 | Danilo Marić |  |
 | RADNIČKE PRIČE |  |
T R T I C A
"Ovo je stvarno nepošteno", zamišnjen na radnom mjestu, u radionici fabrike aviona, poluglasno razmišlja Mirko, visokokvalifikovani aviolimar: "Kako su ovako bezobrazni! Zamisli, molim te lijepo, ja radim najteži posao – najstručniji, dobro radim, ali para najmanje naplaćujem!"
Mirko je zaposlen na izradi avionskih elemenata. Posebno se osposobio za proizvodnju avionske trtice, dijela koji zahtijeva naročite vještine, snalažljivost i preciznost.
"Vidiš ti", i dalje razmišlja Mirko, "dali su mi satnicu 990 dinara, skoro najmanju u odjeljenju. Znači da sam za njih loš aviolimar. Dobro, majka mu stara, ne ljutim se na Dervu, razumijem, stariji je čovjek, pa mu dali 1820 dinara. U redu! Ne može čovjek više da radi kao što je mogao, ali ne razumijem da su Gojku dali 1790 dinara. I takvim kao i on! Ne razumijem to! Ne razumijem i Bog!"
"Druže Jovane! Kako rađa? Šta to siječeš toliko?" otpočeo je Mirko razgovor sa članom Komisije za lične dohotke, kod koga je dogegao.
"O, zdravo Mirko! Kako si? Ama, mučim se sa ovom oplatom krila... Zafrk'o sam se, kraća je nego što treba..."
"A to ti je ona naša, limarska – tri put siječem i opet kratko!?" kroz smijeh će Mirko, nastavio je: "Nego, Jovane, došao sam kod tebe... Ne da ti prigovaram za moju platu, nego da te pitam. Nemoj me pogrešno shvatiti. Nemoj, molim te! Pomozi mi da se uvjerim da ne zaslužujem veću satnicu od 990 dinara."
"Dobro, Mirko! Nemam šta da se ljutim! Uostalom, tvoje je pravo da pitaš, a moja dužnost da ti odgovorim. Mogu ti reći, oko tvoje plate mirna mi je savjest. Tu si negdje, banka više banka manje, ali tu si negdje."
"Najprije, hvala ti na iskrenosti, jer drugi članovi komisije nisu bili ni to", kaza Mirko, malo podiže glas i nastavi: "A sada mi kaži zašto ja ne zaslužujem više. Evo, konkretno: Ima jedna grupa aviolimara koji su dobili po1790 dinara. Evo, uzeću Gojka za primjer. Neću reći da je slab radnik. Naprotiv, dobar je, ali shvati Jovane, ja sam bolji aviolimar od njega. Uostalom, tako mislim, i mislim da ne bih trebao nikako imati manju platu od njega. Da je to nešto malo manje pa u redu. Ali duplo manje, nije to, brate, pošteno!"
"Mirko, sa razumnim ljudima rado diskutujem, ali sa toliko neobjektivnim nastupom neću više ni da razgovaram. Neću da se nerviram!" Jovan je zaista počeo da se ljuti, smjenjivale su mu se boje na licu.
"Nemoj Jovane tako! Nemoj da se ljutiš", u želji da ga odobrovolji nastavio je oborenim glasom: "Shvati da sam duboko uvjeren da znam o limariji bar koliko i Gojko i društvo oko njega. Radim složenije poslove od njih – shvati to! Možda i griješim, možda nisam tako dobar i kvalitetan radnik, ali mi niko do danas nije dokazao ni suprotno."
"Dobro Mirko!" Jovan je pokušao da se smiri: "Šta ti misliš kako bi Gojko, i oni oko njega, reagovali kad bih im ja rekao da si izjavio da bi trebao imati platu kao i on?"
"Ne povlačim tu izjavu, ne stidim je se. Ali ako si pošten omogući ćeš i meni da se uvjerim da im nisam dorastao, ili da ja njima dokažem ovo što tvrdim", sada je Mirko mijenjao boje na licu, nastavio je vrlo ozbiljnim glasom: "Jovane, ti si komunista, vjerujem u tebe, pomozi mi!"
"Znaš šta, Mirko!", počeo je Jovan, dvoumio je između grubosti i strpljivosti: "Razmisliću o ovome, popričati još s kim, vrati se na radno mjesto i dođi sjutra, pa ćemo vidjeti šta se tu može uraditi."
Mirko je otišao gdje je bio i pošao, na presu da izvlači polutku trtice, a Jovan, nakon što je kratko razmišljao, uputiće se ka Mirkovom poslovođi.
"Druže poslovođa, kakav vam je radnik – Mirko?" upitaće nakon što su se pozdravili.
"A, Mirko!", kaza poslovođa, iznenađen je, malo se zamislio prije nego je nastavio: "Dobar je Mirko! Kao aviolimar je dobar, zna ovaj zanat, ali disciplina mu nije dobra. Eto, baš sam ga maloprije pratio, nije ga bilo pola sata na radnom mjestu", opet se poslovođa zamislio, da bi upitao: "A zašto pitaš?"
"Ništa, onako! Znaš, žali se na platu. Ja sam u toj komisiji, pa je dolazio da me gnjavi. "
"Pusti ti njega", uvjerljivo će poslovođa: "Uvijek se on na nešto žali. Nema sastanka na kom on nešto ne kritikuje. To je jedan od onih kojima je uvijek nešto nepravo..."
U Jovanu je došlo do blage pobune, poslovođa govori o dobrom aviolimaru i nesimpatičnom čovjeku!? Šta misle radnici oko Mirka, navratio je do dvojice i popričao s njima. Mirko je dobar aviolimar, oba misle tako, a on – Jovan, član komisije za lične dohotke, i lično se zalagao za nisku satnicu, jednu od najnižih plata u radionici. Tada mu je savjest bila mirna, postupao je pošteno – po uvjerenju, ali to uvjerenje sada je poljuljano. Do danas, samo jedan od radnika, Mirko mu je najednom naselio glavu. Dospjeće i do šefa odjeljenja.
"Druže šefe, bojim se da onoga Mirka nismo oštetili sa platom!?, otpočeo je čim se pozdravio sa rukovodiocem, koji uživa izuzetno visok autoritet.
"Kakav Mirko!" podvrisnuo je šef, kao da mu je neko, na plaži, među noge ispustio šaku muha. Nastavio je: "To je radnik koji mi zadaje najviše briga u odjeljenju, i u povjerenju da ti kažem, ja bih mu dao i veću platu, ali kad bi to pomoglo da ode iz odjeljenja", gotovo da se šef i ljutio dok je govorio, a onda je pogledom prostrijelio Jovana: "Šta je tebi Jovane palo na um da o njemu sada razmišljaš?"
"Ne znam ni ja. Žalio mi se danas na platu, pa, eto, pokušavam naći obrazloženje, koje sam mu dužan dati – sjutra", pomalo nesigurnim glasom odgovorio je Jovan.
"Pusti ti Mirka! Pa nema toga na šta se nije žalio. Pusti budalu! Gledaj svoja posla! Nego, šta misliš kako ćemo sjutra proći na utakmici?"
"Ne znam šefe! Ne znam! Idem da radim...!" nezadovoljan i pomalo iznenađen šefovim i odgovorom i ponašanjem, Jovan se pozdravio i uputio ka radnom mjestu, ali neće otići tamo, predomisliće se i povratiti u Mirkovu brigadu. Iz novih razgovora izići će još nemirniji, odgovori se mogu svesti na: nema Mirku ravna aviolimara, ali prgav je, kritikuje svakoga, poslovođu i šefa posebno, kritikuje lošu organizaciju posla i nedisciplinu, tako da je stalno u sukobu sa rukovodiocima, i sa jednom grupom radnika, svojih drugova, jer eto, netaktičan je, opominje, ruži, kritikuje i njih.
Jovan je od onih radioničkih ljudi koji se ni po čemu ne ističu, dobri su ljudi i stručni, ne nameću se gdje nisu pozivani, opšte su prihvaćeni i često birani u stručne i samoupravne organe, pomalo su i povodljivi i nisu svjesni da ponekad rade za prljave interne politike, ali kad se jednom sučele sa tom istinom, postaju vrlo energični u odbrani svoje ličnosti. U Jovanu se upravo dogodilo to, shvatio je da se bio poveo za prijedlogom Mirkove plate, koju su predložili (podmetnuli) poslovođa i šef, a on ga tvrdo branio kao svoje mišljenje, tvrdo, a o Mirkovoj stručnosti, praktično, nije imao nikakva znanja.
Jovan je na svom radnom mjestu i blago je uznemiren, od juče ništa ne radi, a noć je proveo nemirno – progoni ga Mirkova sjena. Jovan prvi put u životu ima jedno pitanje, o kome u dva dana ima potpuno oprečna mišljenja. Potpuno siguran u svoj sud on već dugo presuđuje ljudima, određuje im visine plata, i putem njih direktno utiče na njihove životne tokove. Imao je on i ranije povremenih pomišljanja da možda nije svaki put dobro ocjenjivao stručne sposobnosti drugih, naročito kad su mu neki prigovarali na te ocjene, ali nikad ovoliko koliko sada. Izgleda, u Mirkovoj plati više je učešća lične odbojnosti nego stručnih vrijednosti, to je crv koji svrdla. Šta bi trebao danas da kaže Mirku, ne zna, svakako to nije ono što mu je mislio i govorio juče, a po jučerašnjem dogovoru Mirko treba svakog trena da dođe po obećani odgovor. U traženju mišljenja drugih o Mirku, Jovan je jutros svratio i u montažu aviona, a naročito će u njemu nastati pobuna kad se zaustavio uz avionsku trticu, zagledao ju je, i kao da je vidi prvi put, iznenađivaće se komplikovanosti njenog oblika, pa će se zapitati, kako to on – Jovan, iskusni vazduhoplovac, a nikad nije razmišljao o trtici, nikad nije na njoj radio, nije ni znao da na avionu postoji, za izvedbu, tako komplikovan dio. Znao je da je trticu teško napraviti, ali dok ju je, ovim povodom, posmatrao i pitao se da li bi je i kako napravio on, Mirko mu je najednom postao veliki majstor. Krupan aviolimar, možda i najkrupniji od svih!
"Vraćaju li se iz jedinica avioni radi trtica?", zapitaće je Jovan radnike iz servisne službe u montaži, jer se maglovito prisjetio da je oko njih bilo nekada nekih velikih problema. Odgovarali su svi isto: "Nema više reklamacija – Mirko to radi."
Jovan sjedi na radnom mjestu i, očekujući Mirka, izviruje glavom iza helinga krila. Nervozan je, ne može ni da sjedi. Ustaje, obilazi oko helinga, pokušava nešto i da radi, ali od rada neće biti vajde, jer ne može da se smiri. Kako to da je čitava komisija bila jednoglasna u određivanju tako niske Mirkove satnice, pitanje je koje ga opsjeda. Kako!? Jovanove pomisli su na drugoj krajnosti, po njima Mirko vrijedi više i od Gojka, više od svakog aviolimara u fabrici!, najednom je i tužilac i sudija.
– Jovane, jesi li čuo za nesreću?! – kao iz daljine do Jovana su jedva dopirale riječi njegovog pomoćnika Ante, koji se vraćao iz kalionice sa kanticom zakivaka. Te riječi razmrdaće ga.
– Mirko poginuo – kaza Ante i nastavi: – Napio se i automobilom udario u brdo! Kažu, u piću je stalno govorio o plati. I tebe je spominjao!? Govorio je: "Samo Jovanu vjerujem! On će ispraviti moju platu" – uzbuđen, Ante je prepričavao tužnu vijest.
Na sahrani, do dva dana, šef odjeljenja rekao je: "S Mirkom gubimo najboljeg aviolimara, najboljeg druga i radnika, gubimo vrlo savjesnog, obrazovanog i aktivnog samoupravljača, gubimo jednog od – kreatora naše fabrike..."
Do šest mjeseci, na redovnom poslovodnom sastanku, govorio je šef kontrole kvaliteta:
"U ime kupca aviona, neprijatno mi je, ali mi je zadatak da vas upozorim na nagli pad proizvodnog kvaliteta. On je postao nedopustivo nizak. Kontrola leta odbila je da izda dozvolu za letenje svim avionima koji su, iz ove fabrike, isporučeni posljednjih mjeseci. Posebno su problematične trtice, ispucale su i bukvalno ugrožavaju bezbjednost leta. Avioni su povučeni iz upotrebe, trtice su poskidane i na putu su za fabriku. Kupac ultimativno zahtijeva da kvalitet proizvodnje podignete na pređašnji stepen", završio je kontrolor, zaduženi predstavnik kupca.
"Imali smo nesreću", odmah se javio direktor fabrike i nastavio: "U saobraćajnoj nesreći poginuo je jedan naš radnik, koji je radio te trtice."
"Trtice se rade kod mene", iza direktora nastavio je šef odjeljenja, objasnio je: "Iza toga radnika, Mirka, pokušao sam sa našim najboljim aviolimarima, ali ne ide. Nažalost, Mirkovom pogibijom, i sami smo sada toga svjesni, izgubili smo premnogo, gubitak je nenadoknadiv!" gotovo plačnim glasom zaključio je šef pokojnog Mirka.
DOKTOR LIMA
Proizvodne hale fabrike aviona podijeljene su po specijalnostima. U vrhu, na ulazu u jednu od njih, smješteno je aviolimarsko odjeljenje. Kao na uspjelo postavljenom sajmu, upriličenom da očara posjetioce, odjeljenje podsjeća na gumno, u čijem su središtu postavljeni radionički stolovi sa mengelama za proizvodne radnike – aviolimare. Pedesetak ih je u smjeni. Stolove na pristojnom rastojanju okružuju mašine, haford, ekcentar, grickalica, makaze... Dobro osvjetljenu prostoriju uveseljavaju limari, u besprijekorno čistim plavim odijelima, bučni su, veseli i radni. Spremni su da pomognu, raspolože, prodiskutuju i kritikuju. Različitih su uzrasta i radnih mogućnosti. Svakodnevno su ih dokazivali kroz normirane i strogo podijeljene radne zadatke.
Saša je član te limarske porodice. Iza njega su dvadesetak godina rada, one su ocjenjivane najboljim ocjenama. Visoko je poštovan kao i njegov rad. Voli limarski zanat, uživao je stvarajući složene avionske dijelove, koji su zahtijevali visoku preciznost i usku toleranciju izrade. Nije imao nesporazuma sa strogim kontrolorima kvaliteta. Normu je redovno prebacivao i naplaćivao više od drugova iz odjeljenja. A drugovi su ga voljeli, često bi navraćali do njega da se dive vještini kojom je oblikovao dijelove raznih aerodinamičnih oblika. Veseo je, duhovit i uvijek spreman na šalu.
Posljednjih dana Saša je promjenjivog raspoloženja, nije više oran za šalu ni za razgovor. O tome će do koji dan i da kazuje i žali se prijateljima.
***
Tog jutra, bez pozdrava, pognute glave, dovukao sam se do radnog stola, sjeo, podlaktio se o hladne mengele, pa utonuo u misli.
Šta se zbiva sa mnom? Vidim, zabrinuo sam i svoje drugove, kao da ih to izaziva i ljuti. Prigovaraju da sam se uobrazio. A ja? Gluposti...! Toga jutra bio sam posebno loše volje. Zašto? Mučilo je i mene to pitanje. Morao sam o tome da razmišljam, da razotkrijem svoje stanje i promjene koje se u meni zbivaju.
Trenutno nemam posla, razmišljao sam. U stvari imam ga?! Kako i to da shvatim? Juče sam završio seriju uzdužnica i predao ih kontroloru, pa sada očekujem poslovođu da mi da novi posao.
Uh, te uzdužnice! Izlazni dio izlazne ivice krila aviona, tanak 5 milimetara a dug 3 metra. Gadan elemenat. Moram da se požalim. Imao sam normu osam časova, a radio sam ih skoro dvanaest. Nije mi išlo. Uzdužnice moraju biti idealno ravne. Mučio sam se ravnajući ih onako vitke i neuhvatljive. I eto, podbacio sam normu za pola dana. To je kao da danas nisam došao na posao. Zato sada moram da zapnem, radim i nadoknadim izgubljeno. Da, moram, ali potreban je i posao koji će mi to omogućiti. Posao koji mi leži. U posljednje vrijeme dobivam poslove na bazi ravnanja, takve nikad nisam volio, ni radio. Kakav će mi posao poslovođa dodijeliti jutros? Može opet ravnanje, kao što su izdužnice? tijesno, gadno? Ne, neće se, valjda, to desiti? Bilo bi pogubno. Nije prošlo ni pola mjeseca a ja sam u podbačaju dva dana, sa uzdužnicima dva i po! To je poslovođi poznato, dobar je drug, imaće u vidu, odabiraće poslove kojim ću se izvući iz podbačaja.
Htio sam da otkrijem uzroke svog ponašanja. Dođe mi to posljednjih dana. Dođe, jednostavno – dođe. Da sam bolestan – nisam! Da sam zdrav– nisam ni to! Jednostavno, neraspoložen sam. Izbjegavam drugove, teško mi je i njihovo prisustvo, težak svaki razgovor, odgovaranje na pozdrave i pitanja. Teško mi je, lijeno, mrsko dosadno i – odvratno. Radnici, drugovi, posmatraju me kriomice, gonetaju i prate moje postupke, pokrete, grimase, isuviše zapažaju svaku promjenu mog raspoloženja. Teško je to, nervira, razdražuje i izaziva.
Dođe mi to – onako! Eto, jutros me to najsnažnije snašlo. Snašlo me i ne popušta.
– Šta ti je Saša? Kao da si na šipku spavao? – maloprije, u prolazu, javio se Omer.
– Prolazi! – grubo sam mu uzvratio.
– Hej momčino, polako! Budi pristojan! – odbrusio je i on meni.
– Sjaši, kad ti kažem! – podviknuo sam sav u bijesu.
Šta mi bi? Drugovi su me gledali kao da su kanili da mi navuku ludačku košulju. Znam da sam se nepromišljeno ponio, gotovo histerično, ali u trenu...!? Prosto, dođe mi to, onako – nenadno. Ne mogu da vladam sobom. Šta se dešava sa mnom? Postupam na način za koji i ja znam da ne valja. Otkud mi takvo nešto? Ranije mi se to nije događalo.
Mašine, radni stolovi, saksije sa žbunastim zelenilom, skladno razmješteni po pokockanom radioničkom podu, do sada su me osvježavale. Pod naročito. Kocke sa stranicama od jednog decimetra, izrađene su od kuhane bukovine, idealno pokockane na odstojanjima jednoga centimetra, a zazori zaliveni kontrasnobojnom plast-masom. Uz prirodnu svjetlost i razdraganu limarsku mladost, radionica mi je bila kao dnevni boravak, park, trg... Kocke su često izazivale moju pažnju i podsjećale na idealne ravnine, linije i estetiku, pojmove aviolimaru pretpostavljene. One su garancija nježnim avio-dijelovima, da u dodiru sa podom neće biti oštećeni, ogrebani, drvene kocke amortizu vibracije transportnih sredstava, prigušuju ih, te štite od hladnoća i vrućina.
Volio sam radionicu kao dom. Jutros je ne volim, kocke posebno, hladne su, čak je i željezna mengela toplija. Krive su za mrtvačku tišinu koja me okružuje. Kocke me izazivaju, kao da se pomjeraju i narušavaju dojutrošnju harmoniju. Izruguju mi se gomilajući se u hrpe slične obrušenim tucanicima kamena uz napuštene makadamske puteve. Neprijateljski me okružuju, rastu kao plast. Podlakćen na mengelu, ja sam im stožer!? Strah se naselio u mene?!
***
Juče sam još i imao nade, samo da mi poslovođa odabere novi posao na kome se može ostvariti prebačaj. Očekivao sam ga sa takvim poslom, ali kad se pojavio sve je počelo da se ruši u meni:
– Saša, uzdužnice su neravne, opet ih je odbila kontrola...! – shrvale su me riječi poslovođe.
– Evo odbijenice, pročitaj. Dobićeš dijelove nazad i izvrši doradu – dodao je službenim glasom.
– Hoću, hoću, druže...
Odbijenica, veliš, odbijenica. Piše: "Po dužini uzdužnice izlomljene i do pola milimetra. Doradom ih izravnati..." Jest mi i ta kontrola: "Izlomljene po dužini". A zna li kontrola da sam u podbačaju? Zna li šta je pola milimetra na dužini od tri hiljade milimetara? Zna li kontrola da neću naplatiti svoju platu, a vrijedno radim čitavo radno vrijeme?
Sjedio sam na radioničkom stolu podlakćen na hladne mengele i očekivao radnike iz unutrašnjeg transporta da dopreme uzdužnice.
– Zdravo, Saša! Šta si se uobrazio? – priđe Ivan, prijatelj i komšija. Često me posjećivao. Uvijek je s njim bio ugodan razgovor. A jutros...
– Pusti me na miru. Prolazi! – grubo sam uzvratio.
– Šta ti je, Saša? – iznenadi se čovjek.
– Rekao sam, pusti me! – nisam mogao da ovladam sobom.
– Imaju ljudi pravo, s tobom nešto nije kako valja – još u čudu, odlazeći, mrmljao je Ivan.
– Idi! – podviknuo sam još žešće.
– Drug sam ti. Da ti pomognem. Vidim da si u nekoj nevolji. Pa drug... – povratio se i započeo tiho i prijateljski.
– Nisam lud. Kome si drug? Kome ćeš ti pomagati...!? – siktalo je iz mene.
– Nemam više šta da kažem. Ali, čuvaj se. Čuvaj zdravlje, još si mlad da bi se tako ponašao. Neću više da ti smetam. Doviđenja i razmisli o postupcima! – udaljavajući se govorio je više za sebe.
Ima Ivan pravo, naravno, ima pravo. Zašto sam jutros takav? Da li je to zbog uzdužnica, podbačaja, bolesti, ili je to, mažda, zbog kaputa? Da, i taj zimski kaput! Obećao si supruzi zimski kaput. Radi!, obećao si joj. Dobro znaš da ti supruga nema kaputa, ako ne računaš stari što ga je još u brak donijela. Imaš plemenitu sadrugu. Čekala je da prvi kažeš da joj treba kupiti kaput. A ti si tek poslije jednaest godina braka, kad si sa njom krenuo u goste primjetio kakav je njen kaput. Znoj te oblio:
"Moramo ti kupiti kaput, čim naplatim". A ona? Zadovoljno klimnula je glavom, zaljubljenički te pogledala i čvrsto pritegla, držeći te ispod ruke."
Eeee.., moj Saša. Imaš divnog druga – suprugu. A ti? Radiš na normu! To je prilika da radiš i obilato zaradiš, da sastaviš sa ono malo ušteđevine i da je obraduješ modernim kaputom. Sve od tebe zavisi, samo od tebe. Umjesto da prebacuješ normu ti je podbacuješ. Umjesto kaputa, da bi održao kućni budžet, potrošićeš i ušteđevinu. Kako će to doživjeti supruga? Misliš li o tome? Ne, ni o čemu ne razmišljaš, pa kao u inat još praviš i podbačaj. Eto, uzdužnice treba dorađivati, već su tu pored tebe, i umjesto da radiš, ti sjediš i pametuješ. Ostavi se priče i radi.
***
Smogao sam snage da se savladam i privolim na posao, koji me odvraća od sebe. Postavio sam prvu uzdužnicu na dugačku metalnu ploču, primakao je lenjiru od četiri metra i pogledao zračnost između dodirnih površina. Nakon uočavanja položaja neravnina udarao sam i ravnao drvenim čekićem. Išlo je sporo. LJutio sam se. Kad udarim naprijed i popunim zračnost na jednom, uzdužnica se izvitoperi na drugom dijelu. Pri tom, svjestan uzaludnosti takvog rada, kupao sam se u znoju.
Nakon pet časova rada, nakon novih pet časova podbačaja, najavio sam uzdužnice u kontrolu, i pri tom zamolio kontrolora da prijem izvrši na licu mjesta. Napravio je izuzetak i prihvatio je prijedlog.
Isčekujući kontrolora bio sam nestrpljiv. Prilazio sam uzdužnicima, uzimao jednu po jednu, podizao na sto, primicao uz lenjir i kontrolišući zazor oponašao sam kontrolora. Ova je loša, rekoh i bacih pogled po odjeljenju, jer sam imao osjećaj da me limari prate. Kad se uvjerih da me niko ne gleda, nježno sam odložio uzdužnicu, nježno da se ne deformiše, prihvatio sam drugu, kontrolisao joj zračnost, treću... Velika je zračnost. Pa i nije... jest... nije... jest, velika je i moram uzeti sljedeću, bolju, i nju ostaviti gornju, da kontrolor prvo počne sa najboljom. Opet bih naglo ustao, napravio nekoliko krupnih koraka, uzeo uzdužnicu, podizao je na ploču, istovoremeno skidajući prethodnu. Kradomice sam gledao u radnike, uvjeravao se da me ne posmatraju, zagledao u novu uzdužnicu pritisnutu uz lenjir i odlazio do svoga radnog stola. Za nekoliko minuta, koliko je to trajalo, promjenio sam desetak uzdužnica. Svaka mi se činila lošijom od prethodne. Ona što je sada na ploči, lošija je od svih prethodnih, tako mi se činilo. Moram je zamijeniti, odlučih se, jer je za kontrolora, zaista, presudno značajan onaj prvi utisak. Pošao sam, ali me je na pola puta presjekao kontrolorov glas.
– Izvini, Saša, čekao si me!
– Ništa, Rifelje, ništa...! Nije pao šećer u vodu – prividno smiren, smješeći se, odgovorio sam.
Rifelj, ravnodušno, bez osmijeha, strogo službeno, reklo bi se nadmeno, priđe ploči, uze najbližu uzdužnicu, primaknu je lenjiru, pogleda zračnost i zavrti glavom. Izmicalo mi se tlo ispod nogu. Iz džepa izvadi kolekciju špijuna, svoj alat, razlisti ih. Uvlačio ih je između uzdužnica i lenjira. Vrtio je glavom. Smjenjivao je uzdužnice, uvlačio listove špijuna i uvijek na kraju vrtio je glavom.
Trajalo je to desetak minuta. Desetak minuta bez riječi. U meni je kuvalo, izokretala se utroba.
Najednom, kao da je nestalo Rifelja, ukazala mi se istorijska ličnost, umjetnik, filmska zvijezda... strogi profesor. Velik, moćan, despotski okrutan... Rifeljovo lijevo stakleno oko, sa moje strane, nije davalo znake života. Snaga tajne, snaga bez treptaja. Vještačke vilice zvonile su metalnim zvukom. Vladala je grobna tišina u odjeljenju. Svi su radnici prestali da rade očekujući rezultat. Pristrasni, na mojoj su strani.
Kakva je razlika između nas dvojice, prosto me opsjelo pitanje? Oba aviolimari, i ja i Rifelj. Zajedno i zanat završili. Zajedno u internatskoj sobi spavali, u istoj klupi sjedili. Uvijek smo bili dobri drugovi. Loše je učio, limarija mu, zapravo, nije išla od ruke. Često sam mu pomagao, nesebično. A sada?! Ja sam u radničkom odijelu koje je od pranja otješnjalo i izblijedjelo. Zašto sam jutros pošao u ovom odijelu? A supruga je govorila da je vrijeme da ga bacim. Rifelj je u kariranom svijetlom odijelu, izvrsno mu pristaje uz bakrenastu put. U mene je razdrljena prljava karirana košulja. Opet nisam poslušao suprugu, košulju ne presvukoh. U njega bijela, sa crvenom kravatom koju stalno nosi, kao simbol Partije, znao je reći. I onda, on gospodski djeluje. Vidi kako je dostojanstven, prav, visoko zabačenog čela, ozbiljan i važan. A ja? Sve mi se danas skupilo, evo, ne znam kako bih stao, sve mi se čini nije to poza koju bih trebao da držim, mučim se tražeći onu pravu, ušeprtljao sam se, sklupčao kao po šolda sira. Nema tu ništa, Rifelj je gospodin čovjek, zna zašto se rodio. Onda, on odlučuje, evo, od njegove odluke zavisi da li ću imati podbačaj ovoliki ili onoliki. Rifelj je stvarno postigao mnogo. Važan je čovjek. A ja? Šta sam ja? Stojim ovdje kao siroče, skupljen i napregnut, očekujem šta će procijediti Rifeljove vještačke vilice. Kako one mrdnu tako se i ja pokrenem.
– Bogami, Saša, ovo nije dobro.
– Znam, Rifelje, ali...
– Znaš, Saša, da je to neki drugi dio aviona, pa u redu. Ali, znaš funkciju izlazne ivice aviona? Najmanja povijenost izaziva ogromni vazdušni otpor koji pomjera centar težišta aviona...
Odakle taj Rifelj ovoliko zna? Ranije, dok je bio đak, sve sam bolje znao, a sada...? Vidiš, primio bi mi uzdužnice da nije tog otpora vazduha. I otpor i Rifelj, oba su...!?
– Nego, Saša, daj ti ovo malo ozbiljnije radi... – konačno će kontrolor.
– Znaš, Rifelje, ali... – spetljao sam se kao nikad prije.
– Badava ti je pričati, treba raditi, treba ovo doraditi, pa ćemo onda pričati – kaza Rifelj i krenu. Presjekoh ga:
– Ne može se ovo ručno bolje ispraviti. Nije ovo, stari druže, tako ni loše. Primi ih.
Glas me odao, bio je piskutav, nisam mogao da odglumim smirenost.
– Kako da ih primim? Ti meni da kažeš da su dobre? Ja sam kontrolor, ja sam tu da kažem šta valja, a šta ne valja – oštro je uzvratio Rifelj.
– Poravnaj, Rifelje, ti jednu! – planuo sam – pokaži mi da se može izravnati. Pokaži!
– Nemoj da si bezobrazan! – oštro će povrijeđeni kontrolor.
– Izvini, Rifelje, htio sam da te uvjerim da se ručno ne može bolje izravnati. Ovo je trebao tehnolog planirati da se mašinski radi, trebao je predvidjeti da se konstruiše alat... – objašnjavao sam uvjeren da govorim istinu.
– Nije to moja odgovornost – sad već hladno kaza Rifelj.
– To je i tvoje pitanje, i ti si član ove fabrike, i ti u njoj naplaćuješ platu koja nije baš ni mala, dosta je veća od moje – krenuh u napad.
– Na takav način neću da razgovaram. Rekao sam, uzdužnice su krive i gotovo! Kad ih doradiš, zovi me! – kaza Rifelj i pođe, ali sam ga zaustavio još jednom.
– Moj Rifelje, lako je reći: ovo je krivo. Tako je poslije rata Gojko, jedan moj rođak, došao u Komitet i rekao:
"Ja bih u neku brzu školu"
"A šta bi želio, Gojko?", pitali su ga planeri.
"Šta imate?", upitaće Gojko.
Upoznali su ga sa svim kursevima koje su imali u planu. On je iznenadio odbirom:
"Ja ću na kurs za zidarske kontrolore".
U Komitetu su se smijali objašnjavajući mu da tamo idu završeni najbolji zidari, da on tamo ne može, jer nikada nije ni zidao.
"Biću ja dobar kontrolor, to je bar lako raditi", odgovorio je Gojko i dodao: "Lakše je vidjeti da li je ozidani zid kriv ili prav, nego ga ozidati".
– Bolje bi bilo da nešto radiš, nego da izmišljaš glupe šale – grubo je uzvratio Rifelj i udaljio se.
Dugo sam sjedio na radioničkom stolu podlakćen na ledene mengele. Nisam mogao da se savladam i da ponovo ispravljam uzdužnice. Nešto me duboko iznutra odvraćalo od tog rada koji mi se činio najtežim na svijetu i nerealan u zahtjevu. Misli su mi lutale od Rifelja na kaput, školu, život...
***
Kada bih bio pisac mogao bih napisati čitavu knjigu o radniku. Napisao bih je u jednom dahu, jer je imam zaokruženu u sebi. Počeo bih ovako: Sjedim u radionici i razmišljam o radniku – o sebi. Čudna mi čuda, radnik razmišlja, reći ćete. Šta radnik ima da razmišlja? Da je to političar, muzičar, profesor, filmadžija, sportista, ili takav neko, pa da razmišlja i da pročitam to o čemu je razmšljao!? Ali, radnik da razmišlja?! To do sada nismo čitali, reći ćete. Niste čitali!? Vjerujem da niste. A znate li zašto o radniku niste čitali? Ne znate. Naravno da ne znate. Niste o tome ni razmišljali. Eto, zbog čega ne znate. Niste čitali, jer vam nisu dali da to čitate. Nisu vam dali da čitate o radniku, ne zato što vam ne bi dali, već zbog toga što vam ne imaju šta dati. Pisci ne pišu o radniku!
Kažem ne pišu. A, nije da baš ne pišu, pišu oni i o radniku, ali površno i uzgredno. Ne znaju pisati o radniku – to je istina. Treba okusiti radnički život pa ga shvatiti, doživjeti i opisati. Treba mu ući u dušu, u život, u rad. Treba osjetiti radničku ruku koja stvara ono što se naziva proizvod, produkt, gotova roba...
Kad bih, zaista, umio iz duše prenijeti na papir sve ono što u ovom trenu u njoj nosim, kad bih znao izraziti gorčinu zbog uzdužnica koje ne mogu da izravnam, zbog podbačaja, zbog nemogućnosti da supruzi kupim kaput, zbog djece koju neću moći poslati na skijanje a obećao sam, zbog Rifelja koji mi kroji kapu, zbog činjenice da uzdužnice moram izravnati, bez obzira na podbačaj i umanjenje plate koje slijedi. Nema tu ekskivaže. Uzdužnice nisu kvalitetne i gotovo. Rifelj to kaže. Druge profesije, u slučaju umanjenog kvaliteta, kao u mom slučaju, izbjegnu kaznu, uspješno ekskiviraju.
Muzičar se brani nemuzikalnom publikom. Slikar kaže da mu je snaga djela upravo u tome što ga niko od živih ne razumije. Kipar i stvara za buduće generacije. Filozofima je dozvoljeno filozofiranje. Vojnici kada gube bitke uvjeravaju nas da se tako dobivaju ratovi. Sveštenici se pozivaju na svemogućeg Boga. Ekonomisti statistikom i frazom zatrpavaju neznanje. Svi se snađu. I svi tvrde da su baš to, neuspjelo djelo, posvetili meni – radnom čovjeku.
Radnici, iako im najčešće ne vjeruju, priznaju taj rad. Čak djelo plaćaju po ponuđenoj cijeni. I nije im nevolja u tome, njima je nepravo što svi oni misle da ih radnik nije prozreo. A njegovo – radnikovo djelo sa umanjenim kvalitetom niko ne priznaje, ne plaća, ne uvažava. Gledao sam vas po prodavnicama, pri kupovini obuće, na primjer. Došli ste do loših cipela, odgurnuli ste ih uz masku lica, jer vi hoćete kvalitetne, vi plaćate, ostalo vas se ne tiče. Ne ulazite u to da li je radnik pri izradi cipela imao potreban alat, mašinu, kvalitetan materijal, ne! To vas se ne tiče. Vi hoćete samo kvalitetne cipele, pa ih, makar, poručili i iz Japana. Sebični ste! Pri tom ne razmišljate o, ionako velikom, "platnom debalansu zemlje", o tome da smo se davno dogovorili, na svim "društvenim forumima", da treba razvijati domaću industriju. Da vam priđem, da vas uvjeravam da to nije samo pitanje radnika koji proizvodi cipele? Ne, neće pomoći, cipele su cipele, nije to slika, kip, film, ili filozofsko djelo. Ne, nema tu vrdanja, to su cipele, one što znaju i da žuljaju.
O radniku razmišljam, o sebi razmišljam. Neću pisati romane, ne plašite se. Razmišljam zbog sebe, žene, djece, a ne radi romana.
Zašto sam takav? Zašto ne mogu sobom da zavladam? Zašto ne ravnam uzdužnice? Zašto? Odista, zašto kad me ionako čeka taj posao, moram ga raditi, i kvalitetno završiti. Moram ga uraditi po Rifeljevim kriterijumima. Moram...!
Ja sam najbolji limar. Drugovi me zovu doktor lima, a nisam kadar da izravnam uzdužnice. Zašto? Da li je to zbog psihičkog nemira, dugogodišnjeg rada, umora, brige o djeci, kaputa...?! Zbog dvadesetak godina neprekidnog normiranog rada?
Uzeo sam uzdužnicu sa ploče, primakao je lenjiru i pogledao zazor. Zaista je neprihvatljivo velik, lice mi se zgrči.
Ako kaniš da izravnaš uzdužnicu moraš se smiriti, osloboditi napetosti, jedino tako ima smisla prilaziti ravnanju, govorio sam sebi u sebi. Opusti se. Ima Rifelj pravo. Zazor je velik, mora se doraditi.
Uzeo sam čekić, izmakao se na udaljenost od sedamdesetak centimetara od uočenog zazora. Iz tog položaja najlakše je ocijeniti mjesto uzdužnice gdje treba udariti, da bi se izvršila deformacija koja će potrijeti zazor. Odmakao sam lenjir od uzdužnice, ne skidajući pogled sa mjesta gdje treba udariti, podigao sam drveni čekić i udario jačinom koja mi se činila najdjelotvornijom.
Biće dobro, pomislih, nakon što odložih čekić. Sučelih uzdužnicu sa lenjirom i zastadoh. Nemam hrabrosti da pogledam u procjep – zazor.
Sad ćeš vidjeti, Saša, neće biti zazora, šaputao sam privlačeći pogled mjestu gdje je ranije bio zazor. Ne stigavši pogledom do zazora, zastao sam.
Đavola je dobro! Šta ako bude duplo veći, ili se pojavi na drugom mjestu? Šta ako se ukaže uvećan zazor i na onom mjestu i na drugom istovremeno? Gdje onda da udaram? Težak je radnički život! Težak je četrdeset godina norme.
Kreni Saša, pomakni pogled, šta je-tu je, od istine se ne može pobjeći, nema tu vrdanja. E, vidiš, ja baš mislim da je ovo umjetnost, ispravljati uzdužnice je umjenost, za taj posao treba talenta, uvježbavanja i svekolikog radioničkog iskustva. Vidiš, ja sam jednim udarcem uklonio lom uzdužnice – zazor.
Zazor je stvarno nestao, uzdužnica prisno naliježe uzduž čitavog lenjira, postigao sam ono što sam mislio da je nemoguće. Razdragao sam se.
Strašan si Saša! Strašan! Gdje je Rifelj, gdje je kontrolni organ kvaliteta? Gdje ste umjetnici? Gdje, da vidite šta zna ruka doktora lima i drveni čekić u njoj!? Gdje si suprugo? Kao da te vidim u novom zimskom kaputu, zadovoljnu, veselu i nasmijanu. Ni u kuhinji ga ne skidaš, trčkaraš oko mene, dok opružen na kauču čitam novine. Prinosiš mi kafu na tacni koja drhti od uzbuđenja, izazovno me ljubiš zagrćući nas okrajkom novog kaputa, da djeca ne vide poljubac, prinosiš mi svjež kolač koji praviš za posebne prilike, sve serviraš nježno sa čašom hladne vode, znajući da bez vode ne jedem kolače. Vesela si. Sretna. Sretna i zbog razdraganosti djece koja se spremaju za skijanje. Toliko dugo obećavano, pravo skijanje. Najsretniji sam čovjek. Mi smo sretna porodica.
***
Sretan je doktor lima, sretni su i svi limari prve smjene koji su pristrasno učestvovali u mojoj borbi. Prilazili su mi ozarenih lica.
– Omere, oprosti za ono jutros, kao da sam odsanjao dubok i ružan san – presretoh ga dok je prolazio pored mene.
– Ništa, ništa drugar – jedva dočeka da mi uzvrati – naleti to svakom. Ne može čovjek uvijek biti u dobrom raspoloženju.
– Sad ćeš reći da sam ti i ja drug i prijatelj!? – šaljivo će Ivan koji je prilazio.
– Ti znaš da od tebe boljeg prijatelja nemam, a ako si se naljutio i ako si me otpisao, šta ja mogu... – isto tako nasmijano uzvratio sam i njemu.
– O, ne! Šalim se. Ipak, mnogo si ljut ovih dana, a posebno jutros – nakon što mi priđe polušapatom će Ivan. – Moram ti reći, čuvaj živce, trebaće ti još dugo – zamisli se pa nastavi: – Izgleda da će nas norma sahraniti. Nije nam lako, po dvadesetak godina vodimo dugometražne trke sa normircima. Nije lako! Čuvaj se, jer smo tek na pola staze do penzija.
– Znam, sve znam. Šta da vam kažem? Dođe mi to onako! Dođe, razumijete, dođe pa ne mogu da vladam sobom. Ovih dana ni posao mi nije išao od ruke – iskreno drugovima otvorio sam dušu: – Ali sada je krenulo, biće dobro, oprostite za ono jutros.
Razgovor, drugarski i veseo, trajao je petnaestak minuta, dok su i posljednji ispušili cigarete.
Uzeo sam sljedeću uzdužnicu, primakao je lenjiru, odabrao gdje treba udariti i udario. Ponovo sam sučelio lenjir i uzdužnicu, pogledao, osmjehnuo se i prošaptao: A, ovoga puta ćorak! Umjesto jednog imam dva zazora. Trebao sam udariti samo malo bliže i malo blaže. Sad ćemo popraviti. Valja udariti dva puta, najprije ovdje, pa tamo.
Smireno, jasno i majstorski zrelo, sa osmijehom na licu, odlučivao sam i udarao. Nakon dva udarca i ponovnog sučeljavanja ugledao sam ona dva i novi – treći zazor, koji je bio veći od prethodnih.
Ovo ne ide lako, ali ići će, samo polako i bez nervoze. Odabrao sam tri mjesta gdje je trebalo udariti. Nakon udaraca izvršio sam kontrolu. Zbunio sam se, uzdužnica je samo krajevima dodirivala lenjir, ostale tačke činile su luk odsječka kružnice sa ogromnim prečnikom. Nastala je zračnost čije se ispravljanje mjeri sa stotinama majstorskih udaraca. Gubio sam i izgubio kontrolu nad sobom. Udarao sam nasumice i bijesno, naravno, rezultata nije bilo niti moglo biti. Naprotiv, uzdužnica se lomila na više mjesta, u jednom trenu se oslanjala na lenjir sa tri tačke, kasnije sa pet, sedam, stvarajući dva, četiri, osam... zazora, koje je bilo sve teže i teže kontrolisati. Došlo je do koncentracije naprezanja u materijalu. Kao iskusan vazduhoplovac, bio sam svjestan, uzdužnica se više nije mogla doraditi.
Dograbio tu sam uzdužnicu, skršio je i bacio u korpu za otpatke. Ako, ostalo ih je još devedest i devet, tješio sam se. Dohvatio sam treću i opet nije išlo, četvrtu...
Činilo mi se kao da mi se uvećava glava, a kosa se zaista podizala, nos zatezao i svrbio, uši bridile, brada poigravala. Grozničavo sam zadrhtao. Grubo tresnuo sam čekić o patos, psovao žestoko i gromko spominjući Rifelja, normu, kaput... Odbacio sam napola ispušenu cigaretu i žurnim koracima napustio radionicu.
Aviolimari su me ispraćali začuđenim i sažaljivim pogledima. Pričaće kako sam lutao po prostranom fabričkom krugu, zaustavio se i sjeo na parkovsku klupu ispod procvjetale trešnje. Prepričavaće da sam na njoj duboko ponirao u misli. A misli su, zaista, navirale kao jesenji vodeni talas. Kotrljale se, udarale i sudarale sa Rifeljom, kaputom, četrdesetgodišnjim normama...
***
Da se povjerim ljekaru i zatražim nekoliko dana bolovanja, tek toliko da se odmorim, opustim i oraspoložim – ozdravim, zaokupile su se misli oko ove pomisli. Da, potrebno mi je bolovanje. A šta će biti sa uzdužnicama koje su neophodne u proizvodnji? Juče je navraćao dispečer i molio me: "Gledaj što prije da završiš uzdužnice, sjutra najkasnije, inače u djelimičnoj montaži doći će do zastoja i čekanja.
Neka idu do đavola i dispečer, i uzdužnice, i čekanje! Zašto da o tome razbijam glavu? Kao da neko o meni misli? Ko misli o mom podbačaju, o tri dana podbačaja, o tri neplaćena dana? Ko brine o danima koje ću još podbaciti? Ko razmišlja o meni, o meni radniku, o meni čovjeku, o mojoj djeci koju ću razočarati, o mojoj supruzi koja jedanaest godina nosi jedan kaput? Ko o meni brine? Gdje je taj Sindikat čiji sam član dvadeset godina, gdje je? Zašto on ne prilazi? Gdje je Partija, čiju nemalu članarinu plaćam redovno? Šta je sa poslovođom, socijalističkim predradnikom, komunistom koji mora snositi dio odgovornosti i za moje posrtanje? Dužnost mu je da pomogne radniku, da nadgleda kvalitet, da odapne tamo gdje zapne u proizvodnji, da se bori za svog radnika-čovjeka, ako treba i sa kontrolorom da se bori! A on!? Baš njega briga! Ja podbacujem, krv sam propišao boreći se da izravnam te uzdužnice, borim se, a nisam u stanju i da se izborim, očigledno je da nisam, a on ni brkom nije mrdnuo! Zašto? Otkud mu pravo na takav odnos? On za to prima platu. Da, da, baš za to prima platu. Nije ga briga: sjedi za stolom i čita novine, još me povremeno i probode pogledima, kao opominje, radi Saša, šta stojiš, vidim te – tu sam. To ću ti uzeti u obzir kad bude revizija plata. Zna li on da je svaki podbačaj, svaki nekvalitet i neuspjeh njegovog radnika i njegov neuspjeh? O tome sam često razmišljao i uvijek dolazio do takvog zaključka. Poslovođa mora stručno pomoći, to mu je osnovni zadatak. Uostalom, zbog toga se za poslovođu i biraju najbolji radnici. Ako mu to nije osnovni zadatak, ako još i nikako ne obavlja te zadatke, onda poslovođa može biti bilo koje lice. Ne, ne druže poslovođo. Nisi u pravu! Ja propadam a ti ostaješ čist. E ne može tako! Ne može! Da, da, uz mene još je neko kriv, poslovođa, normirac, kontrolor, supruga, djeca... planeri i dispečeri. Svi su krivi. Ja ih hranim, za njih radim, a oni uživaju plodove moga rada. Za njih prebacujem normu, podbacujem je samo za sebe.
Bolestan sam, drhtim. Glava me boli, srce žiga, tijesne mi grudi i hvata me nesvjestica. Ruke drhte, trnu, ne mogu ih mirno držati – tresu se.
Bolestan sam.
Umrijeću!
Gotov sam!
Šta su od mene učinili normirci, poslovođe, kontrolori? Šta od mene uradiste vi koji uživate plodove moga rada, moj prebačaj norme, prebačaj plana...?! Vi ste me ubili, ja umirem, a vi ostajete da uživate!?
E, nećete, nećete...!
Ne dam vam da ubijate druge, spriječiću vas u tome. Moram vas spriječiti, to mi je dužnost. Moram to učiniti prije nego umrem, moram...!
Ali kako da vas spriječim?
Kako da vas onemogućim?
Kako?
Da vas likvidiram?!
Da vas poubijam?
Poubijaću, ali kako...?
Uzeću drveni čekić – limarsku alatku, čekićem po glavi i gotovo. Ha, ha, ha...! Drvenim čekićem poubijati moje ubice!? Biće to zabavno. Limari će me slaviti, radnici će da me slave. Svi će da me slave! Svakako ću umrijeti, ionako sam nepoznat građanin, u gradu me niko ne poznaje. Kako će me poznavati kad u njemu nisam ni živio. Ja sam čitav život proveo u fabrici radeći prekovremeno. Da, čitav život radim prekovremeno. Svaki dan. "Moramo izvršiti plan proizvodnje", govorio je poslovođa, uvijek je najprije prilazio meni. "Znaš, ti si najbolji radnik, savjestan samoupravljač, ostani prekovremeno, budi primjer drugima", dodavao bi, a istovremeno me unosio u spisak za "dobrovoljni prekovremeni rad". I tako danima i godinama.
Dvadeset godina borbe sa normom, kvalitetom, prekovremenim zamorom, uzdužnicama, kaputima... Dvadeset godina ne živim u gradu, za njega sam odavno mrtav.
E nisam! Živ sam, građani, živ sam! To ću da vam dokažemi – vaskrsnuću. Vaskrsnuću i za čitavu zemlju!? Dnevni listovi će pisati o meni. Dvadeset godina o najboljem radniku, doktoru lima, nije napisano slovo u novinama. Izlazim iz nepoznatosti – hoću da na sebe skrenem pažnju građana! Ha, ha, ha...! Krupnim slovima, na prvim stranicama dnevnih listova, pisaće moje ime – Limar Saša drvenim čekićem usmrtio trojicu fabričkih službenika. Ha, ha, ha...!
– Koji je to Saša? – pitaće se građani moga grada. – Nemoguće, komšija mi, a ne poznajem ga – govoriće.
– Otkada je taj čovjek u preduzeću? Vjerovatno je nedavno došao kad ga ne poznajem, reći će i većina zaposlenih u fabrici?
Ne poznajete me? A!? Upoznaćete me. Upoznati! Ha, ha, ha...! Drvenim čekićem poubijati, to je pravedna osveta, usput i neponovljiva. Takve nema ni u holivudskoj filmskoj proizvodnji. To je mogao da smisli samo Saša, govoriće sa ponosom moji aviolimari. Ha, ha, ha...!
Ne mogu da ustanem. Bolestan sam. Boli me glava. Povraća mi se. Osjećam se kao samrtnik. Umirem!? Ne! Još sam mlad. Žao mi je umrijeti. Strah me smrti. Žao mi je djece. Djeco moja! Umirem...!!! Grudi guše, srce malaksava, glava... glava... užasno boli... – mrak!?
Lezi Saša na klupu. Lezi, odmori se, proći će. Ti imaš malu djecu, moraš da živiš, ne smiješ umrijeti... Izdrži, izdrži samo malo, lezi, opusti se, odmori, proći će, proći... javljale su se i one druge misli.
Dobro je što sam legao. Sad je lakše. Samo malo vremena i biće dobro. Šta li će biti sa uzdužnicama? Šta će reći dispečer kad dođe do zastoja u djelomičnoj montaži? Šta će radnici, ako se zbog uzdužnica ne izvrši plan proizvodnje, ako se bude odbijalo od plata? Šta ako bude gubitak po završnom računu, fondovi prazni, pa nema novaca za stanove? A prvi sam na rang-listi za dodjelu stanova!
Ide na bolje. Sada je mnogo bolje. Dobro je što sam legao. Sad sam zbilja dobro. Ha, mislio sam da ću umrijeti. Prvi put sam mislio o smrti. Ružne misli. I ta smrt, mnogo je ružnija nego sam mogao i pretpostaviti.
Šta se zbiva sa mnom ovih dana?. Šta mi je? Sve neke ružne pomisli. Otkud to najednom? Pa ja sam čitav život bio nadan. Otkud najednom nenadnja? Otkud? Otkud pomisao da ubijam? Svoje drugove da ubijam! Strašno! Strašno i za san. Stid me o čemu sam razmišljao. Ja da ubijam, da budem ubica? Gluposti!
Da li je moguće da je o tome razmišljala ova glava – aviolimarska glava? Da li sam sanjao ili je bilo u javi? Šta mi sve od jutros kroz glavu prođe. Napadoh Omera i Ivana, zbog toga što su mi uljudno upućivali drugarske pozdrave. LJutim se na Rifelja zato što odbija da primi nekvalitetne uzdužnice. Prigovaram Sindikatu, Partiji... zbog čega? Da li sam tražio njihovu pomoć, obavijestio o svojim nevoljama, da li sam?
Ne, nešto sa mnom nije kako valja. Tu je nevolja. Umoran sam. Moram da razmišljam onako kako je dostojno poštena čovjeka, a ti, Saša, to jesi. Budi pravičan, ne povodi se za raspoloženjem trena, jer te ono neće izvesti na dobar naum. Budi priseban i praktičin, to je vrlina radničke klase kojoj pripadaš. Istina je, našao si se u teškoćama, ali od toga ne treba praviti nesreću i kriviti druge. Razmisli. Sredi se. Otrijebi kukolje iz svog zdravog uma, bio je to talas misli koji me, ipak, nosio samo na kratko.
Uh, opet me zabolje glava, sve slabije vidim, slabije, slabije...
***
Umivaonica je prepuna limara prve smjene koji ispircima sapunjaju snažne ruke uz uobičajen žagor. Svi su na okupu osim Saše, i Ivana koji je otišao da ga traži.
– Drugovi, nema Saše! – usplahireno je zapomagao Ivan, pojavivši se na vratima umivaonice. Tajac. Lica su se grčila. Svi su ponešto rekli:
– Otišao je već ima sat vremena...
– Napustio je odjeljenje i halu...
– Potišten je ovih dana...
– Nervozan je, silom je radio.
– Kao da je bolestan!?
– Pravio je podbačaje.
– Najbolji limar, a u podbačaju?
– Tražio sam ga po čitavoj fabrici, nigdje ga nema – zabrinutim glasom govorio je Ivan.
– Možda je izišao iz fabrike...? – sjetio se neko?
– Nije, provjerio sam kod portira – uzvratio je Ivan.
– Onda je u parku...?
– I njega sam pretražio – kaza pa će zabrinutije:– Šta da radimo...?
– Razdijelimo se po fabrici, tražimo svi. Moramo ga pronaći. Kad nije izišao iz fabrike, onda je tu. Tražimo! – gotovo da je naredio poslovođa.
***
Našli su ga onesviješćenog između probeharale trešnje i parkovske klupe. Ležao je potrbuške, lica zarivenog u pješčanu stazicu.
Fabrička kola hitne pomoći jurila su i zavijala.
Tog dana ni jedan radnik u fabrici nije radio prekovremeno. Ni sutradan, i mnogo sljedećih dana.
Saša nije zadržan u bolnici.
"Premoren si i zbog toga razdražen, nervozan... Potreban ti je kraći odmor. Malo šetnje godiće ti. Kad bi imao kod koga otići na selo, na nekoliko dana. Udri brigu na veselje, kako i narod veli", govorio je liječnik pišući recept. Zaključio je: "Pij ovo bez upotrebe alkohola, dobro će ti doći za lagano opuštanje i smirivanje".
Saša se oporavio i kao režijski radnik brzo izravnao uzdužnice. Rifelj je bio prezadovoljan kvalitetom. Ipak, Rifelj ne bi bio to što jest kad ne bi pecnuo:
– Vidiš, kad si ozbiljno prišao poslu, izravnao si ih bez primjedbe, idealno su ravne – zatim je prišao Saši, potapšao ga po ramenu i dodao: – Najbolji si limar, oduvijek to znam, ti si doktor lima. Zašto si se toliko gnjavio i brukao sa ovim uzdužnicima?
– Vidi se da ne živiš u fabrici, moj Rifelje – uzvratiće Saša i nastaviti: – Uvijek ti je moglo biti da malo znaš, to je tvoja sreća u opštoj nesreći. A što se doktora tiče, i on se, premda je doktor, može da razboli, a da pri tom ne zna dijagnozu – smiren, sa pola šale završio je Saša.
BOKSITAŠ
Neko se sjetio da me pozove, bogami piše; Jure Cvitković. A to sam ja. Ima još Jura, čak i Jura Cvitkovića, ali svi osim mene imaju nadimke, Stari, Mali, Veliki... Ovo sam ja, jer da nisam pisalo bi... Ali ko se sjetio mene? I zašto pozivaju? U penziji sam dvadeset i dvije godine Oni moji pomrli su, a mladi – ne haju za stare. Ko se sjetio oronulog starca? Mate?, nije, ne, i on je u penziji. Jozo, ko zna da li je i živ? Cvitan...? Stipe?, on je, kažu, direktor.
Bi li se on mogao sjetiti? Sumnjam. Nije me čestito ni upoznao, ja pošao u penziju a on, fakutetlija, tek počeo da radi. A mirisao je na insana.
Ko se sjetio Jure? Hvala mu! Ali kome?! – saznaću.
A zašto pozivaju, evo piše: "U povodu 50. godišnjice početka eksploatacije boksita u Hercegovini". Čudno je da neko zna du sam iskopao prvu lopatu boksita, to je ono 50 godina, pa jest, toliko je. Ali kako znaju da sam ja? Čudno! Baš je čudno.
Jutros je 50-ogodišnjica i idem na proslavu. Nisam mogao da spavam. Čim sjuži – kostobolja, ali bogami, i zbog proslave. Rano je da krenem, ali idem. Prvo ću u Knešpolje, u prvu boksitnu jamu, u prvi moj kruh, u prvi zarađeni dinar, a onda ću na proslavu. Neću asfaltom, onuda ću kuda sam prošao i davne 1934. godine.
Okrenuh Goveđom ulicom i naumih puteljkom preko Stipine njive. Nema puteljka, godinama je bio, sada je oranica, ne smeta, odgradiću, hoću baš tuda do Žarkove stube. Vidi!, nema ni nje, nema ni Ovčije ulice, nema, pa da, mnogo štošta nema. Zašta će stube, puteljci i hajvanske ulice kad nema stoke? Vremena su se izmjenila.
***
Dobio sam civilno odijelo, još samo dva dana pa ću se i te vojske otarasiti. Oblačim ga, ogledam se. Još samo dva dana, pa ću biti ovakav...
Trube, crkvena zvona, sirene, graja, buka, trk... – zbor. Preobukoh se u vojničko odijelo i otrčah na zborno mjesto. Svi su već bili u stroju. Ne izdera se poručnik. Muk. Neizvjesnost.
"U Marseju poginuo kralj Aleksandar..." – otpočeo je oficir.
Žao mi je bilo što sam morao služiti još tri mjeseca. Došao sam kući. Suša, neimaština, glad i golotinja. Ukućani nisu mi se obradovali. Prošlo je vrijeme poljskih radova, nisam im trebao, a pridodao sam još jedna usta za mrvice na siniji.
– Sine, došao si u teška vremena, gledaj da odeš, mlad si i zdrav, prehrani se negdje. A i kući pošalji – reče brižni otac i domaćin. Dodao je: – Nekakav Švabo, dole u Knešpolju, hoće da kopa i odvozi nakvu crvenu zemljurinu, tražio je radnika, pa probaj.
Neveseo, pođoh niza stranu, ovuda. Mara je čuvala ovce na onoj njivi. Pravila se da me nije primjetila. Pođoh ka njoj, onuda, i sad ću tuda, ali hoćeš vraga, tu je izgrađena kuća. Bila je lijepa i tražena cura. Nije marila za mene. A i ko bi fukaru?
– Zaposliću se! – rekoh a njoj oči zaigraše.
– Drag si momak – lopuža, dade mi nade.
Namjerih na nepoznatu gospodu, razgovarahu na ledinici iznad kanala. Desetak koraka ispred, stajali su ili čučali grupa seljana, koje upitah za mogućnost zaposlenja. Pokazaše na gospodu. I njima priđoh, ali stidljivo.
– Sačekaj tu – neljubazno reče jedan od njih.
Čekali smo i ćutali. Četiri sata.
Zapraši cesta iznad Međina.
– Eto ga! – prošaptaše gospoda.
Prašina je krivudala kroz Dobrič. Izroni limuzina.
– Taksi iz Metkovića! – reče jedan od gospode. Pristiže i zaustavi se. Izađe još gospodskiji čovjek, rukova se pojedinačno sa gospodom. Izvuče novčanik, odbroja devet hiljada dinara i isplati taksistu. Ogromni novci, nikad nisam vidio toliko novčanica. Vrijednost – devet volova. Veliki gospodin. Zastupnik je neke njemačke firme, domalo saznah.
Primiše me. Sretan sam.
Krasnali smo zemlju i odbacivali je. Krasnali i odbacivali. Od tvrdine odskakala je krasna. Crveno kamenje, crvena zemlja, pa crveno kamenje... Okupila se gospoda, nadviruje, uzimaju crvenicu...
Boksit, tako nazvaše tu zemlju.
Glavni gospodin uze tašnu, otvori je i izvuče neku spravu, rukom mi pokaza na lopatu i kad je sa boksitom podigoh u izbačaj, škljocnu – slikao me, bi mi tek tada jasno.
Bila je to prva hercegovačka lopata boksita.
U sumrak prestali smo da radimo. Umoran, dogegao sam kući. Dok su se kućna čeljad veselila budućoj kori kruha, premoren, sjedeći zaspao sam.
Počinjali smo sa krasnanjem prije sunca.
Metal odskače a držalica urezuje plikove u snažne momačke dlanove. Probijamo polugom, izvaljujemo, odlamamo i prevrćemo gromade crvenog kamena. Lopatamo na hrpu. Rvanje traje do zalaska sunca. I tako dan za danom.
Kamioni su stizali sedmično. Nabacivali smo ih, često zalazili i duboko u noć.
Čeljad se najela i živnula.
I Mara je namjerno ranila sa ovcama, da se susretnemo.
– Što si se uobrazio Jure? – upitaće.
– Izbirljiva si, Mare!? – odgovoriću.
– Misliš da te ne bih bila dostojna?
– Dostojna si svakoga momka pa i mene.
Boksit je izokrenuo život. Oženih Maru, i hvala bogu, izrodismo djecu.
Prva zima šamarala je, ruke mrznula a boksit učvršćivala. Treba jače omahivati, a život je sve nejači. Plikovi i krv. Držalica mijenja boju u krvoboksitnu. Led spaja dlan sa polugom. Teško je. Preteško. Omrznu i boksit i život.
Smrkne jutro na polasku u rudnik.
Kopnio sam od tegoba. Ne mogoh da kopam. Razmišljanja su tekla u pravcu odustajanja od posla.
– Fabrika glinice u inostranstvu neće naš boksit. Skup joj prevoz. Ako dođe do nove porudžbine pozvaćemo vas – jednog dana saopšti nam vlasnik rudnika, isplati nas i otpusti.
Bi to po nekoj i mojoj nejasnoj mjeri, svakako sam bio dvoumio da i sam prestanem raditi, zaista nisam više mogao da kopam, ali nisam mogao ni da donesem odluku da prekinem, a ovako, o tome odlučio je drugi i nije moja krivnja.
***
Evo me u Knešpolju, a nije to ono, sve je drugačije. Poznavao sam svaku ledinu, sada nema ni jedne. Pritisle kuće. Gdje je jama, gdje je rudnik? Nema!? Tu je sada naselje.
Onolika jametina, onoliko kopasmo, tovarismo, odvoziše i da sve nestane. Nemoguće!? Moguće je! Znam, vidim, jama je bila tamo gdje su sada one tri kuće. Znaju li domaćini da je ispod bio rudnik, znaju li da sam u nj prolio čatrnju znoja? Znaju li...? Da odem i da ih pitam?
Kakvo iznenađenje! Pa tu je jama! Rudnik ispred tri kuće. Vrtača oko koje se igraju djeca. Kako je mala jama – rudnik, zar je moguće? Četrdeset godina nisam bio ovdje, eto, zakleo bih se da je sve ovo bilo desetorostruko veće. Pa to je samo mala jama. E, moj Jure! To je rudnik boksita, to, a ne ono što si nosio u mislima i godinama prepričavao.
– Dida, dobro jutro, trebate li koga? – prenu me glas mlade žene.
– Dobro jutro. Ne trebam – kazah, ali nastavih: – Gledam jamu, pa mislim što će jama među kućama? Ko je kopao jamu i zašto? – upitah.
– Ja ovdje stanujem – kaza žena, pogleda me znatiželjno čudeći se da ta jama može koga da zanima, nastavila je: – A jama, vrag će je znati, valjda kad se pravila cesta pa kopali šljunak, što li?
– Ej, ženo, ovdje se kopao boksit – ne bi mi pravo da ona to nije znala, dodao sam pomalo i ljutito: – Ovo je prvi rudnik boksita u Hercegovini!
**
Odmorio sam se od boksita, ali i ogladnio. Djeca plaču, a i Mara prozbori, da se mogla i bolje udati. E, da je opet kopati boksita i kruha. Da je? Boksite moj spasitelju. Boksite! Ali nema, kriva je neka stranjska fabrika glinice, kažu – skup prevoz. Pa i jest, pošteno govoreći, mora biti skup, zemljurinu voziti čak u inostranstvo.
Ne pozivaju a nestalo kruha. Tako sam bio lijepo započeo život. A sada, šta? Kuda krenuti? A djeca, supruga, kuda!?
Iznenada me pozvaše.
Opet krasna, poluga, lopata, plikovi i krvave držalice. Ne potraja dugo i opet omrznu život, iako su čeljad živnula. Život omrznu i više. Ne mogu da kopam. I snovi postaše teški kao i boksit.
Opet gospoda otkaza – otpusti.
Opet uslijediše mjeseci gladi i nevolja. Poželjeh se boksita. I opet iznenada pozvaše.
Selili smo u Uzariće i Krtine – u brda. Još gore. Pored kopanja i utovara, uslijedio je i novi posao, snosili smo harare boksita iz bespuća do ceste. Koristili smo magarce i konje. Dozlogrdilo.
Otkazaše i otpustiše.
Primaše bez najave.
Otpuštali su isto tako nenajavljeno.
Primiše nas na duži rok.
Zarati. S jame na jamu. Žulj na žulj. Uvedoše zlo zvano – norma? Iscrpljivali smo se do života. "Bogu dušu – Bog je neće".
Oslobođenje.
I opet kopanjem život tanča.
Ništa se nije mijenjalo osim normi koje su stalno postajale nepovoljnije. Zarade, kao i prije, i ovi kažu skup prevoz za inostranstvo. Najprije su govorili da će graditi fabrike glinice i aluminija, vele, biće naše, pa blizu, te boksit će imati veću vrijednost i davaće veće radničke nadnice, biće više zaposlenih. Pričam ti priču. A ti Jure do tad kopaj, kopaj, kopaj za male nadnice. "Krepaj kenjče dok ne naraste trava". Vidim da od fabrika nema ništa, a muka kopati, hajde ti, moj Jure, gledaj svoja posla, govorah sebi. Utekoh u invalidsku penziju.
***
Evo me i u upravnoj zgradi Aluminija. Lijepo me dočekaše, isto kao i one iz Komiteta. Direktor je izišao pred mene.
– Kako ste čika Jure? Ne ljutite se što smo vas zamučili? Kad smo pravili spisak, sjetih se svog prvog radnog dana, bio sam mlad inženjer, prišli ste mi i poželjeli sretan radni početak. Rekli ste:
"Gorak je rudarski život, moj sinko, ali to je kao i život sa zločestom ženom, zavoliš je i ne možeš bez nje".
– Hvala ti moj sinko, hvala. Neka si se sjetio, i tebi će biti drago kada te se budu sjećali.
Ugostili smo se. Pričao sam o prvim vlasnicima rudnika... Odveli su me u fabrike glinice i aluminija, posjetio sam i rudnike...
Mašine kopaju, izvaljuju, odlamaju, utovaraju, odvoze... Mašine, ne znam im ni imena, a sanjao sam o njima dok sam kopao životom, kao vragovi, raskopaše brda, nadiru, tutnje...
A u moje vrijeme bilo je to sasvim drugačije i na štetu čovjeka. Dođe inženjer i kaže: "Jure, ovdje bi trebalo biti boksita". Sa drugarima za polugu, pa udri, udri, udri i probijaj kamen živac, žigarice odbij, neće a mora! Probij jalovinu, pa ako što nađe-nađe. A danas gledam mašine, tronožac, svrdlo i buše li buše. Kažu, ako im je vjerovati, buše i po nekoliko stotina metara u dubinu? Može biti.
A tvornice, da mi je ko pričao o njima ne bih vjerovao. Pa, to su čuda. Veliko, čisto, sve u parku, tu su ruže, trešnje, šipci, loza, kupus, ribnjak, jabuke, kruške, mušmule, i sve to između industrijskih hala. Kao u bajci.
Kad pomolih u fabriku, kad ugledah hiljadu duluma zemlje u zelenilu, jednovremeno vedro nebo i kiša, kao kad se prska vinograd, sve je između hala u umjetnoj kiši, a na kraju aluminij, nisam ga prije vidio, da insan ne povjeruje, bijel je, dobije se iz crvenice, a eto, bijel je kao sir.
Šta više da vam pričam, vidio sam svašta, danas više vidio nego za sedamdeset i tri godine života. Vidio sam ono što sam davno sanjao, vidio i ono što nisam znao da odsanjam.
Pričaću Mari, ali vražje žensko neće povjerovati. Bježi tamo, šta si vidio? I gdje si bio danas? Pio si po gostionicama, napio se pa trabunjaš.
Ali, neka, neka sam i ovo dočekao.
Eto, bio sam, vidio i počastio se, pojeo i popio, a sada bih pošao mojoj babi Mari. Hvala vam na svemu i na automobilu koji, rekoste, da će me odvesti kući. Ali neću odmah kući, idem do jame u Knešpolje, do prvog rudnika, do prve lopate boksita. Bio sam jutros tamo i gledao, ali sam je zaboravio. Puno sam danas vidio pa sam jamu zaboravio, sjećam se kakva je bila prije 50 godina, ali sam zaboravio njen sadašnji izgled, a hoću da je upamtim.
I još bih vam rekao jednu.
Neka se jama ne zaboravi, podignite joj spomenik, napišite: Ova jama je gnijezdo iz kojeg se izlegla hercegovačka aluminijska industrija.
Neka to bude aluminijska lopata, krasna, poluga... a postolje, e ono mora da bude od crvenog boksitnog kamenja.
S T O L E
– Odmah da dođete u Komitet kod sekretara – odzvanjao je u meni glas iz telefonske slušalice. Zašto me pozivaju? Po ne znam koji put zovu u Komitet, pred Partiju!? Uvijek su zagonetni, da bar kažu zašto pozivaju. Ne! Dođi! I to dođi odmah. Hitno! Prepuste da razmišljamo da li zovu na kritiku – vjerovatno, ili na političku akciju?
Pozvao sam vozača, sjeli smo i krenuli.
– U komitet? – upitao je.
– Da, u Komitet – potvrdio sam. Sjetih se, neobično je da to kaže. On zna!? Čudno! Uvjeravao sam se često da vozači, portiri, daktilografi... mnogo znaju, svuda stignu, osluškuju, povezuju se... a naročito vozači koji voze Partiju, Sindikat... Vladu. Prisjetih se i Fuada Fude Bjedića, direktora Sarajevske banke, kojega su mjesecima smjenjivali, i on uvijek zadnji saznavao o onome što mu je spravljeno u Partiji. Zamoren a još nesmijenjen, Fuda je okrenuo da što ušićari prije nego ga potjeraju. Tako je stigao i u Kuvajt. Nakon nekoliko raskošno provedenih dana, nije mogao izbjeći a da ga ne nagrize crv smjene. Možda je već i smijenjen?! Kako doznati, od koga? Dosjetio se i nazvao svoj kabinet u Mostaru, a kad se javila njegova ljepuškasta sekretarica, izvitoperenim glasom upitao je: "Ko je direktor banke", a kad je dobio odgovor da je to i dalje on, nastavio je da opušteno uživa u kuvajtskom raskošu. Da, da, znaju šoferi i sekretarice:
– Ti znaš?! – rekoh naglo, da iznenadim vozača, ne bi li iz njega izvukao to što je možda čuo.
– Znam, druže direktore, znam. Rijetko se preznojavaš, samo kad te pozivaju u Komitet. Godinama smo zajedno, često su te zvali, sjećam se, poslije govora u Splitu...
– Dosta! – prekinuo sam ga.
Neugodne uspomene, zlokobne primjedbe na moj rad: "Druškane, vozaš se na posao državnim automobilom...", prijetili su. Drugi put su prigovarali: "Rasipaš društvene novce. Kod tebe fizički radnik ima veću platu nego..."
Zašto sad zovu, da li su stanovi? Ne vjerujem. "Zajednička potrošnja", nije ni to. Možda...?
Nije čovjeku svejedno kad ga pozivaju u Komitet.
Kad tamo dođeš pa te ostave u čekaonici, pa te onda primi ljevak, ne pogleda te, ne nudi kafom, ne šali se... – znaj da si pozvan na odgovornost.
***
Sekretar Partije izišao mi je u susret, čak do ulaznih vrata zgrade.
– Izvoli, druže Stole! – dočeka me srdačno. – Daj dvije kafe – obrati se sekretarici, pa nastavi: – Sjedi! Kako si? – zabrzao je prije nego sam uspio doći do fotelje u koju sa olakšanjem sjedoh.
Pričali smo o nevažnim dogodovštinama, da bi otpočeo u prvom trenu šutnje:
– Ti znaš da je odobren investicioni program za izgradnju elektrolize. Poznato ti je, to je najveća investicija u Zemlji, a za našu regiju šansa da izađemo iz nerazvijenosti. U ime Partije saopštavam; postavljen si za direktora Elektrolize u izgradnji. Zadatak je težak ali vjerujemo u tebe... – govorio je ozbiljnim glasom, a ja sam pokušavao dokučiti razloge koji su opredijelili moj izbor. Nisam uspio. Iskreno sam uzvratio:
– Druže sekretare, ja o aluminiju znam samo da se obilježava sa Al, i ništa više...
– Ni ja nisam školovan za sekretara Komiteta! – prekinu me.
Otišao sam zbunjen. Danima bio sam opsjednut pitanjem odkuda da počnem? Trebao bih da učim o aluminiju, mislio sam i počeo da tražim literaturu u gradskoj biblioteci, preduzećima i školama. Našao sam samo Hemiju za VII razred. Čitao sam i jedva savladao te dvije lekcije. Nađoh još jednu knjigu, zatim treću...
– Imaš odriješene ruke u izboru saradnika – prisjećao sam se riječi sekretara Komiteta.
Gigant se ne može podizati bez stručnjaka, vrijednih radnika i pouzdanih saradnika. Sa ova tri kriterijuma u glavi, pošao sam u potragu za članovima budućeg stručnog kolegija. Raspitujući se došao sam do imena inženjera iz Kamenog, koji je već podigao dvije eloktrolize. Nazvah čovjeka i zamolih da dođe na razgovor. Prihvati, dođe, i odmah mi se dopao. Uspio sam pronaći i ekonomistu. Sa njima je bilo lakše. Oni su tražili dalje i ubrzo smo djelovali kao složan tim.
Ja sam predlagao strategiju, dopunjavali i prihvatali su oni, i razrađivali u operativne planove. Početne planove ispunjavali smo na opšte zadovoljstvo. Otpočeli smo i sa pripremnim radovima, kao u školskom udžbeniku; najprije zemljanim, pa cestovnim, razvodima, temeljima... Gradilište je izrastalo u uzorno. Bio sam zadovoljan.
Nastupio je period predaha, imao sam vremena da obavim dugo planirane posjete domaćim elektrolizama, u cilju da vidim šta ću napraviti. Četiri su ih. Otišao sam u posjetu najbližoj.
Vratio sam se bolestan, razočaran do bola.
Danima sam bio ljut, u sukobu sa porodicom, saradnicima, prijateljima, sobom i naročito postsobom. Da li je moguće da ću da upropastim dragi grad? Družio sam se sa nemirnim noćima i isjeckanim snovima – sanjao u nastavcima.
Živim u najljepšem, najsunčanijem i najzelenijem gradu modrobistre rijeke. Sa ovim sam se ponosio, razmišljao sam kunući onoga ko me u ovo uvukao. U svakom dodiru sa ljudima sa strane, čim su saznavali odakle sam, započinjali su priču o čistoti i divnim utiscima koje su ponijeli iz našega grada. O čemu će pričati sa elektrolizom, brinuo sam?
Uprtio sam težak teret, kako ću sa njim pred bistrinu dana i tišinu noći? Želim da se uravnotežim, komponenta nesna pomjera težište i vuče me u roman snova u nastavcima. Glavna je ličnost davno umrli i zaboravljeni Fehim, zvani Čistunac.
Svakodnevno je šetao gradom, divio se i druge napominjao da žive u rajskoj divoti. Sedmično se peo na Malo brdo da uživa u bistroj panorami, a mjesečno i na Veliko brdo da gleda Jadransko more i italijansku obalu. Zaljubljenik grada je dosađivao:
"...Ne bacajte otpatke... Plaćajte čistače i dimnjačare... Vi ne znate šta imate... Živite u najsvijetlijem gradu, imate rijeku ljepoticu..." Bio je neumoran:
"Peksinlučare progonite, oni su opasniji od bolesti, jer ona pokosi i ode, a oni polako ubijaju", prisjećam se čovjeka o kojem ranije nisam razmišljao, a evo sada ga svakonoćno sanjam.
U snu eloktroliza je zastrašujuća, slika se nije bistrila ni danju, plašila je tamnoćom, garežom, beživotom, avetinjskim likovima do juče srećnih građana, izmoždenim radnicima, crnim kašastim riječnim tokovima iz kojih pomaljaju tjelesa vonjalih ribljih vrsta, sve mi se obraća, kesi, prijeti, opominje, zamjera, progoni... Fehim ih predvodi, povremeno se osvrće i dobacuje: peksinlučaru, svi iz kolone, kao po komandi, prihvataju: peksinlučaru.
Kao što jedino u snu i može, neobjašnjivo a brzo, Fehim privodi budućnost i s njom nerođenu djecu, koja bezazlenim usnama prevaljuju: peksinlučaru, i na taj način kljucaju oboljelo srce nedužnog direktora Elektrolize.
Svi su na suprotnoj strani, čak su tamo supruga i djeca. Sam sam u peksinluku. Pokušavao sam da se odbranim, da objasnim da je zagađenje neminovni danak bogatstva lagodnijeg života, pokušavao sam, ali nisam bio u stanju da se oglasim. Glas neće iz mene, sklupčao se usidren, naprežem se da ga otpustim, neće, naprežem se do bola i razbuđujem se u ledenom i jezivom znoju. Ustajem, umivam se, liježem i opet isto snoviđenje.
I kad nisam u krevetu, kad šetam, radim, igram, govorim, slušam... uvijek lebde iste neprilike.
Šokirala me snoviđena elektroliza, koja se smjestila u centar nekoliko kilometara uokruženog spaljenog drveća i spržene trave. Dotukla me unutrašnjost hale u posjećenoj elektrolizi, u kojoj je domaći direktor postao nevidljiv nakon što je izmakao koji korak. Opržila me pomisao da ću i ja mom gradu to napraviti. Pokajao sam se u trenu. Ponadao sam se ipak boljoj prilici u drugoj fabrici. Želio sam da vjerujem da nije sve tako crno kao u prvoj.
Tamo bijaše i crnje.
Išli smo kroz pogon anoda po ucrnjelom zemljištu, kao da je godinama sijana čađ. Progurao sam se kroz fabrikaciju, naudisao se smolaste i masne prašine koju sam kasnije danima deterdžentom odstranjivao iz pora otkrivenog dijela tijela.
Ostale elektrolize nisam obilazio. Još su gore, kazivano mi je.
***
Dogovori, konsultacije, sastanci, posjete i odlučivanja iscrpljivali su me, ali sam dobrom kondicijom uspijevao izdržati. Nailazile su i krize, ponestajalo je snage. Naročito mi se to događalo kad sam morao da razgovaram o ekologiji, a morao sam često, protestvovali su ljudi, nezadovoljstvo je raslo.
– Ispred mjesne zajednice zahtijevamo da se prestane graditi elektroliza, ili da nas iselite – govorili su iz najbližeg sela.
– Nema nama opstanka, biće zagađena voda, zatrovano povrće, trava i ljjetina – dopunjavali su iz susjednog naselja.
Tražimo da se javnost pravilno informiše, neka se zna, biće fluora u količinama pogubnim po čovjeka, ispadaće zubi, kičma okoštaviti, potencija opadati do neporoda... – upozoravali su intelektualci.
– U ime AGRO sistema, dužnost nam je da vas upozorimo, istraživanja našeg instituta navode na poražavajuću sliku budućeg agrara.
Upriličio se front negodovanja i otpora.
I mržnje.
Telefonski pozivi nisu prestajali, danju na gradilištu a noću u domu. I u gluva doba. Tražili su obajšnjenja, nudili pomoć, prijetili... Morili dušu.
– Odkud tebi pravo, druže Stole, da za par godina uništiš biser među gradovima...?
– Nazvao sam da te pitam kao prijatelja, Stole, da li ti uopšte znaš šta praviš, i šta ćeš da napraviš...?
– Stole, bivši prijatelju, ovjekovječićeš se pustinjskim spomenikom, spominjaće te potomci...
– Sjeti se rahmetli Fehima, ti si onaj peksinlučar.
Govorili su, uznemirivali i plašili. Stoički sam nosio uvrede. Ipak, slomio me jedan telefonski poziv. Nazvao je uvaženi ekspert iz Svjetske organizacije:
– Gospodine Stole, imao sam čast da vas upoznam u vašem nezaboravno čistom gradu. Prisjetite se onog naučnog skupa o ekologiji. Bili ste divan čovjek i domaćin, još mi je svježe sjećanje na vašu snažnu ličnost. Kratko smo drugovali, ali smo postali prijatelji. Time sam se ponosio jer sam visoko cijenio vaš lični doprinos ljepoti vašeg grada. Prijateljski se javljam i savjetujem, nemojte uništiti tako razvijenu civilizaciju. Poslaću vam kopiju filma o bivšem gradu koji me podsjećao na vaš. Citiraću početak: "U centru ove ogromne pustinje, samo prije desetak godina, cvao je najljepši grad. Beskrupulozni industrijalac monstruozno je gazio po ljudskom vapaju..." Stole, nemojte ekologiju potčiniti elektrolizi, ili kao noj zavucite glavu u pustinjski pijesak.
Nije mi pružio mogućnost da se branim, prekinuo je vezu. Noćima nisam spavao.
Pustinja!? Usijani pijesak!? Sredinom je tok katranske lave!? Već godinama tumaram samoćom i pijeskom. Nikoga, a onda, na jednom, kao da se na horizontu ukazala pokretna tačka, možda je fatamorgana, nije, uvećaje se, živa je. Živa tačka...? Pa to je ljudska prilika. Ide u susret, blizu je. Ukaza se kostur, nakaza, kosti klepeću u hodu, bliže, sasvim je blizu... Fehim, pa to je Fehim!? Davno je izumro grad, dugo već nema živih bića. Odkud Fehim? Jedino je mogao da dođe da me isprati u pakao. Neka je došao, dugo nisam čuo riječ, zaboravio sam i njenu boju, samo neka prozbori... Riječi se očuše neljudskim zvukom.
– Peksinlučaru! – izroni iz Fehimove odlazeće prilike.
– Fehime, Fehime...! – zapomagah za njim.
– Peksinlučaru! – zagrmi.
– Fehime, Fehime, pričekaj da popričamo. Molim te!
– Peksinlučaru! – odjeknu bez osvrta. Trčao sam, sustigao ga, kleknuo i molio, ljubio nepovezane šljuke, molio...
– Fehime pomozi. Kriv sam, pomozi...!
– Peksinlučaru! – izusti i nastavi. Ne dam da me ostavi.
– Fehime, stoj! Nećeš dalje! Pomozi da oživim mrtvu prirodu. LJudi su otišli u nepovrat. Znam, i ja sa njima, nije mi žao sebe. Ali prije nego nestanem, bar jedan izdanak, bar jednu mladicu da ugledam, da začne život buduće oaze. Pomozi! Zagrlih kosti i ne dam da minu, otimaju se, stegnuh jače i prosuše se u gomilu iz koje izroni Fehim, svjetski putnik i gospodin grada.
– Fehime moj! – zapomagah.
– Stole! Kroz moj lik govori savjest grada, zadnji put ti se obraća. Zagledaj se u ovu pustinju, ona postoji i ne postoji. Kako da ti to objasnim, to je teoretski, ima pustinje i nema je, može je biti i ne mora – shvataš li? Ima stvari koje nisu jasne, jer i ne mogu biti jasne, i kad postane jasno da i ne može biti jasno, onda postaje jasno. Je li ti sada jasno?
– Jasno mi je da mi ništa nije jasno. Fehime, ti si vidio propale civilizacije, upozoravao si bivše građane i mene posebno, izrugivali su se kao i ja, priznajem, ali mi nije bilo jasno, nisam vjerovao, pomozi mi, izbavi... Znam da to jedino još ti možeš popraviti, jer samo si ti gledao propadanja civilizacija. Kaži ima li nade za povratak, za oživljavanje, reci, pomozi?!
– Stole, ima nade, uvijek mora biti nade. Ne priznajem beznađe. Najveći spasilac civilizacije, tebi poznati naučnik, objedinio je naučna domišljanja najbistrijih umova svijeta. Kroz Svjetsku organizaciju, uspio je, nama još nejasnim dimenzijama, da nas provede u pustinjsku budućnost u kojoj smo zasad samo ti i ja. Stigli smo putem koji si počeo da gradiš ti. Cilj je bio da upoznaš budućnost u koju vodi tvoj put. Međutim, postoje i drugi putevi i drugačije budućnosti. Mistični su, teško ih je prepoznati.
– Fehime, ne ostavljaj me, pomozi da odaberem pravi put.
– Jak si čovjek, sam ga moraš pronaći.
– Odkud zna naučnik, kako se sjetio mene? – sjetih se da upitam.
– Ja sam mu došapnuo. U dosluhu smo. Dajemo šansu, naučnik će vratiti stanje u prvobitno ishodište, eto ti šanse – Fehim reče i nesta.
Počelo je nestajanje pustinje, oazirala se kružno iz periferije ka meni u centru. Ubrzo je pustinja iščezla. Nalazio sam se između polumontiranih hala elektrolize – u realnosti.
Ovlažile su oči, zakliktao sam: Srećan sam, srećan, ljudi ja sam srećan...!
– Stole, Stole! – iz daljine dopirao je glas supruge: – Razbudi, se mokar si, ustani, presvuci se, evo suve pižame...
Presvukao sam se i opet zaspao. San je nastavio. Opet sam sa Fehimom, opet pitanja:
– Kako da trasiram put za 500 ogromnih aluminijskih peći, iz kojih iskuljava gasna smjesa fluora, monoksida, prašine...?
– Pitaš kako? Zatvori ih, izoluj ponaosob, pohvataj iskuljalo i cjevovodima odvedi u centar za fluidizaciju, pa tamo pročisti i štetno zaustavi...
– Da li je to već negdje primjenjeno?
– Potrebna su ogromna finansijska sredstva, pa opet četvrtina gasova izmigolji u hale.
– Znači da i hale treba hermetički zatvoriti!?
– Ne, obratno, treba ih dovesti pod vakuum, tako da ni gasovi ne mogu napolje, ali za to su potrebni mamutski usisnici ogromnih vrijednosti.
– Jeftiniji su od pustinje, je li tako? – upitah za saglasnost.
Šutnja. Najednom je nestao. Zvao sam:
– Fehime, Fehime...!
– Stole, Stole...! – nejasan glas iz daljine. – Mokar si od znoja – opet prepoznah suprugu.
– Bolestan si. Evo, presvuci...
Dozvah Fehima, maglovita slika.
– Trasiranje puta u budućnost je tvoja odgovornost, tu malo ko može da ti pomogne – oglasi se i nestade.
Otići ću u inostranstvo da vidim moderne elektrolize, kažu da u tvorničkom krugu imaju i farme krava.
***
Okoliš industrijskih hala pretvoriću u zelenu raskoš. Satrijeću štetočinu još u nastajanju. U zemlju ću unjedriti cjevovode sa prskalicama koje će natapati, davati život, snagu, sve ću da razbeharam. Zasadiću sve voćke za južno sunce, cvijeće, povrće... Rasadnik... Oglednu poljoprivrednu ekonomiju. Znam, biće ih protiv mene, mnogi će da ustanu, političari... Rasipa društvena sredstva – prigovaraće. I to valja da se otrpi, životom plaćati, ali će nekada ipak biti zahvalni, možda još i za mog života. Možda!?
– Stole, Stole! Bog s tobom, šta se događa? I madrac ti je mokar. Razbudi se. Ko ti je taj Fehim pa ga mjesecima dozivaš u snu?
Uslijedila je ljekarska pomoć. Predinfarktno stanje, rekli su i naredili mirovanje.
Brzo sam se oporavio i započeo ekološki poduhvat. Znao sam da ću morati da otrpim dvogodišnje žestoko ogovaranje i pritiske koliko će trajati ekološka izgradnja. A poslije, a poslije neka me i obore.
Radovi su napredovali po očekivanju. Napadi su bili preko očekivanja. Pozivan sam na odgovornost.
– Druže Stole, razmećeš se državnim novcem. Zahtijevamo da preispitaš svoje ponašanje...!
Izgradnja fabrike je i dalje tekla po planu i primicala se kraju. Ekološki zahvati su na pola puta. Napadi su dostigli opasni vrh, opominjali su političari, kolege privrednici, građani se zabavljali ogovarajući me, čak su i radnici elektrolize pogrdno govorili o onome što sam radio za njihovo zadovoljstvo, čak će da me pozove i naruži prvostoličnik.
– Druže Stole, to što ti radiš, najblaže rečeno, nerazumno je. Naređujem da se prestane sa tim rasipanjem. Do mene stižu vrlo ružne priče... – njemu nisam mogao da otrpim, stisnuo sam zube i uzvratio.
– Ne valjaju vam savjetnici, loše vas informišu. Predlažem da ih mijenjate...
Napadi su dostigli opasno stanje, prijetnje su blizu praktičnim poduzimanjima, ali već su radovi odmakli, blizu su kraja i bez nade da se mogu prekinuti.
Zlobnici zamahuju zadnjim trzajima. Malobrojni prijatelji zadovoljno prate borbu u kojoj ne mogu mijenjati tok, ali gnijezde klicu dobronamjernosti koja me održava i najavljuje izokretanje javnog mnenja.
Najveća državna gradnja privodi se kraju, redovna proizvodnja je već u toku, zemljište je uređeno, sadnice su zasađene, zelenilo zasijano, efekti se još ne vide, još se vidi samo "nerazumno ulaganje".
Moj Stole, govorio sam i sam sa sobom, obavio si partijski zadatak, o kvalitetu rada zvaničnici se ne izjašnjavaju, ne hvale, ne kritikuju... – mudruju.
Ogovaranja nisu prestajala, moje se ime najčešće spominjalo u gradu, a pratile su ga riječi; samovolja, rasipništvo, tehnokratija, uzurpacija samoupravnih prava...
***
Vrijeme je činilo svoje. Fabrika je dostigla projektovani kapacitet.
Zasađeno je izrastalo, zelenilo i bujalo. Ogovaranja su đikala i đikala, kao korov poslije kiše, sve više su zapljuskivala republičke forume. Prigovaralo se i uveličavale priče o luksuzu, predimenzionisanoj kancelariji i vitrini sa knjigama od metar i po Marksa, automobilima, dvjema sekretaricama, nepotrebnim investiranjima, mnogobrojnim stanovima, avionu sa stjuardesom... Govorilo se da će me smijeniti, pominjalo se i ime čovjeka koji će me zamijeniti i stvari dovesti u red.
Provukoše se tri teške godine ogovaranja koja sam otrpio samotan.
Elektroliza je već proizvodila i više od projektovanih kapaciteta.
Parkovi su izrasli u mirisne ljepote kao i topli pogledi radnika na zelenilo.
Primjerna proizvodnja proizvela je i ugled i priznanje evropskih dometa.
Samotnjak, iako rjeđe, još uvijek sam susretao Fehima, radovao mu se, a riječi iz zadnjeg sna pamtim:
– Budi ponosan, napravio si snoviđenu elektrolizu. Nisi više peksinlučar, možda mali pekso – i našalio se.
O elektrolizi se počeo širiti dobar glas, posjete su bivale česte, posjetili su je i radnici elektrolize iz Kamenog. Nakon što je zakoračio u halu gost elektrolizer je zakliktao:
– Radim godinama u elektrolizi, ovo je prvi put da iz vrha vidim dno hale. Mogao sam vidjeti kolegu najdalje do dvadesetak koraka. U ovoj elektrolizi, pa to je nevjerovatno, vidim elektrolizera na petstotina metara udaljenosti, koliko je i dugačka ova hala. Kakva zračnost, vidio bih ga i na pet kilometara da je toliko duga. Ovo se doima nestvarnim...
Stiglo je i prvo zvanično priznanje, došlo je od francuskog projektanta: Za izvanredne rezultate u korištenju kapaciteta. Domalo je pristiglo i iz Švajcarske: Za najuređenije fabričke parkove, iz Svjetske organizacije za: Ekološka rješenja u procesnoj industriji, pristiglo je i državno priznanje za: Najhumanije uslove rada, konačno, govori se, u pripremi je i jedno gradsko priznanje, čiji sadržaj još nije dokraja usaglašen u Komitetu.
***
Svake večeri, pa i ove, tačno u dvadesettri časa pristigne Stole na glavni fabrički ulaz. Obiđe proizvodnju i uputi se u tvorničko zelenilo. Večeras nosi džepni kasetofon. Išao je od drveta do drveta i zagledao listove smokava, bresaka, badema, ubrao je pregršt prvog roda sa nabrekle trešnje alice, odšetao do ribnjaka, sjeo na parkovsku klupu, oprobao okus dozrelog voća, otkidao mrvicu po mrvicu i bacao među razigrane pastrmke. Zabavljao se, namjerno je bacao bliže manjoj, ali svaki put krupnija stizala je prije. Nenametljivo osvjetljenje, zeleni smiraj, opojan miris cvijeća, svježina razletjelih kapljica vodoskoka i majska mediteranska noć izmamili su lakoću misli koje su bez napora otplovile na daleku golu ledinu, a odatle korak po korak, aktivnost po aktivnost, događaj po događaj po stepenicama mrežnog plana izgradnje elektrolize, dokoračale do današnje, za njega važne karike u životu konglomerata Stole-Elektroliza. Jutros je i zvanično primio specijalno priznanje Svjetske organizacije. Dobio ga je iz ruke priznatog naučnika, koji mu je prije nekolike godine poslao onaj film o pustinji i gradu. Stole je bio uzbuđen, nije mogao da prati govor naučnika. Saradnici su snimili govor koji će u ovom smiraju odslušati. Uključio je kasetofon:
Gospodine Stole. Danas smo vidjeli još jedan industrijski gigant. Već prvi utisak za pamćenje je. Kao umjetnička slika sa veselim bojama na kojoj dominira zelena. Pluća fabričkih radnika je tvornički park u kome se industrijske hale tek naslućuju. Dočekuje aleja platana – ljepotica. Iza je crnogorično drveće da razbije silinu vjetrova koji bi htjeli da se poigraju sa boksitnom prašinom. Vidjeli smo plodne voćnjake i uredno obrađene aleje u skladno organizovanoj fabričko-poljoprivrednoj ekonomiji. Sami smo iz rijeke hvatali, roštiljali i kušali pastrmku visokog gastronomskog kvaliteta. Uživali smo u osobenom dizajnu pratećih objekata i spletu paraboličnih vodoskoka. Posebno je draga razdraganost bezbrižne djece u tvorničkom obdaništu u kome smo i sami uživali razgledajući poznate likove iz još poznatijih bajki. Na uredno šišanom travnatom tepihu smještene su umivene proizvodne hale, koje su okružene izvanredno čistim saobraćajnicama. Travnati teren, kao pjegavo lice petnaestogodišnje ljepotice, popunjeno je raznobojnim lokalitetima grmova, cvijetnjaka i ruža. Veličanstvena parkovsko-industrijska zona podjeljena je u više dijelova od kojih je u svakom trenu jedan od njih u magli vještačke kiše, i ona se takođe doživljava, asocira na neprekidnost života.
Pri dolasku u procesnu industriju posjetilac očekuje industrijsko sivilo, a ovdje naiđe na rascvjetalu baštu.
Tvrdi se da industrijalizacija pogubno djeluje na čovjeka i njegovo okruženje, i poređuje se sa paganskim idolom koji je pio nektar samo iz lobanje pobjeđenog. Primjer elektrolize, koju smo danas vidjeli, dokazuje da je paganska legenda satkana na hipoteznoj mudrosti koja je ovdje oborena, dokazano je da se nektar može piti i bez žrtava pobjeđenih.
PLEMENITOST
Alija Kosić je visokokvalifikovani glodač, kojega sam upoznao prije desetak godina. Radili smo u istoj fabrici i istoj hali. Kada sam se zaposlio on je već bio iskusan i ugledan zanatlija. Radili smo na susjednim mašinama. Brzo smo se sprijateljili i postali nerazdvojni drugovi. Od njega sam učio ona prava glodačka znanja, mogućnosti mašine i alata, čitanje komplikovanih crteža, izvedbe težih operacija, odabiranja brzina i posmaka... Bio je nesebičan.
"Samo pitaj što ne znaš – govorio je – uči tehnologiju rezanja i čitanja crteža, jer bez toga ne možeš postati dobar glodač. Glodački posao traži kompletnu ličnost, poznavanje matematike i tehnologije istovremeno, snalažljivot i inicijativu, pretpostavlja solidno obrazovanje, inteligenciju, psihički mir i fizičko zdravlje."
Sve je to Alija posjedovao. Inteligentan, obrazovan, racionalan i fizički privlačan, uživao je nepodijeljene simpatije svih zaposlenih. Lako je stvarao poznanstva i razvijao ih u prijateljstva. Poslu je prilazio odgovorno, postupno, analitično i uvijek sa ljubavlju. Po brzini i kvalitetu obavljenih poslova izdvajao se od ostalih. Radili smo normirane poslove. On je naplaćivao najviše, više i od poslovođe, a često više i od direktora fabrike. Nikome to nije smetalo, naprotiv, isticali su njegov lični dohodak kao najobjektivniji. Bio je omiljen među radnicima, a ni djevojke nisu bile ravnodušne prema njemu.
U fabrici bila je još jedna osoba, Branka, koja je uživala simpatuje kolektiva.
Među ljudima, među radnicima posebno, živi uvjerenje da su nedostižne sve fizički privlačne žene, i posebno one koje još imaju i visoko obrazovanje. Branku su svi prihvatali upravo zbog toga što je bila pristupačna, vesela i društvena, iako ima visoko obrazoovanje i zrači fizičkom ljepotom.
"Gdje si, Ale, ne daš se vidjeti", rekla bi mu u prolazu.
"Zašto bi me gledala?" šeretski bi uzvratio on.
– Pa tako, rijetko te susrećem van kapije – jednom prilikom otpočela je dugo planiran razgovor, pored njegovog radnog mjesta, pored koga je bila u prolazu.
– Uvijek sam sa prijateljima – uzvratio je na tu primjedbu.
– Znači li to da se sa mnom ne susrećeš zbog toga što nismo dobri prijatelji?
– Da smo dobri prijatelji sigurno bi smo se susretali i u gradu! To sam htio reći.
– Nismo ni neprijatelji.
– To nisam rekao. Od dobrog prijateljstva do neprijateljstva postoji mnogo različitih odnosa. To su dvije krajnosti, a naše poznanstvo spada negdje između tih granica, dosta je udaljeno od njih.
– Priznaj da me odbacuješ. Ja ću ti takođe priznati da mi to povrijeđuje djevojačku sujetu, momci mi se redom udvaraju, a ti od mene bježiš. Zašto? Ne bih htjela isticati fizičke kvalitete, ali mislim da sam kao čovjek dobra, poštena, uljudna i odgojena. Mislim da sam, kompletno gledano, vrijedna tvoje pažnje. Progoni me ženska sujeta zbog toga. Moram saznati tvoje razloge – iskreno se bila otvorila.
– Šta da ti kažem? Kao i svaki čovjek i ja o svakom poznaniku imam određeno mišljenje. Ono nije nastajalo na osnovu naučnih analiza, već je rezultat spontanosti, utisaka i dojmova.
– Kakav ti je stav prema meni?
– Fizički zgodna, intelektualno jaka, društvena, u odnosima iskrena i đavolski seksipilna – kaza Alija, zamisli se, pogleda je u čelo i nastavi: – Međutim, ima nešto što ti za kompletnost nedostaje. Ne bih znao izreći šta je to. Osjećam da je to neka unutrašnja tvoja praznina. Nešto ti nedostaje za plemenitost, a tu osobinu pretpostavljam kod svojih prijatelja.
– Odakle ti takva ideja? Baš je plemenitost moja vrlina, zbog nje me ljudi tako dobro i prihvataju. Varaš se. Ozbiljno griješiš...
– Pitala si me, tražila si iskrenost. Bio sam iskren... – Alija je zaista bio iskren.
– Objasni mi to! – napasno tražila je objašnjenje.
– Ne znam to da objasnim – uzvratio je.
– Osuđuješ me?! Zbog čega me osuđuješ? Moraš znati zbog čega me osuđuješ – ona nije odustajala.
– Ne osuđujem te, zašto bih?
– Osuđuješ, rekao si da nisam plemenita. Moraš za to imati neki uzrok, povod... – ona se povrijedila i istrajava.
– Ne! Rekao sam ti da nemam – Alija nije imao šta da doda.
– Budi iskren, kao što sam bila ja. Priznala sam ti da mi je djevojačka sujeta povrijeđena, sada već i ljudska. To te obavezuje na iskrenost. Kaži bar neki detalj koji ti se nije dopao kod mene, i potvrđuje to što govoriš.
– To što bih ti mogao reći suviše je naivno, zbog toga ne bih htio ništa da ti kažem. Ali kad si navalila reći ću ti bar nešto.
– Reci! – dočekala je.
– Sjećaš li se Stojana? – Alija je plemenit i želi da joj da dokaz, nastavio je: – Tražio je od Radničkog savjeta da mu da nalog za službeni put u Beograd, da bi mogao otići na specijalistički pregled. Bila si protiv. Rekla si da mu nalog treba dati Socijalno.
– Da, tako sam rekla, i sada mislim da je to obaveza Socijalnog, a ne preduzeća –iskrena je.
– Da, ali ga je Socijalno već bilo odbilo. Znala si to! – njemu je važna baš ta okolnost.
– Jesam, bila sam principijelna, kao i u svim drugim prilikama.
– Da, ali je i Socijalno bilo principijelno – Alija uporno ukazuje na ljudsku grešku, uporan je, nastavlja: – Tražili su mišljenje ljekara, koji je rekao da se radi o naivnom oboljenju, i da nisu nužne takve specijalističke pretrage.
– Nisam mogla znati da će umrijeti – Branka nastavi povišenim glasom i odbranaški.
– Kao žena, kao plemenit čovjek, morala si osjetiti da ti je kolega bolestan, bez obzira šta je rekao ljekar – Alija je nastavio da iznosi, za njega, neoborive dokaze.
– Dobro, moram ti priznati da mi je savjest nemirna, ali može li se čovjek cijeniti po jednom detalju? – Branka je negdje duboko u sebi nosila teret koji joj Alija stavlja na dušu, ali on ipak nije bio po nju toliko nenosiv kako je Alija očekivao.
– Detalja ima još, možda su suviše sitni, ali ima ih. Evo na primjer ovaj – Alija je zaista želio da dokaže ono u što je vjerovao: – Nas pedesetak stoji u redu poslije radnog vremena i čekamo da bi otkucali cvikarte na cviksatu. Ti dolaziš, osmjehneš se, preko reda ocvikaš cvikkarton i mirne savjesti odeš kući. I u tom detalju vidim tvoju neplemenitost. Zloupotrebljavaš svoju izraženu fizičku ljepotu, za koju nisi zaslužna samo ti.
– Bezobrazan si! Baš ja ne ističem svoju ljepotu – pobunila se.
– Šta misliš kad bi Stana, onako grbava, pošla mimo reda na cviksat, kako bi reagovali oni iz reda? – Alija je želio i tim primjerom da je prizove u realnost.
– Ne znam! – iznenadila se pitanju i odgovorila spontano.
– Vjerujem ti da ne znaš! Upravo ne znaš zbog toga što nisi plemenita – Alija je upravo takav odgovor i očekivao, i smatrao ga kao potpun dokaz svoje tvrdnje.
– Imaš li još nešto da mi ispričaš, u cilju da me uvjeriš da nisam plemenita? – povrijeđeno će ljepuškasta djevojka.
– Kasniš svako jutro na posao, pri tom se ne sramiš – Alija nije časio, nastavio je: – Niko te ne poziva na odgovornost i to ti je postalo normalno.
– Ako kasnim onda za toliko manje i naplaćujem – Branka se na ovu primjedbu istinski povrijedila i smatrala da je nastala isključivo u želji da je povrijedi. Dodala je: – To je moja stvar!
– Nije baš tako! Ekonomista si, morala bi znati da tvoje kašnjenje nije samo tvoja stvar. Uostalom, druge pozivaju na odgovornost zbog kašnjenja. Zašto onda ne dozvoljavaš da i ti budeš pozvana?
– Ne odlučujem ja o tome hoće li me zvati na odgovornost ili neće. Zašto to meni pripisuješ, a ne pripisuješ mom pretpostavljenom? – iz Branke je siktala ljutnja.
– Sama si rekla da je to isključivo tvoja stvar, odnosno, to je tvoj stav prema kašnjenju. Očigledno da on nije plemenit. Vjerovatno tvoj pretpostavljeni zna za taj tvoj stav i izbjegava konflikt – Alija je objašnjavao mirnim glasom.
– Dakle, Alija, do sada sam o tebi imala visoko mišljenje, ali poslije ovoga što si ispričao, stvarno, mislim da si bezobrazan, uobraženo nadmen, podmukao i nesposoban da donosiš objektivne zaključkee o visokoobrazovanim ljudima – Branka se povrijedila, ne vlada potpuno sa sobom, i ima potrebu da vrijeđa i ona.
– Vidiš koliko si siromašna u plemenitosti. Navikla si na svakodnevna udvaranja, podilaženja i laskanja, i čim si se susrela sa iskrenim mišljenjem koje ti ne odgovara, najednom postaješ zvijer koja u želji da se sveti počinje da ujeda.
– Zar ujedam? I to mi pripisuješ?! – podvrisnula je zaista kako bi ranjena zvijer.
– Da, baš tako, ujedaš! Rekla si da ne mogu donositi objektivne zaključke o tebi, aludirajući na razliku između moje i tvoje školske spreme. Nemam fakultet kao ti, ali sam toliko učio i radio da sam u ovom času dosta korisniji fabrici i društvu nego ti. Da si plemenita, kao ekonomista, ovo bi i sama zaključila, i svakako ne bi dozvolila da prevališ preko jezika to što si mi rekla.
– Nisi mi dokazao da nisam plemenita. Neću više s tobom da razgovaram, jer mi to i ne možeš dokazati – zaključila je i okrenula leđa.
– Mogu, dokazaću ti! – doviknuo je za njom.
– Nikad! Neće ti se pružiti prilika da mi to dokažeš – uzvratila je osvrnuvši se i napravivši grimasu.
Bio sam jedini svjedok ovoga dijaloga. Bio sam i jedini svjedok Alijinog nemira iza razgovora, dok se mučio sa glodalicom i jednostavnim tehnološkim operacijama koje nije mogao da kontroliše. Sav se izobličio od gorčine koju je pojačavalo razmišljanje o malopređašnjem razgovoru. Nisam mu mogao gledati u oči, nisam mogao povesti razgovor, nisam mogao... okrenuo sam glavu praveći se da sam se unio u crtež koji je slučajno stajao na otvorenoj polici ormarića.
Iznenadio me bolan krik. Okrenuo sam se. Rotirajuće glodalo, snažnim vretenom, umotavalo je Alijin mantil, a domalo i stomak. Munjevito sam doskočio do sklopke i prekinuo strujni tok. Glodalo se zaustavilo u mlivu, lijevog predjela stomaka. Među crijevima!?
Brzo smo ga prenijeli do fabričke ambulante. LJekar je istrčao i pogledao rane.
– Hitno na hirurgiju, sekundi su u pitanju! – zapomagao je.
– Ne mogu izići! – trčkarajući oko automobila hitne pomoći govorio je uspaničeni vozač. Stalno ih opominjem da mi parkiranjem ne zatvaraju izlaz. Pokvarenjaci i sebičnjaci...
Fabrički zvučnici objavljivali su brojeve automobila, čije su vlasnike pozivali da hitno sklone vozila ispred ambulante: Jer je u pitanju život člana kolektiva.
Automobili su se palili, pomjerali, gasili, a ja sam kao kip stajao iznad Alije iz kojega se odlijevao fluid, nastao miješanjem krvi i sadržaja iz crijeva. Lice mu je zgrčeno, krupne kapi znoja govore o bolu koji ćutke trpi. Gubio je svijest i vraćao joj se.
– Zašto čekate? Zašto me ne vozite? – zapita Alija i jedva čujno doda: – Ukloniše li te automobile?
– Samo još jedan – rekoh blago.
– Onaj što je bio prvi do bolničkog? – reče ranjenik s kraja fizičke moći.
– Da – došapnuo sam.
– Brankin.! To je Brankin automobil! – kaza uz neuvjerljiv osmijeh i nastavi: – Uočio sam ga kad ste me donosili.
Bolnički automobil je konačno krenuo.
– Stanite! – prepoznao sam Brankin glas, koja će se silom ugurati u automobil hitne pomoći, da bi, zajedno sa mnom, pratila ranjenika do bolnice.
–Aj! Neka malo... Nemojte me dirati! – zapomagao je tek gad smo ga prenosili na bolnička kolica. – Samo malo! – na tren je zakolutao očima, umirio se, široko otvorio oči, kao da traži nekoga, i kad je ugledao Branku nasmiješio se: – Nije plemenito što si ondje parkirala automobil!? Brzo si mi pružila priliku...!? – održavajući osmjeh govorio je s pola glasa.
Kad smo ga prenijeli i postavili na operacioni sto već je bilo kasno.
Osmijeh je ostao.
RADENKO
– Još ga nema?
– Nema!
– Koliko je sati?
– Tri po ponoći.
– Naravno, uzeo je i automobil!?
– Da, veliki.
– Da nazovemo miliciju, hitnu pomoć...?
– Pa da pukne bruka.
– Slušaj, ženo, davno je pukla bruka. Ja ovo više neću da trpim. Ukrao je automobil...!
– Mužu moj, sin je uzeo, bez pitanja...
– Ukrao, ženo! Ukrao! Ne mogu više! Iživljava se. Ubi me! Ne mogu više, shvati, ne mogu! Jedva je završio osnovnu školu, zapravo ti si je završila za njega, jer ti si radila domaće zadatke, kafenisala sa učiteljicom...
– A ti si, oče, radio domaće zadaće u srednjoj školi, čitao lektiru pa prepričavao u magnetofon da sin presluša kada bude za to raspoložen, rakijao si sa profesorima... Dakle, mužiću, isto kao i ja, samo što je u srednjoj gubio dva puta godinu, a u osnovnoj nije.
– Pogana si, toliko si bila uporna, nisam htio, uvijek sam bio protiv toga da se za njega radi. Najprije si radila krijući od mene, pa si prestala da kriješ, ti radila a on dangubio, nije stvarao radne navike. U srednjoj školi nisi mogla da pomažeš, on nije učio i izgubio je dvije godine. Umjesto da si optuživala njega i sebe optuživala si mene. "Nećemo ga pustiti u život bez hljeba. Pomozi mu, molila si, popustio sam i počeo i ja njegovo da radim. Završili smo tu srednju školu. Ostalo znaš, na fakultetu je proveo osam godina i zahvaljujući nama dvoma, rodbini, mjesnoj zajednici... završio je. I sada dangubi. Dangubi od kad se rodio. Hranimo ga a ponaša se kao da hrani on nas...
– Tiše, eto ga! Pravi se da spavaš. Molim te, nemoj da galamiš.
***
– Zar se mora lupati kad se dolazi u gluvo doba?
– Mora, a dolazim kad se meni dolazi.
– E neće moći tako!
– Hoće!
– Rekao sam da ne uzimaš automobil!
– Rekao sam da ću uzimati.
– Kako ti misliš da živiš u ovoj kući?
– Pješke.
– Šta lupaš? Šta ti znači to pješke?
– Olimpijsko Sarajevo!
– Ti si stvarno glup.
– Kruška pod krušku.
– Neću više da to trpim. Neću! Trideset ti je godina. Neću dangalaka... Ozbiljno govorim, osjećam se kao da sam osuđenik, dozlogrdilo mi je do života s tobom. Izvoli, napusti kuću, materijalno ću da te pomažem, ali zajedno nećemo živjeti.
– Nigdje neću da idem! Ako tebi ne valja idi ti.
– Izazivaš!?
– Da!
– Zašto ?
– Agro koka. Stara, šta ima na studiju dva Radio Sarajeva?
– Sine! Nemoj da navijaš preglasno.
– Ima da trešti. Odoh na drmiguz.
***
– Šta rodi, jadna majko!
– Ono što si napravio, veseli oče.
– Ni noćas nema spavanja, ni nama ni mjesnoj zajednici. I tako godinama. Više ne mogu.
– Zašto ga ne zaposliš?
– Podižeš mi krvni pritisak. Po ko zna koji put ista priča. Milion je nezaposlenih Jugoslovena, među njima i gladnih, a znaš da je naš sin zadnji na rang listi biroa. Kako?! ti tražiš nemoguće i zbog toga optužuješ mene. Pored svega toga, ženo, shvati, on neće da radi. A i zašto bi? Spava do podne, ima automobile, garderobu, džeparac koliko mu treba, poslugu – tebe i mene. On kad bi se i zaposlio i odvojio od nas, živio bi lošije nego živi sada. Zna da je tako i zašto bi? Kako da ga zaposlim?
– Kao i ostali rukovodioci.
– Ti izazivaš.
– Ja te uvijek izazivam. Uvijek se ljutiš čim o tome počnemo da razgovaramo. Možemo li bar jednom u miru da se dogovaramo.
– Možemo. Pričajmo. Imaš li prijedlog?
– Nemoj da se ljutiš. Ovako, pođimo redom, od Opštine. Uzmimo djecu predsjednika svih vijeća, Izvršnog odbora, od njih pet četiri su zaposlili djecu čim su završili škole, ista je stvar i sa Sindikatom...
– Stani ženo, uzimaš primjere koji ti odgovaraju, zašto ne spomenu sekretara Komiteta, SSRN...?
– Evo, uzeću Banku, SUP...
– A zašto ne uze komandante Istočnog i Srednjeg logora? Nećeš, jer znaš da i njihova djeca godinama čekaju da se zaposle.
– Rekao si da se nećeš ljutiti.
– Kako da se ne ljutim!? Stid me, shvati da me je stid. Nemam oraha u džepu, u preduzeću u mene vjeruju – svakog gledam u oči. Svakodnevno dolaze i mole da im zaposlim dijete, slušam tužne priče. Dolaze bravari, čuvari... "Sam radim, od troje djece ne mogu da zaposlim ni jedno..." Govore: "Ne mogu da hranim čeljad.. " Govore i govore: "Daj mu da mete cestu, samo da može da se prehrani..." Govore i mole: "Bez posla, oženio se, ni ona ne radi, palo i dijete. Ne mogu ovo da izdržim. Pomozi!" Govore svaki dan, a ja ih tješim, pričam da će biti bolje, da je i moj sin nezaposlen. Ti tražiš od mene da – putem veza zaposlim svoje dijete, a ne kažeš mi, ženo, šta ću onda njima da pričam.
– Opet se ljutiš.
– Dobro. Neću da se ljutim. Kaži šta si naumila? Ali prije otiđi i kaži da utiša muziku.
– LJut je. Namjerno je navio do kraja. Još malo pa će da ga prođe. Nego, zašto ti ne bi zaposlio Jovanovu kćerku, pa da on zaposli našega sina?
– Poludjeti ću. NJu da zaposlim? Da li ti nju poznaješ? Znaš li ko je ona?
– Znam!
– Znaš li da bi na mene udarili drvljem i kamenjem? Tražiš da po preduzeću hodam – oborene glave. Natovarili bi mi Radničku kontrolu, Partiju, sud...
– Svi mogu, samo tvoj obraz ne može!
– Ne može. Ne može i dosta! Obraz je jedino što mi je ostalo, hoćeš i njega da izgubim, da me razgolitiš, da me gurneš među šljam. Neću! Ne!
***
Kao i uvijek u sličhim prilikama supružnici su se zagrlili leđima, legli na bokove i trudili se da utonu u meke jastuke, a porinuli su se tegobne misli. Želio je san, bio mu je nužan, ali san nije dolazio. Odlučio je da noć provede u promišljanju i traženju rješenja za pitanje koje je dugo otvoreno.
Sin ne valja, neće da radi ni lične poslove, majka mu čisti, pere, kupuje, kuva, servira, otvara, zatvara... Otišao je predaleko. Prirodno mu je da on i naređuje... Živi neuredno, ne kao svakidašnji ljudi. U kuću dovodi koga hode i kad hoće, pri tom ne vodi računa da li ugrožava mir i ličnost roditelja. Roditelji su krivi, mi smo za to krivi – majka i ja. Nevolja je što je u gradu sve više takvih, ne rade, kradu bogu dane, a imaju visok standard življenja. Kafane su pune nezaposlenih koji mnogo i svakodnevno troše. Roditelji zarađuju pa njima daju. Nezarađeno se lako troši. Tako i nastaje potrošačko društvo, to je društvo lakoćemo Nažalost, zabrinjavajuća je nezaposlenost omladine i navodi vodu na mlin društva lakoćemo.
Da probam da ga shvatim. Trideset mu je godina. Kako stoje stvari, do četrdesete se ne može zaposliti. Svjestan je toga i objašnjivo je da ga to brine. U drugim okolnostima već bi radio, imao brak, brinuo o djeci, a ovako...? Šta bih ja radio da sam u njegovom položaju? Stvarno, šta? To mu je ono bezvezno pješke!? Svoja budućnost nejasna mu je. Nezadovoljan, ne miri se s tim i ide u drugu krajnost, u mučenje drugih, na sreću još uvijek samo u domu. Nervozan je i nespreman za razgovor, pokušavao sam ali nije išlo, grubo me odbijao: "Tvoj problem", odbrusio bi svaki put.
Sin mi ne valja, ali takvog smo ga odgojili mi, ali i okruženje: škola, ulica, kafana, društvo nezaposlenih... Svi smo ugradili dio sebe u nevaljalog sina. Da li sam i ja u pravu, da li za ljubav čuvanja obraza treba da prepustim sina da propada? Ako već nije nepovratno i propao. U fazi je kad se za posao više i ne zanima. Postaje opasno, šta tek dolazi?
Da zaposlim Jovanovu kćerku. Da pogazim obraz, da pomognem sinu? Ne, ipak toliko ne bih mogao. Da se obratim Osmanu? To bi moglo, on može da pomogne. On ne čini takve stvari kao ni ja. Zbog mene bi, ipak, učinio. Da li smijem da se poigravam sa moralom čovjeka i druga, da uguram nesan u provjerenog prijatelja? Eto i to moram. Objasniću, razotrkiću dušu... Znam i šta će da odgovori. Kao da ga gledam, migoljiće se na fotelji, preznojavati se, ćutati i duboko razmišljati, onda će reći; da ne zna kako će to izvesti. Kako će umiriti svoju savjest, ali mora da pomogne, jer zna da bi i ja njemu. Kad se budemo pozdravljali, na vratima, reći će; neka mali ujutro dođe da se uz kafu dogovore. Nešto će već smisliti, završiće tim riječima.
***
Nakon pozdrava i neobaveznog razgovora prispjela je kafa potom se otegao muk. Osman je još domišljao gdje i na koji način da uposli mladića koji, a to mu je jako smetalo, bahato sjedi sa nogama na stolu za poslovne goste. Nije navikao da se gosti tako bahato ponašaju u njegovoj kancelariji, stid ga je da ko ne naiđe i vidi, da maloga opomene, i to mu je neprijatno. O struci mladića nije ni razmišljao, jer nije vrijeme takvog zapošljavanja, važno je da se zasnuje radni odnos, gdje bilo, samo da radi, a kasnije... U svakoj je fabrici već bilo prekobrojnih, a i njega mora da zaposli. Ali gdje, razmišljao je? Iznenada se odlučio i predložio:
– U Livnici bi mogli pronaći jedno radno mesto za evidentičara. Šta misliš o tome?
– Ne bih u Livnicu. Zagađenost je velika!
Iskusni privrednik se zbunio, nije očekivao tako tvrd stav čovjeka koji ne može da nađe posao, ali je smogao snage da ga razumije i dijelom opravda. U mislima je išao redom po fabrikama i zaustavio se u jednoj.
– U Tokariji bi mogli naći mjesto za izdavanje alata radnicima. Znaš, svaki radnik ima po deset markica sa svojim brojem, dođe u alatnicu i pri preuzimanju traženog alata preda markicu, koju bi ti odložio na mjesto uzetog alata, a kad radnik povrati alat vratiš mu markicu...
– Tu je prevlika buka od mnoštva elektromotora. Bio sam u posjeti toj fabrici. Tad sam sebi rekao da tu ne bih radio pa makar se nikad i ne zaposlio.
Osmanu je rastao krvni pritisak, hrvao se da ne prozbori ono što u takvim prilikama čini, ipak, radi se o sinu dragog i poštenog, još u ratu provjerenog prijatelja, morao je da otrpi. Mali neće u radionicu, zaključio je i u mislima prebirao službe koje su davno popunjene, da i njega dovede svi bi ga prozreli, srozao bi svoj ugled. Zna da će zapošljavanjem maloga izgubiti mnogo, ali za takvog prijatelja i na to je spreman.
– Možda ovdje na ulazu, da probamo za recepcionara. Važno je zasnovati radni odnos, a poslije bi lakše našli način za nešto bolje. Preduzeće je veliko, razvija se i često se ukazuju mogućnosti za napredovanje.
– Ja da budem recepcionar!? Sa fakultetom pa za portira!? Ja znam koliko je teško doći do zaposlenja, dobro znam, ali ipak, fakultet i portir...? Ne, ne bih to! Stid bi me bilo od prijatelja.
U Osmanu se mračilo, tumbalo, raslo i kvasalo. Hrvao se sa sobom i ishrvao, obuzdao je bijes. Izdrži još malo, govorio je sebi prisjećajući se prijateljevih riječi: "Osmane, ponašanje mog sina nije uvijek na mjestu, ne shvatam ga, ždere me. Da ti dalje ne pričam, jer se na svog ne valja žaliti. Shvati me kad ti kažem da mi je teško, pomozi, dugo sam se dvoumio da li da dođem, da li da tebe uznemiravam, i evo došao sam, pomozi." Prisjećajući se očevih riječi posmatrao je bahatog mladića i pomišljao; da ga ljuljne pesnicom u to nadmeno, balavo i razmaženo lice, da ga šutne nogom u stražnjicu, da mu kaže da je mučitelj poštenog čovjeka, druga i stručnjaka, ali neće moći tako, on mora da pomogne prijatelju i nemoćnom ocu. Jadan je njegov prijatelj sa ovim doratom, kao da je beživotan, sto kilograma govedine, utromio... O čemu li sada razmišlja ovaj mladi čovjek, o čemu, baš bih volio da znam, pitao se iskusan čovjek i dvoumio da ga pita, ali neće. Moraće da ga zaposli, samo gdje da nađe to mjesto? Nedavno su predlagali da otvore novo radno mjesto referenta za pripremanje sjednica samoupravnih organa. Odbio je, jer zna da se tu nema šta raditi, i da je to vjerovatno neko nekoga htio da zaposli. Taj neko i neko biće on i sin prijatelja, otvoriće to mjesto i zaposliće ga, odlučan je.
– Pošteno da ti kažem, mladi čovječe, neću kriti ni pred drugima, zapošljavam te radi divnog oca, nisi mu ni sjenka. Zaposliću te kao referenta samoupravnih organa. Naravno, ako to mladom gospodinu odgovara.
– Kolika je plata?
– Pravo da ti kažem, ne znam, ali znam da nije ni mala ni velika.
– Prije nego se odlučim morao bih da znam za koliko ću da radim. Ipak, čovjek radi za novce, a ne za ljubav.
– Znači, postoji mogućnost i da odbiješ posao!?
– Svakako!
– Šta bi ti, momče, želio da radiš u metalopreradivačkom preduzeću?
– Ja sam stručnjak i hoću da radim stručne poslove.
Prekipjelo je iskusnom privredniku, nervi nisu izdržali, podlegao je nametnutom stilu i kazaće povišenim tonom:
– Ti bi nekad mogao biti stručnjak, naravno ako budeš ikad išta radio. Škola ne garantuje stručnost, ona joj je samo pretpostavka. Čovječe, pitao sam te šta bi želio da radiš u ovome preduzeću?
– U tvome preduzeću ništa. Ima i drugih Osmana.
