 | Danilo Marić |  |
 | PRIČE IZ SVIJETA – 11 priča |  |
DO POLJSKE I NAZAD
– Žalio si se da imaš neprilika oko odmora – otpočeo je prijatelj čim je ušao u kancelariju i sjeo, predložio je: – Nazovi Diskuta, organizovao je zanimljiv odmor u Poljskoj.
Okrenuo sam broj telefona predsjednika fabričkog odbora Saveza sindikata.
– I ti naumio u Poljsku? – dočeka čim je prepoznao moj glas, nastavio je: – Sve je popunjeno, ali kad si ti u pitanju... Koliko mjesta? Šta kažeš? Jeftinije nego kod kuće..! E, mi smo radnički sindikat... Bio sam tamo dva-tri puta da to organizujem. Šta da ti pričam? Tatre, žene... dobro. Tri mjesta za drugu turu, stari si borac, kao veliš, organizacija sumnjiva, pa neka se provjeri na prvoj turi, znam ja tu priču, olajavaju, ali znaš ti mene, a i oni što te priče podmeću, platiće. Dobro, druga tura. Samo da znaš, odmor sam organizovao ja, nema da brineš – završi Diskut.
Sedmogodišnji sin i supruga ushićeni su i sanjare o ljepotama koje naslućuju u poljskim odmaralištima.
Počeće neobičnosti uoči dana polaska prve grupe, na sve strane zabrundaće tvornički zvučnici:
"Važno saopštenje fabričkog odbora sindikata. Do daljnjega odgađa se odlazak prve ture na odmor u Poljsku. Razlozi su tehničke prirode".
Danima trajaće neizvjesnost oko polaska druge ture, nakon što je prva i definitivno propala. Supruga i sin, svaki dan, dočekuju me tražeći objašnjenja, a ja ih nemam jednako kao što ih – nema ni Sindikat. Datum najavljenog polaska primaklo se na tri dana. Neizvjesnost je sve zrelija, i na sve strane zahtijeva se konačan plan putovanja. I opet, po ovom pitanju, oglasiće se fabrički zvučnici:
"Radnici koji putuju u Poljsku na odmor treba da dođu na dogovor u salu Radničkog savjeta. Sastanak će se održati danas u trinaest časova", konačno...
Sala ima dvadesetak mjesta, a nas je stotinjak, prisjetih se primičući se naznačenoj prostoriji. U sali je zasjedao Radnički savjet, i mojoj brizi nije ni bilo mjesta.
Čekali smo Diskuta i pričali glasno. Iz sale su molili za tišinu. Nestrpljenje se pojačavalo, prošla je "akademska četvrt". Kad se Diskut pojavio i ugledao gomilu bijesnih ljudi, zbunio se ali i brzo pribrao.
– Drugovi, hajdemo u park, kod bazena – reče i stavi se na čelo kolone.
– Predsjedniče, ne može se od smrada prići bazenu, riba je pocrkala i smrdi. Znaš kakav je naš bazen – trčkarajući za Diskutom ubrzano je govorio jedan od budućih putnika, koji je očekivao važno rješenje o besplatnom njegovom odmoru. Nije ga slušao, grabio je krupnim koracima. Uz pomoć drugova otpočeo je sastanak.
Vozač autobusa je okačio kartu Evrope o platan i montiračem za gume mlatarao po mapi, i govorio:
– Da vi objasnim kuda ćemo voziti – glas je njedrio, a kartu zaklanjao prirodno razvijenim šoferskim plećima.
Diskut je razlistio hartiju i oslonivši je na koljeno pisao i povremeno mitraljirao pogledima prisutnu radničku klasu. Utonuo u misli, a kad izroni oglasi se diskutovskim glasom.
– Prekini ti s tom degenečinom – izgalami na vozača, nastavi: – Važno je da ti znaš kuda treba voziti – a onda se obratio nama: – Drugovi, najprije, da vidimo koliko će ko džeparca?
Kad se uvjerio da smo se odčudili novom plaćanju, nastavio je:
– Putuje se preko Subotice, Segedina i Budimpešte u Zakopane. Na Poljskoj granici, u mjestu Poljski Češanj, sačekaće nas poljski sindikilni drugovi, po utvrđenom dogovoru, dana – prvi osmog hiljadu devetsto sedamdeset i treće godine u sedmanaest časova. Smještaj je obezbijeđen u hotelu "A" kategorije, ime hotela, nažalost, još ne znamo. Dogovorio sam sa poljskim drugovima da pribave, na crno, zlote za džeparac, po kursu koji je četiri stotine posto manji od zvaničnog. NJima trebaju dinari za odmor njihovih radnika u Jugoslaviji, i to je prilika koju treba iskoristiti. Izvolite, izjasnite se pojedinačno, koliko ćete uložiti dinara. Zlote ćemo podjeliti čim pređemo poljsku granicu.
– Druže predsjedniče, molim vas, da li je tačna vijest, da se pri ulasku u Mađarsku i Poljsku, sa obje strane, po njihovim zakonima, mora zamijeniti propisana suma dinara za njihovu valutu, po njihovom vrlo nepovoljnom kursu? – pitao je jedan, očigledno zabrinut radnik?
Diskut se samo na tren zamislio te će uvjerljivo, rutinerski:
– Da, tačno je. Ali ja ću to srediti, sa tamošnjim ambasadama, jer kroz Mađarsku je tranzitni prolaz, a u Poljskoj je sve već plaćeno. I to da vas obavjestim – okrenu na drugu: – Putovanje će se odvijati u koloni, naprijed će ići autobus, slijediće petnaestak privatnih putničkih automobila. Ostala pitanja ostavite za prekosjutra, za konačan dogovor, u isto vrijeme i na istom mjestu.
Prekosjutrašnji najavljeni sastanak nije održan, predsjednik je imao važnu diskusiju u opštinskim forumima, objasnili su, nakon jednočasovnog nametnutog sunčanja kod bazena.
***
Kolona se formirala, očekivali smo Diskuta da održi najavljeni govor i odobri odlazak. Nakon akademske četvrti doplovi i Diskut. Priđoh mu.
– Teško se može održati kolona do Poljske. Strah me, želio bih da znam zborno mjesto i ime hotela u Zakopanima, u Poljskoj – rekoh.
– To i nije tvoj problem! – presiječe me: – Vozi za mnom i uvijek ćeš biti na dobrom putu.
Sačekao je da se okupimo, i nakon nekoliko riječi o ciljevima socijalizma i sindikata u duhu jedne od sjednice CK, rekao je:
– Ja ću ići prvi, ispred autobusa, ostali pratite autobus. Večeras ćemo spavati u hotelu "Sport', koji se nalazi na putu Subotica-Palić. Sutra smo na konaku, kao što znate, u Zakopanima, a hotel se zove "Bjelska". A sada krenimo i držite se kolone – objasni i žurnim koracima priđe službenom automobilu, uđe, zavali se i ispruži ruku kroz otvoren prozor, pokaza u smjeru Poljske i naredi: – Kreni!
U kanjonu Neretve cesta me stalno podsjećala na profesora mehanike Miškovića i njegov iskaz za putanju: "Putanja je uzastopni položaj pokretne materijalne tačke", a izlomljena kolona vozila podsjećala me je na gmizavca u žurbi za lovinom. Neretva, kao da je našoj koloni prkosila brzinom, hukom, modrinom i zavijutcima. Iz suprotnog pravca, na tren kao da će da udari, pa onda neće i odmakne se, pa opet nasrne, poigravajući se sa šarenim gmizavim uljezom, kočoperila je moć vjekovnog gospodara, samo njoj prohodnog i dopuštenog kamenog hrama. A i ona, kolona, kao da je prihvatila igru, uzgmiže povisoko, da postigne zalet, previje se i kao da će da stane, uspori, pripremi se, nanišani protivnika i krene u siloviti spust, pravo u bok plavojke. Kad se približi gaspodarici anđeoske ljepote, uplaši se uljez, naglo okrene, uspori kretnju i posmatrajući do neba visoke litice, odabira najveću, kreće joj u njedra i zadnjim damarom, zadihan, štekćući uspentra se na vrh. Tamo je drugi svijet; sunčani okoliš, vreo kamen, vrijesak i kadulja, vrapci i orlovi, a dole tmina i plavojka u njoj, onemoćala, uska i neprekidna, hrve se sa dubokouskim i nepreglednim usjecima, boreći se nestajala je i iskobeljavala se. Najslabija je na rogastom zavijutku i tamo je treba udariti, zakljčivala je i pohmanitalo se sunovraćala kroz tminu zavijutku u bok, ali kad mu se približila i ugledala jedru i gizdavu Neretvu, usporila je, izmijenila odluku i pobjeđena nastavila kanjonom pognute glave.
Kao i svaka vojska poslije izgubljene bitke kolona se raspala.
Autobus je jurio za Diskutom i izgubio ga, automobili su jurili za autobusom i izgubili ga. Pratio sam automobil koji je vozio ispred mene, i kad se zaustavio kod Olova utvrdio sam da je izgubio vezu sa automobilima ispred sebe. I nas dvojica raziđosmo se.
Hercegovačko sunce je pržilo, a ovo bosansko kao da hladi, dozvolilo je nebu da ga zasjeni, i vlagu u suvoću udjene. Sunce iznad promaljalo je, gubilo se i izgubilo pred naletom mokrine koja poče polagano da prijeti sindikalnim samoupravljačima. I sivi asfalt, pred naletom mokrine, popusti i zacrni, a jedan tvrdoglavi radnički samoupravljač nije popusutio pa će se naći oči u oči sa brdom... Naiđoh na njega, čekao je miliciju i zapisnik protiv kiše. Zdrav je pored skrhanog automobila.
– Za mene je odmor u Poljskoj završen – žalosno će primakavši se mom uhu.
Svaki put kad se nađem u Bosni, misli mi odlete rođenoj Hercegovini. Ne znam zašto, ali svaki put imam potrebu da ih poređujem. Obje su brdovite sa dosta tekuće vode. Hercegovačka vrela brda odgoje kremenog gorštaka, i stalno mu prijete žegama, golotinjom i kamenjarom, a bosanska iznjedre merakliju, pa mu razastru zelenilo, pitominu i omamu šumskog ugođaja.
– Divna je Bosna – rekoh, prisjetivši se da nisam sam u automobilu.
– Stvarno je lijepa – prihvati supruga.
– I velika je – dodah.
– Da, golema je!– potvrdi i nastavi šaljivo: – Kad bi je još i ispeglali, kolika bi tek bila.
Napustismo brda, pređosmo Savu i rodnom, ali za vožnju jednoličnom ravnicom, stigosmo do Petrovaradinske tvrđave, gdje smo naumili da se odmorimo. Nakon što smo se osvježili i obišli velelepnu balkansku stražaru, krenuli smo prema automobilu.
Sin se igrao ključevima i izgubio ih, bi saznanje koje razvali putujuća raspoloženja. Trebalo nam je pola dana da na njih nabasamo u parkovskoj travi. Za planirano razgledanje Novog Sada, zbog ove okolnosti, nije ostalo vremena, žurili smo na dogovoreni konak u hotel "Sport".
Blizu smo, supruga prati nazive hotela sa desne, a nas dvojica s lijeve strane ulice. Prođosmo čitav Palić ali ime hotela ne zapazismo. Vratili smo se u Palić i ponovili razgledanje. I tako još dva puta! Raspitivali smo se, ali nam niko o tom hotelu ne znade što reći. Popričasmo oko onoga što nam je činiti. Supruga će odlučno:
– Neka ide k vragu i hotel i novi trošak, nećemo se vraćati, vozi naprijed – i krenusmo ka mađarskoj granici.
Zaustavi nas rampa i ne baš učtiva žena. Naredi da, po zvaničnom kursu, zamijenimo dinare za forinte. Opisah našu organizaciju sindikalnog odmora i intervenciju druga Diskuta u ambasadi, te da nam forinte nisu potrebne, jer kroz Mađarsku smo u tranzitu... Nakon što me saslušala kaza će:
– Ja ne znati šta ti pričati, ja Diskut ne znati!? – i strogo nastaviti: – Dati dinari ili ići nazad u Jugoslavija?!
– Dati dinari – brzo sam uzvratio i odbrojao zahtijevani novac, zgrabio forinte i krenuo u roj mušica koji nas je pratio već desetak kilometara. Kada se prednje staklo krvavom masnoćom zasjenilo, pa nisam mogao da vidim put, zaustavio sam vozilo i čistili smo ga. Opet sam kratko vozio, zaustavio se i duže smo čistili, opet vozio, zaustavljao, čistili... Neobične neke mušice, nebrojeno ih je. Inenada sinčić ugleda kuću i zaklikta. Priđosmo. Bijaše motel. Bez dvojbe ušli smo i prenoćili.
Pred nama je put za Budimpeštu.
"Mostovi, trgovi, spomenici, Budim, kupleraji, (šteta za kupleraje! )..." prisjećam se često ponavljanih djedovih sjećanja, koji je služio vojsku u Pešti, u nekoj regimenti Austro-Ugarske carevine. Kojim pravcem u Budimpeštu dogovaramo se? Na Dunav, pa nekako uz njega do mostova sa razglednica, usaglasismo se. Naiđosmo na Dunav, mostove i ogromno parkiralište. Opušteni, siti, ispavani i raspoloženi za obilazak velegrada pošli smo uz vodu stotinjak metara, do onog veoma poznatog mosta sa razglednica.
Mostovi premošćuju Dunav i povezuju Budim i Peštu u Budimpeštu, zadivljuju ljepotom i maštom graditelja. Svi su lijepi, ali se dva izdvajaju smjelošću i lucidnošću konstruktorske maštovitosti. Ogroman most visi o zategnutim žicama, dvije žice, pomisao vodi na strah da se ne prekinu, ali kad se na njega dođe, pa se uvjeri u čvrstinu konstrukcije, i kad se shvati da "žica" nije žica, i vide nepregledni tereti i vozila, strah se prelijeva u sigurnost i želju da se most prepješačenjem dublje doživi. Dva velelepna mosta, zadužbine jednog bračnog para. Onaj lančani je carice Elizabete, Mađari su za nju imali velike simpatije i ostaviše mostu njeno ime, a most njegovog veličanstva cara Franje prekrstiše u Saborčak (Most slobode).
Kao što izvijena žirafa nadvisuje sve životinjske vrste u krdu, tako i spomenik Arfodu dominira zdanjima ovog dijela Pešte.
Obilježavajući milenijum od dojahivanja avarskog plemena u ovu evropsku pitominu, u prošlom vijeku, zamišljen je i uspješno izveden dostojan spomenik davnim precima – došljacima. Gledajući ga, na čas, posmatrač ugleda sliku raspojasane konjičke horde sa Arfodom na čelu i šest vjernih poglavica koji su se stavili na čelo vojnički organizovanih grupa. Sugestivni kipovi sedmorice vođa na konjima, predstavljeni su snažno, pa iako pod oružjem, doimaju se toplo.
Kad se posjetilac približi spomeniku kralja Ištvana, pa mu se ukaže veleumjetnički reljef, na kome dominira prvostolični crkveni dostojanstvenik u činu krunisanja, ne može a da se ne prisjeti dosadnih lekcija strogog profesora istorije i suhoparnih objašnjenja o politici ugarskih kraljeva, koja ih je vodila čak do rimskog pape. Ovdje su te lekcije drage, zanimljive, rado viđene, jasne i žive, ovdje se i istorija doživljava kao predmet od potrebe.
U kratkoj posjeti velikom gradu neizostavan je obilazak crkve.
"Ovdje treba vidjeti Matijinu", preporučio je zapitani građanin.
Nađosmo je. Bogomoljka je dostojna imena i grada, rađena je u gotskom stilu sa bogato ukrašenim ikonostasom i mnoštvom umjetničkih djela. Za vrijeme turske okupacije, grad je preživljavao mnoge nedaće, kulturni centri su urušavani. Matijina crkva je imala sudbinu da joj dozidaju munaret, to joj je omogućilo da nastavi u službi Svevišnjem, samo što su se bogomoljci smijenili, umjesto kršćani molili su muhamedanci.
Ogromna kraljevska palata iz doba baroka, smjenjivala je namjene i gospodare, rušena i podizana, danas predstavlja kulturni centar nacije.
Svaki namjernik o gradu ponese poseban utisak po kome ga pamti, ponekad je to neki detalj, spomenik, muzej, most... U Budimpešti bi mogli biti najzanimljiviji psi. Svuda su oni, na stanici, u tramvaju, ulici, parkiralištu, parku... Psi i psi. Svih rasa. Kad bi ti ljubimci pravili mapu svijeta, i kad bi odlučivali o prijestolnici, pa se prebrojavali gdje su najbrojniji, najljepši, najslobodniji i najveseliji, odabrali bi ovaj grad. Budimpešta je pseći centar svijeta. Nisu ni ovdje uvijek razumijevali pse, trijebili su ih, progonili, ubijali. Bio je to težak period u psećoj istoriji poznat pod nazivom lutalica. Preživjeli su, oporavili se i nastavili življenje u organizovanom ljudsko-psećem svijetu.
Puni utisaka i odebljalih nogu, posjedali smo u automobil u namjeri da nastavimo put ka sindikalnom odmaralištu u Poljskoj. Jako sunce pregrijalo je vazduh u automobilu i podsjetilo na djeda koji se nekada družio sa ovom vrućinom u debeloj carskoj odori, sa šufericama, cokulama, uprtačima..., nazvah djedu pokoj duši i posegoh za zapuštanjem automobilskog motora.
Starter se ne oglasi. Uspaničih se, jer je automomil nov. Pored nas je automobil sa "CS", iz koga iziđe vlasnik, priđe nudeći pomoć.
"Pomagaj pan Čeh!" povikah.
Sakupi Čeh moj i svoj alat, zagrnu rukave, uđe u motor i poče da pretražuje. Poslije sat vremena odusta. Rukama je objasnio da je greška u struji, ali uzrok ne može da utvrdi.
Prljavih ruku i mokar od vrelog čelopeka gubio sam strpljenje, supruga i sin su i zastrašeni. Odmakoh se do dunavskog keja, da se priberem. Neka svoga i u gori vuka, prošaptah kad ugledah dvadesetak metara iza nas, nevjerovatnost, pristizao je pa se parkirao naš autobus, onaj sindikalni, onaj što smo ga juče izgubili.
"Evo naših!" podvrisnu sinčić.
"Hvala bogu da se i ovo moglo dogoditi", dodala je supruga.
U tuđini poletješe suze radosnice. Priskočih do dvojice godinama znanih vozača.
– Pomagajte braćo! – prozborih i objasnih slučaj.
– Sačekaj nas, doći ćemo pola sata prije ostalih, oko tri, dok se malo opružimo i obiđemo grad. Sredićemo to. Hajde i ti prošetaj. Dođi u tri – reče Spaso Vučina, čovjek sa kojim sam bio vrlo blizak. Oslobođen brige zbog kvara automobila, krenuli smo da vidimo i Ribarsku tvrđavu, što je supruga bila predlagala a ja odbijao.
Da je više svježine i opuštenosti bilo bi divno posmatrati osam desetina Budimpešte, koliko se sa ovog vidikovca može vidjeti. Ja sam najčešće gledao u pravcu automobila.
Vozači nisu došli u tri.
Odmoraši su se okupljali i ispunjavali autobus. Stigao je i zamjenik vođe puta. Pitam ga za sve ono što nam nije kazano oko smještaja u Poljskoj. Bio je on maloprije u ambasadi, raspriča se, dobio je teleks iz Poljske, ne zna baš sve šta piše, ali je uspio razumjeti da, iz nepoznatih razloga, trebamo ići na udaljeniji granični prelaz, udaljeniji skoro tri stotine kilometara od planiranog. Zagubio je putničke automobile, pa o tome ne može da ih obavijesti..., požalio mi se.
– A ti, kuda ćeš, odaberi sam? – ostavio mi je na volju.
Svi putnici došli su prije vozača, posjedali su i nestrpljivo su očekivali nastavak putovanja. Konačno stigoše i vozači. Zaboravili su na mene, pratim im izraze lica. Povrijeđen sam. Uspjeh da uveselim lice, prije nego im pođoh u susret.
– Hoćemo li drugovi, moj automobil...? – prozborih.
– Znaš šta, ipak je najbolje da potražiš neki auto-servis. Znaš, ko zna šta je u pitanju, i imamo li alat za to – reći će mi dosadašnji prijatelj Spaso?
– Bogami, to ti je najpametnije – podrža i drugi vozač.
Nisam uspio ništa da kažem. Gledao sam kako odlaze ka autobusu, na tren mi se zamaglio vid, stajao sam kao da sam nijem. Supruga mi priđe, i kad sam očekivao da će mi prigovarati ona je počela da me tješi, napomenuće i da izgledam vrlo loše. Pravdao se promjenom klime.
Zgrčenog lica sjeo sam za upravljač, pa kazah supruzi da pokuša da pogura vozilo, nadajući se da ću ga zapustiti na taj način, ili da ću bar ostaviti utisak na sindikalne drugove i saputnike, zazvati njihove savjesti i samoupravljačku solidarnost. Nažalost, naše hrvanje dojmilo ih je na suprotan način; smije se sindikalna raja, drag joj i svoj belaj, a u tuđem i uživaju. Vozači zatrubiše u znak pozdrava i autobus ode. Moje oči, odista, krvavile su i uzavirale.
Ovu predstavu, sa strane, posmatrao je ugojeni vozač kamiona, koji mi priđe, otvori haubu motora, i poče da zaviruje u akumulator. Odvraćam ga govoreći da je akumulator nov, i da sam juče dosuo vodu. Na sreću Mađar ne razumije naški, pa nastavi da kontroliše vodu u akumulatoru. Ode do svog kamiona, pokrenu ga i pritjera, iz kabine izvuče dva električna kabla i litar vode, koju izli u žedno olovo. Zatim kablove poveza sa kamionskim i mojim akumulatorom i dade znak da upalim.
Motor zabruja. Supruga poljubi Šandora u obraz, a ja čvrsto stisnuh šofersku ruku, te automobil usmjerih ka benzinskoj pumpi, gdje ću kupiti destilisanu vodu, pri tom nisam mogao da se isčudim kako je akumulator od juče mogao da potroši toliko tečnosti.
Našli smo benzinsku pumpu, smatramo to uspjehom jer ih je neobično malo, a saobraćajni znaci ih ne najavljuju. Napojio sam akumulator i konačno usmjerio automobil u pravcu Čehoslovačke.
Udaljavajući se od gradskog meteža i raspoloženje se popravljalo.
– Tata, zašto ne daješ migavac? – muško dijete pa se petlja u tehniku, mislim i ne obraćam pažnju, ali, dijete je uporno: – Tata, ti ne daješ migavac! – i bi u pravu.
Nakon zaustavljanja vozila ustanovio sam da su pregorjele čak tri sijalice, od migavca i svijetla. Zamijenio sam ih rezervnim. Zbog oštećenog akumulatora morao sam da vozim brže da bih odmakao što dalje do prvoga sumraka.
Psihološko opterećenje kome sam bio izložen djelovalo je na stomak, koji će me usput satjerati u kukuruz. I to prođe.
***
Stigosmo na granicu. Zatekosmo samo jedno uniformisano lice, koji nas je gledalo začudno. Dođe još jedno. I još jedno. Posmatraju nas sve začudnije. Ne mogu da proniknem u razlog takvog njihovog odnosa, o tome sam razmišljao, pa ću se prisjetiti i pretpostaviti da ovakvo njihovo ponašanje povezano sa današnjom da idemo na onaj znatno udaljeni granični prelaz.
Onaj što se pojavio zadnji odvede suprugu. Mene dograbi srednji.
"Ostavi moju mamu!" rasplaka se dijete.
NJu ne puštaju, zamakla je u zgradu, a mene vratiše djetetu.
Pojavi se i četvrti, u odori je automehaničara, uvuče se u moj automobil, sav je u želji da potvrdi uvjerenje da u njemu ima nešto što ne treba. Psuju i od "tave držak". Pretresli su sve od izduvne cijevi do prednjeg svjetla. I nisu našli. Ne moraju ni naći, prisjetih se da su mi pričali neki slično optuživani, napišu da su našli, a to je na sudu isto kao da i jesu našli.
Pokupiše gomilu papira, uhvatiše me za ruku, i sina, uvedoše u zgradu. Upravo su kontrolisali suprugine nokte. Dijete pritrča majci. Oniži debeljuckasti i podbuli službenik razlistio je stotinjak listova mojih papira, a skladna plavuša razlistava mene i vadi ono što i ne može biti u papirima. Ispitivanje:
Ime, pripadnost sindikalnom pokretu, zašto sam u partiji a nije otac, zašto živim u Bosni i Hercegovini, i mnogo drugih – zašto? Udružili se i postavili puno pitanja o papirima i tekstu koji nije napisan. Branio sam se zauzetošću na radnom mjestu, pa nisam stigao da dovršim knjigu o porijeklu porodice, govorio sam im da idem na petnaestodnevni odmor i da ću u hotelu, u kome ću imati uslove i vremena, da završim rukopis koji je gospodi na stolu.
Konačno će podići rampu i stupićemo na čehoslovačko tlo. Žurno sam vozio u želji da se što prije udaljim od zvaničnika i samotnosti u kojoj smo već dugo. Dok smo bili na granici ni jedno vozilo nije došlo ni otišlo. Pusta je cesta. Ni na putu nikoga ne susretosmo, to nas zabrinu i podsjeti na poluprevedeni teleks, koji je upućivao na trista kilometara dalji prelaz. Cesta je savremena, široka, kvalitetna ali samotna. Vozimo i ne razgovaramo. Nailazi usjek i krivina, a iza nje stotinjak kubika svježe istovarenog pijeska, na cesti u usjeku. Bezljudna nepremostiva prepreka.
Zatečeni smo između zasuna i negostoljubivih zvaničnika, a između njih nema raskrsnice. Okrećemo se i vozimo u nazad. Ubrzo uočismo makadamski puteljak koji se odvajao od glavnog druma. Pogledah u suprugu, ona klimnu glavom, i nađosmo se u šumi. Domalo, na osami, ukaza se kao biser bijela zgrada, kao da je sanatorijum. Priđosmo do kapije, dočeka nas muk, nedjelja je, prisjetih se. Pozvah. Ukaza se veoma izgledna žena srednjih godina, čudila se i radovala našoj pojavi. Da bih opravdao razlog uznemiravanja zamolio sam vode za dijete.
Žena uđe u kuću i donese hladne mineralne vode. Bojažljivo sam govorio o brizi i položaju u kome smo se našli. Bila je nježna i spremna da pomogne, ali nije pokazivala volju da raspreda o našoj pojavi i položaju, rekla je da smo sretni samo zbog tog što smo Jugosloveni, i dodala da voli naše hrabre narode. Potom je iz kuće pozvala muškarca, prišla mu je i sašaptali su nekolike rečenice, otpravila ga je u garažu, vratila se i saopštila da će nas on kroz šumu izvesti na drugu cestu.
Nakon pola sata šumske vožnje dokopali smo se cestovne gustoće i ponovo se zaokupili akumulatorom i sumrakom. Vozio sam hitrije nego obično. Putujemo masivom Tatri. O njima smo slušali i čitati pripremajući se za putovanje, radovali se pri pomisli da ćemo ih upoznati i uživati u njihovim ljepotama. Umjesto njih vidjeli smo akumulator.
***
Oko dvadeset i jednog časa stigli smo na čehoslovačko-poljsku granicu. Prišli smo rampi.
– Tata, eno naših! – prenu me sin.
Desno, na parkiralištu bilo je pet automobila mostarske registracije. Priključismo se grupi od devetnaest putnika. Sretan da smo našli svoje pozdravih ih:
– Šta tu radite? – upitah.
Ovdje su već četiri sata, rekoše. Vođa puta je na drugom prelazu, psuju Sindikat, prijete Diskutu. Jedva sam shvatio nesporazum, Poljaci im ne daju da uđu u zemlju dok ne zamijene 500 dinara po čeljadetu, po zvaničnom kursu, za domaću valutu – zlote. A to je mnogo novaca, i neke porodice ga doista nisu imale.
Zahvaljujudi ocu koji me učio: "Kad ideš na put ponesi rezervni novac, ponašaj se kao da ga nemaš, ali ga ponesi, ne daj bože nevolje, neka ti se nađe", tako da ni ovoga puta novac meni nije prepreka.
Grupa je izabrala drugove A. i M. da nas predstavljaju i predvode. Po odobrenju graničara telefonom su nazivali jugoslovensku ambasadu.
Hotel sa nazivom "Bjelska" u Zakopanima ne postoji, saopšten nam je konačan mješoviti nalaz. Nakon ovoga grupno nagrnuli smo na ljude zadužene za čuvanje granice, upustili smo se u diskusiju, ali pokazaće se da ni domaći nisu bez sindikalnih iskustava, nadiskutovali su nas, i uz prijetnju oružjem, udaljili nas dvjesta metara od zgrade.
Na velikoj smo nadmorskoj visini, hladno je kao mostarskim februarom, i vatru smo naložili, nadlijeću nas avioni jedne vojne velesile, graničarima postajemo nezgodni, pa će nas udaljiti još dvjesta metara. Ni vode ne daju, prijete narodnom milicijom, i ženski svijet uspaničiće se.
Drugovi A. i M. organizovaše sastanak ispod najbliže tatre, pozvaše se na samoupravni sistem, po kome smo u ovim okolnostima svi članovi privremenog radničog savjeta, (zbog malobrojnosti kolektiva), predložiše i usvojismo odluku po kojoj smo u vanrednom stanju, zatim da njih dvojica trebaju da uplate otkup, sa novcem koji ćemo zajednički prikupiti, sa ciljem da pređu granicu i nađu hotel "Bjelska", i stupe u vezu sa poljskim i našim sindikatima, te da se na taj način riješi pitanje prelaska preko granice svih članova grupe. I odoše.
Dijete drhti i plače od hladnoće i umora. Prilazi Muja, najstariji iz grupe.
– Poginuće to dijete. Čini nešto – obrati mi se.
– Muja, država je to, mora se platiti!? – uzvratih.
– Jeftinije je i to nego dijete – kočoperno će Muja.
– A odgovornost prema grupi? – prošaptah.
– Neka to bude moja briga, sad ću ja. Imaš li novaca? – povrati se da upita. Potvrdih. Muja sazva grupu, predloži dnevni red, i jednoglasno usvojiše da mogu da uplatim otkup valute, ako imam novac.
U boljem raspoloženju pristupih rampi i zvaničnicima pružih novce. Iskrsnu nova nevolja.
– Primamo samo novčanice od po 50 dinara – saopštiše i vratiše mi novac.
U prvi mah to shvatih kao šalu, ali ne bijaše. Nakon dužeg moljakanja i dječijeg zapomaganja, popustiše i primiše moje veće novčanice. Pređosmo na poljsku stranu. U tom trenu otkucavalo je ponoć na obližnjem crkvenom tornju.
Prvi na koje natrapasmo u Zakopanima bijahu A. i M. Nisu pronašli hotel Bjelska, u raspoloženju okoponoćnih ljudi bez konačišta, stoje oslonjeni uz rasvjetni stub i čekaju, ni sami ne znaju šta. Nakon što parkirah automobil priključih im se. Dogovorismo se da pomoć potražimo u milicijskoj stanici, i pođosmo sva trojica. Supruga je molila da je ne ostavljam u automobilu – strah je. Pošao sam. Istovremeno govorili smo na nekolika svjetska jezika, a najviše smo se služili ručnim. Naravno, oni nas ne razumiju. Okrenuh na ruski, jedva su shvatili da tražimo mostarsku raju i hotel Bjelska. Milicioner po milicioner, pristizali su i okruživali nas, telefonirali su i jednako vrtili glavama. Dozvan je i šef policijske stanice, i on će se dobronamjerno uključiti u nadi da će autoritetom riješiti slučaj "Hotel Bjelska". Svi su se umorili i odustali od daljnje potrage: "Ne možemo vam pomoći", poraženo će saopštiti i okrenuti se svojim redovnim poslovima.
Zamolih da mi pomognu da pronađem hotelsku sobu. Uzalud su pokušavali, sve je popunjeno, ali stavljaju mi na raspolaganje automobil i milicionera, sa kojim ću i poći i ići od hotela do hotela, i uzaludno razbuđivati mrgodne recepcionare.
Odustali smo i od ove potrage.
A. i M. vraćaju se na granicu, milicija meni savjetuje da dijete i ženu vodim na željezniču stanicu, u čekaonicu, jer je tamo bezbjedno i toplo. Odoh po njih. Nađoh ih – plaču u duetu. Supruga nikako neće u čekaonicu. Zapustih motor, da bih uključio grijanje. Ubrzo pospaše.
Sjedeći u automobilu razmišljao sam o imenu "Bjelska" i hotelu. U jednom trenu pomislih, možda to i nije hotel, možda je ime preduzeća sa kojim se vrši sindikalna razmjena, a organizator, drug Diskut, iako je primjeren u zastupanju radnika u fabrici, ipak malo šta zna izvan fabričke radionice, a pogotovo ne zna o tuđim državama.
Oglasila se svjetlost dana, razbudili smo se i dogovorili za posljednji pokušaj traženja, bilo čega što nosi ime Bjelska. Zaredali smo sa kraja gradića, vozili iz ulice u ulicu, do posljednje. Razočarani, donijeli smo zajedničku odluku da produžimo do Krakova, i da tamo ostanemo onoliko dugo koliko nam bude trajalo novaca. Zatečen na periferiji u uskoj ulici, a u namjeri da zaokrenem automobil, vozio sam podosta, jer nisam naišao ni na jedno proširenje ili raskrsnicu. A kad sam konačno naišao na proširenje i počeo da zaokrećem, gotovo da nisam povjerovao očima, pored osamljene kuće, na proširenju ulice, bila su parkirana tri automobila – mostarske registracije.
Nakon što sam i ja parkirao uz njih i izišao iz automobila, u rano jutro kad još niko nije bio na ulici, i okretao se u namjeri ne bi li koga vidio, tek tada uočih, na podebljem kocu zakovana je omanja letva, na kojoj piše: "Odmaralište Zavoda samohodovBjelsk
a".
***
Sindikalno rukovodstvo bijaše već na okupu, na sastaniku sa nezadovoljnim odmorašima, diskutuju, povisuju glasove, psuju, prijete... Nakon što sam, sa djetetom i suprugom, sjeo na stepenice, slušao sam ih i upoznavao se sa zatečenim stanjem:
– Klozet bez vode...
– Bračni parovi izmiješani po sobama...
– Ja ću da se vratim u Mostar...
– I ja...
– Bogami, ja neću...
– Mogu li i ja s tobom?
– Diskut i njegov hotel "A" kategorije...
– Ovo je Diskutovo maslo, a gdje je on..?
– I zlote nam je pokrao...
Umorni, pospani, gladni i neveseli, poduže smo sjedili na stepenicama u holu i nijemo posmatrali razljućene ljude.
Šest sindikal-odmaraoca napustiće hotel toga dana, osam idućega... Moja čeljad izdržaće šest dana.
Muja se razbolio. Inače je boležljiv i star čovjek, pa ga je temperatura slomila i zabrinula. Okupismo se tim povodom, ozbiljniji muškarci, i posjetismo ga u sobi. Posjedali smo i bili tihi. Nije mu bilo dobro, gušilo ga, žalio se i molio da otvorimo prozor.
– LJudi, Muja bunca! – reče jedan mladić.
– Neka te je stid, balavče! To da kažeš starijem, uz to i bolesnom čovjeku – pobuni se jedna žena.
– LJudi, ozbiljno vam kažem! Traži da otvorimo prozor!? Ta vidite da soba nema prozora!
– Momak je u pravu! Pa da, buncam, ovo je kokošinjac bez prozora – pokuša i Muja da se našali.
– Ja ću njega izliječiti – reći će S. momčina iz Mujine sobe, pa poskoči i iziđe iz sobe. Domalo momčina će se pojaviti u društvu sa mladom Poljakinjom, pa će zamoliti je da ih ostavimo na samo. Kasnije, pričaće Muja.
"Ovo je moj cimer, bolestan je i treba ga liječiti", Poljakinji rekao je S. čim su ostali sami. Latili su se za rakiju i krpe, izmasirali ga i pokrili po glavi."
"Ne smiješ otkrivati glavu, inače ćeš navući još višu temperaturu", rekli su mu.
– Tek tada uhvati me vatra – pričaće Muja: – Vrti mi se, kao da sam se otisnuo niz klizavu podlogu, na trenove priviđao mi se Mostar, Kujundžiluk, mladost i slatke kuće, jasno čujem kikotanje djevojaka iz mladosti. Idvaja se zvonki kikot koji me potsjećao na milovanje histerične Habibe. Glas je postajao kričaviji i brži, pretvorio se u slatko Habibino jecanje. Zapamtio sam te čudne i drage milosničke glasove. Ovo nije dobro, kažu, pred smrt se ukazuje mladost, pri visokoj temperaturi naročito. Jecaji okružuju, mladalački, sad čujem i svoje, skidam pokrivač sa glave, vazduh me prijatno oplakuje, ali jecaji ostaju, otvaram oči i... Cimer ginekološkim zahvatima pretražuje Poljakinju. Navukoh ćebe na glavu, malo odškrinuh iznad gornjeg oka, slika se mutila, bistrila, mutila i izbistrila u predratnu raspojasanu i pomamnu Habibu, priđoh joj, dograbismo se, izmijenismo mnoge zahvata... Slatko se umorismo i zaspasmo", završiće Muja.
"Presvlačio sam ga i brisao znoj pet puta, pri tome nije se budio", pričaće cimer S.
"Kad sam se ujutro razbudio, bez temperature, bio sam zdrav i čio kao pero", završiće Muja.
***
Kad smo donijeli odluku o prekidu odmora, pa to kazali Muji, i on se odlučio za prijevremeni povratak, i pridružio nam se. Krenuli smo ka najbližem graničnom prelazu, i uz opušten razgovor započeli povratno putovanje. Stigli smo na granicu i nadovezali na podugačku kolonu. Nakon dva sata milenja bili smo uz zvaničnike. Strogo lice pokupi naše pasoše, dozva starijeg po činu, odšaptaše, priđe mlađi i saopšti:
– Ovaj granični prelaz je predviđen za pripadnike socijalističkih zemalja. Vi se morate vratiti i preći granicu na nekom drugom prelazu.
Pokušao sam da se raspravim dokazujući da sam iz socijalističke države, tu tvrdnju osporavali su i dokazivali kako u njihovim državnim dokumentima tako ne piše. Pokazao sam naslov na pasošu: "Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija".
– To vi tako samo pišete – reče najstariji i, pod prijetnjom narodne milicije, udalji nas sa graničnog prelaza.
Iako smo nepredviđeno izgubili vrijeme i benzin, na drugi granični prelaz stigli smo u dobrom raspoloženju. Potraja uobičajena procedura, propustiše suprugu, dijete pa mene, a Muju zadržaše.
Vratih se i uključih u raspravu o carinskoj deklaraciji koju je Muja popunio pri ulasku u Poljsku. U nju je upisao iznos dinara koje unosi u Poljsku, a sada ih nema, a nema ni potvrdu da ih je legalno zamijenio. Optužiše ga za šverc domaćom valutom. Branio se, ali nije pomoglo. Izguraše mene ispred, a njega iza rampe.
– Idite vi, ja ću se vratiti u Zakopane – očajan kaza Muja.
Desetak metara ispred mene stajala je pristala uniformisana čehoslovačka službenica. Priđoh joj.
– Vi ste zgodna žena, produhovljena... Pomozite! Mi smo mostarska raja... – počeh na našem jeziku, tek da govorim što.
– Vi ste mangupi! Lijep vam je Stari most, izvor Bune.., volim Jugoslaviju... – na moje iznenđenje, sve to ljepotica kaza na mome jeziku, pa priđe poljskim kolegama... Propustiše Muju do sljedeće uniforme.
Sljedeći ga vrati prvome. Još jednom provukoh se ispod rampe i dočuh za novu neugodnost. Na Mujinom pasošu piše da je ušao u Poljsku sa automobilom, a kako se vraća bez njega, optužiše ga da je automobil prodao, prošvercovao, kao da je međunarodni kriminalac. Muja se branio opširnim pričama.
– Vjerujte, ja nemam automobil... Ni moj babo nije ga imao... Nikad i niko u mojoj porodici nije imao automobil... – Carinik, poturajući pasoš Muji pod nos, tvrdio je suprotno i pokazivao dokaz. – To je greška, vjerovatno je nastala zamjenom pasoša na carini pri ulazu u Poljsku – Muja je uporan. Nije pomoglo, moj saputnik još jednom vraćen je iza rampe.
Opet posegnuh za uniformisanim češkim anđelom.
– Neretva je čista, plava i lijepa, ali je ledena. U nju me gurnuo jedan mangup – smješkajući se pričala je ljepotica. (LJut sam bio na tog sugrađanina i prava je sreća da mi nije bio na dohvatu ruke, molim vas lijepo, ovakvog anđela treba gledati i uživati, a ne...) – Samo zbog tog mangupa, probaću još jednom da vam pomognem – reče anđeo i odleti na poljsku teritoriju, a ja ostah da se pitam šta li joj je taj mangup još uradio, onako usput...
I pomože.
Krenusmo. Mahala je rukom, kao da ispraća najbliže, doviknula je:
– Pozdravite Neretvu i mangupe!
***
U još snošljivom raspoloženju stigli smo u Bansku Bistricu, pronašli hotel i četvorokrevetnu (jedinu slobodnu) sobu.
Ovo mi je prvi dodir sa slovačkim narodom, i želio sam bar malo da ga upoznam. U gostionici, uz večeru i piće, lako smo uspostavljali razgovore, kao da su i oni željeli isto, priključilo nam se desetak veselih mještana. Kao što bi i u bilo kom bosanskom mjestu, toplinom ljudi meraklija, bezazlenošću, neposrednošću, bliskošću jezika, istorijskom sličnošću i tradicionalnošću učinilo je da smo proveli dragu, veselu i neponovljivu večer.
Premoreni lako ćemo dokučivati snove.
Ujutro pristigli smo na mađarsku granicu, gdje ćemo zateći bračni par LJubljančana, sa kojima ćemo zapodjenuti razgovor. Satima već čekaju na prelazu, požalili su nam se, jer za obavezni otkup mađarske valute bili su pripremili čehoslovački novac, ali mađarski službenici neće da prime taj novac, koji nije konvertibilan, kako objašnjavaju. LJubljančani nisu imali drugog novca, osim onoliko koliko je nužno za gorivo do kuće. Molili su i objašnjavali, ali nije im pomoglo.
NJihova priča nama je bila veoma zanimljiva, jer i mi smo pristigli na granicu sa češkom monetom, krunama, koje su nam bile najoptimalnije rješenje u zamršenim kursnim igrama. I još jednom nisam imao nevolju zbog nepredviđenog troška, zahvaljujući savjetima moga oca, opreznog seljaka, koji je tu opreznost duboko usadio i u mene.
Plač LJubljančanke ražalostio je moju suprugu, domalo i Muju, koji će se izdvojiti, pa dozivati dvadesetak zatečenih putnika, raznih rasa i uzrasta, predlagati im:
– Gospodo i drugovi! Jugoslovenski par ima čehoslovački novac, ali ga Mađari ne priznaju, i tako su dovedeni u situaciju da nemaju čime da plate forinte, koje im, uzgred rečeno i ne trebaju, ali bez njih ne mogu preći granicu...
Naravno, prvi sa prilogom priskočio sam ja, a onda odazvali su se i svi ostali. Muju i njegovog saputnika vrelo je izljubila polovina slovenačkog bračnog para!
Upalio sam automobil i krenuli smo nazad ka prvom naseljenom mjestu, u namjeri da potrošimo raspoloživu čehoslovačku valutu, koja nije bila zanemarljiva i iznosila je koliko i jedna manja mađarska mjesečna plata.
Uz napor nađosmo jednu prodavnicu zemljoradničke zadruge i, razumljivo je što je u njoj slab izbor roba. Međutim, prodavnica je bila izuzetno dobro snabdjevena dječijim igračkama.
Muja se opredijelio za utrošak kruna na dva gumirana dušeka, iako su bili preskupi, i sigurno je da ih nikad ne bi kupio da nije prilika u kojoj se našao.
Trebalo je vidjeti dijete sa naramkom novčanica koje su mu stavljene na raspolaganje. Jednom trči za skakutavim mišom koji je umakao ispod konja, zaboravi se, zajaha konja... Drugi put proteže se da dokuči "ne ljuti se čovječe", povuče i razasu, po podu posija sijaset stvarčica, onda se zagleda u ispružene prazne dlanove i na njima samo "dupli jek". Nakon osmijeha kojim sam ga ohrabrio, jurnuo je na medvjeda, hrvali su se i obojica završili na podu. Dograbio je lutku koja zaplaka, iznenadila ga, pa je ispusti i opet dograbi. Doskoči do automobila, prouči ga, sa lutkom pod pazuhom uskoči u nj, onda je povlačio i upirao svaku izraslinu, i upravljao sve dok ga ne pokrenu u kružnu putanju. Automobil je izletio u krivini, novac se raspršio... Opet se koliko-toliko smirio i krenuo u ozbiljnije zagledanje i odabiranje igračaka, koje već i izdvaja i slaže na gomilu. A onda kao da se nečeg prisjetio, prišao mi je:
– Tata, stvarno, mogu li ja sve ovo uzeti za sebe? Klimnuo sam glavom te otpočeo sa sakupljanjem; domina, baterija, lutaka, automobila, novčanica... Onda sam plaćao a on je naramcima nosio na zadnje sjedište automobila, u svoju magazu.
I u ranijim prilikama vidio sam, u Čehoslovačkoj, i pored svih neimaština, djeca ne oskudijevaju u odjeći i obući, i naročito ne u igračkama, i sve je to jeftinije nego sam vidio igdje. I ovim povodom razmigljao sam o odnosu odraslih prema djeci. Kad bi sva djeca svijeta bila u prilici da biraju mjesto pod suncem, predložio bih im Čehoslovačku.
Već smo u Hungariji, kukuruzišta su i lijevo i desno, i tako će biti sve do Budimpešte, u kojoj smo naumili da konačimo. Dočekali su nas popunjeni hoteli, izbora nije bilo, nastavili smo prema Mohaču, ali i namjerni da prenoćimo u prvom hotelu na koji naiđemo. Uz lagodan razgovor proputovali smo jednoliki krajolik kukuruzišta.
Usput nismo uspjeli da pronađemo konačište. Pravimo jedan predah u kukuruzu. Iz automobila Muja iznosi dušek, da se opruži na njemu.
"Bar da nečemu posluže", našali se.
Sin je iznio naramak igračaka, a supruga napitaka.
Obojica duvamo Mujine dušeke. Dušeci ne primaju proizvod već nabreklih naših pluća.
"Vidi, pa dušek je... miševi ga progrizli!" žalostivo će Muja.
Krenu ka automobilu, dograbi drugi dušek, razgleda ga pa pokaza rupu promjera desetak sentimetara. Nakon ispaljivanja rjeđe upotrebljavanih riječi, zgužva nedužne dušeke i odbaci pored puta. Ostaše na povijenim stabljikama, da plaše vrane.
"Čika Muja, moja lutka ne plače, pas ne laje..." jecajući žalio se do tada nezapaženi sinčić.
"Ja i ti smo oštećeni. Dođi čika Muji, mi smo drugovi, nemoj plakati, da vidimo radi li moj časovnik... Dečko moj, znaš li kako su me prevarili za ovaj sat, naši mangupi, u prodavnici u Poljskoj? Okupili se oko jednog kućnog sata, sa kukavicom, pa će domalo mene da nagovaraju da ga kupim. Ubjediše me da je jeftin i kupih ga. Poslije sam saznao da isti takav u Mostaru košta dva puta manje. Oni su to znali i podvalili mi."
U gluvo doba banusmo u Mohač, ali ništa nećemo vidjeti od one čuvene bitke Pod pem. Tražili smo prenoćište i konačno završili u podrumu jedne bake.
Ujutro smo potrošili preostale forinte i krenuli na granični prelaz ka našoj zemlji.
***
Rukujemo se sa našim carinicima, raspitujemo za domaće prilike i žalimo se na procedure u tuđini. Uz razgovor obavljamo uobičajene graničke radnje. Carinici zaviriše u sve automobilske šupljine, izdvojiše samo Mujin sat.
– Platiti carinu! – reče carinik i pođe u zgradu.
– To je suvenir, plastika, jeftino... – idući za njim govorio je Muja.
– Ovo se carini – hladno uzvratio je carinik.
– Druže, nemam novaca, naplatili sindikati, Mađari, Poljaci, kupio šuplje dušeke, platio duplo skuplje sat, pa nećete valjda i vi... – molio je dohvatajući carinika za ruku. Carinik se ote i uđe u zgradu sa Mujinim pasošem. I tamo je moj saputnik molio, branio se nestašicom novaca.
Uduljiše a zvizdan upekao, automobilski lim prži iznad glave, znoj nagriza oči, nestrpljivo čekam rasplet carinjenja. Muja se pojavi na pragu zgrade i na njemu osta, onda spusti ruku do pupka i sa njom zavrti u "ne", pa se glasno obrati meni:
– Možeš li da mi pozajmiš dvjesta dinara?
– Mogu! – rekoh tiho, tek da može čuti samo on. Ubrza vrtnjom prsta i opet podviknu: – Čuješ li šta te pitam? Imaš li da mi daš u zajam dvjesto dinara?
Sad i ja malo povisujem potvrdan odgovor. Mislio je da ga nisam razumio, bio je uporan, a kad je shvatio da se i ja poigravam, prišao je, uzeo novac, pošao sa njim, vratio se i ljutito rekao:
– Nikad ti ih neću vratiti! I pokazaće se, bio je od riječi.
Putujemo u pravcu Osijeka, pokušavam razgaliti odnose ali je Muja uporan u šutnji. Zaspa. Domalo naiđosmo na kolonu vozila i zaustavismo se.
– Carina! – promuca bunovnik.
– Nije čika Muja, ne plaši se, ovo je rampa, čekamo da prođe voz – objasni sin.
– A tako, bio sam se prepao – otpoče i kao da je zaboravio na ljutnju nastavio je u dobrom raspoloženju. Govorio je o neuspjelom sindikalnom odmoru, o Diskutu koji mora da bude kažnjen za sva zlodjela koja je godinama počinio, lično će se za to postarati, a kad hoće on to zna da radi.
– Ja sam stari pravnik – posebno je naglašavao tu činjenicu, pri tom je nabrajao dosta tačnih i opštepoznatih "mućki" vezanih za Diskutovo ime.
Konačno smo u kanjonju Neretve. Za ravničarske ljude to je vozački ponor, smrkavanje prirode, ulaz u pakao, ulaz bez izlaza, ulaz u tekuću brigu. Za nas iznjedrene u kršu, kanjon Neretve je vozački odmor, svitanje dana, ulaz na rajska vrata, u bezbrigu, ulaz u muk neophodan za duboko prožimanje ljepotama.
Neretva, šumi, modri, odmara. Bistra rijeka mami ugodne misli i trijebi tegobe.
Konačno stigli smo kući. I dok sam otključavao ulazna vrata zvonio je telefon. Kad podigoh slušalicu začuh Mujinu grmljavinu:
– Prošla je sedmica od kad sam se okupao. Čim sam ušao u stan skinuo sam sve sa sebe i ušao u kadu, i zamisli, molim te lijepo, nema vode! Ima li kod tebe...?
U Mostaru je tih dana bila na snazi "redukcija vode".
U CIRIHU
Primicao se zakazani datum svečanog otvaranja Računarskog centra kada me pozvao generalni direktor i oštrim glasom upitao.
– Je li kompjuter u funkciji?
– Nije! – odgovorio sam.
– Zašto?
– Sarajevski isporučilac i montažer opreme nije u stanju da instalira ogromnu disk jedinicu – odgovario sam i nastavio – tek juče su otkrili grešku proizvođača, ali nemaju deviznog novca ni toliko da bi mogli sa jedinicom otputovati u Cirih, u Popravljački Centar za Evropu. Garancija ističe, to me plaši. Preostala su još samo četiri dana.
– Šta predlažeš? – slijedila je njegova poznata rečenica.
– Da uprtim jedinicu, povedem odgovornog inženjera iz Sarajeva, automobil i da o našem trošku otputujemo u Cirih.
– Uzmi avion! – reče gledajući u poštu koju je potpisivao.
Uznemiri me i pomisao da putujem avionom. Generalni direktor je o letjelici, kao tehničkom sredstvu u poslovnom svijetu, imao visoko mišljenje, bez dugih dogovaranja odlučio se da kupi poslovni avion sa četiri sjedišta. Građani, političari, pa i radnici preduzeća, nisu dijelili njegovo mišljenje, nisu ni pokušavali da izvedu račun opravdanosti odluke, jednostavno su ogovarali avion i direktora. Bilo je to vrijeme veoma niskog životnog standarda, kada je i automobil značio prestiž, pa je i pomisao na avion shvatana kao rasipništvo, ogovarali su i slučajne putnike: "Vidi, gospodin ne može bez aviona", govorilo se po gradu.
– Volio bih automobilom – odgovorio sam pomišljajući na ta ogovaranja.
– Rekao sam avionom! – pogledom je pokazao da zna o čemu sam u predahu razmišljao, zatim je nastavio – I sjutra da si mi se javio iz Ciriha. Hoću informaciju šta si tamo uradio.
– Ne mogu sjutra – kazah i počeh da nabrajam razloge – treba da obezbijedim devize, sredim sa carinskim organima, pa inženjer iz Sarajeva...
– Sjutra! Rekao sam da se sjutra javiš iz Ciriha. Izvoli na posao, reče da te dosta toga čeka, a ti ovdje gubiš vrijeme... – govorio je ne podižući pogled sa dokumenata.
U normalnim prilikama pripreme za ovakvo putovanje trajale bi desetak dana, morao sam sve da zgusnem u jedan, jer je generalni direktor bio strog čovjek kad su u pitanju zadaci. Nije za kompromise. Ako se neki zadatak ne može obaviti, on nije prihvatao obrazloženja, očekivao je odgovor tipa: Ja taj zadatak ne mogu da izvršim... U takvmi rijetkim prilikama, nije napadao izvršioca, odgovorio bi: "Slobodan si. Ja ću to uraditi..." I uradio bi. I u ovoj prilici bi našao rješenja, znao sam, pa sam i pošao od te činjenice i krenuo na posao.
O predstojećem putovanju obavijestio sam saradnike.
– U Cirih avionom!? Opa, bato! – uzvratio je prvi.
– To nije naša obaveza, ali vrijedi vidjeti Cirih... – dodao je drugi.
– Nema deviza, pogotovo ih nema za troškove aviona – govorila je razložna i uspaničena blagajnica.
– Za to moram obezbjediti odluku i našega radničkog savjeta – odgovorio je inženjer iz Sarajeva i dodao – nema nikakvih izgleda da to sredim za sjutra.
Svima sam govorio: "Tako je naredio generalni direktor", i svi su odmah mijenjali mišljenja, iskaze i radnje.
Ujutro bili smo na aerodromu. Sejo, inženjer iz Sarajeva, stigao je prvi, čak je demontirao jedinicu, dovezao je i sa carinskim službenikom dogovarao procedure. Odlučeno je da jedinicu nosi kao lični prtljag, sa napomenom da je može vratiti u zemlju samo lično on, samo na ovaj aerodrom, i samo ovim avionom. Pilot je imao svojih razloga za ovo putovanje, pa je prihvatio da putuje sa minimalnim deviznim sredstvima, koje je blagajnica jedva obezbjedila. Pored kopilota, putovaće i mehaničar aviona. Najavili su let za 10 časova. Do leta nije došlo ni u jedanaest, ni u dvanaest sati. Vidljivost u Cirihu je svega nekoliko desetine metara, javljaju meteo-stanice. Saglasio sam se i sa alternativnim aerodromom udaljenim do pet stotina kilometara. Saopštio sam pilotima; ako danas ne odletimo, sjutra je kasno, ne bismo ni putovali.
Pilot, kopilot i mehaničar raspravljali su poduže, da bi mi prišao pilot:
– Ja bih letio mada je rizično. Dok doletimo i u Cirihu će doći do razmagljivanja – pilot je bio neuvjerljiv ali uporan. On je imao neke svoje razloge i želju da dođe do putovanja.
Polovina je novembra 1983. godine. Dan vedar – svijetao i topao. Sa rukama u džepovima, šetao sam po aerodromskom parku i razmišljao o Mostaru, pitao se da li sam subjektivan kad vjerujem da je Mostar osobit grad. Inače sam o svom gradu često razmišljao, najčešće nekim povodom kao i sada. Danas jedino Mostar u Evropi ima vrijeme pogodno za letenje, jedino on. U takvoj vedrini i vidljivosti, teško je i zamisliti da negdje u isto vrijeme postoje guste magle. To je bio razlog da sam se saglasio sa zaista vrlo rizičnim letom.
***
Odmakli smo svega dvadesetak kilometara iznad hercegovačkih ćilimastih predjela, i već smo nadlijetali oblačiće, onda smo naišli na oblake, i konačno na oblačine.
Let je bio miran, a i sretan, jedino našem avion u Cirihu, u posljednja dva dana, dobio je dozvolu slijetanja. Ciriški aerodrom Kloten dočekao nas je u magli koja se mogla križati nožem. Vidjeli smo samo dijelove od desetak aviona, na dijelu aerodroma za Poslovnu avijaciju. Po ulasku u aerodromsku zgradu dočekalo nas je iznenađenje, kao da smo filmske zvijezde, ljudi su se gurali da nas vide, jer su obavješteni o slijetanju jednog aviona iz Bosne. Tu hrabru bosansku družinu predvodio je rastom nizak, ali u tim trenucima krupan čovjek, kočeperio se i na nekolika jezika objašnjavao tok hrabro izvedenog prizemljivanja.
Kao što je dogovoreno putem teleksa, sačekali su nas ciriški predstavnici Centra, te preuzeli brigu o disk jedinici, a Seju i mene prevezli su u firmu. Primila nas je uglađena sekretarica.
– Gospodo, odmorite. Da li ste za kafu?
– Da – potvrdili smo. Dirnula je određenu tipku i nakon dobivenog signala, poručila je dvije kafe. Dotakla je susjednu tipku i nekom saopštila da smo već stigli u zgradu.
Nakon desetak minuta, koliko je trajalo i pijenje kafe, pojavio se službenik firme i zamolio da ga slijedimo. Prolazili smo hodnicima, zgradama i etažama, koje su pregrađene i povezane uvijek zatvorenim vratima, koja su se otvarala utipkavanjem šifara. Dovedeni smo na vrata ogromnog biroa. Tu smo zamoljeni da sačekamo u holu.
Sa desne strane o zidu visio je pano sa velikim naslovom: Organizacija odjeljenja, slijedile su fotografije sa imenima, titulama i funkcijama, koje su hijerarhijski složene zaključno sa nivoom malih šefova. U svijetloj sali-birou bilo je u vidokrugu tridesetak pognutih, mahom ćelavih glava, pred svakom je na stolu ležao terminal i personalni računar, otprilike je svaki treći imao i terminal računarskog sistema Digital VADž. Zadubljeni su u poslove i marljivo rade. Stolovi su imali telefon i saksiju sa cvijećem, a na svakom većem stolu (šefovskom) stajali su još po jedan telefon i saksija. Tri najveća stola imala su i treći telefon. Kao da su slabih materijalnih prilika, na stolovima nismo zamjetili džezve, imenike, spiskove, dnevne listove, zapisnike, pravilnike... Tek po jedan blok biserno bijelog papira i olovka koja ne prestaje da šara instrukcije iz jednog od viših programskih jezika. Našalih se:
– Kakvi su ovo stolovi? Pa na njima nema ni jednog samoupravnog sporazuma? – Sejo me pogledao i pridodao:
– Ne! Oni se vertikalno sporazumjevaju – i ozbiljno nastavio: – Industrijski psiholozi tvrde da svaki suvišan papir na stolu umanjuje efikasnost kreativnog rada za jedan posto.
Pojavio se službenik sa druge hijerarhijske fotografije, predstavio se i poveo nas u kancelariju ograđenu staklom. Imao je četvrti telefon i cvijeće, pozvao je dva svoja inženjera-eksperta, i upoznao nas. Govorio nam je o veličini firme čiji smo dobrodošli gosti. Jedna je od najvećih u svijetu, tvrdio je, pa je dao riječ prvome ekspertu.
– Gospodo Jugosloveni, tip disk jedinice koju vi imate je prva u Evropi. Američka administracija je dugo držala embargo na njenu prodaju socijalističkim zemljama, jer to je potpuno nova tehnologija. Vidite, donedavno, tih 456 megabajta memorije koliko ona sadrži, i koje zauzima prostor malo veće kancelarijske police i težinu pedesetak kilograma, ne bi moglo da stane u ovu kancelariju. Novina je u fiksnosti dispeka, što za posljedicu ima rukovanje na većem stručnom nivou. U našoj laboratoriji već smo izvršili defektaciju vaše disk jedinice. Ustanovljeno je da je u toku instaliranja, zbog nestručog rada vaših ljudi, pregorio glavni modul. Naravno, stoga garanciju ne možemo priznati. Nažalost, još iz Amerike nismo dobili ni jedan modul ovoga tipa, pa ćemo morati da ga poručimo direktno preko okeana. Naravno, sa vašom dozvolom i na vaš račun, disk jedinicu servisiraćemo, i o tome vas obavjestiti u roku od tri sedmice.
– Laže! – podvrisnu Sejo nakon što je lupio krupnom šakom o najveći sto u birou.
– Dosta! – podvrisnuo sam na našega eksperta, a potom, prividno smireno dodao onu našu – Sejo, budi budan..!?
– Da, imaš pravo, ne treba gubiti glavu – prošaptao je sarajevskim žargonom (riječi nisam zapamtio) koji sam i ja jedva preveo, a zatim mi objasnio: – Nije modul u pitanju, to sam ti već govorio, radi se o neispravnoj ruci koja pokreće glavu. Ne mogu da garantujem, jer u Sarajevu nemamo ispitnog stola. U Engleskoj sam na njemu radio...
– Znači li da bi se trebali prikrasti njihovom ispitnom stolu? – prekinuo sam ga.
– To! – potvrdi i napomenu: – Naša disket jedinica je sigurno još na ispitnom stolu – govorio je i pokazivao zadovoljstvo što sam brzo pronikao u njegove misli i što sam vjerovao u njegova stručna znanja. Obratio sam se drugohijerarhijskoj fotografiji.
– Oprostite za incident kolege inženjera. Znate, on je predstavnik montažera i razumljivo je da pokušava da se odbrani. Ja vas gospodo molim da zajedno pogledamo taj modul, nisam ga nikad vidio, postoji mogućnost da ga naš čovjek, koji se nalazi u Americi, kupi i donese.
– Prihvatamo – reče domaćin, usta, te u grupi krenusmo u Specijalni laboratorij. Čuvar nas je legitimisao. Kao u svemirskoj stanici, mnoštvo mašina, uređaja, ormara, ekrana, provodnika... Podalje sam ugledao i našu jedinicu, kao da je pripeta na čudesnoj mašineriji za koju sam pretpostavio da je ispitni sto o kome je govorio Sejo. Drugohijerarhijski gospodin je iskoristio priliku, nakon što nas je upozorio da smo među malobrojnim koji su ovo vidjeli, da nas upozna sa dostignućima nauke i tehnike. Objašnjavao je pojedine sisteme, pri tom je, bilo je očigledno, želio da nas opčini. Sejo mi je uputio mig i odšunjao se do naše sprave. U njegovu namjeru posumnjao je jedan od domaćih inženjer-eksperata, te se sjurio za njim. Pitanjima sam odvlačio vođu grupe u suprotan pravac u želji da Sejo dobije na vremenu. Domalo je i moj sagovornik shvatio šta se događa oko Seje, i bez pardona, napustio me je i odjurio u Sejinom pravcu.
Inženjer Sejo je demonstrirao rad disk jedinice, na ekranu je pokazivao sinoptik test, upozorio da očekuje poruku o ispravnosti spornog modula, a kad je poruku i dobio, pobjedonosno zakliktao je:
– Sa glavom nešto nije kako valja – govorio je i istovremeno otkopčavao i kopčao dvadesetak čudnih štipaljki, koje su me podsjetile na snimanje glave metodom EEG. – Vidjećemo šta je u pitanju – reče, a domalo pokazivao je i govorio: – kažem vam, fabrička neispravnost ruke koja treba da pokreće glavu...
Glavni čovjek nije krio bijes, vikao je na domaće ljude, i dok je Sejo nastavljao sa predavanjem, mene je priveo u svoju staklom ograđenu kancelariju. Bio sam prisiljen da slušam grube riječi:
– Zbog nestručnog rukovanja oštećena je glava diska. I garancija se ne može uvažiti. Izvolite, gospodine, izjasnite se, da li kod nas naručujete opravku, koju možemo izvršiti za tri sedmice?
Prvo što mi je palo na um bile su NJegoševe riječi: "Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom". Osjetio sam se povrijeđeno, pa sam se oštro usprotivio takvom postavljanju našeg zajedničkog pitanja. Nije pomoglo. Priključili su se i inženjeri. Kad sam Seji prenio njihov stav, pozelenio je. Raspravljao je istovremeno sa trojicom, sa svakim na drugom jeziku, francuskom, njemačkom i engleskom. U Cirihu je njemačko govorno područje, a stručna terminologija je na engleskom , koji je Sejo poznavao bolje od njih.
Nazvao sam Mostar, dobio generalnog direktora i izvjestio ga o onome šta sam i gdje sam sa poslom. Izlila se grmljavina.
– Poslao sam te da opraviš, a ne da raspredaš...
– Šta da radim, druže generalni? – priznah nemoć.
– Donesi ispravnu opremu! – podvrisnuo je.
– Ali ne mogu – požalio sam se.
– Snađi se? Imaš više varijanti... Evo ti jedne, ako ti nemaš pametniju. Kad se budeš vraćao bez ispravne disk jedinice, nadletjećeš Alpe, tamo je minus pedeset stepeni, otvori vrata, iziđi i rashladi se... Bolje ćeš proći u sudaru sa stratosferom nego sa mnom...
– Ali, druže direktore..! – zapomagah.
– Toliko ja. Meni treba računar! Bez tebe mogu..!
Zahvalio sam gospodi za upotrebu telefona, obavjestio ih da ću večeras dovršiti dogovore sa stručnjacima iz svoje firme, i sjutra ću doći sa našim stavom.
Po dogovoru, posada aviona čekala je u hotelu. Zatekli smo ih u bučnoj raspravi o visokim cijenama koje su već snimili po trgovinama, hladnoći podneblja, starosti i skupoći hotela... Predstaviše mi nepoznata čovjeka.
– Ovo je moj rođak Andrej, iz Maribora je, ovdje je na radu petnaest godina – govorio je pilot.
Nepoznati Andrej raspitivao se o važnim i nevažnim pitanjima iz domovine, tek sam povremeno mogao da se oslobodim razmišljanja o disk jedinici i da se uključim u restoranski ambijent.
Jest taj generalni nezgodan, ne znam ili je on gori ili ovi iz Centra, razmišljao sam. "Snađi se!?", kaže mi. Kako da se snađem, kud da krenem, kako da smislim u tuđem svijetu? "Snađi se!", kako moj generalni, kako da se snađem, da vidimo šta bi ti uradio na mom mjestu? "Snađi se", kao da je dopiralo iz mnoštva prisutnih hotelskih glasova. Takav je generalni, dok je govorio snađi se već je u tom trenu imao ideju. Čudan je čovjek, za svaku zgodu i nezgodu ima rješenje, u to sam se uvjerio više puta. Kad nemamo ideju on je smisli, a kad je kaže svi se pogledamo čudeći se da se baš toga rješenja nismo sjetili i mi, a u osnovi uvijek je njegovo rješenje jednostavno. I sada, dok izgleda da smo bez izgleda, da je ovdje on, bio bi i prost odgovor. U to sam potpuno uvjeren, i to mi daje nade da ću ga domisliti i ja. Duboko sam razmišljao i smišljao, tu u toku razgovora i večere, povremeno bivao na tragu rješenja i udaljavao se, misli i riječi miješao sa riječima i smijehovima prisutnih, zbog tih misli nisam mogao da se opustim ni koliko traje objed, suprotno, osjetio sam glavobolju kojoj inače nisam sklon. A društvo je bilo veoma zanimljivo i veselo, vodio ga je produhovljeni Andrej, na tren uhvatih riječi:
– Tamo u Jugi samo pričate, diskutujete na sastancima, konferencijama, plenumima, savjetovanjima... Eto, prošle godine imali ste četrdesetak kongresa, pročitao sam u ovdašnjim novinama. Čitava Evropa nije imala toliko, bio je komentar. Za toliko ovaj svijet više radi... Jednom prilikom slušao sam Radio LJubljanu, raspredali su o ozdravljenju dinara, kojih je trebalo 24 za jedan franak. I onda ti silni dogovori tipa: hoćemo li drugovi i snažan aplauz. Velim, e sad će da krene. Ali ne, domalo trebaše 61 dinar za jedan franak... I tako opet. Pitam se, šta vam više znači hoćemo li drugovi, kad će početi da rade ti drugovi...
Slušao sam Andreja ali i generalnog i njegovo snađi se. Misli su se smjenjivale, nisam mogao da se opustim ali niti da djelotvorno razmišljam. U jednom trenu kao da sam prepoznao put kojim se snalazi. Izvinuo sam se već razveseljenom društvu i otrčao u sobu, dograbio sam telefon i nazvao stan prvog saradnika u Mostaru. Pozdravio sam ga i rekao da me sluša, ne da razmišlja već da pamti što ću mu reći. Treba odmah da krene do teleks aparata, dok je ovdje još radno vrijeme, i pošalje poruku na predsjednika ovdašnjeg generalnog zastupnika, gospodina Hansa, u kojoj će stajati: Planirali smo nabavku dva velika računarska sistema. U svrhu planiranja sredstava hitno nam je potrebna preliminarna ponuda. Predlažemo, kod vas, u Cirihu, razgovor – sjutra u četrnaest časova. Molim potvrdu sastanka. U potpis da stavi: ime generalnog direktora. Teleks odmah da zapusti, te da sjedi pored aparata sve dok ne dobije odgovor. "Nećeš dugo čekati, a čim ga dobiješ nazovi me na ovaj broj..."
Gledao sam u časovnik, telefon je zazvonio nakon 43 minute, javio mi se saradnik i pročitao povratni teleks, koji je sadržavao očekivani odgovor: "Čini mi zadovoljstvo da ću vam biti domaćin, kako ste predložili sjutra..."
Tačno u dva poslijepodne stigli smo na ulaz goleme zgrade na kojoj se viorila jugoslovenska zastava. Prišao nam je recepcionar, naklonio se i upitao:
– Jugoslovenska gospoda?
– Da! – odgovorio je Sejo.
– Čeka vas predsjednik, gospodin Hans. Izvolite – pođe ispred nas. U holu je stajao veliki monitor na kome je pisalo: "Budimo dobri domaćini našim dragim gostima iz Jugoslavije". Slijedila su imena i funkcije; generalnog direktora kojega ću igrati ja, i zamjenika, biće to Sejo.
Razgovor je vođen u "Bijelom salonu", koji je pored primjerenih stolova i fotelja, imao i kompjutersku tastaturu vezanu za zid-ekran, na kome je pisalo:
Dnevni red sastanka – prijedlog domaćina
– Pozdravna riječ domaćina i predstavljanje.
– Pozdravna riječ gostiju i predstavljanje.
– Definisanje zahtjeva za nabavku – gosti.
– Odgovor po zahtjevu – domaćini.
– Zaključci.
– Protokol.
Na stolovima ispred domaćina pisalo je prezident i vice prezident.
– Gospodo, pripremili smo dnevni red za razgovore, pa molimo da pomognete – sastanak je otpočeo president.
– Saglasan sam! – odgovorio sam, malo odćutao kao da sam pametno razmišljao, pa nastavio: – Ne znam da li je za ovaj nivo, ali saradnici su me molili da vidim, kad sam već u Cirihu, još jedno pitanje. U vašem popravljačkom centru nalazi se jedna naša disk jedinica, na reklamaciji. Rekli su da se reklamacija nekorektno osporava, molio bih da i to zajednički razmotrimo.
– O.K., to ćemo riješiti odmah – reče prezident, pa pogleda u viceprezidenta, koji ustade i napusti prostoriju. Vratio se gotovo u istom minutu.
Razgovor je tekao po planu, a usaglašena pitanja je viceprezident tipkao i prikazivao na desnom dijelu zida-ekrana.
Oglasio se telefon samo jednom, slušalicu je uzeo mlađi i dodao je starijem domaćinu. Ovaj je važno odslušao poruku, spustio je slušalicu i odvažnim glasom naredio viceprezidentu: "Otiđite avionom u Škotsku". Onda se obratio meni:
– Znate, gospodine, i za nas je ta disk-jedinica nov proizvod, jedino u Evropi vi imate taj sistem. Još nismo dobili rezervne dijelove, tek ima ih u Škotskoj. Reklamacija je prihvaćena, ujutro u osam vaši saradnici mogu da preuzmu opravljenu disk jedinicu – uz osmijeh zaključio je prezident
– Hvala, gospodine. Oprostite što sam vas zamarao sa tom sitnicom – rekao sam.
– Molim! Predlažem da nastavimo sa sastankom – nastavio je prezident.
Razgovori su "vođeni u duhu razumijevanja i uspješno su okončani".
***
Po dogovoru okupili smo se u hotelu.
– Sve vas vodim na ručak – razdragan je Sejo.
I ja sam konačno i duhom stigao u Švajcarsku – u Cirih. Pošli smo u šetnju bez plana, da bi na nekom prikladnom mjestu i ručali.
Naišli smo na golemo zdanje željezničke stanice.
– Da je pogledamo – neko je predložio i spontano se uputismo ka ulazu. Dočekao nas je red javnih govornica.
– Da se javimo kućama? – opet predložiće neko.
– Pa da, danas nije u redu nešto sa vezama, čitav dan zovemo bez uspjeha – prihvati pilot i prvi zauze jednu od kabina. Domalo smo svi zauzeli po kabinu.
Ubacih pet franaka, okrenuh i od prve dobih generalnog direktora. Obavjestih ga da je prihvaćena reklamacija.
– Idi u bar na račun preduzeća – reče i spusti slušalicu, iznenađen kratkoćom razgovora pogledah na automat, koji se zaustavio na 3,60 franaka. Pritisnuo sam crveno dugme i okrenuo broj kuće u Mostaru, i njega sam dobio odmah. Dok sam slušao diktat domaće čeljadi, šta kome da kupim, automat je smanjivao brojke, a kad je stigao na 0,80 ubacio sam još 2 franka, a automat se neobično poigrao, zabilježio je broj 99,80 franaka. Pozivao sam sve brojeve koje sam bio planirao da zovem, obavio sve te razgovore, a automat se i dalje igrao, pokazivao je "preostali depozit 72,75 franaka." Spustio sam slušalicu i krenuo vani, a automat, kao da se naljutio, zagrmio je metalnim zvukovima i sasuo pregršt vrijednih 72,75 franaka. Bilo je dovoljno da se počasti pićem čitava ekipa.
I pored oštre hladnoće i promaje u ogromnoj staničnoj nastrešnici, ostali smo neko vrijeme zabavljajući se parovima časovnik-red vožnje, okačenih o svih dvadesetak prečki iznad odbojnika dvadesetak pari šina, sa jedne i dolazaka i odlazaka vozova sa druge strane. Ispratili smo stotinjak odlazećih i dolazećih vozova, vjerujući da ćemo bar jednog od njih zateći u desinhronizaciji. Nismo uspjeli. Kao što u paru zupčanika sinhrono nadolazi zub na zub, tako je i škripa kočnica, dolazećih duguljastih vozova, najavljivala pomjeranje satne kazaljke na minut davno odštampan u redu vožnje. Povremeni zvukovi pištaljki, kao magičnim zahvatima, istovremeno su pokretali odlazeće vozove i dovodili kazaljke na redovozno programirane sekunde. Sakupili smo se, zadivili se švajcarskoj tačnosti na djelu, a onda smo dogovorili da krenemo u pravcu svjetskog monetarnog centra, koji se nalazio preko ceste.
Široku ulicu smo planirali da pređemo podvožnjakom, vidjeli smo veliki znak za stepenice, prišli i spustili se duboko. Naišli smo na trgovački centar ispod ceste, obišli ga i utoplili se, te izašli u Banhofštrase. Očekivali smo drugačiji centar novca, visočiji, raskošniji, šareniji, čuvaniji... Nije bilo zgrada iznad četvorospratnice, bez novih arhitektonskih moda, bez očekivane blještavosti... Naprotiv, to je stari grad, miran, bez šetača, čist, pun skupih eksponata, mnogo banaka. Nisam očekivao ovakvu ulicu, a opet kao da je poznata, kao da sam vidio mnoge od ovih zgrada, čak se činilo i da sam bio u njima i da pamtim unutrašnjost, o tome sam razmišljao dok sam ih posmatrao. Stvarno, poznate su, gledao sam ih... Jedva se sjetih da su to slike iz mnogobrojnih filmova čijih se imena i ne sjećam. Prolaznika gotovo da i nije bilo, a oni rijetki osvrtali su se na dokonu družinu koja je išla od izloga do izloga i čudili se što ne uđemo i gledamo kao i ostali ljudi, i kupimo... U ovu ulicu se ne dolazi pješice, poslovne ljude dovoze i odvoze u limuzinama. Kad smo shvatili da smo postali veoma zanimljivi grupi uniformisanih, koji su oko nas stezali obruč, pogledima smo se usaglasili i krenuli nizastranu u – proboj.
Izbili smo na jezero koje me podsjetilo na davni čas geografije i profesora Lazu Ćapina. Govorio je o Švajcarskoj, o brojnim jezerima, u jednom trenu napravio je trzaj rukom, prst se zaustavio u ušnoj školjci i zavibrirao:
"Ovo je Ciriško jezero, na čijim obalama leži grad Cirih... Iz njega, u istom gradu, odvire rijeka Limat, sa dva m..." smijali smo se i za koji dan nazvali ga "Lazo Limat sa dva m". Kako sam odlutao tridesetak godina unazad, tako sam se nesvjesno počeo smijati dječijim smijehom koji je iznenadio saputnike.
– Šta ti bi najednom? – začudiće se Sejo.
– Drago mi je da sam vidio Ciriško jezero, ushićen sam pred skorim susretom sa rijekom koju, eno, možeš i da vidiš, odvire iz jezera, a ime joj je Limat sa dva m... – odgovorio sam u dahu.
– Vidi, gospodin se druži i sa geografijom!? – našaliće se Sejo.
– Ne, sa profesorom Lazom – dodao sam.
– Ne razumijem – čudio se i iznudio sjećanja koja sam nadugo pričao dozivajući uspomene vezane za dragog profesora koji je uspijevao da usadi đacima znanje na laganim časovima protkanim šalama, anegdotama i predavanjima koja smo doživljavali kao obične razgovore. Laganom šetnjom stigli smo do rijeke sa dva m, i jednolikim mostovima.
Zaustavili smo se na prvom mostu i zatekli čudne inženjerske zahvate. Nismo im shvatali smisao. Tek smo do tri dana, opet slučajno, prisustvujući izmještanju mosta desetak metara uzvodno, shvatili o kakvim je radnjama bilo riječi. Veliki most izmješten je desetak metara – translacijom.
Nastavili smo šetnju nizvodno i zaustavili se pored čovjeka koji je stajao na ulici i ubacivao-izbacivao u Limat pribor za pecanje... Bilo je to prvo i posljednje živo biće kojeg smo vidjeli u Cirihu da je besposlen. Pored rijeke je restoran u koji smo svratili na ručak, i uz dosta novaca dobro jeli. Uz dobru kapljicu ostali smo dugo.
Po izlasku bili smo u dobrom raspoloženju, godili su nam hladnoća i mrak, prešli smo preko mosta i našli se s druge strane u Limatoštrase, sa dva m, koja kao da nije željna ljudskog koraka, pridošlica se brzo rješavala uguravajući ih u noćne objekte, iz kojih je dopirala bezbriga i glasna muzika. Kao da smo na zadatku da istražujemo, svraćali smo i zaticali zdrav život ciriškog čovjeka, tako smo ga ocjenjivali. Ovdje se jednako zabavljaju i stari i mladi, jednako i rade, kao da nema sukoba generacija, kao da nikako nema jaza, razmišljajući o tome prisjetio sam se Lazinih riječi: "Nisu ratovali od 1815. godine..."
Umorili smo se i vratili se u hotel. I on je drugačiji od jugoslovenskih. Spolja je starinska zgrada bez sjaja, unutrašnjost uređena, prikladna i čista, posluga veoma uslužna, jela svježa i ukusna, televizor i radio ispravni, sanitarni čvorovi suvi, dakle sve kako nije u nas.
Zauzeli smo jedina dva slobodna stola u restoranu, odmah se priključio konobar i pomagao da se raskomotimo. Gosti su bili domaći, po dva-tri para u društvu, došli su na večeru i čašicu. To čine svake večeri. Bučni su ali i u granicama pristojnosti. U smjeni se zatekao konobar Žika, Šumadinac, koji u ovom hotelu radi već petnaestak godina. Supruga ga je pratila u smjenama u kuhinji. Naša posada upoznala ga je juče, rasporedio nas je za "njegove" stolove, i radovao se toj činjenici, a kasnije zakidao je za šankom i u kuhinji u našu korist. Koliko je dozvoljavao posao družio se s nama, pričao, šalio se, pio i mezio. Mišljenje o domaćinima izrekao je kratko: "Rade dosta, štede više. Pošteni su i prestrogi". Ispričao je događaj kojim je bio opsjednut.
Sa suprugom je otputovao u Šumadiju da bi oženili sina. Upoznali su nove prijatelje, posebno im se dopao mladić-konobar, koji ih je molio da mu nađu zaposlenje u Švajcarskoj. Kad su se vratili izmolili su vlasnika ovoga hotela, da zaposli toga mladića. Zaposlio ga je na "Žikin obraz", rekao je. Mladić je vrijedno radio dva mjeseca. A onda, jedne noći, u nula jedan čas i dvadeset i dvije minute, provaljena su vrata hotela i iz kase pokraden je novac. U nula jedan čas i dvadest i devet minuta uhvaćen je lopov, bio je to Žikin mladić-konobar, kako je vlasnik hotela imenovao. Žika je tom prilikom u malo sačuvao svoje zaposlenje.
Kazujući nam o ovdašnjim prilikama, Žika se trudio da nas uvjeri da u Cirihu ne postoji neotkrivena krađa, a da se vrijeme otkrivanja i hvatanja mjeri jednocifrenim brojevima minuta.
***
U osam časova, prema obećanju ljudi iz popravljačkog centra, na aerodrom je dopremljena jedinica diska, koju je preuzeo Sejo. Otišao je sa pilotima da smjeste teret u avion i da najave let za deset časova. Kad dobiju saglasnost za let i mene obavjeste telefonom, tada sam trebao pokupiti prtljag svih iz grupe i dovesti ga taksijem. Ostao sam za slučaj da jedinica diska ne bude na aerodromu, tada bih otišao u Centar da intervenišem.
Kao što sam i očekivao, oglasio se telefon oko devet časova, javio se kopilot. Bio je uznemiren, gotovo da je zapomagao:
"Šefe, nema aviona!"
"Molim!? Kako nema? Šta ti to znači?" zbunio me je neočekivanom viješću.
"Stajanka na kojoj smo ga ostavili prazna je", pojašnjavao je oborivši glas: "Nema ga ni na jednoj stajanci poslovne avijacije. Nigdje ga nema, sve smo pretražili..."
"Polako! Bez nervoze", smirivao sam ga: "Nije avion igla da se zagubi. Polako, pronaći će se, aerodrom je ogroman, možda je u hangaru", smirivao sam ga i zahtijevao da mi se javi pilot.
"Pilot je otišao u upravu aerodroma", kaza.
"Čim se vrati neka me nazove", naredio sam i dodao: "Čekam kod telefona. A šta je sa disk jedinicom?" sjetih se da upitam.
"Disk je u našim rukama", reče i prekinu vezu.
Domalo javio se pilot, teško je vladao mislima, bilo je očito, jer se meni obratio na engleskom jeziku.
"Kidnapovali avion..!" zagrmio je cvileći.
"Polako govori, znaš da ne znam engleski, smiri se", upozorio sam ga. Polako, i kaži šta kaniš preduzeti. Prvo, gdje je avion?
"Odvučen je i negdje zaključan", odgovorio je.
"Zašto, da li je to uobičajeno?" zapitao sam.
"Ne, ne..! Neki od Energoinvestovih OOUR-a iz Sarajeva ima neizmiren dug na ovdašnjem aerodromu, pa kad su na našem avionu vidjeli natpis Energoinvest zaplijenili su ga, tako su mi saopštili. Nije pomogla moja priča da OOUR-dužnik i ovaj avion nisu istoga žiro računa, iako je i naš i taj OOUR u istom Energoinvestu. Jasni su, neće isporučiti avion dok ne platimo dug.
"Dolazim taksijem. Najavi me kao generalnog direktora i vlasnika aviona, i upriliči mi sastanak sa predsjednikom aerodromske kompanije. Zakaži za devet i četrdeset pet", saopštio sam, prekinuo vezu te pozvao taksi.
Čudno je šta sve čovjek može da doživi, razmišljao sam vozeći se ka aerodromu. Kad bih smišljao neugodnosti koje bi mogle da se dogode, teško da bih se ove i sjetio. Brinula su me ogovaranja u preduzeću, koja će svakako uslijediti. "Pa da, gospodin nije mogao bez aviona... Eto, i izgubio ga usput...", govoriće zlobnici. Stvarno, kakve li će sve priče krenuti? U mene se uvukao osjećaj nesigurnosti i krivnje koje nemam. Kroz glavu protiču misli i sjećanja. Kad bijah dijete i ako bih uveče dotjerao stado bez jedne ovce, slijedile su roditeljske batine. Izgubljena ovca i batine, a šta će uslijediti nakon izgubljenog aviona?
– Očekuje vas predsjednik... – saopštila mi je avionska posada, čim sam se pojavio na aerodromu.
Primio me je gospodin Laufer. Bio je krajnje pažljiv, rekao je:
"Žao mi je gospodine što je došlo do ovoga, ali dug o kome je riječ, potražujemo više od godinu dana. Nažalost, ovo je jedini način da iz Jugoslavije izvučemo naših 56.000 franaka."
"Gospodine predsjedniče!" počeo sam oštro: "O dugu koji spominjete, ja i moj avion, ne imamo ništa zajedničko. Molim vas, gospodine, nemojte da me uznemiravate. Protestujem! Zahtjevam da avion predate letačkoj posadi, u ispravnom stanju i odmah."
"Jako mi je žao za vas lično", domaćin je bio i dalje veoma učtiv i strpljiv: "Primite moje iskreno i duboko razumijevanje. Međutim, gospodine, business is business. Znate, ja sam se savjetovao sa mojim advokatom i ustali smo tužbom", govorio je mirno i učtivo, da bi mi na kraju predao dva lista papira.
Nakon što sam pogledom preletio preko teksta, shvatio sam da se radi o presudi kantonalnog suda u Klotnu. Uočio sam i ažurnost kakvu nikad prije nisam susreo. Sud je protokolisao tužbu jutros u 8:05 časova, a presuda je već izrečena u 8:40 časova. Iako je u Švajcerskoj, previše je, pomislio sam. Pisalo je:
"Prihvata se prijedlog tužioca o pljenidbi predmetnog aviona, koja će trajati sve do izmirenja duga i troškova nastalih..."
Neupućen u pitanja sa kojima sam se susreo, nisam mogao ni pretpostaviti slijed radnji i događaja. Plašio sam se činjenice da se avioni ne plijene tako često, pomišljao sam da bi možda moglo doći i do razmjena međudržavnih nota, mogu mi se događati i lične neprijatnosti... Od ovoga časa moram dobro promišljati riječi i postupke, pa sam poduže smišljao moju zvaničnu izjavu, koju sam izrekao tužitelju:
"Gospodine, u ime posade aviona i svoje lično, protestujem i izjavljujem. Ovo djelo je piratstvo, koje je međunarodnim pravom osuđeno. Policijskim metodama spriječen sam da napustim vašu zemlju. U ime svoje firme, zvanično, još ne mogu da se izjašnjavam, i biće tako dok ne stupim u vezu sa Sarajevom."
Po izrazu domaćinovog lica pretpostavio sam da i on nije baš siguran u ispravnost postupaka koje je činio, kao da mu advokat nije bio dovoljno uvjerljiv, zaključio sam to i po onome što je i kako odgovorio:
"Gospodine, savjetovao me advokat da mogu tako da postupim. Vrlo mi je neprijatno zbog vas lično. Izvolite, na spratu imamo apartman, tamo ima telefon i teleks i može te ih koristite za veze sa Sarajevom", završio je i činio mi čast lično prateći me do apartmana. Usput mi je napomenuo: "Predlažem da prethodno razgovarate sa gospodinom Dejanom iz Sarajeva. On je dao narudžbu i dobio uslugu za njegov avion, više puta mi je obećavao da će platiti... Čim uplati, bez obzira na presudu, istog trena dobićete avion."
"Ali, gospodine Laufer, vjerujte, ne poznajem gospodina Dejana. Ne zam gdje radi niti šta radi, ali znam da sa mojim avionom on nema nikakve povezanosti." Laufer je slegao ramenima i napustio me, čim mi je otvorio vrata.
Prijatno me iznenadio luksuz apartmana. Otvorio sam hladnjak i natočio čašu viskija, sjeo na kauč, privukao stalak sa telefonom i okrenuo broj predsjednika poslovodnog odbora Energoinvesta u Sarajevu. Javila se sekretarica i dala mi vezu. Prepoznao sam prijatan i blag glas predsjednika Dragutina Kosovca, rekao je svoje ime, te upitao za zdravlje. Bio sam ugodno iznenađen da je on mene poznavao više nego sam pretpostavljao. Kratko sam rekao što je u ovoj prilici trebalo, zatim sam dodao:
"Druže predsjedniče, vi ste iskusan pilot-amater, da li sam rekao kako je u ovoj prilici trebalo izjaviti?" i ponovio sam izjavu.
"Apsolutno sam saglasan s vama. To je i za mene piratstvo. Dajte mi broj telefona na koji vas možemo dobiti. Opustite se, ja ću da pokrenem naš pravni aparat, oni će vas nazvati i postupajte po njihovim instrukcijama. Odmah nam zapustite teleks teksta presude."
Ovakav odnos predsjednika Kosovca me potpuno opustio, sa razlogom, jer Energoinvest na čijem je čelu on, moćan je sa 60.000 zaposlenih, među njima i koja stotina pravnika.
***
Satima sam dežurao pored telefona. Javio sam se i u Mostar te savjetovao da i oni intervenišu kod sarajevskih pravnika. U hladnjaku je bilo ukusnih i raznovrsnih predjela i napitaka. U apartmanu su televizor, radio, časopisi, knjige, tako da sam, bar s te strane, bio miran.
Konačno su pozvali iz Sarajeva. Predstavila se drugarica Ivanišević, pravnica pravne službe.
"Da li ste bili u konzulatu?" bilo je prvo što je rekla.
"Ne! Drug Kosovac je rekao da postupam po vašim instrukcijama, vi se javljate tek u šesnaest časova, šest sati nakon što ste bili obavješteni, a ciriški kantonalni sud presuđuje u istom satu u kojem je dobio tužbu..." htio sam da i na nju prenesem dio mog raspoloženja.
"Otiđite u konzulat", nastavila je gotovo naređivački: "Tražite njihovo mišljenje i pomoć, pa me o njihovom stavu obavjestite. Očigledno je da danas ne možete poletjeti, ali, sutra..."
Našao sam broj telefona u imeniku i okrenuo konzulat. Javila se spremačica.
"Drug konzul nije tu. Maloprije su svi otišli. Sačekajte, tu mu je kaput.., evo ga dolazi." Domalo, začuo se muški glas.
"Ovdje konzul Pavelić..."
"Samo mi je trebao još i Pavelić", promrsih i nastavih priču današnjih događaja. Na kraju sam molio da me primi.
"Dođite ujutro u devet časova, kraj je radnog vremena, a i umoran sam, danas sam imao tri delegacije..."
Iz imenika sam prepisao adresu konzulata. Okupio sam družinu, posadu poslao u hotel, dao im slobodno poslijepodne, a sa Sejom sam sišao u metro ispod zgrade aerodroma, u namjeri da još večeras odemo do konzulata, time sam želio da isključim, moguće, sutrašnje lutanje.
Nakon što smo izašli iz voza, pješačili smo oko četrdesetak minuta do zgrade koju smo tražili. Vratili smo se u hotel i proveli tiho veče. Sporazumjeli smo se da ujutro posada ide na aerodrom i čeka izručenje aviona, a nas dvojica ćemo u konzulat.
Primio nas je konzul. Bio je veoma gostoprimljiv i voljan da pomogne. Kazaće: "Ovo je Švajcarska. Pošteni su u poslu, a dosljedni u zahtjevu. Procjenjujem da nećete doći do aviona dok ne izmirite dug..."
Nazvao sam drugaricu Ivanišević. Govorila je i sa konzulom i javila da krivac Dejan osporava dio računa, i da zbog toga nije uplatio ni nesporni dio. NJegovo obrazloženje prihvatio je i Poslovodni odbor, pa možemo očekivati uplatu nespornog dijela i tužbu za drugi dio. Vjerovali su da će to biti dovoljno da se dođe do aviona.
Konzul nije htio da predlaže rješenja, ali je na svaki prijedlog dao jasan svoj stav. Izrazio sam nezadovoljstvo sa odlukom iz Sarajeva, obrazlažući da je zasnovana na lošim procjenama. Predložio sam kompromisno rješenje, da se izvrši uplata cijelog iznosa duga, u jednu od ovdašnjih banaka, kao garanta, a da se isplata tužiocu izvrši nakon sudske presude. Pravnica se nije odmah izjasnila, opet se konzulu obratila za mišljenje.
"To bi već moglo biti rješenje", on se izjasnio odmah.
Dogovorili smo da konzul nazove sudiju iz potpisa presude, i ponudi ovo rješenje. I njemu se rješenje dopalo, iako se ogradio: "Ako prihvati klijent: Konzul je nazvao gospodina Laufera, on je bio vrlo kratak: "Saglasan sam sa svakim rješenjem koje vodi uplati duga. Čim dobijem svoj novac, istog časa avion ću vlasniku staviti na raspolaganje. Drugačije nikako".
Bili smo ponovo na početku, sa konzulom smo pravili dosta varijanti i na kraju zaključili da predložimo da se donese odluka o plaćanju ukupnog duga. Nazvao sam Sarajevo i prenio im naš zaključak:
"Razgovarali smo sa konzulom, sudijom i tužiocem i zaključili da se do aviona može doći jedino ako ćemo uplatiti ukupan dug", saopštio sam naš prijedlog.
"Ne. Mi smo isto tako čvrsto zaključili da se to ne plaća. Tjeraćemo stvar sudom..." odlučno je uzvratila pravnica.
"Ali, drugarice Ivanišević, ovdje nas je pet, stvaramo troškove..." – suprostavljao sam se i obrazlagao: "Svaki dan naplaćuje se aerodromska ležarina i to košta. Ako se posada vrati u Jugoslaviju bez aviona, biće i to dodatni troškovi, i oni svi skupa mogu narasti na nekontrolisane visine, možda i do visine spornog dijela računa. Cijenim da ćemo spor još i izgubiti, jer kažu da Švajcarci sporove ove vrste ne gube", branio sam rješenje za koje sam vjerovao da je najbolje za date okolnosti.
"Spakujte stvari i vratite se u Mostar. Brigu o avionu preuzećemo mi", zvučalo je kao naređenje. Doživio sam ovo kao uvredu, ili najblaže rečeno nepovjerenje.
Da mi se čuti sa generalnim direktorom, bilo je prvo što sam pomislio, on je za ovakve prilike neponovljiv, snašao bi se. Vjerovatno bi našao načina da uplati dug, a poslije bi ganjao novac od Dejana, i kožu bi mu odrao, pretpostavljao sam njegovo rješenje. Nažalost, generalni je u to vrijeme bio u Moskvi i nisam mogao da saznam tamošnji telefon. Uvjeren da postoji neko rješenje, počeo sam i da molim:
"Drugarice Ivanišević, ja vas molim da još malo razmislite, prije nego donesete konačnu odluku."
"Razmislila sam. Ne prihvatamo ucjene", bila je neumoljiva.
"Disk jedinicu moramo vratiti baš ovim avionom", sjetio sam se da i to pridodam, kako je pravnica procjenjivala, maloj specifičnoj težini mojih argumenata.
"Ali shvatite druže, hoće na drzak način, ucjenom, da iznude ono što im ne pripada. Kao čovjek, a i kao pravnik, ne mogu to da prihvatim", ostala je pri svom.
"Drugarice, nisam pravnik, ali sam za ovih 24 sata naučio toliko, da mogu da tvrdim, da spor nećete dobiti. A i kad bi ga i dobili na sudu, nakon nekoliko mjeseci, za nas je to, opet, izgubljen spor", htio sam bar da joj kažem šta mislim.
"Nažalost, žao mi je, ipak, ostajem pri tome, dobićemo spor", još jednom bila je odrečna.
"Drugarice Ivanišević, ako vas služi dobra volja, ispričao bih vam priču koju sam ovdje saznao."
"Toliko mogu", uzvratila je kroz osmjeh.
"Kao što nam je iz štampe poznato", nastavio sam: "Ovdje gdje sam sada ja, prije dva mjeseca, boravio je i predsjednik francuske republike gospodin Miteran, i imao je, vjerovali ili ne, gotovo istu nevolju. Kad je htio da pređe granični prelaz, evo kao i ja, prišli su predstavnici lokalne vlasti i saopštili da ne može napustiti njihov kanton dok ne izmiri dug. Oko milion i po franaka, za neplaćeni ručak iz 1812. godine, koji je napravio tadašnji predsjednik Napoleon. I Miteran se otimao, nije htio da čuje za dug drugoga, posebno nije htio da razgovara o tako visokoj cijeni ručka. A znate kakvi su ti Švajcarci: kamatni račun, devalvacije, inflacije, denominacije, neostvarena mogućnost, 180 godina, uhvaćen prvi Predsjednik koji je došao nakon Napoleona, istrajnost... Drugarice, i Miteran je uključio svoj pravni aparat... Pa ipak, platio je dug."
"Da li se to stvarno dogodilo?" za ovaj događaj nije znala, iznenadila se.
"Da, da, platio je i mogu da vam kažem, nije prigovarao pravnicima, čak im je bio zahvalan, jer su brzo donijeli odluku te nije imao puno praznog vremena, kao, na primjer ja", našalio sam se i nastavio: "Drugarice, ako je tako prošao Miteran i njegovi pravnici, molim vas, kakav kraj vi i ja možemo da očekujemo."
"Dajte mi konzula", reče.
Kratko su se dogovarali i opet smo bili na vezi.
"Platićemo!", reče pa će dodati: "Skupite posadu i dok stignete na aerodrom leći će uplata."
Pozdravljajući se sa dragim domaćinima, (pored konzula upoznali smo i tri službenika), konzul se sjetio da kaže:
Sinoć me kući nazvao drug Bjedić, zanimao se za slučaj, dao je broj... Da se javite. Vratio sam se do aparata i nazvao.
"Govori se o slučaju sa mostarskim avionom", čim sam se javio otpočeo je Fuad Bijedić: "Nisam znao ko je putnik. Pitao se i sumnjičio, iz Mostara došao u Cirih a meni se nije javio. I ti si taj, neka te je stid", grmio je.
"Izvini Fuda. Izvini! Na brzinu sam pošao, ovdje sam imao dosta posla i jednostavno, nisam se sjetio", zatim sam opisao sljed dogadaja: "Eto, nažalost, ne mogu svratiti ni sada, žurim u Kloten, da preuzmem avion..."
"Kakav avion?! Dolazi ovamo, nemoj da ja dolazim, onda ću za uho da te dovučem. Kakav avion, dosta će Neretva pronijeti vode dok se ti dočepaš aviona. Dolazi odmah!"
Sejo se nije nepotrebno petljao oko pitanja vezanih za avion, ali je bio koristan savjetnik, pa i u ovoj prilici mislio je da je bolje da odemo do Bjedića. On je pješačeći vodio do adrese i natpisa: Privredna banka Sarajevo, Predstavništvo u Cirihu. Dočekao nas je direktor predstavništva, drug Fuad Fuda Bjedić sa vrijednim pomoćnikom Markom. Bili su prezaposleni, pa je već, nakon nekolike minute, Fuad davao i nama zadatke.
"Sejo, eno ti kuhinje, ibrika, fildžana i kafe, a tebi eno telefona i zovi, pa kad legnu pare u Sarajevu, onda ćeš da ideš na aerodrom. Samo, da znaš, od toga, bar danas, neće biti ništa."
Javio sam se gospodinu Lauferu i najavio skoro plaćanje. Nazivaću ga svakih pola sata zanimajući se da li je stigla uplatnica. I tako sve do pred kraj radnog vremena u Sarajevu, onda sam nazvao drugaricu Ivanišević, da bi me ona obavjestila da plaćanje nije u njenoj nadležnosti i da se obratim finansijskoj službi. Ona je završila sa ovim predmetom, dala je broj telefona finansija. Nazvao sam. Javio se jedan drug koga sam pitao za uplatu. Ne znam da mi se ikad i iko tako slatko nasmijao, čudeći se mojoj naivnosti. Zvonio je glas u razljevu smijeha:
"Pa gdje vi živite, druže?! Kakva isplata, još devizna! Svi vi mislite da je kod mene čarobni štapić... Biće kad dođe na red."
"Ali, druže, nas je pet i čekamo u tuđem svijetu", zapomagao sam.
"Čekate!? A šta čekate, zašto ne idete kući?" on se jednako smijao se i čudio mi se: Pođite pješice, prije ćete biti u Mostaru nego će leći novci u Cirih, a i manje ćete se namučiti."
"Druže, nemojte tako, mi smo u nevolji, pomozite", okrenuh na tu stranu.
"U nevolji?! smijao se i govorio: "Ja sam svaki dan u nevolji, valja odgovarati na stotine takvih poziva, svi mole. A ja? Šta ću ja? Nazovite sjutra", reče i prekide vezu.
Fuad je radio svoj posao, ali je pomno pratio moje razgovore i kad je ocijenio da sam shvatio ono što je on znao, ostavio je posao i obratio mi se:
"Jasno je da od uplate neće biti ništa. Spremi se pa ćemo na večeru, kod mene možete i na spavanje, svi koliko vas ima, biće pića i meze, daću i novaca koliko vam treba na zajam. Sutra ćemo tražiti rješenje..."
U inostranstvu sam susreo mnoge poznanike, bio sam i u prilikama da mi je potrebna pomoć, tada su obično iznalazili razloge da to izbjegnu. Fuad je, naprotiv, silom nudio, i činio to srcem. Izuzev što je platio večeru i piće nisam dozvolio da ga koštamo više.
Sljedećeg dana Fuad je uzeo stvari u svoje ruke. Ubrzo je imao saznanje da je uplatnica trebala stići iz sarajevske Privredne banke, da Banka od komintenta ni zahtjev još nije dobila, a i kad ga dobije do uplate sigurno je neće doći, jer Banka je nelikvidna. Dogovorio je sa beogradskom Jugobankom da ona izvrši uplatu, ali je trebalo hitno uputiti formalni zahtjev iz Sarajeva, jer je za sutra već bila zakazana sjednica odbora koji o tome donosi odluku. Intervenisao je da se zahtjev pod hitno zapusti teleksom.
Odahnuo sam, konačno se naziralo rješenje. Nazvao sam posadu i strogo priprijetio da se drže na okupu i u stanju pripravnosti.
Kao da je elementarna nepogoda, tih je dana u Jugoslaviji vladala energetska kriza, zavedena je restrikcija električne energije, isključivane su gradski četvrti po 8 uzastopnih časova na dan.
Zahtjev u Beograd nije stizao, intervenisali smo u Sarajevu. U više navrata. Nismo u mogućnosti da pošaljemo teleks, žalili su se Sarajlije i pojašnjavali, kada kod njih 8 sati ima struje tada je 8 sati nema u Beogradu i obratno.
Odbor Jugobanke je sjutri dan održao sjednicu, a zahtjev iz Sarajeva nije stigao. Još dva dana bili smo u nadi i čekali smo. Nada je splasnula, nemir se uvukao u svaku ćeliju nervnog sistema. Fuad me hrabrio, šalio se.
"Dobro ti je rekao onaj neko iz sarajevskih finansija, prije ćeš stići pješice u Mostar nego će doći do uplate. No, nešto ću da smislim, da ti je generalni u Mostaru, lako bih sa njim, ali moramo se snalaziti i bez njega. Sjetio sam se. Daj taj telefon." Okrenuo je neki broj, sačekao vezu, pozdravio se i nastavio tom nekom: "Slušaj, kod mene su drugovi iz Mostara, iz Energoinvesta... – dugo su razgovarali, spustio je slušalicu i pojasnio mi: "Ovo je jedan od direktora ovdašnje firme Intermerkur. Nešto su od vas kupovali.., pozvali su vas na večeru. Budi pametan, slijedi me, uz piće, dobićemo i pozajmicu..." nakratko je zastao, nasmijao se i nastavio: "Trebaćeš da glumiš gospodina, znam da ti to nije lako..."
***
U Cirihu je reklamirana Svjetska izložba i prodaja vina. Iz biroa smo otišli da je posjetimo, pozvali smo i posadu koja se pridružila. Za 10 franaka dobili smo ulaznicu i lijepo urađen katalog izloženih vina. Sajam se održavao na jezeru u devet usidrenih brodova. Hladan i sniježan jesenji dan, kao da je izmišljen za gurmane i ljubitelje dobre kapljice, namamio je gomile ljudi svih boja i rasa.
Na ulazu smo naišli na restoran u kome smo sjedili koliko je trajalo upoznavanje sa izložbom iz kataloga, bili su tu i osnovni podaci o svakom od oko 5.000 izloženih vina. Bio sam razočaran kad sam se uvjerio da među njima nije bilo ni jednog od naših, jugoslovenskih, to i rekoh Fuadu:
"Vina iz čitavog svijeta, a naših nema!?"
"Nema! Nemoj da se čudiš, neposlovni smo. Organizatori su molili da se i mi pojavimo, čak su i mene lično molili da pomognem. Ali šta ćeš kad smo takvi. Nazivao sam mostarski Agrosistem, telefon je svaki put dao znak zauzeća, a kad se signal jednom i probio i javio prijatan ženski glas, predstavio sam se i zamolio direktora:
"Samo momenat, druže Bjediću, da vidim da li je direktor tu", odložila je slušalicu i zaboravila da isključi mikrofon, slušao sam:
– Direktore, jesi li tu?
– Ko me treba?
– Bjedić iz Ciriha.
– Nisam tu. Sigurno bi htio da nekog zaposlim!? Nisam tu!
Domalo je podigla slušalicu i uljubaznila glas:
"Žao mi je druže Bjediću ali direktor je otišao i neće se vraćati danas..."
– Eto, tako posluje naš čovjek. Dao sam organizatorima broj telefona, nazivali su i molili i na drugi broj, sa telefonom nešto nije u redu, govorili su, ne znajući da su naši telefoni preopterećeni privatnim razgovorima, pa za poslovni dio ostaje premalo kapaciteta da bi stranac mogao da uspostavi vezu. Ne može da pozove na sajam, da kupi, proda... – Fuad nije prestajao da govori.
Sva sam vina grupisao, po podacima iz kataloga, u tri skupa: slična mostarskim žilavki i blatini, i ostala vina. Družina je znala da volim vino, znali su i da o njemu nešto i znam, pa su ovu posjetu podredili mojim željama. Mangupski su skovali plan koji sam zabave radi prihvatio. Trebali smo odigrati predstavnike američke trgovačke kuće na veliko, meni je pripravljena uloga i glavnog menadžera i glavnog degustatora.
Buk žilavke i blatine ocjenio sam sa ocjenom devet, pa sam upoređujućom metodom naumio da ocjenjujem izložena vina, i tako potrošim vrijeme. Degustirao sam oko 500 vrsta. Ocjene deset nije bilo, a devetke samo dvije, sa francuskog i španskog štanda.
Po dvije palube i komandni most, svih devet brodova, dizajnirane su u stotine štandova načičkanih raznobojnim flašašama, zastavama, grbovima, reklamama, fotografijama i ljepoticama u nacionalnim nošnjama. Pored razdraganih domaćica, tu su da utoče za degustaciju i da se nasmiju, pažnju je privlačilo mnoštvo raznooblikovanih čaša, od minijaturnih do metar visokih, kao i mnoštvo jednakih zdjela, u kojima su zalogajčići hljeba, oblika i veličine kockice šećera. Do ove izložbe, pod pojmom degustacije razumijevao sam pijenje, međutim...
Degustacija vina je tehnološki proces koji se sastoji od više operacija satkanih od pokreta, zahvata, šmekiranja, žvakanja, grgotanja i procjene. Desetine ozbiljnih poslovnih lica, kao u crtanom filmu, ili beskrajnoj proizvodnoj traci, obavljali su šablonizovane tehnološke postupke na štandu italijanskog proizvođača, posmatrao sam ih i pripremao se za premijerni nastup.
Moja pratnja, dvojica ispred i dvojica iza, pratili su važnog veletrgovca. Prvi su gurali zatečene posjetioce, krčili mi prolaz, šarmirali nacionalne ljepotice na italijanskom štandu, tražili naročitu čašu, dodavali mi je dok sam bio udubljen u katalog, uzimali su čaše i za sebe i čekali da olovkom podvučem proizvođača, sortu i godinu proizvodnje. Birao sam starija i skuplja godišta. Predao sam katalog, pokazivali su ga vragolankama koje su mi prilazile sa flašama i zdjelom kockica hljeba, te sipale podvučena vina.
Sporim kontrolisanim pokretom lijeve ruke uzeo sam parče hljebne meze i otpočeo prvu operaciju: stavio u usta, žvakao, desnom sam rukom držao čašu bijelog vina, podigao je u visinu čela, gledao boju, polako približavao nosu, mirisao, odmicao i kroz tečnost gledao sijaličnu nit, gutao zalogaj, primicao čašu na donju usnu, pinuo pola gutljaja, mlatarao jezikom i zapljuskivao pljuvačne žlijezde, gutao u tankom mlazu i prikivao pogled za plafon, vraćao pogled na čašu i gledao je kao da sam je vidio prvi put, podigao je do nosa, šmekao, spuštao do usne i sasipao preostali sadržaj u otegnuti tanki gutljaj, tako da čula imaju vremena da ocijene buk vina, pri tom sam otvarao i zatvarao oči, a kad sam završio pijenje, usredsredio sam um na ocjenu, pogled sam ostavio na tavanici, a ruke zaposlio da vrte čašu.
Četiri pratioca su pogledovski pratili moje misli, domalo su to činile i ljepotice i prisutni degustatori. Naravno, o mom prisustvu ubrzo je obaviješten i rukovodilac štanda koji se priključio da prati degustatorski ritual. Nakon seanse četiri glave su istovremeno dotakle moju, prošaptao sam nekolike riječi bez sadržaja, onda su se odmakle, prišao je glavni čovjek štanda, naklonio se i ponudio da uđem u prikladan separe. Pratila su me prednja dvojica. Vodili smo poslovne razgovore.
U takvoj grupi posjetili smo nekoliko štanda, zamorili se i razdvojili. Nastavio sam obilazak i degustaciju, stigao sam do svih devet brodova koji su u međuvremenu iznapadani sjevernim vjetrom, popuštala je stabilnost, ljuljuškali su se, ljuljali, talasali i obarali posjetioce nenavikle na brodski život, među koje sam spadao i ja.
Popio sam oko 500 gutljajčića vina proizvedenih na različitim meridijanima i već u osmom brodu osjetio prve znake pijanstva, požurio sam da ocijenim i deveti brod. Jedva sam izdržao, boljela me glava, u nju su se naselila čuda, kao da je montirana od nekompatibilnih kompjuterskih elemenata, sistem je radio, primao poruke, izvršavao naredbe, ali je davao nesuvisle izlaze. Čudno sam se osjećao, sjetio sam se da imam neku obavezu, ali koju? Jedva sam u memoriji našao da se radilo o zakazanoj večeri. U trenu sam se otrijeznio i krenuo u hotel na tuširanje, spavanje i osvježivanje, jer ta večera važna je.
***
Večera je tekla prema očekivanjima. Obećana je pozajmica. Sutra je teleks uplatnica puštena u devet sati i sedam minuta. Telefon je zazvonio u devet sati i devet minuta, javio se gospodin Laufer.
Gospodine, izvršena je uplata, možete preuzeti avion. Žao mi je zbog vas lično...
KROZ GRČKU
Kraj je školske 1963/64. godine, u zbornici Tehničke škole u Mostaru u toku je sjednica Nastavničkog vijeća, zaključene su ocjene o učenju i završavaju se odluke o vladanju. Profesori nervozno razgovaraju, požuruju... Kao da nisam prisutan, moje misli zabavile su se nastupajućim tromjesečnim odmorom. Od sjutra će početi, a još nemam plana gdje ću i u što bih mogao potrošiti toliko slobodnog vremena . U toku godine sa Božom Prodanovićem razgovarao sam koji put o zajedničkom putovanju po jadranskoj obali. Ništa određeno nismo dogovorili, čak u posljednje vrijeme o tome nismo ni razgovarali. Sjedi do mene u zbornici, i pomišljao sam da poslije sastanka porazgovaramo o tome.
– Ne!, on ne može imati vladanje pet! – prenu me bučan glas inače prgavog profesora istorije: – Molim vas, kolege, u ponedeljak sam ga prozvao i postavio pitanje iz istorije, antičke...
– Hoćemo li u Grčku? – prošaputa Božo, nakon što me povuče za rukav.
– Može! – uzvratih ne časeći.
– Idemo mojom vespom!? – domalo reče.
– Znaš da nikad nisam sjeo na motocikl, daleko je Akropola – šaljivo prenesoh ozbiljne misli.
– Momak si!?
– Ako je tako, izdržaću – rekoh i na taj način bi postignut dogovor o putovanju u Grčku.
Sljedeće sedmice imali smo pasoše i jednu voznu kartu, sa kojom sam krenuo u Beograd, da bih pribavio vize u grčkoj ambasadi, i otkupio devize-drahme u Centralnoj jugoslovenskoj banci. Telefonirao sam Boži o obavljenim zadacima i on će dovespatiu Beograd.
Vrelina ljetnog podneva potjerala je Beograđane sa omekšalih asfaltnih ulica, koje nam se otvoriše, pa bez zastoja prođosmo kroz grad i uključismo se u djelimično izgrađeni autoput prema Nišu.
Prvi put sam u Šumadiji prisjetih se pjesme: Šumadijo rodni kraju u tebi je k'o u raju... Do sada mi je pojam brda bio kamenjar, a ovdje je brdo zemljano. Neobično! U Šumadiji je brdo zeleno, vlažno i izdašno, i ne htijući poređujem sa brdovitim kamenjarom Hercegovine, pri tom postajem saglasan sa pjesnikom.
Noć nas sustiže ispred Niša, odabrasmo šumarak u koji skrenusmo i zakonačismo. Druge noći spavali smo u sličnom šumarku blizu Kumanova, a treću u hotelu u makedonskoj Gevgeliji. Prije prelaska granice snabdjeli smo se sa konzervama, salamama i pecivom.
U 13 časova prešli smo u Grčku, drugi put u životu prešao sam državnu granicu. Drugi svijet. Znatno šareniji. Privuče nas prodavnica koja je načičkana pićem, suvenirima, cigaretama, časovnicima, igračkama... Na zidu je visio skupocjeni sat koji je pokazivao 11 časova. On je bio povod za razmjenu prvih misli o Grčkoj, glasno smo govorili o vrijednom časovniku koji kasni dva sata.
"Kršten li si, bre, Srbine, pa u Grčkoj i jest 11 časova!" dobaci u prolazu brkat čovjek. Dva sata vremenske razlike u nekoliko ljudskih koraka!? Što je mnogo, mnogo je.
Put prema Solunu (Tesaloniki) probijao se kroz kamenjar, pa smo sporo odmicali i potvrđivali vijekovima staru izreku: Do Soluna tri somuna, od Soluna sto somuna.
Ono što opčinja i svjedoči drugačiji svijet su reklame, stotine i hiljade reklama. Solun je grad bez početka, ili nastaje izdaleka. Brojnost benzinskih pumpa posebno iznenađuje. Pekarska radnja, a ispred nje pekar toči benzin!? Više je benzinskih stanica u ovome gradu nego na čitavom putu od Mostara do grčke granice. Kao da se grad pretvorio u prodavnice, pločnici i slijepe ulice puni su robe koja mami. U Jugoslaviji toga nema, i čitav Solun podsjeća na ogromno-ogromno vašarište.
Zaputili smo se u uličnu vožnju u namjeri da tako upoznajemo grad. Ulice su pune ljudi i preglasne grčke muzike, svjetlećih reklama i ponuda, koje su nas, uz već zreo umor, omamimljivale. Završili smo sa Solunom i u smjeru putokaza – Atina krenuli velikom brzinom. Napuštajući grad, uz pomoć snažne mjesečine, osvrtali smo se na sve strane i tražili pogodno mjesto za konačenje. Odabrali smo pitominu livade, koja nam se učinila veoma pogodnom za odmor i spavanje. Premoreni, čim smo polijegali i pospali smo.
Uvijek duboki snovi vraćaju u prošlost, tako bi i ove prisolunske noći. Kraj je rata, devetogodišnji brat leži bolestan, ima 72 čira po tijelu. Kako god legne ili sjedne na čiru je. Plače. I majka: Jadno dijete, kud će guba pa na gubavo jare, govorila je brišući suze. Čirevi svrbe i bole, dijete bi da se češe, odrasli ne daju i strogo to nadziru. Borba sa čirevima i nejakim životom trajala je sedmicama. I mene svrbi, češem se, svrbi više, mislim da je buva ili vaška, češem se sve više. Zagledujem po stomaku, nevjerovatno je, na stotinu čirića... Zapomagah: I ja dobio čireve. Peče, svrbi, strah, češem se sa svih deset prstiju i opet mi ih malo. Majka muze krave u štali, kukam i dozivam je, dotrča...
"Majko, i u mene čirevi!"
"Kakvi čirevi, to su plikovi od ujeda komaraca..." jedva razabrah glas Bože, koji nastavi: "Vidi mene!" i pokaza plikove.
Kao da smo dobili male boginje, komarci su uboli svaki milimetar otkrivenog tijela. Svrabež nas je razbudio i potjerao da nastavimo putovanje, jer tek tada smo vidjeli da smo se bili sklonili u leglo komaraca – polubaruštinu.
Naišli smo na dugačku kolonu vozila. Ispred se vrzmala grupa uniformisanih lica – kao presretanje u kriminalnim filmovima. Odgonetali smo šta se događa, i ugašen motocikl, metar po metar, gurali smo rukama. Priđe nam policajac, ispruži tablicu Stop i njome pokaza da pored kolone krenemo ka čelu. Podigoše rampu i propustiše samo nas, gledali smo kako ostali vozači vade novčanice i jedva smo shvatili, plaćali su upotrebu puta, što prvi put saznajemo da takvo što postoji. O putarini smo razgovarali i došli još jednom do uvjerenja koliko je socijalizam u prednosti nad kapitalizmom. Ravnina, širina i izvedba višetrakog puta mamila je nogu na gas do daske.
Nakon Larise stigli smo i u Lamiu. Po ranije utvrđenom planu, tu je predviđeno spavanje u hotelu i obilazak grada.
Uspjeli smo u namjeri da uspostavimo neke odnose sa mještanima i da osjetimo manir grčkog čovjeka. Mediteranski mentalitet, topao, veseo, gostoprimljiv i drag, pomogao je da provedemo kafansko veče među prijateljima. Pored topline nezaboravna je neposrednost koju lako ostvaruju.
U sumrak svi stanovnici napuštaju kuće i preseljavaju na trotoare, ulice i trgove. Svako ponese po stolicu iz kuće, i u čas se satvore nepregledne gostioničke bašte, omeđene toplinom domova i vedrinom zvjezdanog neba.
Grci umiju da pijuckaju i meze, muziciraju, pjevuše, čavrljaju i – ćeife.
Razbudila nas je nasrtljiva sunčeva svjetlost. Svježina jutra i toplota dugih sunčanih zraka zajednički su stvorili osjećaj lagodnosti i ornost za nastavak putovanja. Nakon doručka krenuli smo ka jugu.
Približavajući se Delfiju, nakon vrelog i zamornog kamenjara, naglo, kao da je nenadno izronila, ukazaće se nepregledna zelena oaza maslinjaka. O njoj smo, kasnije, slušali legende koje su obogaćivale nezaboravan utisak o najvećem maslinjaku na svijetu.
Valjalo je još dugo voziti po uskom putu i savlađivati oštru uzvisinu do Delfija.
Ušli smo u trihiljadegodišnji ogroman stadion. Travnato borilište sa tri strane okruženo je zidinama, a sa četvrte, uzduž borilišta, oko 80 metara dugo, izdizale su se kamene tribine koje su djelovale snažno. Diveći se skladu gromada tesanog kamena, koji milenijumima svjedoči o komotnosti starogrčke vlastele, uspinjali smo se u središte – vladarima namijenjenim stolicama. Umorni, opustili smo se i odsanjali prošlost, okusili antičko-gledaočeve slasti zametnute viteškim nadmetanjima u borilištu.
Dopirali su jasni ali nerazumljivi glasovi vitezova, žurno su se pripremali za početak nadmetanja, borili su se i smjenjivali u mimohodu. U jednom trenu snoviđenja, prikazalo mi se, kao da se izdvojio, borilački oran vitez krenuo je ka tribinama, ka cetru, prišao je meni, viteški se naklonio i ponudio borbu. Čudno je izgledao – ovovremeno. Zbunio me. Gledalište je aplaudiralo, podsticalo na nadmetanje i očekivalo moju odluku. Vitez je uporan, priđe mi na dohvat ruke i oslovi sa misje...
Božo je pomogao da se razbudim i da prihvatim izazov raspojasane televizijske ekipe iz Pariza, koja je nakon napornog rada na snimanju filma uzela dan neobaveza, kako su govorili. Polurazbuđen spustio sam se niz stepenice, ušao u borilište, prišao startu... i pobjedio u trci na osamdeset metara. Osvojio sam flašu šampanjca. Bilo mi je drago, a Boži i draže, jer je pomoglo da i sa ljepuškastim Parižankama upostavimo momačka poznanstva.
Ogromni kameni stubovi, par stotina metara iza stadiona, nijemo ali snažno svjedoče o nekadašnjem postojanju veleljepnih građevina, sada ih možemo samo zamišljati. Koju stotinu koraka dalje od njih, u nenaseljenom zelenilu, mimo očekivanja, ukazala se jama kojoj je bilo teško shvatiti smisao. Prišli smo joj i očarali se kamenograditeljskim remek djelom zaboravljene civilizacije. Oblika je zarubljene kupe presječene tetivnom plohom iza koje su nekad drhtali zabavljači očekujući nastup. Pozorište je u upotrebnom stanju, sišli smo stepenicama do centralnog sjedišta, sjeli i prepustili se odmišljavanju davno izvođene predstave. Zamišljao sam i bilo mi je ugodno u nejasnoj drami bogatih kostima.
Put ka Atini je bolji i noviji. Razmišljali smo o još jednom konačištu. Naišli smo na dio napuštene ceste na koju smo skrenuli i nabasali na gomilu slame, (očigledno zaostale iz bivše barake, u kojoj su donedavno spavali graditelji tek završene ceste), u koju, domalo, zagnjurujemo dnevne doživljaje i snažne snove.
Slama je bila ušljiva, pa je ta okolnost unijela nove sadržaje u inače bogato putovanje.
Podranili smo i krenuli dalje. Osvojili smo i Pirej. Nagomilani umor namjeravali smo da speremo kupanjem u Jonskom moru. Nepregledna plaža, biseran pijesak, voda toplija od željene, stotinama metara od obale je plićak bez kupača.
Ležali smo i odmarali se. Posmatrali smo mnogobrojne lučke radnike u marljivom radu i uživali slušajući, sa usidrenog broda, stalno ponavljanu i u to vrijeme popularnu pjesmu: Djeca Pireja.
Svježi, krenuli smo i domalo ušli u Atinu. Zbunjivala nas je gustina saobraćaja, a na trgu Omoniji i zaludjela. Desetak zrakastih ulica ulijevale su mnoštvo vozila u kružni tok iz koga nismo umjeli da se izvučemo. Kako kod nas putničkih automobila nije bilo još ni u jedom procentu stanovništva, i pojmovi gužve i zastoja u saobraćaju još nisu bili otkriveni, nismo se snalazili, pa nas je zbrka vozila na Omoniji spetljala. Kad se odlučimo i krenemo u odabranu ulicu, naiđemo na crveni semafor, vraćamo se i usmjeravamo u sljedeću ulicu i opet u crveno. Ponavljasmo bez rezultata, a onda nas je zahvatila matica i nosila nerazumnim tokovima, da bi se u jednom trenu našli u beskonačnom kružnom toku, kao slamka u vodenom vrtuljku. I onda su došle do izražaja intelektualne sposobnosti dva profesora. Dogovorili smo:
Ugasiti motor kao da je otkazao, pa gurajući motocikl, kroz crveno svjetlo, ući u željenu ulicu. Tako smo i postupili, ali uslijediće iznenađenje. Policajac nas je sačekao i nakon što se uvjerio da vozilo ipak nije ukradeno, odveo nas je do automehaničarske radionice. Izvukli smo se neznanjem jezika.
Smjestili smo se u hotel uz trg Omonija.
Akropol, Akropol, Akropol... Ne, ove večeri, ne! Zamirisalo je pečeno meso, išli smo prema izvoru mirisa. Giros!? Poveće okrugle šnicle kvalitetnog svježeg mesa, različitih prečnika, ražnjevski su nanizane na vertikalnu osovinu u oblik rotirajuće zarubljene kupe, koja je izložena umjerenom zračenju žara od drvenog uglja, pa se samo vanjski dio te gomile mesa peče. Povremeno, oštrim sječivom reže se po obodu u tanke obarajuće komadiće, koje vješti giros-majstor, naočigled gurmanskih očiju, sakuplja, miješa sa mirođijama i uvaljuje u vreli i ranije zamirođijani somun. Zazubice sazriju gledajući odvijanje milenijumima nemijenjane tehnološke radnje. Ko i nije želio, uz giros, postao je gurman.
Vrele večeri izvlače ljude iz domova i vuku ih u šetačke susrete svježinama, koje se uspijevaju dovući do unutrašnjosti ogromnog gradskog parka, u koji smo i mi domamljeni. Iznenađuje veličina ugostiteljskog objekta na otvorenom prostoru. Tu je mala zgrada, ispred je podijum za zabavljače koje okružuju nekolike hiljade stolica.
Toči se i pjevuši.
Brže se toči i glasnije pjeva.
Ugođaj nadolazi i ovladava brzinom, ali je zabavljači uvijek imaju pod kontrolom. Popularniji dolaze kasnije, a tada iz hiljade grla, u parku, odjekuje ljudska sreća. I mi smo pjevušili.
U masovnoj sreći i pjesma se lako uči. Duša je zove, otvara se i grlom uzvraća je.
Svježina, piće, sretni ljudi, pjesma i muzika prijatno ispunjavaju glavu i u nju, na mekanom jastuku hotelske sobe, još samo san može da se smjesti, a mjesto i put do njega je otvoren. Blaženi smo.
Sanjao sam Akropolu!
Kupili smo Turistički vodič kroz Atinu. Lagano čitajući, iz centra grada, puteljkom uz klisuru osamdesetak metara visoku, hodili smo u staru Grčku, u susret preko hiljadama godina živećem Akropolisu – gornjem gradu.
Hodimo, čitamo i razgledamo pročitano.
Iz glave Zevs je rodio boginju mudrosti i rata Atenu, koja se prepirala sa Posejdonom bogom mora, o prevlasti nad gradom Atinom.
Mjesto bogovskih nadmetanja je gore na Akropoli – gradskoj tvrđavi. Bog Posejdon je dokazivao snagu dodirujući svojim trorogom kamen Akropole iz kojeg je šiknula slana voda.
Osamljen poput stećka samotnjaka, sniježno bijeli otesan kamen, položajem i izgledom je navodio na pomisao – on je trorogom zaparan. Prilazim i tražim ožiljak. Nađoh ga. Očigledno je da je rezultat božije rabote. Da li je ožiljak nastao baš od siline troroga, kiše, davnašnjih hemijskih procesa uz božije katalizatore, nije jasno...
Nenametljiv, rapav, zubom vremena izlokan, bez jasnog geometrijskog oblika, susjedni kamen izaziva na pomisao da i on na Akropoli ima istorijski smisao. Možda je to kamen u koji je boginja Atena, u nadmetanju sa bogom Posejdonom, zasadila tu misterioznu maslinu, koja je odmah po sadnji razbrekla zelenilom i dokazala Posejdonu da je poražen, što je on, Bog, naravno, lako shvatio i priznao poraz. Maslina je i kasnije, kroz čitavu istoriju, pružala otpore i štitila Akropolu u teškim vremenima, a bilo ih je. I kad su je Persijanci sravnili sa zemljom i satrli u pepeo, u beživotu se javio prvi znak života, u garežu ukazala se maslina koja je za dan ispružila mladicu dužine lakta. Čudo sa mladicom je podstaklo Atinjane na nova uspješna ratnička djela.
U zahvalnost bogovima na Akropoli su građeni hramovi natprirodnih ljepota. I danas posjetilac ostaje nijem pred viđenim i prvo što pomisli je saglasnost da je u vidokrugu utjelovljenje sklada i ljepote, da prisustvuje središtu svijeta. Postaje takođe saglasan sa mnogim svjetskim umovima koji tvrde da je civilizacija rođena u staroj Grčkoj, a stara Grčka – to je Atina. Ko pomišlja na Atinu, ustvari, misli na Akropolu sa njenim znamenitim hramovima.
Partenon je glavni hram, on je pravo remek djelo starogrčkog uma. Kamenjar ukamenjen u tri ravna nivoa sa gromadama obrađenog kamena čini po obodu trostepenik, a na trećem je ugrađen temeljni vijenac sedamdesetak metara dug i tridesetak širok, koji grbači četrdeset i šest desetometarskih stubova dorskog tipa. Obrubi s likovima i skulpture na zabatima zadivljuju idejom, skladom i svekolikom ljepotom. U središtu je nekada dominirao trinaestometarski kip božice Atene, rađen od zlata i slonove kosti.
Sačinitelj kipa Fidija i sam zadivljen izglednošću remek djela koji će nastati, shvatio je koliko će i on, kao umjetnik, dobiti na popularnosti, radovao se ali i pribojavao, jer – moćni ne priznaju boljega. Pribojavao se podmetanja, koja ga i neće mimoići. Zlato je izlio u trake sedam i po milimetra debele i vješto, neuobičajeno, nezamjećeno i skladno učinio jedinstven kip boginje. Zapisano je da je 433. godine bio optužen da se okoristio zlatom koje mu je bilo stavljeno na raspolaganje. Dok su optužbe rasle i zvaničo podupirane, umjetnik je ostajao nijem – bez odbrane, ali u trenu kad se izrekla presuda, na opšte iznenađenje sudija i radoznalog svijeta, umjetnik se podigao i u trake rastavio zlaćanu boginju. Obranio se mjerenjem zlata.
Ni hrišćanska pohlepnost nije izdržala izazov ovih neprolaznih ljepote i sjaja. U petom vijeku osvještaće hram u crkvu, a hiljadu godina kasnije, Osmanlije, uz crkvu dozidaće minaret i satvoriće džamiju. Venecijanci u borbi da osvoje u džamiju ubaciće bombe i uzdrmaće klasičnu Grčku.
Partenon još uvijek stoji i monumentalnošću zadivljuje ljude i ove civilizacije.
Akropola je i hram Atene Nike koju Turci, iz ljubomore, što li, porušiše i rasutim umjetničkim kamenjem sagradiše kulu. Veliko djelo ostaje, ne izgubi se, u kasnijem periodu je obnovljen.
Dobro očuvani hram Erhteion svojim stubovima-kipovima uvjerljive skulptorske vještine, u čovjeku izaziva osjećaj zadovoljstva i divljenja. On je višesvetište posvećeno izvoru Posejdona, maslini božice Atene i grobu kralja Kekropa.
Umorne noge odnesoše nas u otvoreno akropoljsko pozorište, isklesano u dubini klisure. Kao i prije nekolika milenijuma i danas u njegovim kamenim sjedištima ne bi slobodnih mjesta. Popunili su ih namjernici koji su nijemo sjedili i uživali u neprekidnom muziciranju gradskog orkestra.
Dočekasmo da se oslobode dva sjedišta, nijemo sjedosmo i utonusmo u melos – u Akropolu, u Grčku.
AJFELOV TORANJ
Putovali smo valovitom cestom, Pariz se ukazivao i gubio, jedino je ostajao toranj, velik, pa malen... Zaustavili smo se i sa brežuljka posmatrali panoramu grada.
Pariz bijaše u smiraju dana. Sunce je zašlo a grad je utanjao u ogromnu mrlju sumraka, kao da je temelj jednom jasno vidljivom stožeru oplašćenom ogromnim providnim i slojevitim božijim naviljcima nejasnih tvari i oblika. Grad, povlačenjem sunca, svakog trena mijenjao je boje i izgled lica.
Pamtim jedan minut, kratku viziju, jedan nezaboravan doživljaj. Na osnovnu mrlju tame nadovezali su se čudni ali skladni naviljci boja. Donji, prvo nabačeni, najbrojniji su i najzbijeniji, odozgo su ih nadjahivali tirkizno plavi, nešto manjeg obima i gustoće, a i oni su grbačili ljubičaste još prepoznatljive oblike nad kojima su se samo naslućivali novi ružičasti tonovi tek u zametu nastajali iz narandžaste mase. Slika je bila java u nestvarnom, jedino je stožer jasan i uvjerljiv, još uvijek izložen sunčanim zracima, izgledao je kao da se iz bespuća prikazivala božanstvena prilika ogrnuta zlatnom odorom. A nije. Stožeru se zna tvorac. Inženjer Ajfel.
Vitku, skladnu i dostojanstvenu ljepoticu s pravom su nazvali Pariska dama.
Dozrijevala je potreba Parižana da sačine nešto izuzetno, nešto što će potvrditi prestiž, koji je zamjetno poljuljan nakon poraza 1871. godine. Iz tih potreba dobijena je svjetska izložba. Treba joj simbol. Izuzetan i isplativ, prisjećam se opisa iz knjige Sva čuda svijeta.
Ideje, ideje..!?
Ideje su razjedinile francuski narod i zavađale umove.
Izdvojila se vatrena gomila sa idejom o izgradnji tristametarskog sunčanog tornja sa snažnim svjetionikom, koji bi parisku noć pretvorio u ružičasti dan, a jedan od spratova bio bi sanatorijum za liječenje visinskim vazduhom.
Izložbena komisija, međutim, opredjeliće se za Ajfelov toranj.
Buknuli su valovi neslaganja; slikara, kipara, književnika, arhitekata i futurista. Nezadovoljni pojedinačnim protestima udružili su se svim svojim uticajem i žestinom:
U ime dobrog ukusa i kao stravstveni ljubitelji do sada nedirnute ljepote Pariza... Udarili na stvaranje: Nekorisnog i monstruoznog Ajfelovog tornja... Zvaničnici branili su: Društvo Ajfelovog tornja, dali su i finansijsku pomoć.
Zamišljen kao toranj i most preko Sene, još kao tehničko rješenje u povoju, imao je i teških praktičnih neprilika, koje su nastale odmah nakon što su sedam prvih bušotina, na sto dvadest i pet metara u okrug, dali nepovoljan rezultat o sastavu tla. Protivnici gradnje tornja sladili su se. Na Marsovoj poljani već ranije je bilo zacrtano održavanje svjetske izložbe, i sada se nepredviđeno pridodaje i toranj.
Pedesetogodišnji Ajfel, inženjer visokog stručnog i naučnog ugleda, utemeljitelj aerodinamike, već je slavljen i kao inženjer univerzuma, iza sebe je imao desetine izazovnih i za savremene prilike novih čeličnih konstrukcija, pa je razumljivo da se i u novi projekat naširoko vjerovalo.
Šetao sam Parizom, plovio Senom, ali se pogled uporno otimao i hrlio ka tornju, u prošlost, inženjeru univerzuma... Sreo sam ga!?
– Samo da otpočnu radovi – govorio je kontrolišući četrdesetak konstruktora, koji su dvije godine razrađivali i crtali njegove zamisli.
– Vodite računa o tolerancijama, jer devet miliona i sedam stotina hiljada kilograma čelika, izrezana u petnaest hiljada dijelova, valja ugraditi u vitku stožinu. Temeljne elemente posebno tolerišite, njihove greške se umnožavaju na gornji dio konstrukcije, natezanja uz pomoć sile nisu dozvoljena; jer izazivaju koncentracije naprezanja i dinamičke zamore materijala.
Uvjeravao je da se radi o izuzetnom i izazovnom tehničkom djelu.
– Toranj je najneobičnija i najlaganija tvorevina koju je ljudska ruka stvorila – govorio je: – Vazdušni valjak, iste visine i baze kao što je u tornja, znatno je teži od slične kule koju ćemo napraviti. Kažem vam, radimo neobičnu stvar – motivisao je na kreativniji i odgovorniji rad.
Stigoh i do proljeća 1886. godine. Dopire eho prvog udara krampe, začeta je borba graditelja i temelja s jedne i Ajfela i razjarenih protivnika tornja s druge strane.
Posmatrao sam navalu krampova na četiri gigantska temelja. U žvalju, samo jednog od četiri temelja-stope, mogla bi stati petospratna kuća. Okupljao se svijet, protivnici su se podsmijavali, a novinari uznemirujućim napisima nasrtali su na započeto djelo.
– Ne ide! Sporo je! Kasnimo!? Ako ovako budemo radili..? – nervozno prigovarao je tvorac.
– Ne spavam, rok, rok me mori! – žalio se prijateljima, graditeljima, kontrolorima, konstruktorima, Društvu Ajfelovog tornja, domaćoj čeljadi: – Još da mi nije vas – protivnici su bili u napadu, snažno su udarali a on se osjećao slabim.
– Taj će me intervju ubiti – tvorca je naročito pogodio jedan novinski članak sa prve strane – zar i on, tako pametan čovjek, tako snažan naučni autoritet, i on udario na toranj, na mene, na prijatelja. Zar je moguće da je taj um mogao da napiše riječi: "Gradnjom vrtoglave smiješnosti... Parizom vlada poput crnog gigantskog dimnjaka..." Gospodine kolega, uspio si, čitava Evropa prepričava tebe, snažan odjek. Samo da ovoliko ne kasnimo – brinuo je. Novinari su ga opsjedali, tražili odgovor na napis, riječi odbrane, utjehu za pristaše. Ostao je uporno – nijem.
Izvlačili su se mjeseci, a temelji su još duboko u zemlji. Saradnici su nagovarali Ajfela da poveća broj radnika.
– Ne, ne, to ne ide – tvrdio je. Uporno su nagovarali, zahtijevali. – Kažem vam da ne pomaže, čak razmišljam i da neke otpustim, u pitanju je organizacija. – I otpustio je svakog desetog, svakog lošijeg, a nove nije zapošljavao, to je zbunjivalo prijatelje, ali i protivnike, posljednji su se opet sladili vjerujući da čini nerazumne korake iz nemoći, a prvi su cijenili da se radi o psihološkoj krizi pred odgovornošću, jer se i mnogo trošilo i primicao se rok otvaranja izložbe. Vjerujući da mu je potrebna veća moralna pomoć, prijatelji su počeli da ga brane i za ono za šta nije bio ni napadan, govorili su: "Toranj je trijumf industrijske kulture... Majstorsko djelo nove željezne arhitekture... Simbol ponovo probuđene Francuske..."
Nijemo je radio.
Radovi nenadno uznapredovaše, kao da se razbuktaše, temelji su se naglo ispunjavali pa će posmatrači biti zatečeni.
Kako se sa manje radnika može napraviti više, pitanje je o kome se počelo raspravljati na nov način. A bila je to očigledna istina.
– Organizacija rada je čudna i nikad do kraja istražena tvorevina uma... – saradnicima govorio je inženjer Ajfel: – Vidite, bunar iskopaju dva radnika za dvadeset dana, ali dvadeset radnika ne mogu iskopati bunar za dva dana. Ne može ga iskopati jedan radnik ni za godinu dana, a kad bi istovremeno kopali bunar dvadeset radnika ne bi ga nikada iskopali. I u organizaciji postoje zakonitosti, nešto od toga uspijevam i da dokučim – objašnjavao je, očito već ohrabren tvorac.
Nakon godinu dana rada, tridesetog juna 1887. godine, tačno dvije godine prije otvaranja izložbe, temelji su bili završeni.
Bilo gdje da sam se našao u gradu, pogled je bio na tornju, uvijek se vidio i nametao visinom. Krenuo sam u namjeri da ga konačno dobro vidim iz blizine i obiđem, ali kako sam prilazio sve manje sam mogao da ga vidim, u visinama gubio se iz vidokruga, a kad sam mu potpuno prišao i nestalo ga je. Dočekala su četiri čelična stuba-diva, na koja se oslanja ograda prve platforme. Kupio sam ulaznicu i krenuo u utrobu stuba. Strpljivo čekao sam u redu.
Ogromna rešetka lika polukružnice izvedena je od hiljade mikronski tačno izvedenih čeličnih "L" profila, koji su zakovanim spojevima sjedinjeni u jedinstvo. Teško se bilo odlučiti za vrstu zakovanih spojeva: preklop, podmetač, jednosječan, dvosječan.., gledajući mnoštvo spojeva pokušavao sam da se uživim sa Ajfelovim brigama.
– Ranije sam odlučio da se svi dijelovi tornja prave daleko od Pariza, u tvornici u Kliši – Ajfel je ovom riječima iznenadio i prvog i posljednjeg saradnika. I ne samo tom odlukom: – Na svim dijelovima će se, još tamo u Kliši, izbušiti i sve rupe za zakovice. Da bi u montaži odgovarale jedna drugoj, odlučio sam se za sučeljene višesječne spojeve sa dva preklopa. – Tvorac je i dalje iznenađivao: – Istina je, potrošićemo više materijala, zakivanje je nešto teže, ali dobićemo na pouzdanosti, kvalitetu i vremenu. Da li raditi stub po stub, luk po luk, ili paralelno, pitao sam se. Paralelno, opredijelio sam se, da bi bilo čvršće, iako ostaje opasnost da se mimoiđu, ne sretnu, na teoretskim kotama. Moramo vjerovati u naš rad, moramo ići u rizik, moramo ići na najviši kvalitet. Samo da otpočne montaža, da provjerimo montažere, zakivače i bacače. Sva tri zanimanja na ovoj konstrukciji postaju i više od struke, radi se na ogromnoj visini i vitkosti, rijetki će izdržati. Vitkost na visini je za čovjeka nova dimenzija, koliko će ih biti sposobnih? Treba ih testirati, uvježbavati, navikavati – govorio je autor.
Nezgrapni čelični dijelovi su dopremani i odlagani, ubrzo su prekrili Marsovu poljanu. Sve je statično i neobično. A onda, jednog jutra, sve se pokrenulo, i ljudi i čelik, kao razrušen mravinjak, sve je prividno u haosu. Ali kad se analitički posmatrala jedinka, pratila kretnja i učinak, tek se tada shvatao smisao i djelotvornost osmišljene Ajfelove organizacije.
Još jednom radovi su sporo odmicali, i još jednom Ajfel nije zadovoljan – Mora brže da ide – govorio je, žalio se – moramo pospješiti učinke.
Kako je konstrukcija rasla tako se i broj stručnjaka osipao. Nisu mogli podnijeti visinsku vitkost. Najprije su odustajali bacači zakovica, a oni su najvažniji. Danonoćno je bdio na Marsovoj poljani, proučavao njih – bacače. Oni su izmamljivali pažnju i Parižana, koji su dolazili da uživaju u njihovom žongliranju.
U desetak kovačkih ognjišta zagrijavane su zakovice na bijelo usijanje, bacači su ih uzimali snažnim mišicama u čeljjusti dugačkih klješta i virtouznim pokretima izbacivali izvan konstrukcije, u putanju vertikalnog hica, a na mjestu gdje se očekuje da će brzine nestati i početi slobodan pad, pojavljivali su se novi ljudi – hvatači, koji su sa kratkim klještima hvatali usijani metal, bez stanke, uvlačili ga u provrt spoja, kontrategom pridržavali na glavi zakovice, dok se i sa suprotne strane stabla, uz pomoć oblikača i malja, ne formira i druga glava zakovice. Trebalo je izbaciti milione usijanih zakovica, prihvatiti ih na visinama elastičnih oslonaca. Slika je bila neobična, naročito noću, kada se iznad Pariza doživljavala kao vatromet. LJudi su se okupljali i noćima i noćima uživali u iskrenju po obodu visokog gradskog stožera.
Izvukla se godina u tegobnoj montaži četiri stuba, koja su se slila u platformu na pedesetosmom metru visine. Inženjer Ajfel je mogao da odahne, stekao je samopouzdanje i vjeru u uspješnu preostalu montažu.
Na platformi je slavio, na iznenađenje prijatelja i protivnika. Zapovjedio je vatromet.
Penjao sam se teško strmim stepenicama na prvu platformu, na visinu dvadesetospratnog solitera, do visinskog restorana, do Ajfelove biste, do prvog vidikovca, do tornjevske utrobe u kojoj se pilo suvo francusko bijelo vino i srkala prava turska kafa.
Kupio sam ulaznicu i za drugu platformu, na stošesnaest metara visokom vidikovcu.
Rovili smo utrobu. Zakovice, "L" profili, zakovice, "L" profili, zakovice... Jezdili smo kroz muku, tjeskobu i oštrinu zime 1888/99. godine. Objašnjavao je vodič:
"Led je spajao dlanove sa željezom. Nadvladavani su prirodni zakoni, produžavao se radni dan na deset časova."
Sa novom ulaznicom i manjim liftom ustremili smo se ka trećoj dvjestosedamdeset i tri metra visokoj maloj platformi.
Zakovice, "L" profili, zakovice... Platforma.
Novi svijet!
Sena. Triumfalna kapija, Pariz... Svijet.
Povjetarac zaljulja, Pariz se ukazuje i nestaje, ograda izmiče, tražim rukobran, bježi, uspaničeno grabim i pridržavam tijelo koje hoće da se podijeli, gornji bi dole a donji gore, kao da je nastao obrtni moment sa osom vrtnje u rukohvatu ograde.
"Pod pritiskom vjetra vrh tornja oscilira i do deset metara", čujem da neko govori.
Moje tijelo vuče se nekim čudesnim silama, hoće da se pretegne, jače stežem rukohvat, vuku me tajne sile i hoće da obore preko ograde, strah, povraćanje, vuče me u vrtnju, ne gledam, lift se ne vraća, vrtnja i opasnost traju.
Da li ću u komadu dotaći zemlju? Misli sve strahove dozvaše na okup.
Jablan uz rijeku Bunu, visok i vitak, gnijezdo u vrhu, da se penjem, da probam... Penjem se odvažno u strahu, penjem, penjem, još malo, mogu, od grane do grane izvlačim nabreklo dječačko tijelo. Stablo otančalo, povija se, još je malo do gnijezda, povija se, sasvim je otančalo, na dohvat je i posljednja grana. Isprhnu vrana, uplaši me, trznuh, zaljuljah, zagrlih tankoću stabla. Pogledah vidik, promiču brda, izmijenile se kuće, i rijeka odmiče!? Nova brda i nepoznata rijeka, kao da je potok.
Gdje sam? Strah od vanzemaljske tuđine. Strah, strah, plač, lelek, vrisak... Selo i izbezumljeni ljudi. Ići unazad ne znam, učili su me samo naprijed, graja sa zemlje, plače žena majčinim glasom, gledam, ali iz ptičijeg vidikovca ne poznajem, da li je majka, ona je po glasu, poznajem, a ne liči, i otac... Ponor, smak, smrt, bezizlaz... Kao da su mi nakalemili tuđu glavu, glava bez uma, prebiram joj ispunu u želji da smislim način prizemljenja, ali u novoj glavi je sve drugačije, ponirem u nju u želji da smislim ali bez rezultata, navirem upornije, ona se uvećava i izbezumljuje, otkazuje poslušnost, domalo i svjesnost, tren vraća svijest i čuje očeve riječi, koje se duboko usađuju.
"Smiri se, ne plači. Biće dobro. Mi ćemo pomoći. Važno je da prestaneš da plačeš. Sada ništa ne misli, dobro slušaj šta govorim i radi šta ti kažem."
Nestade jablana, glave, sela, ostasmo otac i ja.
"Otvori oči", dopiru njegove riječi. Progledah i vidjeh seljane u veličini mrava, čudni mravi, spori i šareni, zatutnja i zaljulja...
"Ide lift!" kao da čuh očeve riječi. Ne, ne, ja sam na Ajfelovom tornju, pokušavam da se u to uvjerim, ali nema tornja, ne vidi se, tu je samo platforma, od nje se ne vidi. Strah!
"Sine, podigni glavu! Vi ćutite, ostali ćutite! Sine, podigni glavu i gledaj daleko, gledaj u vrh brda Kičin, vidiš li ga, kaži šta vidiš, kaži?!"
Osokolih se, ugledah prirodnu sliku.
"Vidim brdo, ovce pasu", posljednjom snagom odgovorih.
"E, tako, vidiš, biće dobro, samo nemoj gledati dole. Priznaj da te manje strah, priznaj, kad se na visini gleda iznad sebe strah prolazi, neka su otvorene oči i slobodno gledaj ovce na brdu i nigdje drugo ne gledaj", očev glas prolamao je kotlinu.
Otvorenih očiju gledam u brdo, vidim ovce, zamagljuju, ukazuje se vrh tornja i priča vodiča i koplje na koje je Ajfel tridesetprvog marta 1889. godine postavio trobojku.
"Spusti nogu na prvu granu ispod sebe, a rukama se pridržavaj, za granu u visini grudi", govorio je otac.
Gledam viorenje trobojke i činim ono što zahtijeva otac.
"Tako, sada drugom nogom opri na granu ispod sebe, a desnom rukom uhvati za granu koja ti nadolazi."
Lift drnda, tromo, vječnost protiče.
"Tako, opet spusti nogu do sljedeće grane, neka je uvijek jedna ruka do grudi..."
Stiže lift, ukrcah se nepokolebljivom odlukom da ću ubuduće ostati vjeran samo zemlji.
Udaljavajući se od tornja razmišljao sam o istini da ga nisam čestito vidio. Dok sam bio blizu vidio sam samo dio njega, kad sam se dovoljno udaljio i uspio da ga obuhvatim pogledom bio sam nezadovoljan jer sa te udaljenosti nisam vidio detalje, a iz utrobe nisam mogao vidjeti toranj. Osvrtao sam se i razmišljao. Vratiću mu se i sjutri dan, posmatraću ga sa obala Sene. Nisam mogao da se nagledam Pariske dame, najčudnije tvorevine od svih koje su doprle u moju viziju.
Posjetio sam Pariz, gledao Ajfelovu kulu, bio sam ispod nje, u njoj i peo se na vrh.
Ostala je želja da dođem opet i upoznajem Parisku damu.
M O S K V A
"Zemlja je okrugla..." trudi se učiteljica da bude uvjerljiva, gleda po razredu, ponavlja: "Zemlja je okrugla kao lopta", kresnuše nam se pogledi, udaljiše pa vratiše, želi da pronikne u moju ćupu, varniče pogledi: "Zemlja je okrugla!?"
Može li biti da je okrugla? Ne, zemlja je ploča. Široka ploča, ja mislim da je ploča. A šta je na kraju? Jer ploča mora imati i kraj, da li ga je čovjek dokučio, strah me kraja, kad bih mu se primakao, pa se nageo, pretegao, posrnuo i sunovratio u ogromno ništa. Šta je to ništa. Zemlja, zemlja i kraj, mora tako biti, a šta je iza kraja?
Koliko sam puta na mislima došao do kraja i kao da zaboli, da, da, fizički zaboli glava i blokira um, dalje ne može da razmišlja.
"Zemlja je okrugla!" uporna je učiteljica: "Samo su polovi izduženi..."
– Dragi putnici, letimo iznad Kaspijskog mora na visini dvanaest hiljada metara. Nažalost, nije vidljivo, temperatura okoline je minus pedeset šest stepeni – prenu me glas stujardese. Otegla se praznina lijevo i desno, naprijed i unazad, gore i dole, svuda zjapi ništa. Sunce prži, nebo modrije od onog sa zemlje, dvije beskrajne paralelne nebeske šparotine, sigurno su od nekog dvomotorca. Daleko ispod su vunena prostranstva, oblaci obasjani suncem, nema im kraja i zamiču u beskonačno velikom kružnom luku.
Učiteljica je imala pravo, zemlja je okrugla, nakon tridesetak godina uvjeravam se da je okrugla, jer vidim joj oblinu beskraja. Da je živa, kad se vratim, rekao bih joj: Onda nisam vjerovao, moram vam priznati, drugarice učiteljice, prozreli ste me, znam, kriv sam zbog sumnjičenja koje ste osjetili, kriv sam jer sam vjerovao u zemlju-ploču.
Dugo sam se družio sa slikom zemlja-ploča, i sada je svježu nosim u sjećanju, ali postojala je još jedna, nejasna, sferna, zrele nejasnoće. Smiješna joj je nejasnoća, a zrela je. Odista takvu sam je imao do ovoga leta. I evo, najednom, izblijedi nejasnoća. Kao da su se razvukle zavjese predumlja, ukazala se kalota zemlje i moja nejasnozrela desetljetna saputnica planu, zabunali, uskovitla kao zvrk, smiruje se, iz izmaglice izronila je zrela zemlja-sfera.
Zemlja je okrugla! Gledam je kao da je na dlanu. Zemlja je okrugla, da li je i izdužena na polovima? Ne vidi se.
Ništa se ne vidi. Magla se može križati, probijamo oblake, oni ne postoje, oni su magla.
– Dragi putnici, za koji tren ukazaće se panorama Moskve. Imate sreću, Vidljivost je odlična.
Avion je kružio oko grada, s ciljem da putnici uživaju u ljepoti Moskve, gledajući je sa visine.
Samo se u dokolici može smisliti ovakva naseobina, razmišljao sam posmatrajući je. Može se i usniti. Da se poigramo, da oponašamo minule projektante. Uzmimo šestar, ubodimo u težište papira i zaokružimo dvoipokilometarski zid visine dvadesetak metara. Zid treba da bude neobičan, neka je zupčast. U zidinama probijmo pet otvora-kapija i sve to nazovimo Kremlj.
Okružimo još jednu koncentričnu kružnicu, namijenimo joj saobraćajnu zadaću i nazovimo je Buljvarnoje koljco. U dobiveni kružni prsten, za potrebe velike Rusije, za parade, predvidimo trg sa nazivom Crveni trg. Pridružimo i hram Pokrovski sabor, posvetimo ga Vasiliju Blaženom, i neka građevina bizarnošću jedanaest zlatnih kupola, koje će se ukrštati, dostojno svjedoči silinu vladara Ivana Groznog. NJu će sagraditi unikatni majstor, a kad završi daće da ga oslijepe, da ne bi još negdje napravio takvu. Ona treba da opčinja posjetioce, čak i jednog Hesse-Wartegga, koji će zakliktati: "Na zemlji nema ni jedne zgrade, koja bi se mogla usporediti sa hirovitim raznolikostima oblika ove katedrale. Ni jedna pagoda iz Sijama, Burme ili Japana ne može je u tome dostići".
U prsten smjestimo mauzolej za oca Oktobra, most za Crveni trg, spomen groblje za velikane. Gdje sa Staljinom, da li i on tu spada? Da, pa ne, da, ne!?
Nastavimo sa igrom šestara, sa istim kremaljskim centrom, uzmimo krajnji otklon šestara, zaokružimo još jednu stodevetkilometarsku saobraćajnicu, nazovimo je Moskovski autoput.
U sve to unjedrimo osam miliona građana i dva miliona posjetilaca. Za njih uredimo saobraćajnice drugačije: uzmimo uglomjer i kružnicu podjelimo na jednake dijelove, spojimo ih sa centrom u zrakaste ulice, prospekte, avenije...
Gradu trebaju i pluća, ljudima zelenilo, obezbjedimo po dvadesetak kvadrata po građaninu. U zelenilo uklinimo kuće, ali skladno, neka sijeda starost susreće savremene reone Topli Stan, Kuncevo, Biberovo, Jasenovo...
Prepustimo mašti na volju i neka nađe mjesta za hiljade škola, obdaništa, muzeja, pozorišta bioskopa, igrališta... Posebno planirajmo prostor za najveći univerzitet M. V. Lomonosov, neka bude na Lenjinovim Gorama. Neka je u blizini, na Lužnjikima, i centralni stadion V. I. Lenjin. Pustite mašti na volju, ucrtavajte... Dodajmo blijedu kružnicu, tek da se može zamjetiti još jedan prsten Moskve, nazovimo ga Zona odmora i u njegovih stotinuosamdeset hiljada hektara smjestimo jedanaest prirodnih šumskih masiva.
Po crtežu razaspite mnoštvo svjetlucavih kuglica i zamislite da su to zlatne kupole.
U mašti oživite crtež u panoramu živahnog grada. To je Moskva viđena sa visine.
Šetao sam prostranim tihim ulicama. Na njima se ne puši, ne pljuje, ne prosjači, ne bacaju otpaci, nema smoga... i to je Moskva.
Krenuo sam u pravcu najvećeg objekta, dominira vidikom. To je, doznah, Ostankinski televizijski toranj koji je visok do neba – 536 metara. U istom pravcu je i visoka, strelovita i igličasta spomenička naprava, podignuta u čast i spomen osvajaču kosmosa. Umivenim ulicama i bistrinom grada hodio sam ka golemim spomenicima u susret.
Neočekivano, bez najave, naišao sam na školski primjerak pravilnog geometrijskog valjka. Čudna građevina velikog prečnika i male visine. U dugačkom redu, ljudi strpljivo stoje i lagano, taban po taban, mile ka ulazu u valjak. Priključio sam se na začelje.
Tabanali smo i tiho razgovarali. U redu su zastupljene sve evropske nacije, trudio sam se da svoju dostojno predstavljam. Kupio sam ulaznicu i prospekt iz koga sam saznao da sam pred ulazom Ekspozicije Muzeja-panorame Borodinske bitke, posvećene Otadžbinskom ratu 1812. godine, čuvenog slikara ratnih prizora Franca Ruboa iz 1912. godine, na platnu dugačkom 115 metara po kružnici i visokoj 14 metara, sa prikazom epizode čuvene bitke ruske vojske i Napoleonove armije.
Nakon dva sata dospio sam u hol koji je ukrašen uramljenim umjetničkim slikama sa Kutuzovom na čelu. Slijedili su generali i generali čija sam imena u početku čitao pa se umorio. Nastavio sam da ih posmatram samo kao slikarska djela. Jedna mi se naročito nametala stasitošću, milinom u očima, kao da je naš čovjek, kao da mi se osmjehivao, kao da sam ga sretao i družio se. Podsjeća na likove hercegovačkih gorštaka, dobričinu visokog rasta. U šumi generala njega sam odabrao za najgeneralskijeg, primakao sam mu se, učini mi se da je i on meni, kao da si naš, gotovo da kažem, pa i jesam kao da je uzvratio. General Miloradović, pisalo je sitnim slovima u ćošku rama. Misli odlutaše u hercegovački Žitomislić i zaustaviše na čuvenom manastiru, koga u srednjem vijeku sagradi porodica Miloradovića, koja se dva i po vijeka otimala islamizaciji. A kad više nije mogla da se odupire i kad je primala islam, jedan od momaka ne popusti ni tada, otisnu se put svijeta, i eto dogurao je među portrete Kutuzova i Napoleona.
Dokoračasmo do platforme u središtu, do vidikovca panorame. Nisam ni sanjao takva čuda.
Stojim na brežuljku i posmatram desetine kilometara uokrug.
Prisustvujem boju.
Ginu!?
Krvave!
Pucaju!
Koturaju se glave!
Zvone komandni glasovi!
Napad, povlačenje, potpaljivanje, gašenje, panika, predaja, slava, pobjeda, zastave, razbucane trobojke...!?
Kud god da se okrenem ista ratna zbilja. Istina je, vidim živu sliku!? Svijest govori da to ne može biti istina, ali oči tako vide. Možda je san. Ne, pa maloprije sam ušao. Istina je da sam u unutrašnjosti valjka od četrdesetak metara u prečniku, a bitka se odvija u prostoru dijametra tidesetak kilometara. Podvala!? Optičko opčinjavanje? Žao mi mladih vojnika, krvave, kukaju i obraćaju mi se za pomoć, ištu, pružaju ruke, mole... Da pomognem? Pođoh i udarih na nepremostive tarabe. Gaze zlatobojno dozrelo žito, hrle mi u susret. Žito je hektarima veliko, saginjem se da provjerim, zagrabih i povukoh, u rukama je klas, nema podvale, znam šta je klas, možda sam opčinjen, skrivam jedan klas u džep, da kasnije, u hotelskom miri, provjerim sebe. Natpis Zabranjeno fotografisanje izazva želju, pa skriven između dvojice škljocnuh aparatom.
Danima sam razmišljao: Klas i sada čuvam. Film iz Moskve je kvalitetno razvijen, samo je snimak iz Borodinske bitke potpuno prosvjetljen.
Vidjeh mnoga čuda, želim opet da ih vidim, ali zagonetku zvanu Panorama Borodinske bitke, kao da nisam samo vidio, kao da sam u njoj i učestvovao.
Ovu panoramu smatram najvrijednijim djelom jednoruke radnje.
Šetao sam moskovskim ulicama i družio se sa likovima iz Panorame, tako da i ne znam kako sam došao do Izložbe VDNH – (izložba privrednih dostignuća SSSR-a).
Kao da je zaseban grad, osamdesetak paviljona i otvorenih izložbenih prostora, na kojima je razastrto sto hiljada eksponata. Na okupu su sve mogućnosti ruke i uma. Shvativši da to i ne mogu pregledati, u hodu sam vršio grubi odbir eksponata. Bilo je mnogo toga što me mamilo, Optički kvantometar, Skolski udžbenik, Kosmički brod...
Dvadeset godina ranije, na mostu preko Neretve, sretoh prijatelja.
"Sovjeti lansirali satelit u kosmos, maloprije javiše na vanrednim vijestima – govorio mi je prijatelj koji je bio uzbuđen: – Čovječanstvo ulazi u novu kosmičku epohu.
Danima i mjesecima kružile su vijesti oko globusa.
"Da li se može bitisati u bezvazdušju?" pitali su se prvostolični naučni autoriteti, bili su uvjerljivi i optimisti i pesimisti. Građani čitaju, slušaju, gledaju i gutaju nove vijesti. Uzbuđene su i planete. Odjeknula je vijest:
"Sovjeti lansirali satelit sa psom u kosmička prostranstva. Ime psa je Lajka."
LJudski rod je zatečen, zbunjen, radoznao, pa i uplašen. Da li se i čovjek može uputiti u bestežinske prostore, i zašto bi išao tamo..? Javljali su se humanisti, sociolozi, neurolozi, filozofi, udruženja za zaštitu životinja... Upozorovali su, prijetili, najavljivali...
"Ko je imao pravo da ubije životinju, da li će poslati i čovjeka? Šta ako Lajka donese kosmičke viruse i zatruje zemlju?"
"Čiji je kosmos?" eto novog središnjeg pitanja.
Najčešća riječ u dnevnim listovima postala je Lajka, ime psa, ona je zasjela na radiju, televiziji, naučnim skupovima, kućnim razgovorima... Objavljivana je biografija i rodoslov psa, raspredalo se o porijeklu oca i majke te sićušne pasje vrste. Preko tri milijarde ljudi vidjelo je fotografiju njuškice. Šta jede, pije, razmišlja, radi, da li laje, gdje obavlja fiziološke potrebe i da li lebdi to što iz nje ističe, da li može da hoda u bestežinskom skučenom satelitskom stanju? Koliki je satelit, kvalitet materijala, tehnologija instrumenata i veza sa zemljom, način upravljanja, hermetičnost..? Mnoštvo je pitanja i malo odgovora, pa je mašta stvarala i išla i dalje od fenomenalnog događaja.
Stajao sam pored satelita i Lajke u njemu, gledao i čudio se jednostavnosti metalne naprave i običnosti pasje njuške. Lajka je veličine mačke, zašiljene glave, uši kao uzdignuta dva kraka istokračnog trougla, rep joj je povijen na leđa. Na aluminijskoj traci piše da je lansirana 3. 11. 1957. i da je živila 7 dana u kosmosu, pod kontrolisanim atmosferskim pritiskom, automatski hranjena, te da su na monitorskoj stanici na Zemlji bilježeni njeni puls, krvni pritisak i disanje. Satelit je veličine naramka. O njemu sam godinama ranije maštao trudeći se da dokučim njegov izgled.
Ništa ne bih izgubio da nisam ni vidio tu malu strvinu uklještenu u skupocjenu gomilicu metala, jer su moji Lajka i satelit bili ljepši. A izgubio sam ih.
Gradovi se pamte po muzejima, Moskva naročito, nažalost, od devedesetak istorijskih, umjetničkih i naučnih muzeja morao sam da odaberem malo.
Odabrao sam Centralni muzej V. I. Lenjina i prošetao kroz stvaranje Sovjetske partije i države. Skladno su eksponirani; rukopisi, knjige, dekreti, rijetke fotografije i lični predmeti velikana sa kačketom. Rukopisi pokazuju sigurne i drhtave trenutke sovjetske Partije i države, djela ruka tvorca Oktobra.
Želio sam da posjetim i pozorište, rekli su da ih je dvadesetak, rado bih ušao u Boljšoj teatar. Trebalo je danima čekati na ulaznicu. Bio sam uporan, bar između predstava. Uspio sam vidjeti i to remek djelo u kome su sazdane stranice ljetopisa ruskog muzičkog života. Vidio sam ga tek poslije predstave.
Hladan i posve bijel moskovski dan. Hladnoća nagriza kosti. Na putu ka Kremlju svratio sam u metro i dočekao me muzej. Ogroman prostor, dvorane, apotekarska čistoća, svijetlost, mramorne klupe, umjetničke slike, unikatni lusteri i kulturni putnici, (njih šest miliona dnevno). Zadivio sam se, nakon onih što sam vidio u Parizu i NJujorku, i pitao se da li je ovo stvarnost. Pod zemljom je život i muzej. Neplanirano sam se dugo vozio, od stanice do stanice, dvorane – umjetničkih djela. Divio se. Moskva je urbanizovana i pod zemljom.
Prelazeći most preko rječice Moskve, posmatrao sam živopisni brežuljak na kome je Kremlj i prisjećao se da sam nekada pročitao staru rusku poslovicu: Nad Moskvom je samo Kremlj, a nad Kremljom samo nebo. Navirala su sjećanja davno pročitanih tekstova o Moskvi i svježe pročitanih opisa iz turističkih vodiča. Koračam ka živom Kremlju a u sebi nosim čitanjem izgrađenu njegovu sliku, samo još koji minut pa će se oboje sudariti i poravnati.
Prostrana šuma puna divljači privlačila je lovce svih vremena. Izdignuta na brežuljku, unjedrila je vrijedne lovine, koje su jednoga dana izmamile i velmožu Stepana Kučka. Gore je zatekao dvoglavog orla koji je stajao iznad žrtve divlje svinje. (Dvoglavi orao je – carski grb). U događaju je prepoznao bogojavljanje i odgovorio sa izgradnjom lovačkog seoceta, koga će nazvati Kučkovo. Kao što je obično i bivalo u stara vremena, Stepan je usnio seoce koje se izokrenulo u grad sa snažom tvrđavom bijelih zidova i zupčastih krovova, koji su dosezali do obala Neglike. Posebno su krovovi neobični, neviđeni, mistični, snovni. Odlučio je i napravio snoviđeni grad. Naplaćivao je daću od svih plovećih lađa, bogatio se i ulagao u seoce-gradić – cvatujuće mjesto. Jurij Dolgorukij, susjedni knez, pozavidje mu, pa upriliči zajednički lov. I drugoga dana, na neobjašnjiv način, osvanu Stepanov leš. To je bila prva žrtva nasilja, intriga i pobuna koje će kasnije pratiti Kremlj.
Petar ustoliči Kruškovo na Mutnoj rijeci, a veliki knez Ivan, vrhovna glava Rusije priznata i od Kana, utvrđuje stolicu i zida ogromne zidine i preimenuje ga u Kremlj (tvrđava).
Kremlj postaje svijet za sebe, neugodan, zagonetan, svjetsko središte moći, ortodoksni centar pobožnosti... Napadan i rušen, paljen, ali kao i feniks, ponovo je dolazio do prethodne slave i nadvisivao je.
U pohodu sam na Kremlj, prisjećam se opisa i mnogih pohoda, Napoleonovog, Hitlerovog i Džingis-kanovog posebno. Vjerovali su u snagu i svoju i Kremlja: Ko vlada Kremljom, vlada svijetom. Ali se stolica tajanstvenom snagom praćelije Rusije, svaki put održala i oplemenila novom perjanicom.
Krenuo sam iz sredine dvanaestog vijeka i susreo Arsenal, Zgradu senata, Oružejnu palatu, Veliki Kremaljski dvorac, zagledao najveću građevinu, Zvonaru Ivana Velikog, divio se raskošu Uspenskog sabora i Marijinog začeća na nebu u kojoj su se krunisali ruski carevi, zastajkivao i blenuo pred unikatnim freskama Rubljova, Greka... Iako nema veliku umjetničku vrijednost, jedna je ikona izmamila posebnu pažnju. Da, nisam se prevario, to je ikona svetitelja Save. Valjda je to i jedina ikona sveca srpske pravoslavne crkve van njenih hramova.
Odmarao sam oči na devet zlatnih kupola Arhangelskog sabora u čijim temeljima leže mošti kneževa i strašnih careva. Prošetao sam Gromovitom palatom u kojoj se zasjedalo i slavilo rusko oružje. Čudio sam se najvećem zvonu na svijetu koje nikad nije zvonilo. Došetao sam u hiljadudevetstošesdesetprvu godinu i Kongresnu palatu, i u njoj prepoznao preplitanja tradiciju ruskog neimarstva i dostignuća sovjetske arhitekture i građevinarstva, a u neprirodno visokim prozorima vidio silinu spomenika postavljenih kroz vijekove.
Umoran od vremeplova dogegah na Crveni trg. Na njemu dočekao me je kilometarski red ljudi, priključih se i nakon dva sata stigoh do Mauzoleja. Lenjin usnio, na kratko prilegao, rekao bih da će brzo i da se razbudi, za miran san brine mnoštvo uniformisanih ljudi, koji su zaduženi za tišinu, za nepomućen san. Saglasih se i sa šutnjom obiđoh oko tvorca Oktobra, obiđoh mračne i hladne mramorne prostorije.
Obilazio sam prodavnice, knjižare, hotelske restorane, bioskope, prisustvovao folklornim numerama, šetao po parkovima...
Prođe deset moskovskih dana. Malo da se vidi Moskva. Ali ja ću opet doći.
I ovom prilikom, dok avion grabi uzlaznom četrdesetostepenom putanjom, bacam posljednji pogled na simetričnu geometrijsku naseobinu. Grad naglo nestaje sakupljajući se u neobičan i poznat predmet, ne prepoznah ga u prvom trenu, a onda učini mi se kao da se pretvorio u točak konjskih kola, koji kao da je oboren i zaboravljen leži u proljetnom zelenilu.
To je najudaljenija slika Moskve.
SAN DIJEGO
MEMORIJAL DEJ
MOTHER DAY
SAVINDAN U LOS ANGELESU
MEMORIJAL DEJ
D I Z N I L E N D
INTERVJU
