povod da za njima tragam desetak godina. Nagovorio sam, jedne nedjelje, žitomislićkog matičara Mićevića, da mi u taj neradni dan da ključeve od objekta u kome je matični ured, da bih pretraživao po arhivi. Učinio je to po mojoj prvoj molbi.
Zna se da je Andrijina supruga bila Petruša Čolović (1801-1883). U rečenoj knjizi umrlih zapisano je: Petra Marić žitelja sela Kosor, poživje 78 godina, bračna, 1883 umrije decembra 9."
O ovom našem najstarije poznatom pređu do mene su stigle više različitih, ponekad i proturječnih, priča. Jedna od njih je i mog oca Vase (1908-1985), po kojoj je Andrija poslije kuge jedini preživio, selio se u Malo polje, tamo zasnovao porodicu, a u Kosor se vratio: "Kad je mom ocu Luki bilo 7 godina. Za ruku su ga držali kad su preseljavali i gazili preko bunskog gaza." Iz ovoga i sjećanja drugih, sa sigurnošću se može reći da je Andrija prebjegao iz Kosora u Malo polje oko 1817 a vratio se oko 1875. godine. Iza Andrije u Malom polju ostao je njegov sin Jovan, a pošao je sa sinovima Vidakom, Đokom i Nikolom (sa njim je došla i najmanje jedna kćerka, Ilinka)
U pokušaju da o Andriji saznam više konsultovao sam mnoge knjige, biblioteke, arhive, sudske spise, naročito sam se bio ustrijemio na otkrivanje imena njegovog oca, vjerujući da bi njegovom pomoći mogao proširiti saznanja i o Andriji, ali nisam uspio. I dalje mislim da bi se moglo doprijeti do toga imena.
RISTO, Andrije i Petruše Čolović 1820-1892
Rođen je u Malom polju, živio u Malom polju, Mostaru i Maloševićima. Umro je u Maloševićima a sahranjen u groblju Koto u Kosoru. (Vidi Mariće iz Maloševića).
JOVAN, Andrije i Petruše Čolović 1825-1918
Godina rođenja nije sasvim pouzdana. Na Jovanovom primjeru pokazaću kako sam se opredjeljivao za podatke koji su nesigurni: Po natpisu na Jovanovoj krstači u groblju izvedena Jovanova godina rođenja je 1918-95=1823, po knjizi umrlih je 1918-93=1825, a po domovniku iz 1900-e godine je 1900-75=1825 godine. Zna se jedino sigurno da je umro 30. oktobra 1918. godine.
Jovan se oženio 1849. godine sa Stanom Došlo iz Hodbine. Rodili su im se sinovi: Miho i Savo, te kćerke LJubica i Cvijeta. Bio je domaćin doma do duboke starosti, kada će to postati Savo.
Po kazivanju Mare Trifkove supruge, Jovan je često pričao o starim životima, o njihovom životu na Orahu (današnja ograda zvana Marića avlija, pod vrh strane idući sa Brutka). Jovan je bio visok i plećat, čak je takav bio i u dubokoj starosti. Starac je ljeti po čitav dan sjedio pred kućom na sofi (ozidano u krug oko stabla murve). Košulju nije volio da zakopčava. Bio je više smeđ nego vran. Kao i ostala njegova braća nosio je tridesetak centimetara dugačak perčin, prekrivao mu je vrat. (Perčin je kosa na vrh glave prečnika oko 6 centimetara, ostali dio glave šišao se). Brijao je lice i njegovao brkove. Na glavi nosio je crni fes i zavijao ga crvenim šalom, koji bi se miješao sa perčinom – simbol muškosti. Na nogama nosio je opanke od volovske kože, pletene oputom od bekinje (bravlje osušene kože), pletene čarape, preko njih naprnjake, a po listovima noga do koljena tozluke. Uz tijelo nosio je duge platnene donje gaće – prtenice, preko kojih su išle vrlo široke suknene gornje gaće – šalvare. Imao je široku platnenu košulju širokih rukava (dugih tridesetak centimetara), bez kragne. Preko nje oblačio je prsluk – džamadan od čoje crvene boje, a povrh svega gunjac – kaput. Opasivao se silahom sa nožem, novčanikom, duvankesom, teharom, čakmakom i kremenom. Nije imao pištolja kao ni drugi Marići.
Jovan je često ljetovao na Udrežnju (Nevesinje), nadzirao čobane u prikupljanju mrs za zimu, jer je u kućnoj podjeli poslova bio zadužen za stoku.
Nekom neprilikom dvadesetogodišnjeg Jovana tražili su Turci i prijetili mu glavom. U potrazi dospjeli su na Udrežnje. Saznavši za to, majka Petruša obuče ga u svoju kotulu (suknju), oko glave zabradi ga svojim jašmakom (marama) i pošalje ga kao djevojku u Malo polje – da bježi. Za njim krenu Turci i gotovo pristignu ga na Busku (pješačio je a oni na konjima). Vidjevši pogibelj Jovan je utrčao u prvu kuću, muslimana Kajana, i zatražio pomoć. Turci su usput saznali za njegovo pretvaranje u djevojku, a kad su ga uočili pa izgubili iz vida posumnjali su na Kajana mahalu, svratili su u nju i dograbili domaćina, optužili ga da zna za okrivljenog "Vlaha Marića". Žestoko su se bili okomili na dedu, koji je od svega govorio da je, zaista, i on vidio jednu curu (djevojku) koja je prošla ispod njihovih bašta i da je već mogla biti u, ili možda i proći, Blagaj. Sve to Jovan je slušao iz štale u koju ga je taj isti dedo bio sklonio. U Malo polje nisu išli da ga traže plašeći se Alipaše Rizvanbegovića, koji nije dozvoljavao samovolju, u koju su se bili upustili ovi Turci.
Jedne večeri iz 1918. godine, ostalo je zapamćeno, 95-ogodišnji Jovan sjedio je pored ognjišta kad je iz Mostara pristigao je sin Savo, i đedo ga zapitao (pod starost tako su zvali Jovana):
"Šta ima tamo?"
"Ima dobra, kobogda," odgovorio je sin Savo, i on već đed.
"Kakva dobra, moj sine?" znatiželjno će đedo.
"Eno, srpska vojska oslobopdila Mostar, vidio sam je svojim očima..." značajno će Savo.
Pod starost đedi su se grčili prsti. Ustao bi da se ispruži i protrlja prste, pa opet mirno sjedao, tako učini i ovoga puta, nakon što se vidno uzbudio. Sjede i nastavi:
"Ama, nisi ih baš i vidio, bio nisi jadan?"
"Jesam, Boga mi," zakle se Savo.
Đedo skide šal i fes sa glave, prekrsti se... i umrije. Osmijeh na licu nije se povlačio.
Đedo je pušio na čibuk dug oko 80 centimetara. NJim je razgrtao vatru na ognjištu, prijetio djeci i branio se od seoske paščadi: "Tako mi velikog Boga pobićuvas," mrmljao je.
Vidak i Đoko iz Kosora dolazili su svečanim danima Jovanu na razgovor, i oni bili su uvijek lijepo obučeni. LJeti bi sjedili pod murvom u dvorištu, a zimi u čardaku. Pili su kafu, ali ne onu pravu, već od prženog ječma. Bili su velike kafedžije.
VIDAK, Andrije i Petruše Čolović 1835-1917
Rođen je u Malom polju gdje je i živio do oko svoje 40-e godine, kada seli u Kosor na djedovinu. "Bijaše krupan i viđen čovjek," pričala mi je njegova unuka Stana. Vidaka su zvali babom a Đoku amidžom. "Babo Vidak ustaje se o Božiću uz svijeću, klekne, poljubi majku zemlju, podigne glavu i ruke ka istoku i Bogu i moli: 'Da se sklađuju đeca moja. Zemlja se svijetlila i cvijeće na njoj cvjetalo, kud god hodila moja tri sina i njihovo dijete nakon đeteta..'"
Šlogirao se pod starost. Lečao je na krevetu (glineno uzdignuće pored ognjišta, na kom se sjedilo i ležalo). 18 sedmica pred smrt i govor mu se oduzeo, a svijest ga mije napuštala. "Samrijećemo zajedno, ja i moja braća", govorio je i tako će i biti. Vidak je umro dvije sedmice pred Jovandan 1917, do dva mjeseca umrije Đoko, a do 8 mjeseci i treći brat Jovan. "Tri brata u godini," govorilo se.
Vidak je volio da savjetuje djecu: "Đeco, nije od vas postalo, ni ti na vama ostalo. Bolje se i podijelite nego da se svađate, pa da vam se svijet smije..." Sva saznanja govore da se radilo o mirnom, dobroćudnom, radnom i ne baš govorljivom čovjeku. Vidakov unuk Vaso prepričavao je njegove riječi: "Sve ovo što Đoko priča i ja znam, ali ne znam ispričati k'o on." Vidak se oženio sa Udrežnja Stanom Zurovac, imali su 4 djece. Kad je Stana umrla, 1981. godine, oženiće se i drugi put, i opet sa Udrežnja, Petrušom Šipovac. I sa njom imao je troje djece.
Vidakova komšinica iz mladosti, Anđa Čolović udata za Simu Berberovića u Ortiješ pričala je: "Vidak je nosio crveni šal i ispod njega crni fes sa kitom (crveni fes nosili su samo muslimani). Šalvare su bile prorezane podno gajtana. Imao je košulju od botane sa širokim rukavima, bez dugmadi i kragne, sa 'V' izrezom. Donje gaće nekad je imao a nekad i nije, i one su se obavezno nosile tek iza Prvog rata. Silahom i šalom opasivao se. U silahu je imao nož i obično 2 troboluka-tehare za novac i trud i čakmak. Opanke od volovske kože opućene oputom od bravlje bekinje, sa dva raspleta na sredini i po jedan naokolo. Čarape do šljanaka (šlape) pa bijele tozluke sa kukcima. Povrh košulje, samo svečanim danima oblačio je crveni džamadan (prsluk), a preko gunjac-kaput od raše (vuna se oprede, osnuje se na koce, otka se, oboji u crno ili sivo i gunjac se skroji na dužinu do pupka). Vidak je volio da se lijepo oblači, bio je na sve načine viđen čovjek.
Vidakove supruge nosile su iste opanke, čarape do koljena – na jednu iglu. Šlape su došle tek kasnije. Noge su čuvali napršnjacima i obojcima. Pelengaće su se podvezivale podno koljena i dosezale do sred struka, po tome je bila suknena haljina od vrata do šljanaka (deblja raša, ali nešto lošija od one kod muškaraca), po sebi je imala vezove. Po čitavoj dužini haljina je rasporena, kopčala se kukcima, a u toku rada zavraćala see za pelengaće o pas. Na prsima nisu ništa imale, opregalj (oko 20 centimetara širine) visio je (umjesto bošče), a o pas se vezao uzicom crne boje. Kosa se spletala i povrh naticala bijela kapa, na nju fes, a ispod su virile mrnđele (nakit od materijala kao kod đerdana), pa po svemu tome jašmak (marama).
U Vidakovo vrijeme sijao se ječam, kukuruz, krupnik i pšenica. Vrhlo se uz prisustvo age. Svaki kmet je morao na dan vršidbe obezbjediti kantar, prije nego pozove agu, da bi sa njim po provijavanju žita odvagivao agi agino i kmetu kmetovo. Sadili su duvan. Od mlijeka proizvodili su maslo i hurdenbjake, sir i kajmak. (Od hurdenjaka, u Evropi, proizvodile su se bilijarske kugle, tvrde i neobično elastične.) Ručavala se (dva sata po granjivanju sunca) svakog dana pura sa mlaćanicom, a večeravale čorbe: (glavno jelo) tarana, kupus, bungur, između, iza podnevnog odmora užinavalo se, obično na njivama gdje se ko zaticao sa radom. Sijali su i sačivicu. Imali su žrvanj za bungur i stupu za stupan ječam. Kuhalo se na ognjištu u zemljanim loncima. Jelo se sa sinije, iz drvenih čanjkova sa drvrnim kašikama. Na ognjištu vatra se nikad nije gasila, uveče se žerava zapreće lukom, a ujutro otprećavala. U kući nije bilo ormana, vješalo se o srk (obrađena motka okačena o drvene kučare na krajevima).
Marići su stekli peglu tek oko 1925. godine. Mlijeko se muzlo u kablove, iza zemljanih lonaca kuhalo se u kalajisanim bakrenim loncima. Mlijeko se odlagalo i kiselilo u kablićima (uža a visoka drvena posuda sa drvenim poklopcem).
Marići su uvijek imali dobru pastrvu, po desetak brava i jednu kravu (staru). Goveda su se morala klati radi kože za opanke. Svinje se nisu mogle držati u turski vakat, to će doći tek dolaskom Austro-Ugarske, i naročito iza Prvog rata.
Lampe i fenjere nisu imali, za noćnu svjetlost koristio se luč, ali zbog čestih požara, on se koristio zaista samo koliko je bilo nužno.
Umrlom Vidaku, kao i svim umrlim, još dok je vruć, preklopili su očne kapke, skinuli ga naga i okupali, obukli opranu najizgledniju njegovu odjeću, prekrstili mu ruke preko grudi i položili na gunj. Kad je pristigao pop, pokojnika su iznijeli na dvorište i položili na merdevine (skale), te uz molitvu ponijeli preko Prekače i Dola na Kosorsku ćupriju, sve do groblja na Vrh sela u Malom polju. Na svakoj raskrsnici se zastajkivalo i molilo. Ukopan je bez sanduka, po tadašnjem običaju. Sa groblja ljudi se vrate u kuću žalosti na daću, donesu merdevine, koje će stajati u pokojnikovoj kući sve do sljedećeg nekog umiranja (tako se nije moglo dogoditi da se ne zna kod koga su seoske pogrebne merdevine, samo se trebalo sjetiti ko je zadnji umro). Mrtvac se pokrivao njegovim šalom, pa preko toga bijelim platnom. Mrtvac je cjelivan u dvorištu, neposredno pred polazak u groblje. Žene nisu išle na groblje.
Marići su uvijek imali obješene gusle o zidu. Svako veče se sijelilo, a naročito zimi, guslalo se, dogovaralo i razgovaralo uz svjetlo vatre sa ognjišta. Vidak je umio lijepo da zagudi.
ĐORĐO - ĐOKO, Andrije i Petruše Čolović 1838-1918
Rodio se u Malom polju i preselio se na djedovinu u Kosor kad je imao oko 35 godina. Po običajima vremena i kraja, nakon oca, iako je bio mlađi brat, po pravu brata bez nasljednika, Đoko je postao domaćin. Oženio se sa Stanom Komlen iz Hodbine. Imali su kćer Savu koja umrije djevojkom. Đoko je bio naglašeno pametan i društven čovjek. O njemu pričaće Vaso, koji ga je veoma volio i cijenio: "Znao je pričati istoriju, imao je bogat rječnik. Bio je pošten i šaljiv. Imao je običaj da dijete uzme u krilo i priča mu duge i zanimljive priče. Bio je svojatan i naročito je volio sve Mariće. Često je išao na sijelo u brata Jovana u Malo polje, preko Kosorske ćuprije. Išao je sa konjima u malopoljski Hum u drva (po nekim istoričarima, baš po ovome imenu nastao je naziv Zahumlje). Pamtim ga kao veselog, prijatnog i pametnog starca."
NIKOLA, Andrije i Petruše Čolović 1842-1894
U žitomislićkoj knjizi umrlih zapisano je: "Rođen u Malom polju, živio u Kosoru, otac Andrija, majka Petruša Čolović, živio 52 godine, ukopan u Malo polje, umro 9. januara 1894. godine.
Nikola je toga nađen mrtav u malopoljskoj pojati, gdje je te noći konačio uz konje. Po nesigurnim sjećanjima, kao dječak pao je sa oraha i ogutavio, i nije se ženio.
Po kazivanju Mare Trifkovice: "Nešto ga je snašlo tu ispod kuće, to je ispod njive i tu je zakopan. Tu su drače, dobar bus, kamene ploče na kant ograđene, ležao je, spavao – kako je to umro ne znam..."
JOKA, Andrije i Petruše Čolović 1851-1890
Đed Andrija je u svojoj 63-oj godini života dobio dijete, po tome se može zaključivati o njegovom zdravlju, a neka mi se ne zamjeri, i o dobrom raspoloženju. O Joki znamo samo ono što smo našli u papirima, žitomislićkoj knjizi umrlih. Umrla je u 39-oj godini, rođena je u Malom polju a živila u Kosoru, ukopana je u Malom polju 4 februara 1890. godine.
LJUBICA, Jovana i Stane Došlo 1852-1944
LJubica se udala na Udrežnje (Nevesinje) za Simu Vujadinovića. Poznat je po tome što je pravio samare. Imali su djecu: Petar, Janko, te ženske:
Milica, koja se udala za Škipinu i imaće Slobodana, koji je poginuo u partizanima. Porodica joj se po Prvom ratu kolonizirala u Gajdobru.
Mara, udala se za Kljakić Peku na Udrežnje. Imala je sinove: Danilo, Čedo, Mirko, Uglješa, Miloš, Veljko i Sekul, te kćeri:
Sofija, udata za Andrić Marka u Žuberin.
Nata, udata za Tamindžiju na Udrežnje.
Božica, udata za Šipovca.
Đuka, udata za Savu Mučibabića na Sniježnicu
Sava, udata za Petra Dragović (imala je Mirka, LJubicu i Milosava).
Ilinka, udala se za Grgića.
O LJubici govorilo se da je bila visoka, vrana, uvijek je imala u baunu suvih smokava i zvali su je baba Smokvara.
Zapamćena je i po tome što je spasila kuću 1941. godine, nakon što su je Nijemci zapalili. "Burilima vode gasila, a istovremeno Švabama iznosila meda i hljeba".
MIHO, Jovana i Stane Komnen 1855-1930
Prvi je Andrijin unuk, to mu je davalo neka prava, pa i da bude strožiji prema djeci, po čemu je ostao zapamćen. Oženio je Cvijetu Golo iz Baćevića, i imao s njom tri kćerke i sina. Sin mu je umro pet mjeseci po rođenju. Bio je neobičan, volio je da bane rano, naprimjer, u kuću u koju je tek došla nevjesta, "da je vidi kakva je kad ustaje". Ako bi je našao da spava ogovarao ju je po selu: "Čim ona kasno ustaje..." Ukućani bi savjetovali nevjeste: "Spavaj dok ne dođe Miho Marić."
U knjizi vjenčanih piše: 14.2.1883. Miho, Jovana Marića, Malo polje, star 28, brak prvi. Cvijeta, šćer Riste Golo iz Baćevića, 23 godine, brak prvi. Kum Jakov Pantić.
CVIJETA, Jovana i Stane Došlo 1857-?
Udala se u Župu kod Konjica za Jovu Kilibardu. Zna se da je imala sinove Obrada i Spasoja, imala je i još djece.
SAVO, Jovana i Stane Došlo 1860-1942
Savo je bio visok, širok i smeđ, po sjećanju Mare Trifkovice. Pričao je o seobi stričeva i đeda u Kosor, o vremenu kada su Turci logorovali u Bišću polju u vrijeme Hercegovačkog ustanka, a dolazili su u malopoljsko brdo Matera da sijeku drva (španska riječ za šumu). Tada su brdo toliko ogolili da se više nikad nije povratilo, zašumilo. U Prvom ratu Savo je bio u austrougarskoj vojsci, nekoliko mjeseci proveo je u Tirolu i kasnije prepričavao o ogromnim tamošnjim strminama. Tada je imao dosta i godina, pa su ga otpustili iz vojske.
Savo je dočekao duboku starost i svi seljani nazivali su ga "đed Marić". Po kazivanju mnogih bio je visok preko dva metra. Bio je veoma cijenjen kao domaćin. Imao je težak život, a najteže je bilo kad su mu sina i unuka ubile ustaše, a on ostao bez muškog nasljednika. Umro je u dubokoj tuzi 25.12.1942. godine. Na spomeniku stoji da se rodio 12.12.1860. godine.
LUKA, Vidaka i Stane Zurovac 1868-1933
U knjizi vjenčanih piše: "Luka, Vidaka Marića iz Kosora, star 25 godian, brak prvi. Sava šćer Spasoja Džonleza iz Hodbine, stara 18 godina, brak prvi. 6.01.1894 godine. Kum Risto Došlo iz Hodbine. Hram svetog Vasilija Ostroškog u Blagaju". (Znači da je već tada bila napravljena crkva u Blagaju). Isti dan, u istoj crkvi, udala se i Lukina sestra LJubica, stara 20 godina.
Luka je rođen 1868. godine u Malom polju i zapamtio je, da je kao dijete doselio u Kosor: "Kad smo doselili iz Malog polja mene su držali za ruku preko gaza, da me voda ne odnese". Bio je naglašeno miran i tih čovjek, ne naročito preduzimljiv, i lošije je živio od braće Lazara i Ćetka. Imao je 8 djece, i nakon što su svi izrasli iz djetinjstva, onako tiho kao što je i živio, "Heftu pred Đurđevdan predstavi se, na 28.04.1933. godine.
MARA, Vidaka i Stane Zurovac 1871-1891
O njoj se malo zna. U matičnoj knjizi umrlih piše čija je, da je rođena u Kosoru (mislim da je ovo greška, po svemu bi trebalo da je u Malom polju), pokopana je u Malom polju, umrla je u Kosoru 19.jula 1991. godine, i živila je 20 godina. (do 6 godina u Marića prvo žensko rodiće se u Luke i dobiće ime Mara, nema sumnje po ovoj je Mari).
RISTA, Vidaka i Stane Zurovac 1872-1967
Rista ode za udovca Lazara Ležebura u Dobrič, na Široki brijeg. Lazar je ranije bio oženjen sa Stanom Matković s Bogodola, te sa njom imao djecu: Rista, Marko i Kosa. Sa Ristom Marić imaće Anđa (1904), Ilija, Stana, Petra i Mara. Lazar je pričao da je imao 60 godina kada je oženio Ristu, rođen je 1845. godine i on je najstariji čovjek sa kojim sam ikada govorio. Kad sam s njim razgovarao zadnji put imao je 111 godina. Upoznao sam ga 1955. godine, zatekao sam ga kako sjedi na kanalu u Žvatiću, oko kilometar od kuće. Nisam ga poznavao a pošao sam kod njega, a nisam poznavao ni Ristu, sestru mog djeda Luke, ugledavši ga pomislio sam da bi mogao biti tetak Lazar, javio sam mu se:
"Pomaže Bog starino!"
"Bog dobro dao junače," uzvratio je.
"Znaš li gdje stanuje Lazar Ležebur," upitao se očekujući da će reći da je to on.
"Pođi za mnom," kaza, ustade i staračkim koracima pređe preko ceste i okrenu uzastranu ulicom. I starina je iza svakog koraka ispuštao vazduh, što mi je bilo i neprijatno i više čudno. U neka doba upitaću ga:
"Da ti nisi Lazar Ležebur?"
"Jesam brte, ja sam Lazar Ležebur," uzvratio je.
"Pa što mi se odmah ne kaza", upitah u želji da čujem šta će ne to.
"Nisi, junače, prije ni pitao", kaza i više nismo govorili do kuće.
Tetka Rista je bila u veoma rijetkim prilikama da je posjeti neko od njenih, (daleko je za pješačenja, preko 25 kilometara iz Kosora), pa je mene dočekala preko svih mojih očekivanja, kao i ostali ukućani.
Lazarom sam bio opčinjen, pripitivao sam ga o svemu i čuo dosta neobičnih dogodovština iz njegovog veoma dugog i sadržajnog života. Bavio se jednim za mene neobičnim zanimanjem, kiridžija, gonio je so sa mora u Sarajevo (svojim kolima). Imao je 114 godina kad je umro, a te godine okopao je kukuruz, prepričavaće se i pisanje štampa.
O Lazaru pisali su mnogi listovi. Gledao sam jedan dokumentarni film, 1973., u kome fra Zlatko Sivrić sa Lištice, povodom dodjele ordena bratstva i jedinstva, između ostalog ispriča i događaj iz 1941. godine. Bilo je naređeno da svi Srbi, sa tog područja, moraju preći na katoličku vjeru. Jedan dio Srba ne popusti ni pod cijenu života. Ustaše ih pokupe i strpaju u lištički zatvor uz prijetnju, ako se ne predomisle da će biti poubijani. Fra Sivrić držao je župu u Gradcu, pod koju bi trebalo da potpadnu i ovi Srbi, pa je o hapšenju Srba njemu dojavio lištički fratar Didik Burić. Fra Sivrić zaputi se u ustaški lištički stožer sa zahtjevom da se oslobode "njegovi Srbi". A kad mu to ne pođe za rukom, on se uputio u zatvor i ugurao se među zatvorenike, a kad je ugledao Lazara, kojega je poznavao kao najuglednijeg domaćina, prišao mu je i glasno ga zapitao da li hoće, svojevoljno, da promijeni vjeru. A kad je Lazar rekao da mu takvo što i ne pada na um, fra Sivrić je uzvratio: "Rođen si kao pravoslavan, kao takav i umri. I ovo će proći... Pođite za mnom...", pozvao je Srbe zatvorenike i stavio se na čelo kolone. Fratar je bio u veoma neugodnoj situaciji, ustaše su mu prijetile i glavom, ali on se nije dao, izveo ih je sa Širokog brijega (Lištice) i pustio kućama: "Idite kućama, s Bogom da ste."
LJUBICA, Vidaka i Stane Zurovac 1874-1936
Udala se za Tomu Medana u Hrtiješ (Ortiješ), imali su djecu: Darinka, Jovanka, Tomo, Simo, Milan, Risto, Petra i Vojin. Bila je savkodnevica da umiru djeca, ali i da preživljavaju. LJudi nisu zbog toga bili mnogo nesrećni, jer bilo je djece. Tamo gdje djeca nisu nikako preživljavala govorilo se: "Ne dam im se u đeci," i tu je dolazilo do zabrinutosti. LJubici se nije dalo u muškoj djeci, umirala su kako su se rađala, povjerovala je u ono čvarovanje; ako se djetetu da očevo ime da će preživjeti. Tako i postupi i dijete Tomo ostade, a iza njega i još četvorica muškarčića. LJubica je umrla 1936. godine od srca.
Od njene djece dobro sam poznavao Vojina-Vojku. Nije imao sreće sa ženama, ženio se 3 puta. Međutim, Vojko je zanimljiv po posve drugoj stvari. 1941. godine, u povećoj grupi pohapšenih Srba, bio je i Vojko. Jedva je preživio batinjanja. Kako opasnost od ustaša nije prestajala ni do zadnjeg dana rata, Vojko je, inače veoma vispren čovjek, smislio i čitav rat primjenjivao oponašanje gluvo-nijema čovjeka, koji je to, bajagi, postao po onom ustaškom batinanju. A ta njegova gluma nije bila tek bilo kakva, u nju nisu posumnjali ni supruga ni djeca ni komšije, svih 4 godine rata. Bio je provjeravan više puta, a u jednom blagajskom slučaju bio je najbliži iskušenju. U Blagaju, ispred pokaldrmljenog predvorja kafane, ustaša koji ga je poznavao i sumnjao u njegovu glumu, korak-dva iza njega, na kaldrmu, bacio je golemu zvonkavu tepsiju. Vojko ni tom prilikom nije "trznuo". Poslije rata na sve strane puče glas: "Vojko i pročuo i progovorio". Niko se nije čudio koliko njegovi ukućani: "Nikom žena nije prijatelj kad nešto treba sakriti," pojašnjavao je svoj stav.
Ovaj primjer govori još jednom o širini i dubini surovosti rata, koliko je čovjek morao potrošiti uma da bi smislio ovako pametnu ljudsku glupost, kojoj je Vojko pribjegao zaista iz očaja.
SAVA, Đorđe i Stane Komnen 1882-1899
Jedino dijete, najdražeg Marića, Đoke, naročito je mažena i pažena. Nije valjda to bio razlog da dobije tako opasnu i neizlječivu ondašnju bolest – sušicu (tuberkulozu).
ILINKA, Vidaka i Petruše Šipovac 1882-1882
Nakon što u 47-oj godini života Vidak ostade bez žene oženio je Petrušu Šipovac sa Udrežnja, i već dogodine ona rodi dijete, Ilinku, koje umrije prije 40 dana, 30. avgusta 1882. godine. U manastirskim knjigama zapisano je: "Ilinka Marić žiteljka selo Kosor poživje vijek 30 dana, neudata, 1882. mjeseca avgusta 30, isti dan ispoviđena". (Dakle, tada su Marići u Kosoru u to sumnje ne može biti. U knjizi rođenih piše: "Ilinka 15 jula 1882. Vidoje Marić. Petruša Šipovac žitelj sela Kosor. Kum Risto Došlo iz Hodbine. (Neslaganje datuma je redovan pratilac ovoga vakta, kada se otprilike saopštavalo svešteniku, često i usput, o rađanju i umiranju).
LAZAR, Vidaka i Petruše Šipovac 1883-1959
Očevo 6-o i majkino 2-o dijete, rođeno uz trganje 19.09.1883 godine. Lazara je poznavao svako iz okoline, ostao je zapamćen po neobičnoj njegovoj snazi, visini (203 centimetra) i širini (težak oko 110 kilograma), "pamet ga nije naročito osvojila", ili je samo tako odgovaralo ukućanima, po narodnoj: "Bila 3 brata... najstariji nije bio pametan". Ni u školu ga nisu slali pa je bio jedan od rijetko nepismenih muškaraca. Životom, nadničenjem služio je blagajske age i mostarske gazde. I u nestašici poslova njega su zapošljavali, jer pored vrednoće, bio je pošten i u odnosima i u radu.
Lazarevu narav mještani vezali su za drugu Vidakovu ženu: "Bacio se na Šipkovušu." Po smrti drage Vidakove supruge, 1880. godine, 35-ogodišnje Stane, Vidak se oženio opet sa Udrežnja, ali ne i po zadovoljstvu kućne čeljadi, i takav odnos nika neće prestati oko nove Vidakove supruge. Naročito brat Đoko nije bio zadovoljan, ostala je njegova: "Biće ti i đeca mahnita kao i njena braća." Po mom mišljenju i iskustvom sa Lazarom, kod njega je bilo nekih sitnih neobičnih ponašanja, ali uvjeren sam da ih je ponio još iz djetinjstva, kada je u porodici loše dočekan, po onoj: "Lud na daidže (ujake)". Dakle, od njega se očekivala niža pamet. Ono što je kod njega bilo naročito naglašeno, to je nesigurnost u svoju pamet, poslušnost brata Ćetka i povodljivost (bezgranično vjerovao je ljudima).
Sa Lazarom proveo sam mnoge dane čobanujući, i naslušao se mnogih njegovih kazanija. Nije volio da priča, i nije umio da zabavi pričom, a bio je znatiželjan i naročito volio je da sluša dok govori njegov brat Ćetko. Po onom što sam slušao od njega, služio je vojsku po raznim austrougarskim konjušnicama, u periodu 1903-1906. godine. U Prvom ratu bio je u vojsci "Bosanski bataljon", o kojoj se govorilo kao o obučenoj austrijskoj vojsci. U početku rata bataljon je odmah gurnut u vatru i žestoko je izginuo u borbi sa Srbijancima. Bila je zima, prisjećao se Lazar: "Na ura, prsa u prsa, poklaše nas, poubijaše, u Drini se podavismo. Od čete samo ja ostao živ, to je samo zato što sam znao dobro plivati. Čim sam vidio da će nastupiti jadi odmah sam se strmoglavio u pomahnitalu Drinu. Ko je god zaplivao iza mene ugušio se," prisjećao se Lazar.
U novembru 1918. godine, kao austrougarskog vojnika, zarobe ga Italijani i deportuju u zarobljenički centar Forte-Bergato i Forte-Kostelađo, desetak kilometara od Đenove. Tu su korišteni za teške fizičke poslove. Zatvor je opasan zidinom visokom 13 metara. Bilo je puno južnih Slovena, bilo je čestih organizacija za bjekstvo, pri tom su se pravili konopci od zatvorskih ćebadi, kojim su se peli i spuštali preko zidina. Tada se nametnula i "Španjolska bolest" (kasnije poznata pod grip), od nje je umrlo oko 20 milona Evropljana. "Pojavi se na čovjeku velika vatra, a naročito su stradavali debeli ljudi, kakvi su naši Banaćani", kazivao je Lazar.
Iz zarobljeništva otpušten je 1921. godine. Doputovao je vozom preko Venecije, Viene, Zagreba, Sarajeva do Mostara, i na veliko iznenađenje, kada mu se niko više nije ni nadao, pojavio se pred kućom u Kosoru.
Lazarev otac 2 puta ženio se Udrežanjkama, i on oženio je Ilinku Čupković sa Udrežnja 2.02.1913. godine. Ilinka je bila žena najnižeg rasta u našim krajevima, i zaista je pored Lazara izgledala "grumen zemlje". Bila je veoma radna i pouzdana osoba. Nije rađla djecu. U Kosoru je bila nevjenčana mjesec dana, po običajima nije mogla da spava sa još nevjenčanim mužem, po običajima koji su vladali, spavala je sa đeverom Ćetkom.
O Lazarevoj snazi i nekim zgodama pričalo se, često i sa žestokim začinima: "Krasnu je savijao rukom. Živu volu isčupao je rep. Prebacivao po ukop kamena s ramena... Na dernecima se hrvao i svakoga povaljivao..." Jedna od priča, koje su ga nadživile, je i ova:
Na Kosorskoj ćupriji sjedila su tri brata Badžaka, vrijedni i zagrižljivi momci. "Kad su skupa opasni su, kad su osamljeni ko baje su", govorilo se za njih. Nabrali su pun krto grožđa i na putu ka kući svratili su na most da se odmore, i više da sretnu i popričaju, a kad se pojavio Lazar došli su na ideju da ga zavitlavaju. Ispruživši u njegovom pravcu grožđe nudili su ga da uzme, a on je odbijao zahvaljujući se. Oni nisu prestajali da ga nude, pa u neka doba Lazar ispruži ruku ka jednom grozdu, ali oni grožđe izmaknu. Kad i on povuče ruku oni opet isture grožđe i opet ga nude, Lazar opet ispruži ruku a oni povuku grožđe. Lazar ošamari prvog brata do sebe, onda sva trojica skoče na njega. Svu trojicu dograbi, jednog po jednog, i pobaca u mrzlu i već sumrakom ucrnjenu Bunu, a onda mirno nastavi kud je i išao, kući. Na ogradi ovoga mosta, na gornjoh strani, za lijepa vremena, uvijek je sjedilo dosta ljudi, pa i ovom prilikom, koji su sve ovo posmatrali i navijali za Lazara.
Lazarev vršnjak, Puljić iz Hodbine, bio je sa njim u zarobljeništvu u Italiji, i pričao mi je o Lazaru iz tih vremena, pa i ovaj zaista neobičan događaj:
"Golema zima. Smrzla se voda. Dva oficira iz obezbjeđenja, onako dokona, opklade se. Jedan je tvrdio da se led može, a drugi da se ne može, probiti polugom. Ulozi bili su značajni. Onaj što je tvrdio da se led može probiti posla po najsnažnijega zatvorenika – Lazara Marića. Lazar dograbi polugu i omahnu nekoliko puta, ali led ne probi. Na njega se izdera oficir, a gladan Lazar kaza: "manđarija sinjore". Oficir dozva kuvara i naredi da Lazaru da da jede koliko god može. Donesoše kazan predviđen za vod vojnika. Lazar uze paljaču i njom pojede sve iz kazana. Obrisa brkove, ustade, dohvati polugu, omahnu i probi led. Oficir koji je izgubio ne da uloženi novac i nasta prepirka, pa i oficirska tuča. Krivlji oficir povali onog što je dobio opkladu, poče da ga davi, Lazar poskoči i dohvati još jednom onu pologu, te njom ljuljnu gorenjeg oficira po glavi, koji preminu u trenu. Lazara su zatvorili u samicu. Nakon suđenja oslobođen je. Pri odbrani pomagali su mu zarobljenici, među njima bilo je vrlo pametnih i obrazovanih, bilo je i advokata".
Drugi rat je i za šesdesetogodišnjeg Lazara bio težak. Kad su ljudi razgovarali o ratu bilo je sve u povjerenju, a tako se nije moglo sa Lazarom, ili mislilo da ne može, pa se on osjećao uniženim i bez povjerenja u sebe. Mislio je da "pametni" uvijek nešto smišljaju i dogovaraju, a njega će ostaviti na cjedilu. U ta vremena, dok je na njivi čuvao krave, naiđu domaće ustaše i Lazara pitaju:
"Lazare!, ima li što novo u vas?"
"Ima!", ne časeći reći će Lazar.
"Šta?" brže-bolje će ustaša.
"Ima svašta, novo", važno potvrdi Lazar.
"Šta svašta?!" izderao se oružjem i crnom uniformom uogrnut mladić.
"Zna moj brat Ćetko, on sve zna," mirno će Lazar.
"Ustaj! Predamnom, kući, Ćetku..." potjera ga ustaša.
Ćetko se zaplašio kad je ugledao ustaše koji su mu prilazili, i već su vodili Lazara. Usput, Lazar im je "priznao" da Ćetko ima pušku. Čim su banuli okomili su se na nj:
"Daj pušku!"
"Nemam gospodine!," procvilio je Ćetko.
Uslijedilo je batinanje i dodatno izvikivanje da se iznese oružje. A kad je Ćetko već krvav ležao na zemlji, oglasiće se Lazar:
"Brate, daj im pušku kad ti je ištu, pa te neće više biti..."
"Moj Lazare, odakle mi puška, znaš da je nemam..." tiho će Ćetko. Ćetka zaboli stomak pa zamoli ustašu:
"Gospodine, molim vas, dozvolite mi da pođem pokraj sebe."
"Može!" kaza jedan i naredi drugom ustaši: "Pođi za njim."
Pomislivši da je Ćetko smislio neki način bijega, i da će pobjeći a njega ostaviti, zapomagaće i Lazar:
"Brate, i ja ću srati!"
"Gospodine, molim vas, pustite njega prije," zaustavivši i povrativši se zamoli Ćetko.
"Neću ni ja srati!" opet će Lazar.
"Gospodine, moj đever je abanormaln..." upetlja se Gospava, Ćetkova supruga, pa se obrati Lazaru: "Sjedi tu na sofu, tebe neće niko dirati."
Jedne proljetne zore 1941-e godine ustaše pokupe sve muškarce Mariće iz Kosora i zatvore u blagajski zatvor (podrum Đoke Skočajića). Usput su ih tukli. Opet su Ćetka tukli da preda pušku. Pretučeni stigli su u zatvor i tamo, u tijesnom, zatekli stotinjak već uhapšenih Srba, sve rođaka i prijatelja. Među njima je bio i jedan veoma neobičan čovjek, na sve strane poznato ime – Vasa Kisa (o njemu napisao sam roman Vasa Kisa). Zatvorenici ga nisu fizički poznavali, ali po odijelu shvatili su da je neki gospodin iz grada. Oko dvije decenije kasnije, već sam se zanimao za Vasu i uhodio ga, slušao sam ga kad je pričao jednom društvu u Pavića gostionici, pričao baš o Lazaru:
"Dva dana ništa nisam okušao. Ustaša otvara vrata, dodajući teću punu pure i mlijeka, desetak oka, kaza da je za Lazara Marića. Podiže se ljudeskara mojih godina, veliki crni brkovi, kosom sa plafona skida paučinu, ali vidi se da je isprepadaniji nego drugi. Kako Lazar kidisa za drvenu kašiketinu i udari po puri, u meni uzjoguni se svako crijevo, a pljuvačka udari na usta. Juče između nas odvedoše 12 selajka, o njima ne prestaju da govore, pitali su se da li su poubijani (a bili su već poubijani), plašeći se da se i njima to ne pripravlja. Ja sam iz grada i oni misle da bi ja morao i to znati, pa su me za mišljenje pitali, i upravo dok je Lazar bio ispod sredine teće opet me zaskočiše tim pitanjem. Dosjetih se, snažnim pogledom ubodoh Lazarevo čelo, pa kazah da su svakako ubijeni, preklani kao i Blanić i bačeni u Neretvu... Kao što sam i očekivao, Lazaru ispade teća iz ruku, spreman prihvatih je i ručah."
Lazar se veoma razbolio 1939. godine, temperatura je bila iznad 41-og podioka. Bratić Vaso i Lazareva nevjesta Gospava, na konjskim kolima, povezli su ga do ljekara u Mostar. "Trbušni tifuz... U bolnici nema mjesta. Stroga dijeta i karantin," naredio je doktor. Dok su Gospava i Vaso brinuli oko lijekova Lazar se ote i zaputio kući pješice (12 kilometara). Kući nije znao kazati šta je rekao doktor: "Daj da jedem", podviknuo je na suprugu. Dobio je i pojeo svoju mjeru pure i mlijeka (desetak oka). Domalo zahrkao je. Probudio se tek u dubokoj noći, a kad je shvatio da je u bunilu uneredio se, ustane i spusti se do rijeke Bune i okupa se. Iza toga nastupila je usmrćavajuća temperatura, rodbina se okupljala oko njega plašeći se da će umrijeti. Prežiovio je i ovo.
Do smrti, Lazar je radio najteže fizičke poslove, a kad njih nije bilo čuvao je stoku. Svi njegovi savremenici saglasni smo da mu je mrzlina rijeke Bune došla glave. Gazio ju je svaki dan, a vrlo čestu u njoj, pomodrivši od studeni, provodio je i po dva-tri sata čupajući drezgu za krave. Čupao ju je i odlagao u vitinu (kolut od vrbe). Sve Lazareve krave znale su nurati (zagaziti u maticu rijeke i sa dna zahvatati i otkidati rukohvate drezge, pa je žvakati i gutati nad vodom). Sa mrzlom Bunom nastavio je i nakon što je već bio obolio na bubrezima, usput nije htio da se liječi, i posebno nije prihvatao ni najblaži oblik dijetalne ishrane.
Lazar se nije dijelio od Ćetka, po Ćetkovom nagovoru posinio je Ćetkovog unuka Neđu, i tako i drugu trećinu Vidakovog imanja zadržao Ćetko za svoje nasljednike.
GOSPAVA-GOŠA, Mihe i Cvijete Golo 1884-1950
Gospava je rođena u Malom polju. Udala se u Rabinu za Jovu Pudara. Rodila je: Branko, Draginja i Jovan. Još dok je bila bremenita sa trećim djetetom muž joj je umro, pa će djetetu dati ime u njegovo. Gospava je živila sa nadimkom Goša. U knjizi rođenih zapisano je: "Gospava Marić aprila 25. 1884., Miho Marić, Cvijeta Golo Malo polje, kum Jakov Pantić."
MARA, Save i Božice Jokanović 1885-1963
Rođena u Malom polju. Udala se u Hodbinu za Boška Glavaša. Rodiše joj se: Sava, Stana, Đuro, Lazo, Stoja, Boža i Danica. Bila je plava na smeđe, visoka i izgledna starica.
Iz knjige rođenih: "Mara, 25.04.1885.., Savo Marić i Božica Gospavić. Kum Jovo Čolović." (Malopoljski Jokanovići imaju nadimak Gospavić).
LJUBICA, Mihe i Cvijete Golo 1886-1955
Udala se u Hodbinu za simu Miljanovića-Cvijetića. Sa njim rodila je Radojku, a po njegovoj smrti uda se za Lazara Crnogorca u hodbinjski Zaton. sa njim se nije vjenčavala, jer je on imao vjenčanu ženu, sa kojom nije živio, u ovim krajevima bio je to, zaista, jedinstven i začudan slučaj, "toga ima samo u Kini", neko je jednom rekao a drugi u to vjerovali i prepričavali, i nju nju prozvali Kina, vlastito ime se ubrzo zaboravilo i do kraja je ostala je kao Kina. U drugom braku nije imala djece, a kad umrije i on, ona sa Radojkom ode u kolonizaciju 1945. godine u Vojvodinu. Napaćena Kina morala je predeverati i još jednu smrt, kćerke Radojke.
U knjizi rođenih zapisano je: "LJubica, 2.03.1886. Mihe Marić i Cvijete Golo. Kum Jakov Pantić."
ĆETKO, Vidaka i Petruše Šipovac 1887-1956
Ćetkov sin Gojko ispričao mi je o ocu:
"Vojsku je služio kao rezervist u Čapljini, stražario je na mostu, zatim u Metkoviću, pa u Trstu. na urlop dolazi 1917. godine (odsustvo) i nije više htio da se vraća. Krio se kao zeleni kadar (bjegunac) sve do završetka Prvog rata. Inače, aktivnu vojsku služio je u mađarskom đermu. Postaje domaćin domaćinstva 1920. godine kada se odijelio najstariji brat Luka, dvije-tri godine po umiranju oca Vidaka i strica Đoke. To je prva dioba Marića u Kosoru, za koju se zna," kazaće Gojko, vjerovatno misleći na moguća dijeljenja Marića prije više od stotinu godina, prije pomora od kuge.
Đetko je bio osobito uvažavan i omiljen čovjek, veseljak i starinski domaćin. Kuću je vodio umješno i proširivao posjed. Od njega nije se odjeljivao brat Lazar, koji je obavljao one najteže poslove, a Ćetko nije volio da se često znoji. Pored Lazara moglo mu je biti, govorilo se.
Prihvatan je u svakom društvu zbog osobina: nenametljivosti, blagosti, šaljivosti, zapamtljivosti, pismenosti i obdarenosti u govoru, a vidio je svijeta više od drugih i imao je šta da kazuje. Takvog Ćetka sam i ja poznavao, naročito sam dosta vremena provodio sa njim kad sam imao između 15 i 20 godina, kada sam sa njim često igrao karte – džandara. Od njega čuo sam mnoge priče i saznavao za događaje i pojmove, ... kockarnice i javne kuće. Ćetko je i duvanio i pio alkohol.
Pod starost obrlatila ga je zaduha (asma, sipa), pa se okanio i duvana i pića, ali ga dosadno uporna bolest nije puštala na miru. Kćerka Zora i supruga Gospava njegovale su ga veoma dobro, to se uzimalo kao najpozitivniji primjer u našim krajevima. I kad je bolest uzimala maha njega smisao za šalu nije napuštao. Na dan smrti bio sam uz njega i šalio se. Uveče je pozvao bratića Vasu, Gospavi naredio je da iznese vino: "Da se malo proveselimo," dodao je. U razgovoru koji je, i tom prilikom, vješto poveo i vodio, govorio je o nekim radnjama iz mladosti koje bi volio da ih nije činio onako kako je učinio. Svi prisutni znali su da je mislio o jednoj zakulisnoj radnji oko porodične zemlje. Zatražio je halal i dobio ga. (Halalenje je najsvetiji čin smrtnika, kada on, osjetivši smrt za vratom, oprašta svim ljudima greške koje su učinili prema njemu i traži da oni oproste njemu. Vjeruje se da se samo tako može lagano umrijeti i izići pred Sudnji dan). Ćetko se halalio oko 21 sat, a umro je u 22 sata.
Ćetka se prisjetim često, on je umio više nego drugi ljudi da privuče i pridobije ljude za prijatelje. Pri igri karata, nikad ni kasnije nisam naišao na takvog čovjeka, kad bi pošlo mene radovao se i on, "aferim ti" (čestitam ti) rekao bi "živ bio", "a ćafirine jedan". A ako već dođe da bi opsovao rekao bi: "Ah, malnevjeru ti..."
Oženio se 1913. godine sa Ristom kapor iz Malog polja. Pregoneći neki teret na konjskim kolima 1937. godine, Rista nezgodno padne s kola i od povreda podlegne. Godinu iza toga oženi Gospavu Bjelica iz Meče sa Berkovića, sa njom nije imao djece. Ona je radila u fabrici duvana u Mostaru. Umrla je u 101 godini života, i Marići su je osobito volili i cijenili, zbog njene iskrenosti, spontanosti, pravičnosti i naročito šaljivosti. U 96-oj godini sjedi i ćaska sa gostima. Mačak joj se igra oko nogu, ošinu ga, osmjehnu se i kaza: "Pis od mene, kad više niko neće da se bavi mojim nogama nećeš vala ni ti."
U knjizi rođenih zapisano je: "Ćetko, 6.03.1887. Vidak i Petruša Škipina. Kum Risto Došlo." Nisam provjeravao da li je sveštenik pogriješio, ili su Šipovci imali nadimak Škipina.
TRIFKO, Save i Božice Jokanović 1888-1941
Pripovjedila mi je Trifkova supruga Mara:
"Bio je visok, mršav, plav i blage naravi. Fino smo živili i rodili 10 djece, od koje, nažalost osta malo. Dođe Trifko jedanog dana i kaza da je poginuo Ferdinand i napomenu da to može biti opasno po mir. Baš te noći dođoše žandari i odvedoše ga. Isti dan odvedoše i Andriju, našega iz Kosora. Do nekoliko dana stiže Trifkova karta iz Srbije, protiv koje je u ratu. Još se Marići nisu bili potpuno podijelili između Kosorana i Malopoljana, pa su tegleći konji bili u Kosoru. Kad povedoše Trifka i Andriju povukoše i harabe (kola) i konje. Nakon 3 godine ratovanja po srbiji Trifko stiže kući, kaza da je suportirao (na privremenom bolovanju). Obradovali smo mu se golemo, jer su stalno pristizale crne karte, kao što je za Andriju stigla ubrzo po njihovom odlasku. A i kud bih sa dvoje djece u bijedi, boleštinama i gladi. Brala sam po sepet trave: štavelja, kostriješa, đeteline, kukurijeka i drugo zelenilo, pa uveče operem, iskrižam i ubacim u tepsiju te ispržim, poslije polijem kiselim mlijekom, da ubijem onu žestinu.
Poslije rata puno smo radili i kućili se. Kobne 1941. godine, na 24. juna ustaše odvedoše Trifka na prevaru, kao i ostalih 109 Srba iz ovih sela, namamiše i pohapsiše u Blagaj. Prve izdvojiše Trifka, Luku Čolovića, Danila Kuzmana, Đoku i Lazu Skočajića, odveli ih, govorilo se da su ih isjekli noževima, i ko zna gdje, kažu da su završili u Neretvi."
Starica Mara priča a čovjek ne može da ne razmišlja o raznim sudbinama, teškim kao Trifkovoj. Ubiše ga kad je imao 10 djece, a i ta djeca neće biti mnogo bolje sreće: Jovo umrije od 15 dana. I sina Ristu ustaše ubiše u 22-oj godini života. Joka umrije pri prvom porodu u 24-oj godini života. Zora umrije djevojkom u 23-oj godin, a Vasa djevojkom u 39-oj i Mila djevojkom u 34-oj godini života. Posmatrao sam staricu Maru i pitao se kako je jadnica sve ove jade mogle prenijeti preko glave, i pri tom ostati zdravog uma i veoma prijatna u razgovorima od kojih se ne uklanja.
Kakvih sve ima sudbina, još jednom evo Trifkove, date sudskim rješenjem Opštinskog suda u Mostaru broj R-281/63g., od 19.12.1963. godine, po kojoj se "odlučuje" da je Trifko, ipak, umro na dan 1.07.1941. godine. Zaista neobično da se ovakav tekst nađe u matičnoj knjizi umrlih (u Blagaju), pa makar on bio i u srcu Balkana. U knjizi rođenih zapisano je: "Trifko 20.01.1888. Savo Marić i Božica Jokanović. Kum Jovo Čolović."
Ovaj podatak, da je Marića kum malopoljski Čolović, upućuje na mišljenje da Petruša Čolović, supruga staroga Andrije nije Malopoljanka, već, vjerovatno Nevesinjka. Možda su se gore upoznali još za vrijeme kuge.
ANDRIJA, Save i Božice Jokanović 1891-1894
Rođen je 25.01.1991. godine, dvije godine nakon smrti starog đeda Andrije, prvo muško po njegovoj smrti, kako je i red, dobio je ime u prađedovo. Dijete zdravo napredovalo je po roditeljskim željama, i nenadno na dom sruči se grom nebeski! Igrajući se, onako gologuzo trogodišnje dijete o ilidenskoj žegi, spotakne se i upadne u koto tek skuhanog vrelog mlijeka. Sahranjen je u malopoljskom groblju, uz neviđenu žalost, 4.08.1894. godine.
KRSTO, Mihe i Cvijete Golo 1891-1892
Teško je kad djeca umiru, jer bez malih nema ni velikih. naročito je teško kad domaćinstvu na selu, u vakat nužne snažne muške ruke, umre prvi sin, kao što se dogodilo Mihi. Krsto je rođen 25 avgusta 1891. godine a umro je sljedećeg januara.
VIDA, Mihe i Cvijete Golo 1894-1941
Vida je rođena 27. maja 1894. godine. Udala se na LJubljenicu (Stolac) za Maksima Gelo. Rodila je 3 djece. Ustaše su Maksima pokupile s njive i ubili ga, a nju sa sve troje djece, o sudbino prokleta da si, nabiju u pojatu sa sijenom (sa ostalom djecom i ženama sela), i zapale. Dvoje djece imali su imena Branko i Vlado, a trećeme, još jednom ta sudbina, ni ime se nije očuvalo.
NIKOLA, Save i Božice Jokanović 1894-1965
Nikola je rođen 24.11.1894. godine u Malom polju. Poznavao sam ga dobro, a o njemu kazivao mi je sin Krsto i nevjesta Zora. Smeđ, krupan i šlang čovjek, bistrog uma i radnih navika, i pod stare dane držao se i radio je dobro. Poznat je po tome što je želio da uvijek prvi obradi imanje, da mu iradi budu najizgledniji, da je kuća uvijek snabdjevena, ostvarivao je to sa dosta fizičkih napora, koji mu nisu teško padali jer je zbog toga uživao ugled prvog seoskog domaćina.
U Blagaju završio je 4 razreda osnovne škole. Mobilisan je u austrougarsku vojsku 1916. godine, a prvu obuku imao je u kasarni povrh Gnojnica u Kričanima. Odatle je prekomandovan u Beč, često je pričao o Tirolu i drugim mjestima vojevanja. Nije ranjavan. Po povratku iz Prvog rata oženio je Fimiju Rupar iz Hodbine, i imali su 7 djece.
Odijelio se 1933. godine. Zapao ga je nisko zidani tor, mala pojata i sobica. Do Drugog rata ozidao je sobu, kuhinju i štalu.
U toku Drugog rata, ustaše su ga odvodile jednom i držale u blagajskom zatvoru 5 dana. A kad su odvedeni i poubijani (27) malopoljski Srbi 1941. godine, Nikolu nisu odveli jer je uvjerljivo odglumio tifusara, i ustaše nisu smjele da uđu u kuću. Dva puta bježao je u planinu Sniježnicu, prvi put sa sinom Krstom i ostao 15 dana, "dok ne prođe belaj". Drugi put izbjegao je u Brštenik na Hrgud sa čitavom porodicom kod prijatelja Muratovića i Ivkovića.
Nakon tri sedmice teškog bolovanja, u svom domu, predstavio se Bogu na ispovijest 1.02.1965. godine.
ANDRIJA, Luke i Save Džonlez 1895-1915
Rođen je 25.05.1895. godine u Kosoru. Kako je prvo muško iza đeda Andrije dobilo ime u đedovo, ali umrlo je lane (ono trogodišnje dijete što se udavi u kotlu vrelog mlijeka), sada je Lukin sin prvo živo muško iza nedavno umrlog pređa Andrije i po obavezi iz običaja otac Luka daće mu ime Andrija. (Nije u hercegovini bio običaj da se djetetu daje ime u djedovo ako je djed živ, kod nekih komšija bio je i to običaj – Boka). Ali sudbina još jednom umiješaće se i najstariji znani pređ, Andrija, ostaće, za sva vremena, bez pomena na svoje ime.
Smeđ, plavih očiju, visok, i kako priliči najstarijem djetetu bio je ozbiljan i odgovoran, između puno momaka njega je dopalo da bude klisara u blagajskoj crkvi (u vrijeme bogosluženja iznosio je jevanđelje i druge knjige, prodavao svijeće, nosio pjat za priloge...)
Čim poče Prvi rat Andriju odvedoše u komoru, sa konjima i kolima (intendantura, da prevozi hranu i oružje). Sljedeće godine, na veliku roditeljsku žalost, stiže im crna karta, obavijest o smrti. Poginuo je naivno, on je prva žrtva u Marića od moderne tehnike. U LJubljani, po zaustavljanju voza, kaplar je njega posao sa čuturama da natiči vode, a u povratku u vagon okliznula mu se noga, voz je bio već u pokretu, i nesreća se dogodila, Andrija je ostao bez obje noge, i rane neće preživjeti. Vijest je prebolno primljena u roditeljskom domu, a sestra Stana je bila gotovo ispametila i prijetila je opasnost da kidiše na svoj život, da skoči u vodu. Iza njega osta inokosna kuća sa 7 djece.
Za Andrijin grob ne zna se. Pretpostavljam da je završio na vojnom groblju u LJubljani – Austriji. Preko bečkih arhiva, pretpostavljam, bilo bi moguće doći do podataka o njegovom grobu, bio sam planirao da to istraživanje obavim, ali odlagao sam i na tome se završilo.
Ovoga puta neka bude i ovo zabilježeno, zabavljao se sa Danicom Ivanišević iz Lakiševina, koja je godinama kasnije, prosto svojim bitisanjem, podsjećala Mariće na nezaboravnog Andriju. Danica se udala za Radu Borozana u Iliće.
MARA, Luke i Save Džonlez 1897-1968
Mara je rođena 6.02.1897. godine u Kosoru. Bila je najljepša djevojka svog vremena i svog kraja. Kao starica bila je mila, vesela, bistrog uma i vrlo cijenjena i pažena od šire porodice. Umrla je 6.12.1968. godine. Udala se u vrijeme Prvog svjetskog rata, za siromašnog Đuru Bovana u Hodbinu, u vrijeme kad momaka nije bilo, jer su bili u ratu, a on rat je izbjego glumeći i odglumeći bervnog bolesnika. Brak je bio sretan i u njemu djeca: Dana, Vasilija, Rajko, Branko, Žarko i Vlado.
Marićev zet Đuro bio je veoma šaljiv čovjek i o njemu pričalo se naširoko. Šale su mu i pripisivane ko i ova: Kad je pala kraljevina Jugoslavija i došla Titova, Đuro nije smio otići na rentgen, da mu na srcu ne bi vidjeli sliku kralja Petra."
Od mnogo Đurinih šala odabrao sam da zabilježim ovu: Poznato je da Bovani vole da piju, a pića nemaju dovoljno, ali kad ga imaju...!? Tri brata napiše se i posvađaše se, poguraše i zavadiše na ne riječ. Ni jedan s drugim ne govori. U ljetni jedan sat iza ponoći, iz matice mrzle rijeke Bune, zapomagao je muški zov, koji je razbudio Bunjane i Hodbinjane, i svi su se slili na vodu. Komšije i braća prepoznali su Đurin glas, pa su pohitali da ga spasu iz matice. Uvjereni da je skrenuo s uma, spasioci, pripitivali su: "Đuro, sta ti bi...?", a on je svaki put jednako odgovaro sa: "K'o na primjer". Kad ga konačno izvukoše i položiše na ledinicu pored mlinice, okupljeni oko njega, znatiželjno, pitaće ga: "Šta ti znači to k'o na primjer?" Đuro se osvrnu oko sebe, pa kad vidje dovoljno svjedoka, komšija, prijatelja i braće, otpočeo je: "K'o na primjer, ja imam braću i k'o na primjer, napijemo se i k'o na primjer posvađamo se, i k'o na primjer ja se počnem daviti u vodi, i k'o na primjer pitam se, bi li mi barća pritekla u pomoć...", ispriča Đuro i pozva braću-spasioce na piće.
JOVANKA, Save i Božice Jokanović 1897-1972
Rođena je 16.09.1897. u Malom polju. Udala se za Vasu Sudara u Baćeviće, sa kojim je rodila: Slavojka, Vasilija, Zora, Spaso i Dragica.
STANA, Luke i Save Džonlez 1899-1981
Kao da se Stani sreća nikad nije osmijehnula, sav život živila je u siromaštini. Udala se 1925. godine za Mihu Ćosića u Dobrič na Široki brijeg, u veliku zajednicu veoma siromašne kuće. Od četiri brata samo je jedan imao djecu (kasnije će se objesiti). Miho je umro 1952. godine i Stanu ostavio na svega dva dunuma obradive zemlje. Budući da je živila daleko oko 25 kilometara od Kosora, Marići je nisu posjećivali, jedini sam bio koji ju je po neki put posjetio. Toliko ničega nije imala da ju je bilo stid pustiti koga u kuću, i nije desetinama godina niko ni ušao u nju. Jedan njen gest odslikavao je siromaštvo bolje neko išta drugo, pričao mi je neko od naše rodbine, neka žena, ne sjećam se koja. Vidjela je tetku Stanu, popričale su, pa kad su se rastajale, Stana je, toj ženi, gurala jednu krompiru u žep: "Ponesi mi majci i pozdravi je," govorila je.
Nove godine 1970. na 1971., okupismo se baraća i rođaci, Rindini i Vasini sinovi, te uz alkohol pale su i riječi hvale o životima koje smo izgradili. Tu je bio čak i Žarko koji je živio u Beogradu. Priča je vodila u to kako su se svi Marići izdigli, i više niko nije siromašan. Onda je pao prijedlog da negdje pođemo na bogat ručak, i ja sam predložio da na neviđeno pođu za mnom. Prihvatili su i svi svojim automobilima, Žarko, Rajko, Branko, Spaso i Slavko uputili su se za mnom, a ja sam okrenuo uz Žovnicu i ka selu Dobrič, te se pet automobila parkiralo ispod kuće tetke Stane. Seljani su se iznenadili našoj pojavi i nisu mogli da je objasne. Nakon što smo izišli iz automobila na nevelik ravan i čist proplanak, sa divnim pogledom na Mostarsko blato, okupio sam ih i rekao im: "E sada ćete vidjeti i drugo lice Marića". Rekao sam im da je kuća iza nas tetke Stane (svih nas očeve sestre), da nas je ona vidjela, i potom sakrila se iza prozorčića i da nam neće otvoriti, ni ti dozvoliti da uđemo. Neće nam se ni pokazati. Oni su bili zatečeni i zagledani u kućerak. Prišao sam vratima i dozivao: "Marićuša, Marićuša..." tako je zovu svi seljani. Ona se nije pojavljivala ni ti oglašavala, a braća i rođaci bili su veoma zbunjeni. Rekao sam im da ću obiti vrata, i da će se ona tek tada pojaviti, ali samo iz razloga da ne dozvoli da ko uđe od nas. Tako je i bilo, ali ušli smo svi na smjenu, zgrozili su se i ništa nisu govorili. Tu, pred kućom, dogovorili smo se da dođemo za dva dana sa potrebnim materijalom, te da: Pokrijemo kuću koja nije imala pola crijepova. Da opravimo dimnjak koji nije mogao da vuče dim. Da polovinu, jedine prostorije u kući, poravnamo i betoniramo a drugu polovinu da popodimo. (U toj prostoriji, veoma prljavoj i izrupanoj, ona je cjepala drva, u istoj prostoriji živile su i kokoši). Da izbacimo sve stvari, namještaj i posuđe, prljave i izlomljene, te da nabavimo i unesemo nove. To je bio dogovor.
Kad smo se dali na posao, opravili krov, zidove, dimnjak i pod, te izbacili sve stvari i okrečili zidove spolja i iznutra, popodili, dotjerali i razmjestili namještaj, posuđe i unijeli hrane i pića, tetka, koja se u početku opirala i čak tučom obračunavala sa mnom u odbrani svoga, postala je blažena i krotka. Seljani, po shvatanju šta se počelo događati, počeli su da dolaze i da nude pomoć. Nakon što smo tetku umili i presvukli, te kuću učinili punom i domaćinskom, dogovorili smo da nas 6-orica mjesečno izdvajamo po 5.000 dinara, za tetkine potrebe, i zadužiše mene da preuzmem starateljstvo nad njom. Činio sam to zdušno, više od mene činila je to moja supruga Dana, a kasnije i djeca, koja su me napominjala: "Tata, nemoj zaboraviti, vrijeme je da kupujemo babi Stani..." Stana je prestala da izbjegava seljane, naprotiv, najednom, kuća joj je postala najposjećenija u selu, naročito iza mojih dolazaka kada su bili sigurni da u "Marićuše ima rakije i kafe".
Jednog dana pođoh na Lišticu, u opštinu, sa ciljem da za tetku isposlujem stalnu socijalnu pomoć, koja je bila pretpostavka socijalnog osiguranja i naročito zdravstvene zaštite. Dospio sam tom prilikom i do predsjednika opštine, (bili smo dobri poznanici) koji se zainteresovao za predmet moje molbe, i koji će u rekordnom roku omogućiti da tetka Stana dobije pozitivno rješenje. Iako se radilo o malim novčanim sredstvima, Stana je ovu pomoć, penziju, kako ju je ona nazivala i shvatala, doživila je kao blagodet s neba i potpuno se preporodila.
Kad Stana riješi osnovna životna pitanja počela je da je progoni obaveza podizanja Mihinog spomenika. I s tim će mene da zapljuskuje u svakom mom dolasku. Branio sam se: "Nije to red da rade Marići, to je zadatak Ćosića. Mogli bi se Ćosići naljutiti," izbjegavao sam da se petljam i u to. Nije pomoglo, opsjedala me je sve dok nisam obećao da ću to uraditi. Onda je uslijedilo odvođenje na groblje, pokazivanje mjesta zaraslog i neobilježenog Mihinog groba, pokazivanje spomenika kakav hoće ona (najljepši), da bude urađeno i za nju, te da budu fotografije. Naklapali smo oko fotografija, imala je jednu Mihinu, staračk-predsmrtnu, i jednu svoju iz vremena kad joj je bilo dvadesetak godine. I nije moglo drugačije, na spomenik morala je ići njena fotografija na kojoj je izgledala kao: "pariska dama", kako je govorila.
Pođoh jednog dana u poveliko preduzeće Rad i tamo zatekoh direktora Novaka, kome ispričah moju nevolju sa tetkom Stanom. NJemu se priča dopala, obeća mi da će spomenik napraviti u rekordnom roku i za minimalne novce. Tako će i učniti. Spomenik je bio podignut u rekordne dvije sedmice. Bilo je to 1979. godine. Seljani nisu mogli da se isčude brzini svega toga i spomeničkom pristojnom izgledu. Bilo im je odreda veoma drago. Seljani su ga veličali i prepričavali u deset sela, kako se govorilo. Doveo sam 80-ogodišnju staricu da vidi spomenik, i bio sam zabrinut kako će da se ponaša, plače... Priđe spomeniku, obiđe ga jednom, stade dva koraka ispred pročelja, zaplaka se, prekrsti se, kleknu, zagrli i poljubi hladan mramor i kaza: "E moj dome, kućo moja vječna...!" Otplaka i odmoli, uspravi se, zagrli me i prošapta: "Najljepši je u groblju. Hvala ti gdje čuo i ne čuo. Dabogda ti Bog ovo platio. Sada mi nije žao umrijeti." Umrla je do dvije godine.
Starica je bila pošla iz kuće koju je zaključala. Vjerovatno joj nije bilo dobro, pa je sjela na gomilu kamena neposrednu ispod kuće. Oko podne naišao je mještanin i našao je u tome položaju. Seljani su se dali u potrazu za mnom i našli su me u Brijegu pred kućom, tek sahatak prije ponoća. Do tada nisu je dirali, samo su je prekrili ćebetom. O Marićuši su počele da kolaju razne priče, pa i one koje su govorile o najednom njoj bogatašici... i seljani su ovom prilikom proturili vijest da je starica možda i ubijena zbog novca. Zbog toga je nisu dirali 14 ljetnih sati, do moga dolaska. Shvativši pomisli seljana, uz pomoć svjetla i nekolika seljanina, otkrio sam tetku, malo pogledao (pregleda) i dodao: "Prirodna smrt". LJudima je laknulo.
Braća i rođaci u polasku navratili smo i probudili mostarskog grobara Jagoša, te pokupovali nužnu opremu za pokojnicu, i sa njom banuli u Dobrič. Sahranili su je Marići uz poštivanje svih najboljih običaja pravoslavnih Srba. Tih mjeseci Srbi mještani u groblju gradili su crkvicu i poslove privodili kraju, tako da je Stana bila prvi mrtvac koji je prenoćio u njoj. Ostavila mi je u amanet da ponekad odem i upalim joj svijeću. Nisam išao često, ali išao sam i palio joj svijeću. Na zadušnice redovno joj svijeću pale mještani.
(Ova crkvica je jedina sačuvana srpska crkva u Hercegovini, tamo gdje vlast drže katulici ili muslimani. Pri kraju rata, na veliko iznenađenje srpskog i hrvatskog i muslimanskog svijeta, vladika zahumski je u ovome hramu održao bogosluženje).
ANĐA, Save i Božice Jokanović 1900-1965
Anđa je rođena u Malom polju na prelazu dva vijeka, 29.10.1900. godine. Udala se za mještanina Nikolu Kuzmana. NJena djeca su: Dana, Ilinka, Mileva, Tomana, Sava, Vasilija i Radovan. Bila je vrana, krupna i dobrodržeća starica. U susretima ostavljala je utisak zdrave, snažne i odlučne ličnosti, sa krupnim i sugestivnim govorom. Umrla je 22.11.1965. godine.
RISTO-RINDA, Luke i Save Džonlez 1901-1951
Rinda je rođen u Kosoru 29.05.1901. godine, a umro je 27.07.1951. godine, sjećam se toga dana bio je veliki vojni manevar, silno se pucalo oko kuća. Sinovi Žarko i Rajko obećali su da će napisati i dati mi njegovu biografiju, ali nisu.
Amidža Rinda, tako smo ga zvali, bio je drag čovjek, vrlo ugledan domaćin, starinski od riječi. U ratu se slabije snalazio, prosto nije bio čovjek za rat. Ustaše su ga jednom dobro prebili, bili bi ga vjerovatno i ubili, ali spasio ga je po cijenu svog života komšija Hrvat, Boško Zlomislić. Vjerovatno su od tih batina povrijeđeni Rindini bubrezi, od njih patiće do kraja života. U vrijeme zadnjih njegovih sedmica bio sam često sa njim, oticao je, rekao bi mi: "Otiđi u adu, na Rognovac, evo ti ćasi (posudu) i donesi mi dvadesetak pijavica..." Oticao je po nogama, po njima je postavljao pijavice: "da isišu otok."
HRISTA-RISTA, Luke i Save Džonlez 1904-1941
Rista se rodila 26.01.1904. godine u Kosoru, o njoj sam često slušao od sestre Stane i brata Vase. "Bila je lijepa k'o pariska dama", valjda je jedino tako i mogla zapasti za oko gospidina žandara Boška Čolović, ispod Gorice u Malom polju, koji je bio na službi u Skoplju. Došao je bio na godišnji odmor, i za koji dan ljubav je dozrela do ženidbe, te on Ristu prevedu u njegovih. Vratio se u Skoplje da sa banke uzme ušteđevinu za troškove svadbe. Kad je saznao o bankrotstvu banke i gubitku svog novca, prevrne pameću, osami se i pronađen je u parku, gdje se ustrijelio pištoljem. O tome pisala je beogradska Politika, Ristin brat Vaso zatekao se u Mostaru i o nesreći saznao prvi, odmah se vratio u Kosor i dogovorio sa bratom Rindom, te na gaz na Bunu, pod Goricu, preuzmu sestru i vrate je u roditeljski dom.
Vaso je 1932. godine radio na podizanju aeroplanskih hangara u Rodoču, a Rista mu je koji put donosila ručak, pa je tu zapazio ugledan poduzetnik Špiro Vranješ iz Beograda. Zavole se i ubrzo stupe u brak.
!941. godine, po bombardovanju Beograda, Špiro je sklonio bremenitu suprugu Ristu sa djetetom u svoje rodno selo Kamen u Glamoču. Tamo su ustaše pokupile sve Srbe, pa i nju sa stomakom do zuba i djetetom u naručju, nabili ih u jednu pećinu i automatskim oružjem poubijali.
Špiro se ponovo oženio do desetak godina udovicom. Vidio sam ga prvi put u životu 1961. godine, još je bio privatni poduzetnik (bavio se katranisanjem i asfaltiranjem): "Ristu ne mogu zaboraviti, bila je divna," rekao mi je tom prilikom.
ĐURĐA, Save i Božice Jokanović 1904-1959
Đurđa je rođena 16.04.1904. godine u Malom polju. Udala se za Spasoja Čabrila u nevesinjski Žuberin, tamo je i umrla. Rodila je: Sofija, Dana, Mila i LJubica. Bila je srednje visine, smeđa i krhka zdravlja. Umrla je 6.01.1959. godine. NJena Dana, djevojka u godinama, udala se za Svetka Marića-Kusurića u Maloševiće, i o tome se govorilo jer su rođaci.
TOMANA-TOMICA, Luke i Save Džonlez 1906-živa
Tomica je rođena 18.09.1906. godine u Kosoru, a udala se preko vode u na Orah u Malo polje za Đorđu-Đolu Hadžovića. NJen lik nosim u pamćenju kao blagu i pomalo tužnu siroticu, koja bi svakome da bude od koristi i po volji. Udala se za nevješta i siromašnog čovjeka koji će umrijeti (svojom) kad je njoj bilo manje od 40 godina. Ima djecu: Rajko, Risto i Borika.
VASO, Luke i Save Džonlez 1908-1995.
Rođen je 1.11.1908. godine u Kosoru, sedmo je dijete u roditelja. Oženio je Ilinku Papić iz Malog polja, koja je takođe sedmo dijete u svojih roditelja. Prvih dvanaest godina života proveo je u zajedničkom domu svih kosorskih Marića, do prve diobe. Išao je tri godine u blagajsku osnovnu školu, koju je prekinuo zbog ratnih okolnosti.
Vaso je živio napornim težačkim životom, u kući sa puno čeljadi a malo radne snage i još manje dobre uprave. Kad je bio mladić, sa bratom Rindom, krenuo je sa čekićem o ramenu na trasu puta u izgradnji, LJubuški-Čapljina, da tuku kamen i prave tucanik. Radili su za dnevnicu po 5 kilograma kukuruza. Kad se radila pruga Višegrad-Užice, sa stricem Lazarom, zaputio se tamo u potrazi za kakvom-takvom zaradom. Zaradili su toliko da su jedva mogli da plate povratne karte. Tom prilikom niko Lazaru tako malu zaradu nije mogao pojasniti i bio je nasrnuo da usmrti nedužnog blagajnika.
Vaso je vojsku služio u Karlovcu i kao razvodnik straže prvi put susreo se sa pojmom komuzma. Bio je optužen da je saučesnik u bjekstvu nekog komuniste.
Nakon očeve smrti 1933. godine dijeli se sa bratom Rindom, nakon toga vidno krene obadvojici. Uoči Drugog rata obadvojica već su imali velike kuće na sprat, ponajvrijednije u mostarskoj vali. Rode mu se petoro djece: Branko, Danilo, Spasoje, Nada i Slavko.
Vaso je bivao rado viđen u društvu, znao je povesti pjesmu, lagano da ga svi mogu pratiti. Kad bi mu se god okupili sinovi, i u dubokoj starosti, započinjao bi pjesmu, koju smo svi prihvatali i tako se veselili. Slaveći na Buni, u gostionici "Baraka", zlatni pir (50 godina braka) 1984. godine, kada su bili svi Marići na okupu, upravo je tu pokazao te pjevačke vrijednosti.
Sve do pod starost volio je da se uhvati i povede kolo, kod crkve ili u drugim prilikama, da zapjeva i otvori preskaku (igru u kolu). U momačko i doba do Drugog rata nosio je: na glavi zavratku sa 4 ćirilična slova "S" (simbol "Sam Srbin sebe spašava", kako je mislio on, ispod je poduža kosa sa naglašenim bičem na lijevoj strani. Volio je košulje plave boje), preko nje prsluk sa dosta dugmadi, a po tome rašni kaput. Nosio je prtenice (duge donje gaće), preko njih šalvare teget boje vezene crvenom čojom (modrače bojene čivitom). Na nogama je imao tozluke, preko njih čarape, pa napršnjake i opanke. Oko pojasa nosio je kanicu (šal, tkan i vezen sa dosta resa). Silah nikad nije nosio.
Do polaska u vojsku ćosao je (zabavljao se) sa Ristom Papić, poslije će sa Bosom 3 godine, njenom sestrom, i na kraju oženiće njihovu rodicu Ilinku. Ilinka je često pričala o tadašnjem načinu zabavljanja. Djevojke su čuvale stoku, ona je obično čobanovala u brdu Matera, ili Gorici. Dođe momak i naziva:
"Pomoz Bog", a čobanica odgovara:
"Bog ti pomogao." Ako čobanica nije sama, pridošlica se rukuje sa svima pa i sa djevojkom kojoj je došao.
"Kako si," upitaće momak.
"Dobro sam, a kako si ti?" odgovoriće djevojka.
Iza toga nastaje razgovor sa odstojanja desetak koraka, kako djevojka obilazi stoku ili ih povraća momak je stalno prati na istom rastojanju. Momak ima pravo da sjedne, što se često i praktikovalo. Razgovor se vodio o stoci, ljetini, crkvenom i seoskom životu, ogovaralo se... Nije bila sramota da momak za jedan dan obiđe i zabavlja se sa više djevojaka, naprotiv. Obično bi prije rastajanja pao dogovor o viđenju pred crkvom, u koju se išlo nekoliko puta godišnje. I tamo, pred crkvom, djevojka je mogla da bude sa više momaka, što su one najizglednije i činile, i time se dokazivale i na osobit način pokazivale.
Vaso je bio iz siromašne kuće za djevojke na koje se obrušavao, pogotovo je kuća Dušana Papića, Ilinkinog oca, bila od ugleda. Branili su joj da se uda za Vasu. Neće ih ni pitati, on će je ukrasti, ali oni je čuvaju, naročito opasni su Papićevi psi. U septembru 1934. godine, jedne noći, doći će u Papića mahalu Vaso sa amidžom (stricom) Ćetkom i daidžom (ujakom) Jovom Džonlezom, te Ćetkovom kćerkom Petrom, i ukrasće je. Iz Kosora pođu u prvi sumrak, pregaze Bunu i kroz Berberovića mahalu dođu do ispod Papića kuća. Ponijeli su hljeba i njim su ućutkali pse. Ilinka ih je očekivala. Kroz prozor, ranije, izbacila je zavezaj presvlake, izvukla se neopaženo iz kuće, prišla im, poljubila starije u ruke, Petru u obraz, a sa momkom Vasom se samo rukovala.
Te noći spavala je sa Vasinom rodicom Petrom i strinom, noć duža od duže, i sljedeća, i sljedeća, a iza nje rađao se dan sa popom dogovorenog dana vjenčanja. U međuvremenu je trebala djevojka (Ilinka) da ode kod ljekara na pregled i dobije potvrddu da je: "zdrava i sposobna za brak." Bila bi velika bruka i sramota da je Papića cura skidala se pred doktorom, pa je Vaso morao dobro potplatiti doktora da bi pribavio tu potvrdu i predao je popu. I onda pop kaza da od vjenčanja neće biti ništa, jer je veliko zlo zadesilo narod.
U nekom dalekom francuskom Marseju poginuo je kralj Aleksandar. Pop se čudio kako nekome može pasti na um da se veseli u opštoj nesreći, ali kad mu se u džep ugura podeblji smotak novaca popusti i Božiji čovjek, ali zaprijeti: "Bez pjesme, i svaki svat na reveru mora imati crni flor."
Tako se velika politika umiješala u jedan mali život.
Na kraju braka umiješaće se i rat i smrt, taman kada su se spremali da proslave 60 godina braka, 1994. godine, kada još nisu pomišljali na umiranje, Ilinka je neočekivano i bez razboljevanja umrla, a Vaso će za njom dogodine. O Vasi, mom ocu, može se saznati više iz moje autobiografije.
VIDAK-VIDOJE, Luke i Save Džonlez 1913-1991
Vidak se Rodio uoči rata 18.04.1913. godine u Kosoru, osmo je i najmlađe dijete u roditelja. U Blagaju završio je 4 razreda osnovne škole. Putem "Srpske zemljoradničke zadruge", koja je brinula o siromašnoj djeci, 1925. godine Vidoje se obreo u Beogradu, da uči molerski zanat. Kako je u zimskim danima bilo malo posla, Vidoje je tada učio da svira gitaru, da slika portrete, da pjeva...
Kad se zakalfio 1931. godine, prvi put došao je u Kosor da vidi roditelje. Drugi put u Kosor došao je 1965. godine i još samo jednom. Iza rata, do 1960. godine bio je tehnički direktor u jednom građevinskom preduzeću u Beogradu, tada osniva preduzeće "Grupa Građana" (prvo dozvoljavanje privatne inicijative u Jugoslaviji), i tada materijalno čvrsto staje na noge. Sagradio je trosoban stan u užem dijelu grada Beograda. Oženio je Stanu đurić, odgojili su dva divna sina, elektro inžinjera. Do penzionisanja bio je izvanrednog zdravlja, ali teški životni uslovi ostavili su tragove, šlogirao se i starost provodi veoma otežano.
Vidak je umro i prvi je Marić koji je kremiran, po sopstvenoj želji. Sahranjen je u Beogradu. (Govorio sam o njegovom životu na sahrani).
LJUBICA, Trifka i Mare Marić 1913-živa
LJubica je rođena u Malom Polju 30.10.1913. godine. Udala se za Jovu Muratovića u Babin do na Hrgud, gdje živi i sada. Rodila je: Savo, Bora, Boro, Sava, Olga i Milenko. Pod starost je zdrava i krepka.
BOSILJKA-BOSA, Ćetka i Riste Kapor 1914-1969
Rođena je u Kosoru 4.08.1914. godine. Visoka i pristala garavuša, krhka za seoske poslove, zaljubila se u rođaka Danila Kapora (drugi rođaci), oženiće se i odseliti u okolinu Osijeka u Hrvatsku. Tamo je ostala do kraja života, a predstavila se 20. januara 1969. godine. Djeca su joj Marica, Vlado i Branka.
BOŽICA, Trifka i Mare Marić 1916-živa
Rodila se 11.09.1916 godine u Malom polju. Krupna je i vrijedna starica. Djevojkom, vele, bila je ljepotica. Udala se za Pavla Ivkovića na Brštenik-Šćepan Krst. Tri godine nije mogla da zanese, takva stanja za nevjeste bila su veoma mučna (jalova nevjesta), i kad se gasila nada u porod zanijela je. Pred porod dogodi se ona poznata narodna stradanija, dođoše ustaše, i Pavla pokupiše s njive i ubiše. Rodi se muško dijete, "u ćaćino ime," dadoše mu ime Pavle.
Siroče Pavle rastao je i odrastao, kad bi vakat i oženio se i ima djecu. Preselio je da živi u Mostar, majku nije ostavio i ona je s njim i podiže unučad.
PETRA, Ćetka i Riste Kapor 1917-1941
Garavuša, insan bez hinle (nepravde), volili su je ukućani i komšije. Rodila se u Kosoru 19.01.1917. godine. Udala se za Ćetka Gelo na LJubljenicu (Stolac). Ćetko se razboli i umrije s početka Drugog rata. Imali su dijete i drugo taman da se rodi, i onda opet te ustaše, "zaredaše po selu i pokupiše sve što je srpskog uha," i nju sa djetetom u naručju i drugim ispod brade, nabiše u pojatu u sijeno i zapališe 31 čeljade. Bi to 27.08.1941. godine. Iza toga, kad se vremena malo umiriše, otac Ćetko sa sinom Gojkom i bratićima Rindom i Vasom odoše na LJubljenicu, te sa ostalim, za ovu priliku pristiglim ljudima, iz gareža ruševine iskopaju kosti spaljenog svijeta i sahrane ih u zajedničku raku.
RISTO, Trifka i Mare Marić 1919-1941
Rođen je 8.03.1919. godine u Malom polju. Majka Mara pričala mi je:
*
Služio je vojsku u Zagrebu. Peti dan, nakon što zarati, banuo je kući u uniformi, sa njim bi i komšija Alija Berberović. Kući je bio do Vidovdana, a onda 24.06.1941. godine iza podne, ustaše donesoše pozivnice, naređujući da se svi Srbi, sjutra, moraju javiti u Blagaj: "samo na kratku ispovjest." Tako se 108 Srba iz: Malog polja, Kosora, i Blagaja, tom prevarom, nađoše pohapšeni. Od Marića bili su: Trifko, Risto, Nikola, Lazar, Ćetko, Vaso, i Gojko. U Skočajića podrumu bili su tri dana. Noću, izdvojili su đoku i Lazu Skočajića, Danila Kuzmana, Luku Čolovića, i Trifka Marića. NJih ubiju odmah, a ostale potjeraju u Mostar i nabiju u jednu malu garažu. Jeli su ono što smo im mi donosili. Nakon tri dana, zahvaljujući upornosti učiteljice Jelene Skočajić, (zatvoren je bio i njen brat Vaso), u ustašku rabotu upetljao se italijanski general i naredio da se zatvorenici puste kućama.
Početkom avgusta te 1941. godine, rano, taman je opučala zora, kad smo primjetili naoružane ustaše oko kuća, sa puškama i bajonetama na njima. Uđoše i u naše dvorište, jedan priđe đedu Savi i oglasi se:
"Dobro jutro čiko."
"Bog ti pomog'o," uzvratio je đed.
"Gdje ti je Risto?" zapitaće ustaša.
"Spava," odgovori đed Sava.
"Zovni der ga," kaza glasom koji je više molio nego naređivao.
Risto se bio već sakrio između serđena (soške za sušenje vijenaca duvana) punim vijenaca, a đed dršćući i govoreći uputi se pravo k njemu: "Eno ga u serđenima," dodao je.
"Risto, dođi da te nešto upitam," kaza ustaša, a kad se Risto pojavi, zgrabiše ga i odvedoše u pravcu Papića kuća. Skupiše tu 25 Malopoljanina i odvedoše ih prema Mostaru, zatvore ih u gimnazijsku zgradu "Kraljica Marija". Išla sam dva puta, nosila hrane i veša. Vidila sam Ristu, pustili su me da uz stražara porazgovaramo:
"Moj sine, znaš li hoćeš li kući?" pitala sam.
"Ništa ne znam i idi kući. Koljite hajvan (stoku), nemojte štediti i nemojte biti gladni..." govorio je.
Do nekoliko dana, u okrilju noći, izvedeni su iz grada i poubijani, nikad i niko ne saznade gdje, a govorilo se o Mostarskom blatu, jer tada se i nije znalo za Jasenovac.
Kamo sreće da se onda ne odazva ustaši, jer ko je god bježao nisu ga gonili, nisu imali odobrenje da ubijaju u selu, moralo je to biti u potaji. Ispred kuće zvali su i Nikolu našega, ali on se namaza saransakom i usmrdi kuću, oglasi da ima tifuz, i ni jedan ustaša ne usudi se da uđe unutra.
GOJKO, Ćetka i Riste kapor 1919-1973
Rođen je 27.10.1919. godine u Kosoru. U jesen 1959. godine, rekavši mu da pišem o Marićima, pa ću i o njemu, zamolio sam ga da mi kaže šta bi on zapisao o sebi. Otpočeo je: "Ovo o meni zapiši":
*
Išao sam u Blagaj u školu i s vrlodobrim završio 4 razreda (koliko je bilo u Blagaju). Kao sinu jedincu, otac mi nije dao da se dalje školujem u Mostaru. Kad sam odrastao, kao momak, radio sam mnogo. Oženio sam se prije vojske 1938. godine, sa Bovan Marijom-Marom iz Hodbine. Žena mi nije valjala, to mi je život učinilo glupim.
U vojsku sam pošao 8.05.1940. godine kao telegrafista u Sarajevo, u onu ogromnu kasarnu, kod stanice. Kad je Hitler napao Jugoslaviju, mene su zarobili, kao i svu ostalu vojsku. Skočio sam sa drugog sprata te kasarne i pobjegao. Ka Hercegovini krenuo sam pješke, brdima. Obreo sam se u nekom selu, naiđem na seljaka težaka, kopao je. Predložih mu da zamijenim moje novo vojničko odijelo za njegovo dotrajalo težačko. Prihvati. Nastavih i stigoh do Bradine. Prođem kroz onaj tunel dug 4700 metara. U tunelu čekao sam do deset naveče, kad nailazi voz za Mostar. Nabacim se i nekako dovezem do Mostara, koji je bio blokiran grad. Na stanicu banuo sam bez isprava. Iskradem se iz reda za kontrolu dokumenata, priđem tarabama i provučem se prema hotelu. Uz sve jade obreo sam se u zoru u Kosoru. Usput zaustavljali su me Italijani, prebirali su me ali me nisu tukli.
Sa ostalim Marićima iz Kosora i ostalim Srbima naših sela, 27.07.1941. godine dopadoh zatvora u Blagaju, pa u Mostaru. Od tada nisam dao da me više iko uhvati.
Poslije rata sam buio odbornik. Kasnije sam se zaposlio i sa prekidima radio 15 godina na državnom poslu. Sada ne radim – obrađujem zemlju.
Kako smo kućom bili bogati uvijek smo imali svoga pića. Kao jedinac bio sam mažen i razmažen, i alkohola su mi davali u djetinjstvu, i sve što sam poželio, i tako sam se navikavao na piće. Sve više i gore. Naročito poslije bračnih prepirka, a to ti je svakodnevno. Odao sam se alkoholu. Do 1949. godine još je bilo umjereno, od tada gubio sam svaku mjeru. Rakiju sam uvijek volio više od mlijeka, a i njega sam volio u mamurnim stanjima, ali i tada samo kiselo.
*
Gojka su ljudi volili, jer je bio pošten, prizeman, neposredan i uvijek oran za šalu. Nažalost, zadnjih petnaestak godina života izgubio je bio svaku mjeru sa alkoholom, a naročito se to osjetilo iza jedne žestoke bračne tuče, nakon koje je bez sedam izbijenih zuba završio u bolnici. Ostavši tako bez zuba, kasnije, a naročito dok je u pripitom stanju, nije ga niko mogao razumjeti šta govori. Izbjegavao je kuću iza ove tragedije, i najčešće je spavao vani, obično pored puta, gdje se zatekne. Toliko noći provedenih vani, i po zimi i kiši, dobro si ikako živ, jednom sam mu rekao. "Zdrav sam k'o drijen," uzvratio mi je. "Mislim da sam prirodno zdrav, i ne pušim i ne pijem kafu. Mislim da su to razlozi," pojasnio je. Nastavio je: "Otac mi je isto volio popiti, pio je i kafu i pušio, pa je dobio astmu, to je na mene djelovalo, pa sam bar ovo dvoje odbacio od sebe. Ja mislim da su duvan i kafa veliki otrovi za čovjeka."
Jednom prilikom, dok je bio u dobrom raspoloženju, nagovjestio sam mu mogućnost:
"Kad umreš da te okupamo rakijom, kad ti je toliko draga."
"Okupaj, kad mi je toliko drago," prekinuo me je i kazao više ružeći sebe.
Što ja a što Gojko, o ovome razgovoru prepričavalo se naširoko, i znalo se za naš dogovor, da ga posmrtno okupam rakijom.
Kao i mnogih večeri ranije i 20. aprila 1973. godine, pijan, krenuo je sa Bune kući, sa kapom na glavi, kišobranom u ruci i flašom pod pazuhom, po velikom pljusku. Ispod Petka, ispod Berberović vinograda, naslonio se pa zaegao na živicu pored ceste i zaspao. Neđo, njegov sin koji je pošao na posao na Bunu, prvi je ujutro nabasao na njega. Gojko je ležao mrtav sa kapom na bedri i kišobranom u ruci.
Vaso, Rajko i ja kupali smo Gojka ispod oraha ispod kuća, a mnogi znatiželjnici izvirivali su da vide da li ga kupamo vodom ili rakijom. Bio sam pripremio rakiju za kupanje, ali sam koji tren prije kupanja odustao, smatrajući da bi to ipak bilo skrnavljenje bespomoćnog ljudskog tijela.
Bez sumnje, Gojko je bio jedan od najumnijih i najznanijih ljudi naših krajeva, pošten bez ostatka, nagodan i šaljiv. Volili smo ga svi, rodbina i poznanici, a to se naročito pokazalo na sahrani, na koju se odazvalo sve što je moglo na noge. Za kuću i svoju djecu nije bio na roditeljskom nivou, djeca su ispaštala zbog toga.
KOVILJKA, Nikole i Fimije Rupar 1920-1934
Fimija je rođena 30.07.1920. godine u Malom polju, gdje je i umrla, kako je zapisano u matičnoj knjizi: "Čobanicom od 14 godina." Vjeruje se da joj je smrti pomogao jedan težak pad u ranom djetinjstvu sa Badžakove košćele.
JOVO, Trifka i Mare Marić 1921-1921
Jovo je rođen 2.06.1921. godine u Malom polju. Pričala mi je njegova majka Mara: "Tri dana poživje, nije kršten, razboli se, odnesoh ga u Blagaj, krstismo ga u subotu, a u ponedeljak, oko podne, predstavi se.
Zdravo dijete, u petak ga jamila, spopala ga nakva vriska. Bi podne, ne prestaje ni poslije podne. Vidimo da je opasno. Hajde da ga krstimo, dogovaramo se. Pa šta mu Bog da."
JOKA, Trifka i Mare Marić 1922-1946
Po kazivanju Krste: "U Marića se malo rađaše djevojaka kakva je bila pokojna Joka. Zgodna, vesela i preduzimljiva."
Udala se 1945. godine za komšiju đorđu Papića, prvog momka u selu. Umrla je pri porodu 1946. godine, dijete je preživilo i u majčino dobila ime Joka. Mala Joka kad poraste udade se za Tripu Sušu u Bijelo polje, rodila je: Dragan, Vera i Slaven.
SAVA, Nikole i Fimije Rupar 1922-živa
Udata je u Hodbinu za Ristu Stupića, ima djecu: Cvija, Nada i Željko. nije išla u školu, poslije Drugog rata završila je analfabetski tečaj.
MARA, Ćetka i Riste Kapor 1922-1924
Mara je rođena 25.03.1922. godine u Kosoru. Brat Gojko sjeća je se, igrao se sa njom, i posebno pamti da je volila da bere cvijeće, posebno kukurijek. Umrla je od krzamaka (male boginje) kao dvogodišnje dijete 14.05.1924. godine "U maju kada cvjeta cvijeće," kazaće Gojko.
STANA, Nikole i Fimije Rupar 1924-1925
Stana je rođena 8.12.1924. godine u Malom polju, gdje i umrije djetetom. NJena komšinica, Stana Čolović, pričaće mi kako se ona igrala i brala kupine podno kuća, pa se iznenadila kad je u jednoj šikari njive Palenka ugledala dječiju bešiku, kojoj se obradovala, izvukla je i počela da se igra s njom. Kad su joj odrasli rekli da je to odbačena bešika pokojne male Stane, zgrozila se i godinama nije prilazila toj njivi. (Zbog prenosa zaraznih bolesti, po smrti, sve sa čim je bolesnik bio u dodiru bacalo se izvan sela u šipražje, pa i bešika pokojne Stane.)
ĐOKO, Ćetka i Riste Kapor 1924-1925
Đoko je dobio ime u stričevo koji je ostao bez nasljednika. Razboli se kad mu bi godina i po, roditelji ga smjestiše u bolnicu, ali od difterije ne bi spasa i umrije 16.07.1925. godine. Zbog zaraze nije ispostavljena dozvola da se sahrani u Kosor. Zakopan je u staro mostarsko groblje. Otac Ćetko dan prije smrti išao je u bolnicu, nisu mu dali da vidi dijete, ali mu je sestra sa prozora rekla da je mali dobro, tako da je sutrašnja smrt sve. Dan iza smrti, prisjeća se Gojko, dolazili su neki ljudi, komisija, i svi ukućani bili su podvrnuti ljekarskom pregledu. Naročito su gledali u grlo.
ZORA, Ćetka i Riste Kapor 1926-živa
Zora je podugo djevovala, vrana, stasita i veoma uljudna djevojka bila je draga osoba i svuda dobrodošla. Udala se za udovca sa troje djece, Blagu Đurasovića u Raštane, i imala primjeran brak i uredan život. Rodila je djevojčicu Gogu. desetak godina živjeli su u Raštanima, onda su do 1992. živili u Mostaru, da bi završili u izbjegu u Crnoj Gori pa u Srbiji.
TRONJKE, Trifka i Mare Marić
ZORA -1949
MILA 1926-1956
VASA -1965
U Mare i Trifka rodile su se trojke (narodni izraz tronjke, jer je trojka zaprega), i to je bila neobičnost u našim krajevima. Kasnije, ostaće bez muške glave u kući, i biće poznate po vrednoći, radiće najteže poslove i ravnopravno se nositi sa muškarcima. Mnogo puta sam ih susreo u poslu; oru, kopaju, kose, polijevaju i sumporaju vinograde, beru trešnje i trgaju grožđe... A njih susresti bio je događaj, one bi pokazale toliko oduševljenja zbog susreta da se čovjek uz njih morao osjećati prijatno.
Tronjke su od početka imale srčane mane, umrle su kao djevojke, Zora sa 23, Mila sa 30 i Vasa sa 40 godina. "Sve tri jedan vijek," ostala je riječ.
Vasa je umrla posljednja, bila je na mojoj svadbi 1965. godine u Kosoru, igrala je, pjevala i veselila se, i do koju sedmicu umrla "iz čista mira".
SLAVOJKA, Nikole i Fimije Rupar 1927-živa
Udata je za Veselina Vasiljevića u Nevesinje i rodila je: Biljana, LJiljana, Ranko i Branko. Nije išla u školu "to je za muške," govorila je, ali se poslije rata opismenila kroz analfabetski tečaj.
DANA, Riste i Jelke Brstina 1926-živa
Rodila se 5.10.1926. godine u Kosoru. Udala se za Mihajla-Mihu Bukvića iz Jasene, koji je sa njom živio u Sarajevu i Mostaru. Rodila je Milana i Dragana. (Dragan se nije ženio, umro je nakon teške bolesti 1993. godine kao izbjeglica u Nevesinju).
STANA, Trifka i Mare Marić 1928-živa
Zdravo, vrijedno i otresito čeljade, završila je 4 razreda škole u Blagaju. Udala se u komšiluk za Stojana Čolovića. Rodila je: Milan i Risto, te kćeri Milenu i Nadu. Živi u Malom polju na vrh sela.
MARICA, Nikole i Fimije Rupar 1929-živa
Udata je na Željušu za Simu Dabića. Rodila je: LJilja, Ranko i Ranka. I ona je završila analfabetski tečaj.
ŽARKO, Riste i Jelke Brstina 1930-živ
Rodio se o Savindanu, 27. januara 1930. godine u Kosoru. Oženio se Ružicom Žmirić, kršnom Ličankom, imaju sina Borja i žive u Beogradu.
Poslije Drugog rata zatekao se u internatu u Sarajevu, prekomanduju ga u Beograd, pa u Čehoslovačku, tamo uči električarski zanat. Rezolucija Inforbiroa 1948. godine zatiče ga u Češkoj, prekida školovanje i vraća se da ga nastavi u Beogradu. Uz rad, kasnije, završiće fakultet elekto smjera. Kosoru se počeo vraćati početkom osamdesetih godina, napravio je golemu i lijepu vikendicu, u kojoj provodi sve više vremena. Odlaskom u penziju, naročito nakon što je ostao bez supruge, počeo je da istražuje porodične živote i o njima piše. O tome će kasnije pisati. Objavio je dosta zanimljivu knjigu: "Mostarska kotlina – Bišće, preci i život."
KRSTO, Nikole i Fimije Rupar 1931-živ
Krsto je rođen 27.09.1931. godine u Malom polju, u prostoriji u kojoj sam sjedio i zapisivao pedesetogodišnjeg Krste pripovijesti.
&!Č);
*
Nikad nisam živio u bijedi. Dugo sam bio jedini muškarac među ovim našim Marićima, pa su me svi pazili i naročito uvažavali. Bio sam predan poslu, fizički radio sam i iznad mojih moći. Drugi rat dobro sam upamtio. Bježao sam, otac me izvodio kao jedinca, sa rođacima Žarkom i Rajkom, te njihovim ocem Rindom, bježali smo u planinu Sniježnicu i selo Udrežnje. Bježali smo u maju 1941. godine. Poslije 15 dana vratili smo se. Sjećam se, kad smo se vratili, pokojna majka iznijela nam je trešanja. U Sniježnici vladala je velika glad.
Drugi put pobjegli smo 30.09.1944. godine na Hrgud u Jove Muratovića, moga tetaka i ostali 2 mjeseca. Zatim bježali smo dalje, u Brštenik kod tetke u Ivkovića. Kad smo se vratili u Malo polje još nismo smjeli kućama, na Vrh sela, bili smo kod Marića-Dodiga, u dno sela. Po oslobođenju Mostara, 14. februara 1945. godine konačno vratili smo se u svoj dom, orobljenu kuću.
Kućili smo se u teškim posljeratnim uslovima, teško smo živili i vrlo teško prehranjivali. Prije vojske 2 godine radio sam u Fabrici duvana, kao filanac (procjenjitelj količine duvana na njivi. Seljaka obavezuje da tu količinu, državnog monopola, mora predati državi). U Šabac sam otišao u vojsku 1951. godine, pa poslije 4 mjeseca u Suboticu. Poslije vojske, od 1953. godine, stalno sam na zemlji u Malom polju, na zemlji živim i radim – u nju dabogda grom puk'o, jer od nje se teško živi.
Oženio sam se 1954. godine iz komšiluka, Zoru Papića, kćerku Branka, sa kojom imam troje djece.
*
Tu je Krsto završio kazivanje o sebi, a ja bih dodao, da je vrlo vrijedan seljak, mnogo radi i hoće da mu je sve najbolje, a malo vodi računa o životu, ponaša se kao da mu je jedino život luksuz. Krsto je imao problema sa alkoholom, od onih je koji je pio isključivo u kući. I liječio se zbog toga.
DANA, Trifka i Mare Marić 1932-živa
Dana je završila 4 razreda osnovne škole u Blagaju, i razvijala se u zdravu i stasitu djevojku. Udala se za Rajka Bukvića iz Jasene, koji je tada živio u Zenici, i preseliće u Mostar nakon desetak godina braka. Rodila je: Dragan i Dragica. U Brankovcu kupili su kuću i tu žive.
Malo je koga život tako malo mazio kao što je Danu. Prisjetimo se samo porodičnih tragedija; ustaše su joj ubile oca i brata, jedan brat umro djetetom, tri sestre umriješe djevojkama, četvrta pri porodu, ukupno sahranila ih je sedmero. Staru i iznemoglu majku Maru prevela je kod sebe u Mostar i sa njom živila petnaestag godina mirna života.
Bio sam čest gost u domu Dane i Rajka, često pričao sa staricom Marom, koja je dobro pamtila i govorila s mjerom. Posljednjih godina bila je težak bolesnik, ali je Dana veoma zahvalno dijete, zaista je primjerno njegovala svog roditelja. Da se dobru dobrim vraća i u ovom slučaju pokazuje se, jer i Danu njena djeca veoma paze. Sa Danom svaki susret bio mi je prijatan, umije ona da pokaže ljubav prema svom rodu, osjetio sam to u svakom susretu i razmišljao o toj ljudskoj blagodeti. A imaju tu osobine sve žene rođene u naših Marića. Nažalost, u ovo brzo vrijeme sve manje je takvih susreta.
RAJKO, Riste i Jelke Brstina 1933-1998
Rođen je o Božiću 7. januara 1933. godine u Kosoru. Sa njegovim opisom odgađao sam dugo, samo mi je on bio ostao (na dan 3.01.1984. godine). NJegova biografija je bogata i dosta različita od drugih Marića.
Otimao se da ide u školu, nakon blagajskih 4 razreda, želio je da se po svaku cijenu oslobodi seoskog teškog života, a roditelji su to doživljavali, naročito otac, veoma tragično: "Pomoglo mu je to i da umre mlad," Rajkovo je mišljenje, a ja mislim da je pregonio sa ovim.
Ode u Bileću sa 18 godina u oficirsku školu. Sa 19 godina postao je oficir, sa 19 oženio se, sa 20 imao je sina, sa 21 je prost prodavač u robnoj kući Zema u Mostaru, sa 22 postaje radiotelegrafista na vojnom aerodromu u Mostaru, i tu ostaje dvadesetak godine, kada postaje trgovački putnik i posve nova ličnost.
Kao oficir i trgovački putnik živio je na visokoj nozi, ostalo, moglo bi se reći u neimaštini.
U ova vremena najbogatiji je od Marića, kupio je veliku kuću u centru Mostara (u njoj živi), i napravio je velelepan dvorac u Kosoru, gdje sve više boravi i odmara uz prelijep bazen i baštu.
Budo Koprivica, ugledan Mostarac, trgovac, druži se sa Rajkom, rekao mi je: "Čuo sam da pišeš biografije Marića. Za Rajka napiši da je najbolji trgovac u Hercegovini."
(U mojoj autobiografiji o Rajku ima više, umro je u izbjeglištvu u Švedskoj, 10. decembra 1998. godine, tamo je i sahranjen.)
Petnaest dana prije dana smrti, teško bolestan od leukemije, rekao mi je: "Ama, nešto mi krv nije dobra, zatrovana... ali, ko mu j... mater, šeset mi je i pet, kako bilo da bilo, mogu još 15 godina."
CVIJA, Nikole i Fimije Rupar 1933-1933
Cvija je umrla djetetom, prije nego se i krstila, pa su je znamenovali, kako se to tada zvalo. Bio je običaj za mrtvaca koji nije umro prirodnom smrću, ili nije kršten, da se ne može sahraniti u groblju. Zbog toga je otac Nikola, neposredno pred smrt djeteta, nad djetetom isčitao molitvu, i tom prilikom spominjao ime Cvija, namjenjeno samrtniku, tako je spomnu – nadije – znamenuje – zlamenuje – krsti. Poslije toga čina, Cvija – kršteno dijete, može se sahraniti i sahranjena je u hrišćansko malopoljsko groblje.
Razmišlajo sam o ovome, ovom i u sličnim prilikama, pa shavatao smisao nedozvoljavanja sahrana u slučaju neprirodnih umiranja (ovim činom branilo se od samoubistava) i zlamenovanja (ako nije kršteno nema ni spomenika, obilježja, pa će za koju godinu ili deceniju zaboraviti se i na tom mjestu početi sa kopanjem nekome grob, ne znajući da je tu već sahranjen neko).
BRANKO, Vase i Ilinke Papić 1935-živ
Branko je rođen 6. avgusta 1935. godine u Kosoru, prvo dijete u roditelja i prvi sin, bio je omiljen u porodici. Ponoseći se na sina, otac ga je nosio po selima na sijela, čak je i u kolima igrao s njim. Sve do kraja života roditelji su mu bili naklonjeniji nego drugoj djeci. Bio je miran dječak, staložen i racionalan, ni u čemu nije dječački pregonio.
Drugi rat zadesio ga je sa 6 godina, i otac se već plašio za njega, jer ustaše su ubijale Srbe toga uzrasta, pa ga je vodio u one prve zbjegove, kada je bježao bez ostale čeljadi. U toku rata često je išao u Malo polje sa stokom, da nije na dohvatu opasnim ljudima. Tridesetog septembra 1944. godine ide u polugodišnji zbjeg u Jasenu, odatle na Udrežnje, a kad Nijemci zapališe Udrežnje i on preživi, majka ode po njega i dovede ga, pa se više neće rastavljati od roditelja.
U osnovnu školu u Blagaj pošao je 1945. godine i za 2 godine završio je 4 razreda, malu maturu završio je u Mostaru, vojnu industrijsku u Železniku kod Beograda i podoficirsku u Kraljevu. Radio je u Travniku, LJubljani, Zagrebu, Splitu i Mostaru, u kome se i penzionisao. Oženio se 27. novembra 1960. godine, a registrovao 4.01.1961. godine sa Zdravkom Glavaš iz Hodbine. Bila je to prva svadba u Kosoru a da svatovi nisu bili konjanici, išli su unajmljenim autobusom. Imaju sinove Ranka i Zorana.
Branko je krupan čovjek, visok 184 cantimetra i oko 90 kilograma težak. Između mnogih njegovih osobina izdvojiću jednu, volio je da osporava mene sve do mog napuštanja Evrope, odlaska predaleko, u Ameriku, a onda kaže mi telefonom: "Mnogo mi nedostaješ, navikao sam s tobom..." (O Branku šire napisao asm u svojoj autobiografiji).
DANILO, Vase i Ilinke Marić 1938-živ
Rođen je u Kosoru 26.08.1938. godine, živio u Mostaru (sa kraćim izbivanjima) od 1949. do 1992. godine, tada ide u izbjeglištvo u Herceg Novi, pa nakon 3 godine, 1995. godine imigrira u Kaliforniju, Pasadena – Los Anđelos, gdje živi i sada.
Oženio se 1965. godine Danicom Šupljeglav iz Lakiševina i imaju djecu: Dragiša, Daniela i Dejana.
Napisao je podeblju knjigu o sebi, radnog naslova "Autobiografija stopedesetdvogodišnjaka," u kojoj se o Danilu (autoru ove knjige) može saznati znatno šire i dublje.
RISTA, Gojka i Mare Bovan 1939-živa
Rista je rođena 28.07.1939. godine u Kosoru. Osrednja žena, više vrana nego plava, vrlo rano postala je ozbiljna zahvaljujući druženju sa djevojkom Zorom (očevom sestrom). Udala se za Ristu Golo u Baćeviće i rodila je sina Nebojšu. Radi u mostarskoj "Vinariji", zadnjih godina stanuje u Mostaru.
SPASOJE, Vase i Ilinke Marić 1940-živ
Spasoje je do iza svojih dvadesetih godina nazivan samo imenom Spaso, a seobom u Herceg Novi, od tada tamo je Spasoje a u porodici Spaso. Kao dijete bio je boležljiv i zlohran, i miran. Roditelji su brinuli za njegovo zdravlje. Uvijek se žalio na leđa. Kašljao je i često imao temperaturu. Imao je privilegiju da može uvijek dobiti topla mlijeka. Zimi bi ga otac legao na dasku ispod šporeta (fijaker šporet), "da se dijete ispari", govorio je.
Moglo mu je biti tri-četiri godine kada ga je udario konj zadnjom nogom u prsa. Bio je pod snažnom nesvjesticom i veoma je bio zabrinuo roditelje. Otac mu je zagledao oči i sumnjčavo vrtio glavom, "šamarao" i polijevao vodom, a kad je počeo pokazivati neuvjerljive znake života, otac mu je počeo obećavati čak i da će ga voditi u vinograd. Na to obećanje dijete je progledalo. A kad mu reče da će ga povesti odmah ako ispruži jezik, dijete u čas dođe k svijesti.
Spaso je bio potpuno plave kose (kasnije će da crni i pocrni), krupnih plavih očiju. U Blagaju završio je 6 razreda osnovne škole (koliko je i bilo tada) i po roditeljskim planovima trbao je da ostane i živi s njima na zemlji. Nezadovoljan, uz moju podršku, upisuje i završava poljeprivredne škole u Gacku i Čapljini, kasnije počne sa pedagoškom školom i odustane, pa će upisati i završiti višu poljoprivrednu školu u Mostaru.
U jesen 1964. godine odlazi u vojsku u Bileću, a po povratku dugo traži posao i po jednom oglasu odlazi u Herceg Novi, da kao fizički radnik radi na poslovima pečenje rakije. NJegovu marljivost uočava poslodavac, daje mu sve ozbiljnije poslove i već nakon godinu dana postaje rukovodilac u poljoprivrednom kombinatu, gdje dobiva jedan pa drugi stan.
U đenovićima upoznaje Mariće sa kojima prijateljuje, koji mu povoljno prodaju parče zemlje, (da je uz njih, a on dokupljuje i pravi ogromnu kuću. Prije toga podiže plastenik sa koga će ubirati bogate, čak i trostruke ljetine.
Oženio je Boriku Borku Boru Graho iz Hodbine. Spasoje je neumorni šaldžija. Pri ženidbi dogovorio je sa nevjestom da u krevetu ne vode nikakve razgovore na ozbiljne teme. A onda jedne večeri, pričaće mi Borika, zaboravila se i u krevetu počela nešto da priča. On se ustao i dugo se nije vraćao u krevet, pa se ona zabrinula, iskočila iz kreveta i pošla da vidi da mu se nije što dogodilo. "Za trpezarijskim stolom Spasoje je sjedio i kao nešto čekao".
"Šta radiš tu, pobogu brate?!" upitaće ga.
"Imaš nešto pričati, a kako krevet, dogovorili smo, nije za toga, evo ja došao i čekam..."
(U mojoj autobiografiji o Spasoju ima dosta više zapisanoga).
NEĐO, Gojka i Mare Bovan 1940-1999
Neđo je rođen 4.08.1940. godine u Kosoru. Plavo i pretilo dijete, indolentno prema okolini, nije puno mario na pozive, ukore, zaduženja, nije se mnogo bunio ni kad bi ga tukli roditelji. Sjećam ga se, iz perioda do desetak godina, posebno po tome što je volio da gricka klačardu (komadići zida nastajali od dugogodišnjeg krečenja.) Posinio ga je, zbog imanja, djedov brat Lazar.
Neđo je završio 4 razreda osnovne škole i nije bio bog zna kakav učenik. U vojsku otišao je 1961. godine, u Požarevac (Srbija) i tamo preživio je tešku saobraćanu nesreću, nekoliko momaka poginili su, on je zadobio teške rane, između ostalih izvalio je rame, i kad je god u životu nezgodno postavio ruku rame bi se izvalilo.
Oženio se Vasilijom Ivanišević iz Podgorana iz Bijelog polja, imaju Zorana i Zoru.
Mislim da Neđo ima nekih sličnosti sa starim Marićima: miran, radan i pošten, ali zna biti i tvrdoglav, naročito uz alkohol. U poslu je tih, ali kao krtica, stigne svuda gdje treba. Od 1966. godine radio je u poljoprivrednom kombinatu, ali mu je osnovni prihod i dalje sa bogatog imanja.
On je 1971. godine srušio kuću starih Marića i na tom mjestu podigao savremeniju kuću, koju će kasnije i prodati, a desetak metara od nje napraviće novu.
Ispred najnovijeg rata Neđo je sa porodicom izbjegao u Srbiju. Po završetku rata, 1998. godine jedini od Marića vratio se u Kosor (sa Vasilijom), ali je poslije nekoliko mjeseci naprasno umro.
NADA, Vase i Ilinke Marić 1942-živa
Nada je rođena 4.02.1942. godine u Kosoru. Kad je se prisjetim kao curice i poredim sa ovom sadašnjom, onda je to da se ne povjeruje. Bila je izrazito plava djevojčica, kosu je imala gotovo bijelu a sada je crna.
Rasla je uz 4 brata, pa su joj i sve igre bile muške. Bila je jake konstrukcije i spretna za sve zemljoradničke poslove. Dobro je igrala sve igre, i fudbal. Osnovnu školu (4 razreda) završila je u Blagaju.
Kad je odrasla roditelji su mislili da nije, jer: "Treba raditi a ne ćosati (zabavljanje)", prigovarali su joj. A kad je najavila udaju roditelji joj to na jedvite jade odobriše. Udala se za Veljka Pantića iz Jasene (Nevesinje), koji je još tada radio i živio u Mostaru. Rodila je : Slavica, Mira i Tatjana.
VLADO, Gojka i Mare Bovan 1942-živ
Vlado je rođen 23.08.1942. godine u Kosoru. Plavo momče kovrdžave kose, fizički privlačan, vesele i pomalo neodgovorne naravi. Poslije blagajske osnovne škole raskalašeno živi, onda polazi i uči brijački zanat, u kome će ostati do danas. Otvara svoju radnju u Nevesinju, pa ide u Crnu Goru, da bi završio kao vojni brico na aerodromu u Mostaru. Oženio je Sofiju Janjić iz Mostara i imaju sina Severina. Vlado je jedno vrijeme radio u NJemačkoj, tamo im se i rodilo dijete, prvi Marić koji je rođen u inostranstvu.
SLAVKO, Vase i Ilinke Marić 1944-živ
Slavko se rodio uz trešnje, kako bi rekla naša majka, 15.06.1944. godine, o tome pisao sam šire u mojoj autobiografiji. Bio je dobar učenik, nakon blagajske pošao je u mostarsku, više razrede osnovne škole, stanovao je u Akšama, kao i ja ranije. Tu je stekao neka nova znanja i obrazovanja, naročito ona vezana za crkvu. Srednju poljoprivrednu školu učio je u Čapljini i završio je 1963. godine. Tamo ga je bio "uhvatio" pubertet i bio ga poceo "nosati", tada će biti u nekim sukobima, prije svega sa roditeljima, ali sve to trajaće kratko. Pada mi napamet događaj tridesetak godina iza ovoga, koji se zbivao pored naših vikendica u Brijegu.
"Marš ispred kuće, marš..." na moje iznenađenje čuo sam kako se dreči Slavko, istrčao sam iznad kuće, i vidjeći ga da za nekim baca se kamenicama, zabrinuću se i zapitati:
"Ko je... šta je... Šta je radio...!?"
"Pubertet, pubertet napao mi na kuću..." ozbiljno će Slavko i nastavi da psuje, progoni i gađa kamenicama.
"Pusti ga strikane, pusti..." kaza poluljutit Slavkov šesnaestogodišnji sin LJubiša. U trenu bilo mi je sve jasno, nesporazum sa pubertetskom potkom u novom izdanju.
Još dok ga je taj vražiji pubertet držao upoznao je prebilovačku djevojku Branku Banđur, učenicu ekonomske škole u Čapljini, sa kojom će se i oženiti do 6 godina. "Zahvaljujući tom puberitetu rodiše nam se LJubiša i Nataša," u šali reći će amidža Slavko, kako je volio da ga nazivaju djeca.
U Beogradu završio je vojnu akademiju 1966. godine, i kao itedant radiće do čina potpukovnika i penzionisanja. Penzionisao se u Čačku gdje živi kao beskućnik, potucajući se od podstanarstva do podstanarstva.
Slavko je visok 177 centimetara, smeđ, težak osamdesetak kilograma, razvijen, simpatičan pri druženjima, i općenito omiljen je čovjek.
SLOBODAN, Gojka i Mare Bovan 1944-živ
Slobodan se rodio u predvečerje slobode, 13.10.1944. godine u Jasenoj (Nevesinje), dok su mu roditelji bili u izbjeglištvu. Nekom zalutalom ratnom bombom Slobodan je ozlijedio šaku i izgubio prst. Po mnogo čemu ličio je na oca Gojka i djeda Ćetka, smeđ, mršav, povisok, sa naglašenim darom za zapažanje i govornu interpretaciju, dosta je čitao i znao više od ljudi oko sebe. Nakon blagajske škole, kao talentovan dječak, pošao je bio i u Mostar u školu, ali za to je trebalo imati odgovornije roditelje. Vratio se u Kosor i nije volio da radi zemljoradničke poslove. Vojsku je služio u Zagrebu. Išao je i u NJemačku na rad, ali onda je njim zagospodarila nevidljiva bolest nerava, radiće u Sokolu u Mosaru i u 39-oj godini života penzionisaće se.
Oženio se sa Danicom-Danom Cvijetić iz Lukavice (Nevesinje), imaju Zvezdana i Zvezdanu.
RADMILA, Riste i Jelke Brstina 1945-živa
Radmila je rođena 3.10.1945. godine, neposredno iza rata. Živo se sjećam kad je ta vijest stigla do mene. U izaratnoj gladi, toga dana, pošao sam na Rognovac i pod kruškom-divljajkom prikupljao poluzdrele kruškice i onako sočne trpao u gladan trbuh. Nenadno galamila su djeca, razumio sam riječi: "Rodila Jelka, žensko...!" Radmilu voljeli smo svi, bila je najmlađa, ali i zbog toga što je bila ljepuškasta, mirna i mila, vesela i bezazlena. Poslije rane očeve smrti (bilo joj je 6 godina) mijenjaće se u usamljenu i pomalo zabrinutu djevojčicu, a kad joj umrije i majka (bilo joj je 12 godina) postade siroče, koje će preuzeti stariji brat Žarko, odvesti sebi u Beograd i izvesti je u život.
Radmila se udala za Bane Stojadinović, dugo su živili u Kladovu pa se preselili u Beograd, gdje su i sada. Rodila je Irenu i Draganu.
PETRA, Gojka i Mare Bovan 1949-živa.
Petra se rodila nekako neočekivano (11.09.1949.) i nije se o njoj naročito brinulo, pa je ona sama nalazila za sebe rješenja po mnogim pitanjima i osamostaljivala se. Nakon blagajske osmogodišnje škole, čim je po zakonu mogla zasnovati radni odnos zaposlila se u poljoprivredni kombinat, i postaće poznati stručnjak za kalemljenje. Prvo je žensko u našim krajevima koja će kupiti automobil. Udala se 1973. godine za Vasu Kapora u Malo polje. Rodila je dva sina.
RATKO-CILE, Vidaka i Stane đurić 1952-živ
Kada sam ga vidio prvi put, bilo mu je desetak godina, bio je uhranjen, primjerno odgojen i učtiv. Za razliku od vršnjaka bio je snažno vezan za dom i roditelje, iz toga se rodila ozbiljnost, inače momčića visoka i širokih ramena, plav, kuštrave kose i privlačne spoljašnosti. Kasnije će zapustiti bradu i brkove.
Odličan učenik bio je u ukupnom školovanju, završio je elektrotehnički fakultet u Beogradu. U Kosor došao je dva-tri puta u životu, prvi put 1965. godine.
Pokazivao je zanimanje za muziku i putovanje. Znam da je, do dvadesete godine, već bio u Atini, Amsterdamu, NJudelhiju...
ŽARKO-CIGA, Vidaka i Stane Đurić 1954-živ
Plavo momče, osrednje visine, bistro i vragolasto. Odlično je učio i završio je elektrotehnički fakultet u Beogradu. Sklon je čitanju, muzici i informatici, sa bratom putovao je po svijetu. O porijeklu i starim Marićima pokazivao je interes veći od drugih, naročito za sve ono što je bilo vezano za njegovog oca Vidoja.
GORAN, Rajka i Radmile Zurovac 1953-živ
Goran je rođen u Kosoru 4.10.1953. godine. Prvo je kosorsko dijete koje nije kršteno, tada je to bila neobičnost, a i ime je dobio kakvo se do tada u našim krajevima nije čulo.
Goran je povisok, veseo i drag rođak. Završio je trgovačku školu, nekolike godine radio je u trgovini kao prodavač, doškolovavao se i nastavio da radi kao trgovački putnik.
Goran je oženio Vericu Đurasović iz Mostara i imaju kćerke: Sandru i Sanju.
Nakon rata završio je u Švedskoj, sa suprugom i djecom, u kojoj je namjeran živiti do kraja.
BRANKA, Gojka i Mare Bovan 1955-živa
Branka je rođena u nenadnji 5.03.1955. godine u Kosoru. Dijete koje je obećavalo, odlično je učila i izrastala u ljepuškastu plavušu, veselu i temperamentnu. Iz 6-og razreda osnovne škole udade se za Miroslava Zdravkovića u Titov Veles, kojega je upoznala dok je služio vojsku u Mostaru. Pobjegla kad se on "skinuo" i pošao kući. Iduće godine, u 15-oj godini života, rodila je Dragišu. U uslovima veoma teškim po život, umakla je iz Makedonije i obrela se kod roditelja u Kosoru. Tih dana teško se snalazila. Radila je neke nesigurne poslove, da bi se 1972. godine, sa 18 godina, udala i drugi put, za Nijemca Ernesta, dobrog čovjeka, s kim će lijepo živiti. Kasnije će on umrijeti i ostaviti Branku na solidnom biznisu, s kojim će ona da živi pristojno i za njemačke prilike. U Kosoru napravila je lijepu kuću.
KOVILJKA-KOVA, Krste i Zore Papić 1955-živa
Kova se rodila u Malom polju 25.10.1955. godine. NJežno-ženstvenog izgleda, dobrica, kroz djetinjstvo i djevojčanstvo provlačila se nenametljivo i nezapaženo. Otac Krsto kaže: "Svaki razred odlična. Puno je valjana (radna). Veoma je nježna." Nakon osnovne škole u Blagaju nastavila je gimnaziju u Stocu i pravni fakultet u Mostaru.
BILJANA, Rajka i Radmile Zurovac 1956-živa
Biljana se rodila 31.01.1956. godine u Kosoru. Mirno i bezazleno dijete. Sve je kod nje bilo po tiho i posigurno. Završila je ekonomski fakultet u Mostaru. Udala se za Pandža Ivana iz Mostara, sa kojim ima veoma uspješan brak. Imaju sina Sašu.
BRANKO-BANA, Krste i Zore Papić 1957-živ
Bana je rođen 13.07.1957. godine u Malom polju. Bucmast, plav momčić, pita me kad će on to vidjeti što ja zapisujem. Otac Krsto kaže: "Svaki razred je odličan, a lijen je koliko čovjek može biti lijen. Muka mu je kašiku prinijeti ustima. Najvolio bi da ga ko može napitati. Nije za sela." Iz ovih Krstinih opažanja vidi se koliko je on, Krsto, ogorčen selom, i drugo, koliko je Branko dobro došao u širu prodicu Marića na Vrh sela, kao prvi muškarac poslije one velike stradanije muškaraca od ustaša, pa se to dijete mazilo i razmazilo. Kasnije, kad je odrastao, Bana je bio u svemu drugaciji od ovih Krstinih procjena.
Bana je završio tokarski zanat, zaposlio se, odslužio vojsku i živi sa roditeljima u Malom polju. Oženio se sa Desom Golubović. Ima 2 djece. Lijepo je organizovao život i uzoran je domaćin.
BORJA, Žarka i Ružice Žmirić 1958-živ
Borja je rođen decembra 1958 godine u Beogradu. Zdrav dječak, solidan učenik, sličan je ocu i za razliku druge djece volio je doći na selo, u Kosor. Prvi je od ovih Marića kojemu su oba roditelja bila zaposlena, pa mu je djetinjstvo na jedan način okrnjeno, ali sa one materijalne strane izdignuto, u odnosu na svoje rođake. Žarko mi je jednom rekao da to na djetetu ostavlja traga, drugačije je kad je roditelj stalno uz dijete, dodao je.
Borja je izrastao u izraziti fizički privlačnog momka. Oženio se 1983. godine sa Biljanom Bošković, ljekarkom iz Beograda, i iste godine dobio je sina.
RANKO, Branka i Zdravke Glavaš 1962-živ
Ranko je rođen u Mostaru 12.02.1962. godine. Ovako je Branko govorio, kad sam ga pitao da o sinu kaže: "Prividno je miran, iskren je, pravičan, voli red i istinu. Ako ga ko naljuti neka bježi od njega, jer bi mogao dobiti ono što se od tako malog djeteta ne bi mogao nadati. U tim momentima je presnažan. Narav mu je kombinacija Marića i Glavaša. Voli svoj posao. Odličan je đak. Teško mu se naturaju tuđa mišljenja. Vitke je konstrukcioje, živahan i žilav, visokog je rasta, sportski tip, crte pravog muškarca, a tako se i osjeća. Nije za kompromis, i to mu cijenim. Voli matematiku. Po ostalom podsjeća na djeda Vasu." Ovo je zapisano kad je Ranko išao u peti razred osnovne škole.
Kasnije, završiće gimnaziju i građevinski fakultet, oboje u Mostaru.
SLAVA, Krste i Zore Papić 1963-živa
Slava je rođena 21.03.1963. godine u Malom polju. Prava seoska umiljata djevojčica, bistrog pogleda i milih očiju, rumena lica i vesela pomalo bucmastog izgleda. Krsto je rekao za nju: "Bistra je koliko dijete može biti bistro. Bistrija je od moje druge dvoje djece. Zna svako slovo, a još nije pošla u školu. Ona zna ćaći (ocu) reći – neću, to druga djeca nisu smjela ni pomisliti."
ZORA, Neđe i Vasilije Ivanišević 1964-živa
Zora je rođena u Kosoru 3.11.1964. godine. Plavo, visoko i zlohrano dijete. Voli piti mlijeko preko svih pretpostavki – na litre dnevno. Nekoliko godina ništa nije jela osim mlijeka. Završila je osnovnu i pošla u srednju medicinsku školu u Mostaru.
ZORAN, Branka i Zdravke Glavaš 1965-živ
Zoran je rođen u Mostaru 25.06.1964. godine. Kad je bio dječačić pred četvrtim razredom osnovne škole, otac Branko, na moje insistiranje opisao ga je: "Srednjeg je rasta, ni debeo ni mršav. O svemu prije razmisli no će uraditi. Često mu ne znaš šta misli, jer neke stvari, neobično za njegov uzrast, voli i uspije zadržati za sebe. Kao dijete tvrdoglavo je uporan. U ličnim obračunima sa djecom nije popustljiv. Voli urednost i istinu. Učim djecu poštenju, hrabrosti, muškosti i poštovanju. Zoran ima mojih crta, a i bake Ilinke, te strica Slavka. Završio je treći razred i odlično uči."
Izbjegao je 3. aprila 1992. godine u Herceg Novi. Oženio se 13. decembra 1992. godine u Herceg Novom, sa Dušankom Ćaković, rodjenoj u Mostaru 27. juna 1969. godine. Početkom 1993. godine imigrirali su u Dansku, tamo su rodili troje djece i ostali da žive.
DRAGIŠA, Danila i Danice Šupljeglav 1966-živ
Dragiša je rođen 28.06.1966. godine u Mostaru. NJegova baba Simana, na dan rođenja, veli: "Danas je Vidovdan, koji mu je donio ime – dajmo mu ime Vidoje." Dijete kao i duga djeca, i dobar i zločast, i ne uči i ne propada, svašta bi htio da proba: fudbal, tenis, šah, fototehniku, muziku... sve ako može bez napora. Pohađa četvrti razred mašinske tehnike škole.
VESNA, Spasoja i Borike Graho 1967-živa
Vesna je rođena 18.10.1967. godine u Herceg Novom, ali u porodilištu u Dubrovniku. Bilo joj je 6 godina kada mi je otac Spasoje govorio za nju: "Plava, zelenih očiju, kao što sam i ja. Razmažena, kmezava, materina maza, slatkohrana i milostiva. Dok je bila beba bila je mirna kao jagnje."
Vesna se razvila u kršnu djevojku, koja je sve vrijeme školovanja bila primjeran učenik.
ZORAN, Neđe i Vasilije Ivanišević 1968-živ
Zoran je rođen u Kosoru 9.02.1968. godine. Plavo i mirno dijete, ništa po čemu bi se posebno izdvajao, kao i otac Neđo kad je bio njegovog uzrasta. Dobar i bezazlen dječak. Voli malu djecu i trči da ih ljubi, pa ga se plaše djeca manja od njega.
Kasnije, sa 12 godina, nije izlazio iz vozila, stalno nešto pokreće: motokultivator, traktor, automobil ili kamion. Juri po selu, svi ga već poznaju, pa čim ga vide na drumu bježe u kraj. Drag je i svi oko njega vole ga.
DANIELA, Danila i Danice Šupljeglav 1968-živa
Daniela je rođena u Mostaru 14.06.1968. godine. Bebom bila je sićušna ali zdravo napredna, vesela, mirna i samozabavna. Rano je naučila da kaže neću i ostaće joj to omiljena riječ. Prohodala je od 10 mjeseci. Početno slovo imena roditelja i brata počinje sa D, pa je slijedilo da bude i njenome. Odabrao sam ime Divna, međutim, radna koleginica Divna Nadaždin, kada joj rekoh odluku o imenu djevojčice, upozori me: "Znaš, nije zgodno, čitav život obavezuješ je da bude divna-zgodna, a to uvijek i ne zavisi od nje." U traganju za novim imenom stigao sam do Danijele, ali kad ime saopštih matičarki i ona zavrti glavom, reče: "Bolje bi bilo bez ovoga j, jer kasnije doći će i praviti molbu, da izbaci iz imena j."
Daniela je vrlo zahvalno dijete, mirna, vrijedna, samostalna i draga djevojka. Odličan je đak, nakon gimnazije završiće ekonomski fakultet.
LJUBIŠA, Slavka i Branke Banđur 1968-živ
LJubiša je rođen 30.09.1968. godine u Vučitrnu (Srbija-Kosovo). Plavo dijete crnih očiju, živahan i veseo. "Okoprčan" kako za njega kaže djed Vaso. Prohodao je od 9 mjeseci. Po fizičkom izgledu na ujka je Radivoja. Kao beba bio je izrazito miran. Kad sam bio kod Slavka i Branke u posjeti u Prokuplju, LJubiši je bilo 3 godine, čudio sam se koliko je to dijete lijepo pjevalo, i sam je to uočavao pa me nije puštao na miru. Stalno je pjevao pjesmu "krčmarica".
LJubiša je izrastao u izglednog momčinu, završio je osmogodišnju školu i upisao elektro usmjerenje u Mostaru.
DIJANA, Spasoja i Borike Graho 1970-živa
Dijana je rođena u Herceg novom jula 1970. godine. Dijete je bijelo kao proljetni behar. Kroz čitav njen razvoj bila je izrazite fizičke ljepote, mislim da nikad nisam vidio ljepšu djevojčicu od nje. Bila je pravi mali vragolan.
NATAŠA, Slavka i Branke Banđur 1971-živa
Nataša se rodila u Prokuplju (Srbija) 10.05.1971. godine. Beba je ljupka i mirna. Crnka je da bi nakon 2 godine poplavila, na majku. Slatkohrano je dijete, živahno i umiljato. Svi je volimo. Lijepo pjeva, i godinama kasnije, pjevušiću pjesmu koju mi je pjevušila i ja je naučio od nje: "Jedna mala plava, na ramenu mi spava..."
SEVERIN, Vlade i Sofije Janjić 1972-živ
Severin se rodio u Mostaru 5.07.1972. godine.
DEJANA, Danila i Danice Šupljeglav 1975-živa
Dejana je rođena u Mostaru 28.09.1975. godine. Očekivao sam sina, ne znam zašto, ali bio sam uvjeren da će se roditi muško. Nije zbog toga što sam naročito želio muško, prosto vjerovao sam tako. Ime je trebalo početi sa D, mislio sam da će biti Dejan, a ispala je Dejana.
Umiljato, drago i veselo dijete, svi je mazimo i volimo. Za svoj uzrast isticala se smislom za šalu. Samostalna je i dobro je počela sa školom.
ZVEZDAN, Slobodana i Danice Cvijetić 1975-živ
Plavo i veselo dijete. Dobro je počeo sa školom.
ZVEZDANA, Slobodana i Danice Cvijetić 1977-živa
Zvezdana je rođena u Mostaru 22.11.1977. godine. Plavuša, govorljiva i zdrava.
SANDRA, Gorana i Verice Đurasović 1980-živa
Sandra je rođena u Mostaru 4.10.1980. godine. Neobično je veselo, govorljivo i drago dijete.
BOJANA, Branka i Desanke Golubović 1982-živa
Bojana je rođena u Malom polju 13.08.1982. godine. Zdravo je dijete.
GORDANA, Branka i Desanke Golubović 1983-živa
Gordana je rođena u Malom polju 7.08.1083. Zdravo je dijete.
SANJA, Gorana i Verice Đurasović 1983-živa
Sanja je rođena u Mostaru 3.09.1983. godine. Zdravo je dijete.
GORAN, Borje i Biljane Bošković 1983-živ
Goran je rođen 8.08.1983. godine u Beogradu. To je po mojoj evidenciji 100-to čeljade u Marića iz Kosora i Malog polja.
BORJANA, Borje i Biljane Bošković 1984-živa
Borjana je rođena u Beogradu 6.12.1984. godine
NEVENKA, Ranka i Branke Škoro 1991 - živa
Nevenka je rođena 13.07.1991. godine u Mostaru.
STEFAN, Zorana i Dušanke 1993-živ
Stefan je rođen 25.09.1993. godine u Danskoj,"Esbjerg" na Jylandu.
SONJA, Severina i 1995 - živa
Sonja je rođena 23.08.1995. godine u Podgorici.
ALEKSANDRA, Zorana i Dušanke 1997-živa
Aleksandra je rodjena 18. marta 1997. godine u Nikobing na Sjelandu, Danska.
LUKA, Zorana i Dušanke 1998-živ
Luka je rodjen 10. decembra 1998. godine u Nikobing na Sjelandu, Danska
nazad na sadržaj
|
| MARIĆI iz Maloševića, biografije
| |
Porodično stablo Marića iz Maloševića
Porijeklo Marića u Maloševićima je iz Kosora, a u Maloševićima su dobili nadimak Kusurići. Počeli su da se sahranjuju u Kosoru (pouzdano znamo za Ristu), a kasnije u starom žitomislićkom groblju (neposredno uz njega iskopana je bazilika). Dva su reda Marićevih krstača u tome groblju. U prvom redu ih je 8, a u drugom 6+1. Na njima piše, po redu, prvi red:
Ovđe počiva rab Božiji JOVANKA šćer Todora Marića ž. 9 godina umrla 1910
Ovđe počiva rab Božiji SOFIJA šćer Todora Marića ž. 7 godina umrla 1910
Ovđe počiva rab Božiji MILEVA šćer Todora Marića ž. 4 godine. Umrla 1910
Ovđe Špočiva rab Božiji CVIJETA supruga Todora Marića ž.36 godina umrla 1910
INCJ Ovđe počiva rab Božiji BRANKO sin Todora Kusurića živi 14 mjeseci umro 1914
INCJ Ovđe počiva rab Božiji RANKO sin Todora Kusurića živi 15 dana umro 1915
INCJ Ovđe počiva rab Božiji TODOR Kusurić poživi 58 god. Umro 16.10.1917
INCJ Ovđe počiva rab Božiji DRAGA šćer Todora Kusurića živi 93 mjeseca umrla 1917. (Vjerovatno se radi o 13 mjeseci).
drugi red:
Nečitko, pokušao sam da sastavim ovako: JOVANKA Crnogorac iz Zatona (zaseok Hodbine), žena Simina, živila 25 godina umrla 28.01.1880 god.)
Ovđe počiva pokojna Rista šćer Sime Marića živi 4 godine umrije 1894
INCJ Ovđe počiva pokojni Simo Marić živio 50 god umro 1897.
LAZAR J. Marić (Ovo piše na drvenom krstu pobodenom u svježu humku u Siminom grobu)
INCJ Ovđe počiva rab Božiji RISTO sin Sime Marića živi godina 22 a predstavi se 17/4 1905
INCJ Ovđe počiva sup. pok. Riste Marića poživi 102 godine umrije MARA 8 mart g. 1908 spomen podižu njeni sinovi
INCJ Ovđe počiva rab Božiji GOŠA šćer Sime Marića poživi godina 17 umrla 9.07.1908
Iz natpisa na spomenicima jasno se vidi kada nastaje nadimak Kusurić i kada počinje da se gubi.
RISTO, Andrije i Petruše Čolović 1820-1892
Risto je rođen u Malom pilju. Do mene su doprli glasovi da je imao nadimak Bilać ili Bilal, po mom ocu Vasi to je od bilaća, crnog pojasa niz šalvare, a meni je bliže da je nadimak Bilal došao kao poruga na njegovo ne odlaženje (nikad nije otišao) roditeljima u posjetu (bilal je turska riječ i znači obilaženje roditelja). Od oca je naslijedio pekaru u Blagaju, na Stocima. Ne znamo kojim povodom je napustio pekaru i Blagaj i nakratko se obreo u Mostaru (držao gostionicu), tu se oženio Marijom Balorda i odselio u Maloševiće, gdje su sagradili han i zasnovali porodicu.
Zbog neprikladne ženidbe bio je u sukobu sa roditeljima i braćom. Kod Marića-Kusurića sačuvana je priča kako mostarski popovi nisu htjeli da vjenčaju dijete sa ženom. Marija je bila duplo starija od Riste, ostala je porodična priča.
U porodici se zna da se Risto vjenčao u Staroj crkvi u Mostaru (Nove nije ni bilo, napravljena je 1873. godine. Zna se da je odselio u Maloševiće neposredno po ženidbi, i da im se tamo rodilo prvo dijete. Po mom nalazu u Maloševiće doselili su prije 1846. godine.
U matičnoj knjizi umrlih (manastira Žitomislić) piše: "Risto Marić 24. mart.1892. god. Rođen u Kosoru, živio u Blagaju (drugim i svježijim mastilom dodato je ovo u Kosoru, dodao neko od unuka ne znajući za seobu oko kuge), otac Andrija Marić, Petruša Čolović zemljoradnica. U blagajsko groblje na Kotlu 24 marta." Od njegovih potomaka Svetka i Dušana (od njih sam dobio i koristio najviše podataka o Marićima-Kusurićima) čuo sam da je njihov pradjed sahranjen u groblje pored manastira u Žitomisliću. Izgubio sam nekolike godine pretražujući u zemlju uronule krstače oko manastira, a i dalje vjerovao sam da je Risto sahranjen u Malo polje i manje vjerovao u Kosoru. Kad sam u knjizi umrlih našao da je sahranjen u Kosor nije mi bilo teško da nađem Ristinu krstaču, jedina je bez natpisa, odmah je uz očevu i velika je koliko i očeva.
Kako su ostali Marići izopćili Ristu, i posebno ženu mu Mariju-Maru, jasno je koliko je ona bila ljuta na njih, a kako je nadživila Andriju 16 godina, jasno je da se u porodici znala njena priča, znači znalo se o njenom životu i njenoj rodbini, tako da njeni nasljednici o čevoj rodbini nisu nikoga poznavali, ni strica ili tetku. Znali su da imaju neku rodbinsku nit sa kosorskim Marićima, mislili su da su manje bliske krvi nego su bili. U porodici je bilo i priča koje su vodile na vezu sa hodbinjskim Marićima, dakle trebinjskim. Znali su da je Risto držao pekaru u Blagaju, i misle da je došao u sukob sa Turcima, i da je morao naprasno da se izgubi iz šehera. Znaju i da je prvi han napravljen daskom, i da su tu pekli kafu i hljeb za kiridžije, koji su iz Sarajeva dogonili brašno. Kad se, kasnije, gradila pruga po 100 radnika hranili su i bogatili se.
Djevojke Ana i Jovanka, ostala je priča, često su bježale ispred pobejšnjelih Turaka, i u najtežim neprilikama noćevale su u krošnjama brestova. Odlazile su na roditeljski mig.
Risto i Marija doselili su dosta prije pruge. Lovili su ribu i držali lađu na Neretvi, i po tome su bili dosta poznati. Pleli su vršnje i košnice, a kasnije ribu lovili su mrežom. Imali su i svoj jaz na Neretvi, pod Kukom.
U dužem periodu ovi Marići bili su poznatiji pod nadimkom Kusurići, i mnogi nisu ni znali za njihovo pravo prezime. Marija je bila vrijedna, okretna ali i mudra u trgovini, pa pri kratkom zaustavljanju vozova prodavala je somune, i pri odlasku vozova "zaboravljala" je da vrati kusur, po tome se pročula i dobila nadimak "Marija-Kusurača", a njene nasljednike, po Kusirači, nazvaće Kusurići. Marija-Mara živila je dugo (1908-1806=102 godine). Pod starost volila je popiti, rekla bi: "Bog ti duša, tokni mi jednu bukaru – vina" (natoči mi bukaru vina).
Kad se rodilo muško dijete u Trifka Marića iz Malog polja, 1919. godine, djed Savo pozvao je mladu majku Maru i rekao joj:
"Nevjesta, hoćemo li đetetu dati ime Risto, u ime moga amidže (strica)?"
"Hoćemo", odgovorila je nevjesta.
I u Kosoru je u Ristino ime Luka dao ime svome sinu, po nagovoru svog oca Vidaka.
SIMO-JOVO, Riste i Marije Balorda 1847-1897
O Simi sam saznavao manje nego o Todoru, a i ono što znam kazivao mi je njegov bratić Svetko. "Nakav Turčin, sa puškom u ruci, susreo je Simu, tu pod Kukom i izazvao ga na tuču. Simo se zatekao sa kosorom, dograbili su se i Turžin je sasječen završio u Neretvi. Djelo nije otkriveno ali je sumnja stalno bila na Simi, a time i opasnost od Turaka.
Drgom prilikom, tu u kući i hanu, nakav namjernik Turčin bio je naumio da siluje sestru Anu. Ona pobjegne u brestove, ali Turčin neće da se okani, traži je i prijeti. Braća Todor, Simo i Vaso vide da je Turčin na putu da nađe Anu, napadnu ga, savladaju i ubiju, te odvuku do Neretve, svežu mu kamen o vrat i odgurnu. U međuvremenu u han navrati Risto Janjić zvani Mudir, pored ognjišta vidio je krv i počeo da zapitkuje. Braća mu priprijete glavom, i ovaj je zaćutao, ćutio je do smrti. I ovo ubistvo pripisalo se Simi, pa je morao pobjeći, završio je u Crnoj Gori. Kad je ocijenio da je zaboravljen, pod imenom Jovo vratio se u Maloševiće i ostatak života proveo pod imenom Jovo.
TODOR, Riste i Marije Balorda 1859-1917
U porodici živi sjećanje na Todora, prije svega zbog njekove fizičke snage, koja bi se mogla porediti sa bratom od strica Lazarom iz Kosora. Na Buni, prepričava se, kad su se katolički momci nadmetali u snazi i vještinama, nakon jedne mise na koju se okupilo dosta svijeta iz drugih sela, i Bunjane je nadvladala neka gnojnička delija. Onda Bunjani dozovu Todora i za taj dan zvaće ga Mate: "Reci da si katolik, ako te budu pitali," rekli su mu po pozivu. "Za korak bunski Mate prebacio je gnojničkog deliju Dragoja," ostaće da se prepričava.
"Mate, hajdemo skakati u dalj!? predložiće povrijeđeni Dragoje.
"Hajde," saglasiće se Todor-Mate i preskočiće ga za aršin dužine (lakat).
"Mate, hajdemo se bosti!?" opet će na poraze ne pripravan Dragoje.
"Hajde!" prihvati Todor-Mate i tu najtežu seosku nadmetaljku, bodenje glavama poput volova. Kad "zarika" Todor-Mate i zagreba desnom rukom pa "zamuka", Dragoje poge glavu, priđe svom zekanu, naskoči i zagalopira put Gnojnica.
Todor je bio čuven i kao guslar, pozivao ga je i knjaz Nikola da gudi na Cetinju, ostala je i ta priča o Todoru. Todor je dezertirao iz austrijske vojske i utekao u Crnu Goru. Tamo je živio dugo, "dok se nije zaboravilo."
Todor je učesnik Nevesinjskog ustanka, a sin mu Svetko, tim povodom pričao je da je Todor zbog toga dobio neke vrijednosne papire.
Todor je oženio Cvijetu Simić iz Žitomislića preko Neretve, i sa njom imao 7 djece. Od rikavca, 1910. godine, umrlo je troje (4,7 i 9 godina starosti) i domalo za njima i supruga Cvijeta u 36-0j godini života.
Druga Todorova žena bila je Rosa Soldo sa Šehovine (Nevesinje), s kojom je imao: Ranko, Branko i Dragica.
VASO, Riste i Marije Balorda
O Vasi se zna da je držao gostionicu u Mostaru, bio je i ženjen, ali nije imao djece. NJegova supruga, Mara iz Čapljine, nakon što je ostala udovica, preudala se za čovjeka po prezimenu Veraja.
ANA, Riste i Marije Balorda
Ana se udala za Ristu Vojičića u Mostar i imala je djece. Jedan joj sin radio je na željeznici. 1946. vozio se, taj sin, terezinom (automobil na šinama) sa nekim Krpom, u mjestu Šurmanci (Čapljina) napadnu ih škripari, opljačkaju i poubijaju (zaostali vojnici-gubitnici iz rata).
JOVANKA, Riste i Marije Balorda
Jovanka se udala za Iliju Šipovac u Mostar. Imala je djecu od koje ima žive potomke.
SAVKA, Sime i Stane Vuković 1880-1953
Savka se nije udavala. Umrla je 1953. godine u Sarajevu, tamo je i sahranjena.
LAZAR-LAZO, Sime i Stane Vuković 1888-1970
Lazar se ženio 3 puta, prvi put mostarkom Zorkom, drugi put mostarkom LJubicom Marković, treći put Marinom Rodin iz Temišvara. Stanovao je u Mostaru. Imao je dva sina, Milovana i Veselina.
GOŠA, Sime i Stane Vuković 1891-1908
Ne znamo o njoj ništa.
ĐORĐO, Sime i Stane Vuković 1893-1916
Đorđo se nije ženio. Učestvovao je u Prvom ratu kao srpski dobrovoljac i poginuo u Dobručju na bugarskoj granici.
MILAN, Todora i Cvijete Simić 1894-1977
Milan je živio u Beogradu. Oženio je Danicu Lukić iz Čičevca od Paraćina. Nisu imali djece. Učesnik je Balkanskih i oba svjetska rata. Bio je konjički oficir. Nosilac je Obilićeve medalje i Albanske spomenice. Bavio se slikarstvom.
Milan je pisao feljtone. Govorio je francuski i italijanski jezik.
DANILO, Sime i Stane Vuković 1895-1968
Ovaj Danilo je prvi moj imenjk a da sam ga poznavao. Oženio se Anđom (1900-1990) Šupljeglav iz Lakiševina i imali su 8 dejce: Đorđo 1920 -1988, Risto 1922 -1984, Dusan 1924 - živ, Jovo 1926 -, Draginja 1929 - živa, Vaso 1932 - živ, Branko 1936 - 2001, Nedeljko 1938 - živ. Danilo je radio na željeznici i penzionisao se 1948. godine. Izbjegao je u Srbiju 1941. godine, od tada je malo živio sa Anđom i djecom, stizalo ga je svuda, u Mostar se vratio 1945. godine i opet odlazio. Nije obavio ni dio roditeljskih obaveza.
SVETKO, Todora i Cvijete Simić 1896 –1986
Svetko je jedan od onih uglednih ljudi koji su poznati u više okolnih sela, i čija se pitala i slušala. Fizički je od izglednijih ljudi. Da bi izbjegao služenje vojske (Jugoslavija) simulirao je hromost. Počeo je da služi u Kosovskoj Mitrovici, ali je ubrzo vraćen kući. Učesnik je Drugog rata.
Ime mu je poznato po ribarenju, i naročito po lađarenju, prevoženju putnika preko Neretve.
Oženio se sa Stojom Golo iz Baćevića i nisu imali djece. Nakon što je, u dubokoj starosti, ostao udovac, oženio je 1975. godine daljnju rođaku od Čabrila iz nevesinjske Jasene.
Svetko je nastavio tradiciju doma i uživao glas dobrog guslara. Naširoko se pročuo i po garantovanom liječenju bradavica sa ruka.
JOVO, Todora i Cvijete Simić 1898 –1970
Jovo je živio u Beogradu. Bio je oženjen Marom Vulić iz Duvna, selo Cebara i nisu imali djece. Jovo je radio na željeznici, a bio je i sekretar željezničke ložionice u Mostaru, pa u Zemunu.
Pisao je pjesme i objavljivao ih u "Železničkom vencu." Ovdje je data pjesma iz toga lista os3. mart 1933:
U KUPEU
LJubio sam oči bajne
oči što k'o luči svetle
Il' k'o one zvezde sjajne
vasionu kad rasvetle
LJubio sam usne njene
usne što k'o vatra prže
LJubila je ona mene
sve u žurbi ko će brže
Na prsa tada joj klon'o
da odspavam sanak slatki
Konduktera vrag je don'o
pa mi snove upropasti
Mostar, februara 933. Jov. T. Marić
VASILIJA, Todora i Cvijete Simić 1900 –1929
Vasilija se udala za Dušana Palavestru u Hodbinu, pa su odselili u Mostar. NJen je sin onaj proslavljeni otpornik fašizmu, Drago Palavestra, koji je zajedno sa vršnjakom Alicom Rizikalom obješan na Musali u Mostaru 1941. godine. Iste godine ubijen mu je i otac Dušan.
JOKA, Todora i Cvijete Simić 1901 –1910
Joka je sa sestrama Sofijom i Milevom umrla os kašlja rikavca, a za njima presvisnuće i ojađena majka.
SOFIJA, Todora i Cvijete Simić 1903 –1910
Isto kao i Joka.
MILEVA, Todora i Cvijete Simić 1906-1910
Isto kao i Joka.
DRAGICA, Todora i Cvijete Simić 1909 –1917
Osmogodišnja Dragica je jedna od prvih ovdašnjih željezničkih žrtava. Voz je prolazio pored kuće i dijete je stradalo, slično kao i rođak joj Andrija Marić iz Kosora.
BRANKO, Todora i Rose Soldo 1913 –1914
Branko je nakon samo 14 mjeseci života, i nakon kratke bolesti preminuo.
RANKO, Todora i Rose Soldo 1915 –1915
Ranko je živio samo 15 dana gladi i opšte neimaštine Prvog rata.
MILEVA, Sime i Jovanke Crnogorac
Mileva se udala za Todora Karana u Mostar, i rodila je Jovu, Jovanku, LJubicu i Božidara (ubile ga ustaše 1941. godine).
RISTO, Sime i Stane Vuković 1883 –1905
Dvadesetogodišnji Risto razboli se od sušice i ubrzo umre (tuberkuloza). Bio je kod djevojaka čobanica i zaspao na mokroj ledini, one ga ostave i on povuče vlagu, dobije veliku vatru, razboli se i za nedugo podlegne," prepričavaće se dugo iza Ristine smrti.
DANICA, Sime i Stane Vuković
Danica se udala za nekog žandara Šakotu. Živili su na Kosovu. Umrla je pri prvom porodu u Kosovskoj Kamenici gdje je i sahranjena.
VESELIN, Lazara i Zorke 1915 –1941
Veselin je od prve Lazine supruge. Dva puta ženio se u relativno kratkom životu. Prva je bila Mađarica Maruška iz Subotice. Druga je bila Ličanka Staka. Sa Maruškom je imao Nedeljka i Zoricu, a sa drugom nije imao djece. Nijemci su ga strijeljali 1941. godine u Kraljevu.
ĐORĐO, Danila i Anđe Šupljeglav 1920 –1988
Đorđo je rođen 2.08.1920. godine u Maloševićima. Oženjen je sa Dragicom Topalović iz Stepanovića kod Novog Sada, rodili su 1951. godine kćerku Željku. Pred Drugi rat postao je artiljerijski narednik. Rat je proveo u ropstvu, bio je interniran u Stalag 2C (Pomeranija) u NJemačkoj. Po zarobljeništvu radio je na željeznici. Kao penzioner živio je u Sarajevu.
MILOVAN, Lazara i LJubice Marković 1921 –1998
Milovan je od druge Lazine supruge, i on se dva puta ženio. Sa drugom suprugom, Zlatom iz Zagreba, ima dvoje djece, Svetlanu i Gorana. I sa prvom, Osječankom, imao je dvoje djece, kćerka sada živi u Holandiji, a drugo je umrlo. Milovan je bio novinar "Privrednog pregleda", živio je na Rijeci.
RISTO, Danila i Anđe Šupljeglav 1922-1984
Risto je rođen u Maloševićima 22.02.1922. godine. Prije Drugog rata završio je trgovačku akademiju. Bio je u partizanima. Iza rata bio je stanični blagajnik na željeznici u Sarajevu. Sa Maricom Farić ima dva sina, Duška i Vladu.
DUŠAN, Danila i Anđe Šupljeglav 1924 - živ
Dušan je rođen u Maloševićima tačno 2 godine iza brata Riste, 22.02.1924. godine. I on, kao i otac Danilo bježi u Srbiju (1942. godine). Iza rata, sve do penzionisanja 1968. godine, radi na željeznici u Sarajevu. Ima kćerku Snježanu.
Rođaka Dušana upoznao sam početkom osamdesetih godina i sa njim proveo dosta vremena razgovarajući o svemu, ali naročito o Marićima. Dušan je obrazovan čovjek, vidio je svijeta, privržen je pravoslavlju i vrlo je svojatan.
1992. godine bježi iz Mostara, u kome je živio i želio da živi do kraja. Već je deset godina izbjeglica u Beogradu sa suprugom Dragicom, djevojački Vučić iz Popova Polja. Nakon septembarske operacije debelog crijeva, skončao je 27. novembra u Beogradu, da bi ga, po izraženoj želji, kčerka Snježana uspjela transportovati do Mostara i sahraniti u porodično groblje u Žitomisliću, 29. Novembra 2002. godine.
JOVO, Danila i Anđe Šupljeglav 1926 - živ
Jovo je rođen 25.07.1926. godine. Oženio je Bosu Janjić sa Slipčića. Rodili su troje djece: Dijana 1960-1961, Dragan 1959 i Predrag 1963. Jovo sa suprugom Bocom, kao izbjeglica od augusta 2001. živi u Podgorici i Beogradu
.
DRAGINJA, Danila i Anđe Šupljeglav 1929 - živa
Draginja je rođena 1.05.1929. godine u Maloševićima. Udala se za Milana Salatića (1920 -1997), oficira u Mostaru, i rodila sinove: Vesu 1955. (diplomirani ekonomista) i Sinišu 1962. (diplomirani građevinski inžinjer.) Dvijehiljadite godine Draga i Veso su se uselili u Ameriku, priključili se Siniši, koji od 1992. godine, kao izbjeglica, živi u Čikagu, Il.
VASO, Danila i Anđe Šupljeglav 1932 - živ
Vaso se oženio sa Savom Perišić iz Gabele (1935-1993). Imaju sina Nebojšu 1961. i Kćerku Draginju 1964. Vaso je radio na željeznici. Penzioner je i živio je u Maloševićima. Od 1992 izbjeglica je u Nevesinju sa sinim Nebojšom i nevjestom Milkom (od Vukoja), i unucima Miljanom 1993. i Milijanom 1989.
ZORICA, Veselina i Maruške 1934 - živa
Zorica je udata za Doknića u Suboticu. Ima kćerku Tanju.
BRANKO, Danila i Anđe Šupljeglav 1936 – 2001
Branko je završio višu statističku školu i radio je u mostarskooj pamučnoj industriji "Đuro Salaj." Oženio se sa LJiljanom Haćimović (1936 - 1996) iz Bijelog polja, gdje su i živjeli. Imaju dvoje djece: Jovicu 1960. (diplomirani ekonomista, i Mirjanu 1964, novinarku.
Branko je sa porodicom bio izbjeglica u Smederevu, tamo je preminuo, i sahranjen je sa suprugom LJiljanim.
NEDELJKO, Veselina i Maruške 1938 - živ
Nedeljko se nije ženio, živi u Subotici i radi u "Prvom partizanu."
NEDELJKO, Danila i Anđe Šupljeglav 1938 - živ
Nedeljko je završio bravarski zanat i do rata je radio u Sarajevu. Ima kćerku Zvezdanu.
Od 1996. sa suprugom Ivankom živi kao izbjeglica u Mostaru.
SNEŽANA, Dušana i Lucije Šimić 1950 - živa
Snežana je rođena 12.07.1950. goodine u Sarajevu. Inženjer je arhikteture i radi u "Unisu" (do rata), u projektnom birou u Sarajevu. Udala se za Miroslava Bajića i imaju Leu i Sandru.
ŽELJKA, Đorđe i Dragice Topalović 1951 - živa
Željka je sociolog, radi u sarajevskom "Famosu" (do rata). Udala se za Haćima Pejića i ima dvije djevojčice. Izbjeglica je u Loznici.
DUŠAN, Riste i Marice Farić 1952 - živ
Dušan je rođen u Sarajevu. Završio je pomorsku akademiju i kapetan je broda. Oženjen je sa Dijanom i ima dvoje djece: sina Marija 1984. i kćerku Inu. Živi u Omišu.
VLADO, Riste i Marice Farić 1954 - živ
Vlado je mašinski tehničar, živio je i radio u Sarajevu (do rata). Izbjegličke dane preživljava u Omišu. Oženjen je sa Marijom i imaju dvoje djece, sina i kćerku.
DRAGAN, Jove i Bose Janjić 1959 - živ
Dragan je završio ekonomski fakultet u Mostaru. Oženjen je sa Lepom Bacević sa Berkovića. Imaju 2 sina, Igora 1989. i Nenada 1986. Izbjegličke dane provode u Podgorici i Beogradu.
JOVICA, Branka i LJiljane Haćimović 1960 - živ
Jovica je završio ekonomski fakultet. Oženjen je Biljanom Mitrić iz Mostara. Imaju dvije kćerke. Izbjeglištvom je u Smederevu.
DIJANA, Jove i Bose Janjić 1960-1961
Dijana je umrla djetetom.
GORAN, Milovana i ... 1961 – 1984
Goran je završio pomorsku školu. Oženjen je i ima jedno dijete. Nenadno je umro u 23-oj godini života.
NEBOJŠA, Vase i Save Perišić 1961 - živ
Nebojša je rođen 30.10.1961. godine u Maloševićima. Završio je ugostiteljsku školu i radio je u Mostaru. Oženjen je sa Milkom Vukoje iz Nevesinja, imaju dvoje djece: Miljana 1993. i Milijanu 1989. Izbjeglice su u Nevesinju.
SVETLANA, Milovana i ... 1963 - živa
Zabilježio sam davno, dijete je koje pokazuje sklonosti ka obrazovanju.
PREDRAG, Jove i Bose Janjić 1963 - živ
Predrag je završio gimnaziju i radi u Mostaru. Oženjen je sa Nelom Zovko iz Mostara. Imaju sina Sandar 1989. Izbjeglice su u Americi, Las Vegas, Nevada.
ZVEZDANA, Nedeljka i Dragice 1964 - živa
Zvezdana je završila poštansku školu, zaposlila se na Rijeci, udala se, otšla u NJemačku, i tamo živi.
MIRJANA, Branka i LJiljane Haćimović 1964 - živa
Mirjana je na roditelje stasita i umilna djevojka. Završila je gimnaziju i žurnalistiku u Sarajevu. Udala se za Branu Šakotu, koji je rodom iz stolačkih Kozica. Imaju sina Olega 1988. Kao izbjeglice žive u Smedervu.
DRAGINJA, Vase i save Perišić 1964 - živa
Draginja je rođena u Maloševićima 16.03.1964. godine. Završila je ugostiteljsku školu. Udata je za Vasu Kostadinovića. Imaju 2 sina Nenada1985. i Predrga 1988. Kao izbjeglice žive u Trebinju.
MARIJO, Dušana i Dijane ... 1984 - živ
Sa roditeljima i sestrom živi u Omišu.
? Vlade i Marije ? ? - živ
Sa roditeljima, kao izbjeglica, živi u Omišu.
NENAD, Dragana i Lepe Bacević 1986 - živ
Sa roditeljima, izbjeglicama, živi u Podgorici i Beogradu.
IGOR, Dragana i Lepe Bacević 1989 - živ
Sa roditeljima, izbjeglicama, živi u Podgorici i Beogradu
SANDAR, Predraga i Nele Zovko 1989 - živ
Sandar sa roditeljima, kao izbjeglica, živi u Americi, Las Vegas, Nevada.
MILJAN, Nebojše i Milke Vukoje 1993 - živ
Sa roditeljima, kao izbjeglica, živi u Nevesinju.
nazad na sadržaj
|
| MARIĆI iz Predolja, biografije
| |
Porodično stablo Marića iz Predolja
JOVAN, 1795-1851 (godine izvedene i nesigurne)
Jovan je rođen, vjerovatno, u Kosoru. I dalje je vjerovatno, ispred kuge, sedamnaestogodišnjak, sa braćom Ristom i Andrijom, dopirao je na Udrežnje, nakon nekolike godine razdvojili su se, a Jovan, vjerovatno niz Komarevce, Jasenu i Dabricu izbioo u Predolje, i tu se zaustavi i zadomi. Pretpostavljam da je Jovan sin Lazarov, dobio ime po njemu. Vjeruje se da je i Jovan ovdje započeo sa pekarom, ili mehanom.
SPASOJE, Jovana 1822-1890
Malo se što zna o Spasoju. Po nekim kazanijama ovaj pređ imao je nadimak Pop. Imao je sinove Ristu i Blagoja.
LAZAR, Jovana 1824-1906
Kazivali su mi njegovi nasljednici da je bio krupan i vrijedan čovjek. Za njegovo ime veže se često prepričavan događaj, za vrijeme oštre zime, vuka glad dovela pod kuće, pred Lazara i na njega nasrne. Lazar se zatekao goloruk, ali je u nametnutoj borbi usmrtio vuka.
Lazar se oženio iz Popova polja Anđom Crnopoljkom.
Miho je pričao kako je Lazar dao neko kuče na Hrgud u kuću Komad. Do nekoliko će Lazar dočuti da su paščetu, sada već keruši, Komadi dali ime Marićuša. Lazar posudi pušku od komšije i obre se u Komada na hrgudu. Nakon što bi ugošćen domaćinski upitaće uzgred i za psa, a kad mu rekoše da je Marićuša dobra... Lazar poskoči, dovabi životinju i ubi je. Komadi su se i zgranuli i prepali. Objasnio je Lazar: "Nema više Marićuše, ni ti je imala u koga biti." Objasnio je Lazar, zametnuo se puščetinom i okrenuo niz Hrgud.
SPASOJE-MIHO, Lazara i Anđe Crnopolja 1849-1927
Malo je ko znao da je Mihi kršteno ime Spasoej. Na spomeniku u groblju, tu iznad kuća, pogrešno je upisana godina smrti 1922 umjesto stvarne 1927-e. Spomenik je podignut tek 1953. godine.
Po njegovom sinu konstantinu zabilježio sam: "Miho je bio visok i kabast čovjek, krupnih brkova, širokih šalvara opasanih bogatim silahom, nosio je crnogorski fermen i zavratku sa 4 ćirilična slova S. Vojsku je služio u Đeru u Mađarskoj.
Oženio je Petru Komad sa Hrguda i imali su sinove Blagoja i Ristu.
JOVAN, Lazara i Anđe Crnopolja 1852-1939
U austrougarski vakat Jovan je otiša u žandare i radio je i živio u Mostaru. Oženio se od Trklje iz Bileće. U Mostaru je umro i tamo je sahranjen.
MARA, Lazara i Anđe Crnopolja
O Mari, Mihi koji je to zapisao, kazivala je tetka Dana. Isprošena je kad joj je bilo 22 godine. Na dogovorenu, u deset sati, Mara je bila obučena i spremna da dočeka svatove. Iza toga stalno je izlazila pred kuću i pogledivala na put očekujući svatove sa Hrguda. Svatovi se nisu pojavljivali. Kasnili su sat, dva..., a kad je Mara izgubila vjeru u njihov dolazak pojavili su se. U tom trenu je presvisnula. Umrla je od uzbuđenja.
ĐURĐA, Lazara i Ane Crnopolja
Udala se za Ristu Šetku u Atelje u Dabar. Ona će mu biti treća žena, a prosio ju je za prvu kad joj je bilo 18 godina, ali ga je tada bila odbila. Rodila je Tripu i Maru.
RISTO-NIKOLA, Spasoja i... 1856-1918
Oženio je Anđu Škrba iz Dola kod Stoca. Da bi izmakao ustrijskoj administraciji, i vojnom roku, u domovniku roditelji mu pogrešno prijave ime kao Nikola. (Našao sam domovnik u Stocu i uočio to).
BLAGOJE-GALE, Spasoja 1864-1909
Blagojev unuk Blagoje, koji živi u Zenici, na moju molbu, poslao mi je djedov opis:
Kršan čovjek, snažan, visok skoro 2 metra. Zbog tamne putu ponio je nadimak Gale (garavko). Imao je žicu za posalove i trgovinu posebno. Kratko je živio, ali više je uradio nego svi skupa iz njegove generacije.
Gale je vodio gostionicu i sav zarađeni novac ulagao je u nekretnine. Kupovao je oranice, bare, čak i 2 vodenice na Bregavi.
Gale je uvijek imao dobra kola, snažne konje i potreban alat.
LJudi su ga volili, a o njegovoj dobroti pričalo se. Na raskrsnici puteva Stolac-Bileća, Predolje-Hrgud i Predolje-Vranjska bio je u prilici da sretne, upozna i ugosti različite ljude. Kažu da je svakog najeo i napio, i na svoju štetu, pa su mu ukućani to zamjerali. Mnogi nakon smrti ostali su mu dužni, govorilo se i dodavalo da je dug bio veći od onog šta je ostalo.
Poznanik hoće da kupi vola a nema novaca, naprimjer, Gale ga potapše po ramenu i kaže: 'Idi i reci da si bio kod mene, nek ti da vola, platiće ja Vlah ja Turčin', tako je radio i živio.
Godinama se prstom upiralo u Galinu kuću i govorilo: 'Ono je Marića kuća.' Da bi ostalo da se i dalje upire u kuću, moj otac Blagoje, nagovori me da dođem iz Zenice i da i ja napravim kuću, ne radi potrebe koliko zbog onoga: 'Ono je Marića kuća'".
ILIJA-GAVRILO, Riste i Anđe Škrbo 1882-1940
Gavrilo se oženio 2.02.1914. godine sa Marom Komnenović sa Poplata, u 25-oj godini života. Ona je imala 24. Ilija je bio pčelar, bavio se poljoprivredom. Desetinama godina bio je knez sela Predolja. Gavrilo je slovio kao vrlo vješt čovjek, znao je više zanatskih poslova.
LUKA, Riste i Anđe Škrbo 1886-1946
Luka je bio nemirnog duha, vječiti putnik – odlazio i vraćao se. Dopirao je i do Amerike – nije zaradio novaca. Kao i ostali što su i on je život provodio po vodenicama – bio je mlinar. "Kad su došli Italijani 1941. godine, Luka je izletio pred njih i na 5 jeziak sporazumijevao se – raspravljao se," prisjeća se Blagoje.
Luka se ženio 2 puta, prvi put od Krunića, a drugi put od Pecelja. sa prvom je imao 2 djece.
ŠĆEPAN, Riste i Anđe Škrba 1890-1918
Šćepan se bavio zemljoradnjom. Ode i poginu u Prvom ratu. Nije se ženio, fizički bio je naglašeno lijep.
CVIJETA, Riste i Anđe škrba 1894-1923
Cvijeta se nije udavala, umrla je čobanujući.
MILICA, Riste i Anđe Škrba 1896-živa
Milica se udala za Lazu Medana u Uboško. Nemaju djece. Milica je razborita i ponosna žena. Svojatna je, često obilazi rodbinu i ostaje po dva-tri dana, pa je počeše nazivai letećim ambasadorom.
DARINKA-DAKA, Blagoja i Anice Džombete 1896-1970
Daka se rodila 29.12.1896. godine u Predolju. Udala se 1930. godine za Mitrinović Peru u LJubinje. Nije imala djece. Ranije se udavala za Milana Šinika u Dabar (1923) i ni s njim nije imala djece. Preko 20 godina bolovala je od astme, od nje je i umrla.
ĐURĐA-ĐUKA, Riste i Anđe Škrba 1898-živa
Đuka se udala za Vidoja Samardžića zvanog Amerikanac u Potkubaš. Ima 3 sina i 2 kćeri: Milan, Radivoje, Drago, Milka i Radojka. Đuka je u dobrom zdravlju, djeca je dobro paze i ponosna je na njih.
JOVAN, BLAGOJA i Anice Džombeta 1899-1982
Jovan se rodio 29.01.1899 dodine u Predolju, oženio se 21.01.1930. godine. O Jovanu, oktobra 1983. godine napisao mi je njegov sin Blagoje:
"Dosta je specifična ličnost. Jedinac u porodici, jer su mu otac i stric Risto imali po 5 kćeriju, i otac još i njega. Voljen je kao dijete i mažen, i to će se na njegovu ličnost negativno odraziti. Kad je odrastao bio je višestruko sposoban osim za ono za šta je morao biti – zemljoradnika. Malo šta mu je polazilo za rukom, na sreću dobio je ženu koja je to nadoknađivala, radeći svoje i njegove poslove.
U mladosti bio je predodređen za popa, završio je 4 razreda osnovne škole u tom cilju i u crkvi bio na usluzi popu. sa vjeronaukom nije bilo kako se od njega očekivalo, te ga otac posla u Zeleniku (Boka) da uči trgovinu, tamo je kod gazde Dunđera, trgovca kožom. Otac mu je imao gostionicu, i nakon što umrije mlad, Jovan se morao vtratiti među ženske.
Jovan je imao izusetne rukopis i brzinu čitanja, pa se misli da je bio najpismeniji čovjek ovih krajeva. Dolaskom kući sestre nisu bile na dobitku, bio je pravi fiškal. Život je nastavio u selu, radio je i u vodenici što mu je naročito koristilo za kontakte sa različitim ljudiima.
Znao je po neku njemačku riječ, to i fiškalski život, biće mu od koristi kad ode u vojsku. Snalazio se, simulirao je gluvoću, uši punio mašću, pa će ga uklanjati od teških zadataka, tako završi kao pisar. Neki vojnik pitaće ga za savjet, kako da izbjegne predstojeću tešku vježbu, Jovo ga nagovori da se požali na zub. ovjeku izvadiše – zdrav zub. O jovi će se dugo prepričavati kako se tako dugo uspijevao praviti gluv, a istovremeno raditi pisarske poslove.
Po dolasku iz vojske Jovo se odijelio. Dobio je dosta zemlje, ali dobio je i dosta posla, tim prije što ga je dopala jalova zemlja, okrajci koje je tek trebalo krčiti, čistiti i ograđivati. Kad se poudaše sestre i on se oženi 1930. godine. Ubrzo padne na postelju od reume, žena ga je izliječila pareći ga pelenom.
U Jove bi godina i dijete, a onda ona kobna 1941. godina. Ustaše ga pokupiše i odvedoše u logor u Zenicu, pa Slavonski Brod, zatim u grčki Solun. Uz ono njemačkog nauči nešto i grčkog jezika, to će mu dvoje biti od znatne koristi. Bio je "slobodnjak" i imao je česte kontakte sa građanima, pa je i u logor unosio nužne predmete i hranu.
Nismo mu se nadali u život, jer od njega ne bi ni traga ni glasa, i mislili smo da je zaglavio kao i svi drugi Srbi. A on se pojavi 1943. godine pred kuću. U Predolju je bilo opasno ostati, kad se u Trebinju formirala partizanska brigada on joj se priključi, i u njoj ostaće do kraja rata. Sa Ivan planine vraćen je u pozadinu. Po povratku iz rata postaje sekretar partijske organizacije za Do i Predolje. Radio je u mjesnom odboru, pa u zemljoradničkoj zadruzi kao knjigovođa.
Jovo je bio veliki veseljak. Nekom prilikom došli su gosti i u mjesnom odboru valjalo je zajedno prespavati u jednoj sobi, i gosti su se bili počeli skidati. I njegovo je bilo da spava s njima, a kako nije imao donjih gaća izmislio je, upozorio ih je da je opasno skidati se, jer u okolini ima škripara (vojnika gubitnika zaostalih iza rata), koji noću napadaju na kuće, i zbog toga nije zgodno zateći se u donjem vešu. I gosti se obukoše i zalegoše obučeni.
Nekom drugom zgodom zvonio je telefon, tražio se odbornik po imenu Dobro. Jovo se javio, odgovorio: 'Ovdje ti nije dobro, dime sirova drva,' i spustio slušalicu.
Jovo povede rođaka Iliju ljekarima u Sarajevo. U povratku prespava Čapljinu i probudi se u Ravnom (prema Trebinju). Bi mu sumnjivo, potraži konduktera i zapitaće gdje su, a kad mu ovaj kaza da je Ravno, zamisli se pa uzvrati: 'Ravno i trebam, sveca mu materina', izađe, put pod tvrde noge pa kući odatle. A ne bijaše mu ravno, morao je preko brda.
Kad bi Dubravci prolazili u Dabar u sijeno dogonili bi lubenicu. U Predolju bi se zaustavljali i prodavali, ali i da svrate u gostionicu. Jovo ih je isčekivao da se šegači. Stao bi na vrata, protegao se, pa najavio kišu, (po kiši ne može se goniti sijeno), onda bi Dubravci zagledali u nebo a Jovanovi drugari krali lubenice. Jednom prilikom prišao je Dubravcu koji je pio čaj, sa molbom da mu dozvoli da koromanom (suhi keks) umoči u čaj, a kad je ovaj dozvolio, Jovo je koromanom usisao sav čaj iz šolje. Dubravčaninu bi nelagodno, ali ne prigovori, i kad se već gostionicom orio smijeh i on se priključio šaldžijama.
Jovo je znao o zemlji sve osim kopanja i oranja, bio je pravi bećar, bio je lak na podizanju pjesme: 'Nema gange bez predoljske mlade, nit gangića bez Jove Marića'. Vozio je biciklo kao akrobata i sa njim obilazio čobanice. Noću je nosio planinkama kabanice da se ne nahlade.
Jovo je pisao molbe i žalbe i sebi i drugima, očitavao je očenaš (vršio obrede gdje pop nije mogao doći. Jednom prilikom, za potrebe očitavanja, umjesto rakije ponio je gas (petrolej), a kad je trebao da presječe pogaču i vidio ga je ponio gas, potegao je malo petroleja, pa rekao: 'E Bože, ti mi zamijeni blagoslov, a nije ni čudo, kad sam budala, cijelu noć pekao ono bravče, a ja ni kost ne oglođa.'
Jovana su ljudi volili i prizivali, jer on je čovjek koji je pola života proveo na ulici i besposlici. Umro je sretan i zadovoljan. Na dan prije smrti opsovao je sve koji su se zatekli uz njega, (vidjeći da umire), pojasnio je: 'Ja umirem, đavoli, šta ste se skupili i tu snuždili.'"
JOKA-GIRA, Blagoja i Anice Džombete 1903-1982
Gira se udala u Sarajevo za Tomu Tomića, rodom iz Bijeljine. Ima Dragu, Radivoja i Rosu. Da rastereti siromašnu kuću otišla je u sirotište u Sarajevo 1917. godine. Tomo je imao 2 trgovine na Baščaršiji, koje su uništene u požaru, pa ostane bez igdje išta i vrati se u bijeljinu. Giru su Marići volili iz reda jer je sa njim astalno imala vezu.
LJUBICA, Jovana i ... Trklja 1904-1953
LJubica se udala za Antu Radića, zlatara u Mostaru. Imala je sina Simu, koji je nastavio (i danas) da drži sajdžijsku radnju.
TODOR-POP, Spasoja i Petre Komad 1904-1982
Todorov bratić Miho, na moju molbu, napisao je o njemu:
"Stric Todor zvani Pop je rođen 1904. godine u selu Predolje, kao najstarije dijete u oca Mihe i majke Petre rođene Komad. Čitav život živio je u Predolju, na zemlji svoga oca i bavio se zemljoradnjom i stočarstvom. Vojni rok služio je u Mostaru, oko 1924. godine. Na vojnom zanimanju, na mostarskoj žegi, dobio je težak oblik sunčanice i otpuštaju ga iz vojske, ali glavobolja ga nije napuštala čitavog života. Obično bi ga držala po nekoliko dana i ništa nije mogao da radi. Nije pohađao škole, ali bio je samouk i volio je da radi obrtničke poslove, (stolariju, zidanje i pravljenje alatki). Nije volio direktne poslove oko zemlje; oranje, kopanje, košenje, vršidbu... a radio ih je iz nužde preživljavanja.
Pop je bio jako skroman čovjek, pošten ali plahe naravi. Bio je čist i uvijek uredan. Poštivao je čovjeka i riječ.
Drugi rat zatekao ga je u rezervi u Crnoj Gori. Po kapitulaciji, kao i mlađi mu brat Petar, vraća se u Predolje. U prvim danima učestvuje u diverzijama i sabotažama protiv okupatora, pa as seljanim aide u zbjegove. U maju 1943. godine, i druge seljane, hapse Nijemci i transportuju preko Mostara, Sarajeva, Zenice, Višegrada, Južne srbije, Skoplja u Solun. Ostaje u logoru godinu i po dana. Oslobađaju ga Englezi, brodom stiže u Bari (Italija), pa u Dubrovnik, a odatle pravo u partizansku Desetu hercegovačku, u kojoj ostaje do kraja rata. Po ratu vraća se u Predolje na imanje na kome će ostati do kraja života. Nije se ženio, umro je u 78-oj godini života i sahranjen je u porodičnu predoljsku grobnicu.
ANĐA, Spasoja i Petre Komad 1905-1983
Mladu Anđu, zbog slabog imovnog stanja, daju stricu u Mostar. Do punoljetstva, kod više porodica radiće pomoćne poslove, a onda će se zaposliti u fabriku duvana i u njoj raditi do ratne 1941. godine, kada bježi u Predolje.
U fabrici je bila aktivna u sindikatima (o tome je objavio list Oslobođenje u povodu 100 godina fabrike).
Od plate pomagala je braću i sestru na selu, u ratu pomaže oslobodilački pokret, a poslij erata uključuje se u sve aktivnosti nove vlasti. Kuća u Predolju, u toku rata, gorila je više puta, palili su je četnici, kao partizansku kuću. Anđa će iza rata ostati u Predolju, tu će i umrijeti.
Anđa je bila vitalna i krepka, i brza na jeziku, nije se udavala. Poštovana je kao žena dobra srca. Govorila je samo istinu.
MARA, Blagoja i Anice Džombeta 1906-živa
Mara se rodila 2.02.1906. godine u Predolju, a udala se 10.01.1928. godine za Mihajla Andrića u Trebinje. Ima djecu: Čedo, Vlajko, Milenko, Ranko i Česlava. Mara zvana Marijola je stasita i izgledna žena: "kao da nije iz Predolja'" govorilo se. Ustaše joj u jamu bacili muža i dva sina: Vlajka i Milenka. Marijolom ju je prozvao poznati partizanski komandant Vlado Šegrt. Penzionerka je i živi u Trebinju. Marići je vole i posjećuju.
BRANKO, Jovana i ... Trklja 1906-1941
Branko je predratni oficir u Mostaru. Ubile su ga ustaše sa ostalim tamošnjim Srbima. Imao je 2 sina, Duška i Jovana. Pojavom ustaša bio se sklonio kod sestre, ali neko ga je odao i ustaše su ga pokupile. Žena je sa djecom pobjegla ka Srbiji. Predoljani ne znaju o njima, bez kontakta su, ali misle da su preživjeli rat i da su u Beogradu.
STANA, Blagoja i Anice Džombeta 1907-živa
Stana je rođena 3.11.1907. godine u Predolju, udala se 5.10.1931. godine za Gašu Vuković u Bijeljanje na Divin. Ima djecu: Risto, Radoslav, Radoje, Mirko, Ranko i Nada. Stana je bila snažna i umiljata djevojka, i imala je najviše momaka: "Šteta što nije muško, za svašta je Bog dao," govorilo se za nju. Opredijelila se za Gašu "jer joj je dolazio na bijelom konju." Lijepo su vodili brak i lijepo živili, i danas im je lijepo, putuju i obilaze svoju djecu.
ILINKA, Spasoja i Petre Komad 1908-1980
Ilinka se udala za Aleksu Krstojevića i živili su u Mostaru. Imala je dvije kćerke, Dobrilu i Danicu. I one su se udale.
SLAVA, Spasoja i Petre Komad 1910-1917
Od krzamaka umrla je u sedmoj godini života.
DANICA, Spasoja i Petre Komad 1911-živa
Danica se nije udavala, živila je sa bratom Todorom i sestrom Anđom u Predolju. Nije išla u školu. Nakon što je rano ostala bez roditelja, na nju je spala kuća, što se kaže, slušala je 3 brata. Pomriješe svi, ostala je sama.
KONSTANTIN, Spasoja i Petre Komad 1913-živ
Konstantin je završio 4 razreda osnovne škole na Berkovićima, i ostao da živi na očevini u Predolju. Vojsku je služio 1934. godine kada je otiša na Otočac, i opet se vratio u Predolje. Od početka rata učestvovao je u partizanskim jedinicama, po ratu zaustavio se u Zenici, u željezari, i tu ostao do penzije, kada se vraća i živi u Predolju. Oženio se 1948. godine sa Georginom Domazet, nisu imali djece.
MILEVA, Ilije i Mare Komnenović 1914-živa
Mileva se udala za Tomu đuricu-Lugonju u Dabar. Ima radovana i tri kćereke. Govorilo se o njenoj vrednoći iz djevojačkog vakta: "Vazda su joj kuđelja ili pretivo bili u rukama." Sretna je starica.
RADOJKA, Ilije i Mare Komnenović 1919-živa
Radojka je udata za Danila đurica-Lugonja u Hatelje. Ima djecu: Biljana, Vesna i LJiljana. Oko kršne djevojke momci su se otimali, koja je znala lijepo zapjevati: "čuj Marićuše," napominjalo se. I ona je bila u partizanima, od ilegalca, kurira, istaknuti partijski radnik. Tamo se i upoznala sa prvoborcem đuricom. Kćerka Biljana je ljekar u Zenici.
PETAR, Spasoja i Petre Komad 1919-1982
Na moju molbu, o ocu Petru, napisao je Miho:
"Otac Petar je rođen 26.06.1919 godine u Predolju. Potiče iz zemljoradničke porodice, kao šesto i najmlađe dijete u oca Mihe i majke Petre rođene Komad na Hrgudu. Djetinjstvo proveo je u Predolju, osnovnu školu pohađao je na Berkovićima (7 kilometara od sela). Dječaštvo je, uglavnom, proveo čuvajući ovce i koze.
Živio je u porodici slabog imovnog stanja, a i rano isgubio je roditelje, oca čak u trećoj godini života (1922. godine), a majku u petnaestoj godini svog života.
Sve do polaska na služenje vojnog roka, 1939. godine kraljeve garde u Beogradu, živi sa starijom braćom Todorom i Krstom, te sestrom Danom. Negdje iza 1936. godine porodici kreće na bolje, braća stasavaju za zemlju, uvećavaju stado, i taman kad su stali na noge dolazi do okupacije zemle. Rat ga zatiče u gardi, i julskih dana 1941. godine, pješačeći, preko Šumadije do Višegrada, Foče i Zelengore izbija u Predolje. Sa sobom je donio mitraljez i imao ga je čitav rat. A kad su ustaše nasrnule na selo u potragu az oružjem, Petar se otiskuje u neposrednu šumu i ne da nikome u ruke. Po zvuku štektanja mitraljeza seljani su prepoznavali njegov položaj. Selo će se kasnije listom odazvati u partizanske jedinice.
Po dolasku u selo 1941. godine, učestvuje u raznim sabotažama protiv nove vlasti, da bi kasnije postao poznati mitraljezac u odredu Save BeloviĆa u 10. i 13. hercegovačkoj brigadi, a 1943. godine prelazi u sastav 29. udarne divizije, gazi Sutjesku, Neretvu, a u završnim operacijama, preko LJubljane i sjeverne Slovenije, ulazi u Trst. Oslobođenje ga zatiče kao oficira i ratnog invalida.
Poslije rata 1947. godine odlazi u vojnu školu kopnene vojske u Sarajevo, sa dužnosti iz Titograda, da bi po završetku škole otišao na dužnost u vojni odsjek u Zenicu, odakle će u penziju 1956. godine, u čin majora. Nastavlja da radi u skupštini opštine, odsjek za narodnu odbranu, da bi 1972. godine otišao u konačnu penziju.
Marić Petar, učesnik NOR-a (narodno oslobodilačkog rata) i ratni vjni invalid i mirnodopski službenik, odlikovan je sa:
Orden za vojne zasluge, sa zlatnim mačem.
Orden za vojne zasluge trećeg reda.
Orden sa srebrenim vijencem
Orden za hrabrost
Orden za hrabrost drugi put
Orden rada
Plaketa grada Zenice
Ordeni iza ratni (2 ordena)
Petar se u Mostaru ožnio 1947. godine Čapljinkom Radojkom Toholj, daktilografkinjom, rođenom 1923. godine, učesnik rata 1941. Za poslom odseljavaju u Zenicu, tamo im se rađa prvo dijete, Miho, kasnije i Siniša.
Petar je umro u Zenivi 19.08.1982. godine u 63-oj godini života. Uz vojne počasti sahranjen je u rodnom Predolju", završilo je Mihino pismo o ocu Petru.
Pričao sam sa ovim veoma darovitim čovjekom, koju godinu prije njegove smrti, govorio mi je da je naše Mariće (Kosorane i Malopoljane) upoznao 1944. godine u Malom polju i da je još tada znao da smo jedno bratstvo. O Petru govorili su mi Krsto i Zora Marić, sjećaju ga se iz te njegove posjete iz 1944. godine.
DESA, Ilije i Mare Komnenović 1921-1944
O njoj znamo samo toliko da je umrla djevojkom.
SOFIJA, Luke i Mile Krunić 1922-živa
Na moju molbu, o njoj napisao mi je Marić Blagoje (1934):
"Vrijedna, uredna i čista žena – kako djevojkom tako i sada. Uvijek je radila u kući, bila je – stopanica (žena zadužena za kućanske poslove, kuvanje prije svega). I danas je nagone da peče hljeb i pravi – pravi Sofijin sir. Rano je ostala bez roditelja, zbog toga je zentimentalna i raznježena, ali samostalna i pouzdana majka. Pri udaji imala je sreću da je odabrala pravoga muža, deliju, počtena i vrlo vrijedna čojeka, Janka Domazeta iz Predolja, visokih ambicija ali i mogućnosti. I danas je on prvo ime sela, rad je Učiniti prvo komšiji pa sebi. Izvrsno su podigli djecu: Ilija, Jovo, Cvija i Vasilija", završilo je Blagojevo pismo o Sofiji.
DRAGINJA, Luke i Mile Krunić 1924-1930
Nisam o njoj saznao više nego da jen umrla kao šestogodišnja djevojčica.
DANICA, Ilije i Mare Komnenović 1926-živa
Danica se udala u komšiluk za Peru Okuku, i rodila je: Slobu, Branku i Stojanku. Divna je i prijatna žena, nikad ton nije povisila. Poznaje dobro seoske poslove i uspješno ih obavlja. Tiha je ali stigne da uradi sve. Svi je vole: "Ne zna za inat i svađu." Sretni su sa djecom i ima spokojnu starost.
STANA, Ilije i Mare Komnenoviš 1927-1947
Kad je god u našim krajevima umrla dvadesetogodišnja djevojka uvijek je bio objašnjavan dodatni razlog smrti, za Stanu se govorilo da je bila posljeratni agilni aktivista, išla sa sastanka na sastanak, nalijevala se, nahlađivala se i od toga umrla.
ČEDOSLAVKA, Jovana i Draginje Medan 1930-1950
Umrla djevojkom.
RADOSLAVKA, Jovana i Draginje Medan 1932-živa
Na moju molbu, o njoj njen brat Blagoje napisao je:
"U porodici je prema njoj učinjena nepravda, ostavljena je da radi, a ne dadoše je da što uči. Radila je i što je trebalo i što nije, sa lakoćom je obavljala seoske poslove. Nije prigovarala ni na nepravde ni na teškoće. Udala se za Vasu Soldatića, rodila je Biljanu i Gordanu, a i tada je dolazila da pomaže roditelje u poljskim poslovima. Jednom je sa Biljanom došla da prenosi slamu, a kad je dijete vidjelo koliko je to posla začudiće se: "đede, azr ćete svu tu slamu prećerati na mojoj mami?" Bilo pa prošlo napravili su lijepu kuću u LJubinju. Isškolovali su djecu i dočekali su unuke. Sada žive sretno," zavrio je Blagoje sa pisanjem.
BLAGOJE, Jovana i Draginje Medan 1934-živ
Blagoje živi u Zenici u braku sa odvažnom i plemenitom suprugom Mirjanom Cvijanović iz Breze, sa kojom ima dvoje lijepen djece. Upoznao sam ga dobro, vanserijsko čeljade: "Za svašta ga je Bog dao", naglašene je sklonosti ka umjetnosti i neiskvarenog hercegovačkog duha. Ponosan je na svoje pretke. Na moje navaljivanje pristao je da napiše o sebi:
"Blagoje je tipičan Hercegovac, trbuhom za kruhom, osnovna škola – pješačenje u Dabar, gimnazija u Trebinju (kod tetke), građevinski tehnikum u Mostaru, odsjek za dekoraciju u Beogradu u klasi Ace Ignjatovića, pa i visokokvalifikovani firmopisac u Sarajevu. Bavim se grafičkim dizajnom, vlasnik sam reklamnog ateljea 'ABC' u Zenici. Dobitnik sam više nagrada za idejna rješenja. Član sam udruženja likovnih umjetnika i kao takav izlažem u Jugoslaviji i vani (u Belgiji i Čehoslovačkoj).
Hobi mi je atletika, specijalnost 400 metara. Bio sam i prvak Bosne i Hercegovine – 52:00. Za rad u atletici dobitnik sam i specijalne plakete Maršala Tita – promocija u Zagrebu 1967. godine.
Kao jedinak u Marića, na meni je da ostavim trag anšega postojanja, azto izražavam veliku zahvalnost danilu Mariću, koji je pokrenuo ovu akciju i uložio veliki napor ad sve ovo dovrši.
Razmišlajjući o široj porodici Marića, zaključujem o nekim karakteristikama, fizički su zdravi i kršni ljudi. Radnio su i ambiciozni. Ponosni su na porijeklo, odvažni su ali na neki način i rezervisani, ali kad zatreba ili azgusti spremni su dati sve od sebe, tada ih treba podstaći. nedostatak im je kolektivna saradnja koja je nužna za ona najveća ostvarenja. Nastojimo samoinicijativno i pojedinačno, a tako se do uspjeha dolazi teže.
Poruka: Budimo u vezi, posjećujmo se, pomažimo se, budimo jedinstveni – malo nas je", dobrom porukom završio je Blagoje. Rekao mi je da ovo prepišem svojim stilom, ali nije bilo potrebno mijenjati, a ono oko dizajna, odmah sam pomisliti da iskoristim az korice ove knjige. Prihvatio je prije nego sam i predložio.
JOVAN, Branka i ...
Po kazivanju Predoljana Jovan je pilot i živi u Beogradu. Sa njim nemaju kontakta. Do 15 godina dopisaću ovo: Po kazivanju njegove nevjeste Dare (vidi o bratu Dušanu) Jovan nije bio nikakav pilot.
DUŠAN, Branka i ...
Po kazivanju Predoljana bio je predsjednik jedne od beogradskih opština. Ni sa njim nisu uspjeli ostvariti kontakt.
Ovo sam pisao naknadno, do petnaest godina, polovinom 1999. godine u Los Anđelosu. Prije dvije godine, kod crkve svetog Stefana prvovjenčanog u Alhambri (Los Anđelos) upoznao sam postariju gospođu po imenu Dara, koja poodavno živi ovdje, u Pasadeni. Dara je bila supruga ovoga Dušana (mislim da joj je to bio drugi brak), koji nije bio nikakav predsjednik opštine, kako će da kaže Dara. Od nje sam saznao da je Dušan rođen 3.03.1932. godine od majke Desanke, i da je Dušan završio srednju geodetsku školu, i da trenutno živi u Parizu.
ZDRAVKA, Jovana i Draginje Medan 1939-živa
Zdravka se udala za Ranka radivojević, ima sinove Gojka i Valentina. Na moju molbu o njoj mi je rekao njen brat Blagoje:
"Kršna vrijedna i snažna. Bila je dobar đak. Uradila je dosta posla kao djevojka, svuda ju je stizalo. Nije je trebalo kontrolisati. Ulijevala je snagu, volju i sigurnost, sve je htjela da uradi sama, da ne opterećije druge. I ona i muž su ekonomisti. Napravili su kuću na Ilidži. Po običaju pravi su ambasadori Hercegovine, mnogi im rado navraćaju i prepričavaju običaje iz zavičaja. U njihovoj kući rado je viđen svaki gost."
BRANKA, Jovana i Draginje Medan 1944-živa
Branka je udata u sarajevo za Luku Bjela, imaju kćerke Olju i Jelenu. Opisao je brat joj Blagoje:
"Zgodna, vragolasta ali racionalna, po svemu na oca. Bila je veom adobar đak. Nije volila da radi seoske poslove. Uvijek je znala da se snađe, drame je pretvarala u šale. Otac je nije tukao, bila je posebno voljena. Voli drugarstvo i kolektivni život, voli djecu i supruga. Sve stigne, zna za sebe. Završila je ekonomsku školu.
MIHO, Pere i Radojke Toholj 1949-živ
Na moje uporno navaljivanje napisao je o sebi i bratu Siniši:
"Rođen sam 29.09.1949. godine u Zenici, kao prvo dijete u oca Petra i majke Radojke. Djetinjstvo, osnovnu i srednju elektro tehničku školu pohađao sam u Zenici. 1970. godine upisao sam fakultet industrijske pedagogije u Rijeci, na grupi fizika i elektrotehnika i diplomiram u maju 1975. godine. Već sljedeĆeg mjeseca zaposlio sam se u za predavača u metalskoj školiu Zenici, gdje i danas radim.
Sa majkom živim u stanu i nisam se ženio. Volim i mislim da imam dara za tehničke discipline i prirodne nauke. Ne pušim, nisam ljubitelj ni kapljice. Živim dosta dobro i spokojno", završio je Miho kazivanje o sebi.
SINIŠA, Pere i Radojke Toholj 1953-živ
Po kazivanju brat mu Mihe:
"Rođen je 11.03.1953. godine u Sarajevu. Djetinjstvo, osnovnu i srednju školu uči u Zenici. Po završetku elektro tehničke škole zapošljava se u željezaru u Zenici, u pogon energetike, nakon 2 godine upisuje fakultet industrijske pedagogije na Rijeci, matematika-fizika, nakon 2 godine prepisuje se u Suboticu na višu elektro školu, koju će prekinuti i zaposliti se. Živi i radi u Subotici.
Siniša se nije ženio, nepušač je, nije ljubitelj kapljice ali voli društvo. U različitim sredinama lako se snalazi, komunikativan ali i zna sebe."
SANDRA, Blagoja i Mirjane Cvijanović 1964-živa
Sandra je rođena 13.06.1964. godine u Zenici. Nakon srednje škole upisala je akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu. Proputovala je na desetine evropskih zemalja, azvolila je kolektivni rad, putovanja i umjetnost. Jako se poraduje poklonu: dobroj knjizi, gramofonskoj ploči, cvijeću, otac joj dodaje: iskrena je, dobra i stvarna. (Ovako nekako o Sandri govorio mi je otac Blagoje).
SAŠA, Blagoja i Mirjane Cvijanović 1970-živ
Saša je rođen 20.04.1970. godine u Zenici. Bistra i krupna momčina. Uči koliko mu treba, a može više i bolje. Oslanja se na prirodnu inteligenciju. Bojati se djedove tradidicije, jer je sklon jednostavnim rješenjima. Ima talenta za umjetnost, ali tome treba pridodati više radnih navika. Ima sluha i hobi mu je gitara. (Ovako mi je o Saši govorio strogi otac Blagoje.)
nazad na sadržaj
|
| OBRAD SAMARDŽIĆ, osvrt
| |
Rukopis Danila Marića "Marići u Hercegovini" je dosta opsežan materijal, sazdan je od tri poglavlja, koja su različita po svom sadržaju.
Prvo poglavlje obuhvata opšte podatke o Marićima u Hercegovini. Navedena su sva naselja u kojima žive Marići, (njih 82), naveden je broj domaćinstava, nacionalna pripadnost i još neki važni podaci. Porodice su po obimu neujednačeno obrađene, u zavisnosti od podataka do kojih je autor uspio da dopre.
Drugo poglavlje obuhvata porodicu Marića koji žive u Kosoru kod Mostara, kao i porodice koje su se raseljavale iz Kosora.
O porijeklu i nastanku porodice prije dolaska u Kosor pisac nije raspravljao, kao što nije raspravljao ni o porijeklu i razvoju drugih Marića u Hercegovini. Ostalo je nerazjašnjeno i nastajanje imena Marića, što bi razjasnilo mnoge dileme, a posebno krvne i genetske veze Marića. Naglasak u izgovoru imena Marić ne može biti argument da Marići potiču ili ne potiču od zajedničkog pretka, jer je akcentovanje pojedinih porodičnih imena stvar lokalnog govora. Krsne slave kod pravoslavnih dobar su putokaz zajedničkog porijekla, ali ni one nisu uvijek pouzdane jer su se, iako rijetko, ipak mijenjale.
No, poznato je da je istraživanje porijekla porodica težak i mukotrpan posao koga se istraživači gotovo i ne prihvataju, izuzev pojedinaca entuzijasta koji istražuju porijekla svojih porodica, bratstava ili roda. Pokušaj Danila Marića je značajan doprinos na koji treba obratiti pažnju i nastaviti dalja istraživanja, jer "kuća se na temeljima zida".
Dio koji obuhvata biografije Marića iz Kosora, Malog Polja, Maloševića i Predolja govori o Marićima za koje je autor utvrdio da potiču od zajedničkog pretka, a sada su nastanjeni u Kosoru ili su se iz Kosora odselili u navedena sela. Ovim poglavljem obuhvaćene su neke značajke koje će dobro doći istraživačima narodnog života i običaja te migracionih i etničkih procesa. Kroz biografske podatke pojedinaca obuhvaćen je narodni život i običaji područja, pojedina preseljavanja i kretanja stanovnika, te ljudske sudbine i istorijska fakta, što čini veliki doprinos otimanju od zaborava činjenica vezanih za daljnja istraživanja.
Treće poglavlje je autobiografija pisca, koja je detaljna i sveobuhvatna, od rođenja do današnjih dana.
Mislim da je Danilo Marić pišući svoju autobiografiju napisao autobiografiju svoje generacije, svojih vršnjaka i vremena u kome se njegov život i rad odvijao. Nekoliko šturih podataka iz kolijevke, takođe, u predratnom selu mostarske kotline, ratna dječija sjećanja, koja su na njega ostavila, to se vidi, snažan i nezaboravan utisak, ilustruju dio ratne gorčine, koju su trpjela ta mala nemoćna i nedužna bića. Daljnja posljeratna biografija; školovanje, zapošljavanje, rad i ktretanje slično je sudbini većine njegovih vršnjaka, njegove generacije i njegovog vremena.
Sve u svemu, može se reći da je danilo Marić uložio veliki napor u prikupljanju podataka, pisanju i sređivanju materijala, koji bi jednom ozbiljnijom doradom predstavljao još veće bogatstvo naše prošlosti, nasljeđa, tradicije, kretanja i običaja, što se najčešće zaboravlja i gubi.
(Obrad Samardžić, dipl. etnolog, viši kustos u mostarskom zavičajnom muzeju. Mostar 1983.).
nazad na sadržaj
|
| MARIHI U HERCEGOVINI– biografija autora | |
DANILO MARIĆ je rođen 26 avgusta 1938. godine u Kosoru, selu udaljenom dvanaest kilometara od Mostara, glavnog grada oblasti Hercegovine, u državi Bosna i Hercegovina - tada u Jugoslaviji. Kosor je središnje selo u mostarskoj kotlini - Bišću polju, na svijetu najbogatijem rijekama: Neretva, Radobolja, Jasenica, Posrt, Buna i Bunica, koje su ga u djetinjstvu opčinjavale, i znatno uticale na formiranje njegove ličnosti, pa i književnog opusa.
Danilo je mašinac (diplomirani inženjer i magistar tehničkih nauka), školovao se u Blagaju, Mostaru, Trsteniku i Sarajevu. Do penzionisanja radio je 40 godina, (35 godina u Mostaru i 5 godina u Los Angelesu.) Pred ratnim strahotama iz rodnog kraja izbjegao je 3. aprila 1992. godine, i nakon tri godine seljakanja zaustavio se u Los Angelesu, gdje i danas živi.
Danilo Marić je pisac: 9 romana, oko 90 pripovjedaka, and pjesama, pozorišnih drama i stručnih knjiga.
Oženio se 1965. godine sa Danicom Šupljeglav iz Lakiševina (Kosoru susjednog sela).
DANILO MARIC was born Augst 26. 1938. year in Kosor, twelf kilometars from Mostar, capital city of county Hercegovina, in state Bosnia and Hercegovina – accordingly in Yugoslavia. Kosor is cetrically village in Mostar's valley – Bisce polje, with the most rivers in the world: Neretva, Radobolja, Jasenica, Posrt, Buna and Bunica, thay were fascining him in his childhood, and vastly govern to forming his character, and even literature's opus.
Danilo is technician (engener and master degree), educated in Blagaj, Mostar, Trstenik and Sarajevo. He is now retired, worked over 40 years, (35 years in Mostar and 5 years in Los Angeles.) In front of Yugoslavia's war he refuged April 3. 1992. years, and after 3 years dislodges landed
in Los Angeles, he is living there now.
Danilo Maric is a writer: 9 novels, about 90 stories, and poems, drames and expertises.
1965. Years Danilo Maric paired off with a Danica Supljeglav from Lakisevina (village nex to Kosor).
nazad na sadržaj
