 | Danilo Marić |  |
 | PRIČE NA TEME RATA – 14 priča |  |
RAZLUČIVALI SU NAS
Svako naselje ima svoju osobitost, kao što i svaki čovjek i svaki njegov prst ima neponovljiv otisak, iako se ta osobitost ne vidi čak i dubljim poniranjem. Naseljenici zbog nje vole svoju grudu i nose je u sebi kao dijete toploti majčinog krila. Rodnu grudu vole takvu kakva je, ne žele da je mijenjaju, kao što ne mijenjaju ni svoj ležaj – čovjek se teško navikava na drugi. Ide tako sve do kraja, do umiranja, koje takođe želi da bude u svom mjestu, i u svom krevetu. Na isti način čovjek ne želi ni doseljenika, i ako se već našao tu dugo-dugo biće tuđinac. Pri tom nije važno o kakvom je čovjeku riječ, dobrom ili lošem, razlog je što taj novljanin svojom pojavom, samo po sebi, već mijenja nešto. Ako doseli puno ljudi u kratkom vremenu, mještani se osjećaju nelagodno, ako ih doseli toliko da su u većini, ili ako preuzmu mjesnu vlast, starosjedioci se povlače u svoje domove, da ne svjedoče, a ako potraje oni mijenjaju način života, ogovaraju vlast i predviđaju ružno sjutra. Desi li se to još u nemirno vrijeme, a doseljenici budu okupatorska ispružena ruka, neprihvatanje je opšte i potpuno, mještani se u strahu povlače sa čistine, kao što pred naletom nevremena vrapci bježe pod strehe kuća. Protekne dosta vremena dok se počnu snalaziti i živiti u novim okolnostima, koje više nikad neće biti tople kao prije.
U naš grad banuše tuđi, brojni i opaki, civili i raznobojno uniformisani vojnici. Svrgnuše gradsku upravu pa uspostaviše svoje; njemačku, italijansku, ustašku i civilnu.
U gradu koji nije nikad mnogo držao do vlasti, a nije ni ona sama, na jednom zavladaše četiri vlasti, a svaka je o sebi imala visoko mišljenje, i tako se strogo i ponašala.
Kako su dijelili vlast, samo bog zna, ali se zna da su bili jedinstveni u slamanju nas. Zabraniše okupljanje preko trojice, i izlazak u grad po mračanju. Objaviše da će usmrtiti svakog ko ne bude slušao bilo koju od njih – četiri vlasti.
Kao da pomori kuga, tugovali su sokaci, parkovi, kupališta, sale..., stenjali smo i bljuvali pod tuđom čizmetinom i seljačkim razvratom. Ne mogosmo se snaći, tužili smo iza grilja i kapija.
Nisu se šalile čizme ni razvratnici, počeše ubijati svakog ko se ne povinu koliko kažu. Zna se da mladost ima najpravija leđa, vlast bi da joj lomi kičmu, a kad nije išlo oduzimali su čitave živote, i tako otvorali su rane od mahale do mahale.
Gradskih ožiljaka je sve više, a u svakom je zaklijala mržnja.
Počesmo živiti na nove načine, sokačke, pa mahalske, pa gradske, neki naš život bez uljeza. Počesmo graditi ono što nikad nismo podnosili u gradu, vlast, našu upravu, svi smo uz nju, bićemo to sve do kraja rata, a onda...?
Bio sam među onim najžalosnijim i najneobuzdanijim građanima. Izazivao me je bahat hod smrdljivih čizmetina, koji je nama nametao tapkanje na prstima. Nisam mogao strpljivo čekati predaleko najavljeno vrijeme oglašavanja naše ilegalne vlasti. Iznutra me tjeralo nešto u otpor, akciju, nemirenje.
Kao čobani kad uveče pred torine dotjeraju stoku, počeše i nas razlučivati u tri obora. Četiri vlasti od nas činjaše tri stada u tri tora. Izmijeniše i vjekovne nazive stada. Stado šilježi koje treba posebno paziti nazvaše – hrvatsko, stado za klanje – srpsko, preostalo bravlje cvijeće nazvaše – muslimansko.
Ovakvo poniženje ne otrpje ni jedan mještanin, niko i nikad ne prihvata da je brav. Listom okrenusmo protiv svih kurjaka. Prekipi kad hrvatski tor, u koji smjestiše i mene, proglasiše svojim, slobodnim u svojoj torini. Ponudiše i dio vlasti, ali da budemo i psi tornjaci, da čobanujemo stadima druga dva obora.
Dugo nisu vjerovali da im se to desilo u našem gradu, niko ne prihvati posao psa tornjaka, "slobodna" čobanina – izdajnika.
Dovedoše ih iz okolnih sela, obukoše u ustaške uniforme – crne čobanine, pa ih najedoše, napiše i okitiše kamama i mržnjama. Dadoše im čobansku vlast i nad stadom naše torine.
Najprije počeše razlučivati Srbe, spraćati u stado za klanje, pa izgoniti iz grada – iseljavati.
Procviliše ojađeni sokaci.
Pobuniše se matice, osuše kletve, i Luca i Staka i Fata.
Kao da je neko zašao po selima, da ih počisti od lopuža, neradnika, razbojnika i drugih smrdonja, koji iz daleka vonjaju na goveđu balegu, pa ih ispljuvane izveo iz sela i predao vlastodršcima, a ovi ih doveli na brdo iznad našeg grada, pa im rekli:
– Vaš je. Vaša su i stada i domaćini, i žene, i zlatni zubi njihovi, i radite sve što vam je po volji. Svetite se svima koji neće s vama – nama.
Dočekali da smo sužnji najgore sorte ljudskog roda, hizmićara. Dočekali da čitav grad, do juče prskan svim ugodnim mirisima, vonja samo na balegu.
Počesmo zaudarati i sami.
Ima li veće nesreće kao što je – smrditi sebi od sebe.
Smrdonje počeše naseljavati domove protjeranih.
Teško je gledati kad jaki tuče slabog, a ne možeš pomoći spućenih ruku.
Izbezumljeni žitelji spraćeni u ona dva tora nemoćno su svjedočili genocidu komšija, osjećali se jadno, kao da su i sami u tome učestvovali, jer nisu mogli pomoći koliko je bilo potrebno. U svakog nas se useli nemir od nesigurnosti, najprije Srba koje već iseljavaju i ubijaju, ostalih jer to ne mogu spriječiti, a i njima se već upućuju prijetnje. Komšijski smo otimali osuđene, krili po našim domovima i izvodili u majku šumu, izlagali i svoje živote, i sa njima već počeli plaćati ljudstvo. Jake su četiri vlasti sa brojnim vojnicima i smrdljivim i bezdušnim čobanima, vidilo se to po lokvama krvi naših mještana.
U trećem sokaku od mog stanovao je Spasoje, momčina, ne htjede u tor, pred naletom govedara umače: "Neću u ruke živ". Umače prvi iz grada. "Vratiću se na bijelom konju", ostavio je poruku. Kuću mu naseli ustaška porodica, prva u gradu. Jedina naoružana. Još više utihnu mahala, danima se nije čula krupna riječ, kao što biva u svakoj mahali kad nenadno umre mladost – djevojka ili momak. A on se u inat šepurio, pjevao i bahato hodao, za štucnu zapodjenuo kamu, a za pojas zaprdio pištolj, samokres, kako ga naziva on. Provrijedni se, svake noći Srbin manje a govedar više, sve više crnih uniformi u mahali. Pocrni i mahala na svijetlom jugu, tuga neprebolna.
Spasojev brat Ratko, hrabriji brat, koji je imao kuću do njegove, dijelili su i dvorište i bašču, ne htjede da iseli. Danju se držao kao čovjek, ali je noću, toj zločinačkoj sadruzi, priznavao da je brav, pa je sa dječačićem noćevao u komšije – Hrvata. U Ratku bijahu dvojica, danji i noćni. Danju mu se i ustaša još sklanjao s puta, a noću je to on činio i djetetu. I vuk je žešći u čoporu, pa i Spasojev nasljednik po doseljavanju nekolika čobanina poče da prijeti Ratku.
"Jure, sine moj, žalosno je ono i gledati. Malo mu što je zaposjeo Spasojevu kuću i bašču, eno ga, onaj ustaša, prihvatio i Ratkovu bašču, i nju kopa", brišući suze, riječ po riječ, tiho govorila je moja majka.
"Nenaoružan je", rekoh, kao da sam htio da opravdam i Ratka i sebe.
"Čuvaj se moj sine. Ne može se protiv sile", majka je i u meni osjećala pobunu, i bojala se da se grubo ne upetljam.
"Moći će majko, moći će!", uzvratio sam.
"Čuvaj se. Oni i čekaju nekog Hrvata, da prigovori, da imaju razlog za ubistvo, da zaplaše i našu torinu, da nas ukrcaju u tu hajvansku rulju. Čuvaj se, ne primiči se toj rulji", savjetovala me je majka.
"Satjeraćemo mi njih. Doći će i naše vrijeme", odgovarao sam joj i umirivao.
Izišao sam iz kuće želeći da preduzmem nešto, bez jasnog cilja, hodom izazivao sam ustaške patrole, hodao... Svratih u Mate, pokrenuh i njega, pa odosmo do Mehe.
"Dokle ćemo čekati?!, ljutito počeh.
"Nije vrijeme, slabi smo, nenaoružani", smirivao me je Meho.
"Ne znam na što će ovo izići?", prošapta Mate.
"Ustaša kopa Ratkovu bašču, na njegove i naše oči...?, dodah.
"I onaj što je uselio u Brankovu kuću, jutros zaprijetio Lazaru. Ako ne iseli do nedelje, ubiće ga, i djecu", kaza Meho, odćuta pa doda: "Lazar me pitao za savjet".
"Neka ta dvojica ustaša budu moja brga", dočekah, ni sam ne znam na koju sam mislio akciju, prosto to je izletilo iz mene, moralo se reći. Vidjeh u njihovim očima da rastem, vidjeh kako se zbuniše i zadiviše, pa i sebi postah plast sijena najveći u selu, postah ponosit i odlučan da zaštitim Lazara i Ratka. NJih dvojica se još ne snađoše, a ja ih ubodoh novim iznenađenjem, ni sam ne znam odkud mi nadođe ta ideja:
"Meho! Sjutra pronađi Danila i obavjesti ga o našim akcijama i našem zahtjevu da zakazuje sastanak... I vas dvojica odaberite po jednog od useljenih govedara, pa ih večeras, tačno u osam, isprepadajte. Banite u kuće i kažite: Ako više i jedan ustaša useli u srpsku kuću naše mahale, biće poubijana tvoja čeljad, sva, i ti s njima", još dok su stajali zbunjeni nastavio sam:
"Od desetak doseljenika u našoj mahali, večeras ćemo ih zaplašiti četiri, uplašićemo i ostale, neće se pojačavati ovom brzinom, a okuražićemo i mještane, pokazati da nismo izgubljeni, otvoriti puteve života, nove..."
Kad mlad i zdrav čovjek oćuti nenadne i teške bolove, pa navrati kod ljekara, da zatraži lijek protiv bolova, a od njega sazna da je obolio od neizliječive bolesti, šokira se, pa po gradu zatranda kao muha bez glave, pokušava shvatiti to što mu se dogodilo. Pod dejstvom straha ne zna kud hoda, ne zna da razmišlja, tijesno mu i u njemu i oko njega – odboljeva za životom. Kao da je i meni saopštena takva vijest, i ja sam bespomoćno hodao ucvijeljenim sokacima, smišljao kako da izvršim sebi postavljen neizvršiv zadatak, da isprepadam dvojicu, i po nogama i rukama naoružana bojovnika.
Kako je odmicao dan sve me više hvatala zabrinutost, koja nije davala mislima da iznađu rješenje. Ni jednog trenutka nisam pomislio na odustajanje, želio sam zadatak izvršiti pa makar i život doveo u opasnost. Na to me tjerala neka moja potreba, a i samo obećanje. Tjerale su me i oči zaplašene srpske djece, koja su strašivo pretrčavala sokačiće pitajući zašto i njima nije kao i ostaloj djeci grada. Primicalo se vrijeme mraka, a ja još nisam smislio kako ću to obaviti. Vratih se kući, uzeh nož, zapodjenuh ga za pojas, pa opet iziđoh. Okrenuh u pravcu Lazara, njegovom čudovištu. Nešto mi je govorilo da će lakše biti s njim, valjda što je došao kasnije. Ako je počeo kasnije manje je i popio krvi, manje je krvoločan i iskusan.
Došunjah iz mraka u dvoriše, pa se uvukoh u gustu šipčinu.
Zalupa u prsima, zacvokotaše zubi pred naletom velikog straha.
Začuh ključ u bravi, tri-četiri koraka od mene.
Iziđe žena s kantom, prođe pored mene, da nalije vode na česmi, iza mene, pretpostavih, a kad se začu snažan mlaz u kanti, isukah nož pa se odskocima nađoh u hodniku.
Uočih dvoja vrata, jedna ustakljena, vjerovatno kuhinjska. Iza njih je dopirao jedva čujan razgovor. Oprezno otvorih druga, uđoh u mrak spavaće sobe.
Na bijelom prekrivaču kreveta, toliko sam mogao vidjeti, bijaše nemarno zbačena ustaška uniforma, opasač i futrola za pištolj. Kao da sam dohvatao zmiju, zadrhtah još jednom sa futrolom u ruci. Po težini sam shvatio da je puna, pa je otvorih i izvukoh oružje.
Opet strah ovlada mojim bićem, htjedoh se upitati gdje sam, iz tog me povrati težina metala. Ne znam rukovati sa ovim, ne znam da li je nabijen. Drhtao sam kao vrbova grančica na ljetnjem lahoru. Opet me presiječe. Lupa ulaznih vrata, zabravi ih okret ključa. Opet vrata, kuhinjska, bat teške kante i zatvaranje kuhinjskih vrata.
"Sjedajte da večeramo", jedva do mene dopriješe riječi žene.
Oprezno iziđoh na hodnik. Preobrazih se u uho, koje je čulo samo dodirivanje kašika i tanjira.
Osmjelih se da otključam ulazna vrata, pa ostah iza njih spreman da dam na volju nogama.
Da pobjegnem, bi najbrža misao. Imam pištolj, bogatstvo u ratu, naročito ako za njeg ne znaju mogući neprijatelji. Uđem li, isprepadam li uljeza i razbojnika – otkriću se. Uhvate li me, ikad, ne gine mi smrt. Tim činom postajem zvijer u vrijeme otvorenog lova. Dođe i današnja misao, ako mi ne preduzimamo ništa, oni će činiti šta im dođe do uma. To me progoni danima, ne mogu se pomiriti sa životom izdjeljen na torine, ne mogu i neću, pa makar i poginuo. Mlad sam za umrijeti, rano je, ni dvadeset godina, a i strah me. Ovdje ne mogu poginuti, večeras, ja sam u prednosti, upadam, stajem iznad nenaoružanog čovjeka, u prednosti sam.
A Meho i Mate, kako će oni? Naredio im ja, mogu izginuti, a ja pobjegao od zadatka, sjutra bi prepričavala mahala – osudila bi me.
Nemam izbora.
Upadaj! U kuhinju!
Čini mi se da je trajalo satima, a vjerovatno je bilo gotovo sve za desetak sekundi. Ne sjećam se kako sam uletio, ni šta sam sve rekao, ni kako sam izjurio. Pamtim samo ono što su vidjele oči – slike. Znam da sam spominjao i Lazara, domaćina kuće u kojoj smo.
Petoro čeljadi zabečilo u mene, troje djece i njih dvoje. Poispadale im kašike, on je podigao ruke, za njim žena i djeca.
Došao sam na svoju pamet tek kad sam zakoračio u drugi sokak. zaustavih laganim hodom, svakidašnjim. Malo po malo, u meni je raslo samopouzdanje i zadovoljstvo sobom. Ponosih se sobom pred sobom. Kao što gumica izbriše grešku na crtežu, tako i u meni bi izbrisan strah.
Bez dvoumljenja krenuh u pravcu Spasojeve kuće. Prilazeći uočio sam da je otvoren prozor u spavaćoj sobi. Odlučih da se kroz njega i uvučem i izvučem.
Iz te akcije pamtim sve. Ako ne računam na oprez, bez straha sam upao u kuhinju. Čeljad je taman ustajala iza večere.
"Stoj, ne mrdaj!", podviknuo sam držeći pištolj, nakon što sam uz tresak vrata uskočio među njih.
Bili su preneraženi, dvoje djece, baka, žena i onaj strašni koljač, kako ga je već nazivala mahala. Bio je u uniformi, a pištolj mu je stajao na stolu, na dohvatu. Uzeo sam ga prije nego se on i snašao.
"Uvis ruke!, majku vam ustašku!," dreknuo sam koliko me nosilo grlo. Plašio ih glasom a sebe kuražio.
Valjda pod utiskom te uniforme, zazirao sam od njega, pa sam samo njega i držao na oku i nišanu.
"Ko je danas kopao bašču?", opet podviknuh.
"Ja", odgovori poslušno.
"Čija je bašča?", podviknuh još glasnije.
"Srpska!", odgovori i on glasnije.
"Čija!?", upitah primičući pištolj ka sljepoočnici.
"Negog Ratka", odgovori nakon kratkog premišljanja.
"Zašto si kopao, tuđe?!"
"Da šupnem malo raštike", poče da objašnjava.
"Kome?"
"Sebi".
"U tuđoj bašči?"
"Pa, u srpskoj".
"U tuđoj!?", ponovih.
"Seliće oni, svi", poče da objašnjava.
"Gdje će seliti?", nastavih svoje.
"Tamo, u Srbiju", nastavi i on svoje.
"Zašto će seliti?"
"Pa, svi će seliti. Ovo je naše".
"Čije, vaše?"
"Hrvatsko".
"U ovom gradu nema ništa hrvatsko, niti je bilo ikad, ni srpsko, ni muslimansko. Jeli ti jasno?", još jednom primakoh cijev sljepoočnici.
"Jest".
"Od danas ne smiješ ući ni u Spasojevu ni u Ratkovu bašču, nikad do kraja rata. Je li ti jasno?"
"Jest".
"Uđeš li, ni dijete ti od djeteta neće ostati?! Upamti! To ti kaže Jure, Hrvat našeg grada. Je li ti jasno?"
"Jest".
"Upamti, Jure ti to kaže, Jure!"
Čitavu noć sam proveo smijući se, kao luda, smijao se, smijao sam se sebi. I Meho i Mate su izvršili zadatke. Mahala je u danu saznala za naše akcije, ponosila se njima i kuražila sebe.
"Svojevoljnost nije dozvoljena u našoj organizaciji", umjesto da me pohvali i ohrabri, naružio me je drug Danilo i dodao: "Ovaj put ti je oprošteno, ali u buduće..."
Obavjesti me i da sam postavljen za vođu ilegalne udarne desetine iz moje mahale. Za mene tako je počela oslobodilačka borba.
PUT DO PETOKRAKE
Želja je od onih osobina koja čovjeka ne napušta do smrti. Ona može biti: ručak, putovanje, žena, zdravlje i slične realne želje, ali može biti i bogatstvo, let u carstvo nebesko, novo društveno uređenje, i druge jedva moguće želje. Jedna od neobičnih želja je i crvena petokraka zvijezda, koju želim da nosim na čelu.U smutno ratno vrijeme! Opasna želja – kažnjiva smrću. Ideja se rodila prije rata, a pretpostavlja izumiranje nejednakosti – vlast radničke klase, san svakog ugnjetenog. Zamišljao sam sretnu zemlju boljševika, bez kulaka, zelenaša i fabrikanata. Sva dobra da budu u rukama radnika i seljaka, sretnika vedrih čela koja ukrašavaju crvenim petokrakama i natkriljuju kao krv crvenim zastavama sa – srpom i čekićem. Sjaj crvene zvijezde je želja naše mladosti – ljevičarsko-komunističke. U svakom susretu govorili smo o njoj, prepričavali zamišljani novi život, i borbu koju ćemo morati voditi za nj. Na putu su nam stajali kraljeva sablja, pendrek i fašizam, presijecali su naše snove – i živote, ali nisu mogli smožditi ideju u nama.
Razlila se fašistička jeza i po mostarskim sokacima, oduze nam i ono malo slobode, a želju za crvenom petokrakom zvijezdom nagazila je čizmetinom, pa je usmrćuje gaženjem kao zmiji glavu. Kao i u ljubavi, što je više zabrana i prijetnji, snažnija je i ova želja. U okupiranom Mostaru želja doraste veličinu svetinje – oslobodilački i revolucionarni odred.
U potkrovlju Lučke škole okupilo se dvanaest momaka povezanih – crvenom petokrakom zvijezdom. Topao četrdeset prvi avgustovski celzijus, putem crijepa, zračio je vrelinu na žednu mladost koja nije smjela oglašavati život – promaljati glavu. Čeljad domara Avdalovića, iako punim srcem, nije mogla konspirativno najesti i napiti toliko ljudi, naročito se to osjetilo zadnjih dana, jer niko nije mogao ni pretpostaviti da ćemo čitave dvije sedmice biti sužnji tog smrdljivog golubijeg staništa. Već slijedećeg dana trebali smo se spojiti sa drugim dijelom odreda, s Mazoljičanima. Znali smo da odred broji tridesetak dobrovoljaca, većinom komunista, da je komandant Nenad Vasić, pravnik, rezervni oficir, komunista, dobar poznavalac partizanske tehnike i taktike, čovjek od izuzetnog ugleda. Za ratne zadatke pripremao nas je politički komesar Savo Medan, koji je uživao visok ugled zbog učešća u španskom ratu.
Samo da se dokopamo šume i prišijemo crvene petokrake zvijezde, te da se spojimo sa većim partizanskim jedinicama, samo... I Hitler bi bio mali. Treperili smo od uzbuđenja na domak godinama sanjane želje. Ponosni smo i na činjenicu da smo prva organizovana grupa koju Partija šalje u svoju vojsku.
Nenadna vijest grunu u usijano potkrovlje i sačini mučninu. Najavljen je dolazak drugova, sugrađana, iz desetine koja je samoinicijativno pošla u partizanski odred, pa već u prvim brdima iznad Mostara naišla na – krvav doček. Vijest bi povod da rashladi usijane želje za pokretom, za šumskim životom – zamišljanom slobodom. Izlazak iz grada, sjaj petokrake, oslobodilačko raspoloženje, grupa istomišljenika, oružje... na jednom ne bi ono što smo zamišljali, pomiješa se sa pucnjavom, glađu, izdajnicima, ranama... posta stvarnost – sveta i mučna. Bez glasa, u tjeskobi potkrovlja, razbacani smo na osame. Razmišljamo stvarajući pojedinačne slike skore budućnosti i, izgled razbijenih drugova koji su već trebali doći.
Pojavi se ranjeni Danilo Milićević, prvi ranjenik u budućem ratovanju. Klonu na moje grudi. Blijed kao krpa, krv teče niz potiljak, u mojim očima traži sliku rane, mjeri joj stepen smrtnosti.
– Ranjen sam u glavu – šanu da čujem samo ja, da u očima drugih ne bude kukavica, ali i da mu posvjedočim dubinu povrede.
Na glavi napipah geler. Zadrhta srce i nevješta ruka, zgroziše se, ali smogoh snage i položih bolničarski ispit – odstranih grbav metal iz zdravog i mladog mesa.
Uz Gojka Vukovića i Mujo Pašić bi oličenje predratnog komuniste i robijaša, uzor nepokolebljivog borca za ljudska prava i slobodu. U svakoj prilici približavali smo mu se da nas napaja revolucionarnim duhom koji nas je i ponio u partizanski odred. Doživljavali smo ga kao planinski potok koji se sunovraćivao na sve vrste neprijatelja, mljeo ih u hodu i krčio siguran put u pravcu slobode. Odlučnost tog komuniste, čvrst i siguran pogled u sretnu budućnost, fizička i moralna snaga i nepokolebljivi vođa, na mene su djelovali opčinjavajuće, postao je uzor i garancija naše buduće pobijede. Poznavajući ga samo takvog iznenadih mu se ovom prilikom. I on se pokunjeno uvukao pod vreo crijep. Ozlojeđen je, potišten i umoran, gleda samo preda se. Izgubio je bitku, govorio mu je izraz. Ipak, ne potraja dugo, vratiše mu se boja u lice, odvažnost i smirenost. Okružismo ga kao djeca, ispremiješta poglede pa progovori:
"Drugovi moji! Stalno sam govorio, upozoravao... ali mladost povjeruje tek kad dobije po glavi. Upozoravao sam da će se bitka voditi za seljaka, kasnili smo. Ustaše su stigle prije u muslimanska sela, zavrbovali po nekolika izroda, obukli ih, najeli, naoružali i dali vlast. Za uzvrat će se boriti protiv komunista, da im ne daju pristup selu. Taj ološ djeluje organizovano kao seoska muslimanska milicija. Opasna glupa ništarija koja ubija životinjskim nagonom i zadovoljstvom." Grčevi na Mujinom licu su govorili o jedu koji mu je stješnjavao grudi. Nastavio je:
"Neiskustvo i neozbiljnost, drugovi komunisti!? Dozvolili smo da nas razbije duplo slabiji neprijatelj, pet-šest nadobudnih seljačića. Da nas uhvate na prepad, u usjeku bez odstupnice. Ovoj grupi se to ne smije dogoditi. Sad znamo da svako muslimansko selo ima tu prokletu miliciju, koja će nas napadati sa svog topraka. Na svom pragu je čovjek najjači, to se ne smije izgubiti iz vida. Moramo ih zaobilaziti, po svaku cijenu..."
Mujo nam usadi ozbiljnost situacije koju do tad nismo sagledavali na ovako tvrd način, jer smo mislili da je svuda kao i u Mostaru, mislili da će nas u svakom selu čekati dobrodošlica.
Petnaestak dana smo obarivani u avgustovskom znoju, usmrđivani golubijim užeglim đubretom, napadani glađu, isčekivanjima i nervozom, grupa je bila pri kraju strpljenja, pa oduševljeno primi komandu za pokret. Veselili smo se kao sužanj kad mu skinu okove. Komanda je da se pojedinačno, u okrilju noći, izvučemo iz grada.
Sastasmo se sjutri dan u tek prileglom mraku Gostine šume. Tridesetak momaka je bacalo posljednje poglede na sijalicama probeharani Mostar i, bog zna kakve misli kurlali po mladim glavama. Vadili smo prituljeno oružje, premještali u položaje zgodne za brzu upotrebu. Polovina je imala puške, ostali pištolje i bombe.
"Kucnuo je čas! Ovo je prva organizovana partijska grupa koja iz Mostara polazi u sveti rat, za oslobođenje zemlje i proletersku revoluciju. Budimo ponosni na taj barjak, ali i svijesni da smo samo zametak opšte-narodnog ustanka, koji staje rame uz rame sa nepobjedljivom Crvenom armijom, ustaje na fašističku aždaju..." nadahnuto je govorio Španac, pa riječ dao Vasiću:
"Drugovi borci! Od ovog časa smo organizovana vojska koju vodi vješta ruka i bistar um Komunističke partije. Vojska živi po komandi, izvršenju i strogoj disciplini. U tom komunisti moraju prednjačiti. Jedan za sve – svi za jednog, do zadnjeg zalogaja i daha." Muški glas odlučnog intelektualca, školovanog vojnika i komandanta, bio je vrlo sugestivan i uvjerljiv, baš onakav kakvog svaki vojnik pretpostavlja u svom komandantu. Nastavio je:
"Naš prvi zadatak je da se spojimo sa našim štabom, a veza nas čeka u nevesinjskom selu Bratač. Kao što ste čuli od druga Muje Pašića, moramo zaobići sve te muslimanske milicije, ne smijemo ni na Gnojnice, jer su tamo ustaše već organizovane, pa nam jedino preostaju podveleške vrleti. Među nama su dva brata Vujovića, poznaju put kojim ćemo se noćas probiti do nevesinjskog polja. Ostalo će biti lakše..."
"Hoćemo li prišiti petokrake?" oglasi se uzbuđeni glas Salke Peze, koji je u ruksaku nosio od crvenog fesa izrezane crvene petokrake zvijezde.
"Još ne! U Brataču, tek tamo!" oštro će Vasić.
"Samo da dočekam da zasvjetlucaju na čelu", za sviju uzdahnu Pezo.
Stvorih sliku odreda i boljševičko crvenilo. Uzdisao sam iznad te želje, kao gladan nad tuđim ručkom.
Vujovići su poznavali neke puteve, ali su svi vodili na muslimanske milicije.
Velež Hercegovcu znači najvišu planinu na svijetu, i ništa više. I nama do te noći. S nje je provalija do provalije, u strmim kosama. Neprohodna gola planina. Na rukama i nogama otegla se noćna kolona. Stotinjak metara uzastranu i toliko nizastranu da bi se prepriječila koja desetina metara, iznad budne milicije. Gradska noga mora ono što ne može ni planinska. Iz mostarske vreline u planinsku studen, velika je promjena i napor.
Dan nas zateče u kosi između posljednjeg sela i vrha Veleža, onaj dio planine koji se vidi iz grada. Premalo pređenog krša, dobaciti kamenom do grada, razočarani gunđamo tražeći pogodne škripove – dnevne zaklone.
Kratko smo spavali, razbuđivali su nas avgustovski kamen i žeđ. Vidljivost je neobično dobra, da je u drugoj prilici bio bi snoviđeni vidikovac, s kojga se vidi plavetnilo mora i italijanska obala. Ispod nas se šepure crne uniforme, crveni fesovi i zametnute puščetine – muslimanska milicija. Progmižu usplahirene gušterice, prolete neobične male ptičice, poneki insekt napadne nos, ništa se više ne oglašava u blještavom kamenjaru. Jedne misli njedre čitavu družinu. Ne nalazimo puta, na sve strane jednako je bespuće – goleme kamene grede i gromade na njima. Vujovići se osjećaju krivima, tješimo ih, a Vasić ćuti gnjureći u razlišćenu mapu.
U sumrak krenusmo od provalije na provaliju, uzastranu, ka vrhu. Hrvali smo se sa oštricama kamenja, mislima i strahom od beznadnosti, čitavu noć na putu nekolike stotine metara.
Tišina po usnulim zaklonima dočeka i drugo hladno jutro. Ali ubrzo će pržiti veleški goli kamen i izazivati strašnu žeđ. Ni kapi vode, ni u jednog. Nalazili smo po neku rosnu travčicu, lizali ih. Oštra trava, planinska, reže kao staklo. Bogu dušu – neće je ni on. Dan se otegao – ružan san.
Kao u magnovenju prođe hrvanje i u trećoj noći. Zora razasu tjelesa. Glad, žeđ i umor, iznad svih žeđ, su istine koje nadjačaše revolucionarno ushićenje i sjaj crvenih petokrakih zvijezda. Još juče je počelo, trojica onemoćalih odustali su i vratili se.
Sunce peče svom svojom žestinom u polumrtve revolucionare– žedne. Jedva pomjeramo tijela u hladovini kamenja. Ni jedan ne liči na sebe – ni jedan. Do mene je tijelo u ljudskoj ljušturi, bez lica, na usnama su mu plikovi veličine oraha. Uplašio me – izgled čovjeka.
– Vode, vode...! – tek po glasu shvatih da je Salko Pezo.
Jedino je Nenad Vasić svog lika i jednako – gnjuri u kartu. Pola dana je ostao u tom položaju.
Glad, izmrcvarenost, rane na nogama, posjekotine po rukama i svi drugi jadi zajedno, podnošljiviji su od žeđi. Grupa izluđuje na vreloj kamenoj ozraci. Ni misli nisu svoje, preovlađuju sulude. Ni želje nisu jake, ni oslobodilačke ni revolucionarne, blijede pred jednom – napiti se vode. Pred – napiti se vode, slaba je i Partija i politički komesar i Crvena armija... Misli se otimaju kroz vrbake Bune i Bunice, povijaju nedokučivom gutljaju, nedokučivom, odlaze na česmu na Musali, sjure u vir Neretve... Putuju i do indijanskih plemena i poglavice iz pročitanog romana: "Povratio se da osmotri okolišje, da se osigura... Nabasao na vodu." Ta misao ponuka me na izviđanje koje smo bili zanemarili. Nabasah na snijeg u pećini, fatamorgana – pomislih, pođoh u susret pričini. Dočeka mlaz debljine prsta – toči snijeg. Bacih se ničice, zadojih ga kao majčinu sisu.
"Voda, voda...!" zakliktah.
Bujica nemoćnih, kao da su gubavci, zijevaju i puze u mom pravcu. Jauču, kotrljaju, buncaju, dozivaju, mole: – Vode, vode, vode...!
Hladna tečnost poče da nas uljuđuje. Nađe se šećera, mlijeka u prahu... U vrhu pećine leži svježe odgrižena glava divokoze, sama – orlovska igra.
Vasić se zadnji napio, polako, rashladivši se prethodno. Bodrio je jednog po jednog, prvo one iznemoglije. Lice mu je pred veče odavalo spokojstvo zbog snage, koja nam se povraćala. Okupio nas je:
"Nećemo prema Nevesinju s Veleža. Idemo na suprotnu stranu, našao sam izlaz, na karti", kaza i naredi da se pripremimo za pokret.
Četvrta noć bi jasnija, prelazili smo prostor očito brže i lakše, pa u svitanje zagazismo u šume sela Hrušti i Sopolja, prepoznatih po mapi. Nastavismo i danju u pravcu ta dva sela, uz nužne odmore i pojačan oprez. Vasić nas zaustavi na jednom proplanku, pred veče, uprije prstom prvo u kartu pa preko šume, reče:
"Nasuprot je selo Bijenja. Tamo su muslimani i pravoslavci, dobro se paze, tamo ne može biti muslimanske milicije. Desno je Kifino selo. Ovdje smo sigurniji, uz oprez, možemo dalje."
Čelni smo; Ranko Mihić, Gašo Ilić i ja, gazimo zadnjim snagama. Pomrčina zasjela četvrtu noć, san obhrvava. Kao zvijeri osjetismo kraj šume, po mirisu nadolazećih nevidljivih livada. Zaustavljamo se da sačekamo glavninu. Posjedasmo iz hoda, zatekoh se između njih dvojice. Klize koraci drugova, približavaju se, šaputamo i osluškujemo.
"Blizu smo sela, šta misliš?" obrati mi se Ranko.
"Tu smo. Kako ne pristižu drugovi?" rekoh, ali ne bi odgovora. Osvrnuh se na Ranka, na jednom ne bi ni njega. Pogledah prema Gaši – ni njega.
Nikog, ni šapata, ni koraka. Sam!?
Sam iza sna.
Poskočih, prislonih uho na zemlju – nikog.
Sad sam razgovarao s Rankom, rekoh sebi pa pogledah u zvijezde. NJihov položaj je govorio da sam spavao više sati. Zakleo bih se da smo razgovarali samo prije nekolike sekunde. San je čudna pojava kod iscrpljena čovjeka.
Sam u mraku šume.
Oko tri časa pješačio sam šumarcima, livadama, močvarom, uzjarivao usnule zvijeri, bez mjesečine...
Iznenadi larma – muški govor, metež i svjetiljke.
Legoh u zaklon.
Kako neočekivano nastaše tako i nestaše – govor i svijetla.
Krenuh u pravcu malopređašnjeg života, obazrivo. Zatekoh bjelinu mrtvih i dobro zaključanih domova. Produžih desetak minuta od sela, napipah škrip, prostrijeh ćebe, pištolj podesih za slučaj odbrane – zaspah.
San domami dvije siluete udjenute u hladno praskozorje, uplašiše me zametnutim puščetinama – probudiše. Vidjeh ih i na javi. Šubare bez oznaka. Idu puteljkom na kom ležim, pritegoh oružje, podviknuh:
"Stoj!"
Nastavljali su bez straha, to me zbuni, da li da pucam...?
"Pero! Boga ti, jesi li to ti?" ushićeno će prvi, u tom trenutku nepoznati čovjek.
"Ko si, ti?" uzvratih jednako zbunjen.
"Petar Žerajić, s Rudnika. Zar me nisi poznao? Pobjegao sam u svoje selo, ispred ustaša... Ovo mi je komšija Pero Ajvaz."
Pozvaše u selo. Najedoše me, napiše, obavjestiše o stanju... Upregoše konje u kola, nabaciše sijena, kazaše da se podvučem, pa me voziše dva-tri sata poljem.
"Ovim pravcem ćeš do Kifina sela", na rastanku posavjetova Žerajić, dodavši:" U selo ni za živu glavu, zaobiđi ga sa gornje strane, pa obazrivo pretrči cestu i, eto te u bratačke šume."
Opet me ophrvao ljuti neprijatelj osamljenog ratnika – san. Upeklo podnevno sunce, kidisalo na znojem izmorene očne kapke. Spavam u hodu. Odlučih, u žbun ću, kratko, samo da skinem san s očiju.
Osjetih dah na rastojanju pedlja od nosa. LJudski, prijateljski dah. Nadvirivala se čobanica, provjeravala da li dišem. Položaj sunca je govorio da sam i tu spavao pet-šest sati.
U sumrak izbih na cestu koju pretrčah samo nekoliko trenutaka prije pojave tri kamiona. Čobani pomogoše:
"Cigar ti je duhana do Bratača", kaza.
Nakon ulaska u Velež prvi put misli opet domamiše želju s kojom sam živio godinama, sjaj crvenih petokrakih zvijezda. Dadoše mi dodatnu snagu, svježinu i žudnju, koje su ovih dana bile duboko zamračene. Pričinjavao mi se zdrug Crvene armije i naših partizanskih odreda, sa razvijorenim crvenim barjacima, u kanjonu ogromne rijeke, nezadrživo progoni pomahnitale razbijene fašističke armije. Galopiram na bijelom konju, a put mi osvjetljava blještavi snop svjetlosti crvene zvijezde na čelu. Isplatila se patnja, zaključivao sam galopirajući.
Iz sanjarenja me prenuše laveži pasa ispred prvih bratačkih kuća. Kome se obratiti u selu? Ponirem u sjećanje – ime seljanina koje je Vasić pomenuo kao vezu.
Pero Gušić, kao iz izmaglice izroni iz sjećanja.
"Probiće se Pero, snalažljiv je i hrabar, tvrdio sam", u glavi su ostale riječi Gaše Ilića, koje je izgovarao dok sam prilazio pronađenim drugovima. Zaspao sam čim sam dodirnuo tlo.
Probudiše me tek sjutra pred podne.
Veseli glasovi, živahnost oporavljenih drugova, poticanja vatre i kresanje mesa iznad tek nastavljenog vojničkog kazana, bijahu prijatni prizori za prvo partizansko buđenje. Kao u banjskom parku, sve je odisalo rascvjetalim– crvenim petokrakim zvijezdama.
ČUDOVIŠTE
Probudih se u granisunce.
Ispod prozora baka sa zapodjenutom kuđeljom – prede. Napravila drobu, nada se unuku iza sna. Proviruje. Uto banuše tri čovjeka.
"Kamo dobrojutro", nakon kratkog iznenađenja, presrete ih baka. Sijevnu kama, izgubi se ispod oronule plećke.
"Evo ti dobrojutro".
Umrljan bodež, mlaz štrcnu prema meni, ispriječi se staklo, satvori nezaboravno umjetničko djelo pakla, krvavu sliku – užasa. Odskočih, potrčah nekud, vrata, đavolje cipele, ustuknuh, uokružih sobu, sklupčah se iza bakinog bauna. Prolomi pucanj, otac tupo udari glavom o pod, drugi izvrnu strica, treći majku, tetku, djeda, sekicu. Kame dokusuruju. Rđobetan pod, nakošen, poteče mlaka tečnost, crvena izmaglica, ispod mene lokva – smokri gaće. Srk vazduha presahnu pred majčinom krvlju, glavu naseli roj pčela – uteče um, osta vrtoglavica. Zaostali se osvrnu sa praga; "Osta jedan mali, dokusuri ga", naredi nekom. Taj se poslušno povrati.
Malo je trebalo da ostanem, možda ću i preživjeti, dijete sam, ona ne umiru, to je za ostarjele. Dozivah Boga i svetu Mariju, anđele i četrdeset mučenika; "Bože sveti, sve dušmane smeti", govorim često ponavljane bakine riječi, učim Očenaš. U glavi roji. Iznad mene je crni đavo, prizivam Gospoda, priželjkujem čudo neko, vjerujem u nedužnost, u djetinjstvo, u izbavljenje – život, draži od života.
Škljocnu!
"Nestalo metaka. Je.. pušku". Kundak u zaletu, ne pogodi me, a potrefi u rebra Tomina, mlađeg brata. Mrtav otac tijelom sakrio sinčića, djetinja naivnost, izvirilo po prestanku grmljavine. Kundak nadjača, ne čuh avaza, bodež sa vrha puške, cipela odgurnu, prevrunu, da provjeri kraj tek začetog života.
Oštar glas:
"Izlazi, brže, izgorićeš".
Listovi novina potpaljivali su sirotinjski krov, od mlaćevine. Kao gunjem dim prekri krvave izvore, kidisa i na moju svijest. Koju sudbinu odabrati? Tominu, ili u oganj? Gušenje – um u ognju. Hvatam se za sve gušću tamu iza bauna.
Iz tavana ovjesi se dječije tijelo. Saskoči Pero, stariji brat. Pad ublaži trupilo, nečije. Šapnu: "Gorimo. Otišli su. Prvi ću – u grm. Ako me ne ubiju – istrči i ti".
Razlijeva se oganj pakla. Naćulio, ne bi pucnja – Pero je uspio. Opržih nogu – plamti šlapa. Odlučujem se za trk.
Vrisak, srce zalupa, vrisak – Tomin. Izbezumi me mrtvački zov, odbaci preko topraka. Ugrabi me Pero – sklupča u grm.
Trtnjaju krovovi, peku seosku čeljad – pakao. Bjeličasti dim preslikava krvavo jutarnje nebo.
Oglasi se život, Tomo – puzi plač, uvlači se u grm.
Izboden, herav, krezub, krvav od sebe i nekih. Buktinja – kao zejtin gori krv. Ugasismo Tomu.
"Bježimo, pod košćelu, pa u pećinicu", vukući me šapnu Pero.
"I ja ću brato", zapomaga Tomo.
Ustuknusmo.
"Plačeš, otkriće nas, sve", odbih ga.
Promolih, ni mačeta ni kučeta.
***
Sjedim sa bratom Tomom – pedesetogodišnjaci smo, ćutimo očekujući ponovni susret sa čudovištem. Drhtim u lokvi mrzle roditeljske krvi. Oči u oči sa televizijskim ekranom. Na meni je Tomin pogled.
Sjena Čudovišta opet ispred nas. Seljani u ognju, oči iste, krvoločne: Vuk dlaku mijenja a ćud nikad.
Sijevnu krvav pogled iz Tominih ožiljaka, zabliješti slika, zategnu se sidžim, sjena posrnu – sudariše se pogledi.
Oči u oči – dočekao!
Krvoločna zvjerka je ranjena i uhvaćena.
Ratni zločinac je isporučen i priveden sudiji.
Jednovremeno dovedoše Čudovište i otkači um.
Drugi sam čovjek neki, podjeljena uma, sulud.
Očekujući izručenje snađe me nevolja sa umom – izmoždio.
Um spraćen u šaku lobanje, naširoko bi, do besakraja. Migolji, neumorno se otima, driješi – na um na drum. Kao ždrijebac, neće u brazdu, izoglavi se, ne odaziva ni na zobnicu. Godinama sam sputavao naum, povraćao sa tuđeg zla i dobra, mala i kala, žita i nimeta, komšije i nedovida, okeana i neba. Zločaste naravi, kad ga uhvatim u zijanu, pokunji glavu, poslušno se uvrati, ponizno prizna grijeh, obeća slijepu poslušnost a istovremeno domišlja slijedeći bijeg u zijan, pa već na prvi klanac skrene, utekne, da bi se po uvraćanju opet pokunjio i sam uselio u tjeskobni kavez.
Život je igra odgrađivanja i zagrađivanja ljudskih klanaca.
Jednouman um je provalijski drum. Ni opanak opanku mu nije drug.
***
Naslovna stranica prvostoličnih novina u igri sa povjetarcom, zaplašljiva slika, krvave oči. Čudovište – oči u oči. Probadaju krvoločno, odgurnu me Pero, dograbi ih, zgužva: "Đavolje novine, slika Boga đavola. Ostavili – da ne izgori. Goriće!", progunđa, zaškripi zubima, pa "oči" pritaknu ognju. Povuče me, šapnu na uvo: "Idemo mi, u pećinicu", okrenu se na samrtničića: "Čekaćemo te, pa ćemo na Brijeg, u tetke".
Ispuzasmo.
Tomin plač nije se pomjerao, navikli na nj – stražari za nas. Presuši tek iza podne.
Sumrak, puzali smo uz strminu.
Brijeg nas prihvati.
Još je jedan izbjegao.
Iz mnogoljudnog sela preživjeli smo samo trojica.
Brijeg nije spavao – đavolji strah.
Pred zoru stražari otkriše šunjanje uz strminu. Metež. Združi se čovjek i stijena – zaklon. Dopuzao Tomo. Danima ćemo se pitati, kako je moglo polumrtvo petogodišnje dijete, u mrkloj besputnoj noći, dopuzati do besmrtnosti: Živ ikad, mrtav nikad. Selo je rakijom ispiralo – ubod na ubod. Namečile muve.
Sjutra nisam mogao pogledati u ranjene Tomine oči, ni do mjesec, ni do danas.
Može li čovjek pogledati u prevareno oko – napuštenog brata? Može li i kako?
Muči me savjest, lomili je nevidljivi Tomini pogledi, potresali život, razgrađivali dušu. Kako je tek Čudovištu pred stotinama hiljada Tominih pogleda, pitam se, krza li duša, mori li savjest, čime li je on obmanjuje, prigušuje, može li je obmanuti, obuzdati, u glavu satjerati – umiriti? Ima li melema?
Kajanje!?
To je već ljudski.
***
Zvjerka je privedena.
Davljenik se hvata za slamku. Noseći ljudsku masku Čudovište je u samoćama dodirivalo čovječnost – da li je bar malo ulomilo, savjest uobličilo, oplemenilo dušu, razvilo pamet – koliko se samohrvalo?
Um se raspljesnio na Čudovištu, pita ga o čemu i kako razmišlja, šta sanja ako može zaspati, kako se odupire priviđenjima silovanih, preklanih, samljevenih, rasporenih bremenitih žena iz kojih su vađena nerođena djeca pa bacana uvis i dočekivana na kamu – progone li ga zlodjela? Plaše li ga smrkavanja, boli li ga duša – ima li je? Um se rve, htio bi da dokuči sve to u Čudovištu, opsjeo, oteo – otkačio.
Do ponovnog susreta još nije došlo. Da se sretnu, vide, čuju, um bi se povratio u smiraj, kako kaže. Vjeruje u svoja čula, prepoznao bi kretnju, zbor, pogled – oko. Prije četiri decenije bili su, oči u oči. Očima Čudovišta uprti se um, teško breme ponese, i danas stenje pod njim, a ne umije da se isprti, dok ne naplati dug. Um se rve, htio bi da dokuči sve to u Čudovištu, opsjeo, oteo – otkačio.
Prevrat!
Zalahori gora, plinuše mora, rastrese zemlja, izmoždi narod, smrknu svjetlo, izroni nešto – neviđeno, nečuveno, nerazumno, jednoumno, ljudsko ruho ugrnulo, čudom se čudilo Čudovište.
Um i Čudovište – oči u oči. Djetinji um obajati.
Prituljeno po mraku ušunjalo se u bezazlen narod. Smicalo ga tamom.
Svanu!
LJudi se osvijestiše, na uljeza ustrijemiše, glogov kolac pripraviše.
Prerušeno izmigoljilo, odšunjalo – uteklo u daleki narod neki. Desetljećima se tulilo.
Iščaši ubogaljjeni um, otisnu se po njuhu zvjeri. Tranda u krugu tražeći odgrađeni klanac – ljudski.
***
Zvjerka je dolijala.
– "Ne kajem se, ubijao sam ih po volji Gospoda Boga..." – ovim riječima koljač poče da se brani.
Vuk i jagnje, koljači i klani – istog Boga prizivaju?
Đavo nema savjesti.
Kajanje je za čovjeka.
LJudska savjest može ponijeti samo naramčić grijehova. Bog, ni toliko, jer Čudovište ubija stvorenja koja je On stvorio – udara i na Boga. Na ljudsku kartu ne može – jer je otvorena. Pehlivani sa Božijom, jer On sudi tek "gore". Đavolja rabota – zavarava.
Nesta malog Tome, u trenu prohujaše godine, srastoše i ožiljci, utrnu oganj, doplovi um, smiren, raskomoti se u do maloprije pretijesnoj glavi, svojevoljno leže, utopli postelju, oraspoloži dušu, prenese me u do pola okopan vinograd, privede tek "viđenog" odraslog brata Tomu, koji upravi pogled – oči u oči. Oči bratske su umilne. Osmijehnu se:
– Hajdemo u vinograd, dovršimo kopanje prije kiše. Godinama dumaš, oslobodi se. Shvati već jednom – naše Čudovište je davno uništeno. Bilo – ne ponovilo se.
Jednouman um je provalijski drum.
Ni opanak opanku nije mu drug.
KAD SAM VUKU BIO VUK
Kad je vuk odnio prvu ovcu iz tora osamljenog domaćina, i pričalo se i nije. Kad nesta i jedna s druge strane sela poče se pričati o pojavi vuka. Desetak noćiju za redom nestajala je po ovca, svaki put iz jednog od osamljenih obora. Šteta još uvijek ne bi velika, ali je opominjala i najavljivala veće. Oštećeni domaćini se počeše okupljati i dogovarati hajku. Ostali su otezali. Napadnuti uvedoše noćne straže, svaki pred svojim oborom. Nekoliko dana ne bi štete. U jednoj noći, valjda ražešćen, vuk dođe i pomori pola brava u oboru središnjeg domaćina, i opet odnese samo jednu. Iduće noći ne bi štete, da bi već sljedeće stradalo drugo stado. Uznemiri selo, nasta pometnja, podiže se i malo i veliko – zrela hajka. Šteta se uvećavala, potraja mjesecima, uvijek nepredvidivim redom, i domaćinstva, i noći, i sata – uvijek tamo gdje joj se najmanje nadaše. Zvijerka je krvoločnija što više popije krvi, znaju to seljani, pa ih sve više hvata strah, plaše se da ne posegne i za ljudskom. Djeca već dugo ne smiju noću iz kuće, sad već zaziru i danju, a i odrasli noću. U svim susretima govore o kurjaku, često i samo o njemu, i nesvjesno svoj strah dopunjuju tuđim. Pretjerivanjima o zlu ono postaje više, svaki put za još jedno.
Pometnja čeljadi dosegnu onaj obim kad ljudi prestaju biti ono što jesu, umanjuju vjeru u sigurnost zajedništva, udaljavaju iz njeg postajući usamljeni strijelci – nemoćnici. A kad se dogodilo ono što je moralo jednom, kad je zlotvorska strvina razvaljenih čeljusti ležala u prašini na sred sela, kad su i muhe i mravi postali jači od zulumćara, okupljali su se seljani da, udarcem noge i pljuvanjem, pokažu nadmoć i potvrde kraj zla.
Gledao sam pokunjene suseljane i nemoćan tužio s njima. Boljela me istina, ničim ne izazvano zlo – udarilo na bezazlena stada i sirotinjsku čeljad. Nisam mogao, kao ni bilo ko u selu, ni zamisliti veću želju od – zlotvorske smrti. Mislio sam da veće i ne može biti. A, evo, poslije toliko godina, doživjeh i veću i uvjerljiviju i snažniju i opravdaniju – želju.
U ljudskoj odori, mostarsku čeljad trijebi najkrvoločniji vuk. Mene dopade da vuku budem vuk.
Koji porivi odvuku čovjeka u kurjački svijet?, pitam se po ne znam koji put u ovim nemirnim godinama, ovom prilikom i u povodu dobivenog zadatka da ustrijelim jednog vuka.
Muju Brku Trbonju poznavao sam i prije rata. Dobro zametnuta ljudeskara. Čim mu se ukaza prilika svu mesinu stavi na raspolaganje njemačkim i italijanskim osvajačima, kao i njihovim hizmićarima ustašama. Kao da ga je bog stvorio za moritelja pokorenog naroda – svog, udahnuo mu sve vještine koje pretpostavlja policijski poziv, a oduzeo ljubav i sud savjesti. U času postao je kovač robijaških lanaca i lovac na mještane, komšije i braću. Prije nego građani i promoliše ispod nenadno navučenih tmurnih oblaka, Brko stasa u kovača zla, ustaškog policijskog agenta. Onostrani ocjenjivači su na njegov nakovanj svakodnevno urezivali visoke ocjene, iz fašizma, antipatriotizma, antikomunizma... Po čudesno razvijenom policijskom njuhu, koji je do njegove pojave bio poznat samo kod psa, Brko je nepogriješivo sustizao i proždirao sve ono što nije vonjalo osvajačkim i hizmićarskim smradom. Krvava spodoba smjestila se među debele podrumske zidove, pa sa svih svojih devedesetak kilograma života, uz pomoć pendreka, kundura i kundaka, gnječio mlado meso, lomio kosti i prekidao gradske pupoljke – da ne procvijeta cvijeće – nikad više.
Filmska zvijezda postaje se preko noći – jednim filmom. Veliki agent to ne može jednim djelom, ni najvećim, ne može ni tako brzo ma koliko obavio djela. Brko je bio izuzetak, u malo vremena otrgao je mnogo cvjetova, još dok su pupčali – postao je veliki policajac.
Iako sporo i pokoreni Mostarci počeli su da se snalaze, okupljajući se oko jedine ideje – patriotske. Osvajači i njihove sluge, stavili su Brki na raspolaganje svu svoju aparaturu – da je upotrijebi protiv "bande", kako su oni nazivali sve one koji nisu uz njih. Poče nas zobati i noću i danju, kao gladan konj zrnjevlja iz zobnice. Kalismo se u sopstvenoj krvi, iz dana u dan, postajali smo brojniji i čeličniji, približavali se snazi dostojnoj neprijateljske mašinerije.
Prvi naši postupci najedili su Brku, nađoše ga na spavanju i opomenuše na visprenost gradskog duha, a kad poče i gubiti bitke, posta ljudožderniji, opasa se osvetom, strahom i četiri krvopije, tjelohranitelja.
Dopade me obračun sa vukom u takvom stanju.
Nije lako izvesti uspješnu hajku na čopor kurjaka, razmišljao sam iz neiskusne družine hajkača. Još sam pod utiskom jedne ranije hajke, i nju sam predvodio, lani, toliko me dojmila da je uvijek nosim u mislima, brkam ovom, jer je i u njoj učestvovao on, Brko. U ove dvije ratne godine vidio sam ga samo dvaput, oba puta u toku hajke.
Zače s proljeća četrdeset druge u Fatnici. Bio sam kurir između Operativnog štaba za Hercegovinu i mostarske Mjesne partijske organizacije. Kao i obično, kad sam trebao preuzeti zadatak, došao sam u štab. Zatekoh članove Miru Poparu, Petra Drapšina i Pavla Kovačevića, ozbiljni da mi daju na znanje svu težinu zadatka.
Predajući poštu za Mostarce napomenuše da otud očekuju pošiljku lijekova, da bi me učinili naročito odgovornim, rekoše da su lijekovi za druga Tita, kazaše baš tako: "Za Tita su". Zadržaše me u dužem razgovoru prožetom šalama, neubičajeno za takve prilike. Čak se šalio i ozbiljko Miro, sjećam se ove:
"Kad pređemo Neretvu postavićemo te za tamošnjeg kneza. Tamo mora biti revolucionar Hrvat", reče da bi u obliku šale istakao mišljenje štaba o mom doprinosu revoluciji.
Petar me slikao zatečenim aparatom, nekoliko puta. Pavle je govorio malo, ali i to u cilju podrške meni u prilog, pa počeh shvatati da me očekuje jedan od onih najtežih zadataka.
Mada je kurirski posao opasan, jer svi putevi vode kroz neprijateljska područja, privikao sam tu vrstu zamki, već im dorastao, pa ih se više nisam plašio. Tako shvatih i poštu i lijekove, koje mi je da pronesem kroz neprijateljsku mrežu. Bi i to kao i sa svim dotadašnjim poslovima, poštu sam predao Đemi, a onu preuzetu donio u štab. Ipak nije bilo baš sve kao do tad. Znajući da su lijekovi za druga Tita, mostarski drugovi su paketu pridodali čokolada i cigareta. Usput ne odolih slatkom zalogaju. Podijelih čokolade na dva dijela, za mene i Tita, pa pojedoh svoj, danujući u zaklonima škripova. Kad već bijah iscrpljen od gladi i puta, pojedoh i onu polovinu. Iscrpljen i opet gladan, a da bih oblakšao teret, i cigarete razmijenih za hranu, sa seljacima na koje sam nailazio.
Pred polazak na put, u štabu, sagovornici su se trudili da mi objasne nesporazume sa četnicima, koji su u Srbiji otvoreno ustali protiv partizana. Slično se događa i u Bosni, pa je procjena štaba da će se ubrzo desiti i u Hercegovini. Procjenjivali su da će tu igru predvoditi četnički vojvoda Jevđević, koji je već postigao dobre odnose sa Italijanima. Plašili su se četničke izdaje, bila bi najkrvavija, prepolovila bi nas.
Dobivši zadatak da likvidiram tog generala, rečeno mi je da se to ima obaviti bez učešća mostarske mjesne partijske organizacije.
Čim čuh zadatak ukaza se slika policijskog agenta, Brka. Ispriječio se, kud god pođem po Mostaru on ispruženom rukom kidiše za vrat. Uspješan atentat na vojvodu u Mostaru je i Brkin poraz, a njega nije lako pobijediti.
Na putu do Bakračuše prošao sam dobro, vodili su me ljudi Obrena Ivkovića i Dušana Brstine. Usput sam saznavao o prilikama u Mostaru, a razgovori su završavali imenima drugova koji su dopali Brkinih šaka – smrti. Na svakom mjestu naše radnje prisutan je on. Sve batine začini on – Brko. Hoće li saznati za moj dolazak, od koga, kad...?
Oslanjajući se na lagan bat gumenih opanaka i čistih ušiju, s bjeline kamena na odsjaj, kroz mrklinu noći, gazio sam prema podveleškom selu Šipovac.
Odulji. Da li sam zalutao?
U cik zore javi se zvono ovčijeg predvodnika. Približavao mi se. Prikradoh se još nerazbuđenoj čobanici.
Prijatelja i neprijatelja za važnu stvar treba upitati na prepad, da nema vremena smisliti laž. U ratu naročito, uljezu pogotovo, jer je svako pitanje sumnjivo, pa su ljudi nepovjerljivi, izbjegavaju razgovor, posebno odgovore na pitanja, jer ko zna u što će se upotrijebiti. Znajući za takva mišljenja i ponašanja ovdašnjih gorštaka, banuh pred čobanicu, presjekoh pitanjem:
"Ko u selu drži vlast?"
Poče okolišati, razmišljati. Dreknuh dotičući pištolj.
Povjerovah u ono što kaza, danima je bila muslimanska milicija i džandari ali su sinoć naprasno otišli prema Blagaju. Uz potrebnu opreznost spustih se ka prvoj kući.
Uđoh u jedinu prostoriju sirotinjske kuće bez poda, pozdravih iznenađenu domaćicu, pa uokružih pogledom. Muž i djeca su još spavali, pokriveni gunjima. Zaključih – sva su čeljad u kući. Pomišljao sam da bi neko odraslo moglo biti i vani – to po mene ne bi bilo dobro. Može naići i komšija, neki, može i domaćin posegnuti za oružjem ispod gunja, kako se ponašati?, pitah se tražeći najpovoljniji položaj za slučaj prepada.
"Domaćice! Gladan sam", požalih se.
"U kući nema ni đavolja praška brašna, ni mesa, ni sira, ni kajmaka, ni jaja", bi odrečna.
Oči su govorile da je u meni prepoznala partizana, da je ustaški opredijeljena, a pokretima je drsko davala na znanje da se ne plaši, da ne kani pomoći. Čak je visinom riječi najavljivala i prijetnju.
Kako da se ponesem?, pitah se, da li da uzmem silom ili da odem? Pucanj je u ovom slučaju poziv na hajku. Prisjetih se novca, možda će pomoći on.
Juče u Bišini naišao sam na svježe likvidiran italijanski kamion, još su Brstinovi borci prikupljali hranu i oružje, a ono što ih nije zanimalo bacali su u vatru gorećeg kamiona. Naramcima su ložili novčanice – italijanske lire.
"Napuniću ruksak", rekoh momcima oko vatre i dodah: "Možda će drugovima u Mostaru biti od koristi". U ruksak sam kuljao rukohvate novčanica, odbacujući okrvavljene.
Pred domaćicu bacih šaku papira:
"Platiću!", rekoh. Obradova se kao dijete.
Ugosti me kao da sam joj kum. Iz tog doručka nosim neizbrisivu sliku nečista kajmaka. Nebroj dlačica, najprljavije što sam vidio ikad.
Čitavo vrijeme sam domaćina držao na oku, izazivalo me njegovo mrtvilo, opominjalo na opasnost, ali nisam iskazivao znatiželju, čekao sam njegovu akciju. I ne otkri se. Možda kani napasti na polasku, možda pred kućom ili iza nje? Moram se osigurati, razjasniti prije izlaska, zaključih pa pređoh u napad:
"Zašto ti ležiš?!"
"Bolestan sam", odgovori.
"Od čega?!", podviknuh.
"Jamila me neka boleština pod svoje", mirno kaza.
"Bogami ih je u selu umrlo dvadesetak...", umiješa se domaćica.
"Otkrij se! Pokaži jezik!", naredih.
Tifus.
Čitav dan, ležeći u jednom škripu, drijemajući, razmišljao sam o opasnosti zaraze. Ko mi je opasniji, tifus ili Brko?
Čitavu noć pješačio sam brdskim podveleškim bespućem izbjegavajući naselja, pse i nedajbože ljude. Bavio sam se mislima koje nameću pješačenje, samoća i opasnosti svake vrste, ali i smišljanjima o potrebnim postupcima u slučaju prepada. Dosta puta sam u izdignutom kamenu vidio – čovjeka u zasjedi, pomaknutoj grani – divlju zvijer, zaostatku snijega – maskiranog vojnika... Strecao sam na svaki šum, ptičiji krik, udar krila i svaki poremećaj u prirodi. Iz njih su nastajale nove misli i saznanja, jer je sve to trebalo objasniti – ne opravdati strah.
Ptice noću sanjaju, uplaše se u snu i kriknu, bolno i prejako za mrtvilo noći. Iznenade i uplaše, zaključivao sam samotan. Jednom me je na taj način zaplašio kos, tresao sam se. Vjerovatno je sanjao neprijatelja, čovjeka koji ga je uhvatio, ili mu se tek približavao. I nakon buđenja ptica je bila ispod podignute noge, instiktivno krenula je u bijeg, lupila krilima, dodatno iznenadila – ispod mene. Ustuknuh, instiktivno pripremih se i ja za bijeg. U svakom putovanju imao sam neki od ovakvih zaplašivanja.
O vojvodi Jevđeviću nisam usput mnogo razmišljao, treba prije doći u Mostar – ostati živ. Znao sam da se radi o ljudeskari koja već mjesecima živi u Mostaru pod zaštitom Italijana i ustaša, ali i pratnje od jedne desetine dobro naoružanih bradonja. Mnogi su se pitali, i ja, odkud najednom i ustaše i četnici u Mostaru? Nakon ustaškog zvjerstva nad srpskim stanovništvom pojaviše se i ti četnici, došli da zaštite obespravljeni narod, govorili su i pjevali.
Jevđeviću
Dobri-sla-ve,
Srbi će
da te proslave.
Govorili su da će se svetiti ustašama, pa ih jedan dio Srba prihvati kao svoje. Ali kad se i oni počeše kabadahijski šetati po mostarskim ulicama i, družiti sa Italijanima, pa i ustašama, nikom više ne bi jasno ko su. Baš Srbi to počeše pitati, pa dođe do nekog skupa na kom je govorio Jevđević:
"Nama su ustaše čir na ruci, ali su nam komunisti čir u stomaku, mnogo poganiji..."upamtilo se da je rekao tom prilikom.
Kad te riječi dovedem u vezu sa procjenom štaba, postajem i sam uvjeren, Jevđević se naselio u Mostar zbog stalnog dogovora o sadejstvu sa italijanskim i ustaškim jedinicama, u borbi protiv partizana – čira u stomaku. Kad se usaglase udariće na nas, a četnici su još u prilici da udare iznutra, da nas prepolove. Jevđevićev je zadatak da taj udar bude što smrtonosniji. Svojom pojavom u Mostaru podiže moral svim tim vojskama, a obara naših simpatizera. NJegovom likvidacijom bio bi postignut suprotan cilj, sačuvane brojne oslobodilačke glave i jači otpor. Za takvu stvar se vrijedi žrtvovati, za mene je time atentat i opravdan i postao nužan. Ne volim ubijati, ni u ratu, ali se to često mora činiti, kao sad. Razmišljajući na taj način atentat i ne svrstah u ubistvo već ga smjestih u plemenitu odbranu i spašavanje od strane zla osuđenih na stotine rodoljuba. A na zlo se mora kidisati, zaustaviti i putem smrti.
Povjetarac nanese gradski zadah već iznad Gostine šume, drag, rođeni, mostarski. Nadođe raspoloženje, za trenutak zamislih da sam sa rajom na Korzu, u slobodi, ponese me ta želja pa pluća povukoše čitavim obujmom, prizvaše umilno ushićenje pred dragi susret. Premoren sam a ne smijem sjesti, otromiće mišići, neće moći povući dalje, a moram zbog opanaka, koji su u sudarima oštrih kamenja, škripova, žila i rose razrezana, poderana i odriješena. Sjedoh na kamen s kog je dobar pogled i pregled za odbranu, osmotrih okolišje, osluškivah kao zec kad tek uđe u logu, pa pogledom završih na gradu. Ležao je kao dinar na dlanu u mraku. Ne vide mu se oznake. Mala centrala austrougarskog vakta na rudniku uglja i nije mogla bolje osvijetliti kasarne, policijske domove i zgrade od značaja za sve četiri vlasti koliko ih je u Mostaru. Buđenje ptica najavi pomol svijetlosti i opomenu na žurbu, jer po danu nisam smio ni pokušati da uđem u grad. Još jednom udahnuh miris ćumura iz mostarskih odžaka, pritegoh opanke pa krenuh prema najbližoj kući, koju je već zapljuskivala vedrina jutra.
Namjerih na ustašku čeljad, preselili iz Fazlagića Kule da pomognu novu vlast, kazaše. Domaćin, starac, pokuša da me legitimiše. Priskoči i mladić nevješto natežući pištolj. Izvukoh i ja oružje, podviknuh na nj rekavši da sam – komunista. Odgovori podizanjem ruka.
Dadoše mi mlijeka i hljeba, pa krenuh u pravcu Bjelušina. Mladića sam poveo pa otpustio kad smo odmakli toliko da nije imao vremena preduzeti bilo što – po povratku.
Kao i svaki put pri dodiru Mostara uhvati me drhtavica i pitanje da li ću naletiti na Brkina psetenja. U tom stanju prikaže mi se ponor iz kog nema povratka, nešto me vuče u njeg, a on, Brko, smije se na drugoj strani.
Od ćoška do ćoška doskakutah u dvorište Mujice Alikafića. Nađoh ga i dobih odgovore na sva pitanja koja sam imao. Po navici, žurio sam svom domu, čim prije, prije nego me otkriju da sam u gradu. Prije nego mi Brko zapne gvožđa.
Svaki put ista pitanja, jesu li živi moji, na slobodi, od čeg žive, hoće li izdržati još jedan susret načeto majčino srce?
Teško je ukućanima živjeti pod stalnom policijskom prismotrom, zbog sumnjivog sina – kućne mrlje. Svaka racija stigne i do majčinog otarača, da maltretira, prijeti i galami, istrese gaće i omahne oružjem. Uspijevali su uvjeravanjima da sam u NJemačkoj na dobrovoljnom radu – negdje tamo. Do majke su svakodnevno stizale vijesti o skončavanju mladih života razasutih po hercegovačkim šumama, i svaka zarezivala je još jedan ožiljak na roditeljskom srcu, a ona ih dočekivala potocima suza. I pomisao na smrt sina izazove suzu, a dolazila je i kad polazi na počinak, i kad ne može zaspati, i kad čuje pucanj, i... svakog sata u svakom danu. Neprocjenjiv je poklon roditelju kad mu sin dođe na vidokrug, samo da ga vidi. Dolazio sam svaki put – najprije njoj.
Izlomljenim sokakom obazrivo se spustih do Banke, tu provirujući iza ćoška očima tražio sam patrolu, zatim sačekah da mi okrenu leđa, pa se umiješah u grupu seljana, koji će pored moje kuće na Tepu.
"Sine moj! Sine moj!", tim riječima dočekivala me je svaki put. O kućnom stanju sam uvijek naslućivao iz slike njenih očiju. Umilne i rosne zaogrtale su me svim dobrima svijeta.
Oprah se pa pođoh na sprat, da se preobučem. U dvije sobe zatvorenih vrata još su spavali, jedino vrata majčine sobe su odškrinuta. Ni ja ih ne zatvorih po ulasku u nju.
Taman sam podvlačio oružje pod odjeću kad se oču bahat hod pred kapijom. On je, pomislih ne mogavši da povjerujem u takvu brzinu. Hod prekorači kapiju – njegov je. Uvijek stigne prvi – kako? Tek sam ušao u grad. Haber efendije, odakle su dohaberile, Podveležje, Šipovac, Bakračuša, Fojnica...? Niko i nikad me ne iznenadi ovako.
Ne vidim tog ljudoždera, Brku, ali sam siguran da je on. Ne znam da li je takvo nešto moguće, ali ja njega osjetim po naročitom mirisu ljute škije – dopirao je sa sokaka u sobu. Možda moja nepušačka planinska pluća to i mogu. Kao pas osjećam i njegov vonj, osobit, uvijek je znojan pa zaudara oko njeg i u rano jutro, a u sparne dane se ne može ostati u njegovoj blizini. Razmišljao sam o tom pitajući se da li je to samo moja uobrazilja izazvana strahom od opasnog policajca. Prepoznah mu i glas, nije bilo dvojbe, penjao se uz stepenice.
"Gdje ti je mali?", grubo je govorio.
"Nema ga, u NJemačkoj je na radu. Evo, moj dobri gospodine, pogledajte", majka je govorila uvjerljivo otvarajući jedna pa druga vrata. Dođe i do mojih, odškrinutih. Čekao sam otkočenim pištoljem u ruci.
"Naći ću ga, tog malog razbojnika. Kakvoj NJemačkoj, naći ću ga, a i tebe, stara mrcino... Vi ste mi neki Hrvati, govna...", rojio je silazeći niz stepenice.
Da li me vidio neko pa dohaberio?, opet ta misao, ili je taj obostrani njuh dejstvovao brzo?, pitah se po ne znam koji put izmičući mu za dlaku. Kako će biti u slijedećem susretu? Ima u tom Brki neki đavo koji izaziva strahopoštovanje, da li je to krupnoća stasa, golemi široki brkovi, grlatost, oružje, bahat hod, potoci krvi koje je prolio, priče koje ga izdižu iznad svih krvnika, brzina pristizanja na svako mjesto zbivanja, ovlaštenja, ili sve to zajedno? Plaše ga se svi rodoljubi, barem koliko i ja. Samo da nije njega – u Mostaru, čini mi se, lako bi izlazili na kraj s tom svakojakom neprijateljskom mašinerijom. Ali s njim – teško je. Svaki put kad dođem u Mostar osjetim njegov smrad, guši me i opominje na opasnost. Osjeti li i on moj, ili se samo slučajno zatekne blizu mene.
Na meni je da izvršim atentat, da nadmudrim policiju i vojske, i Brku. Kako? Na meni je i da odaberem pomagače, koje? Najprije njih valja obezbijediti, odabrati i privoliti, o tom ću najprije.
Drugarica Mara, prisjetih se tog uglednog partijskog rukovodioca, lani, po završetku inspekcijskog posla u Mjesnoj partijskoj organizaciji, izvodeći je iz grada u odred, govorila mi je svoje mišljenje o našim ljudima. Obradovalo me je njeno visoko mišljenje o Mujici Alikafiću. Od tad mu se često obraćah, pa i uvjerih da je ta iskusna partijska radnica imala pravo. Odlučih za nj. Za pripremu i bezbjednost trebao sam i pouzdana čovjeka koji ima svakodnevni pristup svim neprijateljskim ciljevima. Na veliko zadovoljstvo tu ulogu prihvati Vojomir Politeo, oficir muzičar, on je u svim vojskama bio vojni muzičar. Ovu družinu dopuni šesnaestogodišnja Nada Đikić.
Ne znajući da rade isti posao, sve troje je pratilo Jevđevićevo kretanje. Ja sam bitisao u stanu Politea, u neposrednoj blizini i moje kuće i stana vojvode, uz glavnu ulicu, između banaka. Svakodnevno su izvještavali i sve se podudaralo.
Dobro ga je čuvala italijanska i ustaška komandatura, ali i uvijek prisutna desetina kao od brda odva
enih i automatima naoružanih bradatih momaka.
Izuzev stana, u kom je bilo gotovo nemoguće izvršiti atentat, još je hotel "Neretva" bilo mjesto gdje je redovno navraćao vojvoda. Ali u njemu je radio i stanovao i šef policije Mate Roko, pa je bila najčuvanija zgrada u gradu.
Ali, odlučih se baš za taj hotel.
"Mujica! Desetak dana pratiš vojvodu, znaš li zašto?", upitaću ga jednog dana.
"Atentat! Pretpostavljam da je to", kao da je očekivao pitanje, odgovori bez dvoumljenja.
"To je", potvrdih.
"Ko?", upita nakon kraćeg razmišljanja.
"Ja i još jedan drug!?", odgovorih.
"Taj drug ću biti ja!?", zaskoči me.
"I ja bih želio takvog druga, u ovoj akciji", odgovorih ne krijući zadovoljstvo što se ponudio.
Istovremeno ga snađe dragost i strah, smjenjivali su se u sekundama, odavalo ga je naivno lice, grčilo se i opuštalo mijenjajući boje.
"Samo da nije tog prokletog Brke", progunđa za sebe. Da mu ne bih podupro istinski strah, od kog se ni ja nisam mogao osloboditi, izveo sam kao da to nisam ni čuo. Brko, Brko, pomislih i ja, samo da nije njega. Koliko sam god stvorio slika atentata, planirajući načine izvedbe, na svakoj sam vidio muškarčinu njegovih brkova, uvijek nenadnu i podsmješljivu, tu sam, kao da je govorilo iz nje. Za ovih desetak dana, svaki put, sve troje, kad su mi govoili o Jevđevićevom kretanju, uzgred bi kazali da su vidjeli Brku, da je uhapsio nekog, pretukao, pretresao..., uvijek i na svakom mjestu je on. I to je govorilo koliko smo svi iz organizacije zaplašeni tim vukom.
Sa po dvije bombe i po dva pištolja, u sparno predvečerje, pođosmo na izvršenje zadatka.
Kad svoju igru zaigra ljetnja mostarska sparina, kao vrelim sačem natkrili gradski kazan, zagrije pa umiri vazduh, tad se građani kupaju u sopstvenoj tečnosti, nagriženi solju koprcaju kao riba izbačena na ledinu. U toj neobuzdanoj igri sparine, voljne su da pomognu jedino svježe neretvljanske obale, a najdjelotvornije su na golemoj terasi hotela "Neretve", na kojoj stalno struji ovlažen zrak s mirisom modre čistunice. Tu vazduh, u neprekinutoj kružnici, liska sve što dotiče, hladnu Neretvu, terasu i razdrljene grudi. Uz ugodno društvo, laganu odjeću i svježe napitke, na toj terasi su brojni svjetski putnici doživili vedra raspoloženja, pa su ih kao lijepa sjećanja razasipali po evropskim metropolama. To su najbolje činili bečki gospodičići. Dovodili su svjetske muzičare i evropske dame, koji su jedino tu dosezali vrhunsku umjetnost i sjaj. U tom su im pomagale mostarske liske i domaća žilavka. Kasnije je to činila beogradska gospoda, sad zagrebačka, rimska i berlinska, a, evo, ne odoli joj ni jedan četnički vojvoda.
Zađosmo zgradu policije na putu ka Musali. S nje smo nakanili utvrditi stanje oko hotela, na čijoj terasi je prije nekoliko minuta viđen cilj – vojvoda Jevđević.
Pravougaoni trg, dužom stranicom okružuje zgrada iz doba Austrougarske, iz nje dopiru muzika, pjesma, svađa i igra od nekolike stotine italijanskih vojnika. Nadovezivala se čuvena Banja, iza njenih debelih zidova nije mogao ni doprijeti glas, ali sam imao jasnu sliku njene utrobe. Dva bazena, dvije saune i salon njedrili su gospodu visokih činova, a uveseljavao razdragan kikot nagih miljenica, stasitih, jedrih butina, uskih pojasa, širokih kukova i razvijenih grudi. Za sve njih nije postojao izvanbanjski svijet – večeras. Između Banje i zgrade je uzak prolaz, za nas najvažnija saobraćajnica grada – ove večeri. Nasuprot je zelenio park, suprotna stranica pravougaonika, i on je naseljen slično kao i Banja, samo što djevojke ne bijahu tako lijepe, ni činovi visoki. I tamo se oglašavao kikot poslije svakog podvlačenja ruku pod zakrpljen i prljav sirotinjski veš. Nasuprot nas je manja stranica pravougaonika, most i hotel. Lagano smo išli ispred džamije i apoteke i, kratkim pogledima razgledali okolišje. Musala je stenjala pod grubim hodom vojničkih cokula, režimlijskih šetača, agenata svih boja, točkova bicikla i povremene motorizacije, koja je izvirala ili nestajala mostom. Najposlije pogledah na hotel. Zasvijetli kao nevjesta pred oltarom, bojama, skladnošću, urednošću, zelenilom i raznobojnim razvijorenim zastavama. Uz svježe izbrijanu i svečano obučenu stražu, zdanje me podsjećalo na carske dvore iz dječijih priča.
Krenusmo već dogovorenom startnom položaju – prolazu. Sokačićem ćemo iza italijanske kasarne, pa skrenusmo u nj. Bi mi drago da nismo vidjeli Brku, ali u trenutku kad uđosmo u sokačić, zasmrdi njegov vonj. Da li je pričina od straha?, upitah se, pa me to pokrenu da se povratim i izvirim. Izdižući glavu pomislio sam da me i ovog puta opsjeo strah od Brke, iz neke unutrašnje potrebe, možda da sve druge strahove zaboravim, da ostane samo jedan, a samo s jednim, ma koliko velikim, lakše je. Vara li njuh ili misao, sujevjerno se pitah podižući pogled do ulaza u hotel. Baš u tom trenu izlazio je Brko, zaustavi se ispred stražara, osmotrio na sve strane, pa se povratio. Da li me nanjušila zvjerka?, zapitah se po ne znam koji put.
Opipavajući odavijenu bombu, izlazili smo iz prolaza i žurno miješali se među prolaznike sa smjerom prema mostu. Ugledasmo i terasu, izmitraljirasmo kratkim ispitivačkim pogledima cijeneći snagu potrebnog zamaha koja će bombu dobaciti do cilja, središta terase na kojoj se šepurio silni vojvoda. Izgledao je kao plast sijena okružen sa desetak naviljaka. Okružili ih italijanski oficiri i vojnici, a iza se crne ustaške uniforme s raznobojnim pjegama civilnih odijela. Opet iz mene, mimo svjesne volje, poteče pogled – traži Brku. Osjećao sam njegov smrad, iako ga ne bi ne terasi. Smrad ipak nije nestajao, gušio me osjećaj da je blizu krvnik, nevidljiv – stanje najgore po mene.
Pri kraju mosta zaokrenu par ispred nas, pa to učinismo i mi.
"Kao što smo se dogovorili", počeh šapat kad se ponovo okrenusmo negdje oko sredine hotelskog zida: "I na dva koraka od ćoška, istovremeno aktivirati upaljače, sporo odbrojiti tri sekunde, i tek onda baciti bombu – istovremeno. Je li jasno?"
"Razumijem", drhtav glas, u tankom mlazu, jedva se izvukao iz Mujice.
U ratu su teški prvi susreti s neprijateljem i oružjem, strah im je najača strana, kod nekih i toliko jaka da postaje potpuno nesposoban za borbu, a ima slučajeva i da ga usmrti, on sam, strah, bez borbe. Bio sam svjedok mnogih početaka i svaki put se prisjećao svog, svjedočio gubljenju života od slabijih. To se naročito uočavalo kod drugova ilegalaca, oni u svom ratu nisu upotrebljavali vatreno oružje, pa kad dođu u priliku da moraju, postaju nesposobni, naivni i nedorasli protivniku. Na hrabrom Mujici prepoznajem to neiskustvo, strah od metalnog jajeta – ručne bombe.
"Sad!", izdao sam naredbu.
Kao jedan, začuše se dva metalno zvonka udarca udarača o hotelski ćošak – zašištaše bombe...
Iskoračivši iza ćoška opet me zapuhnu Brkin vonj. Preletih pogledom preko terase do ustaškog crnila. Uslikah potiljak pogane Brkine glave, oslanjala se na volovski širok vrat, koji se gubio u nepreglednoj širini leđa.
Ne može bez Brke, pomislih ali i poradovah – njegovim leđima.
U trenutku kad sam se spremao na zamah, osjetih udar u ruku, vidjeh svoju bombu pored sebe, okretala se klizeći niz kanal za kišnicu. Pobjedih djeliće sekunde, stigoh je, dograbih i – bacih. Istovremeno se Jevđević bacao pod sto, bježao je od Mujičine bombe – vidjeh to.
Osvrnuh bježeći u prolaz – moja je vrisnula nad glavama, a Mujicina rasprskavala je iznad Italijana.
Vojnici okitiše prozore kasarne, preneraženi su. U sokačiću prepadosmo dvojicu džandara, uplašila ih naša četiri pištolja i ratoborne oči, pobjegoše preko niskog dvorišnog zida. Kad smo mislili da smo se domogli cilja, vrh sokačića, nabasasmo na četvoročlanu ustašku patrolu, koji ostaše na pokušaju da aktiviraju puške. Zadržaše nas koliko bi potrebno da pristigne italijanska desetina, pucali su nasumice zagrađujući sokačić. Potrčasmo nazad. Kao unezvijerene zvjerke pred zasjedom, okatali smo tražeći klanac izbavljenja. Na sred sokačića izroni poznati doušnik, Ačkar. Kidisa na Mujicu, htjede ga živa, dobro bi mu došao za napredovanje u službi. Iznenađen, Mujica utrča u otvorenu kapiju. Ačkar se sjuri za njim, pa i ja. Stigoh ih u uskom predsoblju – Ačkar na Mujici. Smirih ga. Mujičine i moje oči u trenu usaglasiše odluku, da iz jedne od soba iskočimo na drugi sokak. Ne bi takvog. Jureći po prostorijama nabasasmo na dvojicu polunagih na smrt isprepadanih džandara, to stanje me podsjeti da smo u kući Šega, u kojoj su spravljani ljubavni napitci, u glavi nadođe slika dobro znanog dvorišta, visokog zida i onog traženog sokaka iza njeg. Pogledasmo se i istrčasmo pred njeg. Ispomogosmo se, poduprijeh ga, a on mene potegnu – dokopasmo se priželjkivanog sokaka.
Grmila je plotunska vatra.
S pećine na pećinu, kao kenguri, izbismo pod zgradu Muzeja. Uskočismo u znano Čustovića dvorište. Banusmo pred u nekolike mahale znanog šarplaninca, psa Darmu. Zamrijesmo, i on – i ne zalaja. Da se pas Darma tako ponio, drugovi nam nikad nisu povjerovali. Da li se i on preplašio, ili je stao na našu stranu?
Bez riječi se rastasmo, sva trojica, Muja pas i ja.
Domalo, udarao sam glavom o zid, u kući Politea, bolom potvrđivao sreću – živu i zdravu glavu. Vojomir i supruga Danica, sa devetomjesečnom bebom, napustiće kuću, preseliše rodbini – da budem sigurniji.
Neposredno po burnom i krvavom događaju, njegov tvorac sjedi izdvojen od svijeta i događaja, goneta rezultat očekujući da dozna ono što svi drugi znaju, zaista tom čovjeku trenutci gutaju vječnost. Vapio sam za riječju iz vana. Smjenjuju se mogućnosti kraja, od potpuno uspjelog atentata do Mujičinog stradanja. Osjećaj straha pred slikama – šta bi bilo da je bilo. Da li je Mujica stigao? Da li je stradao građanin – prav neki? Kako su ovo primili sugrađani, policije, vojske, Brko, komunisti? Koliko su zbunjeni komunisti? Ima li riječi koja zna sve to? Politeova, jedino on to može saznati brzo.
Kao kad se razastire đubre po njivama pa zasmrdi čitavim selom, i mene zapuhnu Brkin vonj, zakašljah od žestine škije koju je pušio, ili mi je bio na tragu nekom, ili sam u opsjednutosti s njim, sve to samo zamišljao. Pobijedili smo i njuh Darme, možemo li Brkin?, pitah se osjećajući nejasnu nelagodnost izmješanu strahom, koju je podupirala stalno prisutna pričina, Brko mi je stalno primicao ruku – za vrat, samo još da stisne. Tražio me je kod majke, hoće li opet, zna li da sam u gradu, zna li da sam atentator? Koga će osuditi, jer svaka policija na svijetu postupa na isti način, ako ne pronađe počinitelja, da bi opravdala svoje postojanje, potvori na prvog ko je prilika za to. Već mi žao nekog...
Dođe i ta riječ.
Jevđević je ranjen u ruku. Brzo se snašao, ponio vojnički. Kad se podizao nije pokazivao znake straha, grmio je od bijesa. Prvi mu je pritrčao, ko bi drugi nego Brko. Širio je ruke iskazujući sreću – jer ga vidi živa, a odgovoran je za njegov život na svom terenu. Iako ranjen, a uvjeren da je atentant djelo ustaša, ustremio se na Brku, spodbio ga za grudni koš, ponio nekoliko koraka pa ljuljnuo o hotelski zid.
"Majku ti ustašku...", grmio je vojvoda.
"Mama mija, mama mija...", razabiralo se iz desetine ranjenih i prestrašenih italijanskih oficira i vojnika.
U času sokačić bi naseljen mnoštvom vojnika, policajaca i agenata. Ona desetina italijanskih vojnika koja nas je progonila, za nama je upala u Šeginu kuću i tamo zatekla nesvjesna Ačkara i zaključila da je našla atentatora. Šege, misleći da su saučesnici, sa još nekim pohvatanim građanima, izvedeni su na Musalu, pa je najavljeno njihovo strijeljanje, na licu mjesta, tu na Musali, uza zid hotela.
Razjareni osvetnici dovukli su Ačkara na terasu hotela, na mjesto ispada, da dokažu nepoljuljanu snagu okupatora, nepogriješivu i brzu policiju, tu su ga s visine, kao otpad, bacili na beton, pa i onako teško zdravstveno stanje ranjenika učinili su kritičnijim.
Kasnije su Ačkara mjesecima liječili, u namjeri da preko njega otkriju organizatore atentata.
Brko je kao bijesan pas istrčavao i utrčavao u okolne sokake, puhao, prijetio, izvodio, udarao, ubacivao u zatvorsko vozilo, poskakivao od bijesa, znojio se – vonjao.
Razmišljajući o mom neobično dugom bavljenju u gradu, moj brat, čuvši pucnjavu tamo gdje je ranije nije bivalo, doveo ju je u vezu sa mnom. Znao je za logu mojih bombi, uzeo dvije, odavio ih i pošao da izvidi, ako bude moguće i da mi pomogne. Prispio je na pripremljeno strijeljanje, vidio grupu strahom obamrlih sugrađana, pribijenih uza zid hotela, i pred njima desetinu pripravnih italijanskih strijelaca. I ne trudeći se da me pokuša prepoznati, brzo je od tog odustao zbog mog vrlo niskog rasta, a uvjeren da sam među osuđenim, aktivirao je bombe i bacio između strijelaca i italijanskih vojnika, pa se dao u bjekstvo.
U trenu se ispraznila Musala – pobjegli su svi, a najbrže i najpribranije osuđenici.
Opkolivši čitav središnji dio grada, hvatali su svakog zatečenog na ulici i privodili u zatvor. Među njima i brata. Policija je vršila grub odbir građana, zbog brojnosti. Brat se branio govoreći da je zatečen na putu za apoteku. Priveli su i sestru koja će posvjedočiti da je brat zaista išao po lijekove. Ona je dobro govorila italijanski pa je to, vjerovatno, presudilo da ga otpuste, jer svaki okupator misli da samo njima naklonjeni ljudi uče njihov jezik, naročito su u to uvjereni na početku okupacije.
Ne samo četnici, i Italijani su bili skloni da vide ustaške prste oko atentata, jer je pokosio samo njihove ljude. U to su se posebno uvjerili nakon velikog zauzimanja oko, po njima atentatora, ustaškog doušnika, Ačkara. Sumnjičilo se na sve strane, špijunirali su se među se. I Brku. Za nos me grizao oštar vonj sve bližeg gonitelja, išao je po njuhu, ali i on je praćen i nije smio zalaziti u naše jazbine, a poznavao ih je dobro. Nije smio da ga ne optuže za dosluh, na moju sreću.
Izmakoh mu za dlaku, kao i još nekolika puta prije i poslije ovog događaja. Uvijek mi tragač nanjuši trag, primakne na koji metar od loge, pa kao da u tom trenu ljutom paprikom svevišnji pospe moje otiske, zakratko onesposobi pasje nozdrve, izvlačih živu glavu u igri bake-ćore.
Svakim dolaskom sam bivao nesretniji, jer prvo što sam saznavao, bile su nove Brkine žrtve, moji saborci, mile drugarice i drugovi, nepunoljetna mladost, najzdravija djeca grada. Na desetine ih je smoždio, na stotine hapsio i tukao – Brko! Po svakom novom saznanju njegovog zlodjela vonj mu je bivao smrdljiviji, napasniji ali je i više ustravljivao oslobodilački raspoložene građane, i komuniste. A on je sve više bljuvao smrad, uživao u svojoj nadmoći, postajao nesretan ako mu je bar jedan dan prošao bez krvi, činio je sve da taj zadah dopre do svakog nas, pa je tako taj vonj počeo zaudarati i u najmirnijim domovima. Kao i ostali drugovi, bivao sam sve obazriviji i iskusniji, a on sve krvoločniji, ali i neuspješniji, pa je ubadao očnjake i tamo gdje mu nije bilo mjesto, a kad se dokopavao naše krvi, strasno ju je sisao i njom opijen hvalisao se po gradu.
Prošlo je godinu dana od atentata. Nađoh se u Mostaru na jednom od zadataka kojih je u međuvremenu bilo više, kao i uvijek, bio sam obazriv i siguran u rukama pouzdanog mladića Salke Šestića, on me svake noći prebacivao u drugi stan, drugi dio grada. Okretan, snalažljiv, povjerljiv, šaljiv i privlačan mladić, koji je u gradu bio obljubljen i među drugovima, i među građanima, a i među djevojkama. Vješto i uspješno je obavljao partijske zadatke, pa nije padao u oči policiji, međutim taj njuh, Brkin, ni on nije mogao nadrasti. A i Brko, obzirom na mladićev ugled u gradu, i njega i porodice, nije želio da olako udari i na nj.
Jedne večeri Salko ne dođe na vrijeme, pa me Šefko Nožić preseli u kuću Aiše Fazlibegović Sefić. Naiđoh na iznenađenje. Bog zna kako sam tamo predstavljen, ali znam da sam se našao u dvokrevetnoj sobi, u kojoj su stanovala dva italijanska oficira. Dodijeljen mi je krevet jednog od njih koji je bio odsutan, na odmoru. Legao sam onako kako sam bio obučen danju, sa pištoljem i bombama. Domalo je došao oficir, odložio oružje na stolicu između nas, skidao se, pjevušio, izlazio i vraćao... Ujutro povedoh razgovor sa nepoznatom Aišom:
"Slušaj, sine, ti si komunista! Ja ne volim komuniste, ne valjaju, oduzimaju pošteno stečena imanja – grabe sebi. Vas ne volim, a osvajače mrzim, zbog tog vam pomažem koliko mogu. Onaj otrov, Brko, trijebi vas kao gamad, jutros šnjuha i ovuda, prismrdilo mu mlado meso i krv. Ali neće u moju kuću, otjerala bih psa.
"A, gospođo, pas ko pas, može se drznuti, ući...?", htjedoh joj najaviti mogućnost kakve gužve.
"Ne daj se u ruke, nikom, pogotovo njemu, paščetu. Rastrgali bi te ti psi. Brani se, pucaj, bacaj bombe, i u avliji ako treba, ne misli ni o meni...", iznenadi me izliv patriotskih osjećanja ideološkog protivnika, koju prvi put u takvom obimu, i tako uvjerljivu, sretoh u ovom ratu. Kad po oslobođenju budemo dijelili pobjedničku slavu, pomislih, pravedan dio treba dodijeliti i Aiši.
"Hvala vam gospođo Aiša. Neće do tog doći, ali...", rekoh da zaključim razgovor.
"Ništa ne reci dvaput. Životinje su to. Eno!, sinoć uhapsiše tog mladića, stasita ko jablan, Salku Šestića... Brko, Brko, zemlja mu kosti izbacivala, dabogda, uhapsi i Salku Čelebića, Mehu Dvisca i Smaju Puzić..."
Duboko me ganulo sve ono što sam doznavao o osamnaestogodišnjaku Salki Šestiću. Svim poznatim i nepoznatim policijskim postupcima, Brko je lično sisao krv tog mladića, ali je on, poput osušene drenovine ostao bez kapi izdaje, a to je krvnika žestilo do bjesnila, pridodavao je nove i nove batine, zalijetao i zubima kidao meso, beton mrljao krvlju, ne vjerujući da se i u sopstvenoj krvi može kaliti, ne odati, druga, ni jednoga. U divljačkom bijesu otkidao je komad po komad mladosti – usmrtio ga je neplanirano.
Ta žrtva bi stožer koji okupi građane, i one najkolebljive, izazva mržnju, ali i povlačenje pred jačim. Zaplaši i nas komuniste.
Odluka Mjesne partijske organizacije i privremenog Mjesnog suda, koja putem letka zavijori gradom, da se likvidira krvnik Brko, privuče očekivanu pažnju građana, vojske i policije. Odluka je poturena lično Mati Roku, šefu policije, a dostavljena je čak i na Brkin radni sto.
Kad sam se najmanje nadao, pozvaše me drugovi iz Mjesne partijske organizacije i saopštiše da sam vođa grupe zadužene da izvrši tu odluku. Grupu su još sačinjavali Hasa Kazazić i Reuf Džabić.
Konačan obračun!
Da li sam želio ovo, da li je jači strah od ranjene zvijeri ili želja da se selo riješi krvoločnog vuka? Nije lako udariti na Brku koji nakon osude ima stalnu četvoročlanu pratnju – tjelohranitelje. Da će na njega nasrnuti hajkači – mi, siguran je, zapeo je gvožđa, čeka na mamac. U prednosti je, na mene je dozvoljen lov, ne smijem ni na ulicu...
U toj tročlanoj grupi jedini sam koji je navikao na oružje, družio njim kao i protivnici – saborci to nisu. Hrabri i pouzdani drugovi, kadri i osposobljeni za herojske podvige, obavili su već brojne patriotske zadatke, ali premalo oružjem, a ovdje presuđuje – samo ono. Bez dvoumljenja idu u vatru, ali znaju da je to kao borba srednje i lake kategorije. Takva nam je sudbina od početka otpora, stalno protiv većih kategorija, sitih, odjevenih, obučenih i dobro naoružanih neprijatelja. Ovo je samo još jedna takva bitka.
Kakve li misli more čovjeka osuđenog da nestane, a biće tako, ako ne uspije naša grupa uspjeće neka od sljedećih, osuđen je i nestaće – na koji način razmišlja?, počeh se baviti tim i takvim mislima. Zna da tu smrt želi i mostarsko dijete. Kakav je osjećaj čovjeka pred naletom svegradske mržnje, čak i njegovih? Kako zamišlja onog, a pouzdano zna da taj postoji, koji je dobio zadatak da zada presuđeni udarac? Sanja li ga?, pitah se sanjajući i ja njega. Činilo mi se da sam, onom smrdljivom vezom, mogao slijediti njegove misli.
Znam zašto sam na ovoj strani, kao da uhodim Brkine misli, pa kad bih se rodio još stotinu puta, opet bih bio na njoj, nikad na komunističkoj. Oni su kao kuga, ruše sve pred sobom, svakog ko ima neko dobro, i ko nije uz njih. U ratu svaki čovjek mora odabrati svoju stranu, pa i ja, poštenija je od njihove. Komunisti su krivi za sve, ta šaka u crveno umazane fukare, koja izvikuje Ruse, tuđine ko i mi, stvara nered, ruši, pali i ubija, a koja bi policija na svijetu to dozvolila u svojim njedrima. Da nije njih Mostar bi bio miran i sretan, a ovako...? U interesu je Mostara, a nikom ne priznam da ga voli više od mene, da čim prije uništi te bolesne usijane glavice, samoubice, da zavede red i mir. Mrzim komuniste i nije mi ih žao, naprotiv, toliko su nam nanijeli zla – žedan sam njihove krvi. Sve je to tako i samo tako, ali, da li sam baš ja morao prednjačiti u svemu protiv njih, svakog saslušati, udariti i toliko ih dotući? Da li sam baš jedino ja trebao postati krvnik u njihovim očima? Zašto, ja pa ja? Pa i taj mali, Šestić, pa jest – razbojnik je, zadojeni komunist, nepopravljivi fanatik, ali je i gradski miljenik, jest za ubiti, ali, moradoh li biti baš ja taj krvnik? Kao da nas nema pun Mostar, i policajaca, i ustaša, i Italijana..., zašto ja moram uvijek prvi? A, onda, šta sam i napravio, koga pobijedio, da li je uopšte mali krivac, nije on izmislio komunizam, neko ga je zarazio, da li je taj kažnjen i, hoće li biti ikad? Svoje poslove sam obavljao vrijedno i savjesno uvjeren da činim dobro mom dragom Mostaru, ali, priznaj to bar sebi, samo pred sobom, činio si to i da bi se dokazivao, napredovao u službi. Željan si vlasti, priznaj i to, grabio si i onu iznad svog rasta. Vlast, Brko, vlast! Ona te odvela u zlodjela. Pusta ljudska sebičnost, ja pa ja! Zaslijepljen u toj pohlepi, priznaj to, bar sebi, vjerovao si da će Hitler slomiti Evropu za koji mjesec, ili najviše godinu, jer je tvoja država kapitulirala za nekoliko dana, a onda, zna se, vlast – po zaslugama. Požurio si da ti budu najveće. Već si se pokolebao, shvatio si da je ne bi dobio ni približno zaslugama, jer si, Brko, za Evropu, samo jedan od glupih Balkanaca, a njima se prizna samo snaga – nikad um. Preko dvije godine stičeš zasluge, odan kao pas, a već sad, još u ratu, čim iskrsne povjerljiv posao, taj uštirkani Evropljanin isključuje naše, i tebe, kao nedorasle i nepovjerljive. Već sad tako sa prijateljima, a šta tek možeš očekivati po završetku rata? Zna se, moj Brko, krasnu i lopatu, tamo odakle si i došao. Mutna je voda u koju sam zagazio, smokrio se i nema povratka. Trn u oku grada, kao i obično kad zagusti, sad već i porodici. Svi mi okreću leđa, zaobilaze u susretima. Sad ti pada na um to, a gdje si bio kad si žario i palio? Rat se ne privodi kraju, sve manje vjeruješ u ono od čega si pošao, sigurnu Hitlerovu pobjedu. Ko zna čija je i ona, možda baš ove fukare koja ginući priziva Ruse. Ne dobije li ga Nijemac, ti si ga izgubio, i tvoje tri djevojčice. Možeš li ih zamisliti kao djecu jednog neprijatelja, nedajbože i zlikovca? Šta bi im dovikivala djeca na ulici? Bi li se stidjeli oca? Mrzili zbog zla koja bi zbog tebe trpila? Šta bi se izrodilo u dječijim glavama kad bi se tako završio rat, kad bi ih djeca presretala po ulicama i govorila da si im ti poubijao roditelje, braću i sestre? Pod tvojom rukom su vješani na Tepi, Musali, Krankasi..., uz ciku neke djece, može li se izokrenuti, cičiti tvoja siročad gledajući očevu strvinu, očiju ko fildžani i odvaljenom modrom jezičinom? Moje drage i lijepe djevojčice! Brko, Brko, moj Brko, uvalio si se u velike igre, a nisi dorastao igrač, mada si mislio da si najbolji, ili ćeš to postati. I ta presuda. Drznula se ta fukara, komunistička, utuvila da je nešto, da može čak i na Rajh, a ja sam joj samo jedna stepenica, niska. Malo sjutra nadobudni balavci, još Brko ima dara i damara, možete mi pljunuti pod prozor, još sam ja za vas aždaja, progutaću vas sve, ama baš sve, ovo je moje vrijeme, moja snaga, a vaša, hoće li je biti, ikad, zašto da razmišljam sad o tom? Naprijed, udrite, pa da vidimo kako ćemo završiti!? Smrviću vas, ko paščad, hajde, udrite, kukavice, udrite! A, opet, kad malo razmislim, ko zna gdje leži đavo, ubili su domobranskog generala, raniše vojvodu, zašto se to i meni ne bi moglo dogoditi? NJih su čuvali svi – ja, a ko će zaštititi mene – ustaše, Roko, Italijani, ko? Svi bajagi prijatelji, a niko neće da je uz mene na ulici. Niko! Pridodali mi tjelohranitelje, stražu, eto te tamo, očigledno se desilo nešto nakon tog prokletog letka. Nisam mogao ni zamisliti da mi se ovo može dogoditi, ali eto desilo se: "Ne pada snijeg da pokrije brijeg, već da svaka zvjerka pokaže svoj trag". Moj se zna, neizbrisiv je, sudbina Rajha. A, on je najjači na svijetu, a ja u Mostaru, upamtiće me ta fukara, tek će sad da me spozna, tek ću sad trijebiti taj kukolj. Upamtiće na kog je ustala. Moji ste da vas je koliko i Rusa, i više. Nisam vam ja Jevđević, neće vam se pružiti prilika, a ako i dođe do nje, biću brži. Nisam vam ni Roko, kurva, sakrio se u hotel, ne pomalja nos, utrtio, ja sam Brko, a Brko je jedan u Mostaru, jedini pred kojim drhtite svi, drhtićete i pri spomenu mog imena.
Dosađujući se danima u sobi činilo mi se da stalno slušam ovakve Brkine misli, kao da cure iz zida.
U gradu se više osjeća policija, danonoćno je na nogama, prosijava ulice, sokačiće, obale Neretve i kuće. Traga za pretpostavljenom grupom, prepoznavala ju je u svakoj ličnosti nasmijane mladosti, u svakom susretu, šetnji, govoru i šapatu.
U svakoj ljudskoj zajednici postoje periodi grčenja i opuštanja. U prvom su budni i vladari i podjarmljeni, kažnjava se i za male ispade, ako nema ni takvih, onda se odabiru nevini-naivni, kazne za primjer, za potrebe samopouzdana i opravdanja zavođenja grča. Baš u tim vremenima najveći protvnici režima ostaju nekažnjeni, na vrijeme se sklone i pritule pred hajkom, a stradaju nevažni, oni što su nebudni – govore što misle. Režim mora doigrati hajku, uhvatiti zvijer, da poplaši ostale, da bude više prituljenih, prividno i više reda i mira. Hajka traje koliko može, a nikad koliko je potrebna. Kad se hajkači počnu opuštati, a krivi još ne počnu oglašavati, niti im se ko još nada, to je najpogodniji trenutak za velika iznenađenja. Dugo sam razmišljao o vremenu pokretanja akcije, onom kad će se razvodniti hajka, opustiti Brko, pa zaključio da se taj trenutak po nečem mora osjetiti – strpljivo ću čekati:
Strpljen – spašen.
Haso i Reuf su danonoćno uhodili vuka, pratili mu kretanje i navike. Kao poskok na vrelom kamenu, okretan i obazriv, sočio je otrov i spremao na borbu, bijesno se prsio i nabijao snagu. Stalno je na ulici, kočoperi se okružen nevidljivim agentima, prividno se nudio – izazivao našu grešku. Nadao se i nestrpljivo čekao. To je ona prva polovina hajke, budna i opasna. Bićemo strpljivi, sačekati opuštanje, splašnjavanje straha i budnosti. Biće to za desetak dana, a do tad otkrivaćemo njegove slabe tačke, bez njih nije niko, pa ni on.
Zadatak je preozbiljan i za njega se zna na široko, neprijatelj će pokušati sve da provali grupu, a zna to dobro da radi, pa sam se veoma brinuo. Pustili bi nas da radimo do pred kraj, a onda u gvožđa kao zvijeri. Za takve prilike valja imati pouzdanog saborca izvan grupe, koji nije na oku ni u slučaju provale, pa njegov učinak može biti presudan. Da bude Brkin priljepak, na moju ličnu molbu, za takvu rolu prihvati se Šefko Nožić. Prijatno me iznenadila i hrabrost i spretnost tog vragolastog momka, rođen da bude mostarska liska, a ne ratnik, ali kad mu sudbina nametnu i to, kao i svaka liska, i tu postaće najbolji. Već nakon tri dana dohaberi Brkino trenutno mjesto, pronašao ga je na osami, na Carini.
Ne časeći otrčah tamo, prišunjah na nekolika koraka.
"Ti si najljepše dijete u čaršiji", tepao je veseloj i brbljivoj djevojčici u naramku. Mješavina dobro poznatog muškog glasa i majčinog tepanja pred uspavanku. Vuk u jagnjećoj bekinji.
"Kako mi stoje kikice, babo, valjaju li?", govorila je djevojčica igrajući malom pletenicom prislonjenom uz bucmast obraščić.
"Najljepša od svih što sam vidio", istinski me je iznenadila Brkina nježnost.
"Babo, kad ćeš me opet voditi u hotel, na ćevape?", mazilo se dijete.
"Vodiće tebe tvoj babo, vodiće...", Brko je zaista nježan prema djevojčici, kao i svaki otac u vrijeme opuštanja.
"Kada?", djevojčica je istrajna.
"Vodiće, strpi se, nekoliko dana, samo...", Brkin glas je postajao ozbiljan.
"Vodi me, odmah! Okupana sam, nisam isprljala haljinu...", djevojčica je htjela da iskoristi očevo dobro raspoloženje.
"Polako! Što si navalila...?", Brko je gubio strpljenje.
"Hoću da mi vide kikice", odgovorila je bezazlena djevojčica.
"Ne možemo odmah. Za nekoliko dana. Znaš, ima tamo opakih ljudi. Znaš, ti si pametna djevojčica...", Brko nije mogao da ostane dugo opušten, zavladale su misli koje ga progone u noćnim morama.
"Znam, babo. Znam! Ja tebe volim, babo, puno. Zašto tebe ne vole djeca, sa sokaka? Baš su bezobrazna, potvaraju na te, svašta...", djevojčica je nesvjesno ujedala i grebala u očevim grudima.
Sve pameti sazdane su od istog tkiva, kao i kajsije i koje rode i ne rode, istih vanjskih osobina; mržnje i ljubavi, gluposti i visprenosti, zla i dobra, sebičnosti i širokogrudnosti, izdajstva i patriotizma, grubosti i nježnosti, nevjere i vjere, divljaštva i ljudskosti... Svaki čovjek sve to u sebi ima, ali je kod svakog drugačije raspoređeno. Kod Brke dobra stenju u dnu pod naslagama zlih – u mraku. Malo je pobuda koje mogu osvijetliti donje naslage – u zlom podgrijati dobro. A takvu snagu nema niko kao dječija bezazlenost, pogotovo kad je živahna, svježe okupana sa kikicama i u čistoj presvlaci, koja čavrljanjem, kretnjama, srećom i zračenjem nevinosti, pobuđuje sva dobra ljudskog uma, koja brkaju zatečeni red stvari, zakurlavaju košmar u glavi, preslojavaju zlo u dobro, osvijetljavaju sve ljudskosti u čovjeku i zatamnjuju životinjsko. Pred razdraganom djevojčicom u Brki se i zlo posramilo.
Držeći veselu djevojčicu u naramku, tu pored mene, Brko je najednom postao čovjek. Ubiti čovjeka – neću i ne mogu. Neću zbog djevojčice, nema opravdanja niti ga može naći iko. Lokva roditeljske krvi pred bezazlenom djevojčicom – poteklo od mene. Brko je i to mogao i činio, ali je to bio neki drugi Brko, policajac, uma bez dječijeg melema. Za atentat je bila idealna prilika, koja se više nikad ne može ponoviti, ali tu i tada ja to nisam mogao da učinim. Odustao sam i umako.
Osjećao sam nastajanje Brkinog opuštanja, i njegovog uvjerenja da smo poraženi, bahat pobjedonosni njegov hod u sve tješnjim ulicama, likovao je dokazujući snagu besmrtnosti. Po načinu ponašanja naslućivao sam i neki novi unutrašnji život tog kurjaka. Sve je manje radio u neradno vrijeme, samo toliko koliko su nalagala pravila službe. Povlačio se u porodičnu toplotu i sigurnost iza debelih zidova policijske zgrade, da je manje na ulici. Iz doma mu sve su grlatija vesela dječija graja i kikoti, i njegovi smireni glasovi, javljali su mi drugovi. Razmišljao sam o tom vuku, udubljivao se u moguće njegove misli. A neke od njegovih ispovijesti prijateljima, koji su ga obilazili i kuražili po objavljivanju partijske smrtne presude, dopirali su i do mene.
Ima žena pravo, govorio je, potpuno sam se predao poslu i premalo sam u kući među djecom. Radim, radim i dan i noć, nemam kad ni prezalogajiti, a kamo li pomilovati dijete. A kome sve to? Djeca me željna, vesele se svakom mome prekoračenju kućnog praga u dolasku, kao i molbama da ostanem pri odlasku. Sve manje su na sokaku, neće komšijska djeca s njima u igru, čim izađu moja djeca komšijska zamiču za kapije. I djeca ratuju na svoj način. U službi dobivam velike bitke, a ovdje gubim dječije. I male bitke mogu biti velike, za djecu sve su jednako velike, a tu sam nemoćan, slab i za one veličine makova zrna, toliko slab da za svoje dijete ne umijem naći ni riječi objašnjenja i utjehe. Pred svojim djevojčicama u meni je krivnja, osjećaju je a ne razumiju. Žale zbog tog i neće da se mire s tim. Muče se i pate pod teretom mržnje koja probada iz očiju čaršijske djece. Pitaju, zašto je to tako?, podsvjesno osjećaju da je izvor zla u meni. U mojim očima traže to ružno vrelo koje progoni njih. Alah je stvorio dijete za bezbrigu i igru. Moja su za toliko osakaćena, samo ona na čitavoj Carini. Mogu li naći opravdanje za to, pred sobom? Komu vlast i dobra ako nisu za dobro svog djeteta? Sebi, Brko, sebi, sebičnjače, govorio je nekom prilikom u alkoholizovanom stanju. Priznaj to jednom bar sebi pred sobom. Ružan je život na gradskoj osami. Djeci pogotovo, u koji god sokak povire djeca se uklanjaju ispred njih, kao da su zaražena kugom. Šta im reći na sve učestalija pitanja – zašto ih djeca mrze? Manje ulagati sebe u vlast, moj Brko, manje!, manje krvi, manje šnjuhanja i izbivanja iz kuće, a više milovanja. I sa ženom, i ona je od krvi i mesa, živa, a godinama je predmet – za moje ponašanje. Nije ni ona bez pameti, misli bog zna šta, ne smije ni reći, svijesna da bih je zalijepio šamarčinom. Ne slaže se onim što činim, odaju je oči. Voli me, sluša, privržena kao i svaka naša žena, ali ne odobrava moje postupke. Plaši se da ne poginem, jednom i natuknu, šta bi ona s djecom, ne daj bože, da mi se desi što? Ima pravo, eto, već me osudila ta paščad, a ko zna, takvi su, naći će kakvu hablečinu, nagovoriti da nasrne... Kako bi preživjele moje mile djevojčice, bez babe, sirotice, a nisam se čestito ni poigrao s njima? Strašna je i pomisao. Milovaće njih babo, s njima igrati na sokaku, i sa drugom decom, donosiću im bombone i čokolade, i igračke, svima, da ih domamimo – da prihvate moje mačiće. Komunisti su krivi za sve, nameću nemir, primoravaju me na sve to. Oni su me odvojili od porodice, mačića...Treba paščad likvidirati, očistiti čaršiju, smiriti duhove, pa onda u kućni mir, milovanje. Ne bojim vas se da vas je i još toliko. Obračunaćemo se. Sve češće su mi govorili o ovakvim i sličnim Brkinim ponašanjima, koja su, nema sumnje nastala u neposrednoj opasnosti iza presude koja ga je prenerazila kad ju je zatekao na svom policijskom stolu. Podmetnuli mu je na najsigurniji njegov kutak, ko?, komunisti, u srce policijske stanice, sjutra će i u spavaću sobu...?, očito se zaplašio. Duboko je uvjeren da će na njega nasrtanje, ako ga bude, biti noću, pa je danju mirniji.
Čekao sam obavještenja, razmišljao i pripremao za konačan udarac. Opet Šefko dohaberi:
"Eno Brke u sokaku, iza kuće. Sam je!"
Prilazio sam mu pritiskajući grudi. Kao da mu je samro danji osjećaj za opreznost, nije se osvrtao ni nadao zlu. Očešao sam ga u prolazu, nije me ni primjetio.
U zadnje vrijeme sa djecom je sve češće i duže, na sokaku se i danas sa njima zaigrao – stonoge, uči dvije kćerkice da šutaju plohu. Na to pločasto parče kamena Brko je unio sve svoje misli, činio sve da su djeca vesela. Očešasmo se, ja i do maloprije strašni Brko, udaljavajući se prosto ne mogu da povjerujem da se to dogodilo.
Eto, i u drugom nasrtaju zatekoh Brku-čovjeka, a ja neću da ubijem čovjeka. Ne mogu to, i neću nikad, ne priznajem da mi to može i narediti bilo koji naredbodavac, ni moja partija. Iznad svega sam čovjek, jesam i čovjek koji pripada Partiji – čovjek u Partiji, ali na dječije oči proliti roditeljsku krv ja ne mogu.
Opet ne izvrših partijski zadatak – i ne pokušah. Za neke će to biti partijska nedisciplina, možda čak i za Partiju. Može me zbog tog i osuditi, postoji ta opasnost, realna je i bliska, jer Brko ne prestaje da ubija, a da sam izvršio zadatak ne bi stradao taj i taj – optužiće. A postoji i ta presuda!? Ni pred kakvom osudom, i bilo kakvom kaznom, neću se odreći čovjeka u sebi, ni oko sebe. Nikad. Nikad i ni po koju cijenu.
Opet čamovanje i čekanje na zasjedu, na Brku-vuka.
Konačno ukaza se i ta prilika.
Dvadesetak koraka od zastrašujućeg policijskog zdanja, u režimlijskoj kafani, u društvu svojih, i tjelohranitelja, kahvenisao je Brko. Reuf, Hasa i ja stigosmo na poprište, riješeni da završimo igru, danas i ovdje, u policijskom srcu. Na ukradenom biciklu provozah nekoliko krugova, da upoznam okolišje i sadržaj kafane. U susretima, uz malo riječi, usaglasismo viđeno. Potvrdismo Brkino prisustvo u kafani, i ostalih, ali ne pade dogovorena odluka da ubacimo bombe. Sjatismo se kod Đikića spomenika i u dahu saglasismo da to ne činimo u kafani, da ne ubijamo nevine građane, jer smo tamo vidjeli čak i očeve dvojice naših drugova. Vjerovatno su došli da doznaju što, po nagovoru sinova komunista.
"Poubijati nevine ljude, ne smije to čovjek, istinski komunista!?", rekoh misli koje prihvatiše i oni. Gledao sam im u oči, govorile su o velikom zadovoljstvu izazvanom prijedlogom i odlukom. Ponos bi moja unutrašnja reakcija na tu stranu ljepote mostarskih patriota. Zdrav ponos je najsnažnije osjećanje ljudskosti. Čekaćemo da izađe, dodatno rizikovati svoje živote, pa ćemo pištoljima izvršiti atentat, bezuvjetno, usaglasili smo se. Stražarićemo stalnim pokrivanjem tih dvadesetak koraka, njih dvojica zajedničkom šetnjom, a ja biciklom. Na odstojanju.
Vozikanje i šetnja oko policijske tvrđave opasno oduljiše, a Brko, kao da je Bog stao na njegovu stranu, zasjeo, dugo ne izlazi. Misli su u takvim prilikama i brojne i brze. Najčešće su one koje pretpostavljaju odvijanje događaja, koji će početi njegovom pojavom.
Saborci su mi bez iskustva u upotrebi oružja, vrijeme ih čini nervoznijim, prepoznajem im to po kretnjama i pogledima, a i ja sam sve bliže granici vladanja sobom. A kad i mene nače strah, istinski se pobojah za njihov stepen straha, koji je morao biti razoran. Prisjetih se slike ustravljenog Mujice pred atentat na vojvodu Jevđevića, kada ga je potpuno obrvao strah. Mada sam mu napominjao više puta, ne bacaj bombu prije nego prođu tri sekunde od aktiviranja udarača, i mada je znao da od tog zavisi uspjeh naše akcije, ipak, u strahu prvog susreta, sa zujanjem bombe izgubio je osjećaj vremena i vladanja sobom, izgubilo znanja o sekundama, nadvladala je misao da će bomba eksplodirati u ruci, zamahao nakon jedne i po sekunde, zamahao i lijevom, nesvjesno, udario po mojoj desnoj – izbio moju bombu... I ova dva momka, iako odlučna i za najveća samožrtvovanja, nisu drugarili oružjem, a udaramo na najvještijeg vojnika. Kad se nađu u bog te pitaj kakvim položajima, u zbunjenom stanju, mogu zapucati nasumice – drug u druga.
Brko je tih dana bio aktivan i opasan, kao da je riješio da zada konačan udarac mostarskom pokretu, hapsio je redom. Manje se kretao, slao je druge, uočavala se ta promjena. Koliko ozbiljno računa na svoj kraj, naslućuje li barut, mene?, pitao sam se moleći boga da se konačno pojavi. Dugo sjedi. Da li je zvjerka nanjušila lovački dah, pa tuli u logi? U kafanu ih je malo ulazilo i napuštalo, zašto su to činili i ti rijetki, pitah se, da li smo uočeni na ulici – da li smo provaljeni? Da li zbog tog ne pomalja? Ne bih se začudio ništa od toga vuka, ni kad bi iskočio i sasuo olovo u moje grudi. U prednosti je, na biciklu sam i jakoj svjetlosti sunca i malo vidim kroz staklena kafanska vrata, a ja sam njemu dobro vidna meta. Može me upucati i kroz staklo, bez rizika. Možda je i progovorio neko pod teretom rana, poremećenog uma, ili su nas prepoznali na ulici? Jesam li ili nisam na nišanu? Hajde budi mudar, šta je ovdje tvrdoglavost a šta razumno i opravdano povlačenje? Da li će ikad iko znati šta su sve razmišljali atetantori, oni koji su bili sami žrtve. Koliko su zaslužni iako nisu uspjeli, a koliko ih spominjemo i pamtimo, ako smo i ikako. O čemu li je razmišljao Gavrilo Princip, da li se plašio? U životu nema sredine, sve je tako banalno koliko i da-ne. Da ili ne?
Ipak da!
Hrabrima i bog pomaže, pouzdaću se u to narodno iskustvo.
Ovo je prvi put da ne osjećam Brkin vonj, sad mi i to pade na um. A tako je blizu. Možda je i to neka predskaznija? Koja? Teška je ova borba, gradska, jedva čekam moju šumu punu zvijeri. Naši su na ovoj strani a neprijatelj na onoj, oružje mi oružje ti, to je sva mudrost. A ovdje? Svi su svuda i nigdje. Ne znaš ni ko je svat ni brat, u svakom čuči samo jedan, nikad oba, ali koji je ko?
Taman sam nailazio pored česme, sedam-osam metara od policijske zgrade, kad se na vrata kafane izvali Brkina prilika.
Golemija je od planine Velež iznad Mostara.
Od straha zatitra mi košulja iznad sise.
Išao je samouvjereno, dosljedno visokom ugledu policajca koji je uživao. Tjelohranitelji su zvjerkali kao vrapci u toku grmljavine. Lijevom rukom pridržavao sam upravljač, a desnom pištolj u džepu.
Na tri metra se pogledasmo – zvjerski.
Vrisnu moje oružje.
Iznenadi i preplaši sve zatečene na ulici – i mene.
Počeh borbu za svoj život – samo za nj. Ne znam šta se zbivalo u tim trenovima, kao da sam obnevidio, kao da sve to nisam započeo ja, kao da su presreli mene, kidisali da me ubiju – usredsredio sam se za borbu za goli život. Ostale su neke slike, nikad ih neću ni smetnuti. Kao da je izbačena iz praćke, Brkina kapa je letila u desetmetarskom luku, a na mene se ustremljivala izobličena lica i nadnaravne ruke. Bacih biciklo na njih, zapucah iz oba pištolja. Spotakoše se, i onda pucnji, činilo mi se na svakoj tački zemljine kugle pucalo je. Pucnjava, samo ona. Nisam vidio, znao ni čuo zaštitne pucnje, a pucali su i dvojica mojih drugova. Sve sam snage upregao u trk da bih se dokopao sokaka kod Đikića spomenika. Bivao mi je sve bliže i čitavu vječnost daleko. Pucam objema rukama, samo po potrebi, na prepreku, jedna od njih bi agent Topić – uklonih je. Da li sam ranjen i u što, kako ću to znati kad mi plamti svaki dio tijela, kao da je zakucano nebroj čivija u nj?
Dokopah se neretvljanske vene, sokaka – otpuhnuh. Opali iza leđa. Italijanski oficir s prozora Dragice Perin, polubijel od sapunice za brijanje, pucao je čas na mene čas na njih – ne zna ko je ko. Zaustavi ustaše na vrh sokaka, oni pomisliše da je Italijan jedan od naših, ustuknuše koliko mi bi dovoljno da zagrlim Bešu – pećinu moje mladosti. Dalje nije bilo teško, dokopao sam se svoje loge.
Kako je završilo sa Brkom?
Nisam znao.
Progonila me je znatiželja, a ne mogu da doznam, ne smijem se pokazivati.
Slušao sam da u saobraćajnoj nesreći usmrćeni pješak ne ostaje obuven. Ma koliko dobro uvezane cipele, na čudesan način, same sazuju se i povelikim lukom, u trenu rastavljanja sa životom, završe podaleko od unesrećenog. Po njima vozači odmah saznaju kobnu istinu. Da li je sličan let Brkinog fesa znak punog pogotka, pitah se nestrpljivo isčekujući u kući Politea. Očekujem ga s posla kao ozebao sunce.
Atentat je potpuno uspio.
Već trećeg dana, u prvi mrak, zametnut poštom, na putu za Štab, koji se nalazi na Prokoškom jezeru na Vranici, krenuh u sigurnije prostore, tamo gdje postoje samo – oni i mi.
Izlazeći iz grada još jednom me zapuhnu Brkin vonj, smrdljiviji nego ikad prije. Osmijehnuh se prisjetivši se nekog filma u kom se govorilo da čovjek, kad-tad, mora doći do mjesta žrtve, ili tamo gdje se zbio događaj. Znam da je pokopan juče, slušao sam i pogrebnu muziku, prepoznao i poruku trubača koji je griješio, namjerno – u ime mostarske raje. Pa ipak, javi se i u meni ta potreba – da vidim grob, da se još jednom uvjerim da više nikad Brko neće presresti – nikog.
Približavajući se haremu smrad je bivao sve očitiji, a kad se primakoh svježoj humci, posta i napadan.
Ništa ne može zaudarati kao tek odgrnuta mostarska avlijska ćenifa – u ljetno vrijeme, pade mi na um ta činjenica, braneći se od smrada humke, a bio je, bez uveličavanja, smrdljiviji od tog. Štipao je za nos. Neshvatljivo!?
Po pokopu, u noći, nekolike ucvijeljene majke su punim kantama razmućenih govana zalile cvijeće na Brkinom prebivalištu.
Bi to najpriličniji spomenik mom vuku, mostarskom čudovištu. On mi za sva vremena izbrisa brigu savjesti i pitanje – koga sam ubio?
Čovjek ne smije ubiti Čovjeka.
Nikad, ni u ratu!
T O N J A
Sve je manje ljudi na ulicama koji se još hrvu sa uzjarenim mostarskim čolopekom, nakon poraza jedan po jedan zamiču u porodične svježine iza starih gradskih kapija. Izmoren i znojan i ja potražih predah u klimatizovanoj turističkoj agenciji "Putnik", na Musali..
Kao da čini po mojoj potrebi nadugo je zakerao nepoznati šezdesetogodišnjak ispred šaltera – jedina zatečena stranka. Čim završi on tražiću samo informaciju, pa želim da zakeranje potraje dok se ne oporavim za ponovni obračun sa upornom vrelinom najjužnijeg juga.
Potraja čak i preko moga strpljenja. Dođe i do bučne prepirke, u koju će obadvije strane dovući rukovodioca agencije, koji nakon što zaviri u spornu avionsku kartu, upitaće:
"Vi ste Reno?!"
Ime Reno kao da me spoji sa golim žicama pod naponom – zadrhtah. Nenadnja grunu u glavu, razvali misli koje rasplinuše niz decenije.
*
Hitler bombardovao Beograd... Napao jedinu zemlju Boljševika... Zove Partija... Kucnuo je čas... tako je počelo.
U životu svakog grada budu neki događaji koji razdvoje žitelje do neprijateljstava. Ponavljaju se, da svaka generacija ima svoj. Dogode se da rastresu učmalost, izvrnu red stvari, otrijebe kukolj, prerasporede gradske role. Povodi, u svakom gradu, mogu biti višestruki, začeti u toj čaršiji ili nekoj dalekoj čak preko okeana, ali su uzroci uvijek isti – borba za ograničen broj kostima glavnih gradskih uloga. Prethodi duga potajna bitka, onih koji su već prigrabili najveće maske, s jedne i svih ostalih, s druge strane. Prvi se ponašaju kao da su glavne uloge njima bogom dane, to pravo brane svim i svačim, i naročito policijom. Ostali se jednakom žestinom bore da ih preotmu, jer su uvjereni da svaki glumac u svom razvoju stiče pravo i na glavnu ulogu: I oni se bore svim i svačim – osim policijom. Policija ne može na dvije strane, i nikad nije protiv sebe – nije protiv režima. Narav joj je strogost, alat batine, kapital hapsana i shvatanje da je gradski neprijatelj svaki onaj ko dirne, prigovori ili pomisli da je loš dizajn maski prvih glumaca. Ratnim pomračenjem počinje smjena poretka; ne zna se ni ko pije ni ko plaća, ali po prestanku grmljavine opet se uspostavlja red, sličan prethodnom, samo sa izmijenjenim maskama i ulogama – epizodni igraju glavne a prvaci sporedne. Uvijek se igra ista drama, a događaji se pojavljuju samo da zamijene glumce.
Hitler je podijelio i Mostarce u neprijateljske grupe, a baš ona najgora, ološka, uz pomoć osvajača, domože se vladarskih kostima i započe uigravati dramu u rastopini krvi.
Rodoljubiva mladost, u potaji, naseli neretvljanske pećine, groblja, zabačene kuće, plotove... – pripremala se na oružani otpor. I komunistička omladina je uz njih.
Moja šestočlana grupa odabra napuštenu pa od vlasti zapečaćenu kuću, provalismo joj podrumsko prozorče. Zatekli smo hrane, pića, odjeće, posteljine i bogatu biblioteku ispred ustaša odbjeglog vlasnika Šantića. U podrum smo sklanjali one koje je policija već tražila, najčešće progonjene Srbe. Održavali smo sastanke po različitim sadržajima, različitim zadacima – dogovarali, izvještavali i preuzimali nove.
U podrumu sastajasmo se sve češće i ostajasmo sve duže, da bi se ideološki osposobljavali. Prvih dana smo proučavali poruke knjige: "Kako se kalio čelik", ali i sva petorica zaljubljenički gledali smo u ljepoticu Vesnu, poistovjećivali je sa junakinjom te priče, pa smo joj po njoj i dali ime – Tonja.
Odgojena u najuglednijoj gazdinskoj porodici, školovanih manira, bistra uma, naglašene fizičke ljepote, intelektualno snažna, djevojčurasto sramežljiva, uvjeren marksist, uvijek vesela i prisna – naseljavala je naša momačka srca. Kao zmija noge krili smo zaljubljenost. Djevojačka osjetila su dodirivala te tanane niti, branila se ljupkim osmijesima ne dajući na znanje da uočava stalno prisutnu momačku mrežu. Svaki je želio da vjeruje da je samo on stanovnik tog nježnog srca i da su osmijesi upućeni njemu osobitiji od ostalih i da neuhvatljivim fluidom zrače neizgovorenu ali sigurnu i toplu ljubav.
Simpatije su se razvijale dugo prije rata, lebdile mjesecima i godinama – ljubav na odstojanju, ali kad u tjeskobi zbjega počesmo dodirivati i mirisati djevojačko tijelo, počeše se raspaljivati požude i strasti. Svi iz grupe zaljubili smo se u Tonju.
Buha i ljubav ne mogu mirovati – sakriti. Počesmo se razgolićivati. NJežno, kao majka nad glavom bolesnom djetetu, šapatom, dade mi na znanje da nisam njen izabranik. Doživih mali šok. Tako su prošli i Mitar i Reno i Rajko. Hamo bi sretnik, jedino njemu nije šaptala, pa shvatismo da je tamo liskao ljubavni plamen. Pomirismo se s tom činjenicom – Reno nije mogao. Uporno je tražio objašnjenje, ni njemu znano kakvo. Dosađivao je preko mjere, uznemiravao je Tonju. Ona ga se klonila a on nasrtao, povrijedio ju je i onda je ona prestala da govori s njim; "Hoću samo partijski", pojasnila je.
Uspješno obavismo jedan veliki zadatak, najveći do tada. Iz italijanskog skladišta oružja ukrali smo dvadesetak pušaka. Kad splasnu jed u italijanskoj diviziji, jedne noći iz groblja počesmo da prenosimo u podrum dvadesetak ukradenih pušaka. Po dogovoru bijasmo tihi, podržavajući noćni mir blaženo počivajućih i sanjivost italijanskih i ustaških stražara. Uznemiri trk. Strah se uvuče u svaku kost, umrtvi mi noge u crnoj noći. Progonjeni je jurio pravo na mene – bi Tonja.
"Baš si blesava. Ja se našalio...", prigovarao je gonić – Reno. Uleti meni u zagrljaj. Na grudima oćutih dva jedra izvora vreline, dražila su zečijim ritmom. Da sam Hamo, sreći ne bi bilo kraja, žudio sam nesvjesno stežući zagrljaj. Toplina užeže tijelo, ali se uzjoguni razum – posramih se.
"Oprosti Tonja", promucah.
"Tiše, Talijani...!", opomenu glasom jedva uteklog.
Od tad Tonju nismo ostavljali na samo s Renom.
Sa jutarnjom julskom rosom stiže partijska poruka za grupu: "Budite pripravni za izlazak u odred".
Obhrva nas ushićenje – primicao se san.
***
Odulji.
Grupa se rasturala i rasturila na neobjašnjiv način. Da li je provaljena, neko uhapšen, poslati u odred samo neki, razdvojeni zbog nečeg? – pitao sam se, čuvao i osluškivao. I spavao sam otvorenih očiju.
Konspiracija je postala sastavni dio čovjeka, osjeća je kao tešku i neugodnu presvlaku bez koje ne može. Daje mu novo obličje, kao što različite maske preobražavaju glumca u različite ličnosti, mudre i neozbiljne, jake i sakate, hrabre i strašive – po zahtjevu uloge. Predratni policijski progoni su nam nametnuli zatvorenost, glumu, tajnost, druženje s noćima, negovorljivost – konspiraciju. Samo jedna riječ izgovorena na nemjestu vodila je ravno u zatvor. Danas vodi u smrt! Osim komunista iz svoje grupe druge komuniste ne poznajem, ne smijem ni poznavati – konspiracija, a i zadatke članova svoje grupe najčešće ne smijem znati, ni pitati. Zašto se grupa ne sastaje, ni to ne smijem pitati. Da li je provaljena, pa privremeno rasturena?, mučilo me je pitanje.
"Mitar i Reno samovoljno su pošli u partizane", konačno javi partijska veza. Pronađoh Hamu, pa Rajka, ni oni nisu vladali situacijom. Ne nađosmo Tonju, kao da je propala u zemlju.
Odmaknut od kupača pržio sam se na vreloj julskoj pećini. Onelagodiše me nenadne ledene kapi od štrapa neznanog plivača. Šapatom na moje uvo izriga riječi pa nesta u vodi.
"Iznad Mostara, pored Stolaca presretnuti i pohvatani su Reno i Mitar. Po gradu traže Peru – tebe".
Našli u Mitra moju kartu – sinu misao: "Pero je Hrvat i može se slobodno kretati po gradu, neka Mitru posudi osobnu kartu." Prisjetih se vjerovatnog povoda tražnje, pa požurih u sigurno sklonište, u kuću Avdalovića.
Do koji dan dočuh da su Mitar i Reno bili pritvoreni, da je Reno pušten na slobodu, a da su Mitra teško mučili – i da nije odao.
Potreslo me i plašilo Mitrovo stradanje, koje sam saznavao malo po malo.
U grupi žicom uvezanih zatvorenika, u gluvo doba da ne sazna čaršija, izveden je iz grada. Trojica ustaša su činili pratnju, dvojica u kabini i jedan na karoseriji kamiona. Zaklonjeni ceradom i mrakom nisu vidili kuda se voze ali su pouzdano znali da je odredište jedna od jama, jer vrijeme je od te prakse. Došaptavali su imena, da svako zna svačije, nadajući se da će preživiti neko – obavjestiti rodbinu. "Kulaš... Kulaš.... Samardžić... Janjić... Mitar." Jednome pođe za rukom da se odriješi, pa se odriješiše svi. Uspjeli su i da se dogovore – kad se zaustavi kamion, tog trena da se dadnu u jednovremeno razbježavanje: – Pa šta kome da Bog.
Bjegunac Mitar je lutao tri čela nepoznatim kamenjarom. Nanjušiće ga pas, pa pronaći fratar-lovac.
– Muhadžer sam iz Bosne... Bježim u Mostar, danima pješačim planinama, zalutao sam – tako se kazivao Mitar.
– Ono ti je planina Velež, a tamo je Mostar... – povjerova, pa pomože fratar. Istog dana dopade šaka muslimanske milicije. Opet kaza da je muhadžer – musliman iz Bosne.
– Klanjaj! – narediše. Pokušao je, ali nije išlo pomejtefski.
– Jesi li obrezan? Skidaj gaće...! – tako ga i konačno razotkriše.
Kad su ga privodili u mostarsku žandarmerijsku stanicu na njemu bilo je premnogo tragova od batinanja. Na lijevom licu se isticao otisak metala sa kundaka.
Skojevci su ga otkrili već na željezničkoj stanici. Kao i u drugim sličnim situacijama, brzo se rasporediše tako da ga pojedinačno prestižu i susreću, da ih vidi u što većem broju – da mu potaknu nadu. I žandari umorni, čim ga uvedoše u sobu na spratu, počeše da se raskomoćuju – skidaju bluze. Iskoristi tu okolnost – panterski se vinu u prozor. Iako izgruvan – uspio se podići, bježati. Skojevci pomogoše rastrčavanjem na sve strane – da zbune potjeru.
Zadnjim snagama dovukao se do kuće Seferovića. Sjutra je prebačen u sigurnije sklonište, kuću Dragice Šimić. Liječen je sedamnaest dana pa izveden u odred.
Doznao sam da su i Hamo i Reno i Tonja i Rajko u partizanskim jedinicama, pa sam upornije zahtijevao da i mene upute tamo. Dobiću to odobrenje tek do tri mjeseca.
Prvi susret sa partizanima bi negdje iza Stoca. Isti dan sretoh Miru Poparu, istaknutog političkog radnika. Uvjeren da zna sudbinu moje grupe, upitah za drugove. Kaza da su svi u Konjičkom odredu, negdje u planinama iznad Mostara, osim Mitra: "Eto ti ga u jedinici Boža Vukoja, selo ispod nas", kaza i obradova me.
Dugo smo stajali u muškom zagrljaju ovlaženom radosnicama. Razmjenićemo novine iz svojih tromjesečnih sredina. Kad upitah za Tonju, plamen mu udari u obraze, smušeno uokruži, priđe glatkom kamenu, sjede, podnimi se, pa otpoče:
"Dragi Pero, progoni me jedno ubistvo, konspirativno, pokop u kom si učestvovao i ti? Zakleli smo se svi; Reno, Hamo, Rajko i ja, da ćemo ćutati do kraja rata..." dok je govorio izranjale su misli i jeza iz te ružne noći i neobične akcije. Više nisam slušao Mitra, sve moje misli pohrliše na događaj od prije četiri mjeseca. Počelo je, prisjećam se, iz mraka na kućni prozor zakuca ruka, bio je Mitar.
– Pođi za mnom dva minuta, u podrum! – kaza i nestade ga u mrklini noći.
Uznemiri me tajanstvenost partijskog druga, ja se nadao odluci o izlasku u odred...
– Partijski zadatak, stroga konspiracija, ne pitaj ništa – reče čim dotakoh gusti podrumski mrak. – Ne pitaj, reći ću ti: Kad nam se prijateljstvo krvlju zapečati.
Gonjeni strahom i mrklinom noći, od ćoška do ćoška, prenosili smo zavezaj utegnut gromobranskom žicom – klupko-leš.
Iznad crkve, u kraj groblja, pod osamljenim čempresom, iskopasmo plitku raku – sahranismo. Odoh do prvog groba, polomih drveni krst, pa u svježu humku zabih patrljak – biljeg.
Sjutra donio sam ruzmarin i zasadio ga u taj grob, po Mitrovom nagovoru – kao partijski zadatak. Nisam ni pomišljao da pitanjem udovoljim znatiželju – čiji je leš. Već sam uspijevao da se vladam po konspirativnim zahtijevima.
Opet pojača znatiželja, ispitivački sam mislima zagnjurivao u dva pedlja plitak grob iz one noći, i sadašnjost u Mitra-borca.
"Rajko je poginuo", prekinu mi misli: "Prijateljstvo se uveliko pečati krvlju, povjeriću ti, imaš pravo da znaš, ali, zakuni se!?
"Čuvaću tajnu: Dok nam se prijateljstvo krvlju ne zapečati...", obećah, pa Mitar nastavi:
"Poslasmo te, onom prilikom, u apoteku po zavoje, a mi latismo se onih pušaka, da ih očistimo. Reno dohvati prvu, izbacuje metke:
– Jedan, drugi... Nema ih više – reče, pa uperi cijev u našu Tonju:
– Ubiću te! – povika.
Puče puška!
Roptanje.
Krv ispod lijeve Tonjine dojke.
Krv ispod naših noga.
Prvi put prolivena krv pred očima naše mladosti.
"Je li bila namjera..., ljubomora?", promucah i ja okamenjen.
"I mi smo se pitali. Uplašili. I sad se pitam. Odgovore smo ostavili za kraj rata...", završi Mitar, pa podlanicom, zakrećući se od mene, obrisa suzno lice.
Zamrsiše mi se misli: predratna komunistička ideologija, revolucionarna žeđ, dosadne i strašive roditeljske pridike, Mitrove muke, djevojačka iskrenost i ljepota, do juče samouvjereni a danas neizgledni i po kamenjaru neuvjerljivi revolucionari, svakodnevne vijesti o pogibiji drugova... smrt, smrt, smrt... Revolucija, vrijedi li ovoliko? Misli se smjenjuju bez reda, kratke i mutne kao odbljesak aviona s visine, presijecaju ih nejasne slike tužne Tonje, rjeđe i nejasnije pojavljivala se i izmaglica Rajkova lika. Nesređene misli miješale su se s jasnim obličjima straha. Revoluciju sam zamišljao drukčije, s manje krvi. Najednom sve je to preskupo za moj um, za jedan život. Petljanija misli potraja pa se počeše pojavljivati izdvojeni mutni čvorovi, jedan po jedan se izoštravao, kao praskozorjem dan i oni se počeše bistriti, ali ih je i dalje okruživao plašt gorkog začina usidrene krvi – mirođije smrti. Revolucija nije igračka ni kratki avanturizam, opomeni se, govorile su misli s međe. Tamo se pojavljivala i mutna Rajkova sjena, javljala da kaže da revolucija može i ne mora pobijediti, njemu to više nije važno, prošaptao bi pa izmaglio. Tonjina ljepota i mladalačka potreba za životom na tren osvijetli zaogrnute vidike. Nazire se i Mitrova sjenka, hrve se sa ivicom rake, koja bi da polovi tijelo, da zadovolji obje vučne sile, smrtnu iz mraka ponora i nagonsku za životom iz svjetlosti života. Pričinjaju se i uloge Hame i mene i, brojnih znanih i neznanih revolucijom zadojenih vitkih mladica. Vrijedi li toliko? Iz pomračenja izroni još jedna zrela pogibija, moja. Sjati se roj zastrašujućih usijanih u čvorove povezanih misli, u zbrci otimanja raspucavaju čvorovi, pa misli kao opruge unutrašnjom energijom zagruvaše po moždanoj opni. Od udaraca straha glava se brani bolom, zadnjom barikadom. Priskočiše i noge i suze.
Ko zna koliko je trajalo smirivanje opruga i podvlačenje misli pod tople skuti mozga, gdje su sve krakale noge, ko zna kako sam dospio pod sjenu osamljenog hladnog čempresa, i ko zna da li je tamo i bila Tonja koju sam vidio jasno. Ledena bez krvi, a i nju sam gledao razlivenu po od smrti crvenom mraku podruma. Došla da me osokoli i opravda žrtve, da podsjeti na nužnost hrabrosti i istrajnosti. Misli su se i dalje vrtile u začaranom krugu pitajući može li ljepota sama skriviti smrt i, može li sila ljubiti milom, i može li savjest pobrkati namjeru i nehat – po mraku traže istinu. Sjenče sliku podruma, izlažu je na nevin Tonjin pogled. Ni njoj nije sasvim jasna, kao da su se jadale umilne oči i same zjapeći ka nedokučivoj istini. I pred njima je stajala brava i želja da provire kroz nju, do sužnja istine.
"Pronaći ću Renu, kad-tad, imam taj čarobni ključ, oči u oči", govorio sam zaklinjući se čempresu u koji je zamicao osmijeh Tonjine neprilike.
***
Izvlačili su se mjeseci – otključaću, i dalje sam obećavao ispod osamljenih čempresa a i sam gubio nadu boreći se sa krezubom planinskom zimom, golotinjom, glađu i jačim vojskama.
Jedne večeri ukaza se nada, pa se izvukoh pored stražara, otrčah da obradujem drugaricu. Čučnuh pod čempres pod kojim sam na osami sanjario u predasima borbi, još jednom dozvah neugasivi djevojački duh, osvježi me lavina sramežljivih osmijeha, kao nikad ranije, zaigra očima pa se djetinje prepusti prijateljevim grudima.
"U pratnji sam Nenada Vasića koji sjutra ide, sa četom Maksima Kovačevića, na Boračko jezero u odred Mostaraca. Otključaću Renu, tamo je...", saopštavao sam radosnu vijest koju je preuzimala očnom vlagom. Zanosno smo govorili i sanjarili o slobodi, sve do komande za pokret.
Partizansku kolonu su zobali planinski mrazovi, švapske mašinerije, talijanski pukovi, ustaški hizmićari, četničke bratije, muslimanske milicije i divlje zvijeri. Na svakoj prozivci manjkovi, da li ću dospjeti do ključa, pitao sam se i naoružavao voljom da istrajem – da obradujem drugaricu.
Prepolovljeni stigosmo na odredište.
Vasić se zabrinu, nije našao Tonju, a naumio joj je važan zadatak, govorio je. Mostarskom vezom je bio obavješten da je Vesna otišla u odred sa Renom, Rajkom, Mitrom i Hamom, pa naredi da dovedu Hamu.
"Ne tražite je...", Hamo nije okolišao, odmah je počeo sa prepričavanjem događaja. Nije me iznenadila odluka da i mene saslušaju, pa prepričah Mitrovo kazivanje.
"Rajko je poginuo", prekinu me Vasić, zamisli se pa odlučno nastavi: "Imamo dvostruko svjedočenje. Treba saslušati i Renu. Dovedite ga!"
I ovdje pronađoh osamljeni čempres i duh Tonje. Ushićeni dugo smo nagađali o mogućem ponašanju Rene, o izjavi pred Partijom. Ponio se ni po jednoj našoj pretpostavci.
Nakon razgovora sa kurirom pobjegao je iz svog odreda, prijavio se u četničku jedinicu Novice Glogovca, on ga otpratio do jedinice muslimanske milicije Ćatića, a on do italijanskog komandanta u Nevesinju, koji ga sprovede u mostarski zatvor, u njemu ostade dvadesetak dana, i baš tad počeše i strašni progoni rodoljuba.
Među uhapšenim bi i ugledni rodoljub doktor Marić. I on i supruga su imali brojne rodbinske veze sa uglednim političarima NDH, pa je u traženju spasa za dragog muža dospjela i do ministra Vrančića u Zagreb. Vratila se poražena: "Toliko ga tereti, neki Reno, da mu ni ja ne mogu pomoći", ponavljala je ministrove riječi i klela Renu.
Ubiše mnoge, i doktoraMarića.
Po Reninoj izdaji biće pohvatano i kasnije pubijano pedesetak mostarskih mladića.
***
Nad Mostarom je ogranuo slobodarski život baš onakav kakav je sanjaren u Šantićevom podrumu – šestočlane grupe.
Hamo je poginuo – proglašen je za narodnog heroja.
Mitra zaklali su četnici – bliski mu rođaci.
Ranko je poginuo – na vatrenom krštenju.
Tonja je našla smrt – od ruke saborca Partije, od Rene.
Reno – ne zna se gdje je skončao.
Ostali smo samo ja i grobljanski čempres.
Ori se pjesma, rastače smijeh i sreća, veseli se i pomamljuje martovsko zelenilo – dočekali slobodu. Pobijedili smo zlo, izborili smo pravo da se okrenemo sebi – u budućnost. Tugu nadomješćujemo srećom, pomjeramo umrle likove da bi bilo mjesta novorođenim. Sve je manje mjesta i za Tonju. Novi zadaci u Ozni...
"Čuo sam da bi ti mogao znati gdje je sahranjena moja Tanja", ozlijedi ranu starac u kome jedva prepoznah lik Tonjinog oca. Tonja opet naseli misli, istisnu doseljenike.
Pođosmo prema Pašinovcu noseći u glavama jedan lik, neizbrisiv na svoje načine. Oglašavanje se sastojalo samo od povremenih uzdaha.
Sačeka nas grobar Lazo sa alatkama.
Na proplanku bez grobova, na početku groblja, ukaza se dvadesetak bez reda svježe iskopanih raka. Zastao sam pred besmislom.
"Kazivali mi da je ovdje-negdje...", promuca otac vidjeći da zbunjeno gledam, nastavi: "Kopao sam kako mi je ko pokazivao mjesto groba".
Odvojih se pedesetak koraka pod čempres na osami. Zaskoči me slika pokopa, izroni Tonja, zaplaka oslonivši se na moje rame:
– Žao mi tate, presvisnuće – učini mi se njen glas koji nastavlja: – Danima me pretražuje krasnanjem, znojem, nesnom i suzama. Naprežem se da mu kažem gdje sam, a nemam te sposobnosti.
– Nisam obavio zadatak, kriv sam, ne zna se kako je skončao tvoj ubica, vodi se u knjigama NESTALI. Naći ću ga, pogledaćemo se, obećajem... – govorio sam ili sam samo želio da to kažem.
– Kad me budete prenosili budi nježan, dragi Pero, pazi na noge, bole... – kao da mi je govorila s ramena.
– Zašto noge...? – zapitah znajući da je ustrijeljena u grudi.
"Znaš li gdje je?", u stvarnost me povrati nestrpljiv glas smrknutog oca. Buljio je u rascvjetali bus ruzmarina, želio da je cvijeće njegove Tanjice, posadio neko smjerno, nadao se.
"Ovdje je", rekoh pokazujući u proljećem pomamljeno cvijeće, isčupah drveni patrljak, pa dograbih krasnu...
"Uvijena je u ćebe pa obmotana gromobranskom žicom ", kazah uvjerljivo shvatajući da otac i ovo kopanje gleda samo kao dvadeset i neko.
Udaram tupom krasnom o tvrdu ledinu, a nježnim mislima u još čvršći plašt spremnika koji na vidjelo ne da razmišljanjima iz podruma. Načeh zid posude, s kraja Reninih misli.
Mene odbijaš, begenišeš Hamu, bezobraznice, odzvanjaju mu misli. Sad ću te uplašiti, praznom ubiti, strahom. Muči se koliko se i ja hrvem, da ti vratim. "Ubiću te", neka riječi izazovu na ponovna razmišljanja, u društvu straha i smrti misli se drukčije prestrojavaju, misaoni procesi obnavljaju, pa i odluke mijenjaju. Ako ne bude tako, bar sam te uplašio, uznemirio, doveo na nivo svog nemira. Kad ja nisam rahat, ne dam ni da si ti. Gledam te kroz mušicu, razmisli još jednom, ja ili Hamo? Odaje te pogled, gadim ti se, voliš Hamu, tako mi odgovaraš čak i preko puščane mušice. Nećeš da govoriš sa mnom, drznice, nećeš, kao da sam gubavac... Još ću te plašiti, već si drukčija, nježnija, zaplašena, postigao sam cilj, ko zna možda će te ovo ipak potaći na nova razmišljanja. Možda se Reno i ne šali, sad ti struji ta misao, taj me Reno ipak mnogo voli, evo i ubio bi me zbog prevelike ljubavi, da me ne prepusti drugom. A ni on nije za odbaciti, zdrav, krupan, pametan, hrabar, politički ispravan, zašto ga tek tako odbacujem, možda i griješim, možda bi trebala razmisliti još jednom. A i taj Hamo, student, ko zna koliko ovakvih ima u toj beogradskoj šumi djevojaka. Reno me voli, i ubio bi me da me drugi ne ima, hoće, nagao je, ne može otrpiti poraz... Neću te ubiti, neću, biće sam koje razumom nadvladava instikt, šalim se, možda grubo, i jest grubo, ali je grubo i ne uzvratiti na ponuđenu iskrenu ljubav. Gdje bih ja ubio, tebe, višegodišnjeg prijatelja, gorostasa među nama, ali si me ipak iznevjerila ne prihvatajući ljubav koju malo po malo nosim od malih nogu. Pretjerao sam, dosta je neukusne šale, škljocnuću da vidiš da je bila prazna šala, škljocnuću pa ću ti se izviniti pred sva tri druga. I to da ti kažem, nakon ove šale neću ti prigovarati više, nikad, neka ovo bude poravnanje, nivelisani tasovi drugarice i druga... Da li je moguće... metak u cijevi, izbacio sam ih sve, izbacio, odkud? Opucao u drugaricu – ubio je! Je li to moguće da sam uradio ja? Ubio dragu Tonju, proklet da sam, da bogda i ja bio mrtav, ubiću i sebe, ovaj teret ne mogu ni ponijeti, a kamo li pod njim stenjati čitav život. Ubiću se, ubiću se... Šta će na ovo reći raja?, ubio je zato što je volila Hamu, razbojnik, htio je silovati, svašta će govoriti, i ja bih sumnjičio drugog. Reno, budalo jedna, s čim se ti igraš, kakva ti je to šala – ubiti! Kako ovo vide drugovi? Hamo misli da je ubistvo sa predumišljajem, on i ne može drukčije. Rajko i Mitar blenu iskolačenih očiju, kao da ne vjeruju u sve ovo, kao i ja. Zatečeni su, niti optužuju niti praštaju, još ne misle ništa, ne snalaze se, kao ni ja. Da li sam opucao, da li sam uopšte u podrumu, ili sanjam? Bože, pomozi, neka bude san, molim ti se da bude san, pomozi, pomozi... Majko moja, zašto me rodi, bolje bi bilo da si rodila klupko vune pa ga koturnula niz potočinu, majko...!
Iz zemlje ukaza se trulež ruba ćebeta, na redu je susret...
Kakav?
Šta je čovjek kad ga nema?
Postoji li duh?
Postoji li Tonja, i kakva?
Djevojka ispred puščane cijevi u podrumu, kakve je misli imala?
Baš je ovaj Reno blesav, igra se sa oružjem, nikad neće odrasti. Naivan, mene da zaplaši, da zamrzim Hamu, naivan. Valjda i on toliko zna da ljubav nije stvar odluka već osjećanja, nije stvar želja već simpatija, nije predmet s kojim možeš upravljati po volji, ljubav je naizmjenično usmjereno strujanje dvije naročito bliske duše. LJubav je jedini put koji povezuje te duše, na početku puta mnogo ih je na izboru, ali samo na početku, čim se krene njim drugi nestaju, ne znače mnogo. Naravno, misliš da sam pošla pogrešnim, opominješ me sa simbolom smrti, pozivaš na početak i nudiš drugi put, tvoju putanju. Simpatično je na neki način, simpatično i bezobrazno, ali: "Ubiću te" je djetinja pamet, naivan si kao i uvijek. Još misliš da se ljubav može rasprodavati kao bostan na Tepi, na komade. Naivan si, žao mi te, čak si mi i drag na svoj način, i čudan. Naivne ljude ljudi vole, ali ih ne cijene, ne oponašaju, ne zaljubljuju u njihovu pamet. Tako je i kod mene, drag si mi drug, ali djevojačka ljubav je drugo nešto, samo jedna putanja između dvije osobe s istom dušom. Ta duša nastaje iz dvije kao kad se sastave dva čička, niti im se uviju u bezbroj nedriješivih uzlova, nema više rasplitanja. Moja i Hamina je nepovratno upletena, i kad bih htjela ni ja je ne bih mogla rasplesti. A ti ih uporno driješiš, možeš ih samo uništiti, ali opet ostaće zagrljene. Puškom si pošao da driješiš, naivan i drzak, okani se glupe šale, prihvati jednom tu istinu, prihvati i okreni u realnost, tamo negdje je i tvoj put, jer je priroda ostavila na volju svakom čovjeku po jedan, a njegovo je da ga među mnoštvom drugih pronađe, svako svoj. Čudan ti je pogled kroz tu mušicu, pritješnjen hladnim metalom postaje sve neljudniji, smrknutiji, nezdraviji, opasniji. Nosi tu puščetinu, dosta je te dječije igre, odkud ti pravo da me uznemiravaš svaki dan, pri svakom susretu, odkud, ako sam u Partiji pa moram dolaziti u dodir s tobom, ne moram više da trpim tvoje gadosti. Nosi se, ne mogu više nositi tvoje tovare. Dosta je, na sve tvoje bezobrazluke odgovarala sam osmjesima, praštala vjerujući da ćeš jednom doći do pameti, a ti uzvraćaš sve drskije, poganije, eto i puškom mi prijetiš, dosta je igre, pogledom ću da ti kažem sve to – jednim pogledom...
Krasna dohvati povijeno koljeno, ciknu, kliznu, nače gotovo neprobojni plašt s druge strane razmišljanja. Uhvatih Renine kučine, ukradoh sulude misli.
Hoćeš li Hamu, hoćeš li? Hoćeš!? E nećeš! "Ubiću te!" Neće te ljubiti ni on. "Ubiću te!" Smiješ mi se u brk, ti a i on. Momak preoteo djevojku, Reninu, da pričaju. Reno nije muško, to vi hoćete, e neće biti baš tako, "Ubiću te!" Izvešću da liči na ubistvo iz nehata, ostaću pod sumnjom nekom, ali i čist. Iskoristiti okolnost čišćenje pušaka. Pogleduješ ispod glave, hvataš Hamin pogled, smješkaš mu se, zaljubljenički rumeniš. Uhvatio sam vas na djelu, badava podvlačite pokvarene poglede i krijete crvenilo srama, srama kao da niste krivi, kao da sam ja tele, ne vidim ništa, izazivate me, namjerno. Daću i ja vama namjerno, pokvarenjaci. Vidjećete ko je Reno. Mitar i Rajko ne vide ovu prljavu igru, ne slute vrtlog nevidljivog fluida. Zapodjenuću šalu, stvoriti drugarsko raspoloženje, sve misli splastiti u mladalačku razbribrigu, pa te onda ubiti, da liči na nehat, nesretni slučaj u sred složne kućne čeljadi. Ni posumnjati neće, a i kako bi, još ću se pokazati najnesrećnijim, neka me tješe, nalaze opravdanja, brane. Dovešću ih u situaciju da me čuvaju od samoubistva, samokažnjavanja. Znam da će u tome prednjačiti Hamo, uz svu njegovu žalost nadvladaće osjećanja jedne tragične ljubavi za rad druge, žive. Siguran sam da će se tako ponijeti u času iznenađenja, ne snalaženja, očaja i nesvjesnosti realnosti događaja. A kad se ohladi, kad se izrekne presuda, kad me oslobode odgovornosti, kad ohlađena rana zaboli, tad će već biti moje vrijeme, patiće on a ja ću likovati. Neka vidi kako je bilo meni, kako sam doživljavao njegovu nadmenost, samouvjerenost, otuđenje ljepotice, kako sam se mučio, kako sam pred njim obarao pogled, neka vidi. "Ubiću te!" Tvojim ubistvom i njemu vraćam dug; milo za drago. Znam način, sjetio sam se, biće bez mrlje. Šanžer manliherke može imati pet metaka, najviše, toliko znamo svi. Zna čak i Tonja. Rukom ću uvući šesti u cijev, da ne vidi niko. Da ne vidi niko. Hamo priča šalu koju je meni već ispričao, o Greti i Talijanu, na kraju će prsnuti smijeh, na to će se usredsrediti, neće opaziti, uvući ću metak. Nakon toga ću pričati ja, a i ubacivati šanžer, radiću to kao da sam nespretan, da više na to obraćaju pažnju nego na priču-šalu, a i ne znam ih pričati, inače me ne bi slušali s pažnjom, ali će kao i do sada iz pristojnosti sačekati da ispričam, iskoristiću te okolnosti pa ću repetiranjem poizbacivati svih pet metaka, onaj iz cijevi i ne bih mogao bez prstiju, istovremeno ću prekinuti priču da bih glasno brojio izbačene metke, i ne htijući, brojaće ih i oni, postajati svjedoci odbrane. Potom ću praviti šalu plašeći "praznom" puškom.
"Ubiću te..."
Kako su slojevi zemlje bivali mekši, tako je popuštalo i moje srce, uznemiravala ga Renina podvala, presušivala dotoke krvi, presahnu i u plućima, zadrhtaše i noge i ruke, mrklina zaogrnu oči...
Po buđenju ugledao sam Tonjinog oca, pod nos mi je podvlačio miris rakije.
Lazo je nastavio kopanje. Isteglio je parče gromobranske žice, bi to konačna potvrda traženog groba.
"Stani malo!", ustuknu Lazo pred naletom starca, koji ukroči u raku, pa zacvili:
"Dijete moje drago, od kad te traži tvoj tata. Očekivala si me, nadala se, priznaj! Tražio sam te, uporno, morao sam, morao, zbog sna. Imaš samo jedan kvaran zub, je li tako ljepotice moja mala? Šestica-gornja-lijeva. Ne plaši se, neće boliti, vjeruj svom tatici, vjeruj, tata će samo pogledati, kao i onda, sjećaš li se, nisam te prevario. Samo da vidim ima li plomba na šestici. Otvori usta, razmakni malo, samo da vidi tvoj tatica, samo da vidi, neće boliti, ne boj se, popusti malo, popusti, sa unutrašnje je strane, popusti, tatici, tata mora da vidi, znaš, da smo sigurni... Ona je!", prošapta glasom bola i tjeskobe. Nastavi:
"Moj sine šta osta od tebe...", govorio je milujući tanki pramen preživile kose.
"Izvršiću obećanje mila Tonja, pronaći ću Renu, otključaću ga, doći ću ti svijetla obraza, jer se naše prijateljstvo krvlju zapečatilo, kako smo se i zaklinjali. Samo da ga sretnem, otključao bih tu robijašnicu, a ti znaš da ja to umijem raditi. Držaću se i obećanja, nećemo krv na krv, samo da znamo – ti i ja. Obuzdaću strasti, znaš da ja to mogu, znaš kako sam doživio poraz i ostao dostojanstven drug. Znaš da ja za to imam snage. A i kad je ne bih imao, znam, prelila bi mi dio svoje ", govorio sam misli i ne znajući da se oglašavam sjedeći pored neoštećenog kao stasit momak uzdignutog ruzmarina.
***
Decenije usporavaju krvotok – i čovjeka i revolucije. Tek po neki događaj ubrza krvotok starca, ali i tad na kratko. Neki Mostarac, odmah iza rata, prepoznao je Renu u Italiji, živi bogato, prepričavao je. To saznanje bi jedan od mojih važan događaja. Dvadesetak godina kasnije Reno je viđen u grupi inostranih turista, u obilasku Mostara i ta vijest bi moj događaj. Reno je sve češće u staračkoj šetnji po slobodarskim ulicama Mostara – a znamo da nije posjetio grob naše Tonje. Ne znam da li je to više i za mene događaj.
Decenije usporavaju krvotok – i čovjeka i revolucije.
Nakon tolikog perioda bez događaja evo me u jednom središnjem, u putničkoj agenciji – s Renom oči u oči.
Huči krv u starcu kao voda tek zametnutog planinskog potočića. Već petu deceniju, uz golo tijelo, nosim parče ledene gromobranske žice namijenjene za Reninu ogrlicu.
Šta može učiniti vrijeme to ne može ni sila.
Lape sjećanja vremešnih, jedva se ko i sjeća imena Tonje, i da je živa bila bi zaboravljena starica, tako bi htjelo vrijeme. Ono je odlučilo da ne bude saslušavanja, da Reno živi danju u spokoju, sve do sna. A kako mu je njemu, zna samo njegova savjest. Težak je sud kad je repat do smrti. Teška je kazna vječito hrvanje sa sobom. Da li on spada tamo, da li je kažnjen pravedno, i ikako?
Tonji sam obećavao pravdu, mislio iskreno. Dugo sam priželjkivao ovaj susret, vremenom ga želio sa manje žara, pa ga gotovo i zaboravio.
Susret me izbacio iz ravnoteže, jakim pumpama uznemirio krvotok, ulio varljivu mladalačku snagu, potakao savjest, pozvao na obračun, na nemir, na tugu, na pravdu, na realnost vremena, na prekinutu mladost, na nerazjašnjen slučaj, na mrtve saborce, na revoluciju, na skupoću slobode, na Renina nedjela, na čolopek, na ljudske dužosti...
– Leđa Rene su ispred tebe – kao da se oglasi hladna metalna ogrlica .
– Obuzdaj strasti, neka bude kako smo se dogovorili. Otključaj bravu. Samo za nas dvoje – kao da me opomenu duh iz lika ljepotice iza šaltera.
Samovoljno mi kažiprst uprije u kičmu stranke ispred šaltera, a i grlo bez saglasnosti zagrmi:
"Ne mrdaj, Reno! Iza leđa ti je Pero...!"
"Šta mu bi, pade ko pokošen..." – paničila je službenica agencije pomažući mu da povrati svijest.
Bez napora se probijam kroz mostarski čolopek. Hitam u hladovinu jednog osamljenog čempresa – do svježeg ruzmarina.
S R P
Sredovječna žena, zabrinuta, sjedi u ljekarskoj sobi duševne bolnice i čeka neurologa, koji je prije dva sata primio na liječenje njenog muža.
– Veoma težak slučaj – rekao joj je nakon uvida u nalaze o njegovoj bolesti.
Čekajući na ponovni susret sa ljekarom, kršila je prste, pušila cigaretu za cigaretom i prebacivala nogu preko noge. Razmišljala je o onom što je rekao neurolog, očekujući sa zebnjom nastavak razgovora. Najbolje je da kaže sve, to će pomoći i ljekaru i mužu, zaključila je i uz poluglas nastavila da razmišlja:
Upoznala sam ga 1956. godine na prvoj godini studija u Beogradu. Bio mi je oduran: gruba lica, mutnih očiju, kao da je vječito neispavan, ozbiljan i zabrinut. Nije mnogo govorio, niti je imao prijatelja.
U to vrijeme nije bilo uobičajeno da mladići nose bradu. On ju je zapustio, doimala se ružno, pa su ga kolege zadirkivali. On je ćutao, nikad ne uzvraćajući na njihove mladalačke izazove. Mladići su dogovarali da se i više poigraju s njim, da odigraju nasilno brijanje njegove brade, jer njih je dodatno izazvala njegova ravnodušnost. I uradili su tako.
Nakon žestokog otimanja, ozbiljno je napadao obijesne momke, pri tom je udarao čime je stigao. Iznenađeni žestinom otpora, branili su se i povlačili. Nije se smirivao, derao se.
"Daj mi srp! Srp... Da koljem!"
Prevaljivao je čudne riječi koje su iznenađivale nerazumnošću. Taj ga je dogadaj još više odvojio od društva.
Bio je, za razliku od mene, odličan student, zbog toga sam mu se približila i povremeno molila da mi pomaže oko učenja. Pri tom sam se pravila da mi je ugodno u njegovom društvu. Bila sam sebična, tražila od njega da sve češće pomaže. Rado je to činio. Radio mi je zadatke, vježbe i programe. Uvijek meni pa tek onda sebi.
Ipak, dogodiće se ono čega sam se pribojavala – zaljubio se u mene. U početku sam uspijevala da ga zavaravam praveći se da mu uzvraćam ljubav. Kasnije mi je bilo teže, nisam mogla da prikrivam da mi je njegovo prisustvo nepodnošljivo.
Odlučila sam da prekinem taj mučan odnos. Za povod sam iskoristila njegovu bradu. Rekla sam: "Neću više da te vidim sa tom bradurinom! Ako ti je stalo do mene, obrij je. Inače među nama je gotovo!"
Molio je da ne budem uporna, dugo je molio. Bila sam neumoljiva.
Sutradan sam se iznenadila tišinom u, inače bučnom, amfiteatru. Svi su bili na okupu. Muk! On je sjedio pognute glave na prvoj stolici do vrata. Studenti su pratili mene. Osjećala sam da se nešto dogodilo, bila sam zbunjena. On je podigao glavu... Skamenila sam se. Ugledala sam posve drugog čovjeka.
I ne samo bez brade...!?
Mnoštvo izgrbanih ožiljaka nalazilo se na donjem dijelu vrata – od uha do uha. Zastrašujući su. Vise komadići zacjeljenog mesa. Znala sam da je nepristojno zagledati, ali i oči svih prisutnih letjele su tamo, gledali su otvorenih usta – čudili se. Skup ožiljaka tvorio je neobičnu sliku cifre tri.
Očekivao je moj pogled – iznenađenje. Očito je mislio da je bio spreman na to. Nije uspio izdržati... Naglo mu je pozlilo – izgubio je svijest.
U trenu sam osjetila buđenje nekog snažnog osjećanja. Odveli smo ga u bolnicu i svakodnevno obilazili. Moje posjete bivale su sve duže. Jednog dana, suznih očiju, povjerljivo i tiho počeo je ispovijest:
***
"Jovo mi je pravo ime. Sada se prezivam Došlo. Pravo prezime ne znam", rekao je i kao da je lutao mislima, tek do malo nastavio je:
"Početkom 1941. godine imao sam četiri godine. Ustaše su pokupile sve Srbe iz mog sela i poveli prema jami. Poveli su i mene", opet je zaćutao, i nastavio posve tiho:.
"LJudi, žene i djeca zapomagali su. Noć je bila ispunjena strahom, jaucima, plačom i lelekom. I sada mi krici te jezive noći odzvanjaju u ušima. Šta se dogodilo sa mnom, više se ne sjećam. Znam da sam se ujutro probudio u zrelom žitu. Na njivi prepoznao sam Lucu – komšinicu. Žnjela je žito", opet je nakratko zastao:
"Radosan zbog prisustva poznatog lica, potrčao sam zapomažući":
– Teta Luce, teta Luce!
– Zar još Srba ima živih? – povikala je. – Ja sam ih noćas bacila u jamu devetoro. S tobom, na deset da zaokružim – reče i poteže srp. Dugo me klala tupim srpom ispuštajući neljudske krikove", zaćutao je.
"Nisam imao sreću da umrem" reče i zamače u duboke zamisli.
"Ostavila me je bez svijesti u uvjerenju da sam mrtav. Kad sam došao svijesti bio sam u naručju Lucinog brata, nosio me, tepao mi. Odnio me u italijansku bolnicu gdje sam i liječen", nastavio je jedva čujno:
"Živio sam po domovima za siročad. Ne znam odakle sam i gdje je to moje nesretno selo, i da li je neko od mojih živ. Najsretniji bih bio kad bi znao ko sam. Stalno se o tome raspitujem. Zbog toga živim – to mi je smisao života".
Brzo se oporavio. Voljeli smo se. Završili smo fakultete, zaposlili se i vjenčali. Rodili smo dva sina, Borku i Boru. Imena je odabrao on, jer mu se činilo da mu je djed imao jedno od tih imena. Brzo je napredovao u struci, postao zapažen i cijenjen stručnjak. Vrlo je nježan i plemenit muž i otac. Nepomućena bračna sreća trajala je desetak godina.
Počelo je prošle sedmice, nakon što je mali Boro došao iz obdaništa. Jovo je prišao da ga poljubi, kao što je svakodnevno činio. Ali Boro se otrgao i dotrčao meni, govorio je:
– Ja neću da si ti moj tata! Ti nisi moj tata. Tebe ne volim! Djeca u obdaništu smiju mi se i govore da si grdan, da se plaše tvojih – ožiljaka.
Iznenađen postupkom i riječima djeteta, Jovo se okamenio, zateturao i – pao.
Otada je izgubljen. Dovodila sam ljekare, nisu pomogli. Ništa ne govori, osim nekoliko riječi: srp, Luca, ustaše...
Sad već i mene muči pitanje, dokle će se okrvavljeni i tupi srp javljati kao mora od koje on ne može da pobjegne? Divan je čovjek. Plemenit. Pomozite doktore, potreban nam je, djeci i meni – zanesena mislima i osjećanjima, poluglasno i s kraja svijesti, govorila je i molila žena oblivena znojem i suzama.
***
Neurolog je ranije ušao u sobu, sjeo i pustio da žena, koja ga nije primjetila, završi priču, a zatim joj se obratio:
"Vaš muž je ozdravio. Sad će doći. Desilo se jedno od čuda. U ovoj bolnici, već dvije godine, nalazi se pacijent, tek sada shvatam da je to Luca iz priče vašega supruga. Sasvim je izgubila razum. Iz njenog nerazumljivog brbljanja i vikanja, ponekad su se mogle razabrati riječi:
– Devet u jami... Desetog zaklala... Srp...
Vodeći vašega muža u dvorištu naišli smo na tu ženu i čuli njene riječi, koje inače više niko i ne sluša, ali on ih je shvatao i gutao. Najednom se veoma uzbudio. Doživio je šok ravan šoku doživljenom u onom kobnom susretu sa Lucom. Očigledno je da ju je i prepoznao, ustremio se na nju sa stisnutim pesnicama. Vikao je:
– Zašto si me zaklala, zašto...? Zašto srpom...? Zašo!?"
Kaza doktor, obrisa znoj sa čela, pogleda zabrinuto lice ispred sebe, pa nastavi oborenim glasom:
"Zaustavio se iznad nje, opustio ruke, zaplakao, dugo ukočenim pogledom promatrao je kako se ona muči, baca po zemlji i udara kamenom po glavi, čupa kosu i neartikulisano mlatara i urliče. Dugo ju je mirno posmatrao. Odjednom se trgnuo, kao iz sna, opet se smirio, obrisao znoj, prišao mi i tihim i molećivim glasom tražio da mu pokažem dosje te žene. Odveo sam ga u administraciju. Prelistavao je po dosjeu sa primjetnom napetošću i nestrpljenjem, a zatim, s uzdahom olakšanja rekao:
– Hvala doktore! Upravo sam saznao ono o čemu sam maštao. Tu, u dosjeu, našao sam svoj identitet. Znate li, doktore, šta to znači pronaći sebe? Pa to je smisao mog života!"
Jovo se ubrzo pojavio. Pošla mu je u susret. Ponovo je osjetila svu toplotu njegovog zagrljaja. Drhtao je, ali i bio je odlučan.
"Draga suprugo, idemo u moje selo. Potreban mi je seoski vazduh. Potreban mi je odmor.
LJubila ga je i brisala mu tople, rijetke, ali krupne suze.
***
Našao je selo iz Lucinog dosjea. Našao je i djeda Boru, jedinog preživjelog u noći pomora. Djed je uspio da se izvuče iz jame u koju, igrom sudbine, nije upao dublje od dva metra, zadržavši se na golubijoj platformi, dvadesetak metara iznad ostalih u jamu bačenih seljana. Djed je bio na umoru, skršen bolešću, bezbrojnim besanim noćima i dugim iščekivanjema svog unuka Jovana.
"Kad su nas ustaše, one noći, vodili na jamu, u tmini i metežu, udarcem sam te onesvjestio, da se ne bi plačem odao, i bacio te preko plota u žito. Velim, neka bar neko u selu ostane živ. Mučio sam se, nisam mogao umrijeti dok se ti ne vratiš. A znao sam da ćeš se vratiti. Sad ću blaženo zanavjek zaspati..." pričao je djed nekoliko dana pred smrt.
Jovan je kazivao seljanima istoriju svoga stradanja. Nije im odao Lucino ime.
Izdvojio je plemenitu suprugu, poljubio je i molio da Lucino ime ostane njihova i vječita tajna. Objasnio je:
"Teško mi je da zaboravim. Još je teže godinama živjeti s tim, nositi u sebi užasnu moru prošlosti", kazao je pa nakon predaha dodao:
"Treba oprostiti i zaboraviti", predahnuo je još jednom pa objasnio:.
"Zbog one lijepe i nedužne Lucine djece, naše djece, radi svih nedužnih. Svi oni imaju pravo na život bez mržnje. A i mi imamo pravo na sadašnjost i budućnost, bez prošlosti i ukletog znamenja u krv ogrezlog srpa."
STARI MOST U MRAČARI
Peti je dan kako iz Donje mahale opaljuju granate, koje ciljaju vitkoću Starog mosta. Već su ga pogodile desetine, nije pao a vjerovalo se da će se obrušiti po udaru prve granate. Geleri i komadići kamenja rasprskavaju na sve strane. Moj zadatak je da procjenjujem vrijeme i uvodim zabrane silaželja na Neretvu – po vodu. Zaveo sam potpunu poslušnost i red. Jedino jedan starac nije bio nagodan sa mnom, istrajno je sjedio pročelno Starom mostu, oslonjen uz zid najdonje kuće netremice gledao je rušenje mosta. Kad je zasipanje gelera i kamenčića potpuno zaposjelo podviknuo sam na njega:
"Uklonite se!" ali on se ne pomaknu: "Poginućete!" rekoh glasnije, ali on pogled jednako nije skidao sa mete. Potraja dok ne minu paljba.
"Stali su za sad", kaza starac, pokaza na neveliku okrznicu-ranu na ruci, pa me zamoli: "Vidiš onu bokvicu uz onaj kamen, molim te donesi mi dva listića, da privijem na ranu."
"Zar ste baš tu morali sjediti, izlagati se smrtnoj opasnosti", govorio sam dok sam, iznad okrznine nježno razlistivao listiće bokvice.
"Pogledaj Stari most", kaza i sačeka da se okrenem tamo, pa nastavi: "Šta vidiš?"
"Vidim lijep, naš Stari most", kazah i pogledah ga u oči.
"A ja vidim svjetlost, Narudina graditelja, Andrića pisca, Mehu Sefića slikara... moju slobodu", kaza i mislima odluta.
"Peti dan ruše most, toliko granata ga pogodilo a on i dalje istrajava, začudno je. Hoće li ga srušiti brzo?" više kazah za sebe, ali i iz želje da čujem šta starca u toj mjeri veže za ovu građevinu.
"Samo još jedna granata na nemjesto i oboriće ga", kaza starac, zamota cigaretu, pripali, potegnu tri-četiri dima, otpuhnu pa će zaključno: "Oboriće ga, ali nikad neće moći i srušiti Stari most. Sačuvaće ga pjesnici i slikari."
"Ne razumijem", rekoh zagledajući umorne zarošene staračke oči.
"Začudni su životi ljudi i mostova", kaza i mislima otplovi daleko. Ćutao je dugo.
"Rekli ste nešto", kazah tek da ga povučem iz daljina.
""E moj sine, obore li Stari most oboriće i mene", kaza, potegnu dim, zagleda se u vitkoću kamene rukohvati, osobitu svjetlost sa pozadinom mostarske plaveti, pa kroz nju opet otplovi u daljinu iz koje se oglasi tihom besjedom:
***
U životu ljudi ima događaja o kojima ne govore, ili rijetko i kratko. Ne znaju ih prepričavati, jer im ni samim nisu jasni, nisu sigurni da li o njima i smiju govoriti, a i rijetke su prilike kad o njima i ima smisla kazivati. Ako već imaju vjeru u nekog, pa mu nakanili da prepričaju takav važan događaj, onda dugo skanjuju, muče se naročito sa početkom, ne vežu ga u sklad, djeluju izgubljeno, kao da ponovo u nekom skraćenom obliku doživljavaju sve to, otvore ožiljke i dušu, kojoj govorom puste na volju, isprćuju se – prazne. A za rasterećenje duše trebaju golemi prijatelji. A događaji, to su oni što se nenadno i nepozvano uvuku u čovjeka i most, provalnički usele, poremete red stvari u njihovim bilima, a dogode se tako brzo i nerazumno da ih ljudska čula ne mogu ni obujmiti u cjelosti, pa ih vide kao nešto van njih, a istovremeno su svjesni da se tiču samo njih. To su moćni događaji koji značajno mijenjaju život, mogu ga i prekinuti, a istovremeno čovjek na njih ne može da utiče, ni na koji način, kao što potočni oblutak ne može odrediti ni kad će kiša, ni kad će proteći potok, ni hoće li pokrenuti njega, ni s kojim će se kamenicama sudariti, ni gdje će se zaustaviti, ni kad će se opet pokrenuti... Kao što Stari most granatiraju i ruše već peti dan a on na to ne može uticati.
Sudbina mi je dodijelila jedan takav događaj, svela me na sudbinu mosta ispred nas.
Bijaše to koju godinu iza prošloga rata. Ushićen pred životnom ljepotom vratih se predratnom električarskom poslu. I mlad i oran i stručan i prihvaćen u društvu, ubrzo zaboravih strahote rata, započeh častan život kakav sanjare mnogi ljudi. Takva bi i drugarica koju zavoljeh i ubrzo oženih, i s kojom rodih dvije drage djevojčice.
Čovjek je srećan ako; i ima i voli djecu, ženu i posao. Ja sam to – i imao i volio. I onda taj sudbonosni događaj.
U duboko usnula izaponoćna ulazna vrata banuše nedobronamjerni ljudi.
"Pero!? Je li kod kuće Pero?", tišinu sjekao je rezak glas.
"Ja sam!", odgovorih čim dođoh do polubudne svjesnosti.
"UDBA! Otvaraj!", glas je prijetio.
"Polazi!, kaza čovjek iz mraka, čim otvorih vrata.
"Gdje?", zapitah iz staništa naivnih.
"Polazi!", naredi još oštriji glas.
Pođoh da navučem pantalone štipajući se usput, želeći da je jedan od ružnih snova, kojih u poratno vrijeme imadoh na pretek.
"Gdje ćeš?", podvrisnu glas.
"Da se obučem", promucah.
"Polazi! Ništa ti ne treba. Polazi! Polazi, u pižami!"
Galama razbudi dvogodišnju djevojčicu, ona podiže glavicu da bolje vidi to što nije mogla da razumije, galamu i lupu, tuku odrasle, čak i oca. Ubode zastrašujućim krikom, zaplaka i osmomjesečna beba, sijevnu roditeljsko bilo, priskočih da ih umirim toplinom krila, iznad njih se sudariše roditeljske glave...
Otrgoše me snažne mišice...
Kako psa lutalicu progone ispred seoske kuće, tako i mene izguraše niz stepenice. Ne bi mi jasno odakle mi, tek sam to na dvorištu shvatio, u rukama sam imao ruksakčić, onaj što sam ga redovno nosio na teren.
Više i ne znam da li je to bio jedan od ružnih snova, ili nešto u bunilu iza prvog sna, sjećam se samo nekog automobila bez prozora, gomile kao i ja isprepadanih ljudi u njemu, vožnje, iskrcavanja, uvođenja u tamnu čekaonicu, prozivanja, nada da prozovu, ne shvatanja smisla događaja, neljudskog odnosa, šapata...
Iz tog bunila ne pamtim likove, nisam ni gledao u njih, gnjurio sam u nejasnu budućnost i povezivao sa onim što su ljudi šaputali oko mene:
"Nisam kriv, ništa", govorio je plačan glas.
"Žao mi djece", bio je glas snažno muški, ali sa oborenim samopouzdanjem.
"Odavde se ne izlazi zdrave pameti", piskutao je najudaljeniji.
"Samo da me ne gurnu u Mračaru", ponovo se oglasio onaj najmuškiji glas.
Čuvši posljednju riječ u glavi mi rodi se mnoštvo slika, strašila nekih, pakla sa uzavrelim katranom u koji me gurnuše pa ne daju izroniti... Od šapata razumijem jediono one koje su govorile o Mračari:
"Dok sam ja bio ovdje, trojica su prošla kroz Mračaru..." nastavio je: "Prvi je toliko urlao, udarao po vratima, kukao, dozivao u pomoć, nije nam dao spavati, molio je da ga pozovu – da prizna. Izdržao je samo dva dana, 'priznao' je sve. Drugi je poludio sedmi dan", kaza i nastavi više oborivši glas: "Treći je izdržao desetak dana, a kad su ga uveli u našu sobu, nije prestajao da nas ubjeđuje, kako su iznad njega stalno visila vješala, visila i dozivala njega. Onda ostaše samo vješala, ukotvila se, na momente i ja sam ih viđao iznad sebe, čak su prizivala i mene..." glas je govorio i zastrašivao.
Tonovi iz privođenja i šapata u mračnoj čekaonici prosto me gruvaju u glavu, sa kojom ne umijem da upravljam na način kako sam činio do večeras. Pokušavao sam da povezujem misli, da budem do večerašnji ja, da shvatim šta se događa – sa mnom. Ne uspijevam okupiti misli ni oko jednog svog pitanja. Kao da mi je sam događaj poturio tuđu pamet, pa ne znam da je koristim, kao kad se nestručnjak nađe prvi put pored nove mašine, ne zna je ni pokrnuti, niti zna čemu služi, ni zašto bi je pokretao. Stoji iznad i blene u neznanje.
Blenuo sam u nenadnju i željno očekivao da se oglasi moje ime, da otpočne razgovor sa isljednikom, s bilo kim ko hoće da me sasluša, jer će od prve riječi shvatiti zabunu koja me dovela među razbojnike.
"Pero!" prozva milicioner, dočekah i to.
Dvojica me grubo ubaciše u kancelariju pred čovjeka koji te noći, vidjelo se na njemu, nije podnosio ni sebe.
"Govori!", dreknu kao prolaznik na uzlajalo pseto.
"O čemu?", promucah.
"Govori!", podvrisnu gotovo suludo.
"Ne znam, o čemu, zašto?, mucao sam.
"Ibeovac, Mračara!", podviknu, ispruži ruku i usmjeri prst u nekom pravcu, te na taj način završi moje isljeđivanje.
Preuzeše me ruke-klješta, povukoše kao crkotinu, vukoše, vukoše, vukoše... prevukoše i odbaciše na crkalje.
Šta se zbi sa mnom, oblutkom? Kud me prokurla hiroviti potok, čime udari i sudari, gurnu, gdje zaustavi i koliko zadrža, da li sam se kurlao svojom energijom ili su me pokretale veće kamenice, jesu li me ozlijedile ili nisu, odlomile dio ili sam neoštećen, koliko je trajalo kotrljanje niza stranu, ili je to bila samo vrtnja u mjestu vira potočine? Sve se to zbilo, ili moglo zbiti, ili se meni učinilo tako, jer od svega toga sigurno pamtim samo riječ osude: – Mračara, i ruku koja je presudila i usmjerila.
Samo se u snu može vidjeti tako velika ruka, viša od čovjeka, kancelarije, kuće, grada, države, viša i od pravde. U trenu zatvori sve vidike. Ne dade ni mislima da prodru mimo nje, a one rijetke koje su i provirile sjekla je, kao kad se konju skraćuje rep, skraćuje za potrebe parada.
Vidim samo ručetinu.
Ovo je ružan san, jedan od onih koje želimo zaboraviti, čim prije izbrisati iz sjećanja, ne misliti na zlo.
Ne mogu da smetnem san – ručetinu. Upinjem se, naređujem svijesti da je smetne.
Da bi čovjek zaboravio ružan san treba ga i dosanjati – i razbuditi.
Ručetina veća i crnja od smrti iz vremena pokolja, obujmila me u snu, na spavanju, prijeti stezanjem, usmrćivanjem, sve je bliže da ostvari nakanu, počela i da me drobi – ispamećujem od siline straha.
Znam da to što se događa ne može biti realno, znam da je samo jedan strašni san, znam i da ću se razbuditi, znam i da se to mora desiti uskoro, ali jasno vidim da se nisam počeo razbuđivati, a ne znam kako se po svojoj potrebi i volji može razbuditi, osloboditi snom izmišljene đavolje ručetine.
Ne znam kako da se spasim smrti u snu.
Dugo je trajala borba svijesti da razbudi i ručetine da smoždi, dugo kao potezanje konopa dvojice jednako snažnih momaka.
Pretegnu smoždavanje, popusti svijest, predade se uz nekontrolisan krik.
Čuh svoj glas iz daljine.
Razbudi me krik – ukloni se ručetina.
Budan sam u nevidu prostorije naknadno napravljene ispod stepenica uz koje se ne ide. Širina je dvostruko veća od širine leđa, dužina veličine rasteglja, a visina; jedna strana do koljena a druga malo iznad glave. Vratašca bijahu na dužoj strani.
Mračara!
Primicao sam ruku pred oči, ni oblinu joj nisam mogao naslutiti, ni vjerovatnu bjelinu zidova, ali sam dugim opipavanjima stvarao i stvorio jasnu sliku mog budućeg doma – Mračare. U neko vrijeme, kao da sam se razbuđivao iz zdravog sna, osjećao sam lažnu svježinu, zdravu pamet, pa bih uspijevao da se sredim i razmišljam sa granice zdravog uma. Shvatao sam šta mi se desilo.
Razmišljao sam o svemu; sažaljavao djecu bez oca, želio dragu ženu, rušio uzlaznu stručnu putanju, gonetao šta su izmislili za optužbu, plašio se kakvog ženinog postupka napravljenog u želji da mi pomogne, kao što bi bio odlazak isljedniku, razmišljao, prisjećao, pretpostavljao, žalio, prijetio, sanjario, vjerovao i gubio nadu... Šta li će mi izmisliti, misli krenuše niza tu potočinu. Podmetnuće pronevjeru, nešto još iz rata...? Dugo sam ponirao u ružnoće koje mogu podmetnuti zli ljudi u još zloćutnija vremena. U prvi mah nisam mogao smisliti ništa tako strašno iz čega se, uz pomoć pravde, ne bih izvukao brzo. A onda ukaza se crna provalija sa Staljinovim brkovima u dnu. Ako me gurne u nju...? Ponadah se da ipak oko mene nije toliko zla. Provalijom se zabavi mozak, i ne može iz nje.
– Ovdje mi valja danovati – misao oduši glasom, koji me iznenadi.
– Pero! – pozvah se da još jednom potvrdim sebe u sebi.
– Molim! – čuh i taj glas.
– Pero!
– Molim!?
Dvojica smo. Zakleo bih se da ima još jedan.
– Gdje si? – upitah.
– Gdje i ti – čuh jasan odgovor.
– Gdje? – dopitah.
– U tebi! – mirno će taj neko.
– U meni sam ja! – pobunih se.
– I ja! – mirno će on.
– Gdje si, da te napipam!? – kazah i počeh da grebem po zidovima, da ga tražim i prijetim: – Bježiš, nećeš daleko, uhvatiću te...
Jurnjavu prekinu metalni zvuk koji pobudi svaki damar u meni:
– Kantica za potrebe nužde!? – saopštih.
– Naravno, moraš imati i to – potvrdi dvojnik.
Odložih je u ćošak pa počeh sa napipavanjem svih površina, zidova i betonskog poda. Nađoh ruksak, moj terenski ruksak, koliko mu se iznenadih još i više obradovah.
"Ne vadi ovaj džemper iz ruksaka. Neka ti je uvijek pri ruci, jer ko zna kakvo te nevrijeme može zadesiti na terenu..."čujem suprugin glas.
U njemu je i par čarapa i maramica, veliko bogatstvo za stanara Mračare.
Nastavih sa napipavanjem, pa pronađoh i metalnu izobličenu porciju i kašiku u njoj.
I ništa više.
Prostrijeh ruksak i džemper, sjedoh, opet ugledah ručetinu usmjerenu na mene. Ogromna je, zastrašujuća, plovi iz daleka. Sporo se približava mijenjajući obličje, pokazivala je zube, nož, grob, vampira, prste... Primicanjem je pojačavala prijetnje. Čudna ručetina, savija i opušta prste, skuplja i ispruža, prstima leti kao ptica krilima. Približavanjem postaje sve stravičnija.
Let potraja dugo, strah je u meni sve snažniji, ne izdržah:
– Udri! Šta čekaš, udri?! – viknuh ustajući na borbu.
– Koga da udarim? – javi se onaj kojeg ne mogoh uhvatiti.
– Gdje se kriješ? – osorih se na njega.
– U tebi! Zar ne prepoznaješ svoj glas? – opet će taj smiren glas.
Odista, bi moj glas. Još jedan je u meni, i ja sam već toga svjestan.
– Ko si ti? – počeh pomirljivije.
– Ko i ti! – taj u meni je jednako miran, gotovo nezainteresovan.
– U jednome dvojica!? – narugah se.
– Ja sam mali a ti veliki mozak, pretpostavimo da smo to – opet bi bez imalo vatre.
– Ja sam Pero, a ko si ti? – ja bih i dalje da se raspravljamo.
– Mali Pero, Drugi Pero..., ali ne, ne, samo si ti Pero, a ja?, neka budem Mali, jednostavno Mali. Ne, ne, ti si Pero, a ja Perica. Može li tako?
– Može, može Perica – saglasih se.
– Govorio si "udri", kome si govorio? – tiho će Perica.
– Ručetini-ptici – odgovorih.
– Kakvoj ručetini? – začudi se Perica.
– Kao da je ne vidiš?! – iznenadih se.
– Ne! – kategorično će Perica.
– Ne vidiš ručetinu? – opet se začudih.
– Ne! – i dalje će on mirno.
– Ti nisi pri pameti, ne vidiš onu ručetinu? – istinski mu ne povjerovah.
– Ne, ne vidim! – kao i svaki pt, i ovoga puta je miran u glasu.
– Ja je vidim, ide na mene, već dugo – kazah i nastavih povjerljivo: – Hoće da me smoždi, blizu je, primiče se, samo što nije na dohvatu.
– Nema ničega! – autoritativno će Perica, pa poče da objašnjava: – To je haluscinacija od smrtonosnih batina kroz koje si prošao, od nevida u Mračari u koju si uguran da izmoždiš kao što su izmoždili i svi prije tebe, od vonja, od ustajalog vazduha mjesecima neizmijenjenog, od svega neljudskog oko tebe...
– Perice, primiče mi se ručetina, otvara se, hvata za vrat, davi, davi, davi...
– Pero, Pero, Pero... – prvi put nemirnim glasom dozivao je Perica – Odazovi se, odazovi...
– Molim!? – javih se.
– Hvata li te za vrat? – upita.
– Hvata, davi...! – potvrdih.
– Pričinja ti se. Podigni ruke, opipaj vrat, uvjeri se da nije na vratu – zbrza Perica.
– Uvjerio sam se, uklonila se, ali čim spustim ruke kidiše ponovo – požalih se.
– Pero, dođi sebi, pričinjava ti se – duboko me ganu prijatan bratski glas, koji je uporno pokušavao da mi pomogne, govorio je: – Izluđuje te mračara, prijeti pričinom, ne daj se izluditi, ne vidi tu ručetinu.
– Ali, dragi Perica, ja je vidim – požalih se kako bi dijete majci.
– Ne vidi je! Postani jači od mračare! – uporan je Perica: – Nema je, nije ni bila, to je samo njena slika u zjenici. Oko je naviklo na mnoštvo slika u vremenskom djeliću, a u mračari ne može naslikati ni jedne, na to nije naviklo, ne snalazi se ni ono, pa je izmislilo sliku. Očito da je ručetina nastala od isljednikove ruke, oko ju je izopačavalo za onoliko koliko si i ti vidio njegovu izopačenost. Nedužna te osudio, o tome stvaraš ni sebi razumnu istinu, oko je samo prati, izopačenoj duši prilagođava tijelo...
– Opet vidim ručetinu, leti iz daleka, baš u ovom trenu objavila se.
– Leti, da, da, leti, čini ti se da leti. Sjećaš li se priča iz čekaonice, govorile su o Mračari? – objašnjavao je Perica.
– Sjećam. Lupanje, krikovi, ludilo, vješala...
– Onaj jedan je stalno vidio vješala, ostali su stalno gledali neko drugo strašilo, a ti vidiš ručetinu. Kao što vidiš, u mračari svaki čovjek ima svoja vješala, svoju ručetinu, svoje ispamećivanje. Zbog tog je i napravljena mračara, da čovjek izgubi sopstvo, prestane bit svjesno biće, da mu se rasloji mozak, koji više ni najbolji melemi ne bi mogli spojiti u jedan.
– Perice! Koliko dugo sam u mračari? – sjetih se da o tome nemam nikoju predstavu.
– Pogodi! – nasmija se.
– Ne znam, možda sat, pet, dan, dva... – zaista, svako to vrijeme, dok ga izgovaram, učini mi se istinito.
– Ne znamo ni jedan – kaza Perica, i on kao da je iznenađen pitanjem, ipak nastavi: – Ali kad se dublje unesem u to, mislim da je moralo proći više od pet dana.
– Aj! Ovo mi je treća kriza, treća ručetina – kazah u strahu.
– I svaki put ostaje duže!? – opet se nasmija Perica.
– Svaki put – izleti iz mene.
– Još dva dana biće tvoj stalni pratilac, da te zaogrće stravom, da te guši, guši...
– Kako joj se oduprijeti, kako ostati u zdravoj pameti? – zapomagah.
– Ne vidjeti je! Pero, ne vidjeti je...! – izgalami Perica.
– Kako...? – podvrisnuh.
– Upregnuti misli u nešto stvarno – gotovo molben glas iskuljavao je iz Perice: – Potakni i zjenicu da nastavi da stvara slike, neke, i um da stalno misli na nešto dobro viđeno, poznato i veselo, na svjetlost. Smetni donesenu sliku isljednikove ruke, izbriši je iz zjenice. Mrtvac nosi jednu sliku na onaj svijet, onu što ju je vidio ispuštajući dušu. Ti nisi mrtvac, ne dozvoli da ta slika bude klica iz koje ćeš to postati, smetni je, smisli drugu sliku, neku.
– O čemu da mislim, koju sliku da naturim oku, o čemu da mislim? O djeci, budućim siročićima, o supruzi...? – suzu oda podrhtavanje grla.
– Ne, baš o njima ne, samo o njima ne! – naruži Perica.
– O njima moram. Uz sve ove jade o njima moram da mislim, jer ih u svakom trenu vidim. Evo baš sad vidim suprigu, brižnu, plače... – i opet izdaje me grlo.
– Ne, o njima ne! Žalopojka je sadruga davljeničke ručetine. Porodici odavde ne možeš pomoći, kao ni oni tebi u ovom nevidu. Preživjeće, s tobom ili bez tebe, ali ako im želiš oca i muža, dok si ovdje, zaboravi na njih, jer će te uništiti misli o njima. Hoće, jer to i jest smisao nakane onih koji su te dovukli ovdje.
– O čemu da mislim, a moram da razmišljam? – gotovo da sam već plakao, jedva izgovorih.
– O čemu možeš razmišljati dugo, zdravo, stvaralački zaneseno – kaza smireni Perica, napravi predah i nastavi: – O čemu možeš razmišljati dugo a da te misli ponesu kroz vremenski prostor, da ti je ugodno i u mračari. Trebaš da se tako zamisliš da ti je vremena malo, a ne puno, jer izluđuje vremenska dužina. I u mračari, jak um, mora da osmisli život, novi neki. Zbog toga i postoji um a ne neum.
– O Starom mostu u mom Mostaru?! Možda bih mogao da razmišljam o njemu? – baš u tom trenu pred očima bljesnu mi slika njegove ljepote, svjetlosti i skladnosti.
– Možda je to ta misao koja te može održavati u zdravoj pameti, braniti od napasti ručetine, vješala... – podrža me Perica.
– Dugo već nisam bio u Mostaru, kanio sam ovih dana otići, popiti kafu na "Čardaku", prošetati ispod Kujundžiluka, gledati Neretvu sa pećina...
– Eto, to je lijek, našli smo ga, tamo usmjerimo misli, govor, vidik... – zaklikta Perica i predloži: – Dogovorimo nešto?
– Zavisi šta?! – bio sam na pomolu osmijeha.
– Da ni o čem drugom ne pomislimo, ni o čemu osim o Starom mostu, sve dok smo u mračari.
– Koliko dugo? – upitao sam bez jasne svjesnosti.
– Dva-tri mjeseca, toliko traje istražni zatvor, koliko će trajati i izluđivanje koje ti je pripravila tvoja komunistička partija, čiji si bio borac-prvoborac. Bez obzira šta se događa tebi, ne zaboravi, živimo u Evropi, doći će do suđenja, do dokazivanja, biće prilika kad će progovoriti istina, ti. – Perica je bio veoma uvjerljiv, i počeo je da pomaže u upravljanju mojim mislima, kao da je i on to osjetio, nastavio je: – Ali ne zaboravi, i istina treba zdravu pamet, zdravu odbranu. Jasno je, tvoja partija izmislila je tešku optužbu, nekome stao si na žulj a sada njegova se pita, zloupotrebio je državni aparat da bi zadovoljio niske nagone, ali moraš da znaš da je to ogromna mašinerija koja je upregnuta da te odvuče u ponor, jer nikom, pa ni tebi, ne piše na čelu poštenje. Aparat ima svoju putanju, jednu i za krive i za nevino optužene. Iz toga razloga na sud treba doći zdrav, tužilac sve to zna, zbog toga ti je smislio mrak, da te raspameti, da osudiš sam sebe. Ne dozvoli da budeš saučesnik njegovom zlodjelu, održi svoje bilo, zbog sebe, ali i radi onih drugih koje zaskače nepravda. Upamti, pred sudijama su neuvjerljivi svi oni koji mijenjaju iskaze, a nužno ih mijenjaju krivci i bolesnici. Ne budi bolesnik, žrtva Mračare.
– Shvatio sam, hvala ti moj Perica. Zadajem riječ, kunem se poštenjem koje je Mračari potrebno koliko i dnevna svjelost, ostaću u pameti. Misliću samo o Starom mostu, a govoriću samo s tobom.
– Ne, ni sa mnom, ni to nije zdravo. Bolesno je u jednom priznati dvojicu, a mi smo već tu, jedan je suvišan a drugi načet bolešću. Isključi me kao suvišnog, ne govori sam sa sobom, ti pričaš sa sobom, sa sobom, sa sobom, sa sobom...!!! Ozdravi, ozdravi, ozdravi...!!!
– Ozdraviću! – obećah, ali i pripitah: Mogu li besjediti sa Starim mostom?
– To ti i preporučujem, druži se i razgovaraj s njim, kad ti je on toliko drag, čini to na način kako to rade stvaralački zanesenjaci. Prisjeti se, ljubavni parovi su uvijek šaputali na osami...
– Ako ipak ne budem mogao bez tebe, Perice? – uplaših se na tren dodatne samoće bez njega.
– Onda, neka to bude što rjeđe – odlazeći dobacio je Perica.
Ne znam koliko sam dana proveo u oplatnjavanju Starog mosta, klesanju kamena i podizanju zidova, kad me poremeti ona ista zastrašujuća ručetina. Bi suluda od dragosti kad me pronađe. Hrvali smo se, nosili kao srednje-vjekovni vitezovi.
Popustio sam pred vanzemaljskom đavoljom snagom stisnute pesnice. Između otpora i predaje opet je bio nesvjesni krik. Opet moj glas bi taj koji me osvijesti. Dozvah Pericu:
– Oslabio si. Radi gimnastiku. Trči u mjestu – kaza i izgubi se.
Nisam mogao napraviti sklek, ni potrčati. Počeo sam vježbati, tek sam tad shvatio koliko je zagušljiv i ustajao vazduh, koliko zamara on sam, ali sam bio uporan, gledao u sudsku dvoranu, žudio za zdravljem, uporno vježbao, a kad sam dostigao deset sklekova u dahu, bio sam presretan i jak, osjetio sam i još jednom potvrdio mudrst, da je u zdravu tijelu i duh zdrav.
U još jednoj krizi posavjetovao je Perica:
– Ne liježi na beton, čuvaj se prehlada.
I na to sam se uvježbao, spavam sa ruksakom pod koljenima i čarapama pod rukama, četvoronoške – konjušim.
Dugo već drugujem sa Starim mostom, odgledao sam i ispratio sve događaje oko njega, i opet počeh osjećati unutrašnju prazninu i zadah ručetine, koja bi da je popuni. Um se poče hrvati sudnicom, i u njoj gubiti, i sam osjeća potonuće i potrebu da se ishrvava. U svijest dođe novi način bavljenja Starim mostom – crtati ga na zidu.
Polomih ručku kašike – njom ću.
Počeo sam sa dvije prave linije koje tvore tupi ugao, tako su počinjali brojni slikari koje sam, kao prolaznik, gledao razasute po neretvljanskim pećinama. I ne htijući oponašao sam Mehu Sefića, tog nepopravljivog zaljubljenika u svjetlost Starog mosta, kako se jednom prilikom sam izrazio. Zamislih da sam ispod mosta, gledam ga i crtam. Opet se prisjetih Mehinih riječi, po njima on ne preslikava pravi most, to se i ne može, već on na platno bilježi neku svoju zamisao Starog mosta, mosta kakvog bi on, da nije ovog, sagradio u Mostaru na Neretvi.
Kašika je strugala kameni zid, liniju po liniju u mraku, iz slike nekog mog Starog mosta. Prsti lijeve ruke su, nakon ne znam kog vremena, stekli svoje čulo "vida", "progledali", razvivši do savršenstva osjet opipa. Nevid Mračare usaglasio je opip lijeve i struganje desne ruke do te mjere, da sam stvarno gledao nastajalu sliku na nevidljivom zidu, onako kako je gleda i slikar na svom platnu.
U meni su bili konstruktorski a ne slikarski nagoni, to sam kasnije shvatio, jer sam crtao obris svakog kamena u mostu, kulama, čardaka, džamiji..., crtao sam svaki neretvanski val, pećine, svaki list loze i bršljana na potpuno obraslim zidovima lijevih kuća uz most. Za toliko ureza u tvrdom betonskom zidu valjalo je utrošiti mnogo truda i vremena – trošio sam ih strasno.
Zbivali su se i neki drugi događaji kojima nisam pridavao značaj. Vodili su me na saslušavanja, dozivali da provjere uračunljivost, nudili neke vrste pomoći, tukli i prijetili... Jednom me je posjetio i isljednik. Iz tog susreta je ostalo sjećanje – ljuljnuo me je pištoljem u rebra. Nudili su mi i promjenu zatvorske sobe... Sve sam to shvatao kao nevažne dijelove dugačkog sna, koji ne želim da pamtim, i u kome neću da učestvujem.
Zbog životne preokupacije da u zidu urežem svaki detalj Starog mosta, povremeno me hvatao strah od stražara, koji su mi ubacivali hranu i praznili kantu, da ne otkriju moje djelo. Prašinu sam meo čarapom, pa svaki dan ubacivao u kantu, a između stražara i crteža isprsivao sam sebe, plašeći se da nenadno ne upale bateriju, osvijetle crtež-zid. Plašio sam se i da me ne presele prije nego dovršim djelo, u koje se počeh zaljubljivati kao u svoje čedo. Znao sam, već se počelo prepričavati po hodnicima, da sam oborio sve rekorde bitisanja u mračari, neki su otvarali vrata, uperivali baterijske snopove u moje oči i tako zadovoljavali znatiželju, vidjeli rekordera mračare – "normalna".
Sve je to pored mene prolazilo kao snovi koji se noću odsanjaju pa u danu zaborave, jedino je trajala jaka i ničim ne natrunjena ljubav, mene s jedne strane i mosta na zidu s druge strane. U toj ljubavi život je postao lijep i zanimljiv, draži od bilo kog, i onog van zatvorskih zidina. Svaki oblik života lijep je, ako se tako shvati.
U glavu sam ugurao želju i vjeru u pravdu, u nju sam nepokolebljivo vjerovao, kad pobijedi pravda, a pobijediće kad-tad, vratiću se u mračaru, srušiću zidove koji joj ne pripadaju, dovešću najboljeg fotografa, pa uz danju svjetlost načiniti snimak – mene i Starog mosta na zidu. Na njoj će svjetlucati svjetlost Starog mosta i moj osmijeh. Biće to znamenje pravde i istine koju ću, putem fotografije, razaslati na sve strane.
Stražari su sve češće navraćali, i sami ne vjerujući u ono što se među njima već prepričavalo kao neviđeno čudo izdržljivosti. Posjete su me uznemiravale i nagonile misli da svrnu s ljubavi, da ne dovršim Stari most. Uspijevao sam da u svim tim prilikama smislim načine kojim sam onemogućio posjetioce da vide moje djelo, da ga ne oskrnave.
Nenadno, kad sam je već bio potpuno potisnuo iz misli, opet banu ručetina u svoj svojoj grozoti. Primicala mi se u novom izdanju, pratili su je nerazgovjetni žamori, koji su uspijevali da se malo po malo naseljavaju i u moju glavu. Zbrka glasova u svijesti stvori sliku čitavog čovječanstva na okupu, jednoglasno je tražilo moj život, kao kaznu za neko strašno zlodjelo, davno sam ga učinio a tek sad saznajem za njega. Zlodjelo sazrije i u mojoj pameti, ogromna je neka moja krivnja, zrela, zavrijeđuje najtežu kaznu, i sam se saglasih sa osudom. To bi nikad do tad doživljeno osjećanje, ono u trenu istisnu Stari most, pa poče upuštati sve razgovijetnije riječi, koje počeše stvarati sliku tog istog čovječanstva, ali sa oprečnim zahtjevom; da me oslobode kao žrtvu jednog bolesnog isljednika. Slika je postajala sve bistrija.
Iz slike čovječanstva ostaše samo stražari. Prihvatiše me za ruke, izvedoše u neki nevidljivi od odbljesaka sazdani svijet.
Iseliše me da usele jednog isljednika, njega, idejnog vođu i konstruktora Mračare.
Trebalo mi je vremena da se prilagodim, da naučim hodati i gledati u tom, ni u snu ne doživljenom – svijetu zaslijepljujuće svjetlosti.
Prebačen sam u golootočki zatvor, u ruci sam nosio papir sa naslovom "Administrativna presuda".
Prolazile su godine.
Mislio sam da sam kao i ostali ljudi, nisam se obzirao na drukčija mišljenja, čak ni supruge ni već povelike djece, ali kad učestaše prigovori, pa o njima počeh i dublje da razmišljam, sve češće me naseljavaše prisjećanja iz strašnih snova. Snagom uma bio sam ih zatamnio, oslobodio, i uz pomoć i očigled kućne čeljadi, postajao kao i ostali ljudi, ali je nedostajala neka malenkost pa da to i potpuno budem.
Otkrio sam i nju.
Izbrisavši stare snove, moj Stari most ostao je bez oslonca, kao onaj čardak ni na nebu ni na zemlji, pa me ta slika godinama opterećivala kao nešto što sam izmislio, kao "prazno u šupljem".
Ni ja više nisam bio siguran, da li sam stvarno nacrtao jedan takav most, ili se u mojoj psihi, u tom vremenu, dogodio ozbiljniji poremećaj.
Supruga je mislila da je najbolje da se podvrgnem psiho analizi.
Rezultat terapije bio je da je i ljekar ostao s nekim njegovim mostom bez oslonca, pa se uputismo zajedno u Sarajevo, u zgradu bivše kaznionice.
– Ovo je remek djelo. Slika je ljepša i od slika Mehe Sefića – na suprugino uvo šaptao je doktor.
Dugo sam stajao pored zida u hodniku stare zgrade, pored prvi put viđenog crteža, koga sam danonoćno crtao preko dva mjeseca.
Kad sam prvi put pogledao u dobijenu fotografiju, sebe i Starog mosta na zidu, osjetio sam snažan udar u glavi.
Bila je to grmljavina i izvaljivanje dugo zamagljenog oslonca, koji mi je nedostajao za čvrst hod po zemlji.
I evo opet pojavila se ručetina, ogromna rušilačka, omahuje granatama i ruši moj Stari most na zidu Mračare. Ruši moj oslonac.
***
"Uklonite se, opet je počelo granatiranje!" prekidoh i povikah na starca, koji je jednako sjedio naslonjen uz zid kuće i zagledan u plavet i u njoj siluetu bjeline Starog mosta.
Pet granata zaredom pogodili su i posljednju rukohvat mostarskih obala, a ona zadnja i oborila ga je. Petnaestometarski nagazni ćuprijski masiv lelujao je svodom, kao neuvjerljiv dječiji papirni zmaj, a izvaljene kamenice zavijajući rasprskavale su na sve strane. Jedna kao da je po veličini birana za igru kamena s ramena, lelujala je prema nama, uklonio sam joj se u zadnji tren. Mogao je da se ukloni i starac, imao je vremena da izbjegne smrt, ali on nije poželio da se pokrene.
Oboreni su starac i Stari most, sa tugom gledam na jednog pa na drugog.
Oboreni su starac i most ali nisu i srušeni, s tom vjerom i osmijehom na licu umirao je starac.
F U Z G L A V
B E B O U B I C E
U velikom broju ljudi su na gradskom šetalištu, izmamili ih predvečerska tišina i navike. Žamore i pozdravljaju klimanjem glava. Poznaju se, pa ipak žele opet da se pokažu – pokazuju se i krate vrijeme. Na šetalištu nema neobičnih događanja, ali ako ih igdje ima ovdje se saznaje o njima, pa se i zbog toga dolazi u šetnju, koja traje od sutona do debelog mraka.
Dvije pojave večeras mame pažnju šetača.
Jedan čovjek pristigao je u grad prije tri dana, i sve tri večeri je na šetalištu. Neizgledan je, zapuštenog tijela i odjeće, mještani takvi ne dolaze na šetalište, pa je tim više zagledivan i sumnjičen. I ispred i iza njega je odstojanje, pa izgleda da je na šetalištu pjega. Samotnjak, sučeljenih obrva, stisnutih snažnih čeljusti, izbrazdanih obraza i mrkih pogleda, u prolaznicima izaziva nelagode i nedobrodošlicu. Ubrzo ga mlađarija nazva Ludi Džo, po poremećenom liku iz nekog filma, koji je upravo bio na repertoaru gradskog bioskopa.
Druga neobičnost šetališta je domaći bračni par koji se nameće prepirkom. Istovremeni povici supružnika napasno gruvaju po tišini šetališta, koje povremeno nadvisuju krikovi djeteta, o koje se otimaju to dvoje roditelja. Vrhunac bračne svađe nastao je nakon dogovora da se razvedu. Kako je svađa trajala tako se i oko njih uvećavala šetalačka praznina.
Praznine samotnjaka i bračnog para kao da su išle u susret, a radoznalost šetača rasla je sve do dodira praznina, koje će satvoriti prostor oblika cifre 8..
Baš tada otac otrže od majke dijete i poče da trči. U trku, ispred razjarene majke, kao konj u gumnu, stade uokruživati obod osmičine tišine. Potraja dok praznina ne provali na jednu stranu, na koju zamaknu plač djeteta.
Majka se dade u potjeru, ali uvjerljivije plačom nego nogama. Rastojanje se uvećavalo i pretakalo u nedostižnost.
Otvorenih usta, izdignuti na prste stopala, šetači su zatečeno i nijemo svjedočili događaju i iščekivali rasplet.
Krik iz Ludoga Džoa prolomi tišinu. Snagom i riješenošću ludaka razgrće ljude, grabi i urliče. Nije prestajao dok ne dostiže bjegunca. Udari ga po leđima i ote dijete, pa se dade u trk niz praznu ulicu.
Ovih nekoliko trenova otmičar djeteta je više ličio na ludaka od samih bezumnika. Viđena je snaga, neartikulisani pokreti ruku i nogu, izraz lica i očiju, brzina..., sve kao što niko od prisutnih nije vidio prije. Zatečeni su i istinski zabrinuše za dijete.
– Pomoć! Pomoć! Pomagajte...! Diže dijete...! – sa zemlje, prvi, oglasi se otac.
– Za njim...! Brže! – potrčavši, naređivačkim glasom nadoveza neka momčina, za kojim se otisnu i njegova družina. Ubrzo, oko žbuna u obližnjem parku, sjatila se ta zadihana grupa momaka.
Kao na logi mladunčeta, na prostrtom kaputu, mirno je ležalo bezazleno i začuđeno dijete, zagledano u nepoznato lice, a sada i u pristigle nadnešene glave. Ludi Džo, kao što to čini kuja kad brani mladunčad, odbranaški i prijeteći, uokruživao je žbun.
Mladići su zastali na pristojnom odstojanju, pribojavajući da nerazumnim postupcima ne naškode djetetu, koje, bar u ovome času, nije u neposrednoj opasnosti.
Ludi Džo u svojoj svijesti vidi posve drugačiju sliku od one koja je pred njim, vidi razularenu suludu gomilu koja je obuzeta nagonom da ubija djecu. NJegove misli nastanile su se u neposrednoj prošlosti, uvukle se u njegovo selo i prikovale za izaponoćnu zbilju, koja ga podsjeća na stanje u kome se našao sada. Slika iz te noći posve je ovladala.
***
– Eto ih! Eto ih...! – iz sna probudilo ga je prestrašeno majčino došaptavanje.
Nedovoljno razbuđen, po odluci koju je za takvu priliku donio davno, iskočio je kroz prozor. Prvo što je ugledao bio je bljesak noža. Tik pred očima. Strah je umrtvio sve nagone osim onoga za opstankom. Podigao je podlakticu i prepriječio put sječiva ka grudima. Bol se nije budila, osjetio je samo toplinu odljevnog mlaza. Drugom rukom je, po nagonu a ne po pameću, oborio napadača i pored njega suknuo, tamo gdje je odlučio davno da se nađe u slučaju nevolje – uz stablo na krošnju duda.
Tresao se u strahu a očima uokruživao je krošnju, videći gonioce u svakoj grani. Samopouzdanje su razdirali molbe, plačevi, krikovi, podvriskivanja i ropci, koji su u velikom broju naselili seosku noć.
Ne zna ni približno koliko je sve to trajalo, osjećaj za protok vremena je nestao, pa ne zna ni koliko je ostao u drvetu za vladavine tišine poklanih. Sve je vidio, zajedno sa punom mjesečinom, ali ni u viđeno nije siguran, nije siguran ni u svoju postojanost, sve je neshvatljivo u njemu i oko njega, i sam sebi je nejasno nepoznat i tuđ. Vidi oganj na vrh kuće, vidi i razdanjenost hladnog jutra, vidi tjelesa i lokve krvi, prepoznaje klanike i među njima svoje, djecu, majku, ženu..., vidi sve i ne vidi, jer sve to što vidi, nije vjerovatno da se zbilo. Panterski saskočio je sa drveta i dao se u bijeg. Da je daleko od krvi, što dalje.
Ne zna kuda i koliko je trčao.
Maglovito se prisjeća, često je padao i sudarao se, pio vodu i umivao se, zaustavljao krv i podvezivao podlakticu, zaobilazio naselja i ljudske tragove, bježao nekud i od nekog, što dalje i dublje, tamo gdje su ljudi još razumna bića. Do njegovih ušiju nije mogao doprijeti ljudski glas i kad bi ga bilo, jer u njima je zavladao zastrašujući huk. Taj huk je najupornije kidisavao na razum i onesposobljavao da se prizove punoj pameti.
Kao kad ljeti vodopadu presahnjuje voda i jenjava huk, i u ušima bjegunca je nastupilo šumljenje, promjena koja se najavljivala golicanjem bubnjića. Na trenove su ušne duplje peckale, ubadane i probadane prepoznatljivim zvukovima. Zvukovi najednom preplaviše osjetila. Zabolješe zvukovi. Preobražavaju se i povećavaju bol. Proslušava. Boli čujenje. Čuje, najednom čuje i volio bi da nije. Čuje! Čuje dječiji plač. Samo plač djeteta iz strave noći i noža. Ne, plač je realan, dijete je blizu!?
Dječiji plač je konačno prizvao cjelovit um. Obazrivo je pošao u pravcu plača, ali je već do koji korak opet potrčao nazad. Um je ovladavao i gubio se, dječiji plač istrajavao je.
Plač djeteta je pretegao strah.
Sjurio se prema plaču, dograbio dijete i pobjegao od mjesta.
Tromjesečno dijete!
Nosi nejač što dalje od seoskog zgarišta. Nekog nepoznatog sela, ili je možda i ono njegovo?
U sred pokolja i paljevine, na smrt ranjena majka, usnulo dijete je uvukla u grm, zašuškala lišćem i preklopila oči.
Sa djetetom pod miškom, umanjene svijesti, bjegunac se opet rastrčao usmjeravajući se u daleko. Koliko je trajalo novo odbjegavanje? Ne zna.
Ni sam ne zna kako i čime, ali zna da je činio, hranio je bebu i utopljavao. Razumnost ga je češće napuštala, spašavali su ga dječiji plačevi, svjetlost dana i mrkline noći, maglovito se prisjeća djeteta i sebe pored njega. Zna i da se nasmijao jednom i negdje, namamili ga gugutanja i anđeoski dječiji osmjesi.
Nepatvoren život, kako ga može iskazati samo tromjesečna beba, u bjeguncu i spasiocu pobuđivao je ostatke razuma, koje je sve jasnije lapilo. Malo po malo, on opet postaje svjestan samoga sebe. Dijete je postalo prva obaveza i konačan cilj, a da bi ih postigao morao je opstati i on – morao je sačuvati život.
Bavljenjem djetetom je posebna hrana i lijek obezvoljenom životu, u tome je sve bezazleno, blago i djelotvorno. Bjegunac se, pomoću obaveza prema djetetu, sve snažnije dokopavao bistrine svijesti i životne zbilje.
Iscrpljen ali samopouzdan, jednoga dana, zbog djeteta, odluči da se spusti u selo ispod planine. Po dozivanjima pretpostavio je da je selo njegovih sunarodnika.
U selu prijateljski je primljen, dobro je procjenio, u njemu žive sunarodnici. Nakon što se okrijepio i prepričao svoju bježaniju, a žene oprale i nahranile dijete, pa ga jedna iznijela iz kuće. "Da ga obiđe svjež vazduh", tada iskorači jedan seljanin i upita:
– A dijete? Odakle je dijete?
Došljak ne odgovori, zapade u bezvolju i malodušnost, gotovo da i nije razumio pitanje. Ali kada je pitanje ponovljeno:
– A dijete? Je li Naše, ili, NJihovo?
U došljaku počeše da se bistre misli. Na pitanje ni on ne zna odgovor, prisjeti se, pa prepriča, koliko se mogao prisjetiti, okolnosti i mjesta gdje je pronašao dijete.
– NJihovo je! – kaza taj čovjek, a svi ostali saglasno klimnuše glavama. Onda taj seljak iskoračeni, žustro priđe ženi na vratima i otrgnu dijete.
Domalo učinio je zlo!
Učinio je!?
Beboubica!
– Zašto, zašto, zašto..?! Zašto bebu?! – jedino zapomagao je donosilac djeteta.
– NJihovo je! I oni su poklali moju i našu!? – zlodjelnik odgovori sa mirnom savješću.
– NJihovo! Ali, dijete je...! – zapomaga dobjegli.
– I njihov vođa bio je dijete, nekad... – opet, potpuno smireno će beboubica.
***
Bjegunac, bez djeteta, nastavio je da luta. Neko nekad i negdje prepoznao ga je i odveo u bolnicu, iza rata, a iz nje je došao u grad sestre. Na šetalištu se osjećao lagodnije, povremeno se čak i opuštao, smirivali su ga tihi govori, spori hodovi i bezazleni pogledi, povjeravao se rastuženoj sestri.
I u parku, nad djetetom, uspio je da se prizove pameti. Pogeo se, u naručje podigao je dijete, majčinski nježno, poljubio ga u tjeme, iskoračio do prvoga mladića, ispružio dijete i poniznim glasom obratio mu se:
- Budite nježni. Predajte ga majci.
KAP KRVI
Bife hotelčića, po ne znam koji put, iznenadi me prostranstvom, čistotom i svjetlošću. Odabrah osamljen sto sa, kao mlijeko, bijelom okruglom mramornom pločom. Preko poliranog kamena razigrali se sunčevi zraci, čas se okupljaju čas rasipaju, poigravaju po ritmu njihanja čempresa pored prozora. Ta igra zaokupi moje misli. Svjetlina kamena ne dopušta učinke dubokih misli, koje me more danima, presijecaju ih oštrice bljeskova i privlače na sebe.
Rasprskavanje svjetlosti zaobilazi jedan mali dio stola, koji upada u oči. Na neki način smeta i meni. Tu sam da ružnoćam igru spektrova i bljeskova, kao da hoće da kaže, i kao da prkosi mramornoj čistoti. Stavih se na stranu bjeline i poželjeh obrisati mrlju, čak i pokrenuh list novine koji mi se zatekao u ruci, ali se pokret polusvjesno zaustavi iznad nje, ustuknu pred njenim izobličavanjem, koja se ukazaše tek kad joj se primakoh naginjanjem iznad stola. Odsjaji mrlje, najednom, zasjeniše malopređašnje snopove prevrtljivih crno-bijelih slika, ove, u presjecima sunčevih zraka i sjena čempresa, tvore čudesne polužive ikonostasne zamisli u boji. Živopisanje je snoviđeno i ni sa čim poredivo. Na tren me potsjeti na ikone, pa na izložbu izopačenog genijalca slikara, pa na filmove strave i užasa, a na čas na bezazlene bajke... Zaokupiše me smjene slika i odvukoše u maštanje, pa se iznenadih i u prvi mah ne snađoh u pojavi konobara.
Kćerku i zeta nisam vidio dugo, a poodavno sam i primio zadnju vijest o njima, zabrinut sam, pa sam tim povodom i došao u hotel, u nj često navraćaju borci, na povratku sa ratišta i donose vijesti. Otvoreno ne smijem pitati za zeta, on ne pripada našoj naciji, a to je dovoljno da je za ovu stranu neprijatelj. Ovdje je znan i uživao je ugled, kao čovjek koji je izvan plemenskih zavada, dobroćudan, radan i pošten. U ovome ratu te osobine ne znače mnogo, podjele nastaju činom rađanja, ubijaju se nesaplemenici, redom, nejako i jako. Sjeo sam na osamu i izoštravam sluh, da čujem svaku riječ koja govori o onoj strani linije fronta. Dolazim skoro svaki dan, saslušam i tiho se povučem. O zetu ni jednom nije bilo govora. Istina, jednoga dana mi je prišao rođak Mrki, neustrašivi borac, kako za sebe kaže, i bez povoda izazvao me:
– Gdje ti je zet? Javlja li se? Koliko je zaklao naših..?
– Sjedi Mrki, popij piće, okani se... – tru-deći se da ne pokažem uznemirenost, blago ga pozvah za sto.
– Nikad! Udao si kćerku za nevjeru, izdao nas...! Nikad i nikad! – polupijano govorio je.
– Pusti to, Mrki, popij... – zadnjim snagama obuzdavam drhtavicu pred ostrašćenim čovjekom, koji je u stanju da postupi i napasnije, nedajbože, i upotrebi oružje kojim je okićen. Presiječe me osorno:
– Tvoj zet je moj! Moj! Kad-tad! Moj je! – kaza hvatajući se za oružje, pa nošen bahatim smijehom udaljio se.
Iza ovoga događaja izbjegavao sam zaticanje u hotelu kad je u njemu on. Ali sam se i uveliko zabrinuo za zeta, ne zbog straha da bi ga mogao ubiti Mrki, već zato što sam tom prilikom u njegovim očima prepoznao golemu mržnju i žeđ za krvlju, a kasnije je otkrivao i u sve više naoružanih ljudi. Postajemo zvijeri, živote smo sveli do bestijalnosti, strah i ove misli sve napasnije obhrvavaju me.
I evo ušao je Mrki, čuo sam mu glas iako ga ne vidim. Uznemiren sam. Napustio bih hotel, ali ne mogu, naručeno piće nisam još ni dobio, a jasno bježati pred njim, nije mudro, a nisam ni počeo slušati ono zbog čega sam tu. Mrlja opet odvuče misli i na tren odvoji od moguće zloće Mrkoga.
Ukaza se slika tek otpalog lista sa grane jesenje drače, ali je pokret čempresa prikaza kao let ptice na pravcu sunca, onda snop svjetlosti oslika zakrvavljeni horizont zapada na zalasku, i..., vizije smjenjuju slike razigranih boja, nadjačavaju ljubičasta i crvena. Mrlja je neobična podloga, čudesno slikarsko platno, koje može poprimiti svaku sliku koju čovjek može zamisliti. Zagledujem se u mrlju, gonetam joj potku i nastojim da odstranim utiske koje nameću smjene sunčevih zraka i sjene čempresa. Mrlja je čudesna za mjesto na kojem se našla. Ona je kap usirene krvi, to spoznah tek nakon što rukom presjekoh smjene sunca i čempresa. U mislima se razmiliše nove slike u zamišljenom otsjaju kapi krvi. Zatvaram i otvaram oči, zažmurujem, više ne bih htio da gledam u krvavu mrlju, ali se pogled otima i hrli baš njoj.
Čudesno izgleda svijet u razlišćenoj kapi krvi, još neobičnije na bjelini kamena i mijenama sjena sunca i čempresa. Nema crnje boje od krošnje čempresa na sunčanom danu, ni gluvodobna mrklina kišne noći joj nije dorasla, zaključujem posmatrajući ga kroz prozor, i shvatam zbog čega je čempres najčešći grobljanski naseljenik. U listiću usirene krvi i sjenama čempresa izložena su sva ratna zla, pomišljam opterećen kobnim vremenom i slikama svih zloslika na okupu. Izvori bjeline i mrkline se nadmeću u krvi, misao je koja zavlada i odluta, a kad se povrati sa sobom dovuče graju sumornih, polupijanih i bahatih ratnika.
Ratnik!?
Bilo je mnogo odbranbenih ratova na ovom malom prostoru, muška mladost je ginula i previše, pa je pojam ratnika smještan i zavještan među svetinje. Svaki dan se izlazilo na glavice i izvirivalo, čekala pojava ratnika – život ili junačka smrt. U narodu je tako i ovoga rata. Borci koji dolaze sa linije fronta dočekuju se na koljenima. Kao ni ijednog rata prije, borci dolaze prečesto i prebahato, alkoholizirani i puni hvale, i sve češće punih džepova. Po gostionicama govore da su pobili mnogo neprijatelja, piju i dopričavaju, poslije svake čaše više pobijenih. A kad desetak takvih posijeku neprijateljske divizije nastavljaju međusobni obračun, verbalni i fizički. Tada se čuju posve drugačije priče, međusobne optužbe, koliko je ko opljačkao, kod neprijatelja, ali i od svojih. Nažalost, tih što se "šetaju" po "liniji fronta" sve je više, dolaze sve češće, kupuju i bogate se, po birtijama pucaju i prijete – vladaju.
Borci mjesecima leže po planinskim rovovima, kalu i snijegu, sneni, gladni i žedni, ogluhuju od kanonada granata i drhte od ofanzivnih kama, ne mogu da doću do predaha, ne dolaze da obiđu djecu i žene, njihovo je da brane i odbrane. Ako se takav i pojavi, u pravilu ranjenik ili bolesnik, on se tužno i siromašno doima, ne snalazi se, čak i uklanja od njemu čudnih "boraca", izbrijanih, ugojenih, zavidno obučenih, snažno naoružanih najmodernijim oružjem, novcem i najljepšim djevokama. Upita li ih gdje su na frontu, oni ga ismiju i proglase – "puko". Mrki im je prvak, on je najopasniji ovdašnji "borac". Svi ga se plaše, ali niko koliko ja.
Nekontrolisani govor i psovke iza leđa dopunjuju sve sumornije slike u razljevu kapi krvi. Da li se što dogodilo zetu i kćerki, zadah ostrašćenih "ratnika" zaziva početnu slutnju. Nema ispovijesti, alkohol ih tek priprema, ima ih koji bi mogli znati, da priupitam nekog, dok su još koliko-toliko trijezni. Kojem se obratiti...! Znaju da sam samo zbog pitanja tu, među njima ima i još neposrnulih ljudi, prići će nekoji, ako mi se ima što i kazati. Živi su i zdravi, ili..., tako je čuo on, toliko da čujem...
Podnimljeno sjedim i očekujem da se oglase koraci, a pogledi zaokupljaju slikama na mrlji. Traje.
Spoljni vazduh zalahori pred naletom planinskog vjetra, slike se smjenjuju sve brže, graja sve svađalačkija, a moja želja za saznavanjem nestrpljivija je.
Krenuli su koraci, predosjetio sam ih još u nakani. Približavaju mi se, gonetam im mjere dobra i zla. Posljednji put oko bacam na mrlju, zaustavila se slika, smirio je oblak koji se nenadno sjurio sa obližnje planine. Koraci se zaustaviše tik uz leđa.
Kroz staklo prozora, u krošnji čempresa, ugledah odbljesak mramora i mutne slike sebe i dio "ratnika" iznad sebe.
– Došao zbog zeta?! – podrugljiv, osor i prijeteći glas Mrkoga satjera me u dno stolice.
Trnci gruvaju u prste nogu i ruku, zebe i trne brada.
Čovjek koji je sve do juče bio zadnji među nama, unižavao mi se izdaleka, goropadno stoji iznad mene. Niži sam od njegovoga koljena, i u ova vremena, jedino sa tih visina moguć je naš razgovor. Osjećam se kao satjerana divljač, on to zna, on to hoće, njemu je to potrebno, mjera njegove ovoratne mjere. Ta mjera je na vlasti, pa je ja razumio, prihvatio, ili osudio, nema značaja.
Mučno mi je.
Klupčam se na stolici. Svjesno, "dobrovoljno", u nadi da će se nahraniti nizinama, utoliti ostrašćenost i udaljiti. Ako se to dogodi, napustiću hotel, i dok traje rat u njega neću ući. Izbjeći ću svaki mogući susret sa "borcima" Mrkoga kova. Vrijeme nije za ljude, za razgovore, a pogotovo nije da se događaju u točionicama alkohola.
Samo da me se okane, jedina je sadašnja misao.
Ostrašćenik se ne smiruje, nagon je pregolem da bi trajao kratko. Ne pušta me. Krevelji se iznad mene i uživa u mojoj nizini.
Pretjerao je i za sortu njegove podvrste, dozivaju ga njegovi prijatelji i nagovaraju da me pusti na miru, jer bilo je dosta, nazabavljali su se mojim ništavilom. Ponadah se da jesu, da je i on, i da ću ubrzo biti oslobođen.
Prevario sam se, on je smislio nešto posebno, izvešće to do kraja.
– Došao si da saznaš za zeta!? – okrenut njima, iskoračivši ispred mene, na onu stranu stola, kreveljeći lice, zagalamio je.
– Došao... – promucah, vjerujući da ću ga tako najmanje izazvati.
– Nije te bilo nekoliko dana – potrudi se da glas naliči na zdrav govor.
– Nije – potvrdih, opet ponizno.
– Kako znaš da baš danas trebaš doći? – nastavi istim naporom da se dojmi zdravo.
– Pretpostavljam da si bio tamo...? – kazah, opet krajnje ponizno i molećivo, a kad ne odgovori, nastavih: – Vjerujem da si nešto saznao i o mojima. – Opet ne bi odgovora, pa nastavih: – Šta je sa mojim zetom?
– Dobro pretpostavljaš – uljudno kaza, onda iskezi lice i nastavi podrugljivo: – O njemu ti znam sve, i više od toga.
Nagla smjena njegovog govora potpuno me onespokoji i izvede iz kakve-takve kontrole. Strah oprva preko podnošljivosti. Ne mogoh više izdržati zabaljeni pogled, podvih svoj i skrenuh ga na mrlju.
U međuvremenu projezdio je oblačić, mrlja obnovila slikokazaniju, svjetlost sunca i sjene čempresa su nastavili razigravanje. Mrklina čempresa je ovladala, slike su prebojene i preovladava crna boja, u mojoj viziji se gubi kap krvi, gubi mrlja na mramoru, gubi, gubi i izgubila se. Uz mrlju, uz slike na njoj, još sam i mogao da podnesem mrklinu Mrkoga. A sada, bez mrlje na mramoru, kao da sam izgubio kakav-takav oslonac, neodbranjiv sam od Mrkoga. Tražim krvavu mrlju kao da je znamenje nemoćnih, okato je tražim, ali nje jednako nema. Gje je?
Mrlja je u Mrkom.
Mrlja je u ljudima.
Mrlja me ipak samo na tren zaokupljala, briga za sudbinom zeta je snažnija, ona pogled izvuče do neprilike Mrkoga, ali se ne usudi da se izdigne do njegovih očiju. Pogledom bježim u čempres i staklo-ogledalo, da vidim, i ugledah dželata nad sužnjom.
Mrki se bavi ukoričenim nožem za pojasom. Unezvjerih pri pomisli mogućih nakana. Pogled izdigoh u središte oka zlog ratnika.
Iskoričen metal bljesnu tik ispred mojih očiju. Nož se izokreće i bljeska. Niz njega se slijeva fluid. Kanu kap na mramornu bjelinu. Koji centimetar od mojih očiju. U igri sunčevih zraka i sjena čempresa, kap rasprsnu u zastrašujuću sliku u boji.
Novu kap krvi!?
Donio sam ti dio zeta!? – kaza i zacereka.
UMIRANJE OTAKANJEM KRVI
Svako je bar jednom bio u neprilici da bude glasnik tužne vijesti, i sa njom bane pred dom prijatelja ili poznanika. U trenu preuzimanja takve dužnosti ne osjeća se naročita neprijatnost, taj čin shvata se kao nužnost, jer to što se dogodilo činjenica je na koju on nije uticao, a vijest svakako neko mora prenijeti, pa zašto to ne bi bio bilo ko, odnosno prvi koji na takvu situaciju naiđe. Idući prema ličnosti kojoj je tužna vijest upućena, u prenosioca se sve upornije uvlači osjećaj nelagode, a ako je vijest veoma loša, kao što je smrt, naročito naprasna smrt mlade ličnosti, prenosilac se, bez svoje krivice, nađe u čudu. U toj fazi nastaje zapitanost zašto je obavezu olako prihvatio, slijedi razmišljanje pa i kajanje, da bi na kraju sve završilo sa jedino razumnim, trebao je i morao. Da nije vijest ponio on u istoj situaciji bi bio neko drugi.
Godinama sam čuvar jedne takve vijesti – tajne, i nisam sposoban da je saopštim onome ko jedino ima pravo na nju. Liježem i ustajem sa tom morom. Već me je premorila i satjerala u odluku, pošao sam sa njom do jedne ucvjeljene majke.
***
Buljim u Trifkovo lice i sumnjičim poznanstvo. On je i nije. Sumnjičim sve više. Zasigurno je on, ali je i drugačiji od sebe.
"Trifko!" javih mu se šapatom.
Ne obazrije se, a ja se isprepadoh pred naletom galame svoga šapata, koji uznemiri prostranu tišinu nemoći.
Nijemi smo u seoskoj učionici prepunoj proljetne svjetlosti. Dvadesetak nas leđima upiremo prozorski, a Trifkovih dvadesetak oslanja se o nama nasuprotan zid. Gledamo se i ne vidimo se. Začuđene oči bi da vide kroz zidove i vrijeme koji su nas dopali. Trifko gleda kroz zid i sučeljene nemoćnike, zagledan je daleko, u rodni grad i stan iz koga je naprasno otrgnut. Ne smeće sliku zaprepaštenog trogodišnjeg sinčića, ustravljenim od očevog straha, koji se u trenu razlio po gluvonijemoj izaponoćnoj spavaćoj sobi. Već ustrašen od noćnih pucnjava, sinčić je mogao zaspati samo uz Trifkov dah. Priljubljen uz očeve grudi, u snu se tresao i budio se, ali i opet uspavljivao omamom sigurnosnog roditeljskog daha. Kakve su dječakove noći bez topline snažnih grudi, pitaju se zagledane Trifkove oči.
Od četrdesetak ojađenih ljudi, u jednoj seoskoj učionici, poznajem samo Trifka. On još nije prepoznao mene, nije me vidio, ili mu nije do prepoznavanja, a mene progoni samo ta potreba. Ako skončam ja a preživi on, da moji bar doznaju o mjestu i načinu moga kraja.
"Trifko!" još jednom me iznenadi sopstveni poluglas.
Pogleda me i prepoznade, ili mi se samo tako pričinilo. Ne, ne bi miga koji bi potvrdio prepoznavanje. Otvara i zatvara oči, nišani u daleko, gleda i kroz mene i kroz zid. Zagledan je u daljine. On je, Trifko je i nije, smjenjuju se uvjerenja i sumnje. Na tren sam siguran i odmah pokoleban.
Poznajem lice prijatelja sa kojim sam radio desetak godina u istoj kancelariji. Nos, usta, brada, oči, sve je Trifkovo, ali i nekako drugačije. Pod dejstvom smo golemih jada, strah mijenja ljudski lik, zaključujem i uvjeravam se na licu ispred sebe. Oči su mu usitnile, nos se uvećao i isturio, a jagodice naoštrile i isukale. Smijalice su pobunjene, gotovo izokrenute.
Smijalice me potpuno zaokupiše, one nagovaraju da sumnjičim znan lik. Nisu Trifkove, po ne znam koji put to neuvjerenje, njegove je bilo dovoljno pogledati pa da se čovjek ozari, a ove zastrašuju, oslikavaju tugu i očaj, iz mene izvukoše hladnu suzu, koja bez najave iskobelja i kanu na patos između svezanih ruku i raširenih nogu.
Četrdesetak boca za krv je na podu, svjetlucaju pod ubodima zraka vrele svjetlosti, na čudesan način iz nas otače tekućina, koja će, tamo negdje, osnaživati živote naših dželata. Čuvari su tihi i podržavaju tišinu beznađa, tiho zamjenjuju dopunjene praznim bocama. Odaju dužnu poštu zrelim samrtnicima, oni to umiju, oni su vaspitani u katoličkom miljeu, gdje je o mrtvom sve lijepo. Upravo su Trifku zamijenili petu bočicu.
Skončaću u tuđini, moji nikad neće saznati gdje i kako, nasrnula je ta misao i pretpostavlja žalost za majkom, ona će do kraja života da se raspituje za mjesto moga samiranja i tražiti zadnjeg živog svjedoka. Ovdje me poznaje samo Trifko – jedina nada. Najjači je među nama, tridesetogo-dišnjak, sportista, preživjeće i pronaći će moju majku.
Mora da me prepozna. Mora!
"Trifko!" šapat iz mene istoči još jednom.
Pogleda u mene i dade na znanje da me prepoznao, ali i da nam od toga nema koristi, jer mi smo samrtnici, oba i svi u učionici, sve to izrigaše umilne i umorne samrtnički lijene oči, sve u trenu između dva treptaja.
Prepoznaje me ali mu nisam značajan, ni ja ni iko i išta. Dade na znanje i moju stvarnost, te povrati u svijet daljina, tamo traži sinčića preplašenog od pucnjava i slika iz noći hapšenja. Ima li nade dijete, ili je i ono već dopalo..., misao ne smije da izvede na čistinu, zaustavlja je i ostavlja da baulja u vrtlogu ljudskih gluposti i civilizacijske magluštine.
Trifkova svijest se zapetljava u daljinama, a ja bih da je preselim na svoje pitanje, da godinama prepričava majci.
Topao fluid otače u krvavu posudu, hladni ogrtač od tople svjetlosti steže sve jače, zubi cvokoću sve glasnije, a sve to na čudesan i bolan način svjedoči postiđeno proljetno sunce. Da li će majke dokučiti mjesto i način skončavanja svojih čeda? Hladnoća beznađa je sve smrtonosnija. Nada je samo Trifko, ali ja njemu nisam na umu koliko ni on sam sebi, njegove misli i pogledi su zapetljani u uređivanju zakona haosa.
"Trifko!", zapuhnut užasom presmrtnih šumova u ušima, poput nedoklanog jesenjeg prasca, kriknuh i do bola nagrdih tišinu mrtvačnice.
Na krik ne obazrije iko, jedino se pokrenuše Trifkove smijalice, uvratiše u znane linije, mile i sanjalački naivne. Trifko postade nedvojbeno prepoznatljiv, on je, smije se i uvodi u san.
Smije se i umire.
Providno crijevo još pretače iz vene u flašu.
Pritrča čuvar, dograbi usnulu ruku, poče joj stiskati i opuštati šaku, potraja dok se ne dopuni i ta – peta boca.
Krv poče mijenjati boju, pobuni se i ona. To bi povod da se svi razbudimo i pobunimo. Pobuna bi po instiktu i potraja samo tren. Ponovila se i iza slijedeće smrti. I još jedne. Onda negodovaše i neki ljudi u bijelim mantilima. Ti ljudi, na svoju odgovornost i opasnost po svoj život, pritrčavaše i počupaše igle iz smrću načetih mladića.
Preživjeh!
***
Šest godina kasnije, na putu sam ka domu Trifkove majke.
Slika seoske učionice, i poslije šest godina, veoma je živa i Trifkov lik u njoj. Smišljam i dvoumim riječi koje smijem kazati zabrađenom roditelju.
Koju od krvavih kazanija reći majci?, koja pogureno hoda po bivšim ratištima, pretura busenja, zagleduje kosti, prepoznaje...
Da li ispričati ikoju priču?
I da li...?
Koju???
SPASONOSNI SRK
U skladu sa imenom, Dragi je zaista drag i mio. Volimo da ga sretnemo i popričamo. Bivamo raspoloženiji iza svakog susreta s njim. Uzoran u odijevanju, hodu i manirima, blag u govoru i ophođenju, znalac onoga o čemu govori, nenametljiv a stalno prisutan, pedesetogodišnji inženjer Dragi je savremen čovjek i sugrađanin kojega mnogi pokušavaju da oponašaju. I u ova plemenski ostrašćena vremena on se ne mijenja, naprotiv, njegovim prisustvom su zastranjivanja manja. Oni koji su već zavonjali ljudskim talozima, oni koji zastavama i sumnjivim znamenjima uznemiravaju nesaplemenike, pokunjuju se pri susretu sa Dragim. Posrnule opominje blago, predočava kuda vodi zaluđivanje, pa je neke već i povratio razumu, iz koga su bili iselili. Zahvalni su zbog toga i ne libe se da to kažu glasno. Ali Dragi ima svoj nemir, samo svoj. Preživio je jedan naš rat i boji se ponavljanja bezumlja, a ono je sve izglednije.
Samo ne dopasti u ruke krvnika, misao je koja ga ne napušta.
Vođe su već pomutile vode međuplemenskih veza, misle da je to jedini istiniti put za njihova stada, ponosni su na svoje puteve, za koje uistinu i ne znaju kud vode. Dragi im jedini zna putanje, rušilaštvo, zvjerstva i užase smrti. Već ih doživljava i užasava se pri pomisli da nailazi vrijeme u kome ga bilo ko i bilo kad može mučiti, sakatiti i usmrtiti. Bez odgovornosti i opasnosti po sebe.
On voli i umije da uživa u svjetlosti života, pa mu budućnost koju pripravljaju pomračeni umovi tim više pada teško. Naročito noću, jer tada misli progone jedna drugu i zaustavljaju se na nedjelima koja su na pomolu. Da mu razulareni bolesnici, mirne savjesti, oduzmu život, oduzmu samo zbog toga što im nije saplemenik, Dragi to neće ili ne može da prihvati, a procjenjuje da je to realna i skora budućnost. O tome već premnogo govori prijateljima, već i dosađuje ljudima. Budućnost koju predviđa njima je nestvarna, jer bože moj, gdje bi to mogle mirne i dobre komšije, još i bez razloga, čak i bez povoda. Ta, susjedi su među kojima nema nesporazuma. Zna se da je u prošlom ratu bilo i onoga od čega strahuje poštovani Dragi, ali prije pedeset godina ljudi su bili neobrazovani i neobavješteni, pa ih je bilo lako zavesti i izbezumiti. Gdje bi to oni danas. On se u predvečerje rata iz njegovih zamisli, po njihovom shvatanju, opteretio užasom koji se u tome obliku prljavštine više ne može ponoviti, ali ga i razumiju, zaista, u djetinjstvu svjedočio je strahotama.
Rat je počeo izdaleka, ali se kao požar u sasušenoj šumi širi i primiče. Prljaviji je od onih prije, Dragi ga prepoznaje po potki na kojoj je zasnovan. Ovdašnji još uvijek mirni ljudi ubrzo će postati ubice, istrebljivaće se međusobno, on to zna i govori, ali ne umije da objasni zašto će postati takvi, ni sebi nije uvjerljiv a kako će biti drugima.
Garež požara dopuhuje, mužici se meškolje i očima razlučuju, ophode se sve neveselije. Hladnoća otpozdrava već boli. Već je jednom vidio takav početak. Plemenski predvodnici su okačili čaktare, zvone u hodu. Pretpostavio je, još lane, da će to biti baš ovi koji i jesu. Nerazboriti i jednostrani pastiri, planine im otješnjali pašnjaci, najednom, mjesta ima samo za jedno stado – naše. Ostala stada nužno treba uništiti, jedino tako može opstati naše. Dragi zna te neume, dugo ih prepoznaje i sluša. U novije vrijeme do njega više dopiru glasovi od svojih saplemenika, sopstvenoga taloga, koji zahtjeva da im se priključi i on. Bože moj, govorili su, takva su vremena, moramo se naoružavati i pripremati za obračun. I intelektualci moraju ponijeti dio tereta naroda svog – pojašnjavaju njemu. Ni u čemu se nije mogao usaglasiti – to ih ljuti: jer on ne zna sve, on ne ide svuda, ne dočuje i nedovidi. "Oni nam rade o glavama a ti se ližeš baš s njima. Nećeš sa svojima, sada kada treba raditi na pripremi za odbranu, nećeš da se zamjeraš, e pa dobro, neka nećeš, ali neka ti je znano, nećeš ni kada ti postane gusto, kad ti oni budu poradili o glavi, onda ni mi nećemo htjeti tebe. Ti i takvi su najopasniji među nama...", ljutito govore i sve češće napuštaju ga bez pozdrava.
LJudski talog mulja svom silinom. Noćne tišine paraju sve bliži rafali, praskaju bombe, dopucavaju se do juče mirni građani, objavljuje se zlo, nepokolebljivo su krenuli rasadnici omraze i zagovarači zla.
Vrijeme je na koje je Dragi upozoravao dugo. Neplemenici više se ne pozdravljaju ni u izuzecima, zaobilaze kad je to god moguće na putu, što je siguran znak predvorja krvoločja. Na redu je prolijevanje krvi, prva žrtva će pasti za koji dan ili sat, procjenjuje i strijepi Dragi. Životima naglo opada cijena, i njegovom prijeti neposredna opasnost.
Kako postupiti u vremenu prava ubica?
LJudi su već naoružani i zgomilani po religijskim čoporima. Mržnja i krvoločnost kipe preko kućnih ograda, vaspostavlja se borbeni poredak. Huk uzavrele krvi navire na moždane opne. Šta preduzeti? Sve tegobnije su misli čovjeka koji ne može da mrzi i ubija.
Dragi je najpreplašeniji građanin.
Potrošio je premnogo misli, nesretan je zbog ostvarivanja slutnji, ali je stalno na početnom opredjeljenju za slučaj rata. Ostaće van ludila, ponašaće se kao da se ludosti ne događaju, oponašaće mirnog i neuznemirenog građanina.
Tako nije mogao dugo, verbalne nasrtaje je već doživio, tako je bilo i na početku onoga rata, nemir je sve snažniji i razložniji.
Ubiti!? Poginuti na pravdi Boga, još bi to i nekako mogla pojmiti njegova misao, ali pomisao na sve vrste mučenja koje bi ga mogle dopasti, nagone i na njegovo pokretanje.
Ne može a da se ne prisjeća širine mučenja iz Drugog rata, a ta sjećanja ga guraju u svijet drhtavice, jednake onoj koju je jedva preživio. Nova mučenja ne bi mogao da preživi, uvjeren je u sve naraslijem strahu.
Gledao je dok su mu klali oca.
Zadah očeve krvi je užasavala pet decenija, sada ga izluđuje i ubija na nov način, pun neizgleda i bola. Ni otac nije htio u čopor. Preživio bi da je htio prihvatiti život torine – možda, Dragi je u životu puno puta razmišljao na taj način, a evo u ponovljenom vremenu ni on ne prilazi oboru svoga plemena. Ne može da prihvati vraćanje životima čopora, ne može, a to ga može doći glave, svjestan je toga ali ne može da pobijedi svoju misao, po kojoj se ljudi ne smiju vjerski i rasno dijeliti i ubijati, pa makar to zahtjevale i plemenske prilike i neprilike.
Talasi rata dopiru sve uvjerljivije. Narodna stradanja su se približila na dan hoda. Vijesti o mučenjima nejači su sve češća. Muče, siluju i ubijaju oni tamo, u "sva tri entiteta" govore se iste riječi i optužbe, i nužno zagovaraju osvete. U prostorima mučilišta, gdje bolesne umove liječe velikim dozama zla, dograbljuju najnejačije i na njih obrušavaju najvećim zločinima, srču im krv, to je djelotvorna hrana bolesnim umovima. Pored nejači i više uživaju u uništavanju jakih umova i nenatrunjenih ljudi, koje moraju žestoko mrziti, za onoliko koliko su ljudi uvjerljiviji od od njih – krvnika, a to nije malo, nagon za iživljavanjem to je najveći. Dragi zna tu sortu, već se i roji oko njega, i predočava sliku njegovog mučilišta.
Gleda likove svojih mučitelja, mada su zaklonjeni metežom i izmaglicom strave. Gleda ih, guraju se koji će hitrije i stravičnije, bolnije i duže da na rate sasijecaju umne. Ponavljaju se sjećanja iz jutra kada su sasijecali oca. Do njega još uvijek dopiru zaglušujuće psovke i podvriskivanja trojice koljača, do rata mirnih građana.
Na smjenu, otsijecali su uho, nos, drugo uho, genitalije, jezik... Dok su činili svoj užitak, otac, zastrašujući mučenik, činio je samo ono što je više moglo zaplašivati svoje dijete, poprimao je strah i mrtvačku boju u pozadini boje vrele krvi. Lik oca je, još u toku klanja, izgubio iz pamćenja, (nikad ga više nije uspio dokučiti, a u tom pravcu se naprezao svih proteklih pedesetak godina). I u snu.
Šta je mislio otac dok su nad njim vršena zvjerstva, a morao je misliti nešto, misli su koje su proganjale kroz čitavo djetinjstvo, i, evo, počele progoniti i u starosti. Otac je pokorno radio ono što su od njega zahtjevali zlodjelnici, prilazio, lijegao, sjedao, ustajao, i dobrovoljno sjeo na stolicu smrti. Zašto i bez pokušaja otpora? Čudio se do nedavno, a sada ne zna da li se tome i trebao čuditi, sada mu se čini da je sve moguće, moguće je da se i njemu sve to može ponoviti. Čudno je kako se čovjek može zateći u nesposobnosti, nemoći i bezizglednosti. Misli ga stalno nešto pitaju, a on više ni na što nema odgovor. Ipak, ma šta da mu se dogodi, neće dozvoliti da ga skrnave, nedajbože, sasijecaju živa. To nikako. Poginuti može, ali samo u jednome komadu.
U ruke živ – nikako, čvrsta je i nepokolebljiva ona početna odluka.
Poput tmurnoćanja jesenjeg neba nad kotlinom, pomračenje ljudskih umova je sve vidljivije i prisutnije. Sljepilo postaje vrlina, ubijanje junaštvo i istina opstanka. Dragi je iznenađen i zgranut brzinom pomračivanja, zatečen je čak i on koji je davno najavljivao baš to.
Nerazlučenih više nema!?
Ostati po strani, usamljen – više nije moguće. Useliti u saplemenički vonj, kao što učiniše i mnogi dobri ljudi, rješenje je koje njegov um i dalje odbija, jer pretpostavlja uzimanje oružja i nišanjenje na živote, a on to ne umije, ne samo da neće, on to ne može, ne zna kako se u to može smjestiti savjest. A pitanje je da li bi ga primio i čopor, i on ima svoja pravila. I od svojih bi mogao izgubiti glavu. Otići u drugo naselje, čisto saplemeničko, svoje, tamo gdje ga ne poznaju, tamo gdje se može utopiti u osrednjost, učini mu se izgledno rješenje. Što bude njima neka bude i njemu, zaključi i odluči da se neopaženo izvuče iz naselja i okrene preko brda u izbjeglištvo.
Šetao je ulicama i lovio priliku da umakne, ali te prilike više nema i neće je ni biti. Većina se već izvukla, a oni što nisu ne pojavljuju se na ulici. Jedino još on šeta i doima se kao najveća luda, naivčina, sažaljavaju ga i ismijavaju, ali već i prijete.
Konačno se odlučio da krene. Izgledi za izbjeg su veoma mali, ali po odluci da živ neće u koljačke ruke, pošao je uz sav rizik po život koji ga čeka na putu. Ponio je samo što može stati u džep.
Bježaće šetajući!?.
Kao i svih dana prije, krenuo je u šetnju niz rijeku, da uživa u svježini i zelenilu.
Etničko čišćenje je u punom zamahu. Dragi se ovamo više nikad neće moći vratiti, jer je pripadnik najmalobrojnijeg ovdašnjeg etnosa, kako se to na nov način kaže.
Umiranje zavičaja boli kao otvorena rana.
Ogledava ga zadnji put, kraško polje sa klimom juga, sedam rijeka, pitomina i toplinama ljudskog roda. Ko ste vi koji izgonite – ko? Otkud vam to pravo? Šta nam uradiste proklete vođe, ubio vas Gospod. Usplahirenih očiju pita se, optužuje i šeta.
Na izlazu iz naselja, na uskoj raskrsnici, neočekivano, pred njim se ukaza kolona zastrašujućih samohodnih vozila. Umalo se ne sudari sa prethodnicom, omamljen riječnim žuborom nije ni mogao čuti buku. Nastavi oponašati smušenog šetača, podvi pogled pod gusjenice, smiri bilo i nastavi da šeta.
Prvo, neveliko ali dobro oklopljeno vozilo, zaustavi se desetak metara iza Dragoga.
– Gospodine Dragi! – iz zaustavljenog vozila oglasi se otresit glas.
Prepoznala ga je neka luda, zaključi i pomisli kako je to najgora sudbina koja mu se mogla dogoditi. Zaustavi se i obazrije.
Pored vozila prepozna dragu priliku, Maloga, kako je Dragi oslovljavao sina susjeda i volio ga od rođenja. Mali mu je godinama utrčavao u susret, vješao o vrat i iz džepa izvlačio slatkiše, koji su se tu morali zateći.
– O, Mali, ti si...! – Dragi se u času rastereti.
Koji mjesec prije mladić je nestao iz naselja. Gdje je?, pitao se i Dragi. Tek u ovome času ima odgovor. Išao je da se obuči za zlo. Zar i on? Ustravi ga istina na djelu. Kad je već morao nabasati na dušmanina, dobro je što je to Mali, mladić kojega je prezadužio ljudstvom, pa koliko mu god ovom prilikom vrati biće dovoljno, zaključi i pokuša da se opusti.
– Ja nisam mali! – zasikta iz zastrašujuće maskirne uniforme.
– Znam, nisam ni mislio da si mali, ti si odavno odrastao, moj si prijatelj, mislio sam da samo ja imam pravo tako da te zovem... – Dragi pokuša da se dovija.
– Dođi, dođi, baš tebe sanjam...! – čudna mješavina izraza lica pratila je riječi mladića, tako da u prvi mah nije shvatio koji je izraz istinski.
– Dođi, dođi da te koljem...! – Mali je pjenio i suludo siktao. Dragi nije dvoumio svoj položaj. Dopao je uloge klanika, uloge za koju se kleo da će je izbjeći.
– Dođi, dođi...! – Mali je govorio, iz vozila vadio neki do tada nepoznat oblik noža, onaj što izgledom govori o maštovitosti konstruktora smrti, predvidio je sve načine klanja.
Nema dvojbe, Mali je odavno dograđen za zlo, nameračen je baš na Dragoga, čovjeka koji je u njegovim očima dostojan najsuludije pažnje. Jasna je sva moć koju je mladić zaposjeo, i suludost koja ga je opsjela. Da bi sve bilo razgolićeno, pokazuje rukom ono što je odavno nameračio, pokazuje na uho, pa nos... Dragi se prisjeti jednog davnašnjeg trena svoje slabosti. Dječačić je bio znatiželjan, čudio se kako čika Dragi nema oca, uporno je molio da ga objasni... Tako je došlo do kratke priče o bremenu svoje prošlosti..., i slike klanja oca. Možda je još tada u dječačiću nikla klica ponovljenog zločina!?
Zabolje sudbina od koje se ne može umaći, i od koje je u bijegu. Neće živ u krvničke ruke, proleti misao...
Jezivo boli naivnost nenaivnog čovjeka.
Očevu sudbinu ne smije doživjeti – nikako, u Dragome zatreperiše misli poput struna na pokrenutim guslama. Samo to ne, u njemu ne prestaje da blješti ta misao.
– Dođi, dođi, dođi pod nož! – iz Maloga istaču pribrane naredbodavne riječi, koje prate pokreti ruke sa nožem, kao i koraci koji su već na dohvatu daha.
Mali je uvjerljiv ratnik svoga etnosa, u maskirnoj uniformi, odlučan i gord, izvježban za sve situacije. A neprijatelj mu je, u ovome času, tu više nema zavaravanja, niko drugi do on, njegov bivši dobrotvor – Dragi. Oči nasrtljivca govore premnogo, hrana mu je krv velikog čovjeka, kakva teče u žilama Dragoga. Krvolok mora omirisavati krv. Ta žeđ je neutoljiva. A kad je omiriše nastaje vrhunac naslade – ludilo od naslade. Sa nekadašnjega uzora, oštrim sječivom, otsijecati dio po dio zdravog tijela, iz još zdravijega duha, bolesnom umu je to slast nad slastima. Pomješaše se klanja oca i sina.
Otac je ponizno postupao po zahtjevu koljača?!, i u ovom času opet ta nikad zaobiđena misao. Zašto? Prvi put istinski spozna obamrlost oca pred strahom smrti. Strava je ovladala i njime, ali neće dopustiti da obamre sve dok je u njemu života. Svjestan je da je osuđen na sporo umiranje, sa dugotrajnim bolom. Bolom bez prebola!
Strah od nenajavljene smrti ubija i prije uboja.
Klaće ga sporo!
Šta preduzeti?
Kako prekratiti muke?
Nož je sve bliže, patnju dijeli prazno vrijeme. Misli zaboravile da smišljaju. Samo ne u okrvavljene ruke, misao je smišljena davno.
Kako izbjeći...?
Nož sijeva pred očima. Uvo je pred isukanom šakom, i ubrzo će...
Uho u prašini ceste.
Kako lakše umrijeti?
Poginuti u komadu, slijedio bi tu davnašnju odluku, ali...
Puščani metak je želja koju Dragi priželjkuje više od ičega. Nasrnuti na krvnika, izazvati one što su već pripravni da opucaju, tako poginuti... I to je nada. Da, a ako metak samo rani...?
Ne, živ u ruke nikako... Muke okončati u trenu jedini je spas.
Kako?
Krvniku uskočiti u grudi, oteti nož, ishitriti smrt.
A ako ne uspije?
Potrčati prema rijeci, tridesetak doskoka, vinuti se sa pećine...? Ako ga pogode u letu, ili ne pogode, svejedno je, on će u vodi usisati smrtonosni srk, napuniti pluća..., sa metkom u sebi ili bez njega...
Dobar je plivač i ronilac, možda bi mogao i umaći, već u zaletu, Dragoga iskušavaju misli, život bi još da živi, ali napadaju druge, krvnici bi ga opet uhvatili i mučili.
U zaletu i letu nije bilo misli, tek će se rasaniti pri dodiru sa vodom, kada će Dragi donijeti posljednju i nepokolebljivu odluku – cjelokupnim obimom pluća usisaće smrtonosni srk.
Odjekivali su puščani prasci.
U utopljeniku nije pronađeno olovo.
L J U B I C A
RIKA RIJEKE DRINE
