 | Danilo Marić |  |
 | PRIČE NA OPŠTE TEME – 23 priče |  |
RADOSNO DJETINSTVO
Mama i tata me ne vole. Hoće da me napuste!? Vjerovala sam da me nikad ne bi ostavili. Tako i treba sa svojim djetetom. A eto hoće. Strah me bez mame. Neću bez svoje mame...
Samo sam o tome razmišljala nakon što su mi rekli da će se i mama zaposliti, u fabriku u kojoj i tata radi.
"Dejo, dijete mamino, ja te ne ostavljam. Pored fabrike, u kojoj ću raditi, ima lijepo obdanište, tamo je puno vesele djece, sprijateljićeš se i mnoge zavoliti", govorila je bez veze, samo da ne plačem, a ja sam jednako plakala.
"Dođi da te poljubim", govorio je tata: "Do obdaništa djeca putuju lijepim dječijim autobusom. Znaš li kako tu djecu nazivaju...?", plakala sam, nisam odgovarala: "Nazivaju ih najmlađi radnici. Nemoj da plačeš, pa ti si lijepa djevojčiva, znaš li kad si pitala zašto i djeca ne idu na posao i govorila da je to nepravda...' a sad kad treba da pođeš, nećeš, ljutiš se na mamu i tatu. I još plačeš. Tako lijepa djevojčica, a plače...?"
"Neću bez mame. Neću! Ja hoću samo s mamom. Neću, ja ću stalno da plačem..." govorila sam jecajući.
Podmuklo su me odvezli dok sam spavala. Razbuđivalo me nepoznato lice i zaplašivala pogledom. Prestravljeno sam zapomagala.
"Mama, mama, draga mamice, gdje je moja mamica...!?", a onda čuh njen glas:
"Vaspitačice Nado, smiriće se mala. Prvi put odvaja se od nas. Pripazite je, smiriće se. Deja je lijepa djevojčica..."
"Neću, neću od tebe... Mama, ja te volim. Mamice, voliš li ti mene...? Mama...! Mama, strah me, nemoj me ostaviti. Molim te mama, zapomagala sam.
Majka me gurala od sebe, zaprave odgurivala, a vaspitačica potezala. Vriskala sam... vriskala.
Tuđa žena me otrgnu od mamine haljine, ugrabila u narčje i unijela u obdanište. Bezuspješno sam mlatarala nogama i rukama udarajući tu mrsku vaspitačicu.
"Dejo drago dijete, smiri se, tu je tvoja teta Nada, ne boj se..." govorila je, ali nije za prave, isto kao što je kozlićima govorio prerušeni vuk. Udarala sam je:
"Ostavi me na miru."
Isplakala sam sve suze. Od njih se oči zatvoriše, nisam mogla da gledam, a htjela sam da vidim gdje sam. Gledala sam u mutnoću. Trljala sam oči i zagledala u maglovit zid. Domalo se na njemu ukazivala slika, na njoj se bistrilo lane.
Bi to slatki mali Bambi.
Zaprave je plakao, kao da se rasplakao sažaljavajući mene. Prišla sam mu. I gle čuda, i on je odlazio od majke i bio tužan i razočaran. Majka srna stajala je iza i tugaljivo ispraćala nedoraslo lane, i kao da se prisjećala svog davnašnjeg odlaženja, bila je tužna. Velika suza se skotrlja pa zaustavi u pola rastuženog Bambijevog lica. Bi mi ga žao, pođoh da obrišem bolnu suzu, protepah:
"Ne plači moj maji Bambićak. Evo i ja sam se odvojila. Da se dogovorimo, zaprave, ja neću plakati i nemoj ni ti. Znam da ti je teško bez mame, ali moj dlagi Bambićiću, mora mama da radi, da prikuplja hranu. Ne plači...", govorila sam i lila suze, te ih brisala rukavom bluzice. Sažaljivo smo se gledali, prijateljski smješkali i smijali.
Joj, što mi bi žao Bambija. Divan je...
Presjekao me trzaj odraslih ruku, začas sam bila u naručju vaspitačice Nade, poljubi me pa prenese do slijedećeg zida-slike. Nisam htjela da joj se nasmijem. Neka zna da je ne volim.
Neki bezbrižni raspjevani pačić gega u hodu, i on pošao u obdanište. Smiješan je sa motkom preko ramena o kojoj visi zavezak sa nesloženim papučama, pidžamom, maramicom... Baš je smiješan, ide i kako gega tako mu ispadaju stvari. Gumeni žabac je ispao, zaprave, zakačio se zadnjom otegnutom nogicom, još se pridržava i otima padanju. Da li će pasti, ili će uspjeti u namjeri da se uspenje uz zavezak, pitala sam se i željela da uspije...
Zaškaklji me vreli dodir usana po golicavom dijelu vrata.
Nasmijah se, zakrenuh, opet ona dosadna teta Nada. Zaprave je ona, ali nekako je malo ljepša. Dobra je, opet me poljubila. Baš je divna, ja sam je udarala, a ona me jednako ljubila. Baš je slatka teta Nada, kao mama.
"Ti si, Dejo, slatka djevojčica", cmoknu me u čelo: "Imaš divne kikice, crvene cipelice, samo te plač ružnoća, ali sad ne plačeš pa si opet lijepa. Podsjećaš me na nekog, ne mogu da se prisjetim na koga...," i opet me poljubi: " Sjetila sam se, ličiš na Pepeljugu...", tri me puta poljubi, uze za ručicu i povede, a kad sam usput zastala kod jedne slike otpusti mi ruku.
Kako je samo slatka buba Mara ispod kišobrana.
"Dejo, dođi pod moj kišobran", kao da mi ponudi.
Zavrtila sam glavom, a ona opet:
"Uhvati se za rukohvat da odnjihamo u daleke razdragane krajeve. Tamo su samo djeca, cvijeće, proljeće i bube Mare..."
Dva koraka dalje visila je slika sunca u praskavom smijehu. Pravi je slatki debeljuco. Nije to sunce zaprave, to je naše, dječije sunce, kao da govori: "Djeci treba davati više i više..."
Opet me na prevaru poljubi teta Nada:
"Dejo, znaš šta rade lijepo odgojena djeca kad dođu u obdanište", govorila je i ljubila me.
Shvatila sam, htjela je da mi skine vjetrovku.
"Gdje je garderoba?", zapitala sam.
Odvede me u veliku-veliku salu sa puno ormarića i vješalica.
"Ovdje je tvoje mjesto", reče i poče da me skida.
Dok me raskomoćivala vidjela sam iza vješalica sliku na kojoj je lastavica u letu nosila korpu cvijeća. Lepršale su visibabe i ljubičice. Kome ih nosi, pitala samse pa i sjetila, pa nosi ih svima nama, nosi ih u proljeće.
Zaprave je dobra teta Nada, opet me poljubi pa povede:
"Sad je vrijeme za igru", nježno reče pa upita: "Znaš li kako je ime tvom obdaništu", a kad slegoh ramenima nastavi: "Zove se Radosno Djetinjstvo. Znači da se ovdje treba igrati i radostiti. Gdje bi voljela? Hoćeš li među filmske junake?", govorila je i vodila do prostorije u kojoj se izmješala igra djece i Mikija, Šilja, Pera Djetlića, Plutona, Štrumfova... Opet me povuče za ruku pa odvede u sljedeću prostoriju. Čim sam se pojavila čula sam drag glas:
"Vidi Deje. I ti došla u Radosno Djetinjstvo. Baš mi je drago. Dejo, hoćeš li sa mnom 'ema-esesa'", bi to Vladenka, drugarica iz dvorišta.
Otrgla sam se i utrčala među niti zategnute gume. Igrali smo. Bilo je maksimalno. Igrala sam i sa ostalom djecom.
Divno je.
Zakoluta u mom stomačiću. Vladenka me odvede do vrata na kojima je bila slika smiješne gologuze djevojčice – sjedila je na noši. Uđoh, ukazaše se male-male klozet šolje. Ne treba se propinjati, to je, zaprave, dječija šolja. Zaprave je dječija, u nju ne može propasti guza. Slatka mala šoljica. Mogla sam lijepo da sjednem, a ne kao na onu kod kuće, pa da moram misliti na gaćice, da ih ne popiškim. Drago mi na njoj sjediti. I lavabo je maji, česma majecka, slatki maji, maji sapunčić, bojlerčić...
Baš su odrasli pokvareni, u stanovima sve prave samo za sebe, a za nas... Zaprave su pokvareni. Morali bi da prave kao u ovom obdaništu, da je lijepo djeci, a stariji neka se muče... Ha, ha, ha... Zamisli tatu na ovoj šoljici, ha, ha, ha... Tako je i meni na onoj velikoj...
Vraćajući se igri provirila sam u prostoriju iz koje je dopirala vesela graja. Baš su muškarčići blesavi, pomislila sam kad sam ih vidjela u bimo kutku. Od mnoštva kocaka napravili su veliku fabriku na pola sobe. U nju se uvlače sa raznim alatićima i dreče:
"Ja sam livac, kao i moj tata..."
"A, ja sam bravar, kao moj tata... pećar... strugar... inženjer." Jedan simpatični muškarčić, nekako je mal, a opasao pištolj, natakao kapetinu, odvojio se od ostalih i izvikuje:
"Ja sam čuvar. Završen je posao. Izlazite iz fabrike. Fabrika je moja do sjutra..."
Svi su zastali i promatrali me. Izdvoji se pjegavi dječačić, zaprave je otkačen, povuče me za ruku:
"Dođi, za radnike u fabrici treba kuvarica..."
Oglasi se zvonce koje prekinu igru i satjera djecu u dno hodnika. Odšetala sam do čelnih i zagledala vrata-sliku. Nekakva simpatična debela Mišibaba u bijeloj kuvarskoj kecelji, držala je kutlaču o kojoj je visilo zvonce i pozivalo na ručak. Domalo smo bili za stolićima punim djeci drage hrane i sokova.
Lagani zvuci uspavanke povedoše djecu do vrata-slike na kojoj slatka curica leži u krevetu i trlja predsnene oči. Najmrže mi je kad me tjeraju da spavam. Sva djeca idu ćutke u krevetiće, eto, moram i ja.
Zaprave su blesavi, čim su legli, odjednom, svi pospaše. Majke mi, pošašavila su ta djeca. Zaprave su zaspala. Nije mi se spavalo. Pritajila sam se u krevetu gledajući u zid.
Nisu to obični zidovi, ovo Radosno djetinjstvo kao da nisu gradili odrasli, imaju dječije tapete sa puno-puno malih i velikih meda, zeka, magaraca... Simpatični su u travi, cvijeću i drveću. Gledala sam ih netremice.
Znam da su slike, ali hoću da su zaprave, da su živi, pa ih zamišljam i oživljujem. Zažmirujem čekajući da ožive... Počinju da mrdaju, pokreću, igraju... Zaprave se ukaza vesela šumsko-livadska družina.
Srećna sam što sam im podarila život, a oni zahvalni, pozivaju me u raspojasanu igru. Polegutio se mago u želji da uzjašem, bojažljivo pođoh, medo mi pomože, a drugi pritrča na drugu stranu, podigao šape da pritekne ako bi se prevagnula i pala. Zeko ispred naćulio uši, bio je zabrinut za moje penjanje, drhtanje mu je dopirao do mene.
Strahu nije bilo mjesta, vješto sam uzjahala. Mago me bojažljivo ponese, pratila nas je svirka i igra meda, zeka i maga. Domalo doskakuta vjeverica, dotrča i Bambi, djetlić, slavuj, lija, Pluton...
Na opasnost sam i zaboravila, mago je sve brže igrao i više odskakivao, tresao uz muziku... Veselo sam vrpoljila i molila da mago brže trči i uviše skače. Mi smo na čelu, a slijedilo nas je mnoštvo razigranih dragih šumskih đavolčića. Razigrani, gurali su se u želji da svi budu blizu mene.
Dozivaju, dozivaju, zagluhnuh, dozivaju... Izdvoji se jedan glas, otegnut, osamljen:
"Dejo, Dejo, Dejo...!"
Glas ne bi kao glasovi družine, poplašismo se svi, mago se ukopa, pritrča i medo, skinuše me, položiše nježno u meku travu, pa se i medo ukopa.
Opet se oglasi isti glas:
"Dejo, Dejo, Dejo...!"
Zeko u strahu odskoči, kao ukopan osta na zidnoj tapeti.
Divno je spavati u Radosnom Djetinjstvu...
Zvuk trube pozva svu djecu, u cvijetno dvorište, domalo se pojavi autobus, iz njeg iziđe jedan čiko, povika:
"Najmlađi radnici, izvolite u – radosni autobus."
Utrčala sam u naručje tete Nade, izljubila je:
"Ja te, volim, zaprave", rekla sam joj na polasku.
Jedva čekam kad će opet jutro...
Zaprave!
Z E J N I L
Nakon dugo sanjanog i iscrpljujućeg putovanja, pristigoh u rodno mjesto. Iz nesnosne žege ukročih u golemu hotelsku baštu, odabrah sto ispod najdeblje hladovine, sjedoh, i konačno opustih se.
Smjenjivale su se misli, njihale vremena i prostore, žegu i hladovinu, umor i bezvoljnost, desetljećnu nostalgiju za rodnom grudom. Razastriješe se svih mojih šezdesetak godina po bijelom pijesku hotelske bašče. Ukrstiše se seoska neimaština, glad, ratni viorovi, deportacija, njemački logori i mračni hodnici američkih rudokopa, pa se počeše driješiti nostalgični čvorovi koji su sputavali povratak majčinoj sisi.
Krošnje vrba, topola, brijestova i vinove loze nadjačavaju žestinu užarenog juga. Združene sa svježinom rijeke Bune čine blažen kutak zajapurenim putnicima i gostima hotelskog restorana. Golemo vodeničko kolo, lepršavi mlazovi, izmaglica štrapova i razuđeni kanalčići puni vode, koji žubore iznad flaša hlađenih pića, osvježavaju napaćenu dušu i umorne oči. Huka brdske rijeke i cvrkut brojnih vrabaca iznad glave ispiraju zagluhnute gradske uši. Svježina povuče u omamu.
Desetljećima tješnjale su moje grudi, nadimale već i pri pomisli na zavičaj, u njemu je, gledano iz tuđine, uvijek nešto toplo, ali i zamagljeno i nikad do kraja ne izbistreno. Grudima je nakon toliko godina opet posve široko, sve bi rodoljubljem da zagrle, sve; toplinu juga, cvrkut, žubor, zelenilo, žamor neznanih ali dragih izboranih lica.
Nestajalo je umora, nadovezivala se dragost, ona kakvu ima samo sretna mladost. Ovdje, u mom zavičaju, živio sam sva zadovoljstva, i samo jednu mrgodu – glad. Imao sam ništa, a bio sam srećan. U svijetu zaradih obilja, ali i navukoh tugu.
Radoznalo me gledaju domaća lica, probadaju pogledima.
Gotovo kod svih kriva su leđa kao ožiljak tegobnog života, posmatram ih. U izboranim licima bljeska blagost. Obrazine koje su satkane za osmijeh, uvijek spremne da se razvuku i jave čovjeku – bratu.
Dijete kad izgubi majku godinama od neumoljivog zaborava otima dragi lik. Borba traje, slična je natjecanju ravnopravnih suparnika u potezanju konopa. Mio lik umrlog roditelja vječito lebdi oko djeteta, ali se ne da dokučiti.
U tuđini mutno su me okruživali likovi naših ljudi, i konačno evo ih na javi i svih na okupu – kakva sreća.
Svi su mi znani – ni jednog ne poznajem.
Ožiljci na licu starca koji sjedi za susjednim stolom razgovaraju sa mojim.
I bore zbore.
Grunu u grudima, otješnjaše – prepoznah Zejnila.
Oteše se misli, odlutaše niz seoski puteljak.
U vremena dok se još priroda poigravala, tresla zemlju, izvaljivala gromade stvarajući žarku kamenitu domovinu, kažnjavala kršne gorštake, naselila ih je u neizgled i kao uklete ostavila da pate i ispaštaju za grijehe nečije, i samo Bog zna da li su i kad i počinjeni. U tvrdoj borbi sušnih čatrnja i ispucale zemlje stradavao je čovjek, ostajali su mu jedino vjerni pratioci – umiljata duša i glad.
Prisjećam se gladnih vremena, prisjećam se i jednog susreta sa tada sredovječnim koštunjavim seljaninom Zejnilom, koji se vraćao sa trodnevnog nadničenja. Posrtao je pod teretom zarade – šest kilograma kukuruznog brašna.
"Pođi, danas, kod mene na ručak", neočekivano pozvao me je i poveo ka svom domu.
"Hanuma!", pozva ženu, pozdravi je, pa naredi: "Jami veliki koto, skuhaj puru. Od čitavog brašna!"
"Čitavog...?", čudila se.
"Sve, reko sam!", podvrisnu, skliznu pogled do opanaka pa doda: "neka se đeca najedu, jednom.
Iz kotla ovješenog iznad ognjišta, domalo, zamirisa pura – da najavi pred vrenje. Domaćica uze purač, probode guku plutajućeg vrelog brašna – izroni prvi klobuk.
Miris nadraži stomačiće razbacane po dvorištu, pa ih domami u jedinu prostoriju trošne kuće. Ćutke su se primicali suhozidinama, sjedali na hladan gnjilom nabijen pod, redali se po starini, devetoro ih – jedno drugom do uha. Kao mačka na žigaricu ispod staklenog zvona, požudno su gledali u razigrane klobukove polusvarene mirisne.
Žilavim, na vrele sude naviknutim rukama, stopanica dograbi ručku kotla, skide ga sa veriga, pa brzo prenese i spusti na sred prostorije, dohvati purač, pa pušući i odbijajući od sebe vrelu paru, otpoče – miješanje pure.
Dozreo dah stiže do svakog kamička posnih zidova, uzjoguni prazne trbuhe, izazva pljuvačne žlijezde, poduprije kiselinu da jače grize drob, uskomešava crijeva, sve se preobrazilo u – bolnu glad. Prožvakaše prazne vilice.
Glad je jača od pameti.
Znojna domaćica je izvaljivala tijesto iskrećući ga niz purač, a kad se počelo odvajati i obarati u koto, okrenu se zamišljenom domaćinu, reče:
"Zejnile, zamješana je!? Prosipa se!"
Domaćin klimnu glavom u znak saglasnosti, podiže se, priđe kotlu, sjede, podvi noge:
"Bujrum !", pozva mene pa suprugu, a kad i mi posjedasmo pozva i djecu.
Dvanaest ruku u kotlu gurale su se, zahvatale grudve, pa ih ubacivale u alapljive žvalje. Osjećaj da se ni ovom prilikom ne možemo najesti požurivalo je ruke, a kasnije, kako su se punile utrobe jenjavala je i brzina.
I prazan stomak ima vrh.
Jedno po jedno vraćalo se u kutak iz koga je i pošlo. Zadnje osta trogodišnje dijete. Presta i ono. Podiže se, preteknu ga nabrekli trbuščić, zastenja, osmotri nas, opet pokuša da ustane, ne uspje – otpuza u svoj ćošak. Sjede, tužno pogleda na koto, pa u Zejnila. Zapiskuta:
"Babo! Hoće li više ikad biti pure – koliko hoćemo?"
"Neće moj Ale! Neće nikad!", jedva čujnim glasom, kao da je govorio samo sebi, a i vjerovatno je govorio samo sebi, uzvratio je Zejnil.
Dječačić posrnu – otpuza kotlu. Zagrabi grudvu pure, poče žvakati, zaobli jezikom u gutljaj, potisnu u ždrijelo, ali utroba ne mogaše da ga preuzme, zaprijeti bljuvanjem. Dijete izvali zalogaj, pogleda u nj i zaplaka se koliko ga ponese grlo.
Otac blenuo u dijete – skotrlja i u njega suza.
Bi to samo trenutak Zejnilove slabosti, poznavao sam ga dobro, poznavala su ga sela po pjesmi, igri, šali... – veselio je sebe i seljane, a nikad nije sastavio dva ručka, govorilo se za njega.
Sretnijeg čovjeka od Zejnila ja ne sretoh u ukupnom životu. A i svi mi, onoga doba, bili smo zejnilići.
"Konobar!", pozvah mladića u bijeloj košulji: "Na moj račun, onom siromahu, Zejnilu, donesi jelo i piće, po njegovom izboru", naručih.
Nakon što sasluša mladića starac podiže glavu, pogleda – ne prepozna me, podiže se, priđe mi.
"Poznaješ li me!?"
Kazah se.
Dograbiše me čvoravi dlanovi, pritegoše težačke mišice, očešaše neobrijani obrazi i izgrebaše kao metalnom četkom, – izljubi me, odgurnu, zavuče ruku u džep, izvadi smotak novčanica, reče:
"Kod mene ćeš na ručak – i danas".
Vodio me nepoznatom ulicom našega sela, pa zaustavio pred golemom kućom, nasmija se:
"Ovdje ćemo!"
Uđosmo u cvijetno dvorište u kojem je čitajući novine hladovao uglađen gospodin.
"Ovo je moj najmlađi sin, Ale ...", kaza Zejnil i...
VJEČNOST U TRENU
Traže gol. Odlučujući, pobjednički, gol života.
Naručuju sa klupe, nadaju saigračice, vape vječito žedni gledaoci, strijepe suparnice:
"Pucaj!", paničan je trenerov glas.
"Kraj je, šta čekaš, pucaj!", dopiru riječi koje mute um.
"Ostalo je samo dvanaest sekundi, pucaj, izgubismo!"
O svojoj pameti čovjek u različitim prilikama ima različito mišljenje. Najčešće je visoko, pa bi pametovao sebi i drugima. Upravljajući se po njoj pravi dobra i loša djela. Za dobra je zaslužan on – njegova pamet. Za loša krivnju uvijek ima još neko. Razmišljajući noću, u krevetu, za svaku situaciju ima "pametno" rješenje. Sam, kad se suoči sa sudbonosnom odlukom, saznaje da mu manjka pameti, i djetinja pomoć bi mu dobro došla.
Na jednom ne znam kako da postignem tako važan gol. Kad sam blizu odluke da zapucam ispriječi se promašaj. Promašaj sa kobnim posljedicama.
Siromašna djevojčica godinama živi sa i za rukomet, na putu je i da riješi golemu neimaštinu, ispriječio se – jedan gol. Odzvanjaju obećanja predsjednika kluba, govorio je o važnosti ove utakmice, pobijedimo li dobiću stipendiju za fakultet, stan, visoku premiju, novi ugovor – mnogo novaca, vesela budućnost.
Još jedanaest sekundi.
Zapucati ili dobaciti krilnoj koja se našla u "njenoj" poziciji? Pouzdana je. Očekuje loptu. Kad uspije izgraditi poziciju u kojoj se sad nalazi, redovno sam joj dodavala. Treperi joj srce, drhtaji dopiru do mog.
Opšte je prihvaćeno mišljenje da sam najbolja, najpouzdaniji šuter, ovog časa više vjerujem u nju. Neuhvatljiva je u "svojoj" poziciji. Visoko se odrazi, poleti, izvije pa sklupča, sakrije loptu, prebaci s ruke na ruku, nevidljivo, sleti tik uz patos, zavara odbranu koja pomisli da se radi o neuspjelom pokušaju, golmansko srce započne smiraj, a usne osmijeh, pa se razgusne golmanovo tijelo – popusti pažnja, dvoranom ovlada muk, igračice zaustave disanje, sudije vrpolje glavama, gledaoci se predaju neizvjesnosti, trener zažmiri da pomogne bolećivom srcu, ne gledajući vidi samo podignutu ruku sudije, ona oglašava zgoditak, pa po otvaranju očiju traži tu ruku, da potvrdi, da je vidio bez očiju. Napetost potraje, vječnost uroni u tren, dvorana u muk, narušiti je može samo zrikavac koji je mogao da dojaše na nekom polupijanom gledaocu, kao što se desilo na jednoj davnoj važnoj utakmici. Godinama na teškim utakmicama slušam tog zrikavca – ili mi se pričinjava. Utisak nametne misli o jalovini panterskog skoka gazelski skladnog tijela u pokretu i mađioničarskoj igri loptom. Kad je pažnja prevalila kotu, na čudesan način izmigolji lopta, pa kao da je i ona onemoćala, tik iza tijela vratarke, kao kad jež zavijuga na putu, putanjom suvog lista, ukotrlja se u mrežu – gol. Iz muka, kao iz Aladinove lampe, vaskrsne gromovit pljesak.
Da dobacim njoj, da ona riješi utakmicu, u poziciji je?! Šta ako ne uspije, ipak ne uspije? Šta onda? Još ću jednom pepnuti, da bolje sagledam okolnosti. Imam li pravo da na nju sručim srdžbu, da je unesrećim?
Zaljubljena, razdragana, naivna, mladalački drhtava i topla ljubav. Vjenčaće se po završetku prvenstva, povjerila se samo meni. Tuži se da ne može bez njega, tuži kako joj je uduljilo i prvenstvo, koje je, evo, doguralo na deset sekundi.
"Pucaj, kreni... časovnik!"
Vrijeme leti neumitno, hrabrost posustaje još brže, sve sam dalje od odluke, od zapucavanja. Skolila me nesigurnost. Dodaću drugoj, nekoj. Poziciju izigra bek, dobacih mu, izvi se u skok šut, snažno zamahnu, poleti lopta, mišljah da je prema golu, a plovila je u moje ruke. Ne smjede, pročitah joj u očima:
"Strah me, prevelika odgovornost, sudbonosna...", govorile su.
Izobličila se lopta, narasla, omlitavila, natekla – nadrasla ruku. Migolji lopta, otima se, ispada, izgubiću je ako je odmah ne dodam, dobaciti kojoj bilo, odmah predati. Izglednu poziciju izbori drugi bek, proigrah i njega. I ne pokuša, opet u vatru baci mene. Išunja se u svoju poziciju, vidim je pred matičarom, u bjelini je od glave do pete, razdragana, traži olovku, da potpiše dugoočekivanu sreću. Dobacih joj, izvi se u skoku, lopta opet zakoprca u mojim grudima, donese i žalovite poruke:
"Danas se udajem, ne smijem, ne zamjeri vjerna drugarice, drhtim od straha, molim te opucaj ti."
Sudbino, ubio te Bog. Satjera me u tijesnac ograđen bijedom i bogatstvom, tugom i srećom, mržnjom i ljubavlju, pljuvanjima i nošenjem na rukama gledalaca, usko mi kao pehlivanu na konopu. Ne mogu da dišem od tjeskobe, sudbino prokleta odgradi na jednu stranu.
Gol vodi u međunarodno carstvo sporta, bila bih princeza pred kojom se otvaraju čarobna vrata, koja propuštaju u blagostanje i popularnost. Promašim li razbiću tim, stropoštaće se u provaliju. Zna se, bek, krilo i trener otišli bi u druge timove, ja ne bih mogla, zbog nepokretne majke. Godinama građena kula ruši se, ostaje borba za opstanak, a moja i za goli život – na početak kraja. Toliko godina potrošiti na rukomet, pa završiti tužno, na goloj podini. A tek tuga majke.
Svaka provalija ima dva izlaza – carica i patnica.
"Pucaj! Šta čekaš? Kraj je..., pet sekundi!", riječi prijetnje rastaču um, koji više i ne umije da misli, da odabere šut. Kojim pokušati; skok šut sa zadrškom, šause, katapult, eret, s padom... koji?"
Sekundi ubrzavaju, pamet više posustaje, ukotvio se strah. Roditelji godinama štedili, novac, otac popio, zaigrao partiju "remija", prepričavala je majka. Jedna pogrešna odluka u životu, i on se prisjećao sa sjetom, "naštelio" se, handalo ga pola špila, protivnik nije mogao imati tako dobru kartu, handala ga tek jedna-dvije karte. Ali koje? Oblio ga hladan znoj, mutio mu um. Koju, desetku, tricu, keca, jednu od njih morao je odbaciti, ali koju? Vjeruje da ga neće "pogoditi", nije valjda toliko baksuz. Odluka. Zašto je nasjeo, zašto ulog života? Popio, razum omlitavio, "navukli" ga. Koju? Otrijeznio se, samo je odluka za ulog pala u pijanstvu, odluka za kartu je trijezna, ali koju, jer; "Svaka handa. Kad ne znaš koju bi bacio, odbaci keca", prisjetio se riječi nekog Mume, nenadmašnog remijaša.
Pogodi ga!
"Zašto si igrao?", zamjerala sam mu, nikad oprostila, tek sad ga shvaćam, razumijem i za keca, opraštam posmrtno, opraštam tri sekunde pred kraj moje partije života.
Strah, obnevidjeh, ogluhnuh, poluđeh, pa kao grogirani bokser krenuh na slijepo, na sve ili ništa: – pukovnik ili pokojnik. Suludo se vinuh u skok šut, nadvisih blok, otpustih projektil. Zapucaše me iz bloka, baciše u težak pad. Sunovraćujući se gledala sam let lopte – promašen cilj.
Stropoštavanje traje vječnost, prati razvaljeno nebo, svjetlucaju zvijezde.
Dozivala sam smrt, jedino bi ona mogla razriješiti košnicu u glavi.
Neprirodni zvukovi peckaju pamet, nadvladava jedan, "hitne pomoći", jeziv i bolan, nadolazi zabadajući se u moždano tkivo – potres mozga.
Sudnji dan!
Nepokretna, voze me u bolnicu, shvatih mjesto i riječi: "Neka miruje, kičma..." Sudbina paralizovane majke, automobilska nesreća, plemenita draga majka, jadna će biti kad sazna.
Svijest, ni ona nije sigurna, šta bih, bistroću ili dubok san? Pretrčava u oba stanja.
Iz bistroće vuče trener, drag čovjek, teško mu, kupa se u znoju, doziva me, razbuđuje. I njemu ponestalo snage, posta grub, podviknu:
"Danima ne spavam zbog ove utakmice, a ti bezbrižna..."
Zaspala u svlačionici – pred utakmicu!
GOSPODIN ALEKSA
Istim drumom noge i misli ne mogu dugo. Tijelom sam u posmrtnoj povorci, a mislima...
Jutros me razbudi, kako mišljah, dječiji plač, uporan i nepresušiv. Domalo prepoznah plač mačke. Naprasno razbuđen, mrzovoljno se podigoh i naslonih na prozor. Plač je, kao mrzli veleški vjetar, gruvao iz svih pravaca. Mene se najsnažnije doimao mačiji. Ugledah je sklupčanu u ćošku dvorišta, između dvije posude cvijeća, tuli glavu i tuži. Pridružio joj se i pas, uokružujući dvorište cvilio je u predasima mačijeg plača.
Životinje umiju najaviti zemljotres, nevrijeme, rat... i – ljudsku smrt.
Koji tren prije mog buđenja umro je Aleksa Šantić, gospodin Aleksa, kako su ga oslovljavali Mostarci. Vijest je, mahalu po mahalu, zavijala u crno. I mene pogodi, gotovo obori s nogu, pa se ponovo povukoh u krevet, i prepustih mislima. Povratiše me duboko, u djetinjstvo, u još jedno osobito buđenje.
Tada su me budili majstorski skladni kameni klesovi i bljeskovi prvorođenih sunčevih zraka. Volim da se budim pri jakoj svjetlosti – oraspoložuje me. Volim lijep dan, a buđenjem ga prepoznajem po svjetlosti. Tog jutra bi izdašna. Udružena sa zvonkim i melodičnim zvukovima zidarskih čekića, u snenoj dječijoj glavi, svjetlost se razigravala kao splet igara dobro uvježbane folklorne družine. Opčini me živopisna narodna nošnja, i muzika po kojoj je poskakivala razdragana mladost. Polusnen, i tad pođoh ka prozoru da se priključim razigranoj mladosti. Ne znam da li se to moglo zbiti, ali ja sam zatekao na dvorištu folklorna kola, koja su se umanjivala, bježala ispred mog pogleda. Igrači završiše u obliku raznobojnih neretljanskih oblutaka raspoređenih u desetine krugova dvorišne kaldrme. Uvijek sam se dječijim žarom divio majstorluku kaldrmisanja mostarskih avlija i sokačića, a toga jutra u kaldrmi zatekoh izdašnu svjetlost i splet narodnih igara. Sa prozora gornjeg boja, po nestanku folklornih kola, svjedočih oživljavanju dvorišta, na kojem zaigraše raznobojni obluci, sofa, jorgovan, strukovi kadifa, zumbula i mušketina, i lulice šipaka glavaša, i okrečeni puteljci, i curlik nedotegnute česme, i zvono na zelenoj kapiji, i sećija sa dedom na njoj, i nena u dimijama koja mete puteljke, i sestra Zejna koja zarom krije najljepše mostarsko lice a đugumom umiva plave zumbule, i...
– Mujice! Mali Mujice! – kao što me dočekivao i svako jutro, ugledavši me, nježno se javi dedo.
– Šta je, dedo!? – ozvah se, i ja nježno.
– Jesi li se naspavo, moj mali beže?
– Jesam dedo. Jesam, dobro!
– Aferim, aferim! Dođi u dedino krilo.
Oslonjen na tople dedine grudi ručicom sam se poigravao sa neprekidnom crnom pređom, izvlačeći je iz čibuka, kojim se i dedo više poigravao nego pušio. Dugo se zabavljah vežući i driješeći čvorove te čudne niti iz dugačke lule. Crtao sam raznolike figure odbijajući dim od očiju, da ne ujede, pa nisam ni uočio da se u dedi događa neobičnost.
Pogled nije skidao sa komšijske kuće. Dugo potraja, bez riječi i pokreta. Zamišljen. Neveseo. Do tada ga ne vidjeh umišljenog tako dugo, pa i ja prestah sa igrom. Počeh ga probadati pogledima, pažnju skretati na sebe. Kao da me nije bilo, ni moje poruke, zapostavio me, zaključih sa žaljenjem. Onda i ja počeh slijediti njegove poglede, gledati visoke zidove koji su ograđivali naše dvorište. Shvatih da je dedina misao vezana za zid međaš, zid komšijske kuće.
Kao na crtežu, kuća je skladno ozidana jednolikim krupnim tesanim kamenjem, najljepše u mahali. Iz unutrašnjosti kuće, kroz otvor na sred zida, povremeno pomaljaju glave, ruke, drveni metar i kamen, koje prate oni skladni tesarski ehovi koji su me probudili. Pokušavajući da proniknem u dedinu pažnju, slijedio sam taj pogled, pa pomislih da uživa u majstorluku neimara. U otvor zida su uklapali svježe otesana kamenja, vješto da se ne primjeti dogradnja. I moja mašta bi izazvana, pa i ja dugo zadržavah ispresijecane poglede na sredini zida dvospratne kuće. Ali moja znatiželja neće potrajati dugo.
– Lijepo ziđu!? – rekoh u namjeri da konačno dedinu pažnju skrenem na sebe.
– Lijepo. Lijepo moje dijete. I ljepše nego vidiš, i misliš. LJepše nego misli iko.
Kao da je govorio sebi odsutno je mrmljao dedo. A onda, kao da se naglo razbudio, pogleda me, pomilova po kosi, privuče da poškaklji brkom, poljubi, pa ubode oči u oči, uveza poglede, pa mi se obrati kao da sam odrastao čovjek.
– I prezide mogu povezivati ljude.
– Ne znam, dedo! – rekoh zbunjen.
– Pamti ovo jutro. Dijete, pamti... pamti!
– Hoću dedo – obećah da ga zadovoljim.
– Hatidža! – domaćinskim glasom pozva nenu, pa kad ču odziv nastavi: – Umij i svečano obuci Mujicu.
Domalo, svečano odjeven, strčah na avliju. Začudih se i zadivih bogatom dedinom izgledu. Od cipela do fesa sve je blistalo, bolje nego i o Bajramu.
– Velahu havle, tobe jarabi...! – ibretila se nena.
Najednom se okupi sva kućna čeljad. Posmatrali su nas znatiželjno, pa sam se osjećao i nelagodno i ponosno. Babo me posmatrao kao da prvi put vidi svoje najstarije dijete. Priđe, sa glave mi skide fes, da ga postavi izglednije, odmače se da me obuhati pogledom, pa se povrati i još nakrivi fes, kaza:
– Dobro je!
Pogleda u dedu, pa upita:
– Babo! Tako ti Alaha, đe ćeš, pa si se tako doćero?
– Čućeš! – dedo osta zagonetan.
– Ne znam da je ikad bio ovako svečan – opet će babo, kaneći da zadovolji znatiželju, svoju i ostalih.
– Bio je jednom! – znatiželju poduprije i majka.
– Kad je na svečanoj bini dočekivao cara Vranju Josipa – nadoveza nena.
Ostavivši čeljad u čudu, dedo me prihvati za ruku i povede preko dvorišta, kapije, i sokaka. Zaustavi se već pred prvom kapijom.
Halkom pokuca, a kašljom oglasi, pa je otvori. Uđosmo i stadosmo iza otvorenih vrata, u krugu omeđenom posudama sa pomamnim kadifama.
Učas se pojavi domaćin, izdužen sredovječan čovjek, obučen po bečki u tamno odijelo, iz kojeg je visio zlatni satni lanac. Svježe obrijano nježno lice, krasili su neveliki uredni brkovi, i prosijeda kosa. Privuče me drag osmijeh, koji snažnije od riječi iskaza dobrodošlicu. Prije prve riječi progovori blag pogled, koji privuče i moj. Zagrlismo se očima. Kres u trenu rodi ljubav i komšijsko prijateljstvo, koje više nikad ne dođe u iskušenje. Privukoše me te milosne i pomalo vlažne oči. Prije nego pade prva riječ nas dvojica se napričasmo pogledima. Otpočeo je njegov.
– Vala, Mujica, neka si mi došao ti – kazaše. – Ne mogu ti iskazati zadovoljstvo koje osjećam gledajući te u svom dvoruštu – govorile su, govorile...
– Pomaže bog, gospodine Aleksa! – prekide nas dedo.
– Pomaže bog, gospodine Aleksa – i ja promrmljah.
– Bog vam dobro dao i merhaba, akobogda i inšalah! Dobro došao u moj dom, komšijo, efendija Mustafaga...
Mene prihvatiše žene i uvedoše u žensku gostinjsku sobu. Ushićen sam, počastvovan i zbunjen.
Dok su žene meni prinosile slatko, dedu su častili drugim ponudama, i muškim razgovorima. Tek su povremeno do mene dopirale muške riječi. Najednom postaše glasnije i razgovjetnije. Počeše ličiti na svađu, uznemiriše me, pa počeh da posluškujem.
– Kad zaziđete prozor ostaće soba u mraku, neupotrebljiva!? – prepoznah dedin avaz.
– Dragi efendijo, Mustafago, meni ta soba i ne treba. Imam soba, zazidaću... – bi i gospodinov glas.
– Jok, jok i jok! – neumoljivo će dedo.
– Ali, komšije smo, ljudi, ti imaš žensku čeljad...!
– Jok! Isplatite majstorima za ono što su uradili do sad. Moje je od sad! – opet bi glasniji dedo.
– Efendijo, Mustafago...! – odzvanjao je blag glas gospodina Alekse.
– Isplatite izbijanje prozora, a moja je nabavka i uglavljivanje novog – prekinu ga dedo govoreći svoju zadnju.
Kad me izvedoše na avliju zatekoh dedu u razgovoru sa zidarima. Na rastanku im isplati, tad nisam shvatio za što.
Sva čeljad kuće ispratili su nas do kapije.
– Sad će nam doći u goste gospodin Aleksa – čim izađosmo na sokak reče dedo, pa nam to bi sav razgovor.
Na posjetu nismo čekali dugo.
– Merhaba komšija, efendijo Mustafaga – ozarena lica, čim prekorači kapiju, nazva gospodin Aleksa.
Merhaba i tebi, lijepi moj Mujica – oči mu nisu mogle prevariti, bi to iz srca i duše prijateljski pozdrav.
– Merhaba komšija, gospodine Aleksa i Bog ti pomogo Dobro došao... – polazeći gostu u susret, otežući svaku riječ, otpozdravljao je dedo.
Šćućuren u dedinom krilu, slušao sam mudre i razvučene riječi dvojice uvaženih Mostaraca, koji su u predasima razgovora, natenane, srkali kafu. Naizmjenično su iz ibrika dosipali do pola ispijene fildžane. A kad u ibriku osta samo tevlja, bi to do sahatak vremena, oglasi se dedo:
– Hanumo!
– Oj! – meko se odazva nena.
– Dođi! – strogo naredi.
– Hatidžo! – oslovi je imenom čim pristupi. – Na avliju izvedi svu žensku čeljad! – naredi.
U kući presahnuše glasovi, kao da je, bože me oprosti, meitska kuća. Domalo se oglasiše nanulski klepeti, koji nam se približavahu. Svih devet ženskih bi pred nama. Kao što je i red pred tuđim čovjekom, pogotovo hrišćaninom, svaka je bila u dimijama, zaru, i oborenim velom. Kako im i nalaže zakon, ni jedna ne pozdravi hrišćanskog muškarca.
– Hanumo! – nakon što se umiri ženskadija otpoče dedo – snahe, šćeri i unuke, pozvao sam vas da vam kažem važno nešto! – načas zastade, a kad se sva ženskadija pretvori u uho, nastavi:
– Pred vama je naš komšija, gospodin Aleksa. Jutros ste vidjeli, kao i ja, izbio je jedini prozor njegove radne sobe. Gledao je u našu avliju. Pogledajte! Otvor je već do pola zazidan. Učinio je to zbog vas. Iz duboko plemenitih pobuda. Da vas oslobodi. Da vam donese slobodu u vašoj avliji. Saosjećajno i ljudski plemenito. Oštećuje sebe za dobro drugih, vas! Odriče se sobe koja mu je potrebna, one u kojoj je dosta napisao o nama i za nas. Ni mi ni on nemamo pravo zaziđivati izvor svjetlosti. Tim činom bi zazidali naše duše, okovali ih, a to je protivno učenju božijih poslenika – opet je napravio predah:
– Gospodin Aleksa zaziđujući svoju slobodu trga vaše stege. Danas ćemo zajedno istrgati okove, osloboditi sužnje. Od danas vam je gospodin Aleksa brat, a vi njegove sestre. Sestre se ne kriju pred bratom – kaza dedo, zaćuta pa podvrisnu naređenje:
– Otkrijte se! – podiže se pa nastavi:
– Ja ću prvi, pred našim bratom Aleksom, otkriti svoju ženu – a kad bi na dohvatu nene zabaci joj veo. To isto učiniše i ostale naše ženske. Otkriše se pred hrišćanskim muškarcom, bratom, gospodin Aleksom.
Iza sumornih velova granuše bezazlena ljepuškasta lica, koja prvi put vidješe stvarnu boju dvorišnih sunčevih zraka. U sudaru s njima doliše novu svjetlost, ljudskiju od svih ovozemaljskih.
I novi prozor, koji je tog dana ugrađen, i po izboru brata Alekse obojen u zeleno, doli svoj dio svjetlosti u naše već uljuđeno dvorište.
"Zelen prozor na hrišćanskoj kući je vječni svjedok ljudske poruke", ostale su mi u pamćenju dedine riječi.
Zavijajući glas vatrogasne sirene povrati me u drum sopstvenih nogu, u posmrtnu povorku. Čelo gluhonijeme kolone, koja je popunila svu širinu ulica kroz koje se motala, već nastupa na crkvenu kapiju, a začelje se tek pokreće ispred kuće žalosti, na mostu Mujage Komadine. Brojnija je od gradskog stanovništva.
Gospodin Aleksa je okupio, a to je uspjelo samo njemu, i kršćane i muslimane i hrišćane, i starce i djecu, i profesore i đake, i gazde i prigradske seljake, i policajce i robijaše, i popove i komuniste i fratre i hodže, i... – čak i muslimanske žene.
Ehovi govora kovitlaju ustajali vazduh mostarskog kazana:
"Književnik Aleksa Šantić školovao se u Mostaru, LJubljani, Trstu..."
"Mostarski poslenik kulture pečatovao je: Zoru, Narod, Gusle, Malu biblioteku, Pozorište... "
"Šantić je pjesnik ljubavnih zanosa, rodoljubivih osjećanja, idile, sevdaha, romantike..."
Zvučna jugoslovenska imena prepričavala su Šantićevu širu pojavu, a Mostarci, podnimljeni u svoju obuću, nijemo njedre likove svog Alekse. Svaki svoj. I ja sam zagnjuren u svoj.
Osmjehnut i uspravan, gospodin Aleksa stoji iza otvorenog zelenog prozora – u zidu ljudske nagodnosti.
V E S N A
Pokazujući prstom na kofer usmjeravao sam ka utrobi zdepaste metalne ptičurine. Snažni motorski decibeli kidisavali su na osjetljivu bubnu opnu, koja se bunila – bolom. Grabio sam po dvije stepenice – srce je drhtalo. Zastao sam na platformi vrhu na vrhu stepenica, osvrnuo se na sve strane kopna, i poslednji put udahnuo zagrebačkog zraka.
"Dobar dan! Dobro došli u JAT-ov avion BOING-727..." iznenadi nevidljiv mio glas.
"Dobar dan!", uzvratih pomrčini.
Lijevo je zjapila utroba, njedrila po šest sjedišta u dvadesetak reda. Na desnoj je bio mrak, zavjesa i svjetlucavo TOALET. Ne bi oglašene stjuardese, posumnjah u sluh. Da ga provjerim?
"Dobar dan!", ponovih.
"Dobar dan! Dobro došli...", tik pored uha, iz mraka, u koji suncem rašireno oko još nije moglo da prodre.
Zjenica napipa crvenu mrlju, sporo se širi, muči preobražavajući mrlju u kratku djevojačku suknju, pravilna koljena i izvajane noge, koje su završavale u crvenim cipelicama. Podigoh pogled na bjelinu bluze iz koje je izvirao vitak vrat sa jedva zamjetnim zlatnim lančićem...
"Želite li među pušače?", oglasi se kao djetinje milo i veselo lice, kojega uljepšava bujna i njegovana plava kosa, pa i u crvena kapica. Stjuardese se odabiraju iz reda lijepih djevojaka; ova je najljepša, pomislih. Samo priroda umije oblikovati ovakvu ljepotu, zaključivao sam gledajući plavog anđela. Na jednom mi se učini poznatom, zastao sam zbunjen. Možda sam zamijenio lik, pomiješao sa vajarskim djelom, ikonostasnim anđelom...?
Stajao sam na repnoj platformi – zakrčio prolaz.
"Izvolite!", upozori stjuardesa na svoje pitanje.
"Među pušače", sjetih se da kažem.
"To je lijeva strana", izli tople riječi izmješane sa osmjesima.
"Ne bih daleko od vas", našalih se.
"Onda je to... tu", i ona se zbuni, pa odbrani osmijehom.
Otprati i posljednje putnike koji su se gurali na čelna sjedišta. Zatvori vrata, pa povrati u moj red, još jednom baci pogled po utrobi aviona, pa se povi u mom pravcu, iskulja smjesu riječi i osmijeha:
"Je li vam udobno?"
"Veoma", uzvratih uzdarjem na dar, presretoh joj pogled, zbunih ga, postidih... Uteče pogledom u stazu između sjedišta.
Poznajem djevojku, zaokupila me ta misao. Poznato mi je ovo milo lice, uvjeren sam. Gdje sam je upoznao?, pozivah u pomoć sjećanja. Upinjah se. Zagrabih gomilu sjećanja pa ih prosijavah, zadržah manje mutna, bistrim ih. A mozak se spetljao pred djevojačkom ljepotom.
"Dragi putnici... Upravo smo poletili za Pariz... Temperatura na aerodromu Zagreb... Ugodan let želi vam domaćica Vesna...", odzvanjao je topao glas. Ime izazva um, satjera u zbrku, zamagli i izbistreno... košmar, nemoć mislenosti. U prikrajku mozga zasvjetluca iskra, uvećavala se sporo, pa primjetno... brzo. Zatvorih oči, gledah.
Mutnoća rodi televizijsku sliku... Vijest dana: "JAT-ov avion nestao u vazdušnom prostoru čehoslovačkih zemalja... bilo je putnika... o njihovoj sudbini..." Opet vanredne vijesti i spiker ozbiljna lica: "Teško je pretpostaviti da ima preživjelih..."
Svakosatno – nove vijesti izmiješane sa fotografijom mlade djevojke: "Jedini preživjeli putnik je stjuardesa Vesna... nalazila se u repu aviona..."
Vesna je išla od putnika do putnika i molila da se vežu. Okretala se i povremeno mi pokazivala umiljato lice. Osmjehuje se, kao da zna o čemu razmišljam, kao da govori: Da, imate pravo, ja sam ta... Ja sam, ona, skršena... Mene su krpili i sastavljali iz komada kostiju i mesa.
Avion zadrhta, poče da propada... Neuobičajen let, čak i za mene, vazduhoplovca. Još nije postigao visinu, a gubi je? Uzjogunio se, zabrinuh. Pilot je neiskusan, sporo povlači palicu, odgonetao sam razloge.
"Vezani ste!?", priključi mi se nakon što je došla do predaha.
"O, da. Vezan sam", uzvratih.
"Kao da ste uplašeni? Je li vam ovo prvi let?, ponovo mi se obratila.
"A, ne. Nije mi prvi let", kratko odgovorih.
"Učinilo mi se, pa, eto, mislila ...", govorila je.
"Hvala. Vi ste dobra domaćica. Nego, gledam flaps krila. Pilot je mlad...?", govorio sam pokazujući na krilo.
"Ne, naprotiv... Ajme, meni... Šta se događa?", njeno lice poče mijenjati boju i izgled. Zadržala se blijeda, domalo se navuče modrina na usne, besvijest, klonu na sjedište do mog. Priskočih, pljusnuh jedre obraze... Otvoriše se oči, unezvjeriše, zatvoriše... razbudiše i ustremiše ka flapsu.
"Molim vas, ostanite prisebni, bez panike. Otkazale komande. Putnici ne znaju. Neće nikad ni saznati, ili neće nikad saznati, ili kad saznaju – to neće biti važno. Tu nema sredine... Joj... prinudno slijetanje. Neka ne saznaju, neka se oni ne muče... A, mi? Stisnimo palčeve", dobacila je utrčavajući u rep.
Sučeliše se tren i vječnost.
Komande su trzale ukočeni flaps.
Zamišljao sam pilota, gledao krupne graške znoja.
NJežno je palicom povlačio komandu, nije primala, pa je povlačio grublje, a kad je avion bio blizu zemlje, grubošću je udario na katastrofalni ponor.
Zelenilo preraste u jasne njive.
Vide se i klipovi kukuruza.
Nestajalo je krvi u mirnim i zavezanim saputnicima.
Vesna je u repu.
Vječnost utonu u tren.
Strašni sud.
Zatvorih oči – život ili smrt.
Lomljava!?
Život!
Našao sam je u repu.
Grčevito se držala za konstrukcionu duraluminijsku uzdužnicu.
"Imali smo sreće", rekoh.
"Sreća", prošapta stežući glavu sa obje ruke.
MLADOST NA OSAMI
Upeklo. Podpazuhom grize so. Isparava poliveni beton ispod nogu. Čvrčak poje na kruški divljaci. Rijeka utanjila, i njoj je upeklo. Brat i nevjesta beru bostan, često se uspravljaju brišući znojna čela. Vodeničko kolo presipa dragocijenu tečnost tankim mlazovima, povremeno zastenje pa uspori, oronuo starac zadrnda, zaškripi krnjatcima, zadnjim snagama prevali podbulu izbočinu na daski kola. Težak mi je i kupaći kostim, odbacila bih i njega, a seljani mi zamjeraju i na ovoj – golotinji. Dosađujem se grozeći se posnim nadnicama mojih rođaka na vrelom kamenu, žegi i samoći. Čim preklopim oči misli me ponesu u modrinu riječice Bune i zelenilo ade i vrbaka: vrba, lamućine, drezge i nabreklu gologuzu mladež koja se odvaja u parovima, glasno čavrlja, kikoće, sakriva u žbunove, stidljivo primiče i liska, zadihano šapuće, ljubaka se stisnutih očiju, uzavreli grle se, hrvu, okreću, prevrću, potanjaju u grm iz kojeg se zatalasaju grančice, zadrhte, ubrzaju, pa umire i zaklone klonule anđele, koji opruženi umiruju pomamu grudi, da bi se mlitavo podizali, zagazivali i umivanjem poravnavali uznemireni puls damara, pa se ćutke kao lupeži uvlače u čopore iz kojih su se maloprije iskrali.
Jedini sam svjedok te plahe ljubavi i sreće, sa brijega joj svjedočim, kao da i ja uranjam u grmove, umekšava mi se tridesetogodišnje zdravo i jedro tijelo, kažu – tijelo ljepotice. Posmatrajući jedan tek naseljeni grm, isčekujući podrhtavanje mladica, i u meni zasvrdla toplina, prvo grune u obraze pa istoči na usne, prsa nabrekavaju, vlaga usitnjuje i podmazuje oči, bedre zabride zamišljajući mušku ruku, i stidna mjesta ovlažuju.
Razgorih, prutovi zadrhtaše, slatki jecaji pomjeriše misli... presiječe me neočekivani hod.
Mladić na osami, visok, koštunjav, jak, dvadesetak koraka ipod mene na putu, nenadno je izronio, a zamišljam ga u grmu, pokreće mladice, trepere po taktu jecaja njegove ženke. Premlad je za parenje, gleda me – on ne misli da je mlad. Očima govorimo misli. Pošao si u prvo osvajanje, starački hod sram nametnuo, obara oči pod mojim pogledom, ispod sebe poviruje, iznutra me miluje, u zamišljenom bludu oblizuje se – očima tuguje.
Bedru ovlaš rukom milujem, osmijehom nadu podhranjujem, grudi kostimom uzvisujem, butinama meljem – potpaljen oganj uzjarujem.
Mladić se u ljubav pretvorio, svojom vatrom nagorio je i predao zamišljenoj ljubavi. I meni sve je umilnije, požuda razbreklog mladića nadražuje, ruke same niz bedru i grudi klize. Misli nam se sudaraju, neobičnu i nikad tako plahu igru zamišljaju, na boga bi kidisale. Mladić je prišao kapiji i mora da kaže neki razlog približavanja – uznemiravanja.
– Vode! – drhtav glas sa osame. – Molim vas čašu vode – smireniji glas me rasani, podigoh se, sa terase siđoh i vratih se sa čašom vode. Spazih ga podaleko, odlučno je odlazio. Na zavijutku se osvrnu, diskretno mu mahnuh, i pozvah da se vrati. Zastade, premišljao je nekoliko trenutaka, dvoumio, neodlučno se okrenu, pođe u mom pravcu gledajući u vrh obuće.
Smeteno bježao je očima, usput se sramežljivo dvoumio – dođe i zastade oslonivši se na kapiju. Mlad je i zbunjen, jedva ako ima sedamnaest godina.
– Gospođo... vode... molim!? – zbunjen, nađe da tako započne razgovor.
– Izvoli momčino. Popni se na terasu – prihvatih.
I mlađi je, umilno sramežljivo seljanče, skladno odjeveno u tek kupljeno građansko odijelo. Zdravo smeten dječak. Obhrva me sram, koji me sputava da kažem što. Podnimljenih pogleda – ćutimo.
– Ćiu, ćiu, ćiu... – skrenu pažnju zapomaganje iz gnijezda ispalog vrapčića. Sudarismo poglede, jednovremeno mu doskočismo, pa poglede podigosmo do gnijezda ispod lastavice.
Tek iznikla krila zasvrbila su vrapčića, gnijezdo im okračalo, udaljenost, koliki je pedalj, do gredice, mamila je mladenče koje se okuražilo i u prvi let poskočilo i zamahalo – palo na beton. Pokajnički zapomažući zov je dječaka dirnuo u srce, vrapčića na dlanu mazio je, tepao, vlagom očiju tješio. Stolicu privuče, pope, protegnu, zaljulja, umiri – mladunče ugnijezdi u roditeljsku toplotu. Zadovoljan smješak i rumeni obrazi planuše na terasi.
Nisu dječaka na brijeg izmamili moji kukovi, iskusna sam žena i shvatam da sam pogrešno razumjela njegove napadne poglede, pa i pored mog iskustva ne mogu da odgonetnem dječakove nakane i razloge približavanja meni.
– Niste mještanin!? – počeh tim riječima.
– Ne, nisam – odgovori, sneveseli, dječački me pogleda, pa tiho nastavi – iz daleka sam. Putovao sam dan i noć. Ja sam iz Makedonije.
– Da, tražili ste vode!? – rekoh da kažem nešto, pa odlutah u nevolje svoje neke – iz njegovih godina.
– Mogu li dobiti rakije? – kao da to reče drugi neko, dječak bi odlučan.
– Rakiju, a tako mlad? – rekoh više za sebe.
– Rakiju! Prvi put u životu, rakiju, ne znam da to objasnim. Molim vas čašu rakije. Skupilo mi se nešto u grudima. Tužan sam... – Otišla sam i donijela mu čašicu viskija, odmah otpi gutljaj, zakašlja se, odćuta, pa neodlučno poče da govori.
– Ubogo selo, bez hljeba i vode, makedonsko selo pečalbara. Siromašni roditelji su brojnu djecu narodili, i nerodnu zemlju su umorili. Najstariji sam, stizao sam gdje drugi nisu mogli, ili nisu htjeli. Kad se sva čeljad nahrani i meni daju. Dozlogrdilo mi, u meni je nastala pobuna, na zvijezde počeh da lajem, sa kućnom čeljadi isposvadio sam se, i najuriše me iz kuće. Na ničeme sam.
Glad i bijesna urazumljuje. Prvi put krupne misli zaposjele su i mene. Vraćao se na protekli život i prizivao budući. Hrvalo se dijete sa čovjekom. Povremeno bi da nadvlada dječija, tad bih bježao od nerazumnih roditelja. Gadila mi se i majčina poderana haljina i teška batina. Mrzio sam očeva duga savjetoanja i mudrovanja. Da mi je još koja godina odijelio bih se i živio za svoj groš. A kad nadvlada pamet zrelog čovjeka, umori mi se glava. Ne da mi se san, dosta pitanja sam razglabao, pa i o ulozi oca, domaćina siromašne kuće, pa ga počeh razumijevati i manje se ljutiti na njegov odnos prema meni. Otac me na spavanju uhvatio, dovukao kući, na tronožac postavio, prizvao majku, pa ljutito otpočeo.
– Šta je s tobom? Govori! – ćutao sam.
– Zasmrdilo među nogama pa pobjesnio... – reče majka sijekući me do tada ne viđenim prekornim pogledima. Dvoumila je kratko prije nego je izrigala: – I jesi. Bacio se na kučku!?– reče i ljutito pođe iz sobe, osvrnu se sa praga pa doda – nisam te ja ni rodila.
– Šta!? – vrisnuh, i ja kao zvijerka.
– Ti si odrastao čovjek – nježno otpoče otac – nisam znao kad će se to desiti, ali je moralo nekad, pa...
– O čemu ti to tata? – u čudu pitah.
– Nije te rodila ona. Bio sam mlad: mladost ludost, oženih još mlađu , rodismo te, živismo... – govorio je, jedva sam ga pratio. – Probudih se jedno jutro, ne bi je u krevetu, utekla. Kako tad tako i sad. Gdje je... Ostavila dijete u povoju...
Ubrzano sam sazrijevao – shvatao šta mi je kazano. Kao da su rojevi naselili glavu, u njoj sve zuji i vrti, ne umijem da razmišljam, sjedim, ležim... stalno sam na nogama i trčkaranju u krugu. Od rođaka do rođaka, jedan me nagovori da pođem u zemlju Hercegovu i ovo selo – da tražim majku. I evo pristigao sam, i vratio bih se iz istih stopa, sad ne bih mogao ni želio sresti tu ženu... Kako je mogla – pri sisi dijete ostaviti?
– A ti si to dijete! – iskutlja iz mene bolno zaprepašćenje.
– Vi poznajete moju majku!? – diječijim umiljatim glasom dočeka.
– Znam dijete, znam. U ovom selu je živila lijepa i vesela trinaestogodišnja djevojčica. Odlična učenica u selu je bila mažena i voljena. U kući je bila nesretna, otac alkoholičar, znate kako to već ide... – nikad tako stegnuto grlo, jedva sam ga podvodila pod poslušnost. Nastavila sam iako sam drhtala:
– Zaljubilo se dijete u mladića, vojnika. Bez znanja roditelja – odveo ju je u Makedoniju – nisam mogla da govorim, dvoumila sam da razgovor na tome i završim, ali je u meni bila i snažna želja da nastavim:
– Dijete se ubrzo igre-braka izigralo, postelje nagadilo, usput joj se nešto i dogodilo – dijete je dijete rodilo. U glavi djevojčice naselio se košmar, suza suzu sustizala je. Ubiti se, umrcvariti vojnika, pobjeći u Hercegovinu, jadnica o tom je snila. Jedne noći grmljavina je djevojčicu prestravila, ispametila, u bunilu iskočila je iz kreveta, po bespuću šuma i asvalta i država tumarala je, bog zna kako je u naručje majke prispjela. Sve što je majci umjela da kaže svelo se na jedan ružan san, koga je ispričala, na majčine grudi bacila se i u trenu zaspala. – Ne znam koliko je trajala moja ćutnja, možda i čitav sat, bila sam duboko odsutna, a kad se prizvah svjesnosti i ugledah dječaka koji je i dalje preobražen u uho, nastavila sam:
– Četrnaestogodišnja ženska glava, djevojčica ili žena, ni sama nije znala koja je sorta, u selu je odbačena na osamu, izopšena – pogledala sam ga, on je jednako bio samo uho, nastavila sam:
– Glad pokreće čovjeka i kad neće. Napustila je dom i selo, potucala se od nemila do nedraga, služila po njivama, kafanama i fabrikama. Ružan san zaboravom tulila je, savjesti nije dala na svjetlo dana – opet zam zaćutala, a onda mu podmetnula misao: – Kad bi svakom djetetu u životu pamtili sitne nestašluke, šta bi od nas bilo? – ničim nije pokazao stav oko ovog podmetanja, a sigurna sam da ga je razumio, njega je interesovao samo slijed njenoga života: – Stasala je u zamamnu djevojku koja je krenula u svijet, doprijeće i do NJemačke, i tamo će teškim radom stati na noge. Upoznaće i zavoljeće vršnjaka i udaće se. – Dječak je strpljivo ćutao i čekao nastavak te životne priče, pa sam morala da nastavim:
– Ženu je nostalgija pokrenula ka svom ognjištu i selu, i već iza prve posjete počela je da niče njena kuća za odmor. U toj kući već godinama avgust provodi, zapravo presjedi na terasi, i na bunskoj plaveti putuje u prošlost... – na ove riječi zadrhtala sam kao u groznici, pomislila sam da mi otkazuje srce, rukom sam pritisla lijevu stranu i teško dokučivala do tankih vazdušnih mlazova. A kad minu taj nasrtaj pogledah u dječaka, njegov me izgled iznenadi i zabrinu, izggledalo je kao da u njemu nema ni kapi krvi. Poskočila sam i donijela mu čašu vode. Nakon što proguta dva gutljajčića obrati mi se:
– Nastavite, molim vas! – nastavila sam teškom mukom:
– I ta žena svaki avgust prebire po prošlosti, ponire po širini i dubini, daleko-daleko, sve do jednog ružnog sna, u koji nikad nije imala hrabrosti da zakorači. Nije imala snage, jer djeca se mnogo plaše ružnih snova. Mnogo-mnogo puta pristizala je kapijama mraka iz toga sna, ali u nj neće nikad ukročiti čvrsta je u odluci. Ali... Ali... Ali... Životni tokovi su nepredvidivi... nepredvidivi... nepredvidivi... Ali... Ali... Ali... danas se san vješto došunjao...
Sudnji dan je ipak došao.
Sine! Presuđuj...!?
VASINA MIROVINA
Čovjeka zapljusne sjaj životnih ljepota tek kad ostane bez zdravlja, i naročito kad se najavi smrt. Progleda na nov način, pa sve oko sebe postaje ljepše, vrednije i draže, razložnije za dug život. Prelijepo je i tamo gdje se prije ne bi ni povjerovalo da je moglo biti lijepo. Svaki čovjek imao bi lijep i srećan život kad bi i u mladosti imao starački vidikovac, koji se doseže iza ozbiljnijeg narušavanja zdravalja i najave smrti. Sijaset je nevažnih pitanja kojima se opterećuje zdrav čovjek, čak koji put zbog njih, pomisli i da kidiše i na život. Parče po parče zdravlja odbacuje kao dio suvišne odjeće, a kad oboli spas traži čak i u čaju – čaj da ga izliječi!? Ovih dana iz medicinske laboratorije stižu sve nepovoljnije vijesti o mom zdravlju, koje zazivaju i sve nove i nove misli.
Čitava moja generacija živila je kao da je stalno bila na liniji fronta; rat, obnova, izgradnja, ubrzano školovanje i borba za što mekšu fotelju. Život satkan od grčeva, tjeskoba i želja za uspjehom. LJepote življenja su proticale pored nas i već su zamakle.
Šestorica momčića napustismo jedan školski čas, da bi se priključili oslobodilačkom frontu. Hasan poginu od podmetnute mine tipa "naliv pero", Jovan skonča uhvaćen na spavanju, Stevan i Marko u frontalnoj borbi – ostasmo Jozo i ja. I on je načet...
Potišten zbog bolesti raspoloženje potražih na izletištu i kupalištu Bunica. Ispod vrbove krošnje, u obilju svjetlosti, zelenila i svježine, i misli su zrelije.
Da ne bi onog zadnjeg ljekarskog nalaza, koji me je zabrinuo, i sada bih udisao smrad užeglog katrana, pomišljam u sebi. Pitam se zašto ranije nisam koristio duševni lijek na domak Mostara, hladnu Bunu, mlaku Bunicu i modru Neretvu. Raspoloženje, svježina, zračnost, vrbe, topole, jablanovi, brijestovi, kupine... koji domamljuju mušice, ptice, pilinorce, žabe, skakavce, gmizavce i – ljude. Placanje riba za mušicama, letovi ptica za insektima, povijanje mladica, žubor, cvrkuti, čavrljanje razdragane djece, sunce... sve me to omamamljuje i opušta. Bez napona misli – i u grudima je komotnije.
Tišinu naruši praskavo motorno brundanje. Motociklista je osamdesetočetvorogodišnji starac koji mileći uplovi u hlad osamljene vrbe, zaustavi se, ugasi motor, sjaha, mašinu prisloni uz drvo, skide sunčane naočale, košulju, sandale, čarape, pantalone, duge donje gaće, časovnik, sve to uredno odloži na sjedalo vozila, pa sjede da se odmori. Domalo se podiže, (u kupaćim gaćicama), laganim koracima priđe rijeci, opra ruke, zapljusnu prsa i vrat, pa se uputi ka mostu, s koga svaki dan započinje njegovo kupanje.
Kad se starac popeo na ogradu mosta već su svi plivači prestali sa zaveslajima, kao što to čine godinama – da pozdrave najstarijeg sakupača.
Zametljiv odraz staračko tijelo preobrazi u lastin let i dostojanstven upad u vodu, kao što ga izvodi žabac. Nestalo ga je pod vodom. Samriješe klobukovi, nesta talasa i kupačkih pokreta, ostaše samo brojne oči da zvijeraju iznad i pored vode – očekivajući izronjavanje. Ne izroni ni na jednom očekivanom mjestu, ni nakon očekivanog vremena. Počesmo se pogledivati i sumnjičiti izronjavanje.
"Iza one vrba je", oglasi se kupač ispred mene pokazujući rukom u vrh vira, mjesta do kog je teško povjerovati da se može doroniti.
Kao da njegova pojava bi izazov nabreklim momcima, poskakaše s mosta, da prerone i oni koliko i on. Zakratko utihnu voda, pa jedno po jedno izronjavanje poče isprskavanjem, ali i zadnje bijaše još daleko od starca.
"Niko ni blizu", opet se oglasi kupač ispred mene, pa doda: "Posmatraj tog čovjeka. Zna da živi, kao rijetko ko."
Mladići koji su mu pokušali doroniti gledali su u njegovom pravcu, vrtili glavama, vraćali se na most i pokušavali ponovo. Zabavljaće se oko toga taj dan. A on će kasnije doći još jednom, skočiće i odroniće za koji pedalj dalje.
Starac se nije obzirao, ponašao se po vladanjima nekog svog svijeta. Iz kupaćih gaćica, koje su bile u vodi do pola, izvadi sapun, njim protrlja kosu, maljave grudi, lice, vrat, leđa i ruke. Zabijeli i gaćice, s lica pa naličja. Sapra sapunicu lebdeći na prsima, učini to sve još jednom, gurnu sapun u gaćice pa zaroni. Kao da je želio da odgovori raskalašenoj mladosti na njihovu sumnjičavost, ne izroni prije mosta. Napraviće još jedan skok, naplivaće se, pa laganim ali sigurnim koracima izići na obalu, razgledaće uokrug, uočiće grupu staraca, u kojoj sam i ja, prepoznaće Jozu i pozdraviće ga:
"Serbus mladiću, Jozo!", tako mu se obrati.
"Baš sam ti ga mladić, moj Vaso, sa minulih – šesdeset godina", kroz osmjeh će Jozo..
"Za moje jesi" – nasmija se starac i nastavi: "Baš mi sad pade na pamet, kad sam se ženio bili su i tvoji roditelji na sijelu, majka te je držala za ručicu..."
"Sjećam se tvoje svadbe, nisam bio baš tako nejak, možda četiri-pet godina", prisjeti se i Jozo.
"Bio si kao mrvica, mali", zaskoči ga Vaso.
"Znaš po čemu sam zapamtio tvoju svadbu?", značajno će Jozo.
"Po čemu?," znatiželjno će Vaso.
"Svatovi nisu pjevali..."
"Ja!," kaza Vaso, pomjeri poveći kamen pored sebe, sjede na njega i otpoče: "Bilo je to prije pedeset i sedam godina, davno. Uveče, sa rođacima, ukrasmo curu, pa se sjutra ranije uputih u Blagaj, da s popom dogovorim vjenčanje. Naruži me od prve, kakvo vjenčanje, gori država, poginuo kralj u tuđoj zemlji... nema vjenčanja za četrdeset dana". Ali popusti pred šakom novčanica, jedva ali popusti. Ali bez pjesme i buke, naredio je. Eto, zbog toga nije bilo pjesme", objasni Vaso.
Dvadesetak godina stariji je od nas, a vitalniji je i vedriji, zašto je priroda nepravedna, nekom izdašna, a drugom škrta?, pitah se posmatrajući Vasa. Seljak, živi po volji prirode, možda mu je zbog toga i naklonjena. Ne ustaje po mraku da bi se gurao po autobuskim stanicama, ne čami u zagušljivim halama i kancelarijama, ne jede staru i vještačku hranu, ne pije klorisanu vodu, ne sputava mozak među betonske stambene zidove, ne troši energiju na bog te pitaj kakvim sve sastancima, ne streca na telefonske zvukove, ne opterećuju ga pojmovi industrijska atmosfera, devalvacija, uslovi privređivanja, stresovi, neuroze... Na jednom željan njegovog svega, posmatram ga pa i ne čujem o čemu govore, grunuh misli:
"S čime ste održali tako dobro zdravlje?"
"Zdravljem!?" odgovori riječju koja mi ne kaza što, pa opet rekoh:
"Uslovi života?!"
"Čovjek ih stvara, sebi a po sebi," reče kao naučnik koji je davno svoja otkrića definisao sažetim iskazima, pa ih po potrebi citira.
"Vaši su dobri, za dug život?," pretpostavih.
"Dobri su za moje nadzore. Liježem bez večere i kad se umrači, kako se ponaša i sve živo u prirodi. Ustajem kad svane, kao i sve u prirodi. Jedem samo koliko mi treba, zeleno, svježe i dobro raskuhano. Ne pušim, a pijem vino, umjereno. Radim svaki dan, koliko mi treba i koliko moram...", zaćuta, značajno me pogleda, pa kao da se nečega dosjetio, upita: "Kao da smo se i prije viđali?"
"Možda, ali ne vjerujem," rekoh uvjeren u to, mada se i meni njegov glas činio poznat.
"Gdje ste bili za vrijeme rata?", dopita.
"Deseta...", odgovorih.
"Pred oslobođenje Mostara bili ste ovdje, u Malom Polju!?", nastavi.
"Jesam, dan prije", odgovorih.
"Ja sam bio u izviđačkom vodu Marka Kijace...", nastavio je Vaso.
Kao da me nešto dograbi pa ukrca i odveze daleko nazad, pa istrese na brdo Hum iznad Malog Polja.
Mora da se poigrala priroda, pa plodne njive uokružila je zelenim šumicama, pa prstenovima kućica, baščica i oborčića, a povrh svega, da bi napravila zavjetrinu, sve to uokružila brdima: Matera, Hum, Gorica, Kičin i Kvanj. Prvi čovjek pristigao je s brda, obeselio se bogatstvu malog polja i rijeci Bunici u dnu, te ga naseli. Od tada su ljudi stalno doseljavali u Malo polje – odseljavali nisu nikad.
Pripremajući se za napad na Mostar danima smo bili u dnu Malog polja, u Krču, a suprotni dio sela, Navrh sela, držala je dobro naoružana njemačka četa punog sastava. Gledali smo se s puškometa. Iza Kvanja, mislili smo najsigurnije zaleđine, na naše iznenađenje i zaprepaštenje, jednog jutra pojaviše se velike njemaške formacije. U času okupih borce pa izvedoh na Hum, u namjeri da se spojimo sa partizanskom glavninom. Ostavih samo desetinu izviđača Marka Kijace. Među njima bio je i otresit borac po imenu Vaso, prisjećam se lika i glasa pa ga poređujem sa starcom pored sebe.
Iznenađeni okruženjem, i seljaci i izbjeglice i izviđači utihnuli su očekujući s brda vijesti i naređenja. Prisjećam se slike kipova u Krču i živosti na Navrh sela. Nenadno, kao da nešto grunu u kipove, počeše oživljavati, okupljati i oglašavati. Domalo se izdvojiše tri borca-izviđača, pa na čuđenje svih nas s brda, uputiše Navrh sela, ka švabama. Krenuše trkom, do nekoliko se polegutiše trčeći, a kad prevališe polovinu puta nastaviše puzeći.
Osu paljba!
Kao u pozorišnoj predstavi, sa binom u vrhu i gledalištem u dnu sela, te galerijom nas na Humu, odigravala se ratna drama – sedamdeset na jednoga. Zagluhnuše dva topa sa Mišje gomile i Matere, zaštekćaše mitraljezi iz nevidljivih bunkera, zapraskaše puške – grmi u kazanu. Borci se nisu oglašavali, ni vidjeli – da li su i živi?
Pomoli skladna kretnja ramena, sad znam da su bila Vasina, jer su ta ista maloprije vrckala u sličnoj kretnji, plivačkoj. To je on – Vaso!
"Dva-tri borca su oslobodila Malo Polje, sjećam se", rekoh.
"Ja sam jedan od njih", prekinu me, pa kao da je pratio moje misli, nastavi: "Vi ste drug Barut, koji me je saslušavao!?"
"Jesam!", uzvratih.
"Drug Barut?!", ponovi.
"Jesam!", odgovorih.
Kao praćkom izbačen, poskoči, dograbi me u zagrljaj, provalja mi rebra već oslabljenog grudnog koša, izljubi, otpusti pa saopšti:
"Raspitivao sam se za tvoju sudbinu, druže Barute. A moga ti Baruta. Pa kako si...?", razdragao se i govorio.
"Pa, tako...", slijegao sam ramenima i veoma se čudio kako se ovaj čovjek razdragao u dječijoj mjeri, a trebao bih i ja, isti je razlog i povod, a ne mogu ili ne umijem.
"Nikad tako!," zaskoči me: "Ne daj se, kaži dobro sam, pa će i biti dobro...", nastavio je Vaso.
"Pa, dobro sam," prihvatih.
"Eto vidiš, tako i treba, a i jesi dobro i bićeš dobro, i neka to bude tako do zadnjeg udisaja...", nije prestajao da se raduje i glasno govori, što privuče slučajno zatečene poznanike, koji nas malo-pomalo uokruživaše.
"E pa da nastavimo onaj raport od prije četiri i po decenije!?, počeh osmjehujući se, nastavih: "Kako je bilo, govori!"
"Hm, kako je bilo", reče, zamisli se, pa poče prisjećanja: "Vrag donese neku ženu, zapomagala je:
– Đorđo!, žalosna ti majka ne bila, eno švabe razvršile tvoj stog sijena, tovare...
Potrčasmo iznad kuća i vidjesmo razvršen stog na guvnu Đorđe Papića na Navrh sela. Tovare na kola.
– Vodi nas Marko! – odlučno će Đorđo-borac.
– Nas deset na njih sto pedeset? A, znaš i za naredbu da ne otvaramo vatru, sami – isto tako bi odlučan i komandir.
– Ja odoh, pa ko se ne boji usranih gaća neka pođe... Majku im švapsku, našli su mene, uoči oslobođenja. Da pokrepa moja stoka... – nabrajao je Đorđo trčeći po pušku.
Potrčah za njim, da ga odvratim, pridruži mi se i Alija Kebo, Đorđin komšija i saborac.
Kao kad ždrijepca napadnu konjske muhe, pa unezvijereno zagalopira, tako se ni Đorđo ne dade uoglaviti, trčao je prema sijenu, u tom času je vidio samo njega: Ako kolo ne možeš razvaliti uhvati se i ti u nj, stara je izreka.
Samo bog zna kako nas ta gomila iskusne paščadi ne vidje prije, ali kad priđosmo tamo gdje se borba mogla prihvatiti, i bliže, osu ko pljeva. Aliju i mene uhvatiše na čistini. Neupucan stigoh do jedne podzide, iza sigurnog zaklona osvrnuh na sadruga. Alija je trčao u pravcu vinogradarske betonske kace. Imao sam osjećaj da vidim svu silinu metaka ispaljenih na Aliju. Vrckao je između njih nekim prirodnim instiktom, a one odzvanjele su o tvrdu podlogu, ili se duboko uvlačile u zemlju oglašavajući se kao grad kad pada na tihu vodu. Samo još koji korak, da ne pogode, prizivao sam sreću. Uskočio je u betonske žvalje.
U kratkim vremenskim razmcima Đorđo je prepuzavao od drače do drače. Stići ću ga, čvrsto sam riješen.
Đipnuh se preko zida, ići ću na iznenađenje, ravno bez zaklona, dok me otkriju pa okrenu vatru, biću već na onoj strani proplanka.
Biti ili ne biti pogođen, da li će moje petoro djece ostati bez oca, su prva pitanja koja sam postavio sebi, kao što bi ih postavio i svaki čovjek na početku takve borbe. Iza njih nadođu misli koje traže vještinu, hrabrost i sreću, pa i one nestanu, povuku se da ne sputavaju. Kad borac potisne sve te misli, kad ostanu samo one koje dijele na naše i neprijateljske živote, tad čovjek postaje hrabar i tek je tad sposoban da u borbu uloži sve svoje mogućnosti, znanja i snagu.
Izdržaću, rekoh glasno, izdržaću, ponavljao sam da se okuražim, da potisnem nepotrebne misli, da postanem hrabar. Od mene više nije zavisilo, radio sam koliko sam mogao vještije po već donesenoj odluci, uspjeh je zavisio od brojnih slučajnosti koje obično sve zajedno nazivamo – sudbina. Ali mozak ne može bez misli, obično posegne za nekim koje ili opterećuju ili pomažu, tako i moje iskopaše iz sjećanja.
U predasima borbi učili su nas ratnim vještinama. Naročito se dosta radilo na puzanju – od zaklona do zaklona. U jednoj takvoj prilici, naš komandir, predratni oficir, izvede mene pred četu i naredi da pokažem šta sam naučio. Izlazeći pred masu boraca osjećao sam neprijatnost, nelagodnost, možda i strah od nastupa, jer mogu biti ismijan. Tada sam se prisjetio i još jedne slike slične ovoj, zbilo se prije tridesetak godina:
Austrougarski kaplar izvede vojnika pred četu, da mu se naruga. Dozva i mene. I mi, seoska dječurlija, na pristojnom rastojanju, sa puškama od motke i kanafe, oponašali smo svakodnevnu obuku nenadno pristigle vojske. Na jedva razumljivom jeziku, naredi nam obojici da po pravilima puzanja, odgmižemo do rukom pokazanog zaklona. Po komandi bacih se na zemlju, zaplovih po njenoj površini, dokopah se zaklona pa pobjegoh u šumu. Otpratio me pljesak, pa nadovezao podsmijeh vojniku.
Postah ravnopravan član i miljenik te čudne skupine vojnika, kako sam kasnije saznao, Čeha, Slovaka, Ličana, Mađara...
Za carski rođendan, uz druge svečanosti, bi takmičenje u puzanju. Prvi sam dotakao ucakljenu čizmu visokok oficira, koja je igrala ulogu zaklona-cilja. Najedoše me, napiše, obukoše, vozaše...
Legoh ispred fašističke čete, zamislih austrijske čizme, prisjetih se kaplarovih riječi da treba puziti kao gmizavac – gušterica. Počeh sporo, brže, još brže, brže...
Misli presiječe granata blizu mene, očima potražih Đorđu, pretpostavih zaklon do kog je mogao pristići, pa mašinskom brzinom, kao kad se zelembać otisne za guštericom, s koljena na lakat, s lakta na koljeno... grabio sam ispred čete evropske vojne elite ka odsjaju jedne čizme.
Stigoh ga, pa se bacih na nj u trenutku kad se spremao da preskoči zid Marije Papićuše.
– Stani!, da dogovorimo. Kako ćemo? – podviknuh.
– Majku im švapsku, e neće... – ko će znati kuda su išle njegove misli, ali sam bio siguran da nije bio svjestan moje prisutnosti, pa sam riješio da mu je nametnem.
– Đorđo, nisi sam. Pogledaj me, s tobom sam. Odavde ćemo zajednički, kao i svaki put do sad.
– Dobro, dobro, dobro... – govorio je i postepeno prihvatao moju prisutnost i potrbu.
– Jedan će odpuziti do zida đubretarnika, da skine švabu s kola, onog što plasti. Drugi će za onaj kamen, da upuca konja. Biraj! – rekoh gotovo naređivački.
– Švabo je moj, na moje je udario – prihvati.
– Ko će komandovati, ti ili ja?
– Ti! Stariji si – pomirljivo odgovori.
– Možeš li odande dobaciti bombu u dvorište?
– Mogu, reče nakon što odmisli gledajući u desetak nijemaca koji su tovarili vino i žito.
– Napunimo šanžere, ovdje, repetirajmo pa na moj znak pretrčimo do svojih zaklona. Tamo, odmah, odvijmo po tri bombe, puškama skinimo švabu i ukinimo konja, odmah iza tog bacamo po bombu, i uskočemo među njih, a ostalo kako nam da Bog.
U kom grmu leži zec?, pitao se neprijatelj gruvajući rafalima u svaki zaklon, po redu. Po treći put grunuše u naše. Zid bijaše siguran, debeo i visok, iznad je stršio grm odrasle i jedre drače. I sad vidim pokošenu draču, svaka grana metkom prelomljena pa ovješena njihala je od udara drugih. Fijuču i kugle i kamenja, po obrazima i rukama prže usijane kamene iskrice, najavljuju skoro prebacivanje vatre, a kad se i dogodi, u onom trenu kad popusti pažnja pucača, mahnuh rukom preko zida.
Samo smo nas dvojica vidjeli ukidanje konja, pad vojnika i let bombi.
Prvo se oglasilo konjsko bolno hrzanje, potom su se prolomili samrtnički krici i jauci iz desetak ranjeničkih grla. Nadovezasmo grlato, kao da smo brojna vojska:
– Ura, ura, ura...!
– Naprijed proleteri, naprijed...!
– Stani švabo majku ti...!
– Naprijed lijevo i desno krilo da žive švabe pofaćamo...!
– Stani švabo j... oca svoga...!
– Drž ih žive...!
Vaso se unio u priču, izvikuje, doziva imena ondašnjih saboraca, psuje i prijeti stisnutih čeljusti i izbočenih očiju. Kupači se počeše osvrtati i okupljati, on to ne vidi, a ja tek sa zakašnjenjem, prekinuh ga:
"Ostalo znam, gledao sam..."
"Još su letila grumenja zemlje i mesa kad sam izvirio, a Đorđo je već bio među njima...", nije se moga zaustaviti.
"I ti...?", prihvatio sam da dovrši priču.
"A, šta sam mogao drugo...!?", kaza oborivši gals.
"Gledao sam to razvaljeno švapsko stado", nastavih umjesto Vase, "doimali su se kao mravi kad motika razvali mravinjak. Panično su bacali oružje, napuštali ranjenike i bježali niz Materu, prema rijeci Buni. Prvi su već bili u vodi kad ste vas dvojica izbili na vrh...
"I onda to saslušanje, kod čuvenog druga Baruta?", nasmija se Vaso.
"Pokrali ste konjske kaiševe i gumene točkove!?", prigovorih kao i onda.
"Za opanke, zaplijenili od neprijatelja...", odgovori kao i onda.
"Za koga ste uzeli?," ponovih ondašnje pitanje.
"Za nas", ponovi odgovor.
"A ostali borci goli i bosi?!", oštro prigovorih.
"Ostali borci nisu pošli u borbu", jogunasto uzvrati kao i prije pet decenija.
"Pokrali!", osmijehnuh se, a onda to nije bilo smiješno.
"Trofeji!", uzvrati uz osmijeh, a onda nije odgovorio na ovo pitanje.
Zaćutasmo.
Vaso se podiže, priđe vodi, oduži rashlađivanjem po dolakticama, vratu i prsima, zagazi u vodu, zaroni...
"U penziji si?", rekoh kad se vratio i sjeo.
"Jesam, već tridesetak godina".
"Kolika je penzija?, upitah prosto po navici.
Kaza visinu penzije, pa upita za moju. Rekoh i ja svoju, koja je četiri puta veća od njegove. Zaćutasmo.
"Od kad si u penziji?, zapita pogledavši me znatiželjno.
"Mlad penzioner, sad će tri godine", uzvratih.
"Tri godine", reče pa otpuhnu. Vjerovatno je povezivao sve moje bolesti koje sam u međuvremenu nabrojao, srce, slab izgled, ostatak godina života, visinu penzije i poređivao sa svim svojim.
"Mala ti je penzija", rekoh iskrene misli, do tog časa i ne znajući da ima i tako malih boračkih mirovina.
"Moj druže Barute, mala, veliš...", zamisli se, nasmija i nastavi: "Nije mala", prošapta za sebe, opet se zamisli, visoko zabaci glavu, podiže čelo, pa kao odnekud iz daljine, uvjerljivim glasom zaključi:
"Mirovina nije mala – ako se koristi dugo."
ŠEF LOŽIONICE
Pročitavši još jednom rješenje o postavljenju za šefa Ložionice u Mostaru pođoh da preuzmem dužnost.
Kroz burni radni vijek mijenjao sam poslove i privikao da ih prihvatam bez uzbuđivanja – sa ovim je drugačije. Ushićen sam! Godinama sam priželjkivao baš ovo jutro, a evo idem sa zebnjom. I prije četrdesetak godina, ka Ložionici u Mostaru, išao sam i ushićen, ali i sa zebnjom. Dječačka glava je bila pretrpana svakojakim mislima, koje ovoga jutra, razbuđuju se i naviru iz sjećanja. Da mi je tada ko rekao da ću postati naseljenik planete Venere i povjerovao bih ali da ću postati šef Ložionice u Mostaru, to svakako bilo je nerealnije. Jutros se iz noći izvukoh uznemiren, razdražen i drhtav kao glumac pred prvi nastup. I porezah se brijačem.
Pošao na novu dužnost!
Klecaju koljena.
Grudi se jogune.
Drhtim – kao zec.
Prije četrdesetak godina od kuće ispraćala me je majka, usput toplo savjetovala, išla sve do žitomislićke catare. Ispraćali su me i zadocnjeli pijetlovi, i cvrkuti vrabaca, i rosa koja je mlitavila opanke od volovske kože.
"Ne zaboravi gorčinu težačkog života: kopaš, hrveš... grad, suša, mraz... i gdje si bio – nigdje, šta si radio... Uči, slušaj majstore, budi mlađi bićeš i stariji..."
"Vidi zečića!" ushitih se.
Okamenismo se – sve troje.
Gledasmo se – zatečeni.
List računske teke, na njemu zeko od ušiju, zuba i očiju, kao da gledam u svoju nevještom rukom nacrtanu sliku i upoređujem sa slikom zeke na Simićevoj njivi, na kojoj je niz kvadrata kupusišta, uši i oči iz teke.
Stojimo kao ukopani, gledamo se oči u oči. Progovoriše oči iz Simićevog kupusišta:
"Odkud vi? Nisam vas očekivao u zoru. Neiskusan sam zečić. Ovo je moj prvi samostalni doručak, podranio... Šta bih trebao da činim? Pravim zijan – u tuđem kupusu. Kajem se. Oprostite, prvo bezroditeljsko jutro. I uhvaćen. Prođite, kao da me niste vidjeli. Ja sam zečić..."
Bez jasne namjere zagazih u kupusište. Zeko se preobrati u male grudi – drhtave. Ubrza – dopiralo je lupanje srca. Pobudi i moje, otješnjavaju grudi, srce bi da iskoči iz tjeskobe, zadrhtah... otkaza hod. Skamenjeni, mladalačka srca zatreptaše po jednom taktu – zečijem. Grudna tjeskoba – bol. Vratio bih se – ne mogu. Zijevnuh u grču, a on zakrenu pogled u podalji red, povi se u pozu kratkoprugaša na startu, tromo se osvrnu, pa strelovitim krivudavim odskocima umače u nedovid. Iako očekivan preplaši me zečiji bijeg.
Pošao da osvajam svijet – uplašio me zečić!
Izašavši iz mostarske željezničke stanice, prisjećajući se uputa majke, skrenuo sam lijevo, pa uz nepreglednu prugu išao ka očekivanoj Ložionici. Trudio sam se da zapamtim okoliš – da se znam vratiti.
Sa lijeve strane bijaše samo jedna zgrada: "Željeznička ambulanta", pročitah iznad ulaza. Desno su bašče, "Čerekovića podrum", bašče, neprometna raskrsnica i velika zgradurina – ona je, zaključih. Priđoh, iz džepa izvadih poziv i usaglasih dvije riječi: – Ložionica Mostar.
Kućetina me neprijateljski dočeka:
"Šta ćeš ti mali ovdje?," kao da je govorila: "Za seljačića je kućica a ne najveća mostarska zgrada. Ja bih mogla proždrijeti sve domove tvog Žitomislića," zaprijeti: "Nisi za mojih odaja, ne ulazi!"
"Moram! Došao sam da učim zanat..." – promucao sam.
"Rekla sam, ne ulazi!," isprepriječi se.
Zadrhtah kao i jutrošnji zečić u kupusištu. Da uđem!? Ispriječi se drhtaj, zijevnuh...
"Mali, šta tražiš!?" presiječe me osor glas ispod željezničareve kape.
"Došao... poziv... zanat...!", izmucah.
"Da vidim! Dobro! Idi, javi se u šesnaest!", kaza i prođe pored mene.
Kao zečić, ušunjah se u dugačke hladne odaje. Na prstima sam išao lijevo i desno, po tami neosvjetljenih i jedva vidljivih hodnika, tišini vrata do vrata... Nikoga!? Iznad vrata su sitni brojevi, jedva ih zamijetih, zadnji bi dvanaest. Šesnaest je na spratu, zaključih i bojažljivo pođoh uz stepenice. Kao da sam u krađi manastirskih smokava bojažljivo se prikradoh. Stepenice, hodnik, vrata... šesnaest!
Zastadoh. Nikoga! Naslonih uho uz štok, opet ništa. "Šef", jedva uočih sitan natpis na tamnim vratima. Da uđem!? Pobode se kosa, uši, oči... Ugledah zečića u zijanu. Oči izbuljuju, grudi drhte... ne znam što bih.
"Mali, zašto se prikradaš po kancelarijama!?," ubode glas iza leđa.
"Ja, došao...!", mucao sam pružajući poziv.
"Uđi!," reče otvarajući vrata "šef". Sa papira preseli pogled na moju glavu, pa skliza do razlopljenih opanaka.
"Ne ličiš na one što obećavaju mnogo", doda sjedajući za veliki sto.
Okretao je brojeve telefona.
Kako da stojim, mirno ili opušteno? Pitah se. Koji položaj ruku, glave, osmijeh ili ne? On je šef, vidi se, gospodin, izglačano odijelo, snježno bijela košulja, mašna, glatko izbrijano staračko lice. Gospodin! Putuje vozovima u Sarajevo, Beograd... Zna zašto se rodio. A ja, šta sam ja? Drhtim. Zec u Simića kupusištu – uljez. Sisa mi podiže košulju, podrhtava po zečijem taktu. Divno je biti šef Ložionice, blago njemu. Kad bih ja izučio zanat, pa kasnije postao šef Ložionice. Da obradujem majku.
Kao i onda, kad sam prvi dan polazio na izučavanje zanata, i jutros, izašavši iz zgrade željezničke stanice, okrenuh lijevo. Izmijenilo se. Sa desne strane su nove zgrade, čitam: Sud, PTT... Nema Ložionice – ne vidi se. Rat je srušio, zaključih i krenuh tamo gdje je bila. Smjenjuju se slike; učenje zanata, rada u sindikatima željezničara, rat, ranjavanje, marševi, bojevi... Oslobođenje me zateklo u Zagrebu. Premještaji, premještaji... I evo, nakon toliko godina, opet sam u Mostaru. Pošao sam na dužnost mladalačkih snova, u Ložionicu – u "šesnaest". Nema zgrade, a nema ni majke da je obradujem...
Pazi! Eno zgrade! Kako je mala među neboderima, a mislio sam... Sudbina je ipak tako htjela. Biću šef Ložionice. Evo me pred njom, pred prvim nastupom...
Sisa uzdrma košulju, žignu, ritam posta zečiji. U starca se uselila zebnja. Zamislih se u sobi "šesnaest".
Očekuju šefa, kakav li je? Vjerovatno se pitaju činovnici. Kakve odgovore dobijaju od onih rijetkih predratnih znanaca? Ko li je od njih živ? Kako oni gledaju na budućeg šefa? Onog malog iz radionice – mašin bravara. Važno je to mišljenje, bitno je za početak. Kako će me primiti, prihvatiti? Koliko ih je živih? Koga ću sresti? Koji će biti prvi? Koliko je izginulih? Da li će me prepoznati? Ja njih?
U grudima tjeskoba, poigravaju, brzaju... bole. Simića kupusište, zečije uzdrhtale grudi, lupa srce, kao da idem u štetu.
Dugo stojim pred zgradom. Dva radnika zagledaju veliku mramornu ploču na zidu do ulaza. Jedan joj priđe prinoseći brzovrteće tocilo. To je spomen ploča, primakoh joj se i počeh da čitam velika slova:
PALIM BORCIMA I ŽRTVAMA FAŠISTIČKOG TERORA... LOŽIONICE – MOSTAR
Slijedila su tri stupca sitno ispisanih imena, nečitljivih za moje oči. To su oni moji poznanici koje neću susresti, zadrhta misao. Zacvili ljuti kamen pod ubodima tocila. Zaćorih iza leđa radnika, vadeći naočale uzbuđeno pođoh ka prvootpisanom. Kroz glavu poteče na stotine likova predratnih drugarica i drugova, koje od ovog trena moram brisati iz živih. Kameni jauci se preobraziše u zlokobno brujanje fašističkih aviona. Po spomen ploči zapraši smrt, zadrhta mi ruka, ispadoše naočale, zaprašiše se, pogeh se vadeći maramicu...
"Prekini! Neka pročita čovjek...", oglasi se radnik bez tocila.
"Izvolite, izvolite...!," prihvati i drugi.
Jedva sam podizao starost ispravljajući kičmu i brišući naočale. Zaćorah ozdo, od zadnjeg upisanog. Majstor je prekinut u radu na prezadnjem imenu, koje gonetam?
Briše ga, briše, ne varam se. Koga? – koga briše?
Oživljuju nekoga! Nekoga zapisali da je žrtva rata, poginuo a on je živ, doznali sada i na kamenu ispravljaju grešku!?
Tocilo je već nabrusilo slova, ali razuznaju se... Ko li je taj sretnik, neko od mojih bivših kolega?
Ko je bio mrtav pa oživio, ko?
Ispod tocila odgonetam jedva vidljiva i nevidljiva slova:
G.Č.. MI..N
Nemoguće!? Varaju li oči?
Pa, pa, to ...! Pa to je GAČIĆ MILAN!?
Moje ime!?
S E O B E
Stvoritelj je odredio da čovjek pati. Presuditelje susreće na svakom koraku, u porodici, školi, poslu – svuda. Oni nisu uvijek svjesni da su to, pogotovo ne priznaju prigovore na svoju strogost. Djevojčica je dobila slabu ocjenu, zbog neznanja po ocjeni nastavnice, a po mišljenju učenice zbog lošeg raspoloženja učiteljice. Uvjerenja se nisu pomjerila ni sjutra nakon male prepirke njih dvije. Nenavikla na slabe ocjene, a uvjerena da ju je dobila zbog mržnje nastavnice, učenica je izvršila najgluplji korak – samoubistvo. Tragedija bi povod da učiteljica ponovo pozove svoju savjest, našla se krivom tek tad. I ona pravi istu glupost – ubija sebe.
U golemom svijetu presuditelja, po mnogo čemu, izdvaja se jedan nepodmitljiv sudija, naziva se savjest. Ni ona, iako nepodmitljiva, poštena, ne mora uvijek donijeti pravilnu presudu, kao što je nisu donijele učenica ni nastavnica. Zaokupljena tim i takvim mislima ušla sam u ljekarsku ordinaciju:
Zbunjena sam...
Odakle da počnem?
Ime mi je, a ne, nije od značaja.
Rođena sam, ni to nije važno.
Imam dvije kćerke, zdrave, vesele, umiljate...
Volim muža...
Progoni me obuzetost jednim događajem.
Rekli su mi da je to bolest koja se zove psihoza.
Mjesecima premišljam da li za pomoć da se obratim redovniku, pitajući se da li mogu zadobiti veliku milost i uslišenje od Boga za učinjeno djelo, ili psihoterapeutu, koji bi naučnim putem doveo do duševnog iscjeljenja...
Doktore, odabrala sam Vas.
Voljeli smo se, još od studentskih dana, oženili se iz ljubavi. Završili za profesore francuskog jezika, on se zaposlio u gimnaziji, ja nisam uspijevala dokučiti radni odnos. Rodili smo zdravu djecu. Šest godina sam tražila posao, bezuspješno. Životarili smo s platicom pa sam žarko željela da se zaposlim, jer tugaljivo smo doživljavali podstanarski odnos u neuslovnoj i skupoj sobici.
Danima sam kovala planove, prizivala u pomoć maštu, biro rada, poznanike, rodbinu, sreću... Na sonu je ostajala muževljeva platica i sobica. Planirala sam perpetumobile. Nada se gasila pa je i bračnu sreću zapljuskivao povremeni val nemira.
Jer i sreća sreće treba.
Stanje me sve više opterećivalo i progonilo. Jedino je ljubav ostajala netaknuta, čak mi se gadila i pomisao na drugog muškarca.
Postojao je jedan muškarac, zvao se Volk, koji nije prestajao da mi udvara. Ne znam pravi razlog, ali njegovo je prisustvo u meni izazivalo gađenje, taj osjećaj nisam ni prikrivala, njemu to nije smetalo da i dalje udvara. Direktor je velike firme i uvažen građanin. Izuzev pozdrava iz pristojnosti, nikad nisam s njim imala razmjenjenu riječ. Jednom, naravno slučajno, sreli smo se u liftu.
Da li da sačekam slijedeći, pođem pješice, ili otrpim nelagodnost njegovog prisustva? Zašto da bježim?, pomislih i ostah.
"Još se nisi zaposlila?", promrmlja s rastojanja zadaha.
"Nisam!" tjeskoba dizala izbi iz mene sigurnost, zadrhta i ta jedina riječ.
"I bez stana si?", kao da bi me grdio zbog toga
"Da!" neprirodno zatreperiše i ta dva slova.
"Zašto ne učiniš nešto?", opet prigovor.
"Nismo u mogućnosti da pronađemo posao, a o stanu, naravno, još i ne sanjarimo. Daleko je to od nas", konačno dođoh do daha.
"Ja ću da te zaposlim. Daću ti i stan. Ti si žena kojoj bih dao sve...", pobuni mi se damar, jedan, negdje u nevidljivoj dubini, pa svi, kao da se zametnuše ukupnom neimaštinom i podvukoše se pod plašt čestitosti i sreće zbog nje. To me za tren učini bogatom, vrijednijom od Volka za čestitost, snažnijom za čistotu duše, odraslijom za glavu. Svom silinom tih prednosti, putem pogleda, ošinuh ga i bacih u kaljužu, pa ostah da ga gledam umrljanog. Za čas se i on vidje ispod mene, baš tad dreknuh:
"Kako se usuđuješ?!"
"Razmisli! Nudim ti stan i posao, nudim ti seobu u novi život. A šta ti meni nudiš? Uporedi vrijednosti...", kaza uz podsmijeh.
"Idiote!", odbrusila sam izlazeći iz lifta.
"Ipak, razmisli o ponudi! Ozbiljna je!", dobacio je za mnom.
Danima nisam mogla da se oslobodim "preseljavanja" u "novi život". Ma koliko da mi se gadio Volk, i sve ostalo što je vezano za navedeni događaj, nisam mogla da se oslobodim slike, koja se najednom uvukla u moj život. Proganjala me je noću i danju. Bilo šta da sam radila stalno me pratila. Jasno sam se prepoznavala u novoj garderobi, važnom radnom mjestu sa visokom platom, uređenom stanu, i dječijim sobama. Slika je pokazivala nedokučiva dobra... i automobil.
Postepeno se ukotvljavala ta slika, pa čvrsto usidri u moju psihu, tako da je ni orkanski jake nakane nisu mogle izmjestiti.
Od tad sam počela da živim dvostrukim životom. U oba po pola vremena.
U onom dijelu, bez dnevne svjetlosti, sa još jednom sam platom, visokom, lijepom odjećom i mislima vezanim za namještaj dječijih soba.
Razdanjivanjem je počimalo i nespokojstvo i neraspoloženje, kao kad u omorinu grune topao vjetar, bila sam mrska sama sebi. Dan se otezao niz jednoličnu ishranu, neprikladnu odjeću, zagušljivu suterensku sobicu i bezvolju.
I tako mjesecima, do još jednog susreta sa Volkom.
"Dobar dan izazovna gospođo!", dobaci.
"Dobar dan, vuče!", prihvatih čudeći se i sama svojoj srdačnosti, gotovo nesvjesnoj.
"Da li si razmišljala o ponudi?", bezobraznik zaskoči me od prve.
"Sit vuk, pa se sprnda sa unezvjerenom ovcom", na jednom osjetih potrebu da govorim s njim.
"Kako sebi dozvoliš da si toliko dugo bez zaposlenja?", zapita oborivši glas gotovo do prijateljskog.
"Nezaposlenost, opšta nezaposlenost?! Ostavi se šala, pomozi mi da nađem posao. Teško mi je. Ne znam, da li je teže podnositi dosadu od nezaposlenosti ili neimaštinu od besparice?", bio je to onaj period dana kad sam bila opterećena brojnim mislima koje su odvodile u nevesele zaključke, kao što je besmislen i bezvrijedan život. U takvim rasploženjima sam imala potrebu da popričam s nekim, da izrigam guku gorčine, da čujem riječi utjehe i sažaljenja, da podijelim tugu s nekim, razmijenim mišljenje, da nisam sama.
"Hoćeš li da ti nađem posao?", dočeka me kao iz zapete puške.
"Veliki si direktor, znam da možeš", kazah prigovaračkim tonom.
"Dobro, dođi u moj kabinet i ponesi molbu."
"Ne reci dva put!", rekoh ne misleći ni na što, ali sam po rastanku dugo razmišljala o značenju izgovorenih riječi.
Mnoštvo zbrkanih misli naseljavalo je sve tješnju glavu, pa sve više i više izoštravala se slika Volka spasioca. Uz sav svoj napor i želju više ga ne mogoh potisnuti iz misli. Nemirne noći učestaše zbog te slike, one, te noći, privedoše me u kabinet.
Najavi me sekretar. (Svi imaju sekretarice samo Volk ima sekretara).
Pojavi se razdraganog kao u mačke sitnog lica, objeručke prihvati ruku, strasno je stisnu, pa me propusti dodajući sekretaru:
"Danas nisam u preduzeću."
Bila sam i ranije u kabinetima direktora, ali ovakvom nikad, zbuni me prostransvom. Kao da je to i želio, ostavi me na samo. Prostorija bi nekoliko puta veća od našeg stana, zidovi i plafon su tapacirani i ukrašeni umjetničkim slikama i fotografijama detalja iz proizvodnje. Na patosu se nalazio debeli tepih živih i skladnih boja. Lijevi dio prostorije zauzeo je dugački sto sa dvadesetak fotelja, očigledno je služio za poslovne sastanke. Desno, odmah do vrata, bio je poluzid-ogledalo, iza je stajala skladna klub garnitura, do nje neobično velik i skupocjen radni sto za kojim je već sjedio Volk i potpisivao papire. Nesigurno sam se osjećala koračajući od slike do slike, vitrine, cvijeća, knjiga, tapiserija... Došla sam do fotografije koja je stajala iznad njegove glave, a predstavljala je njegov susret sa predsjednikom jugoslovenske vlade. Fotografija je ličila na karikaturu u kojoj je Volk bio vrlo nizak i smiješan sa izdignutom glavom...
Čudna je ta potreba malih ljudi, naročito ako su to i rastom, da oko sebe imaju goleme predmete, prostorije, automobile, čak i vozače na kojima svakodnevno dokazuju svoju snagu, misle da su, imajući sve to, veći od visokih ljudi. Stala sam posmatrajući ga tako niska i kočoperna, to je kompleks malih, zaključih pa ga za trenutak i sažaljavah.
"Popićemo kafu. Ja ću da je skuvam...", nježno me povuče za ruku, razvuče plišanu zavjesu iza stola i uvede u skladno uređenu polumračnu sobicu u kojoj se isticao televizor, kauč, stočić i noćna lampa koju upali. Prihvati moj kaput i okači o vješalicu.
"Pomozi, gospođo, ti pripremi fildžane a ja ću kuvati", reče pa me povede u degažman, lijevu prostoriju:
"Tu je kupatilo, možeš da opereš ruke", reče pa se ukloni.
I kupatilo je bilo veće od sobe u kojoj živim s porodicom, bi prvo što sam pomislila. Osvježeno mirisima izmamljivalo je vedro raspoloženje. Uplaši me ženska figura na zidu-ogledalu, u prvi mah ne svhvatih da je moja, kao da smo dvije. Čak joj se i obratih:
"Zar ima i ovakvih kabineta?"
"Doveo te da te opčini i razgoliti? Naumio je, evo tu, baš tu, da te posmatra nagu pod tušem", kao da je govorila.
"E nećeš, vuče, nećeš gledati taj film", ote mi se, a i ona kao da nastavlja:
"Šta misliš koliko ih je već zaposlio-skinuo? Samo si jedna od njih. Ne daj se, ne popusti, ne prihvati izazov niskih udaraca, snažni su, oboriće. Budi čovjek. Bolje je i po svojoj trnjini hodati nego puziti po tuđem ćilimu.
Nepostojeća u ogledalu bi ona ja iz neprespavanih noćiju. Trudila se da me savjetuje, shvatih pa odlučno rekoh:
"Ne Volk, ne vuče, neće biti toga, nema puzanja..."
Čuvši svoj glas bi mi i samoj neprijatno: priča sama sa sobom, otkačila, kako za ovakve prilike kažu mještani.
Ušla sam u kuhinju, voda je već vrela, zatekoh ga uz otvoreni hladnjak, vadio je viski, okrenu se:
"Tu si! Evo, ponesi piće i fildžane", govorio je i spremao na tacnu koju do malo ispruži.
Odnesoh je u sobu, stavih na sto, pa sjedoh na ležaj. Zagledah kristalnu čašu, otpih, pa uzeh da čitam zatečene papire.
Presiječe me rješenje o namještenju – mom zaposlenju. Zaveden je i broj protokola, čak je i pečetovano, još je nedostajao potpis "kafedžije".
"Bijeda, ucjena", opet čuh svoj glas.
Samotna tišina uz tanku svjetlost izazva blesave misli, očekujući kafu i ne htijući zaplovih na njima.
Podat se i dobiti godinama sanjani posao!? To je to! O tome sam slušala, čitala, ogovarala, ali, ljudi, ovo je... To je tu, odmah, iza kafe.
Posao – ili ne?
Podat se, šta to u mom slučaju znači? Muž?!, luda sam za njim. Volim muža.
Povreda muža!?
Ostavi muža, ne budi sebična, kakav muž. Muž je on, a ti si ona, Ti. Ovo si ti, tvoja ličnost, tvoja čovječnost je u pitanju.
Ti si Ti – on je on.
Draga ženska, pred tobom je zakon vage. Baš tako, dva tasa. Na jednom je neizmjenjiva težina – posao i vjerovatno stan, a na drugom – moral čovjeka-žene.
Vagaj.
Na drugi sama dodaješ – koliko hoćeš, bolje reći koliko možeš. Pa dodaj, gospođo dodaj.
Odluči se!
Šta je sadržaj moga tasa?
Šta?
Moral!, dobro znaš da je to.
Šta je ovdje moral?
Podavanje!
Šta je podavanje?
Pođimo od poznatog ka nepoznatom, kako vole da kažu profesori.
Volk traži kratku upotrebu mog tijela, a ja to ne želim – to su poznate činjenice.
Pođimo od pretpostavke da ga posudim na kratku upotrebu, isključujući svoje učešće, naravno ako ne računam fizčko prisustvo.
Šta ti savjesti na to kažeš? Buniš li se, bi li mogla prihvatiti postavljenu hipotezu? Buniš se, ali manje nego juče, preključe – vidim te mirniju.
Krenimo dalje u analizu, to ćemo da shvatimo kao mehaničko vaginiranje koje sam već doživljavala kod ginekologa. Dakle, u pitanju je neprijatno kratko vaginiranje i za tu nelagodnost, nadoknada je posao i stan.
Zašto ne?
To je moj bol – samo moj.
Radi se o mom fizičkom bolu koji sam sa ginekolozima već bolovala.
Vaginiranje?!
To je to!?
"Opa!, gospođa pije sama", reče Volk čim se pojavi i podsjeti na činjenicu da sam popila pola flaše jakog pića. (Kasnije sam shvatila da je i to predvidio).
Pili smo kafu.
Uši bride na plamenu alkohola.
Šalila sam se u dobrom raspoloženju, dopadalo mi se i Volkovo društvo, ako sam uopšte bila svjesna da je to on, Volk. Sve će biti prirodno, spontano ćaskanje, dodirivanje, češće dodirivanje, oslobađanje odjeće... primicanje lica, i grudi su se doticale...
I krv je navirala u lica... I...
Iza toga događaja vrijeme će teći novim porodičnim i društvenim tokovima. Život poče dobivati više smisla. Radila sam posao za koji sam se školovala i koji sam odista željela. Plata je bila veoma visoka, pa se u malo vremena utrostruči materijalni položaj našeg domaćinstva.
Još jednom prilikom na kauču čekalo je rješene, tom prilikom bilo je za stan. Kao skokom s motkom uskočismo u elitni sloj žitelja grada.
Preselili – u novi život.
Promjenom uslova života mijenjali smo se i mi, supružnici. Iz glava iseliše nevolje neimaštine, ali kao da se ne može bez briga, uselile su nove.
Muž je govorio sve manje – udaljavao se od mene. Sa žarom sam nudila ljubav, istinski želila njegovu snažnu ruku, sanjarenje na toplim maljavim grudima, mirisanje njegove kože – naše ljubavi. Koliko sam ga više željela on se za toliko udaljavao. O razlozima nismo govorili...
Udaljavanje i dalje traje.
LJubav je u sve tanjem mlazu i prijeti presušivanjem.
Psihoza nagriza.
Obuzetost događajem iz kabineta ovladala je mojim bićem. U dvoboju sam sa savješću, ne mogu da je smirim, izaziva svakodnevne sukobe. Vodimo beskonačne prepirke. Optužuje me za podavanje, naziva ga zlodjelom. Branim se vaginiranjem.
Svađamo se dugo, bez nade da se pomirimo bez pomoći drugih. Sustanari jednog tijela, upućeni na uzajamnost, neraskidivost, osuđeni smo na vječiti nemir – svađu.
Doktore!
Pomirite nas. Pomozite. Vi ste psihoterapeut.
Ovako više ne mogu da živim. Breme koje nosim teško je, preteško. Posrćem. Svaki dan je teže, a ja svaki dan manje mogu da nosim.
Molim Vas, doktore!, prvo što bih željela sa vama da raščistim je tumačenje događaja.
Doktore!, presudite, koja je prava strana – zlodjelo ili vaginiranje?
"Draga gospođo, prije nego pređemo na terapiju, moram da vam kažem da na postavljeno pitanje, odgovor imate jedino vi."
Z G A D
Prilazim osamljenoj roditeljskoj kući, u kojoj nisam bio već više mjeseci.
Priroda je na proljetnom uranku, nadražuje sjećanja i vraća u djetinjstvo. Zatreperi srce, lice razvlači u osmijeh, dočaravajući toplotu kojom će me dočekati roditelji. Ustaće otac, toplo obujmiti ruku, majka će i zagrliti – vrelo poljubiti.
Zatekoh ih sklupčane, on od bolova, a ona od tuge za njim i nemoći da pomogne. Skolila me malodušnost, oblio hladan znoj, kao da zrikavac cvrči u glavi, sluh se uzjoguni, vid pomrači, žalost nadvlada mojim bićem. Uz snažnu očevu pojavu uvijek sam bio samo dijete.
Nadvladao ga je bol, ali opruži staračko tijelo, ispruži ruku i prisili neposlušni osmijeh, obujmi me vrelinom i oglasi:
"Nije meni ništa, moj sine, malo prileg'o...", opet ga pecnu bola, zgrči mu život, zaječi, uz izdvojene graške znoja provukoše se i izmoreni glasovi: "Preključe sam imao dugotrajne i teške bolove, trajali su. Neizdrživi bolovi. Ubio bih se, nisam imao čim ", govorio je, a ja odlutah u prošlost, u dobro očevo zdravlje, nikad nije preležao jedan čitav dan.
"Boli ga ispod rebara, muči se, a neće ljekaru: 'Nemoj javljati djeci, nedam da ih uzbunjuješ. Biće dobro!,'" prepričavala je očeve riječi: "Mora ljekaru, trebaš ga nagovoriti", majka šapnu u prolazu.
Dugo smo razgovarali, nagovorih ga. Odveo sam ga u hitnu pomoć.
"Tumor na jetri, hitno na Hirurgiju", dodajući uputnicu ozbiljnim glasom govorio je ljekar opšte prakse.
"Vodi ga na rentgen", saopšti dežurni hirurg, nakon što je izvršio opipavanje trbuha.
Vratismo se hirurgu koji uze snimak, primače ga, odmače, zabulji, okrenu, osvijetli, zatamni, olovkom poče da objašnjava sebi nešto, pogleda u strop, pa u mene, ubode me mislenim pogledom, pa lice preobrazi u preozbiljno stanje, proslovi:
"Ne usuđujem se da dam dijagnozu, u svakom slučaju, vrlo je ozbiljno i hitno", na čas olabavi obraze pa doda: "odmah u bolnicu. Na Hirurgiji nema mjesta. Probajte na Internom."
Na Internom, mlada i ljupka dežurna ljekarka savjesno ispipa oca, pogleda snimke, odćuta, izdvoji me i posavjetova:
"Hitno u bolnicu. Na Internom nema mjesta. Slučaj i nije za nas, uputnica je i naslovljena za Hirurgiju. Znam, često nemaju mjesta, za ovakav slučaj moraju ga imati. Uostalom, potražite 'vezu', na žalost, znate kako to ide u mostarskoj hirurgiji."
Vratismo se na Hirurgiju, molih i kumih, nije pomoglo. Zamoren otac je tražio da ga odvezem kući.
"Tako sam i ja bespomoćno vodao pokojnog oca...", prigovori.
"Moraš na ispitivanje, u bolnicu, izgleda da si pokvario stomak, treba obaviti pretrage u bolnici, kažu da nije ozbiljno, ali vidio si, popunjeni kreveti. Naći ću ga i eto me sjutra po tebe", objašnjavao sam vozeći ga kući.
"Znao sam da je stomak. Znaš šta ti je meni, popio hladno vino u 'Nikice', sahatak sjedio na hladnoj stolici, nazebao, i to ti je to. Šta će mi Hirurgija, ali kad ti želiš tako, poslušaću te", govorio je od bolova već skrhan otac.
Posjetio sam sve uglednije poznanike, preko njih i četiri hirurga, ali nisam dokučio bolničkiležaj. Kao da su se dogovarali.
"Pretrpani smo, žao mi je, ne mogu da vam pomognem, nema mjesta...", svi su govorili ovu rečenicu.
Odustah od prijatelja, povukoh se u samoću, dozvah savjesti koje su stasale u Socijalizmu: moju, ljekara, prijatelja, prijatelja mojih prijatelja... Pobuni se moja, ošamarih je nedoraslu, ostah i bez savjesti. Prazan. Zgrnuh sve savjesti, postah neki drugi ja, tuđ čovjek – neki. Osta odgovornost prema roditelju. Pođe, neki ja, da traži bolnički ležaj.
Taj drugi iz mene, uveliko protiv moje volje, uze tek podignutu platu, polovinu prebaci u plavu kovertu i ode u stan šefa Hirurgije.
Koverta ga nije iznenadila, naprotiv.
"Ujutro na Hirurgiju dovedite oca!", bi kratak.
Šef ispipa zgurenog oca, pregleda snimke, pa naredi mlađem hirurgu:
"Nađite mjesto. Ako treba, otpustite lakšeg bolesnika", zazva me u stranu i saopšti: "Težak slučaj, učinićemo što se može."
Smjestiše oca u sobu, odgovarala je debljini koverte.
Ni nakon deset dana odjeljenski hirurg nije imao "prave" dijagnoze, naravno nije bilo ni terapije.
"Badava ležim u ovom svinjcu, nisam dobio ni tableticu", žalio mi se otac, prigovarao i zahtijevao: "Vodi me kući, tamo je bar čisto, a i baba je tamo."
Opet neki drugi iz mene ode sa drugom kovertom, rumeneći, ispružio ju je odjeljenskom hirurgu.
"Nije trebalo", promrmlja šefove riječi izgovorene desetak dana ranije, pa saopšti: "Dođi prekosutra, do tad ću imati pretrage, onda ćemo se dogovoriti šta nam je činiti. Mislim da je rak jetre, ali..."
Dok je govorio sjetih se očevog poznanika, uvaženog profesora sarajevske hirurgije, profesora Rifata Tvrtkovića. Pronađoh broj telefona, nazvah ga.
"Šta? On bolestan? Čeka me teška operacija, ne mogu danas ali doputovaću sjutra", kao da se na kratko prekinu veza: "Molim te pripremi snimke", dodao je.
Izljubiše se stari znanci. Profesor se šalio opipavajući nateklu očevu jetru.
"Neka mu naprave snimak prečaga, pa mi to doturi u Sarajevo. Do tad će i oni imati nalaze, pa ćemo, tek tada govoriti o dijagnozi. U svakom slučaju nije hitan slučaj, ne brini, biće dobro", umirivao me je profesor.
Prikupih tražene snimke, pođoh u Sarajevo, svratih da o putu obavjestim oca, sretoh odjeljenskog hirurga, iznenadi me:
"Dobro si naišao. Otac mora na operaciju, već ujutro. Dijagnoza je nedvosmisleno utvrđena, žao mi je. Rak! Nema čekanja, radi se o časovima. Maloprije sam obavijestio oca i tražio da se pripremi za operaciju. Pristao je", u dahu i u prolazi izgovori hirurg.
Sav utučen doteturao sam do prvog telefonskog aparata i, na sreću, od prve dobih profesora. I on se iznenadio.
"Kategorički sam protiv operacije, ako to u ime porodice i ja mogu da kažem. Nije to rak, odnosno, nema elemenata za takvu dijagnozu. Jutros sam zvao Hirurgiju, znam sa čim raspolažu", kao da se opet prekinu veza, valjda je i on premišljao: "Traži uputnicu, pa ga dovedi u Sarajevo, ambulantno na jedan dan, na radioizotopsko snimanje, bićemo pametniji...", govorio je.
"Ako ne htjednu dati uputnicu, mogu li platiti sarajevski pregled", sjetih se da su neki ljudi imali problema oko uputnica, pa to upitah.
"Moraju dati, otac ima zdravstveno osiguranje, i radi se o kratkotrajnom snimanju koje se u Mostaru ne može obaviti, vratićemo ga u mostarsku hirurgiju istog dana. Zamoli ih, ako ipak bude osporavanja, kaži da sam zamolio i ja".
Molio sam. Odjeljenski hirurg bi razložan.
"Da se radi o mom ocu, moram da priznam, činio bih isto, ali bez šefa... moli ga".
Šefova taština proključa, odbi me grubo. Prenesoh i molbu profesora, ali ga to tek razjari, kao da izgubi razum:
"Vodi oca kući, odmah!"
Opet otrčah do telefona. Ne dobih profesora. Vratih se u bolnicu, kod vratara nađoh usplahirenog oca, navukli mu odjeću, pa doveli do izlaza. Otpusnica je treperila u staračkoj ruci, pisalo je da je samovoljno napustio bolničko liječenja, a pod dijagnozom upisano je – neistražen.
Otac se radovao da je u svom domu. Profesor je javljao da je nestalo radio-izotopa, i da će nazvati kad ih dobiju.
Peti dan oca dovezoh u Sarajevo i prepustih profesoru, vodao ga je, snimao, čitao snimke, šalio se...
Ispraćajući nas objasnio je da rezultate može imati tek za nekoliko dana, on će ih uzeti i s njima doputovati do nas.
Otok jetre se postepeno smanjivao i potpuno je nestao. Bolovi su splašnjavali i prestali. Doputovao je profesor i bio je u vidnom raspoloženju.
"Sa nalazima sam vrlo zadovoljan", podiže se iopipa očevu jetru, pa doda: "Imaš jak organizam, ozdravio si i bez lijekova."
"Sreća, ne dadoste me pod nož", reče očito rasterećen otac, pa nastavi: "Hirurgija, mito – krepat na njoj. To je zgad. Novci, novci... E neće ih od mene. Znam ja njih. Operušali su me kad je pokojni otac bio bolestan, dav'o , dav'o i opet – pod crnu zemlju. O tome sam razmišljao dugo, morao sam da umirim savjest. Morao da podmićujem. I ovom prilikom sam razmišljao, mititi ili ne mititi? Odlučio sam tvrdo; e ne dam vam, pa makar i umro", odćuta, odluta za mislima, prenu se, osmjehnu, reče:
"Svakome će biti kako mu je suđeno, a meni, izgleda, nije ni bilo zakazano suđenje."
PRED INFART
Seljani Malog polja su u grču. Danas sahranjuju dvadesetogodišnjaka Đorđa Kuzmana. Bio je atletski građen, zdrav, kršan i druželjubiv. Svi smo ga volili. Radio je kao konobar. U trenu kada je posluživao mlađi bračni par oglasio se telefon, prišao je aparatu i podigao slugalicu, zaustio da kaže uobičajeno halo i...
Dan je bio neoubičajeno vlažan i tmuran. Snažan udar groma prekinuo je mladićev život.
Bio sam u mnoštvu svijeta u posmrtnoj povorci. Loše sam se osjećao. Sparina avgustovskog poslijepodneva iznojavala me, navirala je vlaga iz svake kožne pore, razlijevala se po tijelu, koju sam povremeno brisao maramicom. Počeo sam da osjećam tegobe u lijevom predjelu grudnog koša, a oglasile su se kada sam nesretnim roditeljima izjavao saučešće.
Gledali su odsutno, gotovo da nisu ni primjećivali moje prisustvo. Još nisu vjerovali da im je poginuo sin. Posmatrao sam majku: sa obje ruke udarala je grudi: "Jadna ti sam", naricala je i gubila svijest. Oči su joj unezvjereno kolutale, ponavljala se nesvjestica i vodom su je ponovo dovodili do svijesti. Snažnim, zdravim i žuljevitim rukama zahvatila je bluzu na grudima, rastrgla je i razgolitila usahle staračke dojke:
"Vi ste Đorđa odojile", udarajući po njima uzvikivala je. Lice je naglo blijedilo i opet je dolazila mučnina sa nesvjesticom. Posmatrajući je i sam sam osjećao nesvjesticu. U zadnji čas istrčao sam na dvorište.
Tamo me je dočekala ožalošćena očeva neprilika. Hodao je ukrug, poigravao se flašom rakije, prišao mi je i pružajući je procjedio: "Ovo mu je za svadbu bilo namijenjeno". Pretezala ga je glava, klonula kao okovijala kruška, u borbi sa njom visoko bi je zabacio, ali ona je otkazivala poslušnost i ovješavala se. Pokušavao je da je uspravi, posljednjim snagama bezuspješno zabacivao je glavu. Poražen u borbi tresnuo je flašu o ljuti avlijski kamen, zdravim odrazom poskočio i otrčao u dno dvorišta, vinuo se na desetogodišnje stablo smokve, pao, ustao, bijesno je zahvatio stablo i prelomio ga.
U svakodnevnim okolnostima za to ne bi bilo dovoljno snage. Bio bi to naporan posao i za dva snažna čovjeka, o tome sam razmišljao kao i svi prisutni ljudi.
Trebao sam nešto da kažem, preduzmem, presretnem, pomognem, a bio sam nesposoban za bilo šta. Mene je dotukla žalost za živima, kao u tegobnom gluvodobnom snu, kada se nakon naglog buđenja izgubi osjećaj vremena i prostora, osjećao sam se izgubljenim, gubio sam se, mračilo mi se.
Koliko je trajalo, šta se događalo...? Iznad stajala je draga staračka prilika Ibre Kuke, maramicom je brisao znoj i zalijevao me rakijom. Kao iz magle dopirale su njegove riječi.
"Potegni malo, rakija smiruje, pomaže cirkulaciju krvi, za ovakve nesreće lijek je. Ne smiješ tako snažno doživljavati – utiče na srce. Kad bi ljudi sve nevolje doživljavali kao ti, davno bi ih već nestalo", roditeljski je savjetovao milujući me.
"Duboko me potresla slika ucvjeljene majke i skrhanog oca", objašnjavao sam, nakon što sam se pribrao. U grudima je postajalo tjesnije, tjeskoba je ta koja je vladala sa mnom, rasla je do bola. Kao da je Ibro čitao misli, prati me i govori.
"Ugledaj se na mene. Kako ja vladam sobom, a znaš kako je meni bez moga sina Zulfe? Ote ga crna zemlja. Ali ne dam se", govorio je a oči vlažile su: "Kako je i ostalim seljanima, kako je svima nama svakodnevno doživljavati ljudske žalosti? Šta je s nama, kakva su ovo došla vremena? Masovno nas nestaje na čudan način. Valjda i ta tehnika traži žrtve i dolazi po svoje, koji li je belaj? Baci pogled, vidi kako su ljudi utučeni, bez krvi u obrazima, došli su zbog Đorđove nesreće, a prisjećaju se svojih i tuguju dvostruko", govorio je i povlačio me da ustanem.
Ibro je bio središna ličnost tužnog zborovanja. Onemoćali starac, a tako snažna ličnost, najsnažnija koju sam vidio, svako mu se čeljade javilo ili obratilo, po koju prozborilo i prepustilo mjesto onom iza sebe, na redu je bila baka Šupljeglavuša, gledam je i slušam:
– Ovakva sahrana bijaše, moj Ibro, kad moj Žarko nastrada sa kamionom – nakon nje priđe majka Puljića.
– E moj Ibro, gdje moj sin izgubi glavu, da je bar kod kuće. U NJemačkoj! – Priključila se i Papićuša u crnini.
– Kopajući bunar, Ibrahime, moj Rajko moj...!
Posmatrao sam tužne seljane, okamenili se, nijemi. Utihle su i bezbrižne čobanske pjesme sa brda koja su uokrug omeđivala selo. Stoka zatečena u stranama stala je sa pašom i okretala glave u pravcu kuće žalosti, te uplašenim pogledima tražila likove gospodara. Nestalo je i cvrkuta vrabaca, i oni su se povukli u dubine zelenih krošanja i sa zebnjom pratili događaje podrhtavajući poslije svakog ženskog krika. Jedino se slobodno kretala osamljena svraka i ubrzano gaktala prelijetajući sa drveta na drvo, uz oprez se približavala kući žalosti. Zadržala se u dvorištu na grani polomljene smokve. Privukla je pažnju svakog čeljadeta, nijemo su je gledali i davali na volju mašti da odgoneta predskazanije koje je najavljivala. Kao da je i nju zaplašila tišina, odlepršala je u nedohod. Pogledi su otpratili njen let pa se vratili na Ibru. On je gledao u odbačeno zelenilo polomljene smokve. Prišla je grupica od Brljevića, javila se oronula starica.
– Moj dragi Ibro. Isto ovako, kad moj sin poginu od hidrofora, doleti svraka i baš na smokvu!?
Dolazeći do Ibre, kao da su se rasterećivali tegobnih misli, podsjećajući na minule nevolje.
– Moj sin, rano moja, za kuću šljunak kopao i poginuo – govorilia je Peruša.
– Moj Halil uoči svadbe izgubi život pod točkovima – prošaptala je Šemuša.
– A moj Nikola ispade iz kamiona i ostavi troje siročadi – dodala je mlada udovica Anka Soldo. Smjenjivali su se Berberovići, More...
Svi su se obraćali Ibri. Bilo mi je čudno, njemu je bilo prirodno, vidjelo se, navikao je da mu se obraćaju u nevoljama i za svakoga je, kao odgovor, nalazio toplu i utješnu riječ.
– Čuvaj tu djecu što su ti ostala... Imaš živu i zdravu djecu, a kad ima malih biće i velikih... Sudbina... I ja sam ucvijeljen roditelj... Od sudbine se može bježati ali pobjeći ne može. Čovjeka je da trpi... Ne daj se...
Odkud snaga čovjeku, Ibri, pitao sam se prateći naročito razgovor sa staricom Marom Trifkovicom.
– Jadni smo mi za djecom, moj Ibro. Na svijetu sam najjadnija majka. Trogodišnji Andrija uguši se u kotlu vrela mlijeka, dvadesetogodišnjeg Ristu ubiše, sa njim i čovjeka mi, a kćeri moje, rane ljute, Joka pri prvom porodu umrije, Vasa, Sava i Mila udaju i ne dočekaše. Jadna ti sam crna kukavica. Moj lijepi Ibro, sedmoro sahranih mladih! – dok je govorila na Ibri su se pokazivali prvi znaci slabosti i tuge. I on je ranjiv, pomislio sam i pratio mu izraze lica.
Pognute glave bezvoljno koračao sam u posmrtnoj povorci. Razmišljanja su letjela od nesreće do nesreće porodica iz Mostarske kotline. Bol je u grudima jačala, to me zabrinjavalo, duboko sam bio utonuo u misli kad me je presijekla škripa kočnica. Nisam se odmah snašao, kao da je iz neba letio anđeo u liku bezazlene djevojčice. Da li je i razum načet, pitao sam se?
Jasno vidim leti dijete, da li se um pomutio? Leti meni u naručje, nije bilo sumnje, letilo je!
Polusvjesno ispružio sam ruke i anđela svio u naručje. Gledao sam u anđeosku ljepotu, a držao sam dijete u zagrljaju. Šta se događa, odkuda dijete, čije...? Podigao sam glavu i tražio buđenje. Postah svjestan sa nepoznatim djetetom u naručju.
Sve ovo kao da je bio san. Povorka se razvaljuje i ustremljuje na mene. LJudi pitaju:
– Šta se dogodilo?
– Je li živa?
– Čija je?
– Pa to je dijete rahmetli Kemala!?
Pred nesreću djevojčica je stajala pored puta i tužno posmatrala uplakane ljude. Obijesni mladić, u očevom automobilu, preticao je pogrebnu kolonu na uskom seoskom putu i smrtno potkačio bezazleno stvorenje.
Dok je djevojčica pokazivala znake života, boreći se sa smrću, ja sam se gubio, prethodilo je bolno probadanje u grudnom košu, snaga je odlazila, ostacima snage donio sam dijete do automobila koji je snažno svirao. Vozač je molio prolaz.
Kovčeg je donešen i položen uz raku, nad kotlinom se nadvio tajac. LJudi su pokošeni, jedino je uspravan pop, pjevuši i pjevušeći kazuje davnašnje apostolske besjede. Započeo je:
"Braćo moja hrišćani, kršćani i muslimani. Tužni zbore! Smrt zove! Za nju se treba pripremiti...
Izlio se golem prolom plača, cike, naricanja i začuđujućih kretnji. Svi su u grču. Krikovi ustravljuju, naricanja se pojačavaju, glasnija su, neobuzdanija, stravičnija i bolnija. Tuga golema! U mojim grudima bolovi su poput oštrih sječiva što povremeno probadaju. Disanje kao da će da presahne. Pada mi na pamet Ibro, on pomaže, nema ga, najednom je nestao, trebam ga, tražim...
Ibro se osamio, skolila ga tuga.
"Đorđo, ode ti mom Zulfi. Vrsnici ste, bili ste drugovi na ovom svijetu, i tamo ćete. Biće vam običnije. Pozdravi mog malog Zulfu, kaži, babo te poselamio" , jecao je starac, koji kao da nije onaj malopređašnji Ibro. Zaćutao je gledajući u vrh opanka, opet podigao je glavu, očima lutao tražeći nekog određenog, kad ga nije našao opet je zajecao.
"Gdje je Spaso, njega dovedite, Spaso je moj Zulfo, dok je Spase imam i Zulfu. Gdje je Spaso?" vikao je i krčio put razgoneći ljude na koje je nailazio, kao da je pomračio umom gurao se, sudarao, fes mu poigravao, padao, opet, padao...
Naglo sam došao do snage, potrčao sam i stigao starca:
– Spasu tražiš? Hajde, zapali, evo cigarete, ja ću ti pripaliti – govorio sam da nešto kažem, hvatajući ga za ruku dodavao sam mu cigaretu i izvodio na grobljanski proplanak. Sjeli smo i pušili. Nakon što je otpuhnuo nekoliko dimova bio je opet znani Ibro Kuko. Besjedio je:
– E moj sine! Neki dan dočuo da je nestašica kafe, moj Spaso, pa je dotrčao iz Herceg Novog, donio mi dva kila kafe, upitao za zdravlje i odmah se vratio. Umire mlad svijet. Neko ovako neko onako, tako i moj Zulfo, rahmet mu duši, naivno gube živote. Mogli bi manje da umiru, da čuvaju i sebe i druge. Je li živa ona mala, ko zna? U ovakvim prilikama, kako starim više to osjećam, žalost nadvlada i priviđa mi se Zulfo. Nejasna slika lebdi sve dok Spasu ne vidim. I njegova sudbina bi slična i on je nad rakom bio. Ustaška paščad poče da ubija, kolje i u jamu baca, i djecu, kažu sve što je srpsko. Sretoh ženu sa petoro djece, jedno drugome do uha, pokupila se i krenula glavom bez obzira, bježi planinama u zbjeg. I mene se zaplašila. Stani jadnice, stani halavna ne bila već zdrava i vesela, gdje ćeš? Kud bježiš kud li ćeć uteći? Komšija sam, tu sam da pomognem, nije narod džaba rekao, on to i zahtijeva: "Svakoga podaj komšiju ne daj", dužnost mi je i želja da ti pomognem. Sa petoro djece se ne može bježati, ja ću uzeti dvoje, da vam se trag ne zatre. Što bude mom Zulfi, biće i njima. Otimala se, ali kud će, morala je da pristane. Bijaše troje vrane i dvoje plave djece, uzeo sam plavu, ličila su na Zulfu. Ne trebaš o njima misliti dok ne prođe rat, rekao sam rastuženoj majci. Sitna djeca, dvije i četiri godine, Spasi četiri, učio sam ih da govore da su djeca Ibre Kuke. Nakon nekoliko dana evo ti ustaše: "Spremio me rojnik po dvoje srpske djece" – reče, a ja za degenečinu i pseto otjerah od kuće. Domalo, opet, i jedva tad izvukoh djecu. Dina mi više sam se plašio za njih nego za svoju djecu, jer ko bi komšiji na oči? U cik zore opkoliše mi kuću, djeca spavaju, rojnik na avliji čeka. "Izvodi srpsku kopilad!", zapovjedi "inače ću sve u kući poubijati". Prestravio sam se, nisam znao šta da radim, počeh da lažem, rekao sam da su ih juče odveli roditelji. Naredio je da se izvedu sva čeljad. Izlazila su, dođe red i na Zulfu i na pitanje čiji je, odgovorio je da je Ibre Kuke. Srce mi je pucalo, nailazio je Spaso, umirao sam. Odgovorio je prije postavljenog pitanja: "Ja sam Ibre Kuke". Slijedio je odgovor sestre mu. Kakav je to nagon za životom, koje li je čudo, kad i dvogodišnje dijete zavapi: "Ja sam Iblje Kuke". Tako ti se oni sami spasiše – kaza Ibro Kuko, zahvali Alahu i zaključi: – To je borba za život, a ne ovo što omladina danas čini: auto, piće pa u banderu i proda život u bescijenje. Za život se treba boriti, to je ljudski, a ne sa njim na kocku i još za sitan ulog.
Sanduk je klizio niz nove konope, Ibro se približio, bacajući iz šake zemlju u raku, govorio je:
"Nek ti je laka zemljica. Poselami Zulfu. Nađi ga, biće vam običnije", podigao je glavu i pogledima prelazio preko mase, zapomagaće:
"Gdje je Spaso?"
GUVERNER
U dvadesetak-tridesetak hiljada dana ljudskog vijeka, malo ih je toliko sadržajnih da bi ih čovjek duže pamtio. Dugoća života je broj samo tih – sadržajnih dana, ostali su jalovina. Za koliko godina čovjek živi duže za toliko mu se brže smanjuje broj sadržajnih dana, pa se starenjem stvara lažna misao da živi sve kraće, i najkraće kad je odživio najduže i kad mu se primakla smrt, nikad kao tada nije se pozivao na potrebu života, jer bože moj, tek je počeo da živi. Ja sam od onih među mlađe starim, i već sam zaboravio da mi se nešto osobito dogodilo, lijepo ili ružno, dani kao i oni svi prije, od svega pamtim izbrojane godine, koje su sve kraće. I onda dogodi se jedan dan, koji bi, vjerovatno, mnogi zaboravili brzo, a ja već mjesecima razmišljam o njemu. Sa prijateljom Rajkom bio sam u planini u lovu na divlje svinje.
Kiša nije prestajala, skakutali smo, sklizavali po kamenjaru i premarali. Ni zvijeri ne bi, pa je lovačko raspoloženje opadalo i prijetilo da ga zaposjedne mrzovolja. U kritičnom času po raspoloženje ustrijelismo trofejnog vepra, pa raspoloženje naglo izđika.
Uz napore lovinu dovukosmo do automobila. nakon što ga pospremismo u prtljažnik, žurno posjedasmo na mrzla sjedišta, a sve u želji da se što prije udaljimo sa planine. Motor automobila ne upali od prve, ni od druge... Popravljasmo do noći i odustasmo. Zaključasmo vozilo pa se uputismo u pravcu seoceta, koje smo vidjeli još dok smo bili na planini. Tad nam se činilo blizu.
Pješačili smo sahatak vremena, neveseli i umorni pa smo govorili malo. S početka je put bio širok, a kad se počeo sužavati u tovarnu stazu, prestrojismo se u kolonu.
Išao sam naprijed i često zastajkivao da sačekam Rajka. LJutila me je njegova sporost i davala povoda da razmišljam o različitosti ljudi porijeklom iz grada - Rajka i seljaka, sa kojim sam se poistovjećivao. Mogao sam da pređem dvostruko veći put od njega.
Oblačna mrkla planinska noć skrila je stazu, jedva sam je pogađao, držeći se uvale, koju je tvorio sastav lijeve i desne planine, čiji su se vrhovi prepoznavali po nejasnim snježnim bjelinama. Rajko je posrtao, udarao, sudarao, padao..., a ja nijednom. Svaki izdignuti kamen, na inače izlokvanom puteljku, Rajko je zakačio vrhom obuće, a ja svaki nagazio. U početku sam i ja nabadao, ali on je tapkao do kraja. Kako više ne uspijeva da se prilagodi na put, čudio sam me. Kako sam se ja prilagodio, i o tom sam počeo da razmišljam. Ni na početku nisam razmišljao kako treba da idem po takvom putu, jednostavno prilagodio sam se. A šta sam prilagodio?, pitah se. Zaključih da je to dužina i visina konjskog koraka, koji je dugogodišnjim hodom utro put. Očigledno da je to bilo nesvjesno, ali na bazi seljačkog znanja koje sam imao u prikrajku mozga – neznano nosio. Vjerovatno bi se isto dogodilo i na goveđem, kozjem ili ovčijem putu. U ovoj sam prilici u prirodnoj prednosti, nekoj nejasnoj, kao što je u kretanju gradom u prednosti Rajko. U gradu živim tridesetak godina a dogodi se da kažu, da se po hodu vidi da sam rođen na selu. Istina je, i ja, čini mi se, čim pogledam u hodu čovjeka, mogu da uočim tu razliku.
Iako se puteljak nije vidio osjećao sam da se počeo širiti, to me navodilo na pomisao da smo pred ulazom u seoce.
"Evo nas u selu", nakon poduže šutnje oglasio sam se.
"Po čemu zaključuješ?", sa nevjericom će Rajo.
"Put se širi", uzvratih.
"Kako znaš kad ga ne vidiš?", Rajko se istinski zapitao.
Stvarno – kako znam, zapitah se i sam. Po uslovima puta, komu se, eto, prilagođavam, postalo je lakše hodati, jer je, vjerovatno, širi put, a put je širi, jer smo ulazili u udolinu koja je u kršu oaza – nju ljudi naseljavaju.
Kad smo ušli u goveđu ulicu, (one su šire i ograđene su), svi psi seoceta uzjarili su se i time potvrđivali da smo prešli seosku granicu. Domalo na nas nasrnuo je jedan pas, bio je nepopustljiv, trčkarajući koji korak ispred, prijeteće lajao je, kao da je obavještavao seljane o uljezima i pozivao u pomoć. Išli smo za njim. Najednom se ispriječio na sred puta, nije se vidio, zaključio sam to po načinu lajanja, okrenuo se na nas i zalajao svom žestinom.
"Ovdje ćemo stati i pričekati, vjerovatno smo pred nekom kućom", predložio sam i zaustavio se.
"Znaš da je kuća, a ne vidiš je kao ni ja!?", opet će da se zapitkuje Rajko.
Znao sam da smo došli do neke kuće, na to me upozorilo neko osjetilo, koje, eto, Rajko nema u sebi razvijeno, pomišljao sam. U tom času nisam mogao uspostaviti jasnu vezu s tim osjetilom, tražio sam je, pa kad mi se učinilo da sam joj na tragu, i da na pitanje mogu dati razložano objašnjenje, odgovorih:
"Po psu, zaustavio se na granici domaćinstva i dalje ne da".
Ćutali smo, stajali i čekali. Rajko nije ni pokušavao da preduzme što, ni da razmišlja, prepustio se meni, prećutno priznao mi je prvi put da znam nešto bolje od njega. Ja sam stajao uvjeren da će se pojaviti neko čeljade iz pretpostavljene i mrklinom zaogrnute kuće.
"Ko je, tamo?", začuo se snažan i odlučan muški glas.
"Mi!", odgovorih jedva čujno.
"Ko ste, vi, i odkud vas u ovo doba?", nepovjerljiv glas je bio pomalo i prijeteći.
"Lovci! Zalutali lovci!", odgovorih malo sigurnijim glasom, a Rajko nije ni pomišljao da se oglašava.
"Hajdete u kuću! Šarove, budi miran!", reče domaćin pa pođe u susret. Pođoh i ja, pas je nepovjerljiv ali pomjeri se u stranu i nastavi da reži. Kad dođoh u njegovu visinu poče da laje krajnje prijeteće, ali se nisam na to obzirao, nastavih sam mirno. Propusti me. Zalaja i na Rajka, a on poplašen skrenu na suprotan kraj puta, ali mu ga pas prepriječi.
Pas propusti mene a njemu ne dade, kao da je i on shvatio da sam seljačkog roda, ili je u pitanju nešto drugo. Očigledno je da u uslovima ove noći postoji velika razlika u sposobnostima nas dvojice, u korist mene. U nekim drugim je u prednosti on. Svaki čovjek, i onaj sa malom opšteprihvaćenom vrijednošću, u nekim poslovima i prilikama je sposobniji od opšteprihvaćeno najsposobnijeg. Prisjetih se, kao potvrdu ovome, u gradu ima mnoštvo priča zasnovanih na seljačkoj naivnosti, ali je građanima malo poznato da na selu ima još više priča na njihov račun, nebudnost, nesnalažljivost, fizička slabašnost, pa i naivnost. Da je dan pa da seljaci vide u kakvom se strahu pred psom našao Rajko, čudili bi se tom, za Rajka opravdanom, a za njih djetinjem strahu, pa bi ga kao neobičan događaj prepričavali danima. On se stvarno preplašio, razjaren pas primakao mu se na dohvat daha i samo je pitanje trena kada će nasrnuti da ga rastrga.
"Šarove, budi miran!", dreknu domaćin. Pas ne popusti, jednako je navaljivao, lajao i potiskivao saputnika. Rajko poče uzmicati a pas posta još razjareniji, uporniji i opasniji. Domaćin priskoči između njih govoreći:
"Prijatelju, pored psa prolazi se mirno ne mijenjajući pravac i ne podižući ruke, jer samo tako dolaze prijatelji kuće. A lopovi, kad ih otkrije pas, uznemire se i počnu da bježe, time ustvari, potvrde lopovluk i pas krene da ih rastrgne. On je otkrio da ste se uznemirili, još ste i zaobilazili..."
Slušao sam i razmišljao, nisam znao za tu pasju logiku, ali imao sam je negdje u sebi, jer sam, očigledno je, postupao po njoj.
Napipah zid kuće i obiđoh ćošak. Ukaza se slaba svjetlost kroz otvorena vrata doma, pred njima sačekah domaćina.
Kuća se sastoji od poveće prostorije, uz suprotni zid je ognjište, sa obje strane uočavao se uzdignuti prostor građen od gline, (to su zvali krevet), o verigama je visio kotao, ispod su ležali sač i sadžak. Iza vrata se slabo vidjelo pa se samo naslućivala neomeđena ostava za hranu, a iznad je visio pleteni srk na kome se odlagala roba domaće čeljadi. Domalo sam ispod krova uočio ovješenu gomilu suvog mesa. Petoro domaće čeljadi zatekli smo na sred prostorije, stajali su i čekali da nas pozdrave. Bilo je očigledno da se radilo o tipičnoj kući zabačenog, zaostalog i siromašnog planinskog sela. Sjeli smo na bliži krevet, domaćin na suprotni, a ostala čeljad su okružila vatru, čučeći.
"Stopanice. LJudi su sa planine, gladni su. Skini jedno udo ribice, naprži uštipaka", naredi. Zatim objasni da smo došli u kuću Vuka. I mi se predstavismo i prepričasmo tokove minulog lovačkog dana.
Večerali smo, pa smo govorili o nevažnim stvarima. Čeljad je već polijegala, (na sred kuće, na zemlji, prostrli himbulje, pokrili se gunjima), muče i znatiželjno slušaju razgovor.
"Niste prosti ljudi!?, ozbiljno otpoče domaćin, malo odćuta pa nastavi: "Čime se bavite?"
"Ja sam diplomata, a Rajko je guverner banke", odgovorih ja, jer se i domaćin tako obraćao kao da se obraćao prije meni nego njemu..
"Ti si seljačko dijete!? reklo bi se, a Rajkov se i djed rodio u gradu!?", domaćin će kroz osmijeh, na taj način je htio da otvori neobavezan razgovor. Seljaci imaju snažnu potrebu da dobro ugošćuju građane, ali i da sa njima vode duge razgovore.
"Odkuda ti to prijatelju Vuko?", upitah očekujući da potvrdi baš ono što sam i sam večeras zaključivao.
"Vidi se!", ne htjede da objašnjava, ili nije imao šta da objasni, tek okrenu na drugu: "Pa, druže Rajko, jesi li ti onaj bankar koji prezaduži Jugoslaviju?"
Guverner nije bio oran za razgovor, premoren je i drijemao je, ali ga je snažna optužba bezazlenog seljaka razdrmala, nije ga ljutila, jednostavno iznenadila ga je, nasmiješio se i prihvatio šaljivo.
"Ja sam taj, dragi Vuko".
"Nešto mi okolišaš, guverneru", zdrav humor sadržavala je boja svake odvojeno izgovorene riječi. Kao nov medij Rajku je prijatno doimao način vođenja razgovora. Uzvratio je iskrenošću:
"Zar i ove planine znaju za dug?"
Postavio je pitanje koje i ja postavih sebi. Iznenadilo nas je da ovako neuk seljak zna i za riječ guverner i za relacije državnog duga. Ranije je spomenuo da u kući nema pismenih, pa me i ta činjenica povukla u drugu seljakovu sliku, neku, neukiju. A i drago mi da je ovako, time je potvrđivao neka moja večerašnja razmišljanja o seljacima.
"Znaju, znaju... naučile iz pjesama", odmjerenim glasom, nakon kratkog premišljanja odgovorio je domaćin Vuko.
"Kakvih pjesama?", začudih se koliko i Rajko.
"Ova naša dokona nejač, zimi je bez posla, dobro jede, pobješnjela pa na sijelima smišlja pjesme...", kao i svaki seljak i Vuko je priču proširivao.
Osjetio sam da je Vuko došao na onu granicu otvorenosti, kad seljak počinje bivati krajnje obazriv pred nepoznatim ljudima, kad u čovjeku počne gledati kurjaka, kad misli završavaju pred riječima, ali još ne bježi od bilo kog razgovora. Seljaku su ovakve prilike za razgovor rijetke, zbog tog ih nikad ne izbjegava. Te osobine Rajko nije znao, to se i tog časa vidjelo, nije znao da sačeka, izjašnjavao se od prve.
"Koje?", dočekao je Rajko kao da je isljednik.
"Pa eto, k'o na primjer, momci pjesmom pitaju, a djevojke odgovaraju", natenane je govorio Vuko, pa nastavio sa granice govora i pjevanja:
Mala moja
rekla si mi dati
Hajde podaj
nemoj me lagati.
Jesam dragi i
neću lagati,
Kada Juga
dugove vrati.
Onda mala od
ljubavi ništa,
Povlačim se sa
tvoga tržišta.
LJubav danas dragi
tako hoda,
Pitanje je
monetarnog fonda.
Dok je Vuko govorio u Rajku su bile dvije seljakove prilike, ona do večere, zakrpljen i priprost domaćin zabitog kraja, gostoprimljiv, i druga, do tad ne susretana sorta ljudi, prerušen mudrac iz narodnih priča. Jedino mudrac u ovim planinama može znati te čarobne riječi; tržišta i Monetarnog fonda. U očima guvernera Vuko zablista kao planinski biser.
"A zna li, ta vaša nejač, koliko smo dužni?", nakon što se rasani i glasno glasno odsmija znatiželjno će Rajko.
Putujući u lov, baš smo o visini duga dosta govorili. Žalio se na različite i oprečne iznose koje su mu dostavljali bankarski stručnjaci, pa me nije iznenadila znatiželja da čuje još jedan izvor podatka, iz kraja poludivljih ljudi, kako je mislio do malo prije.
"A nejač k'o nejač, pjeva", mudrac naškilji oko, probode nas s drugim, pa nastavi: "ovako, nekako:
S fondom mala
uhvati me tuga
Koliki je dio
moga duga?
Moj dragane
dvadeset ovnova
Našu ljubav
napasti rješava"
Potrajao je muk. Sva trojica smo, bilo je očito, razmišljali o istom pitanju. Tišinu je remetio povremeni kikot mlađe polegle čeljadi, to je potvrđivalo da su i oni, iako izdvojeni i umotani u valjane debele gunje, na svoj način učestvovali u razgovoru. Rajko se obrati meni:
"Mučimo se – gore, na svim nivoima, računarima presabiramo dugove, te ovoliko dinara, dolara..., a nikako da se složimo. A ovi u bespuću, bez komunikacija i kontakata sa civilizacijom, znaju da je to po – dvadesetak ovnova po glavi."
Vuko je poticao glamlje, mašom prigrtao lug, okretao se prema gunjinama, da opomene djecu, raskopčavao i kopčao kaput trudeći se da poderanost i raznobojnost zakrpa učini manje zamjetljivim.
Rajko, gradsko dijete, nije imao dubljih razgovora sa bilo kojim seljakom, o njima je davno zaokružio neko svoje mišljenje, dosta drukčije od večerašnje slike, čak još i ne može da izbriše onu staru, miješaju mu se, pa u želji da ostane s jednom potaknu drugu priču:
"Nemate struje?"
"Kakve struje!? Nema puta, škole, ambulante...", kao da je godinama čekao i dočekao koga iz vlasti, Vuko u trenu izriga.
"Teško je živjeti u planini!?", opet će Rajko.
"Isto kao i prije hiljadu godina. Vama u gradu nije tako, vi seljaka prigrlite kada treba ratovati, dizati bune i revolucije, a kad se odratuje, zaboravite na njih. Eto i taj dug, ni luk jeo ni luk mirisao, od njega stočar nije imao vajde, a i on, kao i vi, mora da vraća. Kako?, upitaćeš. Da bih platio porez, kupio brašno, šećer... svake godine za te potrebe proizvedem i prodam pedesetak brava. Ove ih godine država ne otkupljuje, nisam u mogućnosti da prodam ni jedno, a nemam čime da ih izimim. Ne znam šta da radim. Sve se poremetilo. U isto vrijeme za radnika u gradu nema mesa, kažu da se klaonicama ne isplati da ga prodaje, vele, čekaju nove cijene. Ucjenjuju. Kad cijene podignu ja neću imati šta da prodam, a radnici neće moći toliko da plate i opet smo na istom.
K'o začarani
krug
A kriv je
dug"
Vragolasto se nasmija, domalo uozbilji, pa šanu na Rajkovo uho:
"Kanite li to vraćati?"
Kao da je s klizavom obućom nagazio na poledicu, guverner se poče vrpoljiti, da li i ljutiti?, tek podiže glas:
"Meni se čini, domaćine, ti znaš ono što bih i mogao da ti kažem", boja Rajkovih riječi, ne bi dvoumljenja, nova je.
Seljak nije mijenjao visinu glasa, jednolično, kao i sve drugo što je pričao, nastaviće:
"Guverneru, ti si u državi domaćin novca, ti si naređivao da ih štampaju, pri tom si, valjda, nešto i mislio. Guverneru, kao da se ti ljutnu, ja mislim pa i kažem, kako si znao plesti morao bi znati i rasplićati. A kako bi se trznuo da te upitah za kakvu odgovornost?"
"Eh, moj Vuko", kao da ga prozvaše na nekom plenumu, kao da pred njim bi sedam mikrofona, poče da se brani drug Rajko: "Najprije da ti kažem, ranije se nisam mnogo bavio finansijama, nisam ni jedini koji je pleo, a i nisam jedini..."
"A ni drugi ne znaju da raspliću, jer i oni su...", prekinu ga Vuko.
"Tako nekako...", zbuni se Rajko, ali i brzo snađe: "Meni se čini da bi ti, Vuko, mogao rasplesti to pletivo!?", guverner mu vrati na isti način.
"Čuješ, prijatelju, u zimu ulazim neprodanih brava, bez novca, brašna, šećera...
Ali neću
zaimati,
Jer treba
vraćati.
Ja, seljak Vuko, dragi prijatelju, kao što vidiš, počnem štedjeti i gladovati prije nego počnem da zaimam, a ti, druže guverneru, ako se nećeš ljutiti na ove riječi..."
"Neću, neću, samo ti kaži", osjetivši da je bio već upao u vatru, guverner nađe za potrebno da ga prekine i potakne da nastavi otvoren razgovor.
"Dužan si i Bogu i ljudima, i umjesto da stegneš kaiš, da svojim primjerom pokažeš šta treba da se radi, digao si glavu, upalio skup automobil, preko bijela svijeta, na vepra. Ne, ne date vi sebi zora... Ganjate svoje ćeife. Vratiće narod!? I hoće, sigurno je da hoće..."
"Strog si, Vuko", iznenađen otvorenom kritikom, kao da se branio na kakvom vanrednom kongresu, zbiljski će Rajko.
"Nisam, nisam. Planinsko-vjekovna nevolja rađa čovjeka koji se pouzdaje samo u svojih deset prstiju i preduzima koliko oni mogu da odrade. Pođi satima hoda nizastranu, od domaćina do domaćina, nećeš naići na dužnika...", kaza Vuko, poge se prema mašicama da pomjeri jednu glamljicu, pa nastavi:
"Toliki dugovi, malo vam i to, čujem da i dalje zaimate, kažu da objašnjavate, zaimate da bi brže vraćali...?"
"'Klin se klinom izbija', moj Vuko", sa dosta ozbiljnim glasom dočaka ga Rajko.
"Ja ne znam šta se tu može izbiti klinom, možda nešto i može, ali za te prilike narod drugu kaže: 'Pruži se koliko ti je dug gunj'", Vuko je govorio odmjereno i stalno ispod oka pogledivao nas.
"Znam, dragi domaćine, ali voditi državne poslove, nije baš tako jednostavno, kao na primjer voditi jedno seosko domaćinstvo", Rajko bi da se zaogrne autoritetom.
"Nije svačija i kositi i vodu nositi, zna se čije je šta", ne saglasi se Vuko, nastavi: "Seljak ne zna praviti samar, ali zna kakav treba njemu, nikad nije kupio pogrešan. A i domaćinluk... evo ti moje stanje pa izimi čeljad, pa da vidiš da je svuda jednako teško biti domaćin, i u planini domaćinstva i u državi novca."
Rajko se hladio i smirivao, jer mu se činilo da je Vuko počeo da pada u vatru, pa da ne bi ispao nezahvalan gost, želio je da razgovor preokrene na neku veseliju stranu. Učini mu se da je to najbolje šalom. Grohotom se nasmija pa reče:
"Dragi domaćine, Vuko, kao da si godinama čekao da naletiš na kakva guvernera i da mu svašta saspeš u brk..."
"Ne dao Bog!", odbranaškim glasom će Vuko. Takvi su seljaci, mnogo im je važno da kažu to što misle da je opasno kazati, a kad već kažu onda su spremni na svaku vrstu povlačenja.
"Čini mi se lišio bi me i slobode!?", trudeći se da izriga bezazlen smijeh, šali se Rajko, ali i želio je da čuje odgovor i na ovo.
"Tebe? Ne bih. Varaš se. I sam reče da u finansijama ranije nisi puno radio, pa i ne možeš da budeš kriv za ono... ali su krivi oni što su te tu postavili...", i Vuko izvali lavinu smijeha.
"Zato što nisu postavili: 'Pravog čovjeka na pravo mjesto'", kroz smijeh nadoveza Rajko.
"Za to što", kaza Vuko pa zaćuta, proškilji, probode pogledom i dade na znanje da je ovoga razgovora bilo dosta, i da on neće više o ovome. Ali kao i svi odmjereni i iskusni seoski domaćini, i on će svojom zadnjom besjedom da izrekne mudrost, kaza:
"Nije svačija kroz selo pjevati".
"I ja mislim, odista: 'Nije svačija kroz selo pjevati'", i guverner ozbiljnim tonom poželje da zaključi "polemiku".
"Nije svačija kroz selo pjevati", saglasih se i ja.
MUTNA VREMENA
Spadam u građane koje malo zanimaju opšta pitanja ako se direktno ne odnose na njih, posebno se to odnosi na politiku. Takvi ljudi koji put znaju biti posve naivni i smiješni, kao što sam i ja bivao. U vrijeme kada su se oko mene lomile velike politike i ljudi zavađali se ljuto, o tim događajima, dok su se zbivala, nisam ni znao. Kad su svi prestali da govore o politici ja sam bio tek otpočeo. Međutim, ovo što mi se dogodilo i događa sada, u vrijeme dok politički lonci ključaju na sve strane, prevazilazi i pojam takve naivnosti. Uhapšen sam pod optužbom političkog krivca i veleizdajnika, policija me tuče i isljeđuje, ja kažem nabjeđuje, po svaku cijenu hoće da mi sude kao političkom buntovniku, i još ne samo bilo kakvom, hoće da mi sude kao neprijateljskom – vođi.
Četvrte sedmice, kad već ništa nisam priznao, pojačali su sa batinanjem, "isljeđivanjem", a i prebacili su me u samicu. Već sedmicu dana susrećem samo dvojicu ljudi, isljednika Bila i policajca-batinaša Džona. Isljednik Bil je dobio naređenje da od mene iznudi da "priznam", to što su neki drugi napisali kao moju optužbu, i nisam siguran da je to obavljao sa oduševljenjem, ali obavljao je veoma policijski stručno i uporno. Policajac Džon je druga sorta ljudi, on me tuče više po uživanju nego po službenoj dužnosti, jer u njemu nema ni malo sumnje u moju krivnju, ali i njegovo pravo i dužnost da me batina. Zadnje sedmice "isljeđivali" su me svaki dan, čak je i meni postalo jasno da hođe osamom u samici i batinama da me izvedu iz pameti, i dovedu na psiho ravan u kojoj mi je svega dosta, i kada mi je i priznanje ona slamka spasa – da me ne tuku barem danas. I toga jutra, na isti način, policajac Džon doveo me je u podrumsku sobu za "isljeđivanje", u kojoj je već sjedio inspektor Bil, koji je duboko unešen u čitanje povelikog članka iz dnevnog lista. U jednom trenu dosjeti se da sam i ja tu, povi novine, pogleda me, pa neuobičajenim, gotovo prijateljskim glasom upita:
"Kako si jutros, kako se osjećaš?"
"Pitate kako se osjećam. Jadno, razumijete li, jadno. Znam da pitate onako, da počnete s nečim, ali znam i da ne znate šta sam odgovorio. Ipak, odgovaraću iskreno. Ja sam i dalje naivan i vjerujem vam da me za zdravlje pitate kao čovjeka. Znam da je naivno, ali vjerujem, jer teško se mirim sa ovim brutalnostima, treba mi vremena, preboljeću, vjerovatno. Nastavite, ispitujte, mučite... Pređite na stvar, otkrivajte to što morate da nađete u meni, to što ste naumili da – utvrdite, to što ste zacrtali da – otkrijete, to što u meni – ne postoji. Vi ste za to da dokažete – da jesam, ono što – nisam. Godinama upravljate samicama, pendrecima, pesnicama i drugim sredstvima za saznavanje "istine", a ja ih susrećem prvi put, pa se ne snalazim. Vodimo, bajagi, poštenu igru, vi je imenujete – isljeđivanje, a ja – iznuđivanje. Vi znate da sam – kriv, koliko što i ja znam da sam – prav. Rogati i šukast. Vuk u igri sa ovcom. Optužujete "u ime naroda", izdvojen sam "za dobro" tog naroda. Vi određujete vrijeme za koje ću popustiti i priznati, ja priželjkujem da izdržim i ne priznam ono što nisam rekao. Sve više i više ste uvjereni da ću popustiti, ja svaki put manje i manje vjerujem u pravdu, Boga i narod."
"Zanimljivo, nastavite", kaza isljednik nakon što sam bio zaćutao, jer on je i dalje čitao novine, a mene slušao tek s kraja pažnje.
"Vi ne znate šta sam odgovorio, pitali ste kako se osjećam, prazno pitanje jer vas ne zanima odgovor, možda ste odgovor i čuli, ali sam siguran da ga niste shvatili. Ja vas razumijem, vi ste inspektor, tu ste da dokazujete krivnju, a ne da slušate shvatanja. Stolica na kojoj sjedim nije obična, stara stolica, na njoj su mnogi presjedili, mnogi, sijaset ih pamtite, oborenih pogleda i krivih leđa, na njoj ste tukli i iznuđivali priznanja, na njoj za vas građanin nije čovjek, jer ih vi dijelite na – ovostolične i onostolične. Ovostolični su osuđeni prije presude, već činom dospjeća na ovu stolicu. Toliko sam puta, za ove četiri sedmice, ponižen, udaren i doveden na stolicu, toliko puta odgovarao na pitanje da li pripadam tajnoj organizaciji... Pitate za prevrat. Da ste ljudi znali bi da ja s tim ne mogu imati veze. Nisam za prevrat niti sam ikad bio, nisam nikad ni razgovarao o prevratu, te stvari mene nikad nisu zanimale, a pogotovo nisam bio niti pripadam toj, kako rekoste, revolucionarnoj organizaciji. Ja sam običan građanin, vodim miran i pristojan život, okupiran sam prehranom i odgojom djece, takav ću život i da nastavim, naravno ako što od njega ostavite.
"Dosta je sranja!" izdera se policajac, batinaš Džon, koji je nadmeno sjedio iza mojih leđa.
"O čemu ti to?" zainteresovano će inspektor Bil, koji je do tada jednako i čitao novine i slušao mene.
"Tek sam nekolika dana u samici, a čini mi se da su prošle godine", kazah, pogledah u inspektorove novine, pa nastavih: "Nisam ljudski slušan, poželio sam se govora."
"Evo ti ljudskog govora!" – podviknu Džon nakon što me udari pesnicom po licu. Zali krv.
"Ostavi ga na miru! Odvedi ga da se opere i nemoj da ga tučeš, rekao sam ti već jednom!" strogo naredi inspektor Bil.
"Da li ti je bolje?" otpoče inspektor čim se vratih i sjedoh.
"Bolje mi je", odgovorih pognute glave.
"Dokle ćemo da se nadmudrujemo?" upita neobično tiho, neinspektorski, doda: "Ti znaš zašto si optužen?"
"Znam da mi nema spasa, građani očekuju da uhvatite i kaznite buntovnika, znam da sam vam ja taj žrtveni jarac. Shvatio sam ovdje ono o čemu sam na slobodi samo površno znao. Znate..."
"Dosta je tog sranja!" opet me prekinu batinaš."
"Dosta je i tvog!" na Džona osori se Bil, pa mi se obrati novim glasom, potpuno novim, prijateljskim, gotovo roditeljski nježno: "Samo ti nastavi."
Na tren u meni nadjača slobodoumnost, povjerovah u riječi opaka čovjeka. Nastavih kao da opštim s čovjekom.
"Vozeći automobil nailazio sam na saobraćajne nezgode i gledao unesrećene, sažaljavao ih i mislio da ih razumijem. Sada shvatam da nije bilo tako. Gledao sam putem televizije kako ljudi ratuju, tuku se, ginu, mislio sam da znam šta je to. Slušao sam i čitao da je taj i taj osuđen za učinjena nedjela, uvijek sam bio uvjeren da je kazna zaslužena, sada zbog toga žalim i znam da je bilo i nevino osuđenih..."
"Dosta!" nenaviknut da s te stolice može biti ljudskog govora, podvrisnu batinaš Džon.
"Neka govori, rekao sam!" podvrisnu i Bil.
Počeh uobražavati da sam pričom ganuo mrgodnog inspektora, potakao godinama sputavana osjećanja i misli, razbudio čovječnost u spodobi. To mi dade nove snage, ponese me da i na osuđeničkoj stolici ostanem čovjek.
"Gospodo, znam da sam osuđen, u toku isljeđivanja shvatio sam o čemu se radi. Državna vlast koju predstavljate ima nevolja sa redom i mirom. Znao sam da u zemlji povremeno izbijaju neredi, sada shvatam da postoji i organizacija kojoj ne možete da uđete u trag, zaprijetila je i zaplašila državu. I država mora da zaplaši. Koga? Naravno, narod. Treba vam neko iz organizacije, nemate ga, a naređeno vam je da ga imate. Odabrali ste mene. Za građane ja sam iznenađenje – uplašiće se. Istina je, shvatiće, to što i želite da shvate, shvatiće da i prav može stradati. Kad može stradati prav, šta tek može da očekuje kriv. Biće manje krivih, to je smisao moje nevolje."
"O čemu ovaj priča? Čovječe, znaš li gdje si, znaš li s kim pričaš i šta ti ta priča znači?" opet dreknu policajac ne shvatajući da se u glavi inspektora događa neobičnost.
"Gospodine policajče, problem je što nisam vodio računa o vremenu", okuražen Bilovom mirnoćim, obratih se zajapurenom batinašu.
"Znaš li da si na policiji, stoko? Šta lupaš, kakvom vremenu?" pripravan da pesniči, zagrmi Džon okrećući se u pravcu isljednika, očekivao je i pogledima iskao saglasnost za batinanje. Na moju sreću ne ispuni mu se želja.
"Govorim o bistrini slobodna dana i maglovitosti moje budućnosti", nastavih da govorim policajcu Džonu, nakon što u Bilovim očima prepoznah strpljivost.
"Ja ovdje ništa ne razumijem", poraženo će stari policajac-batinaš.
"Nisam ni ja razumijevao, a mislio sam da jesam", nastavih započetu priču: "Otac me savjetovao, mudro je govorio. Ali na moju žalost, mislio sam da sam mudriji od njega. Nakon svakog vašeg udarca, iznova sam se kajao zbog toga, i tako skupio četiri sedmice kajanja."
"Šta te savjetovao, sunce ti nebesko!" sa podignutom pesnicom poskoči začuđeni Džon.
"Rekao sam da ga ostaviš na miru", tiho ali odlučno upozori Bil zadržavši Džona i rukom.
"Gospodine inspektore, kao da se danas dogodilo nešto", sa čuđenjem će policajac, doda: "Svakog drugog dana već bi prebili ovu stoku.
"Da, da, dogodilo se, nešto. Neka nastavi", mirno uzvrati inspektor Bil. To me osokoli i učvrsti vjeru u pretpostavku da se odista desila neobičnost, pa nastavih još slobodnije. Toliko puta sam sa zidovima samice raspravljao o načinu isljeđivanja, istjerivanju pravde, položajima inspektora i osumnjičenog, pa me ovo stanje podsjeti na sliku koju sam tražio od gluvonijemih zidova. Kao da sam u noćnim dijalozima sa zidovoima samice nastavio sam:
"Da, savjetovao me je otac. Pričao je, kako sam mislio, glupu priču. Govorio je o dva brata psića koje je vlasnik istovremeno prodao. Sreli su se tek slijedeće goine. Jedan je bio punačak i odrastao, a drugi slabunjav i zakržljao. Upitan kako je uspio da tako dobro napreduje, jači kaza da ga gazda dobro hrani. Slabašni poče zapitkivati šta treba da radi on, da bi gazda i njega hranio bolje. Ugojeni je govorio da valja slušati gazdu, čuvati kuću, lajati, lajati i – lajati. Razišli su se uz obećanje zakržljalog da će postupiti po bratovim savjetima – lajaće." Inspektor se osmjehivao na moju priču, vjerovatno se čudio mojoj naivnosti. Nasmija se i kaza:
"Nastavi."
"Braća psi sretoše se već sljedećeg mjeseca. Slabašni bi još slabiji, uz to je imao i prebijenu nogu. Brat savjetnik zabrinu pa upita:
– Zašto ne postupi po savjetu?
Rasplaka se hromi, a kad se smiri poče:
– Čim sam došao kući počeo sam da radim po tvojim uputama. Čekao sam povod za lajanje. Bijaše tmurno vrijeme, mrak i magla, pa ne bijaše prolaznika. Bio sam presrećan kada sam osjetio da se neko približava domu i daje povoda da lajem. Žestoko sam zalajao. Kao da dolazećeg nisam plašio, nastavio je hod. Zalajah još žešće. Lajao sam, lajao, lajao... On se i dalje nije obzirao, jednako je prilazio. Zbog mutna vremena nisam razaznavao jedva vidljiv lik čovjeka. Ražestih se, osuh lavežima. Kao da se na njeg nisu odnosili moji upozorenje i prijetnja, i dalje prilazio je mirno. Sačekah da priđe na doskok pa se đipnuh na grudi, zagrizoh – ujedoh gazdu. Gazda dograbi batinu i prebi mi nogu, sprati u štenaru, ne dade ni koščice...
– Pa da, zaboravio sam da ti kažem glavni savjet – tužno će brat – pa eto, upamti bar sad: Ne valja lajati u mutna vrijemena, jer ne zna se ko je gazda.
"A tako znači, ti si lajao u mutna vremena?" uz podrugljiv i zdrav smijeh našali se inspektor Bil.
"Izgleda da je tako. Ali nisam znao da su toliko mutna", prihvatih opasnu igru.
"Nije čudo što nisi znao", reče, uputi mi sažaljiv pogled, uze novine i nastavi sa dočitavanjem članka.
Zvono telefona prekinu muk. Inspektor je vodio dugačak razgovor, on nije govorio, tek koji put izgovarao je rječice; jes, da, kad... Opet uze novine da dovrši članak. Grubo odbaci novine, zagleda se u moje iznošene cipele, nasmija se, uozbilji pa jedva čujnim glasom poče da govori:
"Moj prijatelju, nije čudo što nisi znao da je bilo zamutilo. Ako ti to može biti utjeha, priznajem, ni ja se nisam snašao. Nisam vjerovao da može biti mutno ovoliko koliko jest, a jest, i mutnije – ni ja nisam prepoznao svog gazdu. Tako bi sinoć", kaza inspektor Bil, zamisli se, poge se da me potapše po ramenu, pa pojasni: "Dugo nisi imao kontakt sa spoljnim svijetom, i mutninama, a jutros se izbistrilo sve", reče, zaćuta, podiže pogled pa će odvažno:
"Imaš sreće, a ja...!?" ćutao je koji minut, a onda će iz dubine i otegnuto: "Izvršen je državni udar!" zagleda se u moju ispaćenost i doda: "Vidiš, ni državni moćnici nisu znali do koje mjere je bilo zamutilo vrijeme", opet će se prepustiti mislima, pa kao da se rasani, nadoveza:
"Naređeno mi je da otpustim sve političke zatvorenike. Gospodine, možete da idete kući. Slobodan ste građanin. Ali, bar od sada držite se očevih riječi, a i ja ću, jer zaista...", kaza i opet zaćuta, zaključno će nakon što je ustao i došao do vrata:
"Ne valja lajati u mutna vremena".
D U M
Nakon što sam podigao telefonsku slušalicu javio se prijatan glas.
– Opštinska Komisija za prijedloge i pritužbe građana, na telefonu je sekretarica, molim vas druga Pravicu.
– Ja sam! – odgovorih.
– O, Vi ste, oprostite, nisam... niste bili na zadnjem sastanku i znate kako to biva, dobili ste jedan težak slučaj, radi se o stambenom pitanju građanina, Mrav. Složeno je, žalio se Partiji, Sindikatu... Hitno je.
– Dobro. U petnaest časova, nakon posla, zajedno ćemo na lice mjesta. Ponesite "predmet" i obavjestite stranku – odgovorio sam.
Blizu smo adrese iz "predmeta". Već dugo nisam navraćao u ovaj dio grada, dosta je novih zgrada pa sam sa zanimanjem zagledao u nepoznate objekte, pri nametala mi se jedna misao.
Kao i u kapitalizmu i moj grad ima radničku četvrt (ovdje je nazivaju Sadaka-Siti) i četvrt uvaženijih građana (u našem gradu nazivaju je DUM – domovi uglednih mještana). Po mnogo čemu su slični, razlikuju se samo po tom što u kapitalizmu bogati ulažu golema vlastita sredstva da bi uživali raskošan komfor, dok je tu ulogu, u mom gradu, preuzelo Društvo. Zar i u DUM-u može biti stambenih nevolja, zapitah se. Usporio sam i uživao u skladno uređenom zelenilu, puteljcima, potočićima, kićanim terasama, golemim garažama, rasvjetnim tijelima, parkovskoj tišini, cvrkutu ptica... ljudskom ugođaju.
Stigli smo na adresu i ušli na ornamentalna vrata. Ukazaše se široke mramorne stepenice, povirih na vrata sa desne strane "zajedničke prostorije" i poremetih bilijarsku igru dva gizdava momčića. Neprijateljski me pogledaše, pa produžih. Na spratu sustigoh sekretaricu, stajala je razgovarajući sa poznanikom, kojega sam poznavao i ja.
– Odkud ti ovdje? Uđi na čašicu – pozva me nakon prvog iznenađenja.
– I hoću, da vidim u kakvim uslovima živi direktor banke – našalih se ulazeći u njegov stan.
Lijepo nas je ugostio inače prijatno govorljiv prijatelj, koji je kao i uvijek raspoložen i oran za šalu. Domalo se u razgovor uključila i domaćica. Izvinjavala se zbog nereda, koji nisam uspio da vidim, opisivala je porijeklo i cijene raskošnog namještaja i žalila na arhitekte koji "za ovako velike stanove nisu imali dovoljno mašte". Privlačna gospođa se istinski brinula jer nije bila u mogućnosti da uredi stan na način iz, samo njoj, jasnih zamisli. Vukla me po sobama, holu, degažmanima, trpezariji... i dokazivala "nemaštovitost" dizajnera i njen "smisao" za uređivanje komotnog života. Domaćin se sjetio da upita.
– Čemu valja zahvaliti da te sretnem, u našoj zgradi?
– Ama, u gradskoj sam Komisiji za žalbe i pritužbe građana. Tu iznad je neki Mrav... – otpočeo sam mjereći svaku riječ.
– Znam, žali se. Šta da ti kažem? Živi u ćumezu. Da li ga poznaješ? – nadoveza priajtelj.
– Ne – odgovorio sam..
– Dobar je čovjek, profesor matematike, a znaš šta je prosvjeta, siromaštvo, male plate, o stanovima mogu samo da sanjaju. U školi je dobar pa su smogli snage da skupe malo novaca i da mu kupe taj ćumez. Govorio sam još u fazi gradnje da se ne pravi taj stančić, to nije ništa, napravićemo socijalni problem sa budućim stanarom. I upravo se to i dogodilo. To tridesetak kvadrata trebali smo pretvoriti u neki sadržaj za našu djecu. Ali eto što je tu je. Hodao je od stanara do stanara, molio saglasnost da se proširi na zapuštenu veškuhinju. Bilo mi ga je žao pa sam ga podržao u zahtjevu. Ispalo je da će ga koštati i crno iza nokta, ulaže lična sredstva. Molio me je da mu pomognem oko bankovskog kredita, i to sam mu pomogao i dobio ga je, za njegove prilike, visoku sumu. Počeo je da gradi i nešto se iskomplikovalo. Nisam u toku, ali, čujem da su se zakapricirale neke žene, nisu baš bilo koje... Uostalom, šta ja znam... – govorio je.
– Smeta i nama lupa, praši, buši... – umješa se supruga.
– Dosta! Rekao sam ti stotinu puta, ostavi čovjeka na miru! – izdera se.
– Nisam ja protiv njega, htjela sam da kažem... – ona je htjela da dovrši to što je naumila da kaže.
– Prestani! rekao sam! – podvrisnu prijatelj.
Oprostili smo se od gostoljubivih domaćina i krenuli na masardu.
Kad ponesta snaga i stepenica ukazaše se i vrata na kojima je pisalo "Mrav, profesor matematike".
Predstavili smo se domaćici.
– Izvolite, uđite, navikla sam da dolaze, kako se predstavljaju, više i ne slušam. Izvolite, gledajte, pitajte, mjerite, samo izvolite. Imate šta i da vidite! – govorila je ne baš naročito gostoprimljivim glasom.
Našli smo se u bivšem hodniku kojemu je nedostajao zid. Lijevo je sobica sa dva dječija kreveta, takođe bez jednoga zida, desno je zjapio prostor bivše veškuhinje bez zidova i sada je u funkciji skladišta crijepa, željeza, cementa, kreča, šljunka... Prekoračivali smo gomile...
Slika je neobična ali jasna. Porušeni su pregradni zidovi stana i veškuhinje, pripremljen je građevni materijal i otpočeli radovi na izgradnji jedinstvenog dvosobnog stana od šesdesetak kvadrata. Očito je da su domišljanja i rješenja zamišljenog stana na nivou profesora matematike i vjerujem da zavređuju dio skupog prostora nekog od zavoda za patente. Na drugom koraku posla, prije dva mjeseca, po odluci opštinskog građevinskog inspektora, radovi su po sili zakona prekinuti.
Preko uredno složenih greda, dasaka, prozorskih ramova i izolacionih ploča, na poziv domaćice, za njom smo prekrakali do prostorije, koja je u stančiću bila i kuhinja i trpezarija i dnevni boravak.
Kao da sam banuo u pozorišnu salu sa binom spremnom za predstavu. Sa strane gledalaca kuhinja nije imala zid. Na drvenoj sećiji ležala je umotana onemoćala baka. Za stolom su djeca radila domaće zadatke iz prvog i trećeg razreda osnovne škole. Šporet na ugalj zagrijavao je kulise i naselje DUM. Tu je stajao bračni krevet i dvije stolice, malo dalje su televizor i kredenca. Na zamišljenoj granici između kuhinje i veškuhinje, sa desne strane, pored šporeta, na četiri uredno složena bloka cigle, odložene su "teke za pismeni rad iz matematike" (za jedno odjeljenje su ispravljene a drugog samo manji dio). Na lijevoj strani, takođe, bile su četiri cigle na koje je sjela domaćica, nakon što smo zauzeli stolice.
– Opet nas tužili! – reče prvačić, nakon što nas je neskriveno izmitraljirao pogledom.
– Ti, mali, piši! – ukori ga majka.
– Je li opet inspekcija? – mali je nastavio po svom.
– Rekla sam da pišeš, zadaću! – majka dodatno povisi glas.
– Pa šta sam rekao? – dječačić me podsjeti na tek nastajalog vočića, koji bi da se bode sa svakim četvoronošcem.
– Piši!, rekla sam! – oštro kaza majka omahujući rukom u pravcu njegovih obrazčića.
Djeca su nas zagledala, pisala, zagledala i pisala. Zavladao je muk. Sekretarica nije bila pripravna za ovakav "predmet", majka je dvoje djece sličnog uzrasta pa je dugo vršljala pogledima i mislima po hladnoći u kojoj je zatekla djecu umotanu u duge kapute i ćebad.
Ćutali smo.
– Hladno vam je. Da donesem ćebe? – oglasi se domaćica. Sekretarica odsutna mislima nije ni čula ponudu, a na ponovljeno pitanje potvrdila je klimnuvši glvom, ni sama ne znade šta je potvrdila.
Domaćica donese ćebe i umota sekretaričine noge.
– Sad će i muž – bi joj sav govor.
Prvačić se pogledom poigravao sa mojim očima. Uhvatih ga na djelu. Osmjehnu se. Uzvratih osmjehom. Nasmija se. I ja.
Ostali su nijemo pratili našu igru. Mali je suzdržavao smijeh, držao ručicu na ustima. Nije izdržao dugo. Smijeh iskulja kao planinski potočić, pridodah mu svoj, priključi se i baka, pa brat, sekretarica otpusti bujicu, a kada i majka otkravi mjesecima zamrznuti smijeh, pa ga poškropi radosnicama, satvori se neočekivan i drag ugođaj. Prednjačili su djeca i baka.
Odzvanja DUM.
Oglasi se zvono.
– Evo ga – da otvori priskoči majka. Pomoli žena u spavaćici.
– Hoćete li da zovem policiju? Seljaci jedni! Glupani! Dosta je tih budalaština! – isprijeti, zalupi i odnogata niz stepenice.
Opet muk.
Smijehom pokušah da odobrovoljim zaplašenog prvačića. Prihvati starica, pa sekretarica, pa tek onda nepovjerljiva dječica. Prolomi se smijeh s visine potkrovlja – zagospodari DUM-om. Počeše se otvarati prozori po zgradama, kititi bunjivim stanarima koji su iskrivljivali vratove tražeći izvor nepristojnog i nevremenog smijeha. Smijali smo se i glavinjanju komšija, onda počeli da se smiju i DUMnjani – jedni drugim.
Smiju se stanovnici DUM-a, a ne znaju čemu.
Prekoračivao sam gomile građevinskog materijala da bih došao do ograde mansarde i uvjerio se da su prozori načičkani grozdovima kikota.
Bio je to najveseliji DUM-ov dan, prepričavaće se o njemu.
Utrča profesor.
– Šta je bilo? Šta vam je? – Samo je on i mogao da pretoči smijeh u muk.
– Opet neka komisija! – predstavi nas supruga.
– A to ste vi, oprostite, imao sam nastavu, kasnim...
Sjeo je na bračni krevet, primakao tašnu, otvorio je i izvadio uredno složene papire.
– O mom su slučaju pisale su novine. Evo vidite – otpočeo je.
– Imate li saglasnost stanara? – prekinuo sam ga.
– Izvolite, imam. Bio sam u Komitetu i oni su mi rekli... – nastavio je.
– Imate li saglasnost Doma za gazdovanje? – opet ga prekidoh.
– Imam, izvolite. Bio sam i u Sindikatima... – nastavio je i on svoje.
– Profesore, imate li urbanističku saglasnost? – nisam slušao suvišne riječi.
– Imam, izvolite. U Socijalističkom savezu... – radio je po mom a pričom tjerao po svom.
– Imate li dozvolu za izgradnju? – I ja sam nastavio svoje.
– Pribavio sam i nju, izvolite. Obraćao sam se Mjesnoj... – nastavio je i ispričao sve što je bio naumio.
Do očevog dolaska prvačić je u meni gledao prijatelja, tokom razgovora udaljavao se do neprijateljske starne. Osjećao sam da je počeo i da me se plaši. Uputih mu mig sa osmjehom. Ne uzvrati. I još jedan, i još... Voštano lice, do maloprije veselog dječačića, zaustavilo se na neprijateljskom izrazu, to me ražalosti, ali nastavio sam ono zbog čeg sam došao.
– Druže profesore, pribavili ste sve neophodne papire, sve ste platili, počeli ste sa dogradnjom... – nastavio sam ka predmetu tužbe.
– Da, otpočeo sam da razgrađujem i gradim, doveo majstore, srušili sve pregradne zidove, počeli sa novim... – profesor je nastavio "linearnim" glasom: I onda, kao grom iz vedra neba. Inspekcija i preinaka rješenja: da na svoj teret izgradim prostoriju za rad kućnog savjeta. Evo rješenja u kom piše, vidite: "Jer Kućni savjet nema prostoriju za rad...", a vidjeli ste na ulazu da za to postoji prostorija. Išao sam, žalio se... vidite da se djeca smrzavaju i tako dva zimska mjeseca. Niko ne može da pomogne, svi kažu "u pravu si", progone me dvije pogane žene, ali kad vam kažem čije su... Neće u gradu niko da im se zamjeri... – govorio je i počeo da "hiperboliše" ton, kao da je u učionici među nemirnim đacima, smirivao se i vikao.
– Izvinite profesore, mogu li da se javim kući – sjetih se da su me ukućani očekivali sa posla.
– Izvolite, pa da, vi ste sa posla. Ženo, ljudi su gladni... – prihvatio je profesor.
– Imam bosanske pite, zeljanice... – domaćica jedva dočeka da ponudi.
– Joj, žao mi je druže Pravica – javi se sekretarica – moram i ja kući. Djeca me čekaju.
– Sekretarice, želio sam da vidite "predmet" na licu mjesta, vidjeli ste, lakše ćemo kasnije pisati prijedlog – objasnih prije nego je ispratismo.
– Druže Mrav – sekretarica, pod snažnim utiskom zatečenog, neprofesionalno obrati se domaćinu – ja sam na vašoj strani. Doviđenja.
– Drugarice, prekoračujete svoja ovlaštenja – zbiljski ukorih je.
– Vala, druže Pravica, možda, pa i neka sam... – reče kroz smijeh i ode.
Gnjurio sam u sedamdesetdva dokumenta raznih naziva: rješenje, odluka, dozvola, odobrenje, zabrana, potvrda, članaka... Teško je bilo ovladati slučajem "Mrav", a kada konačno složih sliku, bio sam nesretan, jer su raznobojni papiri pokazivali da je formalno pravo na strani njegovih protivnika, a rezultat je očitih službeničkih zavrzlama, nastalih u sprezi s njegovim dušmanima.
Još dok sam gnjurio, prvačić je zaspao, domalo i njegov brat, kasnije i baka i supruga.
Kiji minut prije najgluvljeg doba imao sam nacrt odluke koju sam nakanio predložiti Komisiji. U njoj je ugrađeno moralno pravo sa nesigurnom potkom pravnih dokaza.
Ujutro je sekretarica gutala riječi sa papira koji sam predao. Ozarilo joj se lice.
Do dva dana nazvao me je predsjednik Komisije, inače ugledan je sudija opštinskog suda. Nije bio osobito ljubazan.
– Nisam očekivao onakav prijedlog! – kaza od prve.
– Ne radim prijedloge po narudžbi! – uzvratio sam istom mjerom.
– Znam, ali ne može ni onako – tek malo oborio je glas.
– E, predsjedniče, ne može ni tako – i ja oborih glas koliko i on.
– Znam, ali zvao me Babo (tako neki nazivaju važnije rukovodioce u gradu), pitao za stav Komisije i nije bio oduševljen. Veli da se prijedlogom pravi presedan...
– Mi i nemamo odluku Komisije, nisi u toku predmeta, nisi ni mogao argumentovano da braniš ono što sam pisao, paušalno si govorio. Zašto me ne pozva prije nego si pošao tom tvom babi? – ljutito sasuh.
– Sumnjam da će Komisija prihvatiti prijedlog koji si predložio – glas sa okusom lukavštine kao da mi je udarao pljuske.
– Znači li to da ćemo se naći na suprotnim stranama? – upitah bez okolišanja.
– Ne, ne bih to želio, stoga sam te i nazvao. Hajde, uzmi to, izmijeni, koriguj malo – skoro priajteljski glas dopirao je do mene.
– Nema izmjena, druže predsjedniče! – podviknuh i dodah upitno: – Predsjedniče, i ti se moraš izjasniti!
– Ne, nećeš taj film gledati! – lukavština me uzjoguni do bijesa.
– E hoću, baš ću taj film da gledam! – ne mogoh da ne ujedam.
– Nećeš, jer neću ni zakazivati sastanak... – uzvrati hladno.
– Kao član Komisije tražim da se Komisija sazove. Već sjutra... – govorio sam u već prekinutu vezu.
Prođe desetak dana, i zaista ne bi sastanka. Nazvao sam predsjednika i započeo oštro, a on me dočeka potpuno hladno, mirno je saslušao pa uzvratio:
– E moj druže Pravica. Za dva mjeseca reizbornost je sudija, a ja sam sudija. Babo kaže: "Dobar si sudija, ovo ti je prilika da se iskažeš, ako ne uspiješ, znači da smo mi samo mislili da si ti dobar sudija, a, ustvari... Znaš, nama trebaju samo dobre sudije". Da bih opstao, moj Pravica, moram biti dobar sudija, moram, jer i ja imam dvoje sitne djece.
– Shvaćam, shvaćam druže sudija – dočekao sam ga – tvoja djeca su u DUM-u, u toplom i komfornom stanu, u njihovom su komšiluku i dvoje vršnjaka, na otvorenoj su hladnoći i o njima treba da mislimo.
– Hajde, Pravica, šta si zapeo za tog Mrava – predsjednik će opet mirno, dodao je: – Niti ti je rod ni pomozi bog. Popusti, ništa nećeš izgubiti.
– Pošteno govoreći, ovdje niko ne može ni dobiti niti izgubiti nego Mrav – rekoh i nastaviH: – Komšije imaju goleme državne stanove u koje nisu uložili ni po pišljivog boba, a Mrav ulaže ogromna lična sredstva u državni stan, i opet će imati neuporedivo lošiji prostor, ali mu i to inatski mentalitet komšija onemogućuje. U tom nedjelu tvoj doprinos je najveći.
– Još si i bezobrazan! – izgalami sudijski ton.
– Zar tako!? – zaista toliko nisam očekivai i zbunio sam se.
– Tako je Pravica, dosta je i tvog. Čuo sam da s njim sijeliš do ponoći, i to se zna. Umjesto da se odazove na poziv, juče je u inspekciju poslao ženu i djecu, tamo se rasplakali. Ona se pokupila, otišla, a djecu ostavila je inspektorima. O jadu zabavili su se službenici, čitav im dan pravili papirnate avione i igrali po kancelarijama, a na kraju radnog vremena bili su prinuđeni da ih odvedu i predaju u dom za nezbrinutu djecu.
– I to meni pripisuješ? Bolje bi bilo da su im pravili papirnate stančiće – ujedoh i ja.
– Ti si im dao nade koje ne može biti. Čak je tamo jedno dijete, prepričava se, tražilo tebe: "Gdje je čika Pravica... on će nam pomoći..."
– Zakazuj sastanak odmah, insistiram! – podviknuh sav uzjaren: – Zakazuj zbog tog dječačića, prvačića. Zakazuj zbog pravde, savjesti... Roditelj si i morao si da shvatiš da prvačić nije tražio čika Pravicu, on je tražio njeno veličanstvo – pravicu, pravdu, poštenje, savjest, tražio je čovjeka – bar jednog.
– Nema sastanka za dva mjeseca – do reizbornosti, a poslije, eto vas tamo i tebe i tog tvoga Mrava – mirno će predizborni sudija.
– E neće moći tako, ja ću da zakažem sastanak, bez tebe i tvoga babe. Zakazaću...! – podviknuh.
– Nećeš!
– Hoću!
– E, nećeš...
DRUG DISKUT
Lijen i raskalašen mladić nije obećavao mnogo, ali preokrenu se od dana kad poče da ide na seoske sastanke. Na svakom je uzimao "učešće u diskusiji", pa ga njegovi drugari nazvaše – Diskut.
– Drugovi borci! – prisjećam se jednog od tadašnjih njegovih nastupa – kolhozacija je jedini način da se preživi u našem posnom kraju. Ali neki neće u zadrugu, podmeću klipove pod kolo socijalističke revolucije. To su kulaci, unutrašnji neprijatelji, treba ih hapsiti... Drug Vlado je rekao da seoski kulaci koče naš hod u komunizam...
Pod utiskom baš te diskusije prepoznasmo trojicu seoskih kulaka. Tek nakon što ih poslasmo na prisilni rad mogli smo da kolhoziramo selo. Isti dan ispratismo i grupu naprednih omladinaca na tromjesečni analfabetski tečaj. Među njima bi i Diskut. Do pola godine bi i u grupi koja ode na polugodišnji kurs – u džepu donese učiteljsku diplomu.
Do nekolike godine upregosmo sve "subjektivne snage"; Afeže, partijsku, omladinsku i pionirsku organizaciju, da bar zadnja godina Petoljetke bude rodna. Na žalost, predviđanja se nisu ostvarivala – podbačaji bili su na svim područjima rada. Tim povodom zakazan je važan sastanak u zadružnom domu, vrijeme je bilo i da otpočne, ali nismo ulazili, jer pred salom želimo da dočekamo opštinskog rukovodioca – druga Diskuta.
Ispunjena je sala, satvorio se muk pred početak najavljenog govora. Muk strahopoštovanja. Pogledah niz salu, sjećam se te slike, kao da nije bilo očiju, čela, obrva... – samo uši. Drug diskut sigurnim koracima priđe govornici, zausti...
U pola prve riječi s visine se oglasi zundulja, i izazva jednog "naprednog" omladinca, koji potrča za njom. Vragolanka odvijuga iznad ćutljivih i znatiželjnih glava. Gonjao je, psovao, gonjao... Odusta pred visinom zadružnog plafona, o koji se ovjesi drznica, pa još žešće zazunda. Poražen omladinac, žalosno krenu ka svojoj klupi, bojažljivo gledajući u govornika– uzora, slijegao je ramenima i davao na znanje žaljenje i nemoć. Diskut u znak razumijevanja istovremeno klimnu glavom i obrvama. Omladinac pokaza sretnost da se tako važan drug nije najedio:
– Drugarice i drugovi! – otpočeo je drug Diskut. – Zemljoradnička radna zadruga je najveća zabluda u ovom posnom kraju. Molim vas lijepo, ovdje hara neimaština i glad, očito je tome doprinijela kolhozacija, ta neoprostiva greška onih koji su je zagovarali. To je neki dan izjavio i drug Vlado. Zadrugu treba rasformirati, jer zemlja pripada seljacima, njima, oni je obrađuju. Trebate formirati poljoprivredno dobro, jedino ono...
Govorio je, govorio... – zapalio zadrugare, pa zajedničkim snagama otkrismo i uhapsismo unutrašnjeg neprijatelja. Na moje, ali i na opšte zaprepaštenje, bi to predsjednik zadruge.
Proticale su godine, ali ni poljoprivrednom dobru ne cvjetaše ruže. Obraćasmo se nadležnim da pomognu u slamanju seoskog otpora u izvršavanju "zacrtane politike okrupnjavanja društvenih gazdinstva". Tim povodom, opet nas je posjetio drug Diskut, sad već sreski rukovodilac. Nezadovoljan seljanima, naloži vozaču da automobil privede do ulaznih vrata sale – da ne pozdravi koga. Po izlasku iz automobila uputi se ravno za govornicu. Oglasi se prijeteći – i rukama.
– Uz sve svoje obaveze, molim vas lijepo, eto, morao sam doći. Sramota! Čak me zvao i drug Vlado... – na tren zastade, pokosi nas pogledima, pa nastavi:
– Kako vi mislite da prehranimo radničku klasu ove zemlje? Vi seljaci proizvodite samo za svoje ambare, a šta je sa tržišnim viškovima? Ne možete, naravno da ne možete, s tako usitnjenim posjedima. Mehanizacija, drugovi seljaci, traktori i kombajni, ali oni ne trpe međe... Okrupnjavati u poljoprivredne kombinate, tek oni, "u sadejstvu s trgovinom", mogu obaviti tu društvenu funkciju. Mada ste dobili i rješenja o arondaciji, nekoliko vas je poturilo žene i djecu u prve brazde, na vašim bivšim njivicama, i na taj način stali ste na put našim opredjeljenjima. To su ti prituljeni unutrašnji neprijatelji, izviruju iza ćoškova i samo čekaju pogodan tren da podbace klip pod točak progresa. Obračunaćemo se...
Iza ovoga govora bi nam dovoljno pritvoriti trojicu seljaka, pa da novoformirani poljoprivredni kombinat zaokruži svu plodnu zemlju sela.
Uslijedile su godine teških uslova privređivanja, enormno visokih cijena vještačkih đubriva, nedostatka rezervnih dijelova, neblagovremenih snabdijevanja sjemenom i zaštitnim sredstvima, visokih otplata i kamata, sve to nije davalo prostora za intenzivnu poljoprivrednu proizvodnju, pa smo godinama podbacivali plan, zaduživali se – životarili. Održani su brojni sastanci, partijski, sindikalni, zborovi, radnički savjeti, kolegiji, da bi, na kraju smijenili direktora, uveli prinudnu upravu i usvojili program stabilizacije, (dat na sedamdeset i dvije kucane strane). Tom je prethodila posjeta druga Diskuta, sada druga iz republičkih foruma. Govorio je dugo:
– Drugarice i drugovi, proizvođači! – prvi put govorio je ne povisujući glas: – Za ovako teško stanje treba biti i samokritičan... Nerazvijeno samoupravljanje, loši međuljudski odnosi, neodgovornost i nerad. Dio obradive zemlje napustili ste, godinama je ne obrađujete, zarasla je u korov, nerentabilno vam je, kažete. Pa vratite je seljacima!? NJih nekolika imaju kalifornijske prinose, proizvode i za tržište i bogato žive. A vi? Rušite ekonomiju zemlje, podrivate tekovine revolucije. Zadužujete zemlju uzimajući sve veće i veće kredite, ne vraćate, niti ćete ih, ovakvim radom, ikad vratiti. Naravno, nije kriva radnička klasa, već tehnokratija poljoprivrednog kombinata, koja je, htjela to ona ili ne, stala rame uz rame unutrašnjeg i spoljnjeg neprijatelja. U kombinatu ima i pojava klasičnog kriminala, mi i to znamo, i neke ćemo hapsiti. – Kratko je predahnuo, da bi ocjenio koliko nas je dojmio njegov govor, nastavio je:
– Drugovi proizvođači, moramo ozdraviti opšte stanje u zemlji, kako preko televizije, neki dan, reče drug Vlado. – Kad je izgovorio Vladino ime, pogledao nas je prijetećim pogledom, pa nastavio:
– Drugovi moji, dragi! Radeći ovako nećemo stići daleko, a Evropa ne čeka, ona ide dalje. Mi moramo raditi i više i bolje od te Evrope, moramo vraćati dugove. Mi to možemo, možemo proizvesti hrane i za čitavu Evropu. Pitate kako? Kooperacijom. Drugovi proizvođači, jedino kooperativnim odnosom individualnih poljoprivrednih proizvođača i društvenih gazdinstava...
Diskusijom drug Diskut pomože da dvojici tehnokrata dokažemo zloupotrebe položaja i komotno trošenje reprezentacije – jeli su i pili na državni račun. "To je novi, perfidni, oblik borbe unutrašnjeg neprijatelja", kako nas je upozorio i drug Vlado.
Oformismo sektor kooperative i dogovorismo, na svim nivoima, da na nov način krenemo u – nove radne pobjede.
I kooperativno vrijeme izrodi svoje nevolje. Ne da nam se. Siromašilo je i individualne proizvođače – kooperante, i društveni sektor – poljoprivredni kombinat. I pored dobro zamišljenog dugoročnog programa u proizvodnji povrća, koja je primjerena kvalitetu zemlje našeg juga, i uz činjenicu da su kooperanti podigli produktivnost i proizveli planirane količine hrane – nije nam išlo. Ovoga puta podbacila je funkcija trgovine – "nije se prestrojila u hodu". Kooperativa prestaje da otkupljuje tržišne viškove, pa su seljaci svoje proizvode prosipali u potočinu. Selo opet osiromaši, osta nesposobno da zanovi dotrajalu mehanizaciju. Sektor kooperative mjesecima ne isplaćuje otkupljeno, jer nakoćeni službenici su prihod potrošili na svoje plate. Opet potražismo pomoć ozgo, i opet se odazva profesor doktor, drug Diskut. Govorio je dugo i vrlo učeno:
– Radni ljudi i građani! Opšta situacija je krajnje bremenita: "Postala je predmet rasprave koja prevazilazi uobičajenu društvenu valorizaciju, pogotovo radno-proizvodnu... Da bismo na što produktivnijim informativnim jedinicama utvrdili elemente koji imaju uticaj na cijenu proizvoda, pokazali kontimiranost nekih, a diskontimiranost drugih procesa u ovoj oblasti, nužno je balansirati rezultate postignute u proteklom srednjoročnom periodu... Kod priličnog broja strukturnih elemenata promjenljivost je izuzetno velika... Instrumentarij korišten za kalkulacije aproksimativan je... Podaci koje sam iznosio ograničeni su iz razloga jasnoće i preglednosti diskusije..." – Ovim govorom, sa ovoliko visoko učenih riječi, koji više niko od nas nije mogao da prati, drug Diskut je i definitivno pokazao koliko je duboko ušao u nauku, i koliko već i sam ima uticaj na jugoslovensku politiku. Iz poštovanja prema drugu Vladi, i ovog puta nije ga zaobišao:
– Drug Vlado je, u nedavnom referatu, najavio znatnija ulaganja državnog kapitala u poljoprivredu, putem posebnog finansijskog fonda, popularno već nazvanog Agrarni plan – nastavio je:
– Dakle, radni ljudi i građani, zahvaljujući sredstvima Agrarnog plana, konačno smo došli do rješenja za dugoročnu intenzivnu proizvodnju hrane. Ali, već se čuju zli glasovi uvijek opasnog unutrašnjeg neprijatelja, koji je tu da sumnjiči i ovu akciju... Molim vas lijepo, moram vam reći i to, zamislite dokle ide taj unutrašnji neprijatelj, lansira priče po kojima je Jugoslavija pred društvenom krizom. Sa takvima ne treba polemisati, treba ih...
Opet nam nije išlo. Nismo se snalazili u bankarskim procedurama oko Agrarnog plana, ne mogosmo ugrabiti ni zere kredita, pa još jednom potražismo pomoć kod našeg čovjeka, sad već i federalnog funkcionera, druga Diskuta. Dugo nas ne primi, a onda nenadno pozva u privatnu kuću za odmor.
Predvodim delegaciju i nije mi ugodno. Ako naruži, naredi da otkrijemo unutrašnjeg neprijatelja, a ta opasnost je realna...? Umoran sam od toga, i da budem iskren, i strah me je, jer premalo je ostalo neokaljanih ljudi, bojim se da bih i ja mogao biti na redu za "unutrašnjeg neprijatelja". A tu bi bio kraj mog dostojanstva.
Stigosmo u Plavi Smiraj, grad bez čaršije – naselje bez stanovnika. Vila sa baščom i putem do privatne plaže, uz vilu sa baščom i putem do... Teško je u velikom nenaseljenom mjestu pronaći vikendaša.
Ipak bez napora pronađosmo vilu druga Diskuta. Neznatno je manja od Vladove. Prepoznasmo je po automobilu malih cifara, što je funkcionerski prestiž. Diskutov vozač je zalijevao cvijeće a automehaničar kopao bašču. Bilo mi je važno kako će me pogledati pri susretu, prijateljski ili "prijateljski". Obradova mi se, dozva sekretaricu, ljupku i pitomu djevojku, naredi joj – da nas posluži.
– Imate divnu vilu druže Diskut. Puno mašte i umijeća, čestitam vam! – počeh tako i nastavih: – Neka vala i naš neko ima među ovim velikašima.
– Hvala, hvala...! – reče kroz grohotan smijeh.
– Kako ste financijski izdržali? – nastavih – sigurno ste u velikim dugovima? – pretpostavio sam.
– Da, da! Ogromni novci! – prihvati drug Diskut, i vidjelo se da je baš to njegova prava i životna preokupacija, nastavio je: – A znate i sami koliko je ovo moglo da košta. Dogodine idem u penziju, znate, spremam se... – nastavio je: – Snalazio sam se na razne načine... Kako, pitate? – nasmija se: – Kao i drugi! – nastavi gotovo u povjerenju: – Na vrijeme, prije ove velike društvene krize, dok se još moglo... – dvoumio je da li da nastavi, ipak dovršio je misao: – Dobio sam povoljan kredit, beskamatni, po programu iz fonda kredita Agrarnog plana.
KOD EPISKOPA JOVANA
U predistorijsko doba čovjek je živio smireno. Razbuđivao se sa pojavom prvih sunčevim zraka. Podizao se neusiljeno i lagano usmjeravao u pravcu moguće hrane. To što je nalazio odmah je jeo. Do podne odmicao je od staništa najviše do jednog kilometra, zavisno od stanja sa hranom. Onda bi se spustio u hladovinu, odmorio i poigrao. Vraćao se veseo i sit. Lijegao je sa sumrakom i snio bez more. Razmišljao je tek o hrani za jedan dan, i o eventualnom neprijatelju.
Do preokreta je došlo mnogo kasnije, po otkriću pojma zalihe hrane. Iz toga će, i zbog toga će uslijediti nova otkrića, bogatstvo, rob, novac, zavist, mržnja, prijetnja, putovanje..., filozofija, dosada, psihijatar, dogovaranja i rasprave, te grabež i Novi svjetski poredak.
O čemu sve danas ljudi ne razgovaraju, raspravljaju, vode svađe i ratuju... Uče i nameću volju.
Nema čovjeka a da o nečem ne raspravlja, da nešto ne dokazuje, da nekom ne nameće volju.
Uplovili smo u vode stresova!
Mnogi raspravljaju kako drugim da nanesu zlo, ili kako da se odbrane.
Premalo je skupština koje se upriličuju bez direktnih materijalnih interesa ili zaliha. Presušuju zborovi koji hrane dušu, a ona je višestruko napadnuta. Iznad skupova lebde proklete novčanice.
Nakotile su se zalihe hrane i donijele su zlo. Nesrećni smo zbog toga što te zalihe nisu veće.
Zalihe duševne hrane još nisu pronađene. Duše su neishranjene, posustale su i umorne. Neurolozi su postali naši nužni pratioci.
Zov duša je grlat. Hrane nemaju ni za jedan jedini dan. Blaženost i smirenost su pred istrebljenjem.
Duše su potlačene, njihov krik je sve zreliji.
Moj krik me davno preplašio.
Znao sam o povremenom okupljanju vjernika u rezizdenciji NJegovog preosveštenstva episkopa zapadnoameričkog, gospodina Jovana. O nekoj vrsti seminara, predavanja, razgovora... O tome mi je, onako usput, govorilo nekoliko poznanika i svi sa hvalom. Đakon Blaško, sekretar eparhije, i pozivao me nekoliko puta. Želio sam bar jednom da im se priključim, da pokušam da i ja nahranim dušu. Borba za hranu, golu egzistenciju, stalno me je prevagnjivala na druge strane.
Sinoć je prevagnula tamo.
Zatekao sam pedesetak vjernika i zapitao se kako ćemo stati u skroman episkopov dom. Prepoznao sam neka ugledna lica, talentovane umjetnike, uspjelog poslovnog čovjeka, tu je poznati neuropsihijatar, dva zubara i još neka mlada i stara gospoda. I onda mi se pogled uvezao sa pogledom čovjeka koji mi se učinio poznat. Odmrsili smo se. Prije 42 godine radili smo u istom preduzeću u dalekom Mostaru. I, eto, susreli se ovdje.
U dolasku sam imao nejasno osjećanje neprijatnosti, jer nisam od ljudi koji su se u životu uredno odazivali Crkvi. Prekoračivši prag nelagodnost je iščezla. Pored toplih riječi zatečenih ljudi pažnju su mi zaokupile umjetničke slike inspirisane biblijskim ličnostima i događajima, a posebno srdačnost NJegovog preosveštenstva. Iz njegove ruke sam primio i čašu studeničke manastirke prepečenice, koje ću se laćati i kasnije, i neka mi oprosti Preosvešteni, činio sam to ispod njegovog oka.
Bez jasne najave, uz ozbiljnost i tišinu, posjedali smo po sofama, stolicama i stepenicama.
"Večeras ćemo govoriti o svetoj liturgiji...", otpočeo je vladika Jovan, a ugledni zubar Mišo simultano prevodio sa srpskog na engleski jezik.
Riječi jezgrovite, odmjerene, razumljive i slikovite, kao mlazovi niz strminu ispod gorskog studenca, klizeći niz preosveštenu bradu, rasplinjavale su na slušalačku pažnju i duboko zagledane poglede svetitelja uredno poredanih po zidovima prostorije. Odmah se vidjelo da je predavač darovit besjednik, znalac pedagogije i dobre stare metodike, sa do tančina izoštrenom dikcijom. U toku njegovog kazivanja, sve one čudesne i zamršene biblijske ličnosi i događaji postajali su prosto razgovjetni i logični, pa to slušaoci doimaju, poimaju i doživljavaju kao unutrašnji dio sebe. Sahatak vremena je proteklo kao da bijaše tren, bez ijednog pokreta i žamora. Uslijedila je pauza.
Tu neke od prisutnih žena, od kuće, donijele su i sada časte veoma ukusnim ponudama. Jede se i piju sokovi uz prijateljski šapat. A ja, stari grešnik, namirisah višegodišnju manastirku prepečenicu, drznuh se i sočinih grijeh, još jednom zakidoh NJegovo preosveštenstvo.
Pozvao nas je milozvuk zvona. U malo vremena vaspostavilo se radno osjećanje. Zapljuštala su pitanja i odgovori, uslijedio je zbor sličan starokrajskom sijelu, sa mudrim razgovorima i mirođijama zabavnosti. Izgovoreno je i razjašnjeno dosta za mene dvoumnih pojmova.
Kad je Vladika počeo da daje odgovor na postavljeno pitanje: "Da li je pušenje grijeh?", ja stari grešnik sa preko četiri decenije pušačkog iskustva, prvi put sam se suočio sa tako izgovorenom dilemom. Zapitao sam se duboko i slušao znatiželjno. Zaključeno je, pušenje je prije porok nego grijeh. A onda je upitano i za alkohol. Sa čašom u ruci pitanje me zadesi na grešnom djelu. Zbunio sam se i nisam dokraja ispratio raspravu, mislio sam samo na ono što će kao zaključak da izgovori Preosvešteni. Isčekivao sam da se brada pomjeri prema grlu. Ovdje sam prvi put uočio da se brada ne može pomjerati na više, može samo naniže. A kad su dlake brade dokučile preosvešteno grlo, javio se glas koji je alkohol, ipak, smjestio u grijeh. Zbog onog što vjernik može da uradi pod njegovim djejstvom, objasnio je.
A ko i puši i pije? Ote mi se misao i iskaza glasom. Postavih novo pitanje. Odgovoreno mi je opštim smijehom, spontanim razljevom sažaljenja. Smijeh pretoči u žamor a on u ono stanje kad predavač može da izgubi kontrolu nad slušateljstvom, ali episkop je vješt pedagog, osjetio je taj tren i iz njega se izvrpoljio vješto i duhovito. Prelomio je popuštanje pažnje citirajući episkopa budimskog: "Da je čovjek stvaran za pušača, sigurno je, na glavi bi imao sulundarsku izraslinu."
Zapljusnula su pitanja o pričešću, ishrani-postu, ispovijedanju i oprostu grijeha, a nadovezivali mudrošću smireni odgovori. A ja, stari grešnik, upijao sam u nakani da se i sam pročistim i ako je moguće očistim. Nadu mi je potakao jedan još veći grešnik od mene, koji će postati čak i svetac.
Znao sam da je sveti Pavle spadao u nekoliko najobrazovanijih ljudi Hristovog vremena. Znam da je njegov doprinos hrišćanstvu najgolemiji, naročito u pisanoj formi. Ali nisam znao da je njegovo ranije ime bilo Savle. Nije ni bio jedan od dvanaest Hristovih apostola, čak nije ni bio hrišćanin za života Hrista. Naprotiv, Pavle je bio ponajveći hrišćanski krvnik, ili progonitelj hrišćana kako to blago voli da kaže Preosvešteni.
Savle je krenuo u Damask da dokrajči Hristove sljedbenike, koji su se bili sklonili tamo. U pola puta Gospod zaustavlja svog progonitelja:
"Savle, Savle zašto me progoniš?"
Objavio mu se glasom, ali ne i likom. Ukazao mu je na sijaset sagrešenja, zabluda i zlodjela. Iznenađen glasom na osami, a prepoznavši glas gospodnji, Savle upita Gospoda, zašto ne može i da ga vidi. U tom času bljesnula je svjetlost nebeska. Savle oslijepljuje. Gospod pojašnjava preplašenom grešniku, da je on, Savle, do sada i sa očima bio slijep, od sada će biti i fizički slijep, i naglasio da viđenje svijeta i Boga nastaje iznutra, ne iz oka već iz dubine duše, ljubavi i misli.
U tom trenu je, baš na taj način, Savle i progledao. Prepoznao je sva svoja dotadašnja sagrešenja. Odlučio se za hrišćanstvo, sa novim imenom i životom, koji vodi stazama ljubavi i okajanja. Nastavio je put ka Damasku i ušao u njega. Poklonio se iznenađenim i preplašenim hrišćanima. Ubrzo je Savle snagom ljubavi prema Bogu i sabraći, isposništvom, molitvama i golemim pokajanjima pridobio milost sabraće i Gospoda, i postao hrišćanski predvodnik, čudotvorac, prosvetitelj i mučenik. Gospod je uvijek milosrdan i blag, uvijek kad to grešnik zavrijedi.
Iz sinošnjeg predavanja-razgovora razabrao sam da Bog od čovjeka i ne očekuje bezgrešno savršenstvo, jer savršenstvo je samo On, Stvoritelj. Gospod od nas očekuje međusobnu ljubav, kao i ljubav prema sebi u mjeri koju On ima prema nama, a ona će, ta ljubav, sama po sebi, uz dar razuma, odrediti i sva druga naša ponašanja. A čovjek ne može bez malih grijehova, na to nam je ukazao i najbezgriješniji pravoslavni Srbin, sveti Sava, koji se iz skromnosti prema Gospodu, ali i zbog nas, potpisivao kao Sava Grešni. Međutim, za sve grijehove postoji lijek; post, ispovjest, pokajanje i pričest. To je božiji dar očišćenja.
Nakon četvoročasovnog ugodnog razmišljanja u rezizdenciji NJegovog preosveštenstva episkopa zapadnoameričkog, gospodina Jovana, osjećam se duhovno bogatijim i smirenim.
Ova noć mi je povod za preispitivanje svojih sagrešenja i zapitanosti, jesam li baš morao napraviti svaki od njih, da bi ih ubuduće umio zaobilaziti.
Doći ću i na sljedeće predavanje.
Biću bar sa jednim grijehom manje, pa makar to bilo za početak iskreno, umjesto tri popiću samo dvije manastirke prepečenice.
Amin!
PATRIJARH SRPSKI
DŽINOVSKO STABLO
– Došla sam da oborim džinovsko stablo. Lično sam stigla. Uvijek su bacani u moj zagrljaj, ovo je izuzetak, prvi put da sam nekome ja došla na noge, ja Smrt. Smrtniče, da li ti to znači nešto?
– Da. Znači mi smrt, to mi znači. Smrti neumitna, tamo neprohodna, drugo bezdruga, ti si ona bezdušna koja zna odabrati vrijeme za posjetu: "Nejak si na nozi, sada je tren", kao da veliš. Ali, ako, ne ljutim se. Naprotiv, odavno ti se nadam i shvatam te kao jedan izazov više. Došla si i tražiš dvoboj. Znam. Prihvatam ga. Možemo i početi. Izvoli, mač mi - mač ti!
– Dvoboj bi bio neravnopravan sa nosiocem srebrne medalje u mačevanju iz Budimpešte.
– Misliš li da je moje mačevanje bilo ravnopravno. Od 600 mačevalaca bilo je 599 carskih oficira i jedan redov, ja. No, dobro, Smrti, odaberi pištolj, pušku, biraj uvažena protivnice, biraj, lakše mi je kad protivnik odabere.
– Iskušavaš me, Smrtniče, nudiš oružje sa kojim si se družio i mljeo milionske armije.
– Nudim ti izbor i opet prigovaraš. A šta su nudili meni, sa čime sam ja u dvoboje ulazio? Milionska soldateska oslonjena na gigantsku proizvodnju oružja, a ja bez i jedne fabrike, bez puške... Golim rukama hvatao sam za usijane cijevi neprijateljskih automata, otimao sam pištolj, pušku, tenk... Otimao i hodio naprijed krčeći put slobodarskim kolonama mog naroda. Teško je bilo gledati usplahiren goloruk narod, koji je trčao pod moje skute i tražio majčinsku toplotu. Toplote je bilo za sve, ali su ograničeni ljudski skuti, nisam mogao da ih podvučem sve, grabila si ih i pozobala milion i sedam stotina hiljada. Počeo sam od ništa, pa ipak stigao sam do Rudog i Prve proleterske brigade. Sa suzom u oku gledao sam gole, gladne i onemoćale proletere dok su izdizali glave u visine ratne zastave koju sam dodjeljivao. I tako 365 puta, toliko sam svio brigada. Zlosutna Smrti, hoću dvoboj bez prednosti. Biraj, biraj i ne podmeći laži jedinom vrhovnom komandantu koji je čitav rat proveo u rovovima, jedinom koji je ranjen, jedinom koji je u Evropi stvorio i širio slobodnu teritoriju, Užičku republiku, jedini koji je gnječen sa sedam tvojih ofanzivnih gnječilica koje si podmazivala krvlju, tifusom, ranjenicima, nepouzdanim saveznicima, Izbjegličkom vladom, glađu, Razredima strijeljanih đaka, jamama, grobom do groba... Ne prigovaraj, napadaj, udri mučki, na takav ste me odnos navikli, tako sam džinom stasao. Udri prva, tad sam jači.
– Smrtniče, umiljati džine, koliko sam samo puta slala izaslanika po tebe. Prvi put kad si bio jednomjesečno dijete, tada ti je majka od žalosti za umrlom djecom, i iscrpljena od neimaštine i izgladnjelosti, ostala bez materinskog mlijeka. Drugi put dok si bio plavokosi i žgoljavi siromašni dječačić, gladan si se dokopao masne hrane i napunio uveli stomačić. Za pedalj si mi umakao. Treći put si se nejak sa sapi konja sunovratio. Kad si kao šegrt u Sisku od kalfe u glavu pogođen čekićem. Mladi metalski radnik, trbuhom za kruhom, oblikovao si žilavi čelik po Zagrebu, LJubljani, Trstu, Beču, Plznu, Majnhajmu... Prvi zatvor u Petrovaradinu... Čerkeska rana kopljem u plećku! Zarobljeništvo u Carskoj Rusiji! Omski te remen u kandže mlina teglio! U Finskoj uhapšen! Na Uralu iz voza iskočio. "Bombaški proces" vodio. Robovao u Petropavlovskoj tvrđavi, Zagrebu, Bakru, Lepoglavi, Mariboru i drugin kaznionicama od tvog tijela beton topal bivao. Na Sutjesci ruku ti mljeli... Na Neretvi: Ranjenike ne smijemo ostaviti. Otrovna rođendanska jabuka pala je u Drvar! Četrdesetosma!? Jalske zamke i Londonske prepreke! Hladnoratovske čarke i kontrarevolucionarne raznomišljeničke hajke! Sve su to tvoje i moje bitke. Ja sam se premorila, bez snage sam. Izaslanike si mi moralno salomio, vraćali su se pognuti i krvavih ruku. Pobijedio si Smrt. Došla sam da te povedem u zaslužan odmor, odmor, a ne smrt. Ti si besmrtan. Plamen tvoje vatre nesagoriv je. Udahnuo si novi samoupravni oblik života za svoje radnike, zacijelio si vječitu ranu neravnopravnih produkcionih odnosa. Radnici su apostoli koji šire tvoju svjetlost po tamnim prostranstvima raznih puti i jezika. Zavrijedio si mir u mauzoleju faraonskih veličina. Smrt ti to priznaje. To samo tebi priznaje.
– Uvažena Smrti. Hvala ti na mauzoleju, ja tamo ne spadam. Odmor mi je odista potreban, ali još ne mogu poći. Inače on će biti u mojoj bašti punoj drveća, trave, ruža, jorgovana i cvijeća koje sam svojom rukom zasadio, zalijevao i odnjegovao. Puna je blaženog mirisa i razvija se slobodno. Smrti, otvorila si se, otvaram se i ja tebi. Nisam ni ja bez nevolja. Sve me to fizički iscrpilo, potreban mi je odmor, zaista je potreban. Ali prije nego pođem moram obaviti jednu neophodnu zadaću. LJudi su preplašeni, nadvile su se aveti rata iznad Kurda, latino-Amerikanaca, Bantuanaca... Organizovao sam jedinstven samit mira, moram i njega da zaključim, moram i da požurim. Mora se dogovarati, sve se može razriješiti razgovorima, za uspjeh je potrebna dobra volja i vjera u ljude, te strpljenje. Zakazao sam samit u prijestolnici Svijeta, predsjedavaću mu na osobit način, osobit u interesu mira. LJudi to trebaju.
– Smrtniče, pobjedniče, uvijek su ti misli sa čovjekom. To je tajna koju si spoznao, a drugima je nedostupna. To je ta čarolija kojom se i Smrt pobjeđuje. Bolan si u zreloj iscrpljenosti, ranjen si duboko do života, ali tvoje tople oči gledaju na nevolje drugih, uprte su u samit mira kome hitaš.
Samitnici su na okupu. Odazvalo se tri milijarde i sedam stotina miliona ljudi iz 124 države. Poslali su šefove država, predsjednike vlada, ministre... Samrtniku su se odazvali!?
Prvi put u istoriji ljudskog roda, na okupu su svi oni koji potpisuju rat i mir. To je Tvoje djelo.
Državnici su na okupu u tvojoj bašti i očekuju te. Eno, doajen se podigao. Otvara samit. Smrtniče, tebe je najavio. Čujem ga, obraća ti se:
"Palo je džinovsko stablo, ostali su korjeni!"
PATRIJARHOVE CIPELE
PATRIJARH DUDOVA
Putujući ljepotama NJegovog stvaranja, samo rijetki sretnici uspijevaju dokučiti draži Rugovske klisure, Pećke Bistrice, i Pećke patrijaršije – čudesni spomenik srpske prošlosti. U središtu patrijaršije, uz sve njene ljepote, namjernik ostaje začuđen i zagledan u osamstoljetni dud sa sedam krošanja, sa mesnatim listovima, pet-šest tovara kiselasto-slatkih kao krv obojenih plodova. Samo oni što su obdareni da razumiju govor nijemih svjedoka, ovih dana, mogu čuti i plač te čudesne voćke, patrijarha dudova, kako je nazvaše.
Ugrizale su me Zapadne i Istočne necivilizacije, udarali robovi i gromovi, ali sam postojano nosio i podnosio, tako počinje njegova kazanija. Nastupa novo doba, i u njemu iskušenja za koja mi ponestaje snage. Udružili su se katolički i islamski razarajući vjetrovi, složili se da obaraju mene. Rado bih se sasušio, svojom voljom, prije nego zaduvaju iznad mojih krošanja. Poznajem te vjetrove, sijeku, pa sa sjekira ližu krv. Postao sam nepopravljivo malodušan dud. Svaki starac predosjeti vrijeme smrti, i ima potrebu da govori o njoj i minulim vremenima. Otuda i ova moja kazanija i kukanija.
Jedne vlažne jesenje noći, uz toplo ognjište žičkog manastira, produhovljeni đakončić, Rastko Nemanjin, gutao je riječi tek pristiglog isposnika namjernika. A ovaj je govorio o čudesnom krajoliku pored grada Peći. Iz isposnikove priče, u glavi dječaka Nemanjića, stvarala se još bogatija slika raja, gdje rijeke teku, bogato rađaju polja, cvrkuću ptice, cvjetaju pašnjaci i zriju plodovi voćaka. Mladi podvižnik, namamljen pričom isposnika, ubrzo će se obreti u dalekom metohu žičkog manastira, i očarati se.
Vrednoćom i bistrinom uma, kasnije će, taj bogoljubac, biti najumniji monah srpsko-pravoslavnog roda. Idući putevima NJegovim, dospjeće i do Palestine, središta svetinja i vjere NJegove. Uživajući u tamošnjim ljepotama, upoređivao ih je sa onima iz svoga metoha, pa je pronašao jednu čudnovatu voćku, kojom je poželio da ga obogati. Voćka liči na dud, pa će je tako i nazvati. Mesnat u listovima i izdašan u osobito krupnim i obojenim plodovima, dud je sve više zadivljivao Rastka, sad već arhiepiskopa Savu. Uzbra jedan plod, a drugi se otkinu sam i obruši na odoru preosveštenstvovu. Mrlja se ne dade ubijeljeti, ostade kao znamenje, da traje na odori njegovoj. NJežno uzbra jednu mladicu, koju će ponijeti i zasaditi u metoh.
Ta mladica, iz svete zemlje, moja je praklica. NJegovo preosveštenstvo mi je sa njom udahnulo život i ostavilo u amanet da na osobit način trajem i svjedočim Svetosavlje. Bdio je nad mojim stasavanjem, uznio me u stablo sa krupnom krošnjom.
Kad je počela da stari NJegova Svetost – Sava Srpski, sve češće se odmarao u hladovini moje krošnje. Rasplinjavale su NJegove misli o Žiči, središtu srpske crkve, koja postajaše sve manje siguran kraj, pa su Rodonačelnikove želje sve više naginjale vodi Pećke Bistrice i krajoliku rugovskog metoha. Ovdje će preseliti arhiepiskopat, jednom prošapta mom korjenu, svom izdanku, započeće sa crkvom, a posvetiće je svetim Apostolima. Taj hram je sve više ovladavao mislima Svetosti, jer on, hram, pored crkvene moći, treba da svjedoči i veličinu srpske države. Uz polukružni oltar, široke apside, izgradiće i dva bočna oltarska odeljenja, đakonik i preskomodiju sa manjim apsidama. Kupola nad glavnim dijelom crkve će se oslanjati na pandantifima, sfernim trouglovima, i preko njih težinu kupole prenositi na zidove. Kamene zidove hrama naumljuje malterisati i obostrano živopisati skladnom ornamentalnom dekoracijom. U oltarsku apsidu će Deizisa, monumetalni lik Hrista na prestolu, tako da mu se molitvom za ljudski rod obraćaju Bogorodica i Jovan Preteča. Ispod će oslikati Poklonjenje ognecu. Na sjevernom i južnom zidu glavnog oltara zamislio je Pričešće apostola.
Ovakvo živopisanje će iznenađivati manje učene ljude, pobojavala se Svetost, ali će ga, nadao se, ipak, razumjeti. Slikanje Deizisa je u skladu sa namjenom hrama svetim Apostolima, a u njemu je Svetost zamislila sahranjivanje svojih sljedbenika, srpskih crkvenih dostojanstvenika. Vaznesenje je u kupoli, kao i u Žiči, da simbolizuje staro i novo srpsko crkveno središte. U kupoli Žiče nije Hrist Pantokrator, jer tako nije ni u najvećim hramovima Carigrada i Soluna. U očima mu je neprestano svjetlucala slika mati crkve sa Siona, i tamošnje živopisanije, zbivanja u kući apostola Jakova. U čast prvoga hrišćanskog hrama, kazivao je, ovdje će prenijeti repertoar crkve-mati.
I kada pored mene počeše nastajati temelji crkve svetih Apostola, ispod mene se, u hladovini već razgoropađene krošnje, Bogu počela predstavljati NJegova Svetost, Sveti Sava Srpski, moj sadilac. Još jednom će u Svetu zemlju, u povratku će se predstaviti kod Bugara.
Nasljednik, arhiepiskop Arsenije, dovršiće hram i ovdje preseliti crkveno prestolje. A onda su se ispod moje krošnje smjenjivali darodavci i živopisci, koji su smjerno dohodili i svete Apostole podizali na svjetovni i duhovni pijedestal. Ovdje, u mom hladu, nastavili su da se mole i osmišljavaju, svi srpski umovi, kao što je to činio i Sadilac. Svjedok sam mnogih promišljanja njihovih. Na um mi dolaze misli arhiepiskopa Nikodima, po kojima će se izgraditi još jedna crkva, naslonjena na prvu sa sjeverne strane. Posvećena je svetom Dimitriju. NJega će naslijediti, i u mome hladu najduže odsjediti, osobito mislen arhiepiskop i književnik Danilo Drugi. NJegov um će građevno zaokružiti visok sjaj Svetosavlja, izgradiće i treću crkvu, posvećenu Bogorodici Odigitriji, naslonivši je na svete Apostole sa južne strane. Pridodaće i skromnu crkvicu za dnevne obrede. Skupinu crkava će, sa zapadne strane, zaštititi velelepnom pripratom: "Dostojnu mnogoga pričanja", kako će za nju reći tvorac. Nad njom je sagradio i katihumenu, kao i veliki pirg i u njemu zvona poručena iz dalekog Primorja. Velikom carstvu i istinskoj crkvi trebovala je i raskošna prostorija, priprata, velelepan trem otvoren sa tri strane, široko rasponjen i poduprt sa pet vitkih mermernih stubova. Ukrašena freskama, spolja i iznutra, prostrana i bogata svjetlošću, priprata će mamiti znatiželju i divljenje, svjedočiće veličinama srpske crkve i države. Uz istočni njen zid je postavljen mermerni "Presto Svetoga Save", sa koga će predsjedavati dostojnici budućim velikim crkvenim skupovima, srpskim.
U sjeni rasta svetosavske crkve i usponu Nemanjića, stasavao sam i ja, postao stoljetni dud, nezaobilazni pratilac njihov. Kao i drugi dudovi, mišljahu arhiepiskopi i vladari, tu sam da samo služim sladokusce i odmaram priplanule namjernike. Zaboravljali su moje porijeklo i misiju, da stražarim i svjedočim.
Kad minuh prvo stoljeće, kralj Stefan mi se u dva maha ispovidio. U priprati, pored kamenog Prestolja, daće da se živopiše osobit lik Svetoga Save na pilastru. Prvi srpski arhiepiskop će biti označen kao patrijarh, u svečanoj odori i kitnjastom kaliptrom na glavi. Znajući da sam jedini živi svjedok prenebregnute istorijske istine, a trebala mu je u borbi sa Carigradom, udostojio se i mojoj malenkosti i naložio da se pokaldrmi prostor ispod mene, i udesi za sjedenje monaha i namjernika. Od tada je i kralj češće odmarao pod mojim skutima, rvao sa jastukom ispod glave, i mislima između njih. Ovdje je donio mnoge odluke, i onu o osnivanju Patrijaršije, koju će osporavati vaseljenski presto. Po ustoličavanju prvoga srpskog patrijarha, Joanikija, NJegova Svetost će u hladovini moje krošnje uobičavati svečano zakusenije, a taj običaj će slijediti i svi budući patrijarsi. Od tada, uz skupinu crkava, riznice, konaka, zaštitnih zidova i vodenica, i mene počeše ubrajati u zametljiv dio patrijaršije. Iguman zajazi Bistricu, iskopa i pokaldrmi kanal kroz manastirski metoh, pa vodu dovede i do mojih hranilica, učini me stalno sitim, pa se raskrošnjih u najizdašniji hladovik.
U naponu snage, i moje i Stefan Dušanove, mene će ošinuti bič nebeski, biće to stroga ali i pravedna kazna NJegova. Taj moj jaki savremnik, Nemanjić, drznuo se da učini što do tada nije ni jedan rab Božiji. – Ženskom nogom opoganio je zemlju Svete Gore. Silni!? Kraljicu Jelenu, da zavara Gospoda, dao je donijeti na zlatnoj nosiljci. Nije došla ona, htio bi da prevari grešnik. Kazna grunu u mene, dud, da svjedočim zlodjelu cara Dušana Silnog. Grom je otkrčio moju najveću granu, još je i prelomio po sredini, prelom poboo u zemlju, i dopustio da u prelomu zažilim i ozelenim, i na osobit način ispaštam i svjedočim.
Iako dvostablo ubogaljen, dvije-tri decenije živjeh u milosti i dobroti NJegovoj. Podario mi je razgovor sa najboljim umjetnicima, koji su mudrim umovima i vještim rukama izdizali u svjetlosne domete Patrijaršiju, a ona oslikavala moć Svetosavlja i države Nemanjića. I taman kad zaliječih ranu golemu, sručiše se jauci sa Kosova. Nova pravedna kazna NJegova, zbog izdaje gospodara Vuka. Prelomljena grana je u stablo stasala i široko raspojasala, a onda je u njegovu najveću granu nova munja grunula, otkrčila je, prelomila i, baš kao i prvi put, i nju u zemlju pobola. Da opomena bude zrelija, kad i mene, i Patrijaršija je bičem ošinuta.
Ni živ ni mrtav, desetinama godina sam trostablo čamio, a Patrijaršija se i do smrti razboljela, središte crkveno gubila, i poraženo ga ohridskoj arhiepiskopiji ustupila. O, Svemogući, zaustavi se! Ali ne!?
U vrelinu i znojnu tišinu ilindanskog ognja grunuše galame azijatskih topota i psovki. Usred snoviđeno živopisane priprate, između crvenomermerne Krstionice i bjelomramornog Prestolja, ukopiti se konjanik strelovite brade i širokog turbana. Zaslijepi od svjetlosti razastrte kulture, prožmiri čudesa Bogorodice Mlekopitateljnice, brižne majke koja doji čedo svoje. Ipak, sjaj evropske kulture je samo na tren pokolebao pljačkaša pašu. Sa ruljom je postupio po varvarskom nagonu, orobio je dragocjenosti, iskopitao svetinje i zadimio krovove. O, Gospode, spomeni nas se! Ali ne!?
Skoro tri stoljeća sam presahnjivao, poboljevao od rana potlačenih jauka i patrijaršijske tišine. Obrušavanja crkava, konaka, riznice i vodenica su me ispamećivala. Kao ubogaljena starica raspletenih sijedih vlasi, u osami nijeme klisure, tronogo odbrojavao sam dane i sasušivao po jednu mladicu iza svakog pada crijepa sa svetinja srpskih. Spomeni nas se Svemogući!
Objavi se milost NJegova, u gospodnjoj hiljadu petsto šesdeset i petoj godini. Skupinu crkava uogrnu svjetlosno runo. Iz njega izroni svetački lik patrijarha Makarija, koji će mudrošću i voljom, u usnulu ruševinu, još jednom, udahnuti jaku srpsku crkvenu organizaciju. Opet ozari moja duša i poče ugošćavati velikodostojnike, crkvene, državne i umjetničke. Raspjevaše alatke neimara, razigraše boje i kistovi, zasijaše stari i novi živopisi. U pripratu se useliše likovi monaha, novi balkanski pustinjaci, Petar Koriški, Prohor Pčinjski, Jovan Rilski, Joakim Sarandaporski, Gavrilo Lesnovski i Joanikije Devički. Veličinu srpske crkve će dokazivati likovi patrijarha i loza Nemanjića, a pečatiće je i do tada neviđen zidni kalendar sa tristo šesdeset i pet likova, scena za svaki dan u godini. I sedam vaseljenskih Sabora, i Sabor Simeona Srpskog... U Pećku patrijaršiju, sa svih srpskih strana, hitaju darodavci i umjetnici da dopunjuju crkveni sjaj i njenu riznicu. Duša je zacijelila, smijalice raspojasale, grane zalahorile, listovi zamesnatili, plodovi izdašno zametnuli i raspjevali. Opet sam onaj stari skut okupljanja. Niko mi nije dostižan, počeh se plašiti sreće. Podrži Gopode! Ali ne!?
Grom iz vedra neba se opet zbio, i još jednom moje najjače čedo ranio – Austro-turski rat najavio. Panično se riznica prenosi u kubet manastira Gračanice, ali ga Turci dosežu i na devet konja odvlače u nehrišćanstvo. Patrijarh Arsenije Treći spašava glavu u Mađarskoj, a pećki paša Mahmud Begović pljačka i razara Svetosavlje. Spomeni nas se Gospode! Ali ne!?
Pola vijeka mori me patrijaršijska gluvoća. Pomozi nam Gospode!
Ozlati kotlina i još jednoga jutra, u nju ujaha svetački lik patrijarha Mojsija. Uz žestok napor uspijeva otkupiti otetu zemlju, sačiniti ogradni zid, a onda krenu u živopisaniju ikonostasa i zidova crkve svetih Apostola. Podrži Svemogući! I još jednom ne!?
I ne zacijelih čestito, grom me šinu i četvrti put. Opet prokleti Austro-turski rat, još jedan patrijarh, Arsenije Četvrti, bježi glavom u tuđu tišinu, prikupio što se dalo ponijeti do Sremskih Karlovaca.
Petonogi sam dud i ulazim u vijek i po dugačku tamu i stravu tišina. Slušam samo riku ožalošćene rijeke Bistrice. Spomeni nas se Gospode!
Opet Bog posla svjetlost runa svojega, i u njemu Karađorđa i popa Simeuna sa sinom Aleksijem, da svjetlost razastru po Srpstvu svekolikom.
Ne da mi se. Tek što šestom stablu udjenuh dušu, šejtan istrese bosanskoga Arslan pašu, da počisti i okrajke srpskog sjaja, ali i da mene dokrajči, zatre stražara i svjedoka klice Svetosavlja.
Sedmonog, dva vijeka, uz bolnu riku Bistrice, sporo i neprebolno, svjedočim srpskim stradanijama i obnoviteljstvima. Uz mene je i posestrima vinova loza, koju je sa moštima, iz groba oca svojega, svetog Simeona, iz svetogorskog manastira Hilandar donio i zasadio Sveti Sava. U iščekivanju neke nove slave Nemanjića, loza zgrčeno čami i nepokolebljivo nada uspinjuću svom. Podupirem je u nadi sazdanoj od beznađa.
Presušila je volja da tješim sebe i zgrčenu lozu. Nemam snage da rađam plodove.
Strašna istino!?
Zapadna necivilizacija otkoričila je srednjevjekovni mač, na mene huška islam, nalukavštila kako da obori stražara i svjedoka Svetosavlja.
Gdje su Srbi?!
Oprostite na malodušnosti osamstogodišnjeg starca.
Umoran sam i spremam se na počinak.
Dozrelo je vrijeme za novog Sadioca.
Ukaži nam se!
Nema ga ni na pomolu!
Spomeni nas se Gospode!
Podari nam ga prije kraja.
DA NIJE BILO RATA
Godinama dolazim u gradski park, u njemu se najbolje odmaram, uz zelenilo i hladovike, ali i zdrave ljude. Park ima jedno igrališe za bezbol i dva za tenis, oko kojih je stalno razdragana mladost, a na suprotnoj strani je kutak, gdje se okupljaju djeca, mladi roditelji i bake i deke. Jednog dana pojavio se i jedan stariji bračni par, koji će sljedećih dana redovno navraćati sa dvoje male djece, meni su ti ljudi bili neobični, i neću prestajati da se raspitujem o njima.
Kad bi se djeca zaigrala, to dvoje ljudi, sa granice šeste i sedme decenije života, pretakalo je tuge, povjerljivo pričali su, on je govorio duže, glasnije i napasnije, a ona tiha tek stasala bakica, plakala je, plakala... Koliko je on bio uvjerljiv govorom i ona je prigušivanim plačom. Ništa tako snažno ne preslikava tugu kao plač kome nije dato da se objavi. To dvoje ljudi bilo je tužno, u bukvalnom smislu riječi i pojma koji predstavlja.
U parku je bivalo i druge djece i drugih starih, i svi smo povremeno nalazili se i pričali, i svi znali sve o svima, osim o njima, i onda smo svi željeli da ih upoznamo. I kako smo željeli više saznavali smo sve manje. Oni ne znaju engleski jezik, osjećali su se odbačenim i tako se ponašali, bilo je moje prvo, ono početno mišljenje. A izgleda da sam se prevario, oni su bili dovoljni sami sebi, sjedili su uvijek oslonjeni jedno uz drugo, pričali potiho i saslušavali se s pažnjom. Bilo je neke uzvišene ljubavi u toj tek zametnutoj starosti. Ko su, odakle su, zašto su tu, i zašto su tako tužni?
Gospođa i Gospodin su, za američke parkovske prilike i navike, svaki put bili otmeno obučeni, on izbrijan i skoro svaki put sa drugom kravatom, a ona skladnom i savršeno čistom odjećom i nenametljivom šminkom. Dani su proticali, oni su bili jednako tužni.
Koji mjesec kasnije, u parku, zatekao sam jednu ženu u živahnom razgovoru s njima. Kad je ona pošla da pomogne djetetu oko igračke pošao sam i ja, susreli smo se i ispričala mi je:
– Spadali su u onaj malobrojni dio građana koje smo poznavali svi. Redovno su izlazili iz kuće u predvečernju šetnju, i upućivali se gotovo uvijek istim ulicama lijeve obale Neretve, na desnu prelazili su preko Starog mosta i nastavljali povratno. Gospođa je bila od onih gradskih ljepotica koje su se sramile kad bi ko pred njom spomenuo žensku ljepotu, jer ona, ta ljepota, kao da se podrazumijevala, kao da je zračila iz pozadine i opčinjala iz potaje. Uvijek je Gospodina držala ispod ruke i govorila blago, više gledajući u njegove oči nego na sve drugo zajedno. Obdarena skladnom vitkošću tijela, koje je počivalo na snažnim i posve pravilnim nogama, a završavalo sa ljepuškastom glavom i podužom kosom sa spoljnim povijutcima, Gospođa je bila darovita i u izboru odjeće, pa je njena opšta pojava bila veoma privlačna i u odnosima prijatna. Shvatali smo je kao jednu od vrijednosti grada. Gospodin se isticao drugim kvalitetima, u gradu je bio poznat kao uspješan stručnjak i privrednik. NJega su poslovni ljudi zaustavljali i na ulicama, da bi se raspitali, posavjetovali, dogovorili sastanak..., a on je sve to, uz osmijehe i šale, rješavao i shvatao kao da je i to sastavni dio života u našem gradu. Gospođa i Gospodin bili su uzoran bračni par moje generacije, i željeli smo da ih oponašamo – žena je završila kazivanje o njima.
I prvu sljedeću ženu, koju sam vidio u razgovoru s njima, uspjeću da pozdravim i privolim na razgovor. Ispričala mi je:
– Gospođa je uspješno vodila svoju Agenciju, koja se bavila vođenjem poslovnih knjiga, a Gospodin je pored svog privatnog biznisa bio direktor velike državne firme, sa više hiljada namještenika, tako da su svoje materijalne prilike poodavno dobro postavili. Pored kuće u gradu, u kojoj su stanovali, gotovo polovinu vremena provodili su u menšenu nedaleko od grada, gdje je priroda veoma izdašna, gdje teku rijeke Neretva, Buna i Bunica, gdje pjevaju slavuji, i gdje su ih razbuđivali nezaobilazni cvrkuti vrabaca. Uz pitominu zelenila, povrća i svakojakog voća, zametnutog toplotom juga, pored bazena sa toplom vodom, Gospođa i Gospodin umjeli su da sjede i sjede, srču kafu, pijuckaju i mezetluče, čitaju knjige i slušaju poluglasne muzičke numere. Umjeli su da uživaju u bogatstvu, koje su dugo, marljivo i strpljivo gradili. Iz njih je zračilo zadovoljstvo životom koji su živili, oni su bili sretni ljudi – ispričala mi je ta druga žena.
Još jednom, u istom parku, susrešću onu prvu ženu, opet ću joj prići, a ona će mi ispričati:
– Gospođu i Gospodina poznajem tridesetak godina. Moja djeca su istog uzrasta kao i njihova, zajedno su išli u škole i družili se, pa sam bila u prilici da njihovu porodicu upoznam sa svih strana. Kao i kod roditelja, ima u toj djeci nešto što plijeni vršnjake, prosto uvijek bili su okruženi društvom, i u njemu uživali bez ograda. Ta djeca su slijedili roditeljske zamisli, sin, najstarije dijete, već je uspješno vodio svoj biznis sa auto dijelovima, i najavljivao uspješnu karijeru. Starija kćerka je upravo završila univerzitet, u rekordnom roku, i spremala se da otpočne sa karijerom ekonomiste. Najmlađa je još lebdila na krilima ludih godina prvoga razreda srednje škole, ali je odličnim učenjem i umiljatim vladanjem, u porodični život unosila svježinu još nerascvjetale mladosti. Bilo je zadovoljstvo poznavati i povremeno se družiti sa toplom porodicom Gospođe i Gospodina – završila je njihova poznanica.
Jedan drugi gospodin, koji je u mladosti bio njihov prijatelj, doznao je da su oni ovdje i da su posjetioci parka, pa je došao da ih vidi. Dugo su se grlili. I njega sam uspio čuti:
– Zadnji put sam ih vidio na svadbi, kada im se udavala starija kćerka. Tu sliku nosio sam sve do ovoga susreta. Nigdje na jednom mjestu nisam vidio toliko ljepote, mladosti i skladnosti, bogatstva i skromnosti, kao na toj svadbi, u La Miražu, najčuvenijem ugostiteljskom hramu. Ne znam šta je bilo ljepše od ljepšega, toalete birane po evropskim metropolama, muzičke čarolije nenadmašnog Neđe Andrića, gastronomske vještine mostarskih kuvara, pjesme i igre...?! Tek kasnije shvatiću, i godinama prisjećati se, tamo je bio izljev roditeljske sreće, Gospođe i Gospodina, koja se objavljivala na neobično uvjerljiv način, nametno, kao da su naslućivali da će iza te večeri doći do pomora srećnih, činili su sve da na svjetlost mladosti iznesu svu svoju dragost. Sliku Gospođe i Gospodina iz te večeri nosio sam sve do sada, pjevali su i plesali kao da su otimali od budućnosti, nametalo mi se to poređenje, prosto plamtili su na nekom svom žaru.
Već sjutri dana iza ovoga gospodina , u parku i po drugi put pojaviće se ona druga gospođa, ovoga puta ona je prišla meni i raspričala se:
– Bio je četvrti sat iza ponoći kada me je razbudila stravična eksplozija. Na jedanaestom spratu moga stana nije bilo ni jednog zdravog prozora, pomislila sam da je grad potpuno srušen. Strčala sam u namjeri da bježim što dalje od građevina i mogućeg obrušavanja, ali zaustavila sam se pred zgradom, tu sam zatekla desetine naprasno istrčalih komšija, i svi su gledali u pravcu stana ispod koga je eksplodirala ta strašna naprava. A kad su se iz ruševine pojavili Gospođa i Gospodin, izobličeni od ljudske pakosti, iza mene začule su se riječi: "Ovako izgleda rat." Prvi put počela sam da shvatam upozorenja i zabrinutost nekih ljudi, koji su govorili o mogućem ratu.
NJihov prijatelj će nekoliko dana dolaziti sa njima u park, još jednom govorio sam sa njim, ispričaće:
– U izbjeglištvu sam bauljao ulicama tuđeg i hladnog grada, zaboravio sam i kako se pozdravljaju poznanici, i onda jednog dana prilazio mi je bračni par, javljao se prijateljski, trebalo mi je vremena da shvatim da su u likovima aveti Gospođa i Gospodin. Odjeća u kojoj su naprasno izbjegli dotrajavala je, veoma su omršali i zastarili, izgledom su prosto plašili. Bili su beskućnici najnižega roda, kao i ja, gladni i žedni, goli i bosi, i što im je najteže padalo: "Teško je bez krova nad glavom". Jedino što je do kraja ličilo na njih, išli su sa puno dostojanstva, ona držeći ga ispod ruke, šaputali su i pogledivali se, kao da su bili dovoljni sami sebi, nisu se obzirali na ostatak svijeta. Gospodin je pod miškom nosio polovinu crnog hljeba, pa na moje pitanje gdje su, šta su, gdje će..., pokazao mi je hljeb i dodao drhtavim glasom: "Ovo je sve što imam od pokretne i nepokretne imovine..." pričao je njihov prijatelj.
Kao da sam uhodio ovo dvoje ljudi, svaki dan sam ih posmatrao i razmišljao o ljudskim sudbinama. Jednog dana uz park zaustaviće se skupocjen automobil, izišla je ekstravagantna gospođa i prišla starcima. Odvezla ih je. Doznaću kasnije, došla je po njih i odvezla ih da kod nje rade, da očiste kuću. Došla je još jednom po njih, i tom prilikom uspio sam da popričam sa njom, ispričala je:
– Rekli su mi da bi trebalo pomoći dvoje starih ljudi iz Starog kraja, pa čim sam bila u prilici, pozvala sam Gospođu i Gospodina i ponudila im da očiste jedan apartman, koji je iseljen i bio najprljaviji od svih koje sam imala zadnjih godina. Nevješti tom poslu, kao da čiste svoj stan u koji će tek da usele, čišćenju prišli su preozbiljno i preodgovorno, naivno trošeći vrijeme i rad i tamo gdje nije bilo nužno, pa su zarade od tog posla bile simbolične. Pozivala sam ih i kasnije i bila u kontaktu sa njima. Prali su sudove po restoranima, a onda se on zaposlio kao čistač. "Premnogo radi, nije to za njegove godine i njegovu kičmu", žalila mi se njegova supruga i dodavala: "Između ostalog, čisti čak trideset i šest klozet šolja".
Prošle su četiri godine od kako sam susreo Gospođu i Gospodina, a već dvije kako su prestali da dolaze u park, kako ih nisam vidio, i bio sam ih gotovo i zaboravio. A onda, iz NJujorka pozvao me prijatelj, koji je do koji dan trebao da doseli u Kaliforniju, i zamolio me da pođem u Pasadenu, 335 South El Molino Ave, corner njith Del Mar drive, i pogledam apartman koji se rentao, te da ga rezervišem za njega, ako se dopadne meni, kako je naglasio.
Spoljni izgled zgrade, sa 32 velika stana, u centru najbolje američke erije, govorila je koliko o bogatstvu vlasnika toliko i o dobrom menadžeru, koji je zgradu održavao na visokom stepenu tehničkih i estetskih zahtjeva. Sa ulaznih vrata pozvonio sam i ubrzo javio mi se glas menadžera, koji je pritisnuo dugme za otvaranje vrata, te me pozvao da krenem prema bazenu, gdje se zatekao sa djecom i ne može da se udalji, kako je rekao dok se izvinjavao.
U i oko bazena sa toplom vodom, igralo se, čavrljalo i dovikivalo četvoro bezazlene dječice, starosti tri do sedam godina, i na moje veliko iznenađenje, pod jednim hladovikom sjedili su Gospođa i Gospodin, čitali novine, slušali tihu muziku i nadzirili djecu. Samo sam u prvi mah dvoumio njihove likove, ipak želio sam da provjerim, upitao sam:
– Da li ste vi, prije četiri godine..?
– Da, u parku... – dočeka Gospodin i ne sačekavši da dovršim pitanje.
– Imali ste težak život, izgubili ste...
– Ja sam bogat čovjek! – iznenadi me Gospodin.
– Bogat!? – kazah začudno.
– Da, ja i moja supruga smo najbogatiji ljudi... – nastavio je sa priučenim engleskim jezikom.
– Poznato mi je koliko ste izgubili zbog rata... – kazah, dajući mu na znanje da o njima znam više nego može i da pretpostavi.
– Izgubili smo, to znate, ali vi ne znate koliko smo ratom dobili! – iznenadi Gospođa, koja je slušala naš razgovor, i evo uključuje se.
– Dobili!? – istinski se začudih, jer sam znao da nemaju nigdje ništa, osim ovo što je on menadžer zgrade, pa ima besplatan stan i neku skromnu platicu od koje jedva ako i mogu da prežive.
– Mi smo bogati na svoj način – nastavi Gospodin: – Živimo u najljepšoj i najskupljoj eriji na globu, živimo najvišim standardima, i ono što je naročito bogatstvo, usrećujemo se sa četvoro dragih unučića...
– Da, to je istina... – sa pola svjesnosti izleti iz mene.
– Da nije bilo rata, ne bi dopali ove sreće i bogatstva! – kaza Gospođa, pa poskoči da obriše jedno od unučadi, koje ju je glasno dozivalo.
Da nije bilo rata!? Da nije bilo rata... O ovoj rečenici Gospođe razmišljao sam dugo nakon što sam obavio poslovan razgovor i napustio zgradu. Nisam naročito srećan i zadovoljan čovjek, ovaj razgovor, i naročito ova rečenica, je još jedan povod da se zapitam: Šta je potrebno da čovjek ima, da bi bio zadovoljan i srećan?
Našao sam odgovor, smirio sam se, konačno i ja postao sam zadovoljan i srećan. Da bi se dokučila sreća, prvo treba postati gospodin(đa). Tome su me naučili najsrećniji i najzadovoljniji ljudi koje sam ikad sreo, naučili su me Gospođa i Gospodin.
T E N I C A
U zavjetrini jadranskih vjetrova, nalik na demonsku igrariju, udjenut bjelasa se Neum, naseobina u kojoj je više kuća nego stanovnika. Stanovnici su bivši državni i partijski moćnici a sada pogrbljeni umirovljenici. Na ovu obalu izbacio ih je marksistički povodanj i nagradio velelepnim dvorcima, poredanim po hijerahrijama prezidijuma, vlada, centralnih komiteta... Tmurni ljudi malih intelektualnih sposobnosti, prebiraju prošlost u svjetlosnim tišinama. Iz gustine dvoraca, naslonjenih jedni na druge, kričavo dopiru nerazgovjetni glasovi medijskih sprava, koji potiču iz dalekoga Haga. Tamo Evropa, u ovome času, kao zločestu djecu, saslušava šest balkanskih plemenskih vođa, dojučerašnjih sljedbenika baš ovih staraca, a danas njihovih progonitelja.
Bez ljudi ulice su zaposjele tišina i smrad dalekog baruta, a nad rastinjem razigrava jesenja žutica. Šetam ulicom Mimoza. Pješačim u susret čovjeku, nekom, srešću bar jednog, povesti razgovor, omekšati tegobu zlosutnog vakta. Izdašna svjetlost bogougodnom nakanom rasprskava se po gradu, nudi veselost, ali ostaje bez odziva, kao da je banula nad srednjovjekovni tek prekuženi grad. Bez užitka u ljepoti dojmovi su površni. Jedan se izdvojio.
Između načičkanih kuća i asvaltiranih ulica, za oko zape nevelik betoniran prostor, i usko kameno stepenište koje vodi u više kuća. Tijesno svima, bi prva pomisao, i tim veće čuđenje kamenu i smokvi u njemu, koja je pokrila prostor i zapriječila pristup, inače uskim stepenicama. Kao u inat nedobronamjernom okolišju, smokva se razgoropadila pečurkastom krošnjom, i prkosi bogatstvom okovijalih plodova – tenica. Priđoh. Ispod svakog ploda visi po kap medovine, i svaku zaposjela po jedna radilica. Blagodaran pčeliji poj, do ušiju dopire samo on. Smokva podržava vrijednice, pridodaje med i smije sa po jednom smijalicom iz svakog ploda. Poj pogasi vijesti iz Haga, a krošnja izmami pod skute – sjedoh.
– Zamišljen si!? – prekoran glas doprije iz čvoravog korjena.
– Da, razmišljam o Hagu... strah me rata... – iznenadih se svom glasu, ali nastavih svjesno: – Kakve si ti sve nevolje otrpjela, mogu samo pretpostaviti – kazah gledajući starački izborano deblo, koje me potsjetilo na lica mnogih staraca iza Drugog rata: – Koliko li je tebe sjekira sjeklo, noga gazilo, koza brstilo, točkova povalilo, ubijalo dinamita, trovalo deterdženata... koliko si ratova ti prenijela preko glave, ali ti stameno vijoriš i rađaš – kazah pa zagledah u pukotinu kamena živca, čudesan smokvlji toprak.
– Čovječe! – učini mi se da zamrmori pridavljen korjen. – Malodušan si sa beznadnim mislima okrenutim u pravcu Haga, središtu Novog svjetskog poretka. Strah te rata, krvi, smrti... – kaza pa smrknu. Zastenja porođajnim bolom, orosi plodove dodatnim kapljicama medovine, da nahrani pčele, da se može posvetiti samo meni. Nastavi:
– Moj predak je u dubini pukotine ovoga kamena. Iz visine, davno-davno, kanulo je lito vrane, u njemu je bila koštica smokve. Iza toga, u škripu je zakonačila lisica, oneredila se i zavalila košticu. Na izmet će do koji dan nagaziti divokoza i učvrstiti košticu. Ogranu proljeće, izbi klica i bi mladica. Sve joj bi od ruke, vlažna i sunčana godina, te sočno lisičije gnjojivo, pa će zamet ižđikati u mladicu. Tako se odvijalo moje rađanje. Temeljito zažiljena sljedećeg proljeća zapupčaću i stasati za poletan život. A onda će Đavo nanijeti divokozu, crnku, onu istu što mi je ugazom udahnula dušu, te kidisaće za grkljan... Obrsti s mene sva tri listića. Smrtno se razboljeh, ranjenih pluća i otvorenih kaverni.
Grunuše obilne kiše, potekoše potoci, jedan i u pravcu ovoga – moga škripa. Satima je gruvao u nj, smjerao da ga potkopa i izvrne, a kad posusta poraženo preusmjeri i provali na drugu stranu. LJut, osvetnički, kao kobila zadnjim nogama, škrip zasu muljem, da ga ponizi, umrlja mu bjelinu i čistotu obraza. Zamuljivanje pukotine posreći moje rane, zatvori kaverne. O kamen kresnu svjetlosna zraka, ogranu spasitelj sunce i prizva život. Glavobolja me je uporno povlačila u ponor, ali zov svjetlosti bi istrajan, bauljah i kobeljah. Potraja. Zov neba nije posustajao. Prolistah zamuljenim, gotovo presahlim pupoljcima, smogoh snage, iznjedrih zelenilo života, tri poroda, tri mladice. Tada nadoveza vrijeme zimskog smiraja. Šteta. Da potraja duže još tada postala bih drvo.
Na proljeće, puna mi duša, pubertetskom živošću dorastahu moja djeca, silinama zametnuše i svoje porode, desetak novih mladica. Kad dosegoše napone, pred činom dozrijevanja, opet vrag nanese kobnu divokozu. Dovela i troje đavolčića, kozlića, da svoj porod uči na mojoj nejači. Pregrizoše četiri grkljana. Zacviliše moji ptići, dirnuše me duboko do zameta, do klice života. U pregrize sasuh žestok mliječar, moje jedino oružje. Nasjedoše kozlići. Oblizaše mlijeko, opališe jezičiće, zasuziše, zamekaše i razbježaše. Da mi se osveti, divokoza pokida svo lišće, pluća prostrijeli sa svih strana.
Uslijedi još jedna plućna patnja, ali prolistaću i sljedećeg proljeća. Ali nesreća me ne mimoiđe ni dogodine, ni mnogo godina iza nje. Sušice sve napasnije, pa i volja poče malodušiti, život tančati i presušivati. Kad voljom padoh do predaje, baš toga proljeća, ne pojavi se zlokobna divokoza. Skončala ona te zime. Bi to vrijeme moje dvanaeste generacije, koja iskoristi rosno i sunčano proljeće, te ižđika dugačkim mladicama.
Uslijediće vrijeme slobode i blagostanja – godine stablanja. Na tridesettreći porod sručiće se nagomilano zlo. Započeće podrhtavanjem zemlje a završiće zapljuskivanjem morskom vodom. So zatrova zemlju, mene ujede i za žilu u korjenu. Objeljene listove izgrize so, prereza kapilare, a onda poče pržiti žega. Ostah bez i jednog lista, bez pluća i duše – sasušena. Umirah u velikim mukama. Nije lako umrijeti, treba i smrti danak platiti.
Samiranje se razvuklo na godine, sokolila me zemlja, koja je uporno, kap po kap odlijevala sonu otopinu. Godinama bolovah u najvećem poniženju, ni visinu žbunova ne dostizah.
Godine prerastoše u vjekove, kiše napadale i zemlju ispirale i doprale.
Ni sam ne znam kako se moglo dogoditi tako brzo, iza obilnih kiša i sunčanog proljeća, naglo, u meni razbreknu novi život. Porod se razmili, grane buknuše širinom i visinom, izduži i odeblja stablo, postah korjen i stablo sa krošnjom nad krošnjama. Sve godine dok sam žutovao divokozama nisam zapinjao za oči, a kad se razgoropadih, nisu me više mogle dokučiti ni doskokom. Zalijetale su se, sa svih strana uskakale, sve sa manje poleta, pa se predale, priznale poraz i podobrile se, lukavo umilile i ponudile prijateljstvo, koje prihvatih svesrdno.
Sa prijateljima je lakše i tegobe nositi. Krošnjom zaštićujem divokoze od ljetnih žega i jesenjih kiša, a one mene izdašno daruju gnojivom, izvorom zdrave hrane. Život okrenu drugim stazama, sigurnim i sretnim. Počeh se oduševljavati i zabavljati kozlićima, tim vragolasto-dragim stvorenjima, koji iz časa u čas, iz igre u igru, u mene unose nove radosti i prijateljstva, o kojim uskoro postah ovisan. Kad dalje odu u pašu i prikasne, ili i ne dođu na konak, hladovina moje krošnje zjapi, postajem tužan i razdražljiv korjen-starac. Gdje su moji đavolčići, počnem se vrpoljiti i brinuti. Zadovoljstvo je drugima biti od koristi, teško onome koji tu slast nije okušao. Uzvraćali su mi ljubav pri povratku sa paše, javljali iz prvog vidokruga, mekanjem radosno najavljivali.
Sreća će se prekinuti u danu jednog vrelog ljeta. Zli bogovi mrklinom uponoćiše vrelo podne, divokoze se čoporativno u strahu sabraše pod moje skute. O strahu koji ih je skolio, govorila su glasna disanja, dopirala su i do dna moga prizemlja, žalostila me. Zaciktaše munje i gromovi. Uništiše me, stablo pri zemlji prelomiše. Mrtve divokoze! I u moj temelj, kamen živac, grunuše, rascijepiše ga, silina završi u meni.
Opet sušica zajaha, do srca ožalošćen bez prijatelja, ali se ni tad ne predadoh, životu uvijek mora biti nade, u to ne prestajem da vjerujem.
I ovu je nevolju praklica života preživjela, do koju godinu uspravila i novi porod ozelenila. Neke druge koze namjerile, hladovinom krošnje se sladile, gnjojivom me hranile, opet sam sretna smokva-drvo...
I opet gromovi povraćali, potomke kresali, koze usmrćivali, kamen odlamali, ali i polumrtvi životi zaživljavali, dokazivali – neuništivost jakih.
U dobrom zdravlju, divljini i tišini čistog vazduha, nastupi vijek novog stasavanja. Mnoge moje generacije potomaka nisu ni upoznale nevolje, u izobilju su raspojasavale i protezale u plavetnilo neba, u potiljak gledale susjednu draču, grab, smreku, tilovinu... pomalo me i ljutile obiješću.
U takvom stanju me zatekoše ljudi, koji se nenadno naseliše u podbrđu, ispod mene, u pitomini morskog zaliva. Prvi moj dodir s čovjekom bijaše užasan.
– Divlja smokva, valja samo za ognjišta... – umjesto pozdrava kaza prvopristigli.
Sjekirama, poput munja i gromova, okomiše se na moj prvi izdanak – staračko stablo. Od tada više nikad – stoljećima, ne imadoh mira, čim se dokopam stabla dočeka me čovjek i njegopva oštra sjekira.
Tegoban je život pored čovjeka koji poštuje samo zakon oružja.
I panj su vadili.
Zov za životom praklice ipak nisu mogli da satru. I sjekiri bi nedokučiva dubina kamene pukotine. Neuništiv je kamen živac – moja postojbina.
Tek hiljadudevetstotinaosamnaesta generacija oslobodi se tog zlodjelnika. Kaznili ga bogovi, pomorili španjolskom bolešću. Dvadesetak sljedećih generacija bijahu plodonosne, pa ponovo razgoropadih. Oporavi se i čovjek, ali me nije dirao. Sijekao je i ložio drugo drvo, kaže, na moju sreću, jači su na ognjištu.
Obijesni ljudi, nakon što su uništili sva prirodna dobra, udariše na sebe, Drugim svjetskim ratom. Zahvatiše i mene, talijanskom bombom po sred kamenog škripa. Rušilaštvo poganije nego ikad prije. Još jednom ciknu moj temelj, rascijepi kamena gromada, ali pukotina osta, čak će postati i djelotvornija, eksplozija je rastresla se u nove pukotine, u nove dotoke, kroz koje ću dodatnim žilicama usisavati životne sokove. Još jednom pokazaće se neuništivost praklice, zažiliće i nastaviti vrstu.
Nesta i zlotvornih ljudi, odselili, seljaci se odazvali industrijalizaciji. Dogodila se još jedna sretna okolnost, čovjek je proglasio kozu za svoga neprijatelja, uništio je, oslobodio me i te napasti.
Konačno i ja – starac-panj dočekao slobodu, živjeću u vječitom zagrljaju primorske vlage i svjetlosti juga, sretno ću provesti starost.
Vrhovnici, iz dalekog Sarajeva grada, natrapaše na moje brdo, prisvojiše ga i odabraše za provod. Grunuše mašinerijama i novcem. Rasturaju sve pred sobom, kamen u utrobi brda, rastinje, zvijeri, ptice... drvo u korjenu. Počeše nicati zamkovi i crno-smolasti drumovi, na kojima ne može preživjeti ni pirevina. Dopoveza me se neviđena guja – ubojita motorna testera. Preko mene namjeriše put, utabanaše, zatim preliše betonom i asvaltom. Potom mi o grbaču osloniše i teško stepenište. Sa svih strana me skolili – ranu do rane otvorili.
Praklica i ovo preživi, i stasah još jednom. Kako se u dalekom Sarajevu mijenjala vlada i ovdje kuće podizale, tako sam i ja bivala sasijecana, ali i svaki put sam prezdravljivala. Svakog proljeća vikendaši makazama ranjavaju grla mojih čeda. Život uvijek ima šansu, ne odustajem od borbe za nj, i dalje vjerujem u ižđikavanje. Jedne godine vlasnik prikasnio, već moj porod mladicom visoko se bio zaviorio – vlasnika iznenadio. Dozva komšiju. Slušam glas i škljocanje čovjeka i makaza.
– Šteta je kidati ovako dobru mladicu – kaza domaćin.
– Šta će ti divlja smokva? – uzvratio je komšija.
– Nakalemimo je kad je ovako uporna. Nagradimo je za neviđenu upornost. Desetak godina je sasijecam, siječem čak i u kamenoj pukotini, a vidi je koliko je uzrasla samo ove godine... – kao da nije čovjekove sorte, moj domaćin imađaše dušu.
– Zar se može kalemiti smokva? – začudi se komšija.
– Može, nakalemiću je na tenicu, sortnu tenicu... – i tako škljocnuše makaze zadnji put. Rana nije bolna, zatvori je pupoljak rođake tenice. Prinesoše mi bogate ponude, đubrivo, vodu i sunce. Oporavih se već u nekolika dana, zaveslah novim nagonom u životna prostranstva.
Najsretnija sam smokva, bogatstvom mojih plodova nahranjujem ljude, pčele i ptice. Sretna sam i nikad nisam sama. Po razbuđivanju jutra i zalasku sunca, ispod mene se okupljaju ptice, pčele i ljudi. Komšije kahvenišu i uživaju pod okriljem mojih skuta – kaza panj smokve i neočekivano zanijemi. Presjekao ga je prejak miris kahve.
I ovoga jutra, upravo sada, ljudi se okupljaju pod smokvu, jer je vrijeme od jutarnjeg kafenisanja. U dolasku svaki je presavio po granu i ubrao po tenicu. Iz dubokih misli prenuli su me i ovovremenili. Poremetili su i roj pčela, koji se sa ovješenim kesicama podiže u oblačić povrh krošnje-kupole. Podigoh se i ja, ubrah jednu mednu tenicu i odgegah alejom mimoza.
Zasuše me mašinski glasovi. U Hagu govore prvostoličnici; Zagrebčanin o povijesti demokracije i suživota, Beograđanin o budućnosti u prošlosti, Sarajlija o postojanju zemlje Bosne, Titograđanin o junaštvu i čojstvu... Govore i njihovi podanici, svi kroz plač, i svi u strahu od pogibelja. I svi mole – Dogovorite se pa kako bilo.
Odmičem i ogledavam umrtvljen predratni grad, sa mnoštvom mramornih kuća i jednom veselom smokvom tenicom.
Jedino ona nadvisuje tišine, ljude, vrijeme i ratove.
PROFESOR GUTI
Jutros je život supruge profesora Gutija okončan na svirep način. Profesor je uhapšen u poslijepodnevnim časovima. NJihova susjetka, majka dvoipogodišnje djevojčice, privedena je u policijsku stanicu u vrijeme sumraka. Mada su odnosi policajca koji je došao po nju, i isljednika pred kojim sjedi, prema njoj pristojni, ona je zbunjena i zaplašena. Potresena je jutrošnjom tragedijom, ali i zabrinuta za sebe, zamišljajući sijaset optužbi, koje bi mogle da joj se pripišu. Zamoljena je, vrlo učtivim glasom, da govori o profesoru Gutiju. Zašto joj ukazuje takvu pažnju?, zapitala se. Počela je smušeno:
***
Tragedija je meni neobjašnjiva.
Profesor to nije mogao da učini. On ubica!? Bože sačuvaj. Isključeno..!
Gospođa nije mogla podići ruku na sebe. Ne! Ne... to nikako!
LJudi su im naklonjeni. Ni sa kim ne sukobljavaju se, zaista, pretražujem po glavi, nema čovjeka sa kojim su razmjenili ružnu riječ.
Kako se nesreća mogla zbiti? Ne prestajem da se pitam i sama.
Dugo živimo u susjedstvu, od kako znam za sebe, pazimo se kako to umiju samo dobre sestre. Moj muž i ja se osjećamo uz njih kao pored roditelja. Među nama nije bilo ružne pomisli, a kamoli teške riječi, nikad.
Nesreća se dogodila! Tim povodom sam privedena u policiju!? Isleđujete mene?! Zašto?, pitam se. Treba da govorim o profesoru!?
Znam! Čula sam za te priče, počeću s njima. One su izmišljotine. Profesor Guti je privlačan pedesetogodišnjak, svjesna sam te činjenice, ali u našim odnosima su od značaja bile druge vrijednosti; dobrota, maniri, znanja i privrženost susjedima. On osobito voli djecu i ona njega, a našu dvoipogodišnju Mari čak i obožava. A ona, malo zločesto, o njemu je i ovisna.
Gospođa je dobra na posve drugi način. Tiha je i blage naravi. NJihov brak služi za primjer. Satkan je samo od ljubavi i sloge, posve smo to uočili poslije nesreće koja im se dogodila.
On je, kao što je poznato i vama, ugledan profesor i afirmisan istraživač, ali i čovjek dobrog imovnog stanja. Na sve načine nadrastao je sredinu u kojoj živi, ali se trudi da to ne izgleda tako, voli da živi na naš način.
U ovome ratu, prokletom građanskom ratu, ratu mržnje, kako to kaže profesor Guti, pred roditeljskim očima, u dnevnoj sobi, u trenu dok je čitao knjigu, poginuo je njihov devetnaestogodišnji jedinac sin. Ustrijeljen je snajperom. Uslijedila je velika žalost. Patili su dugo. Da je tada jedno od njih nasrnulo na svoj život, ne bih bila iznenađena. Pribojavali smo se toga. Ali ovo sada...?!
NJihovom oporavljanju, po mišljenju mnogih od nas, pomoglo je i rađanje moje male Mari. Silinu ljubavi su sasuli na nju, vjerovatno je to u nekoj vezi sa ljubavlju prema sinu, kojega više ne mogu da obasipaju pažnjama. Nisu se odmicali od nje, podizali su je koliko i ja i moj muž. Gospođa više dok je Mari bila beba, ali od kad se dijete dokopalo nogu, profesor se ne odvaja od nje. Rađanjem djevojčice preporodila se gospođa, a sa profesorom će se to zbiti sledeće godine. Dotada isključivo vezan za kuću, najednom, svaki dan izlazi u šetnju: "Da malu izvede na čist vazduh". On joj kupuje odjeću, najljepšu, dobavljao je čak i iz inostranstva. Uživa u čistoti djevojčice, skladnoj odjeći i čavrljivosti. Šetajući ulicama grada, držeći je za ručicu, ili noseći je u naručju, oni se bučno i dražesno nadglasavaju, a prolaznici se zaustavljaju, osmjehuju, pozdravljaju, a neki i neposredno uključuju u prepirke, koje profesor Guti i djevojčica vode na naivno teatralan način.
Svakom izlasku, u profesorovoj kući, prethodi mala svečanost. On se bavi dugo svojom toaletom, a gospođa odabira košulju i kravatu, dopeglavala ih svaki put, glača cipele, odabira čarape, da ih dovede u sklad sa bojom već izdvojenog, da bi na kraju, kad se on već obukao, pridodala svježe opeglanu maramicu. Pri tom ga, više po navici nego po potrebi, požuruje, ali i zadirkije: "Ajde više, kao da se spremaš za srednjovjekovni dvorski bal".
I da nije riječ o mome djetetu, govorila bih isto, prijatno je susretati ekstravagantnog gospodina ozbiljnih godina u društvu dražesne male brbljivice. Sugrađani su se privikli na njih i počeli ih shvatati kao osobit dio svog grada.
Naravno, kao i sve što u gradu ima nepatvorenu ljepotu, ni ovu nije mogla mimoići malograđanska zloba. "Profesor Guti je otac djevojčice", potekla je ta priča. Ima i drugačijih: "Ostavši bez svoga djeteta, profesor Guti je svu roditeljsku ljubav prenio na djevojčicu iz komšiluka", što je, naravno, jedino istinito.
Roditelji uživaju u dobronamjernosti ljudi prema njihovom djetetu, u mom slučaju je to i više. Da te divne komšije nisu bdjele nad mojim čedom, bila bih u nepremostivim teškoćama. Muž i ja moramo na posao, a kako bi zbrinuli dijete. Gdje? Ko? Po koju cijenu? Uz sve to, nikad ne bi mogli novcem obezbjediti osobu, koja bi sa takvom ljubavlju brinula o djetetu, niti bi ono moglo voljeti koga kao što je privržena njima. Za sve ovo vrijeme, moje dijete nije imalo povišenu temperaturu, a da i ne govorim o kakvoj ozbiljnijoj bolesti. Svakodnevno slušam jadikovke roditelja oko čuvanja djece.
Posebno su roditelji uznemireni nakon pojave ove strašne bolesti, a ja sam mirnija od njih zahvaljujući komšiji profesoru. Već mjesecima gradom hara ta čudovišna bolest – moriteljka djece. Na stotine pomrlih. Strah za djecu dovodi roditelje do ludila. Zdrava djeca a umiru!? Misterija! Grad je u crno zavijen. Svaka nova smrt donese i novo objašnjenje, pretpostavku i obećanje nadležnih, a djeca jednako umiru. Noću!? Zdrava legnu, zdravo zaspu i – ne bude se? Strašno! Epidemija!? Zagađena voda!? Hrana!? Vazduh!? Obdaništa i škole!? Muha!? Roditelji ispamećuju, gube glave, optrčavaju, raspituju, opsjedaju ljekare, učitelje i vjeroučitelje, socijalne radnike, vlast... U ovim neprilikama profesor Guti je kao melem na svježoj rani. Ulijeva povjerenje. Od pojave pomora, on je brigu o Mari preuzeo u potpunosti, on će to lakše i bolje, objašnjava i nadzire sve što je djetetu na dohvat. Kontroliše i sterilizuje hranu i vodu, podvrgava ih naučnoj kontroli, kako se izražava.
Brižna sam majka, pred naletom nemani koja iz naručja majki otima djecu, pa kako da ne cijenim profesora Gutija. "Maloj se to ne može dogoditi, mirno spavaj. Ja ti to garantujem. Ja ću oko nje...", govori. Svake večeri me potjera na spavanje, a on presjedi uz nju. A ona, mala, s vremena na vrijeme, budi se uznemirena teškim snovima, razgledava oko sebe, pogled zaustavlja na njemu, osmijehne mu se i utanja u blagodaran san.
Eto, gospodine isljedniče... Zbunjena sam. Nejasno mi je zašto ću ja ovdje? Potresena sam jutrošnjom tragedijom. Tražite da govorim o profesoru Gutiju...? Ispričala sam ono što mi je u ovoj neprilici palo na um. A o gospođi...!? Sada već pokojnoj Gospođi. Samo najljepše. Mila susjetka, koja je uživala da živi u sjeni svoga muža, "dragog profesora Gutija", kako ga je oslovljavala i ona. Kao da je živila samo da bi udovoljavala njemu, nama je njen život ličio na to, a to je činila sa uspjehom i vidnim zadovoljstvom. Mojoj djevojčici bila je druga majka, pa i to je činila, da ne okaram dušu, ponekad mi se činilo, koliko zbog ljubavi prema djetetu toliko da više usreći svoga profesora Gutija. On je za nju bio i ostao etalon muževnosti i bračnog sadruga.
***
– Rekli ste da je gospodin Guti presjedio mnoge noći u vašem stanu, pored vaše djevojčice – nakon pažljivog slušanja, oglasiće se isljednik, a nakon što je ona klimnula glavom, dodao je: – Mnoge noći presjedili ste zajedno. Zanima me, o čemu ste najčešće razgovarali?
– O ratu – odmah odgovori žena, zamisli se pa nastavi tiše: – O građanskom ratu Lovijanaca i Flatijanaca.
– Konkretnije! – isljednik podiže glas.
– Profesor Guti je često govorio baš o tome, prokletom građanskom ratu, nikad nije propustio da to naglasi. Pri tom je uvijek mislio samo na ono što je taj rat značio za naš grad. Opsjedala ga je naširoko ispoljena mržnja među komšijama, koju nije mogao da objasni. "Vjekovima živimo zajedno, Lovijanci i Flatijanci, duže periode u razumijevanju, toleranciji, pa i ljubavi, a onda, neočekivano i nenajavljeno, kao prirodne nepogode, dogodi se poplava mržnje, koja oskrnavljuje i kamen krajputaš". Taj kamen, bez vrijednosti, odgurnut sa druma, krajputaš, po njegovom shvatanju, bio je On i njegova nesreća, odnosno smrt nedužnog sina.
– Da li je često govorio o sinu? – prekinuo je isljednik.
– Ne! Nikad o sinu nije govorio neposredno. Nije mu spominjao ime, ali je sin uvijek bio u pozadini svake njegove misli i riječi, tako sam ga shvatala i doživljavala.
– Da li gospodin Guti mrzi Flatijance, ubice njegovoga sina? – isljednik je postavio osjetljivo pitanje, budući da je profesor Guti iz plemena Lovijanaca, a njegova supruga iz plemena Flatijanaca. Znajući to, ispitanica se zamislila, pa mjereći težinu svake riječi, počela je s pola glasa:
– Profesor Guti ne može mrziti, pogotovo ne može mrziti čitav narod. On je opsjednut mržnjom kao zlom, jednako u svom kao i u drugim narodima. On to podiže na nivo nauke i naučnog istraživanja. Prisjećam se nekih njegovih misli: "Na našem univerzitetu treba osnovati katedru, predmet koji bi se zvao mržnja... "
– Gdje se, u ovome trenu, nalazi vaša djevojčica? – isljednik je opet postavio neo-čekivano pitanje, ono je majku dodatno uznemirilo.
– Saznavši za nesreću, jutros, muž je odveo djevojčicu kod njegovih roditelja. A, zašto me pitate to, gospodine? – osmjeli se da upita.
– Ne brinite, gospođo – uz blag osmijeh kaza isljednik, uozbilji se i nastavi: – U našu stanicu, redovnom poštom, danas, pristiglo je ovo pismo – potom iz ladice izvuče jedan koverat, iz njega list papira, zagleda se u njega kao da ga vidi prvi put, pa nastavi poluglasom: – Pismo je pisala nesrećnica. Napisala je... – reče i poče da čita:
***
Ja i moj dragi profesor Guti smo sretno živili do rata. Gnušali smo se na priče o mogućnosti rata. Iščuđivali se prvim pojavama mržnje. Mržnja!? Šta je to? Otkuda to u nas? Zašto mrziti? Zar mora baš krv? Mržnja!?
I zavlada mržnja.
Mržnja ubi naše dijete!?
Bez razloga, najave i objašnjenja.
Ubiše ga moji, Flatijanci, jer, valjda, ovo je kuća Lovijanca, što li je u glavama bezumnika. Nasta žalost bez prebola.
A onda mržnja useli i u nas, nasilno, mimo naše volje i moći. Krivi su Oni. Varvari. Oni... naše dijete!?
Mržnja posta nepojašnjen dio nas, nepozvana se ušunjala i ovladala našim mislima. NJom ispunjavasmo besane noći.
Muškarci su slabiji od žena, počela sam to tada da shvatam i strašim zbog suprugovoga stanja, koje je sve uvjerljivijim koracima grabilo ka svijetu podsvjesnih. Osjetivši tu tananu prednost, a u strahu da ću ostati i bez njega, bez divnog supruga, zadnjim snagama obuzdavah svoj bol da bi se posvetila njemu. Pomogla sam da prebrodi krizu. Počeo se vraćati svjesnim mislima i dnevnim poslovima. Oporavljao se, ali..!?
Nesreća se nepovratno uselila u temelje naših bića. To se ne može izmijeniti, mrzićemo dok god budemo udisali ovoplanetarni fluid. Svake noći se u nama rađala nova drama, mi zapravo i nismo spavali, po svu noć – svaku noć, sa sinom smo vodili dijaloge. Kad su noćne drame bivale strašnije, profesor Guti ih je prenosio i u dan. Tada su se u njegovoj glavi rađale čudesne ideje.
Za jednu se dugo vezao, da bi onda ona uvezala njega. Od tada živi uvezano, nisam mogla da ga razdriješim.
Kad mi je postalo jasno da je postao nerazdriješiv, na sve načine pokušala sam sa raščvoravanjem ali nije išlo, naprotiv, čvorovi su pritezali mene. A onda, ne znam kad se to i u meni zbilo, postali smo istomišljenici, pronašli smo izlaz za našu bol. On je to uobličio i za praktičnu upotrbu:
"Kad prođe rat, izumiću specijalan otrov. Ubrizgaću ga u najljepše bonbone. Hodaću gradom, zaustavljaću djecu, milovati ih po kosi i pitati za ime. Djeci sa lovijanskim imenima davaću neotrovne bonbone, a onoj sa flatijanskim imenima davaću otrovne bonbone. Neka i roditelji Flatijanaca spoznaju našu bol..." Ispričao je to jedne večeri, i te noći, prvi put od naše nesreće, spokojno zaspao je.
Po ratu, mjesecima je samovao u univerzitetskoj laboratoriji. Izumio je otrov iz zamisli.
Osveta je počela, potvrdio ju je prvi krik neprijateljeve majke. Taj prvi vapaj sa One strane ozario nas je i spokojno uveo u noć, prvu noć u kojoj smo mogli stati pred sina oduženi. Tako je konačno kamen more počeo da sklizava i sa naših srca.
U početku smo govorili o brojci dvanaest. Kasnije smo mislili da je to dvanaest puta po dvanaest...
Pao je kamen sa srca!?
Tokom višegodišnjeg hrvanja sa kamenom ostala sam bez snage, ne mogu više da se hrvem, a ovih dana mi se nametnuo posve drugačiji kamen, zaziva dvoboj, razdire krikom nevine žrtve, nevine koliko je i moj sin.
Bojim se da se na nevino može sručiti nebeska srdžba, da će ga Svevišnji optužiti za djela koja nije počinio, ili ga čini iz nehata.
Jezu krika prati zastrašujući vapaj odbjegle duše jedne djevojčice iz moga komšiluka.
Ta djevojčica je obdarena da plijeni ljude, naročito djecu, koja joj hrle bilo gdje da se pojavi.
Profesor Guti, njenom pomoći, domamljuje plijen i dijeli bonbone...
