 | Danilo Marić |  |
 | SUZOPOLJE – roman u 12 glava |  |
SUZOPOLJE – 1. vremešna desnica
Zadnjih mjeseci knezu Lazaru dohode sve češće, dvor je sve življi, Kruševac sve naseljeniji, a kruševačko polje već je otješnjalo za vojnike i konje.
Noćas nije sklopio oči. Uzbuđen je zbog predstojećeg susreta sa sinom.
Kad je god čovjeku mučno, kao što je ovih dana knezu Lazaru, prvo što poželi je prisustvo dragih osoba. Roditelju je najdraže dijete. Na pomolu je zastrašujući boj sa Agarjanima, vladaru je teško i mučno, pa je poručio po sina prestolonasljednika. Knežević Stefan je na putu, blizu je Kruševca, otac mu osjeća dah i veseli se zagrljaju. U snovima je sve nemirniji, teže ih dokučuje a traju sve kraće. Sudbina sina i sudbina kneževine slijevaju se u isto, od dvije ljubavi postaje jedna.
Umorno se izvukao iz noći ali je odlučno pristupio dnevnim dužnostima. Već je primio desetak glasnika, dvojicu velmoža i mitropolita. Na redu je trinaestogodišnji sin Stefan! Uzbuđenje se izdiglo iznad roditeljske kontrole.
Dječak je dvije godine izbivao u grčkoj zemlji i srpskoj učionici i svetištu, Svetoj Gori, manastiru Hilandar, da bi pod rukom tamošnjeg igumana Petra naukovao o pismenosti, vizantijskoj istoriji, mudrostima starih Grka, bojevanju, učenjacima, književnosti, slikarstvu, i svemu drugom što će trebati budućem vladaru, Lazarovom nasljedniku.
Kruševački dvor je iz dana u dan tiši i zabrinutiji.
Najtužniji je onaj ko tugu nosi – najduže.
Ovdje sam to ja, ona bivša razdragana ljepotica Jelena iz Neminjićkog plemstva, i potom sretna kraljica i majka... Sada sam u crnoj manastirskoj odeždi. Ja sam monahinja Jefimija. Najtužnija sam – jer tugu nosim najduže.
Tuga je u meni rođena činom sahranjivanja četvorogodišnjeg jedinca, nastavila je maričkom klanicom gdje ostah i bez muža – despota Jovana Uglješe Mrnjavčevića... Napustila sam sve i preselila rođaci kneginjici Milici na Lazarev dvor, da u miru tugujem, oplakujem, vezem, ali i da zapisujem. Još je pisanje, pored molitve, jedino koje uspijeva da me iznese u svijet smirenosti.
Ja sam Jefimija, koja pokušava da uđe u srbljansku sadašnjost i da je vjerno bilježi. Evo, i ovoga jutra kradomice zagledujem kneza, da bi po njegovom raspoloženju predskazala i zapisala viziju predstojećih događaja, za koje vjerujem, i bojim se, da će biti užasni.
Skoro dvije decenije u samoprogonstvu razmišljam o životu i smrti, i narodnim stradanjima. Za svoje stradanje ponekad nalazim krivnju u bilu srpstva, u njemu sam rođena ne svojom zaslugom a ispaštam mu prokletstvo. Uvjerena sam da su ranija zbivanja bila snošljivija, rvalo se sa zajedničkim protivnicima, tvrdoćom kamena, posnom zemljom i divljinom. Bilo se nemoćno i bez pomisli da je čovjek velik u prirodi. A kad se grupe počeše okrupnjavati u plemena i države, i umišljati da je njihovo najveće, ili da to mora biti, od tada ljudski rod posta zanatlija smrti i masovne tuge. Jedan od tih naroda je i moje pleme, srbljansko, ono što ga uzimamo od oca Nemanje. Kao da prije njega nije ni postojao taj narod, u svijesti početka srpstva je Nemanja. On rodi i Svetoga Savu Prosvjetitelja, koji učiteljovajući sočini i srpsko pravoslavni duh, koji će se kasnije prepoznavati kao svetosavlje. NJega će dopasti vječita zadaća da posreduje između Srbalja i Svemogućeg Gospoda Boga, da na nebeskom prijestolju zastupa srbljansko ime. Za uzvrat narod će ga prizivati, slaviti i moliti mu se. Narodni hodovi, po putevima koje je odredio imaju da budu uspravni. Srblja je da je uspravan i kad priziva Gospoda Boga.
Po knjigama svetim i mudrostima iskonskim narodima je podmetnuta stalna kušnja, data u liku đavola, koji će na brojne načine iskušavati i narod svrćati sa NJegovog puta. I narod će jednom popustiti i razljutiti Pravednog Gospodara.
I obistini se proročanstvo.
Dok Srblji skreću s puta NJegovog, na drugoj strani svijeta, tamo gdje živi žuta rasa, pripravlja se golema ordija, koja je riješena da pokori Evropejce, za njih nedoličnu bijelu rasu. Put će ih nanijeti na najveće grešnike, Srblje.
Doći će vrijeme kada će zavladati žuta rasa, sve češće se prisjećam prađedovskih proročanija. Ponijeće novu vjeru, usput prihvatiti drugu, i njom, ubojitim oružjem duha, kidisati na krst časni i svetinje evropejske. Kršiće narode, kažnjavati za prađedovske grijehe. Najviše će biti nagrđeni Srblji, govori to proročanstvo, biće to pravedna kazna zbog oglušivanja o Gospodinovu zapovjest da ljube bližnjega svojega. A biće napadnuti kad Bogu prevrše mjeru, kad se najviše pozavade, postupe po nagonu pohlepe, usitne zemlju.
Milosnik je opominjao posrnule Srblje, objavljivao ljutnje i prijetnje pravedne, ali se prvaci rugaše opomeni NJegovoj, i bezglavo uputiše za opčinjavajućim đavoljim tragom, tamo se i više zavadiše i od NJegove zapovjesti udaljiše. A On, Pravedni i Mudri, Gospod Bog Milosnik, privede Agarjane, da na odlutalo stado sruče ognjeni bič opominjući.
Niko tako bolne ožiljke božijeg biča ne ponese kao ja, majka i udova Jelena, monahinja Jefimija. I evo, suđeno mi je da mi se ponove. Nisam više mirna ni u dvorima kneza Lazara. Agarjani su i ovdje na pomolu.
Samo On zna zašto ta najstravičnija kazna stiže baš u vrijeme nedužnoga kneza.
Samodržavni gospodin Srbljem i Podunavlju je moj dobrotvor, šesdesetogodišnji knez Lazar. Sin je Pribca Hrebeljanovića, vjernoga Dušanova logoteta, čovjeka koji je svoju dvorsku i vojničku slavu založio u jedinca Lazara. Ulog se oplodio onoga dana kada je dvadesetogodišnji sin, rukom i glasom cara Stefana Dušana Silnoga, dobio položaj velikog stavilaca. Lazar se ponosio kneževskom kitom, ali ju je morao stalno opravdavati, evo čak i u starosti, kada je vladar polovine Dušanovoga carstva.
I ja sam u jednoj sličnoj prilici, kakvu jutros ima knez, dočekivala svoga sina, pa Lazarovo jutrošnje ushićenje doživljavam snažno. Nemirna sam. Sebično se naturam i svjedočim susretu. I evo, počinjem i da zapisujem.
Dječak se u očima oca preobrazio od djeteta u momčića, temeljito zasnovanog i produhovljenog. Ono što se u sinu postupno zbivalo dvije godine, u ocu se dogodilo u trenu, saznanje sinovljevoga odrastanja. Dugo očekivani susret uzbudio je oca, razdraganost je silinom grunula u šezdesetogodišnje tijelo, pa kao tečnost niz lijevak, strmoglavo kliznulo niz kičmenu moždinu, i završilo bolom u listovima nogu i desnoj plećki.
Već godinama vladar osjeća slične tegobe, sve su nesnosnije, a u vrijeme zlokobnih vijesti, oštrih zima i nazeba, i nesnošljivo su bolne. Tada je i nepouzdan konjanik, a u onim najtežim prilikama, ako iznenadi i najmanji konjski trzaj, protisne ga ispod rebara, kako kaže, pa ne može ni da jaše. Za ove svoje jade ne smije da kazuje. Dozna li dušmanin kidisaće, dozna li prijatelj omalodušiće, a to je isto, pogubno za vođu i narod. Lazar je svjestan da više nije za konjanika-čelnika, a to se od njega očekuje i zahtijeva. Sada više nego ikada prije. Mora se nositi dok ne stasa sin prestolonasljednik, trinaestogodišnji Stefan.
Ove misli vladaju i kneževom glavom, o tome smo koji put i razgovarali, ali njega je skolila i fizička bol, koja je dostigla stepen neizdrživosti baš u trenu susreta sa sinom. Pokušao je da ustane nasljedniku u susret, iz prikrajka sam svjedočila toj nevolji, ali ga je presijeklo u pasu i podizanje zakratko odložilo. Zašto se ne rodi ranije?, kao da se zapitaše kneževe misli. I moje. Tek peti! Dvije kćeri pa sin koji umrije mliječan. Opet sin i još jedna mliječna smrt. Tek onda paćno dijete, sin-prestolonasljednik. Dadosmo mu ime Stefan, jer su se tako nazivali grčki velikani i hrabri Nemanjići. Ime je izvedeno od grčke riječi vjenčani ili nepobjedivi. NJegovo je da bude zvijezda kneževine i Srbalja, u njemu teče nemanjićka krv. Bijahu se počeli otimati o Lazareve zemlje, o nasljedstva za živa kneza. NJegovim rađanjem se svitalo knezu, i akobogda zauvijek svanulo.
Moguće roditeljsko stanje je u očima sina dvostruko, razmišljam dok ih uhodim. Prirodno i stvarno, ili prividno i uveličano. Drugo je uvjerenje ako se otac i sin ne vide dugo. U tome slučaju sin nosi neizmijenjeno očevo stanje snage, jer je nesvjesno i stalno upoređuje sa svojom. Istina je da se vremenom očeva umanjuje a sinovljeva uvećava. Sin o toj prevagi ne razmišlja na taj način, pa se pri susretu, nakon dužeg neviđenja, iznenadi svojom prevagom, te završi osjećajem da je otac ubrzano stario i ostario.
Ukročivši u očevu sobu i sin je zastao, zbunio se. Sažaljivo se zagledao i začudio očevoj neuvjerljivosti.
U prirodi je sina da osporava očevu snagu i um, i da im se grubo suprotstavlja, naročito dok su u očitoj prevagi nad njegovim. Dok smo mladi ne valjaju nam očevi, a kad ostarimo nevaljaju nam sinovi, takvo što pročitala sam negdje i prihvatila kao istinu. Osporavanje očeve muškosti traje sve dok sin u ocu ne prepozna borbu sa prirodnom starošću. Tada se pojavljuje razumijevanje, koje se preobražava u sažaljevanje, iza čega tek slijedi i uvažavanje očevog uma. Početak razumijevanja je prelomni trenutak njihovih odnosa, iza toga slijedi plahovito približavanje misli i postupaka.
Posmatram trinaestogodišnjeg kneževića i osjećam da u njemu oživljavaju sjećanja o kojima najednom poče da poprima nova shvatanja. Neposlušni pokreti očevoga tijela, tu pred njim, jasni i zreli, postojali su i ranije, već davno mučili oca, ali ih sin uviđa prvi put. Zbog njih je otac često odlazio u Vrnjačku Banju, vodio i njega dječaka, da bi ga tamo, kako je tada mislio i govorio i meni, mučio, kao jaja mućak smrdljivom vodom. Otac se tamo selio iz nužde, tek sada to shvaća. Ne može da ustane sa stolice, rve sa već i popunjenim i neposlušnim tijelom.
Očevo stanje zabolje sina, koji samo može da pretpostavi šta ono znači za kneza okruženog neprijateljima. Zabolje ga i pomisao da mu je on zamjena, nedorasla. U glavi dječaka zaskoči sažaljivost, svoja i kneževa. Vijor misli rasplinu po kneževićevoj glavi i kneževoj prostoriji, pa razli na sijaset nasljednikovih zadaća, a o tome su ga neprekidno učili ove dvije godine: učenje pismenosti, istorije, tjelesnih vježbi, vještine bojevanja, ophođenje prema podčinjenima...
Ogroman ulog u nasljednika, a rezultata nema, jer je on, trinaestogodišnjak, nesposoban da preuzme očeve obaveze, nedorastao je i za jednu. Kakvo li je tek razočarenje u kneževim mislima, očima dvorjana i srpskoga naroda, zapitao se dječak i zadrhtao.
A u mislima kneza, dvorjana i naroda izvodili su se suprotni zaključci, knežević brzo raste i razvija se u izglednog vožda.
Susret je iz mene iznudio suze.
Kao rijetko koji prije, vidovdanski mjesec ove 1389. godine osobito je sušan i vreo. U sjećanjima ljudi suša se, osobito ljetnja vrućina, veže za beskišno proljeće i jalovu ljetinu, za glad i razjarivanje ljudi i zvijeri. Ovogodišnja ne bi takva. Prethodila je oštra i zdrava zima, rosno i rodno proljeće sa blagotvornim proljetnim sunčevim osmijesima. A onda, na site ljude i bijesne zvijeri, u neočekivano vrijeme i neobičan način, nasrnu žeđ. Potočine zasušiše prerano, otančaše rijeke i užariše planine. Nespokojstvo koje nastaje u sitosti, najneobičnije je ljudsko stanje, slično polusnenosti, kada čovjek razmišlja sa granice jave i sna, opipljivost migoljiva a vjera u svetinje postaje jedini pouzdani put, u koji se pomamno slijevaju narodne mase. A ovih mjeseci je sve u pokretu, što zbog suše a što iz straha od Azijata.
Kneževića Stefana zbunjuju kretanja ljudskih masa, požalio mi se, a objašnjenja traži u porukama dalekih predaka, koje je nalazio u pročitanim i nepročitanim svetogorskim knjigama. A njih je tamo mnogo. One same, šarenilom sličica i krasnopisa, svijet su za sebe. Prvim utiskom obećavaju natprirodnost sadržaja. Pred grupama narodnih masa su stada, krda i tovari. Susreću se na sve strane, kao da su izgubljeni, bez cilja, kao da idu obrnutim pravcima. Kneževiću Stefanu su ovi pokreti nerazumni. Stalna im je pratilja molitva i prizivanje svetinja: Sava, Nemanja, Petka, Sveta Gora, crkva Ravanica i pećka patrijaršija.
U Donjeme Gradu je mnoštvo novih lica i jezika, izbjeglica svih staleža, plemstvo sa zlatnicima i ritava sirotinja. Iz južnih su naših zemalja, bugarskih i grčkih.
Po prvom sumraku, jedne vruće večeri, knez i knežević, preobučeni u odjeću ništih, iskrali su se iz dvora i pomiješali sa izbjeglicama.
Na Potrešnji, ispod ostarjele voćke koja je upamtila razne ljudske sudbine, onih što se u njenom hladu godinama okupljaju i nude snagu žuljevitih ruku, tamo često odem i saosjećam sa njima, prikrala sam se i večeras, i večeras je živo, jer baš tu zastane svaki pridošlica. Gospoda se primače grupi i poče prisluškivati razgovor. Najgrlatiji je krupni čovjek, još krupnijeg glasa, koji kao da je na kakvom zboru. Po govoru se vidi da je ovdašnji i da je nadničar. Glavni mu je sagovornik starac, piskutavog glasa i povardarskog govora.
– Banuše Agareni u selo, poklaše i popališe... – govorio je starac.
– U nas ne zbore da se to tamo radi – suprostavi se snažni glas.
– Pomamiše i na žensku čeljad, kidisaše... – nastavi starac.
– Drugi, koji su s te strane, ne pričaju tako – opet ga prekide grlati.
– Kupe i odvode mušku djecu – starac nastavi kao da nije ni prekidan.
– E, o tome se zbori – potvrdi nadničar još krupnijim glasom.
– Nada nam je knez Lazar, samo knez! – zaključi starac.
– Knez, samo on! – potvrdi glas sa bugarskim naglaskom.
– Agarjane mogu zaustaviti samo Srbi. Samo oni! – javi se i glas sa grčkim narječjem.
– Priskočiće i kralj Tvrtko – oglasi se novi glas.
– Zećani...
– I Ugri – bi slijedeći.
Knez osluškuje i zaključuje, ovo mu je vrlo važno, pomišlja i saglašava se sin Stefan, a ni samome mu nije jasno zašto je značajno. Na korak za ocem, od jedne do druge grupe, ćutke idu i prisluškuju:
– Knez Lazar će odbaciti Agarjane, protjerati u Aziju... Na pomolu je veliki boj, govore zvijezde...
– Nije valjalo ovogodišnje pleće kneževe pečenice... Zlo i naopako...
Zubata neman se nadvija nad balkansku usplahirenost. Ustravrljuje i različitim imenima; Agareni, Azijati, Agarjani, Turci i muhamedanci, knežević Stefan svjedoči onome što je u grčkim zemljama nagovještavano. Pod tim imenima se podrazumijeva zastrašujuća vojnička sila, u kojoj, ustvari, ima više naroda, pa i Srba. Pod Srbima Grci podrazumijevaju sve pravoslavne Slovene. Za druge su Srbi svi oni koji žive u zemljama srpskih vladara. U ovom času se Srbima izjašnjavaju svi oni koji se svrstavaju na Lazarovu stranu.
Knežević Stefan je dozrijevao sa svakim novim korakom, saznavao o neizbježnom boju sa Turcima, sukobu sultana Murata i kneza Lazara, kojemu se puni nade okreću porobljeni pa izbjegli ljudi. Iz Kruševca se očekuje vaskoliko spasenje, mnogo više nego je u kneževoj moći, spoznaje ovdje i sada sve brižniji dječak-knežević.
Na dvoru je sve u pokretu i žurbi u krugu. Znalci i neznalci dolaze i odlaze, riječi utjeha je sve manje, a tople su već presušile.
Kneževo dijete, još od kolijevke, svikava na bojeve, instinktivno ih naslućuje i u njima životno učestvuje, pa ih vremenom prihvata kao svakodnevicu. Prestolonaslednik ih je svikao na svoj način, upamtio desetak očevih sučeljavanja sa neprijateljskim vojskama, pa mu je jasna i ova prethodnica boja, ali plaši nikad ovakvo pokretanje narodnih masa. Brine njihov broj i zbrkanost, ali i više od toga, očeva poljuljanost. Prestario je za bojeve, prestario, kao da se došaptavaju njih dvojica.
Otac još ne kazuje sinu o predstojećem boju, ali ga i ne taji. Sve manje prikriva i svoju slabotinju. Maloljetnika na osobit način uvodi u vrijeme nužno nametnute zrelosti. Otvara se pred prestolonasljednikom, jer njega čeka nadljudsko iskušenje. Tako sutrašnjicu procjenjuje knez.
Vrijeme koje presuđuje i prekid djetinjstva doba je pomora.
Knez svako jutro vježbama snaži tijelo, pola dana provodi u sedlu, ili u brzacima Morave. Stefana ne odvaja od sebe, snaži i njega, vodi i na svakodnevne bojevne vježbe.
Sin osobito posmatra oca, kojemu su zamasi prespori za potrebe ratovanja. Upoređuje ih sa brzinama savježbača, i potvrđuje već stvoreno uvjerenje, zaista su mlitaviji i zakašnjeliji. Ali iznenađuje ga starčeva upornost i zadivljuje izdržljivost. Snagom volje traje do posljednjeg savježbača, a obično je to vojvoda Vukašin, iz njegove pratnje najvjerniji i najvještiji junak. Iza sebe već ima nekolike bitke, zapažene pobjede, u kojima je na dostojan način zamjenjivao gospodara. Na vješt način izbjegao je slave tih pobjeda, da bi ih nesebično podastro knezu. Knez visoko cijeni njegovu hrabrost i odanost, očekuje je i u slijedećem boju, u koji bez njega ne bi ni mogao poći, jer zna, da će on, vojvoda Vukašin, svaki put za tren omanuti sabljom prije protivnika, zaštiti voždovu glavu. I biće uzgor dok bude Vukašinove.
Knez dosadnom upornošću radi na snaženju tijela, neprekidno jaše, dva puta dnevno i objeduje u sedlu, jedan čak i u pokretu. Dnevno premara tri konja, najviše Bjelana, pobratima, kako ga naziva u šali. A jutarnje susrete kneza i konja, Stefan je svaki put doživio kao prvi put ispričanu priču. Na gospodarov zov životinja se odaziva rzanjem i hodom u susret. Topla gospodarova ruka sama se podiže i miluje istureni vrat, i dok ga prsti golicaju, Bjelan liska gospodarovo lice. Svaki put odanije i uvjerljivije. Prije uzjahivanja, pobudama koje ima jedino majka prema dojenčetu prije nego će ga okupana i povijena zadojiti i uspavati, privlači usnama i jednim sveobuhvatnim poljupcom zaželi još jednu mirnu i zdravu noć, tako i knez povlači Bjelanovu glavu i ljubi je u obrazinu. Osjetivši gospodarovu toplotu Bjelan podvija zadnje noge, da olakša gospodarovo uzjahivanje. Snagom neraskidivosti mjere se životi u boju; oba, čovjek i konj, svjesni su koliko je presudna saglasnost i istovremenost njihovih pokreta, pa su jednako uporni i da ih uvježbaju.
U ovih nekoliko predvidovdanskih sedmica knežević Stefan prvi put upoznaje oca-vožda. Prvi put jasno osjeća težinu bremena koji nosi roditelj i knez, osjeća i svu čvorljivost naslijeđenog snopa, vidi mu i raznovrsnost bodlji, koje probadaju i krvare tijelo i dušu sijede starosti, koja neće i ne smije da popusti pred navalom godina i dušmana. U odbrani svih tih navala, koje bi da satru kneza, sin vidi i očevu svojevrsnu odbranu, borbu sa vodama Morave. Kao da je u nakani da je proguta ili zajazi, stalno joj kidiše i iskušava damare. Kopljevitim zaletom je probada i rovi po utrobi, roni do suprotne obale. I tako po tri puta, jer i Bog pomaže toliko puta, našalio bi se izlazeći iz nje.
U mišićne vježbe spada i rvanje sa Moravom, brzoveslajuće trostruko preplivavanje u dahu. I druge vježbe, ali svaka po tri puta, u ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Odlučni dvoboj slijedio je na kraju bitke. Ada Moravu dijeli na dva nejednaka rukavca, a ona im dolijeva jednako vode, pa je uži kraj brzotočan i Lazaru izazovan. Na nj se ustremljuje i usplivavanjem dokazuje snagu. U borbi vremešnih mišica i pomahnitale bujice, bar tako se čini sinu dječaku, na strani čovjeka učestvuju vrapci i obale, čak i gorostasna planina Jastrebac, koja se nadvija Moravom i kruševačkim poljem, i koja je tu da zaštiti oca, da bi on, knez, zaštitio ono što dokučuje jastrebarsko oko. A i planini je nužna pomoć, jer se ozdo, sa dalekog juga, osjeća smrad neumoljive aveti, iza koje ni trava ne raste.
Knežević je sa naporom jahao i bitisao uz kneza, noćijevao na tvrdom, plivao, radio tjelesne vježbe, čitao pravoslavne knjige, sjedio sa poslenicima i slušao nadmudrivanja, u potpunosti živi predbojevnim vaktom. Koliko je više upoznavao oca toliko je manje vjerovao u njegovu fizičku snagu, ali se za toliko više i divio njegovoj upornosti i nepomirljivosti.
U Stefanu počela je da se javlja nejasna grižnja savjesti, povjerio mi se, jer je, po sadašnjem njegovom shvatanju, do oca držao manje nego je to on istinski zavređivao:
– E, moja draga Jefimija, otac je znao za ove moje misli, ali to znanje nije pokazivao, njedrio ga je kao svoju i samo svoju bol. Sada znamm da je otac pred najvećim životnim iskušenjem, tu muku doživljavam i kao svoju. Naglo dozrijevam, za mjesec dana više nego bi za godinu... – povjerava mi se, jer ta osjećanja mora da podijeli sa nekim, a ja sam mu od malena za to bivala pri ruci.
Iskustva pokazuju da dijete uspostavlja pravilan odnos prema roditelju tek kad je na putu da ga izgubi, Stefan kaže da je negdje čuo te riječi, a sada ih prihvata kao životnu mudrost: – E, moja draga Jefimija – gotovo plačno povjerava mi se – Osjećam da bih mogao da izgubim oca, njegovo ponašanje i pripremanje za sudbonosni boj upućuje na takav zaključak, pa me to zatiče na nesviknut način. Kad bi i u čemu zavisilo od mene uložio bi cijeloga sebe da pomognem...
I Lazareva najava da se Stefan pripremi za putovanje potvrđuje sve snažniju nesigurnost, tim prije što je zahtijevao i da se prije putovanja pozdravi i sa majkom.
U kneževiću Stefanu se ovih dana oglasio tok izblijedjele krvi, one prelivene iz oca, ne nemanjićke ali hrabre, koja je kroz čitavo djetinjstvo uporno zajazivana za slavu Nemanjića. Knežević Stefan se ponosio našim sojem, nemanjićkim, majčinim porijeklom, preko koje je u njega pretočeno nadsrpstvo, nadsoj. Otac mu je kroz čitavo djetinjstvo predstavljao slučajnog prolaznika, malog vladara u odnosu na ono što će biti on, veliki Stefan. Tako smo ga učili, svjesno i nesvjesno zanemarivali velikog oca, u kojemu istina je ne teče plava krv. Po tome odgoju Lazar nije dorastao Stefanovom uzoru, pa je želio porasti čim prije i preuzeti vladarsku stolicu, kojoj je jedino on dostojan.
Da razmišlja na taj način, kad malo bolje razmislim, učili su ga i poticali svi dvorjani, i ja i majka. Stefanu je bogomdano da postane dostojni nasljednik proslavljene krune. Krune na tri mora. Knežević je dobio ime u carevo, Dušana Silnoga, mora ga opravdati, to mu je od malih nogu ponavljano. On će to zasigurno i opravdati, čim stasa, to uvjerenje, zahvaljujući upornosti učitelja, zaživjelo je i u njemu. Tek ovih dana njegove žile počeše obuzdavati nemanjićki huk, i voljno krvotok prepuštati od Lazara naslijeđenoj krvi. Prvi put poče migoljiti pa snažiti veliko razumijevanje i dodatna ljubav prema ocu, zaista velikom roditelju, samodršcu i čovjeku, prvi put doživi svu očevu toplotu, i poželi da otac vlada što duže, da se smjena odgodi za bolja vremena.
Pogled kojim je sina dočekala kneginja Milica, kneževiću je oslikao svu težinu dvora i kneževine, i neizvjesnost pretpostavljenog predstojećeg boja.
Kneginja, moja draga rođaka, kao što je i red i zakon, mlađa je koju godinu od kneza, ali je nju život rano uozbiljio i naučio na prizemljenost svakog zemana, pa i ovoga, kada treba primiti sina svojega, posavjetovati i ispratiti u životnu besputnost. Bez uobičajene i Stefanu očekivane suvišne roditeljske nježnosti, na pragu sobe majka dočeka sina, poljubi u čelo i pozva da uđe i sjedne.
Knežević i nju spozna nekim novim očima. Potrudio se da bude nepristrasan, ali je opet nađe u punoj snazi i prirodnoj ljepoti, koja se susreće rijetko. Sjetne i duboko umilne oči uveličavaju joj ženstvenost i najavljuju dalekosežnu zabrinutost, koja je odavno u njoj dozrela. Prvi put je i on doživi onako kako su o njoj govorili: "blagorazumna i mužeumna". U prvom sudaru njihovih očiju, bi mu jasno da ga je očekivala, i da će se porazgovarati na način kako to čine samo odrasli ljudi kad im je na pomolu nevolja ljuta.
Nakon što sjedoše, oboje utonuše u misli. Posmatrala sam ih iz pozadine, Milica me zamolila da budem blizu, plašeći se da je može onesposobiti presnažno materinstvo. Dijete je u majci vidjelo sažaljive vlažne oči, za njima bi zaplakao koliko bi ga moglo ponijeti grlo. Ne može a da joj ne pogleduje u oči, ni sada kada se već nekako uspio osloboditi prošlosti. Vidi ih i ne može da ih se nagleda, umilne i umorne roditeljske oči.
Ima li nešto NJegovo snažnije od očiju majke?
Imaju moć govora u odnosima sa svojim čedom, sada kazuju sudbu neizvjesnu, ali zasigurno pretešku za njenoga sina. Oči se bore sa navalom vlage, zajazuju suzne potoke, odlučno izvršavaju odluku razuma da istraje. Dijete ne smije pamtiti majčine suze, one bole do smrti, i na samrti, to zna svaka majka i želi da ga poštedi. Kneginja čini sve da u Stefanu vidi muškarca, prestolonasljednika, i svoga budućeg gospodara. NJega radi, srpstva radi, bori se sa očima koje su pod naporom kušnje, svjesna je da im ne treba još mnogo pa da popuste i zaridaju sa jaucima. A njega bole takve oči, kojima bi da pomogne, da ih oslobodi naboja, ali i on je mekan, i on ima na nju blagoumilne oči. Usiljenim treptajima Stefan savladava očnu mekoću, uspijeva da muškim pogledom ošine po roditelju. Ta šiba za tren prevari majku koja pred sobom vidje sina-muškarca, spremnog na razgovor koji nalaže vrijeme i okolnosti. Pomože joj da otpočne:
– Počeću sa onim što ti je poznato, ali smatram da to, naročito ovoga puta, treba reći i naglasiti – Milica je jedva započela, ali nastavila je uvjerljivo:
– Ja sam Vratkova, potomka Vukana, koji je sin Nemanjin. Budući da u nama dvoma teče krv Nemanjića, a to je u ovome i ovakvim vremenima odlučujuće važno, i u želji da prestolonasljednika uputim i pripremim za sve ono što ga može zadesiti u narednim sedmicama, počeću izdaleka da kazujem o srpskim zvijezdama repaticama, o slavi Nemanjića, koja će završiti u pepelu ili na malodobnom kneževiću...– Sve što je nadahnuto i podugačko rekla o slavnim precima, Stefan je već znao, naučio u domu i u Hilandaru, ali ove riječi snažnije su od svih suhoparnih manastirskih znakovlja, pa je na nov način podojen nemanjištvom, koje opet i najednom poče da žubori mlađanim krvotokom.
– Nevolja je naša – iskreno je nastavila sa svojim mislima – kao da je prokletstvo neko, da ni jedan Srbin ne da drugome ispred sebe. Tuđin može i nekako, ali Srbin nikad i ni ikoji. Nesložni, uvijek nesložni. Ako su i saglasni u izboru čelnoga, ne treba im vjerovati, zasigurno su izabrali nesposobnog, da bi ga što lakše i brže nadskočili, preoteli vlast – zamislila se pa nastavila tiho:
– Srpsko plemstvo vijekovima živi za preotetu vlast, razjedinjena i usitnjena, za okolne neprijatelje što i vrapci za kopce. I moj ujak Dušan Silni, časni Nemanjić, kad bi u najvećem usponu osjetio je šibu srpske nesloge. Podmetnuli su mu osvetničku ruku rimskoga pape i mletačke pohlepe, i time spriječili u svetoj dužnosti i iskrenoj nakani, da kao kapetan hrišćanstva protjera Agarjane sa Balkana. A on je to mogao, tada Azijati još bijahu slabi a on jak – opet je zastala i nastavila posve tiho:
– Osjetivši svu žestinu srpskog biča, neposlušnost i neslogu, pravi i objavljuje Zakon Blagovjernoga cara Stefana, time je ovo zlo naumio satrijeti. Za sva vremena. Jer on, Silni, učinio je srpstvu sve preduslove za srećnu budućnost. Dovršio je i sveto djelo Svetitelja Save, zaokružio samostalnost srpske crkve, sagradio svetosavsku patrijaršiju, i u Peć ustoličio prvog srpskopravoslavnog patrijarha, Joanikija... – Sa ponosom i zanosom govorila je kneginja Milica. Knežević je pomno slušao, nije govorio, jer je ovaj oproštaj tako i zamišljen. Nastavila je:
– Urođena nesloga i pohlepa ne mogaše mirovati dugo, svom silinom se sruči već na Dušanovog sina Uroša. Uroša Nejakog! A ko će drugi postati veliki dušmanin nego stric Simeon, namjesnik Tesalije. Neslogu je on odriješio, traje i danas, i prijeti kobnim krajem. Simeon potače i druge da udare na Uroša Nejakog, i zdušno nagrnu pohlepa njihova. Prvo se odmetnu Jovan iz Vavilone, pa Blaž od Drača, pa Žarko sa Bojane, pa Balšić iz Zete, pa Vojhina sa Sera, (naslijediće ga zet mu Uglješa i propasti na Marici), onda će ti Branko iz Ohrida, pa Vukašin iz Prilepa, pa Vojinović iz zemalja od Drine do Dubrovnika (još poganiji će biti nasljednik mu Nikola Altamanović koji će dugo udarati na Lazara), pa Rastislavići na sjeveroistoku Dušanovih zemalja, pa zet Vuk Branković... Tako od evropejske snažne zemlje srpska slavoljubivost napravi dvadesetak bogalja, nemoćnih plijenova azijatskoj aždaji. Munjevito propadanje južnih srpskih zemalja je znan, upamtila ga je krvava Marica. Akobogda, tebe će dočekati slobodna karika Dušanovog lanca, i tvoja je sveta dužnost da opet u cijelosti zasija taj zahrđali lanac.
Knežević Stefan, opominjala je kneginja Milica, nikad ne smije zaboraviti da je potomak i nastavljač svetorodne loze velikog župana Stefana Nemanje, ili svetog Simeona Mirotočivog, koji je dvaput kršten, dvaput zavjetovan i dvaput sahranjivan.
Zanesena upućivanjem kneževića u ono što ga čeka, kneginja je mijenjala izraze lica i poglede, a kad se primaknu kraju, glas naglo stiša i nastavi kao da se obraća svom budućem gospodaru. Ne znade mu predvidjeti budućnost, ni srećnu ni nesrećnu, ali mu poželje da na čelo stane što kasnije, da otac, plemeniti i hrabri knez Lazar poživi što duže.
Na žalost, sudbina ne pita ni za mjesto ni za vrijeme, ona je to odredila davno, a objaviće se kad joj dođe vrijeme. Oni to ne mogu mijenjati, ali je njihova dužnost, kneževića i kneginje, zato što u njima teče svetorodna krv, da u Stefanu zavlada nemanjićki duh, istinoljubivost i hrabrost. Na njemu je da očuva i na nasljednike prenese slobodu srpsku i njegove svetinje. Biće mi teško, ali to treba da prihvati kao svetu obavezu Trojstva, i u tu zadaću da ugradi sav svoj život.
Prestolonaslednik je nijemo slušao majku, kneginju nemanjićke krvi, koja je, kako ju je doživljavao, govorila sa granica svetosavlja i roditeljske ljubavi. Nadjačavala je državnička dužnost, a tek povremeno, to je prepoznavao po izdaji glasa, izmigoljavao je roditeljski nagon. Teško je shvatao krajnje domete poruka, pa ih je prihvatao kao određene od roditelja, Boga i prirode, protiv kojih nije ni pomišljao da ustaje.
Kneginja je sinu dugo govorila o procjeni trenutka njihova, pa je izrekla riječi, očito usaglašene sa ocom, koje će široke Stefanove misli biti zamijenjene praktičnim, dnevnim.
– Sutra ćeš na put sa knezom-ocem, i opet ćeš dugo izbivati iz kneževine. – Ne kaza ni koliko dugo, ni razloge, ni mjesto...
Otputovaće!?
SUZOPOLJE – 2. Hristos mladenac
Tek se pomaljala bjelina jutra kada je desetak konjanika napuštalo kruševačku tvrđavu i topotom narušavalo usnulu gradsku tišinu. Jahači se nisu oglašavali dok se ne domogoše polja. Ni poglede nisu rasipali, otežale ih misli koje tule u dubinama. Konjanici nisu obični: knez Lazar i knežević Stefan sa pratnjom. Na čelu je vojvoda Vukašin, čuveni mladi junak kneževine i miljenik dvora, zaručnik osamnaestogodišnje kneginjice Mileve.
Na majku, naočita kneginjica, zapinjala je za oči brojnim plemićima, kneževićima i kraljevićima, ali je otac njenu sreću prepustio njenom srcu, koje je poznavalo samo vojvodu. A njegovo srce i duša, još dok Mileva bijaše djevojčica, uveza se za njene, pa kao začarani, godinama ostaše u nepokolebljivoj ljubavi koja doplovi do nedavne vjeridbe, i najavljene svadbe, ponajveće što će je da zapamti srpsko uvo, a koja će se upriličiti odmah po završetku očekivanog boja.
Zadnjih godina Vukašin je pobjednik bojevih igara, provjeren i u nekoliko krvavih bojeva, što mu donese plemićku titulu i zvanje vojvoda. Momak je uzrasta, snage i uma kako i dolikuje kneževom zetu, pa je pored istinske zaljubljenosti kneževe miljenice, i to razlog da ga knez prihvati kao svoje dijete, i da mu prepusti desno rame. Kako je Lazar više stario, tako je Vukašina više prigrljivao, a u zadnje vrijeme ga i ne otpušta od sebe.
Koliko se knežević Stefan rodio po želji roditelja, bar je toliko i po želji petogodišnje sestre Mileve. LJubila ga je i preko bratske mjere. Podizala ga je i vodila u prve dječije igre, a kako je i ona rasla tako ga je uvodila i u pismenost, slikarstvo i raznovrsne vještine. Mileva mu je sestra, roditelj i učitelj, govorilo se na dvoru. Isprepleteni su stotinama nerazrješivih čvorova.
Najljepša i najumnija sestra, po dječakovoj pameti, morala je zadobiti snažnog, lijepog, pametnog i neustrašivog princa. I dobila ga je u Vukašinu, saglasan je brat Stefan, pa ga i on veoma prihvata. Takva stvarnost veseli roditelje. Sada, kada putuju u nesvakidašnju neizvjesnost, knez, knežević i vojvoda, usput razmišljaju i o sudbini odgođene ženidbe. Ona je dozrela na svaki način osim jednoga. Ne bi bilo uputno praviti dvorsku halabuku u vrijeme koje je po narod preozbiljno, saglasni su sva trojica, o tome se dosta usaglašavalo na dvoru. Plemstva je da se tako ponaša, a srpski dvorovi su to bili uvijek.
U vrijeme isušivanja posljednjih kapi rose sa usputnih grmova, knez pogledom dade na znanje pratnji da želi rastojanje i odstojanje, da bi nesmetano mogao da razgovara sa Stefanom.
Lazar je, od kako je Stefan pristigao iz Svete Gore, umom sijede starosti, pred sinom sve otvorenije razgolićivao svoj težak položaj, koji je i položaj sina-prestolonaslednika.
– Ubrzo će doći do najveće bitke, neupamćene između tri mora – teškim riječima zagazio je knez Lazar u mučnu kazaniju, koju je planirao za sina.– Na mene će nasrnuti krvoločni i za ratovanje obdareni Azijati. Predvodiće ih nadaleko znamenit sultan Murat. Još nisam siguran za snagu svoje strane, pa me to i brine i boli – kazao je knez pa zaćutao. Nastavio je oborenim glasom:
– Boj će trajati do kraja jednoga od dva čelnika, kneza ili sultana. Proliće se mnogo junačke krvi, i teći će dok jedan od vođa ne ostane bez glave. Tako je sa velikim ratovima, a ovaj će biti najveći! Kraj boja je u onom trenu kad pogine jedan. Pobjedu odnosi živi. – Knez se zamisli, nije mu lako da govori ono što je noćas odlučio da kaže pred sinom-dječakom. – Budem li izgubio, sustiće i tebe teškoće – morao je da to naglasi – Zbog te mogućnosti i upoznajem te sa svim ovim – knez je opet zaćutao i opet nastavio oborenim glasom:
– Bilo bi to preteško stanje za maloljetnoga prestolonaslednika, zasigurno jedno od oblika vazalstva. Kako bi sve to izgledalo, ni ja ne znam, ali će, pored sigurnog pokorstva biti traženo i više. Možda čak i tvoje zatočeništvo. A to bi bilo stravično stanje za našu porodicu, za Srbe, čak i za Evropejce. Kneževićevo ime je na većoj cijeni od tvoga gologa života – naglašava knez – Dok je kneževićeva glava uzgor, bez obzira na težinu i ishod boja, i opšteg stanja, Turci će zazirati od Srba. Iz tih razloga je dužnost, jednako i mene i tebe, da sačuvamo prestolonaslednika, pa sam ovo putovanje upriličio i u tu svrhu – knez je zaćutao još jednom, a nastavio je snažnim glasom:
– Moje je da, u vrijeme bitke, budeš na bezbjednom mjestu. Bićeš u Peći! Pod sigurnom rukom patrijarha Spiridona. U međuvremenu provešću te našim krajevima, da upoznaš zemlje i vojske –knez saopšti Stefanu odluku oko koje smo na dvoru vijećali dugo, najprije ja i Milica, a kasnije nas dvije sa Lazarom. Knez je u svim prilikama držao do mog mišljenja, a svaki razgovor započinjao je: "E, moja dobra Jefimijo, mislio sam..."
Kao što čine samo samrtnici knez otvara dušu, sinu govori prvi put o svome djetinjstvu koje je sazrijevalo u Dušanovo vrijeme, ono što je znalo samo za pobjede. Toplim riječima govorio je sjećanja o roditeljima, naročioto o ocu Pribcu, koji je živio za sinovljev uspon. Vodio ga je kroz najzdraviji dječački i momački razvoj, obučavao za ratovanje i primakao Dušanu Silnom, a ovaj će ga zapaziti, poduprijeti i omogućiti da iskaže svoje vrijednosti, i stekne plemićki red. Kasnije će njegovu snagu priznati i Crkva i prihvatiti ga za čelnog srpskog vladara. Dječačkim ushićenjem je govorio o rodnome selu Prilepcu kod Novog Brda, mjestu prvih radosti. U toku ovoga kazivanja raznježivao se tvrdokorni ratnik, više nego je ikad prije, pa sa dječačkom ushićenošću, sa bezbrižnog dječaštva, priču prenio na ljubav sa mojom rođakom, ljepoticom Milicom, i zadovoljstva koja je doživljavao sa djecom; Marom, Jelenom, Milevom i Vukom, pa drhtavoljubnim glasom nastavljao o prvom živom muškom djetetu, Stefanu, nasljedniku, u kojemu su se sustigli majčina ljepota i učenost, te očeva hrabrost i muškost. Mada tankim tokom, u sinu teče nemanjićka krv, i Lazar je to ovoga puta posebno želio da mu naglasi, napominjući da je to prednost, koja u neposrednom vremenu može presuđivati o velikim pitanjima. A to vrijeme biće teško, mnogo...
– Zemlje i narodi su živi organizmi. – knez je sa porodičnih prešao na državna pitanja – Imaju svoje živote odrastanja, uspone i padove, pa i srpski, koji je stalno onemoćavao po caru Dušanu. Uroševa građevina se razorila na dvadesetak bogalja, a moja zemlja bijaše samo jedna od njih. Dopala me je kad bijah jak mladošću i pameću, prije dvadesetak godina, ali sam ipak stalno trebao savjete, i dobivao ih, a najdjelotvorniji bijahu svetogorskog igumana Petra. NJega preporučujem i tebi, jer on je, uz pećkog patrijarha Spiridona, danas, najumniji Srbin. Nije u pitanju samo pamet – knez je uvjeravao kneževića – jer ona bez redovnih i tačnih vijesti o drugima postaje jalovina. – Knez Lazar je u ovom razgovoru često pravio predahe:
– Neprijatelj se ne može pobijediti ako se ne upozna dobro, ako se putem uhoda ne sazna brojno stanje, oprema, bojevo raspoloženje, slabo mjesto napada i odbrane, vrijeme za napad i odbranu, namjere... Bez ovih saznanja, i najrazumniji um i najbolje junaštvo, postaju žrtve neznanja. Turci su, u ovom vremenu, najorganizovaniji ratnici na svijetu, ali nisu nepobjedivi ako se o njima sazna dovoljno i na vrijeme. Izvan izravnog boja, najbolje ih poznaje iguman Petar, a to mu omogućuju saznanja desetak svetogorskih manastira, koji su tamo, u Grčkoj, u središtu vaseljenskih vijesti. Zbog toga Petrova se mora znati. I nikad ne smeći s uma, iguman Petar, patrijarh Spiridon, kneginja Milica i dubrovački knez talog su balkanskih vijesti, i hanovi svjetskih glasnika.
Knežević Stefan je slušao, nije govorio, tek bi povremeno procijedio po neku riječ saglasnosti. Za njega je sve ovo prejako i preozbiljno da bi se usudio kazati što od svoje pameti, a od njega se to i ne traži. Dvogodišnjim bitisanjem u Svetoj Gori upoznao je istinitost ovih očevih riječi, sada ih shvata samo dodatnim značenjem. O patrijaršiji ne zna mnogo, u nju će na kraju ovoga putovanja, pa se jedino raspitivao o patrijarhu i tamošnjem igumanu. Tamo će biti bezbijedan, čak i kad bi potpali pod Turke, uvjeravao ga je otac, jer bi zaštitu obezbjeđivali Arbanasi, po zadatoj besi, koju je zavrijedio car Dušan Silni. Zaštita će trajati dok bude živila riječ besa, a trajaće stoljećima.
Kao da već nestaje sa zemlje knez je podučavao nasljednika, i za kraj ostavio da kaže o kneginji Milici, i poželjnom odnosu prema njoj.
– U Milici ne smiješ da gledaš samo majku i ženu, ni u kojoj državničkoj prilici, sve do punoljetstva. Jer – morao je da mu to naglasi – sve što sam postigao bilo je sa njom i uz njenu mudrost. Mudra je i upućena. Prema tome – završavao je otac-knez – na raspolaganju su ti samo tri istinska savjetnika, pa kad god budeš u neprilici postupi po savjetu jednoga od njih, koji se prvi nađe pri ruci. – A onda, na iznenađenje kneževića, knez nenadno zaustavi konja, podiže desnu ruku, pa zakle sina:
– Nikada se ne smiješ preporiječiti sa njima trojema, a kamoli zavaditi. Jedino ti to ostavljam, kako bi rekao iguman Petar, u amanet. A sve ostalo neka bude po svome umu i naumu – knez je opet poduže zaćutao:
– Razrušeno Dušanovo carstvo – vratio se knez na sadašnje nevolje – ostalo je bez uglednih srpskih zemalja i istinskoga vođe. Peć i Sveta Gora odabraše mene za prvoga Srbina i spasitelja nemanjištva. Odabran sam i zbog tebe, potomstva preko tvoje majke. Dopade me da od okrajaka snujem novu potku. Preteško i za najbolju tkalju – zaćutao je i nastavio tiše:
– Južne zemlje se osiliše i bahatošću počeše kršiti grane na kojima o velikoj vlasti sanjariše. Maloumnici nisu shvatali da su ih Turci i gurali na vatru i ostavljali po strani, da bi ih zgodnije uvodili u međusobne prepirke, da se iskolju među se. I isklaše se. Naravno, iza toga Agarjani dođoše po ostrijeljenu lovinu. Tužno bijaše gledati kako Turci bez žrtava zaposjedaju zemlju po zemlju. Kad tako nesta pet-šest zemalja, zaredom, tek onda se komšije dosjetiše da im je činiti slogu, prije nego ih aždaja dokrajči. – A onda je knez sinu govorio i o onome gdje sam bila učesnik i tragičar:
– Hodio sam kralju Vukašinu, despotu Uglješi i Vuku Brankoviću, i pozivao na savez i jednu komandu, ali umišljenici ne htjedoše čestito ni da saslušaju. Gordo govorahu, oni će raščerečiti agarjanske žvalje. I tako dođe do Marice, gdje srpska krv podiže riječni vodostaj. Tada više ne bi dvojbe, ne samo za Srbe, već i za već zaplašenu Evropu – knez je opet zaćutao, a nastavio je jedva čujno:
– Azijati su u nezadrživom naletu, polumjesec kidiše na krst i križ evropejski. Po Kuranu je dužnost svakog vladara da mačem širi muhamedanstvo, xihad je taj koji vodi sulude ordije, nameće sveti rat. Latinski mudraci, Rim, Ugri, Mleci i ostali Evropejci, koji su godinama zdušno radili protiv pravoslavlja, najednom se nađoše na okupu, uz Srbe, sa istim mislima i željama, jedino Srbi mogu presijeći hod polumjeseca. Tek sada je i za njih gospodin "Stefan Lazar vseh Srpskih i Podunavskih zemalja", pomogli bi me, ali ako im zatreba i odnemogli – i opet zaćuta.
– Kneževina je u ovome času u središtu evropejskih politika... – započe knez, htjede dublje o širim prilikama, ali shvati da je to za trinaestogodišnjaka predaleko, pa se vrati na ono što je kneževiću blizu.
– Jedinog stalnog ali sigurnog prijatelja imao sam u licu igumana Petra, koji je već dugo i za druge poštovano ime. Postigao ga je po mirenju svetosavske i vaseljenske crkve, on je utro taj put. On je u svim vremenima najtačnije znao reći o Agarjanima i stanju na Balkanu. Na pomoć od Balkanaca nikad nije savjetovao, a mi vlastodrši stalno smo mislili i ponašali se drugačije – opet je napravio pauzu:
– Grčka vlastela se utrkivala koji će prije prići Turcima, prileći sestru ili kćerku pod bahatog islamca. Bugari bijahu i jadniji, poklaše se među se, raskomadaše na tri zemlje, pa se hvalisaše kako su uspjeli sestru cara Šišmana poturiti u postelju sultana Murata. Sve to i bez pokušaja otpora. Bi to prva Slovenka koja leže pod Azijata. Od Grka ni ja nisam očekivao, ali na Bugare sam strpljivo računao, i griješio. Srbi se s njima vezaše više puta, još iz doba Nemanje pa do Dušana, i on udade sestru za njihovog cara. I ja sestru Draganu dadoh za Ivana Šišmana. – Knez je nastavio kao da je pred izpovjednikom:
– Pokazuje se, Bugari nikad nisu prijatelji, sa Srbima su bratko dok su Srbi jaki, a čim nas nađu nesigurnim odmah nam je nož u leđa. Ponovi se i ovoga puta, priđoše jačemu, Turčinu. I eto, baš sada, preko Bugara ide aždaja, pregazila je Staru Zagoru i kreće prema Nišu. – Tu je knez zastao i poduže ostao zamišljen. Nastavio je sjetno govoreći o svom strpljivom pridobijanju susjeda, da bi zajednički sočinili odbranu, pred već izvjesnoj islamskoj najezdi. Uložio je truda oko mladog Vuka Brankovića, koji je na svaki način, kao vladar kosovskog kraja, središta srpskih svetinja, nastojao da on zavlada vaskolikim Srbljem. I tek udajom kćerke Mare, za nj, Lazar popravi stanje njihovih odnosa. A i on, Vuk Branković, izložen bliskoj turskoj opasnosti, ne imade kuda, pa se poče i dodvoravati tastu. Ali ni u predstojećem boju neće da podredi komandu, a to može presuditi ishod bitke.
Drugu kćerku, Jelenu, objašnjavao je knez Lazar, udao je za Zećanina Đurađa Stracimirovića. Zažalio je što je danas Zeta razvaljena, što pomoću Turaka što Mlečana, posvađaše se tri brata, raskomadaše Balšića zemlju, pa se može računati samo na zeta Đurađa, ali za malo vajde, sa malo je življa. Udijelili mu gola brda i opake zvijeri, iako veliki junaci, brojem su mali. Tanak savez s tih krajeva, jer su oba stalno u zavadama: Vuk i Đurađ, Đurađ i Tvrtko..., knez završi sa zetovima i saveznicima, pa se vrati na početak stvaranja svojih zemalja.
– Savez sa Nikolom Altomanovićem pokušao sam neposredno po maričkoj nesreći, ponudio mu da u savezu sočinimo središte srpske odbrane, ali se ni na koji način ne mogosmo nagoditi. Bez saveza se nije moglo opstati, a Nikola je mislio da on može sam, samo ako odlomi od mojih i Tvrtkovih zemalja, pa posta prijeteće nemiran na granicama. Iz toga se nužno nametnuo savez Tvrtka i mene, potukosmo nezgodnog komšiju. Tako preotsmo po dobar dio Nikolinih zemalja. – Knez je opet zaćutao, kao da prvi put razmišlja o vrijednosti te pobjede:
– Ova moja pobjeda bi prva velika vojnička bitka, osokolila me, pa sam se dao na učvršćivanje postojećeg, ali i na proširivanja, potiskujući Radiča i Brankovića. Dospjeh i do Dunava, najsigurnijeg braniča uvijek hladnih srpskih leđa. Tamo udadoh sestru Teodoru, za Nikolu Gorjanskog, da bi se obezbijedio od Ugara i pridobio Mačvane. Za svo to vrijeme, dvadesetak godina, iznad srpskog uva visio je azijatski hanxar. Samo je bilo pitanje kad će se pokrenuti. Sultan Murat se pripremao dugo, prijetio i svojevrsno okruživao. Ja sam zaokružio što se dalo pridobiti, Pomoravlje i Šumadiju, od Kosova do Drine i Dunava, gradove: Novo Brdo, Niš, Kruševac, Braničevo, Golubac, Rudnik i Užice, i zaista, postao gospodin Srblju i Podunavlju. – Otac se ispovijedao sinu, i branio od nešta što će knežević tek kasnije spoznati, kad bude u očevom položaju.
Svjedočila sam kneževoj brizi za porodicu, ništa nije tajio od mene, i savjetovao se, naročito je to dolazilo do izražaja kako se zastrašujući boj najavljivao i najavio. I Stefanu je na ovome putovanju govorio o tome. Ni jednom roditelju nije nevažno, a naročito to nije knezu Lazaru, kako će sin tumačiti njegova djela, želio je da ih što više pojasni. Sa sjevera knez nije dobro uredio granicu, i o tome je želio da govori Stefanu. Žalio se kako je stalno uznemirivan ugarskim upadima, svaki put kad osjete prolivenu srpsku krv, kidisali su kao lešinari na strvinu. Sada su i oni zaplašeni od Azijata, knezu nude otvorena vrata, pregovarali bi, ali i sada da ušićare i oni, zloupotrebljavaju stanje. Nastavio je:
– Znajući da moram sa sjevera uglaviti mir, Ugri iskamčiše vazalne obaveze. Ovo im se zlodjelo mora pamtiti. Hrvati su u pregovorima radili za srpsku stranu, naročito oni iz Srema, obećavali posredovanje i pošten i povoljan ishod, a kada ga ne postigoše, uvrijediše se i poručiše da su srpski dužnici, i da će to pamtiti do slijedeće prilike. Koje? – Nastavio je povišenim glasom:
– Čitav Balkan je na nogama, usplahirila se Evropa. Sve je poznato, Murat je krenuo da obavi ono što je pripremao dva desetljeća. Na putu je ka konačnom obračunu. Sve provjerene vijesti kazuju da će stići preko zemlje Konstantina Dejanovića, mada nije isključeno da će i preko Pirota. – knežević Stefan bi prvi kojemu kaza procjenu neprijateljskog pravca pristizanja. – Presresti ću ga na otvorenom putu, akobogda, tamo će biti i vojska Vuka, Đurađa i Tvrtkova. – A onda je nastavio više govoreći za sebe.
– Još se nismo dogovorili o važnim pitanjima, i pitanje je da li se možemo i dogovoriti, ili ću morati da prihvatim njihove uslove. Pitanje je ko će od njih i doći na čelu svoje vojske. O tome se moramo tek dogovoriti, kao i o mjestu presretanja. – I opet kneževo ćutanje:
– Ne bude li jedne komande, nema ni pobjede – uvjeren je knez, što je mladi knežević doživio i kao ishitreno opravdanje za poraz. Žalio se na nepopravljivu srpsku pohlepu za prevlast, iz koje se rađa neviđena zavada i razjedinjenost. Knez je tokom ovih razgovora, koji su imali česte prekide jer su se odvijali u hodu, ovom prilikom nakratko stao, ispružio ruke i upravio pogled put neba, prekrstio se pa upitao: – Kako da pristane Tvrtko kad ni zet Vuk neće da podredi komandu. A kako se može ratovati sa četiri vojske i tri komande, i još protiv jačega. – Zamislio se, a onda nastavio veoma tiho:
– A i Tvrtko bi da komanduje samo on, poziva se na nemanjićku krv, po nekoj babi. Rad bi da postane srpski car, da je prvi!? Da dobijem potpunu komandu, uvjeren sam, iznio bih se iako sa brojčano jačim Turcima. Odigrali smo već nekolike predigre ovome boju. Prije tri godine kod Pločnika, blizu Kosova polja, ubojito sam potukao tursku silu. Istina je, lani u Pirotu pobijedili su oni, ali to ne znači puno. Turci se boje moje snage, i zbog toga su se dugo pripremali za ovaj boj. Najjača turska vrijednost je jednokomandovanje, kratko i djelotvorno, koje se po turskim zakonima ne smije sporiti. Toj vrijednosti se može suprotstaviti samo boljom i jedinstvenijom komandom. Ne pristanu li Vuk i Tvrtko na moju komandu, dabogda da bude dobro – tugaljivo i jedva čujno još jednom naglasio je knez. A onda je nastavio glasnije i odlučnije:
– U lijepom je srpskom običaju da vlastela podižu zadužbine i ostavljaju biljege svoga vremena. I ja sam završio svoju, kao što znaš, manastir Ravanicu i u njemu crkvu Vaznesenija. Obezbjedio sam tamo bogat metoh sa oko stotinu četrdeset sela. Svratićemo i do njega, da zlatom darujemo igumana, da za neko vrijeme može preživjeti... Nedajbože i bez mene... – tu je knez zaćutao i dvoumio misao, nastavio je:
– Pokazaću ti i osam kamenih podnih ploča, ispod kojih želim da mirno počivam, pa kad god da to bilo. Bilo kada da se poigra smrt – još se i našalio – sina je da izvrši rečenu očevu želju. – Nastavio je ozbiljnim glasom:
– U slučaju, nedajbože, kakve nesreće sa mnom, dok ne stasaš ti, vladaće kneginja Milica, pa je i njeno da sagradi zadužbinu svoju. Tvoje je da joj u tome pomogneš. Nas dvoje smo o tome već razgovarali, i usaglasili malu prisojnu uvalu preko Morave, u pitomini rječice LJubostinje. A i ti sam, makar se našao i u teškim vladarskim vremenima, da i ti sagradiš zadužbinu. – Knez je zastao, pogledao u Stefana pa naglasio:
– Jedini svjedok prohujalog života je zadužbina.
Jednosmjerno govorenje potrajalo je do neočekivanog glasnika. Vijest izmijeni pravac jahanja. Sumornija je od svih iz zadnjih dana, zaključi knežević Stefan, mada mu je ne rekoše, niti se on potrudi da je čuje. Zaposlio se očevim licem, mnoštvom bora koje svaka za sebe prepričavaju dio srpske prošlosti. Malopređašnja vijest kao da ureza još jednu, onu što smrkava lice i vuče na misli života i smrti. U bori knežević poče da traži svoju i očevu sudbinu.
– Draga moja Jefimijo, često sam razmišljao o očevim borama– dosta godina kasnije govorio mi je Stefan, prisjećajući se ovoga putovanja – Bora je odbljesak čovjekovog duševnog stanja. Malim njenim pomjeranjima tvore se raznovrsni likovi koji preslikavaju mnoštvo raspoloženja – razmišljao je o onome kako je onda vidio najnoviju očevu boru – preobražavala se više puta u malo vremena, koliko je otac promijenio misli. U jednom trenu se nasmijala ta očeva bora kojom sam se bavio, otac se razvedrio, pa uzdah kojim rastjera tjeskobu najavi dokrajčivanje planiranog razgovora. Otpočeo je sa naporom:
– Godinama liježem sa mislima o Turcima, sanjam svaki put neko novo polje, ali uvijek krvavo, iznad se pomalja oboljelo sunce, izranja iz prokrvavljene zore. Polje je obličja tame, na njemu gomila nagrđenih ljudi bije boj za opstanak. Bije strijelama i kopljima, a svaki promašaj završi u mome tijelu. A ja sam kao zavezan i ne mogu da se branim. Rat unezvjerenih umobolnika traje do zadnje strijele i koplja, pa se onda hvataju za grkljane muške, čupaju ih sa po jednim zahvatom, čine mlazove vrele krvi, krv u obličju srpa, ili polumjeseca, koju prate jauci i ropci. Kad se svega toga namučim, onda sam krvniku na redu ja. Krvavac bez grkljana hvata me za grlo i poteže. Tog časa se budim, svako jutro na isti način, umorniji nego da sam zaista bojevao. Uvijek isti san, moran i znojan, često ga prepričavam Milici i Jefimiji. Jefimija kaže da smrt u snovima znači produžetak života, a ja nisam baš siguran da su to dobri snovi, u svakom slučaju nisu ugodni – nastavio je nakon predaha:
– Dugonoćnim druženjem s krvavim mrkim poljem, počeo sam da ga zamišljam kao dlan svoje ruke, pa kao gatara, danju često pogledujem u nj tražeći izbjeg iz pomora. Toliko stvarnih misli o turskoj nemani moralo je i da rodi sneni krvavi polumjesec, da odsanja borbu krsta i polumjeseca, muhamedovsku i hrišćansku pješadiju i konjicu, koje sačiniše potoke i jezero krvi, Muhamedove i Hristove, a njihovi oreoli krvavim jutrom osvjetljavaju tamnoću polja, onoga što ga i ja i sultan nosimo u dnevnim i stvarnim svijestima. Godinama očekujući sudar, i gonetajući mjesto obračuna, a imajući na umu goleme vojske, mjesto je moralo biti polje. Ali koje? Položaj i oblik polja je važan za boj. Zemljani oblik je uvijek prednost i slabost u boju. – Knez Lazar je potpuno zaneseno govorio, prisjećaće se knežević Stefan, glasno je izgovarao svoje brige i razmišljanja, povremeno i zaboravljajući da to ipak govori trinaestogodišnjaku.
Snoviđenjima je govorio i o smislu života, koji je provodio u brigama između bojeva, i samo brigama, pa zaključivao da je vlast preskupa za savjesnog čovjeka, i da i sa savješću treba praviti sporazume, ako on, njegov sin Stefan, misli živjeti ugodnije nego je proživio on. Jer kad on bi mlađan, dok je jahao uz bok Dušana Silnoga, kao što sada jaše Stefan uz njega, bio je drugačijih shvatanja. Dušan je bio silan vladar. Tada je mladi Lazar sa razdraganošću grabio visine kneževa položaja, sada, na žalost, mlađani Stefan nema valjanih razloga takvoj radosti. NJega, sina Stefana, zasigurno čekaju znatno veća iskušenja. A kad se ona dogode, malo je pametnih savjeta, pa pored onih savjetodavaca na koje ga je već uputio, knez nađe za potrebno da kneževića upozna i sa jednim tajanstvom, koje je upoznao preko Dušana Silnoga, koji ga je samo jednom poveo tamo. Rekao je o tome:
– Mjesecima se car Dušan nosio sa Latinima, tražio savez da udari na Azijate, da ih protjera sa pedlja Evrope. A kada od toga ne bi ništa, onako ljut i nesretan, povede me u nepristupačna brda kod Pirota, na Staru planinu, uz desnu obalu Visočice do seoceta Rsavac i brda Kalik, u jedva pristupačnu pećinicu. U njoj je crkvica svetih otaca Petra i Pavla. Car priđe jednoj neobičnoj fresci i osta da nijemo moli pred njom. – Knez zaustavi konja, prekrsti se i izgovori:
– Freska, Isus Hrist mladenac ćelav! – doda:
– Jedinstvena slika u pravoslavlju!? – nastavio je:
– Car Dušan je Fresku Hrista mladenca doživljavao kao osobitu pravoslavnu pojavu, tim prije što je nastala u doba Svetoga Save, pa je godinama gonetao svetiteljevu poruku. Posjećivao je tu fresku uoči sudbonosnih odluka i molio ispred nje. – Najednom, mada je putovanje u tom pravcu za kneza Lazara bilo nesigurno, sada i on poželje stati pred Hrista mladenca, pa se, i pored opiranja pratnje i Stefanovog iznenađenje, uputiše na tu stranu.
Kneževića Stefana, kao što je nekada cara Dušana i kneza Lazara, opčinila je Hristova dječačka ćelava pojava. Na fresci je dječak Isus Hrist Stefanovoga uzrasta. A ćelav je?! Na Gospodinovom licu učinilo mu se mnoštvo poruka i proročanstava, za koje on nema tumačenja. U Svetoj Gori je pročitao o odbacivanju mogućnosti da je Isus Hrist i budistički misionar Buda iz Indije isti čovjek. Da nije ni arapski Joasaf koji je živio preko stotinu godina, komu se ne zna najduži dio biografije... Ova freska, u mladom ali učenom Stefanu, koja je nastala u vremenu Svetoga Save, poče klijati nove poglede na duhovno i svjetovno carstvo, i na svetosavlje, nad kojim se nadvijaju sumorna nebesa. Jedinstveno jeretičko Hristovo prikazanje će u mladome kneževiću ostaviti neizbrisiv trag, koji će ga u kasnijim i drugačijim vremenima, uoči svakog važnijeg događaja, kao skriveni ožiljak navoditi na nove misli, na dodatna razmišljanja.
Zašto je knez do starmaloga Hrista doveo njega?, pitao se dječak i budući vladar. Da li zbog toga što je i njemu, Stefanu, suđeno da ne dovrši djetinjstvo, da već ovih dana postane starmali?
Preostali dio Stefanovoga putovanja, koje će završiti u pećkoj patrijaršiji, ostaće u sjeni ikone Hrista mladenca. Zaista, pitao se, učio je mnogo, pročitao o Posleniku, svaku Hristovu riječ naučio na izust, a sada kada slobodnije razmišlja u učenju ima praznina, pa i glavnina Hristovoga života i djela potpuno je tamna. O NJemu se zna samo rađanje i umiranje. Može li biti da je bio u Indiji, kako tvrde neki učeni ljudi?
Neće proći mnogo dana i mladi knežević će shvatiti opravdanost i smisao putovanja koje mu je upriličio otac, pa nađe da je i ikona dobro smišljen dio kneževe poruke. U kasnijem životu, kada Stefan bude u prilikama kakve ima knez Lazar, sudbonosne po sebe, zemlje i srpstvo, prisjećaće se ovoga putovanja i maglovito upamćenih očevih poruka, koje je u tim prilikama tumačio, i po njima donosio neke od svojih odluka. Naročito je bivao u prilikama da razmišlja o očevom mišljenju o pravcima razvoja srpskih zemalja.
Negdje duboko u sebi njegov otac, knez Lazar, nosio je protivljenje nemanjićkim mudrostima, koje je tako zdušno slijedila i širila Milica. Propadanjem vizantijskog carstva gubilo je i pravoslavlje, sa opasnošću i da presahne. Nemanjići sebi uzeše za cilj da posvoje vaskoliko pravoslavlje, da mu postanu stožina, ali da uz njega preuzmu i pravo na vizantijsku kulturu i istoriju, pa i dio teritorije. Dušan se čak i krunisao za cara i Grka!?
Knežević Stefan će se kasnije prisjećati i ovih Lazarovih riječi, koje je tada slušao s pola pažnje:
– Srbi stoljećima pogrešno procjenjuju opšta stanja, pa svoj opstanak vežu za Egejsko more i jugo-istok. Svi su vladari nemanjićkog soja u tome bili jedinstveni i na toj pogrešci padali. Tek poneki od njih, posebno car Dušan i Sveti Sava, bili su na pragu ostvarenja tih ciljeva. Tim mislima i junačkim bitkama su iscrpljivali svoje snage, a mogli su postići znatno više na drugim stranama. Svoje biti-nebiti vezivali su za Povardarje, i tamo prolili potoke krvi, a bolje nisu mogli proći, jer je ono još više u svijesti Bugara i Grka. Time su, htjeli to ili ne, unaprijed predodredili vjekovne neprijatelje. A unaprijed naručiti neprijatelja, znak je plitke pameti. Bivao sam u prilikama da slušam i Dušanove riječi o ovome. On se kolebao. Izgradnjom pećke patrijaršije i odmakao se od istoka, ali je ustupcima Dubrovniku i on konačno okrenuo tamo. Jadran je konačno podredio Egeju. Sveti Sava, jedino on, izgleda, bio je nepokolebljivo na drugoj strani misli. Razboljevši se neočekivano na bugarskom dvoru, putujući iz svete zemlje ugledao je svoju smrt, pa je naredio podanicima da ga prenesu i sahrane na zapad srpstva. Po tome bi se dalo zaključiti da je mislio da je to budući centar srpstva. A baš je on čitav život proveo na istoku i tu sagradio središte srpskog uma, manastir Hilandar u Svetoj Gori, koji je uvijek i sada predaleko od srpskih zemalja. – Knez je još jednom zaćutao, pa nastavio odlučno:
– Vijekovima su Srbi opijeni Svetom Gorom, grčkim krajem, u koji su vječito okretali poglede. Ni car Dušan se nije oslobodio toga mita, a to se nedvojbeno vidi iz naziva i imena koje je odredio prvom pećkom patrijarhu Joanikiju, patrijarh Srba i Grka – i knez se dokraja izjasnio:
– Srpska budućnost je na sjeveru i zapadu mojih zemalja. Na zapadu sam od početka imao snažnoga Tvrtka, pa se tamo nisam mogao širiti, tim prije što i Tvrtko polaže pravo na srpski prijesto, čak se i krunisao u srpskom manastiru Mileševu, za kralja Srblja i Bosne. Time je jasno dao na znanje da on računa na moje zemlje. – Još jednom je otac-knez zaustavio konja, prekrstio se i nastavio:
– Okrenuo sam se ka sjeveru, dokučio i Savu i Dunav, prijestolnicu povukao duboko u Kruševac, povukao i sve srpsko osim Hilandara, koji će i dalje ostati da mami i kosi srpske glave. Svetu Goru, ognjište svetosavlja, treba koristiti samo kao vezu sa drugim kulturama, i mjesto za uhođenje islama. Budući srpski vladari ne bi smjeli ponavljati greške, svojeglavo se gurati u planine juga i istoka, prenaseljene posne zemlje, njihove misli moraju smišljati suprotne pohode, sve dok mjesto prijestolnice ne postane Beograd. – Tako je Lazar gledao na srpsku budućnost, i to je govorio i ovom prilikom, vjerovatno u želji da je ostvari njegov sin.
Kasnije, u vremenima teškim po Stefana, on će se u mislima istinski vraćati ovim razmišljanjima, dalekosežnim savjetima.
Sa ovoga putovanja knežević neće ponijeti shvatanje koliko znači ovakav obilazak zemalja, nalaziti se među običnim ljudima, podanicima. NJegov otac ih je pridobivao lijepim riječima, sitnim darovima, podizanjem vjere u svoju snagu i razgolićavanjem azijatske namjere.
I veliki i ništi ljudi voljeli su kneza, i odazivali se na njegove pozive, dizali na oružje. Stefanu je baš to nedostajalo u kasnijem životu, pa se kajao. I po tome je knez bio suprotan Nemanjićima. On se približavao niščim, držao do njih i uspješno ih privoljevao. Nemanjići su Dušanovim zakonikom bili krajnje grubi i strogi prema prostim ljudima. Kao vladari nisu bili voljeni, ali su bili veoma poštovani, zbog strogosti ali i uspješne države, to je bio njihov način vladanja. U tome nisu slijedili stare Grke, a od njih se ima šta učiti. Lazar je o načinu vladanja razmišljao često, volio je i sa mnom da raspreda. Prisjećam se razgovora o tome neposredno pred putovanje sa Stefanom:
– Kako ti, Jefimija, gledaš na prijekost nemanjićkih vladara? – Upitao me je kao da je zaista pred sobom imao kojeg Nemanjića:
– Vladara je da vlada uspješno, samo je to cilj – sjećam se da sam odgovorila baš ovim riječima.
– Ipak, Jefimija, ti si velepoštovana kraljica Jelena, i znaš, bili su strogi, olako su kažnjavali nišče... – istrajavao je na mom mišljenju i objašnjenju, imajući na umu da smo i mi, kralj Uglješa i ja, bili strogi ali i vrlo uspješni vladari.
– Sa narodom se treba odnositi isto kao i sa svojom djecom. Po potrebi stanja. Pravično i do kraja dosljedno – kazala sam ono što je bila, zaista, moja mudrost vladanja.
– Kažnjavati podanike kao djecu? – uz osmijeh će knez.
– Znam šta hoćeš da kažeš, Nemanjići su poznati po tome da su vlast zasnivali na strahu od greške i kazne. To je istina, ali istina je i da su imali uspješne vladare. – Branila sam taj način vladanja, a i sama mislim da su bili često nepotrebno neumoljivi u strogosti.
– I ne samo prema niščim, jednako su bili strogi i prema plemstvu, čak i najužoj rodbini. Sakatili su ili ubijali braću, očeve, čak i sinove. – kaza knez i nastavi: – O načinu vladanja razmišljao sam i čitao često. Dok sam bio mlađi bio sam bliži strogoći, stareći bliži sam mekoći. Manji vladar treba da je strožiji od vladara velikih zemalja, manji da vlada snagom a veći ugledom. Ni sa ovim iskustvom ne znam kako treba da se vlada, a ovih dana sam u naumu da o tome savjetujem Stefana.
– Vladanje je mudrost pojedinaca. Ona se rađa ili ne rađa sa čovjekom. – Znajući šta muči kneza pokušah da ga rasteretim tih razmišljanja, kojima se zaista bio opteretio. Nastavila sam – Savjeti vladaru samo malo pomažu, sve je u njemu i njegovim znanjima i sposobnostima. U znanja ubrajam i veoma cijenim saznanja o načinima vladanja naučenim iz istorije. Za Stefana se ne bih mnogo brinula, on je dobro vođen i učen, on već sada zna o tome mnogo, pročitao je mnogo takvih knjiga. Sada mu je nužno iskustvo a manje savjet...
– Opšti otpor plemstvu i međusobna velikaška nesloga i netrpeljivost, ponekad mislim da je zaklijala u strogo postavljenim odnosima kod Nemanjića – kaza Lazar i nastavi nakon kratkog premišljanja – Stefanu ne bih savjetovao takve odnose, rađe bih ga nagovarao da čita stare Grke.
– Vladati u miru i blagostanju jedno je, a drugo je biti samodržac u doba ratova i nemirnih granica – kazah pomirljivo.
–Da, nije to isto... – i on se saglasi i završi ovaj razgovor.
Na putovanju knez Lazar nije mnogo govorio Stefanu kako da vlada, ali ga je više puta upozorio da treba da se savjetuje sa znanim i iskusnim prijateljima, te da ne bude nepravedan i prijek.
Vrijeme će na mladu kneževićevu glavu sručiti brojne nedaće, sa kojima bi se lakše rvao da je imao oca uza se, jer bi iskusni knez znao odgovoriti na mnoga pitanja koja će za kneževića Stefana, naročito u početku, biti nerješiva.
To su bili razlozi da će se Stefanu često javljati sjećanja na ovo putovanje, i u svakom susretu sa mnom govorio bi o tome, obično bi počeo ovako: "Znaš, Jefimija, kad me ono povede otac..."
SUZOPOLJE – 3. Uoči Vidovdana
– E moja Jefimija! – kaza kneginjica Milica, nakon što dođe u moju sobu da mi saopšti tek pristiglu vijest, da je Stefan sretno stigao u pećku patrijaršiju.
– E moja Jefimija! E moja Jefimija...! – ponavljala je sa naglašenim uzbuđenjem. Mislila sam da je primila i neku tešku vijest, koja ju je preveć uznemirila. Ćutala sam ne znajući o čemu se radi i čime da je tješim. A nije bilo to, shvatila sam iza slijedećih riječi:
– E moja Jefimija! I Marin i Jelenin i moj gospodar... umalo ne rekoh i Milevin, a jest i njen, istovremeno su u smrtnoj opasnosti. Svi smo u opasnosti, svi! Nemam snage, samo tebi to mogu da kažem, nemam...
– Znam kako ti je, najbolje znam ja... – počeh ali ne izdržah. Kroz glavu mi, kao topoti uznemirenih krda, protutnjaše sjećanja oko pohoda na Maricu i svega oko te nesreće.
– Oprosti što ti otvaram nezacijeljene rane, oprosti, kažem ti, ne mogu da nosim kao što sam mogla. Ni ja više nisam mlada... Ti si mi, Jefimija, jedina pred kim mogu da otvorim dušu, jedina koja može da razumije i utješi...
– Znam! I ti si tješila mene, jedina sa punim i istinskim saosjećanjima... Znam koliko sam te zamarala mojim nevoljama, kao i to da ti nikad nisam bila teška. Plemenita si i jaka. Izdržaćeš i ovo. Moraš! Nemamo izbora. Moraš zbog djece, mladih Vuka i Stefana, moraš za radi amaneta naših – Nemanjića – govorila sam ono što mi je bilo na umu i srcu.
– Brinem za Stefana... Ne daj Bože nesreće... – plač je potpuno onemogućio da nastavi, a htjela je da kaže šta bi za njega značila nesreća gubitka već izvjesnoga boja.
– Stefan je na sigurnom. Nemoj sada o tome... – rekla sam tek da što kažem.
Stefan je zaista bio na sigurnom. Patrijaršijski ljudi su ga prihvatili kao princa i neprocjenjivu srpsku dragocjenost, pa su se tako i ophodili s njim. Na takvo ophođenje je svikao i gotovo da ga nije ni primjećivao, shvatajući da je takav odnos prema njemu, čak i patrijarha, njihova dužnost od Boga i prirode. Nije o tome ni razmišljao premnogo, on je opčinjen sa onim što je saznao i vidio putujući sa ocem, on je opčinjen predstojećim bojem i onim šta posljedice mogu značiti za oca i njega, kneza i kneževića.
Sjedio i objedovao je sa patrijaršijskim uglednicima i slušao sve o čemu i komu su govorili. Znao je vijesti koje su pristizale. On je znao mnogo više od patrijaršijskih ljudi o Lazarevoj strani. Ovdje je slušao sve procjene koje su se tu pravile. A one su stalno nevesele, jednako su obeshrabrujuće kao i sva ta čeljad oko njega, koja govore i razmišljaju samo o boju, i sa zebnjom očekuju nove vijesti. Knežević je postao dio njih, a razmišlja i više jer ga se i više sve to tiče.
– Hoće li Tvrtko u boj?, pitala se NJegova svetost patrijarh Spiridon – a Stefan iz očeve priče zna da neće, ali nije njegovo da to govori, on sluša NJegovu svetost: – Da li u Kotromaniću još teče nemanjićki soj, ili je pred azijatskom navalom presahla inače tanka bapska žilica? S kim i čim će knez?, pita se i Evropa, i njoj postaje hladnije od agarjanskih vjetrova koji sve snažnije i njima dopuhuju i najavljuju buru. Ako Branković i Kotromanić prihvate jedinstvenu komandu za Hrebeljanovića ima nade. Da li je stiglo najavljivano željezo...?
Ta i slična pitanja izviru iz debelih patrijaršijskih zidova, koja i trinaestogodišnji Stefan shvata ozbiljnošću punoljetnog muškarca. Do dolaska u patrijaršiju predstojeći boj shvatao je i doživljavao, još uvijek, kao porodičnu nevolju, očevu bitku i, nedajbože, svoje patnje, tugu plemenite majke i nesretnu ljubav sestre. Među vlažnim i kao sniježne planine ledenim zidovima, gdje ljudski glasovi odzvanjaju svetačkim zovom, biblijskim predskazanjima, molitvama i opojnom aromom tamjana, dječak poče shvatati svu širinu i dubinu predstojećeg boja, onog što donosi ili-ili, vlast ili tiraniju, barjak krštenih ili sunećenih, razaranje, otimačinu, silovanje, odvođenje, privođenje – gašenja srpskih ognjišta.
Hladno ognjište je potpuna zrelina smrti.
Knežević Stefan najednom poče osjećati hladnoću ognjišta koje je do juče milovalo dječakove kosti.
Slušajući namjernike i glasnike, međukaluđerske razgovore i šapate, naročito kad su u njima učestvovali iguman i patrijarh, dječak-knežević je na najbrži mogući način savladavao stranice tekuće evropejske istorije. O Tvrtku zna nedovoljno, a ovdje je shvatio širinu njegovoga značaja u predstojećim okršajima, o kojima je otac-knez toliko govorio. Upijao je svaku riječ patrijarha Spiridona:
– Tvrtkovu snagu uvažavaju Turci, znaju da će u slučaju okršaja stati na Lazarevu stranu, pa se dugo nisu usuđivali pokrenuti ordiju, odlagali su napad, i na taj način Tvrtko je godinama bio Srbima od pomoći. I kada Agarjani dozreše snazi njih dvojice zajedno, krenuše kao omađijani. Ne odazove li se Tvrtko sve je jasno. Uz Lazara se pretpostavljaju zetovi, Vuk Branković i Đurađ Stracimirović, i sestrići Musići, ali oni nisu što i Tvrtkove vrijednosti – patrijarh je govorio srcem:
– Bosanski ban ima svoju računicu i dugo se presabira, čak dvadesetak godina. Smrću nejakog Uroša presahnu loza Nemanjića, pa to bi očekivan povod Bošnjaku da se pojavi kao nasljednik proslavljene krune. To isto pravo uzimali su i još njih, ponajviše Nikola Altomanović, tim povodom su se do krvi zavadili. Iz krvi je najgore prošao Nikola a najbolje Tvrtko, koji iskoristi taj povod da pokaže krajnji cilj, krunisao se kao: Kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Umskoj Zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju. Zinuo na dugo i naširoko – nastavio je patrijarh nakon predaha:
– Pored srpske, čim se ukaza nova prilika, u njemu poteče i hrvatska krv, pretoči iz majke Jelene Šubić, pa ti se tako zavadi i sa vječito nezgodnim Ugrima. A teklo je u njemu svakojake krvi, zasigurno srpske, kojom je žudio izbiti na Egejsko more, vječiti srpski istok. Šta više, prohtjelo mu se sunčati i na crnomorskom zolotnom pijesku, pa to pokuša dokučiti ženidbom kćerke bugarskog cara Sracimira. – Patrijarh je kao da kakvo pismo diktira đakonu, govorio tečno i sporo:
– Pod Tvrtkom je zaista već mnogo Srba i Hrvata, pa ogovaranja o njegovim pohlepama nisu bez osnova. U predstojećem boju krsta i polumjeseca, kako ga nazivaju evropejske budne oči, kralj Tvrtko može presudno dobiti i izgubiti. Očekuje se da snagu dokaže u borbi sa Azijatima, evropejskim napasnicima. Da zaštiti Evropu, pomažući kneza Lazara, dobio bi na ugledu i kod kuće. Lazar bi dobio najviše, ipak to je njegova bitka. Lazarova pobjeda može biti i Tvrtkov poraz, oba su uložila u sebe po tri desetljeća, premnogo da bi sve izgubili u jednome danu. A izgubi li Lazar, a Tvrtko nije priskočio da mu pomogne, opet izgubiće i on, Lazarove zemlje ne bi mogao da prigrabi, bile bi turske. Evropa bi mu zamjerila a azijatska aždaja kročila bi na njegov kućni prag. Kad bi se kako mogao nagoditi sa Lazarom, da on, kralj Srbljem, komanduje svim vojskama, Lazarovom, Vukovom, Đurađovom i hrvatskom, lako bi se odlučio da punom snagom krene na Azijate. Ali, naravno, to neće moći. – Patrijarh će dodati kao za sebe:
– Niko milom ne ispušta vlast, a Srbin ni kad je u samrtnoj postelji.
U postojećim okolnostima u patrijaršiji su se gonetale Tvrtkove nakane, Lazara mora pomoći da bi sačuvao obraz, odbacio Turke i od svoje granice, ali i da Lazar iskrvari, postane oslabljen suparnik. Odgovaralo bi mu da se u boju iskolju obje vojske, da se unište i turska i srpska...
Tvrtko ima i samo svoje nevolje. Na sjeveru je u stalnim čarkama sa Ugrima a na jugu sa Mlečanima. Ne smije povući tamošnje vojske. A i te bitke bije godinama, naročito od smrti hrvatskoga kralja Ludviga. A i Turci ga opsjedaju, već godinama vonjaju s juga.
Kako se primicao Vidovdan, dan srpskih događanja, u patrijaršiji se sve više saznavalo i saznalo. Uz tasta kneza Lazara svim svojim bićem staće zet Đurađ sa nekoliko stotina hrabrih ali slabo naoružanih momaka. Drugi zet, Vuk Branković će dovesti svu svoju vojsku, oko pet hiljada momaka, staće tastu knezu Lazaru uz rame, ali mu neće podrediti komandu. Vuk treba pobjedu, ipak se ta bitka bije na njegovoj zemlji, na svome ognjištu, i ne može da radi samo za Lazarevu slavu. I njemu treba pobjeda i slabašan knez. Zašto Vuk da ne bude vrhovni Srbin? Ovu Vukovu odluku primili su manastirski zidovi sa zadahom izdaje.
Konačno se doznala i odluka kralja Tvrtka. Lukava!? Poslaće vojsku, koliku i Vuk Branković, ali joj on neće na čelo. Istina, šalje svog najhrabrijeg vojskovođu, velikog vojvodu Vlatka Vukovića, koji se već nadaleko pročuo po pobjedama, i onim protiv Turaka. Ni Tvrtkovom vojskom neće komandovati knez Lazar, to saznanje zabrinu sve dobronamjernike a posebno hilandarske i patrijaršijske znalce.
Preko Dubrovnika, Bosne i Ugarske pristizali su oklopi, najbolji što ih Evropa ima, pa će srpski oklopnici, neočekivano velikim brojem, za Turke biti iznenađenje, koje je samo po sebi vrlo važno u svakom boju, pa i predstojećem. Preko Dubrovnika su pristigli i evropejski vitezovi, nekoliko desetina plaćenika, koji će takođe, po opštem uvjerenju, obeshrabrujuće iznenaditi Turke.
Zna se i vojska kneza Lazara. Do pet hiljada krupnih pješaka kopljanika, dvije-tri hiljade div-konjanika sa sabljama, toliko konjanika sa kopljima, koja hiljada strijelaca, i do hiljadu Lazarovih uzdanica, teških i čuvenih oklopnika. Ostalo su dobrovoljni sebri, otraci i meropsi sa buzdovanima, naxacima, sjekirama, sabljama, pa čak i motikama. Sve u svemu oko šesnaest hiljada vojnika.
Tursku ordiju predvodi u borbama ovjenčani sultan Murat sa sinovima. Govori se o različitoj sili, pedeset hiljada, sto hiljada, pa i o brojnijoj ordiji sastavljenoj od krvoločnih Anadolaca, mrkih Arapa, te vazalnih Grka, Bugara i južnih Srba.
Kao što pčele u vrijeme poljskog cvjetanja napuštaju košnicu i vraćaju se, tako i glasnici upadaju i istrčavaju iz pećke patrijaršije, kojoj se od bučnosti i hoda, prvi put na taj način, tresu temeljito zasnovani zidovi. Doznaje se svaki korak Lazarevog hoda, od onoga iz Kruševca, preko Niša, klisure rijeke Nišave..., pa do Toplice i obale Laba. Milozvučne trube i fanfare prate gromoglasja crkvenih zvona, a o njima brine patrijaršijska svita.
Pitalo se u kojoj će crkvi knez pričestiti vojsku. I to je važno za predstojeći boj, zbog mogućeg prepada. Boj se primakao pa se zna i to. U Samodreži crkvi će se srpski junaci napojiti crnim vinom i hljebom, Hristovom krvlju i tijelom, oplemeniti pravoslavnim duhom i vjerom u pobjedu krsta. Za tu potrebu su danima okupljani vaskoliki srpskopravoslavni episkopi, sinđeli, protosinđeli, arhijereji, arhimandriti, neonasi, jeromonasi, đakoni, đaci i isposnici, pozivani preko crkava, skitova i isposnica. Treba pričestiti više junaka nego je ikad i igdje.
– E, moja draga Jefimija... – dosta godina kasnije, Stefan će tako početi da mi prepričava, a ja u ljubostinjskom konaku zapisivaću predkosovske dane viđene iz patrijaršije.
Omrkavanjem ponedeljka presta svaki pokret i govor u patrijaršijskom okolišju. Zavlada zebnja. Čeka se vidovdanska krvava zora, utorak, dan Lazarovog presretanja azijatske otrovne stonoge, početak zastrašujećeg boja.
I mladi knežević Stefan, nekim i njemu nesvjesnim bilom, istovremeno je doživljavao očeve patnje i slijedio mu misli. Kao ni otac, ni on već noćima ne dokučuje zdrav san, svakim lijeganjem rađa se nova krezubost, koja se hrani vrelom srpskom krvlju. Tako mu je potreban san, moli Mu se da ga obujmi i prenese u rajske bašče, da bar jedne noći smetne krv svojih. I kad uspije, uz napor, da se približi snu na dohvat, san se oglasi praskovito, rasanjuje i vraća na početnu iznurenost.
– Koliko su Azijati izvježbani i voljno jaki, koliko će im značiti vazali, posebno Srbi? – glasno se pita patrijarh, a mladi Stefan sluša, razmišlja i u noći sanja. – Godinama se južni Srbi dokazuju i dodvoravaju osvajačima, udarajući na Srbina susjeda. Koliko li će ih sjutra na Lazara? Hoće li i kralj Marko, koji je najavio da u ovoj prilici neće udarati na svoju braću. Hoće li imati snage da izostane ovoga puta? Hoće li imati i više hrabrosti i umijeća da odvrati još kojega hrišćanina, ili će i taj junak kidisati na srpsku uzdanicu?
Veseli vijest, ako joj je povjerovati, na Lazara neće Konstantin Dejanović. To je veoma značajno, Dejanović je jak sa tri hiljade hrabrih ratnika. – Patrijarh je govorio i sve više mladog kneževića uvlačio u misaonu zbrku.
Stefan je duboko u sebi stvorio sliku zaokružene očeve vojske, stalno je dograđuje iz saslušane vijesti do slijedeće. Sada je vidi utaborenu negdje u podnožjima planina. Kao da je u dosluhu sa očevim mislima, saživljen je sa pripremama vojske, prati joj pokrete, dopratio ih je do večerašnjeg konačišta na Babin Mostu i pričešća u crkvi Samodreže. To što on vidi i nije vojska, već ratnička magla u pokretu, ispred koje joj je jedino vožd jasan, na tren uspravan i gord na Bjelanu, a na tren starački neuvjerljiv otac.
Zašto su tako ružno uređeni odnosi među ljudima?, pita se dječak-knežević, dovodeći ih u neposrednu vezu i sa svojim položajem i sutrašnjim krvavim danom, koji će, bez obzira na ishod, preokrenuti mnoge životne tokove. NJegov zasigurno. Može se čak i prekinuti.
Zašto se uopšte sukobljavaju narodi?, pita se sneni knežević nakon što leže u krevet. Otkuda azijatska potreba da prekraja zemljopisne karte i mori nedužne evropejske, srpske ili bilo koje narode, i gdje im je kraj? Zašto su izmišljeni u krv ogrezli simboli krsta i polumjeseca? Jer to je na djelu. Šta i komu znače? Da li su izmišljeni da spajaju ljude ili da ih sučeljavaju? Islam ili hrišćanstvo!? A jedan je Bog – Alah! Kuda su nakanili nasljednici poslenika Muhameda, u NJegovo ime, kad je i on, Muhamed, kao što su i ovi što ih progoni, nepokolebljiv sljedbenik Hristov – Ise?
"A i taj Pegamber bijaše li svjestan krvi koja će se proliti," Stefan se prisjetio da se iguman Petar jednom to zapitao i nastavio: "Osporavajući jednu od najpametnijih knjiga žestoko je zavadio ljude?"
Zaista, da li je baš toliko važno kiliko su vjerno zapisane Hristove mudrosti, pitaće se Stefan. Isa je bio miroljubiv, tako je i učio, a tako je i zapisano, a Muhamed tvrdi da je to samo djelimično tačno, jer je on, Hristos, Isa, zagovarao miroljubivost i trpnju, ali samo do mjere koju oštećeni vjernik može da otrpi. Isa je tako govorio, ali tako nisu zapisali oni koji su pisali Novi Zavjet.
Muhamed to ispravlja i daje da se zapiše, dužnost je napadnutoga da se brani i odbrani. I da se povede rat!? I sveti rat!? Iguman je baš to osporavao tvrdeći da Muhamed nije dokraja shvatio svu širinu i dubinu Hristovih misli, riječi i djela. Pod tim izgovorom Turci vrše masovna zlodjela i pravdaju tvrdnjom da izvršavaju NJegovu volju i svoju svetu dužnost. Bore se za polumjesec. I tako nekako, kasnije će prepričavati Stefan svoju uoči vidovdansku noć, stalno je imao na pameti igumana Petra i preko njega se pitao i zaključivao.
Na muhamedovski sveti put ispriječio se mali knez i još manja kneževina, ali i on, knežević. Kako i on? Nije znao da objasni kako je i on u toj borbi, ali mu to nije bilo dvojbeno, u njoj je. Sve je dozrelo, polumjesec ili krst, emir Murat ili knez Lazar, kneževićeva pokornost ili slava.
Takav je život, najčešće se svodi na isključivosti, dječak se u besanoj noći opet prisjeća poduka hilandarskog igumana: A da li išta u prirodi postoji sa ili-ili? Ne! Ne, priroda nije isključiva, ni vjera to ne smije biti niti jeste. Oni koji ipak misle da je vjerovanje jednosmjerno pate od sljepoće i ponašaju se suprotno Božijoj volji i daru uma. Hristos jest propovijedao mir među ljudima, mirenje i popuštanje, da se na kamen odgovori hljebom, na šamar osmijehom, na palež..., ali ga razbojnici ne shvataju, ili neće da shvate, zloupotrebljavaju NJegovu miroljubivost. U namjeri da pojasni i objasni tu nejasnoću Muhamed je otišao u drugu krajnost, tražio roba za roba, ženu za ženu, zub za zub... Zaista tu može biti zabune kod neupućenih, jer na tursku navalu Srbi bi trebali da odgovore poginjanjem kičme, na bodež golom rukom, a tako ne može učiti ni On ni NJegov Sin, ijedan. Stefan je te noći razmišljao o ovim Petrovim zapitanostima, i sve više udaljavao se od sna.
Možda, zaista, Muhamed ima pravo, možda i jest pogrešno zapisan Hristov zavjet, koji je pisan desetinama godina po njegovoj smrti, razmišljaće Stefan. Jedan je Bog, Alah ili Bog, jedan je. Tumačenje poruka iz Knjige, Staroga Zavjeta, nije jednostavno, niti je za svaki um dokučivo, to mu je iguman često ponavljao odgovarajući na pitanja iz Starog Zavjeta. Pa i Sveti Sava, izgleda, nije mogao da dokuči sve Hristove poruke. Malo-malo pa Stefana zbunjuje freska Isusa Hrista mladenca, ćelavog dječaka sa oreolom Hrista, Bude, Joasafa... Od kada je vidje ne smeće je s uma.
Zaista, zašto je Sveti Sava, ako je on, svojim pokoljenjima ostavio takvo djelo? Zašto ga je odmakao u nedohodnu planinu? Može li se Svečeva poruka dovesti u vezu sa nagovještenim bojem? Kakva li su objašnjenja u crkvici svetoga Petra i Pavla, ispred te čudesne ikone, tražili car i knez, i jesu li dosegli tražene poruke?, pitao se knežević Stefan.
Zašto baš njega dopade sudbina ugroženog djetinjstva? Nesan nameće dječaku nova razmišljanja i pitanja. Zašto nije ravnopravan sa vršnjacima? Oni su noćas u zdravim snovima a on u lokvama znoja, misli, strahova i sanjivosti bez sna? Volio bi, ovo kneževiću prvi put pada na um, da je rođen u prostoj kući, pa neka je u slabašnoj obući i odjeći, i goroj postelji i ishrani. Sve bi te noći podredio jednome snu, kao što ga je imao tu pored njega đakon Jovan, vršnjak koji je rođen na brdu povrh manastira. I to je njegova najveća udaljenost i vidik koje je dokučio u životu.
Đakon želi srpsku pobjedu, za nju se i pomolio prije lijeganja, ali ako bude i poraz, on se neće rastuživati koliko Stefan, primiće vijest kao i svaku drugu koja nije bila pod uticajem njegove moći. Može mu biti, jer je sve to još daleko od đakonove kože. Sa kneževićem je drugačije, sutrašnji poraz na bojnom polju je i njegov lični poraz, iako ni on, knežević, baš koliko ni đakon, na njegov ishod ne utječe. Ima tu nepravde koja se naslijeđuje položajem rađanja, u to je uvjeren mladi Stefan, koji kako je noć odmicala sve je udaljeniji od sna.
Svaki bi porod morao biti u ravnopravnom položaju, te noći bi Stefanova misao. Da, ali ni do sada nije bilo tako, on je bio u očitoj prednosti nad vršnjakom Jovanom, i bude li sjutra pobijedio otac-knez, opet će on biti neko, knežević, a Jovan i ovako i onako đakon. Noćašnji strah i nesan su cijena ranijih prednosti dvorskoga djeteta, zaključivao je knežević.
Kako je noć tekla tako je trinaestogodišnji dječak bivao uznemireniji, a misli zbrkanije, gradile su sve pomjerenije slike budućnosti. Na čas vidi sebe u iznošenom prostom odijelu izbjeglog u nedohodno Jovanovo seoce, gdje je u zadatku pastira vanzemaljskom krvoločnom krdu. Domalo prepoznaje se u odeždi đakona i službi izlapjelih manastirskih kaluđera, koji ga progone radom i glađu, i tuku za male pogreške, svoje i tuđe. Preobraća se i u pobješnjelog psa, na nj se okomljuju seljani sa tojagama, a on, dječak Stefan, u liku te zvijeri bježi sa malim izgledima da sačuva glavu.
Bježeći od tih i takvih likova, upada nakratko u svaki od njih, bježi od svakoga i svačega, zadnjim snagama izmiče. Između stravičnih likova, povremeno bi, ali zakratko, uhvatio i koji zdrav lik, na taj tren dokučio bi san, ali odmah po tom i utonuo u san strave, i iskakao naprasnim ovovremenjivanjem. Knežević se našao i u liku srpskoga ratnika. Žario je i palio Muratovo carstvo, tamo negdje daleko, gdje ljudi ne liče na ovdašnje.
Sve očeve prilike koje dokuči izopačene su, krvave i beživotne, pa posebno one u noćnoj gluvoći plaše dječaka. Pokušavao je da broji ovce nekog stada, da odmakne od misli i likova, da konačno zasani. Potoci krvi su neumoljivo istrajavali. U grupi očevih likova jurio je za onim sa osmijehom, poželio ga se, gotovo i zaboravio da je postojao, nužno mu je potreban, da ga pomiluje roditeljski pogled, ohrabri i ospokoji. Ali kao da i taj do juče pitom očev lik migolji i bježi od njega.
Izgubio je očev lik. U potrazi za njim knežević projezdi sve prethodne dane, ali i tamo nađe samo roditeljovo rvanje sa godinama, teškim željezom, bolom leđa i neudobnošću sedla. Otac, knez Lazar, nije više za teško bojevanje, a sin je još manje sposoban, boli zrela misao. Vuk i Tvrtko ne daju svoje komande, pa kako se može i pomišljati o smrskavanju troglave azijatske glave, sretan ishod Stefan više ne može ni da dosanja.
U nepreglednim mlazovima teške noći, koja nikada neće ni svanuti, kako se u jednom trenu učinilo dječaku, Stefan nije uspio dokučiti san, ni sliku očeve pobjede, ni osmijehnuto a tako željeno očevo lice, naprotiv, nejaki sneni um su nastavili da progone izopačeni prijeteći likovi, svebojne tuge i žalosti. Negdje, tek na dohvatu haotičnih noćnih misli, naslućivao je majčinu sliku, ali i ona bi potrajala kratko. U crnini i suzama, upetljavala se u nejasan lik žene podrezane i raspletene kose, tužila je bezlično i najavljivala sudbu kneginje Milice. Jecaje joj čuje jasno, iza svakoga na njegovo srce ostavi po novu sve bolniju brazgotinu. Bol za majkom ga na trenutke dovodi do užasa.
Ni Milevin lik ne uspijeva da dokuči, kao da se svjesno udaljava, da od pregoleme tuge poštedi miloga brata. Na sreću, lik desetogodišnjeg brata Vuka je kao i obično spokojan, jer to što se okolo događa nije njegova briga, a ako se i izmijeni što, to novo može biti na njegovu dobit. Čak se i veseli najavi izokretanja poretka stvari, jer mu je, odista, dosta sjene starijega brata. Pa šta ako je starije muško dijete, zašto da bude samo njegovo prijestolje? Kao da Stefan vidi i sluša uvijek nezadovoljnoga Vuka.
Odista, i Stefan se zapita, zašto je takav poredak stvari? Jer, eto, Vuk, baš kao i đakon, koji se tek sada prevrnu, prvi put kako je legao i odmah zaspao, ne osjećaju boj kao svoj, ili bar ne osjećaju poput Stefana, jer ako izgubi knez oni svakako neće izgubiti koliko on-prestolonasljednik. I red je da on brine više, ali nije ni ljudski ne brinuti za očevo i vladarovo stanje, zaključivao je polusnen Stefanov um. A možda Vuk i ima pravo, i nisu rasli u ravnopravnim okolnostima, pa ni ovaj teret ne treba prosto poloviti. Stefanu se nudilo premnogo, bez njegovih zasluga, zaista je to istina, a Vuku malo, samo zbog činjenice da se rodio poslije, nepravedno je. Odgajan je u sjeni starijega brata, to ga je napajalo jedom, pa je prema Stefanu prečesto iskazivao prijetnje i mržnju. On je, prisjeća se Stefan u najdužoj svojoj noći, na sebi znao da prepozna siktaje mržnji iz bratovih pogleda, koji su se izopačivali u ubojito oružje, pred kojim, iako stariji, osjećao je nelagodu. Povremeno zatraživao je i roditeljsku pomoć i savjete.
U Vuka su osobite oči, zločeste, u potaji bi međusobno šaputali majka i otac, i sami se izmicali od njih, ni njima jasno od koga naslijeđenih, svađalačkih pogleda. U neprilikama, kada su od Vuka zaštićivali Stefana, na roditeljima su se mogli naslutiti tragovi osude nedokazivog i svadljivog dječaka Vuka. I to je u njemu moralo podražavati naslijeđeno nevaljalstvo, odrastanjem se uvećavala tvrdoglavost i prerastala u osvetoljubivost, zbrkanim mislima, u uoči ratnoj noći, sve uvjerljivije zaključivao je stariji brat i preuzimao odgovornost za dio Vukovih nevaljalština.
Podsjetio se da je Vukova mržnja prema njemu dostigla vrhunac po dolasku iz Svete Gore, kada su svi dvorjani sa vidnim uvažavanjem salijetali prestolonasljednika, kneževića Stefana, a kneževića Vuka zanemarivali i osporavali. Mlađi brat i nije mogao ravnodušno otrpjeti tu silinu zanemarivanja, pa je podmetao Stefanu kad mu se god za to ukazala prilika. Nije ostavljao na miru ni kneza ni kneginju, sramotio ih je pred gostima, i to kad mu se god ukazala prilika da je djelotvorno.
Roditelji su se, zaista, ozbiljno počeli da brinu za mlađega sina, kojemu ni sami ne znadoše što bi, ali su se više zabrinjavali za sina prestolonasljednika, bojeći se da mu zavistni sin ne podmetne kakvu težu podvalu. A Stefan, tek sada je toga sasvim svjestan, nije imao prema bratu razumijevanja, ni onoliko koliko je mogao i morao. Nije mu ni pokušao pružiti mrsnu bratsku ruku, ako je to i činio, bila je prehladna da bi se prihvatila. U ovoj besanoj noći za tom propuštenom prilikom poče žaliti, i za Vuka iznalaziti više razumijevanja nego ih je on odista i zavrijeđivao.
Iz bunila noći pred Stefana izroni i Marina slika, nastajala je iz dvoglave mješavine sa Vukovom. Ona ima drugačiju brigu za sutrašnji boj. Manje pomišlja na oca, kneza Lazara i srpsko ime. U njoj je snažna želja da pobijedi Vuk Branković i izgube svi ostali. Iz polusna njena slika dozrije uvjerljivošću, na tren mu se učini da je došla njemu u goste, u magnovenju je i pozdravi, ali se nadmeno Marino lice i ne obazrije, tek izriga nekolike pogrdne riječi, kojima kaza da od njegovoga knezovanja neće biti ništa.
Jednako kao i brat Vuk, mrzi ga i sestra Mara, za tren Stefana rasani ova pomisao, pa se upita zašto i ona. Teška je noć za sanjive oči, otrov misli, promrmlja knežević, prevrunu se po bogzna koji put ove noći, pa još jednom pokuša mislima slijediti spokoj đakona Jovana, najsretnijega čovjeka, kako mu se činilo.
Kad čovjek ne može da zaspi zbog tereta misli, pa ih nastoji potisnuti, on ih tim činom samo dodatno uznemiruje, i više se udaljava od sna. Tako i ove noći kneževića ne napustiše čvorljive misli, one što odslikavaju izmišljenu sestrinu ružnoću, neprijateljsku sestrinu prikazu sve bistriju a misli sve budnije. Zaista, sada potpuno razbuđenom Stefanovom umu, iz Marinih očiju dopire mlaz zloće, čuje joj i povremene riječi koje dopunjujući očne otrovne strijele, ocrtavaju sve veličine ljudskih odnosa. I njene korjene. Duboki su, čak dosežu u Stefanovo rađanje. Da se ne rodi brat, a nije se trebao roditi, Mara bi, po zakonu najstarije sestre, u nasljedstvo ponijela zemlje kneza Lazara. Da se ne rodi to muško dijete, ona bi, Mara, postala srpska carica. Da se ne rodi brat...!? Najednom opet misli na sebe preuzeše grižnju savjesti, odgovornost i sve očitiju krivnju za svoj nastanak.
Zaista, i ne znajući da se oglašava, promrsio je prestolonasljednik i na čas poremetio san đakona Jovana. Da se ne rodi, mnogo toga bi bilo drugačije nego je poredano sada. Ne bi se ni desio sutrašnji boj. Otac, knez Lazar, mudar vladar, izbjegao bi tu nesreću, kao što su je izbjegli i svi oni Srbi koji su vazali. Ovako, knez ima prestolonaslednika, mora u boj da bi njemu, sinu, obezbijedio mirniji tron, najednom i to uvjerenje. I srpska bi istorija krenula drugim tokom, možda po narod povoljnijim?! čak i teret takve sudbine sneni dječak osloni na svoja pleća.
Premoren dječakov um, u toj noći, prihvata kao opravdane i Vukove i Marine nedobronamjernosti, pa nasrnu na čin svoga rađanja, zadocnio i štetan, pa poželje da nije među živima.
NJegov život je neprocjenjivo štetan po druge, a u toj noći ni njemu nije značio mnogo. Izgubi li otac boj on nema kuda, svuda će ga dočekivati provalije, pa je najbolje da se sunovrati u prvu, da skrati patnje.
U glavi dječaka vaspostavio se košmar, razum je pred razrušavanjem. Odbranio se zastrašujućim krikom.
Krik je razbudio i uznemirio patrijaršijsku čeljad, čak i čvrsto usnuloga đakona Jovana, koja su takođe noć provodila u suludim snovima, pa se ovim povodom počeše ustajati i spremati za put, na brdo Čičavac, da sa odstojanja svjedoče boju.
U trenu Stefanovoga krika, pokazaće se kasnije, Lazar je u Babin Mostu počeo da uvodi vojsku u borbeni poredak.
Na konju, u grupi patrijaršijskih kaluđera, okruženoj pećkim i okolnim žiteljima, knežević Stefan je drijemajući jahao prema Čičavcu. U glavi je stvarao bojeve slike, nastavio da tlapi.
Namijenili su mu vrh brda da na njemu sjedi, dovoljno udaljenom za svoju bezbjednost, a i blizu za gledanje toka bitke. Tako su mu juče objasnili u patrijaršiji, a on taj položaj zamislio kao viđene slike iz grčkih pozorišta, sa visokog sjedišta gledaće igru glumaca.
Razdanjujući se, bistrile su i Stefanove misli, koje su uz svjetlost dana vodile i do veselijih slika. U njima je i bosanska vojska i proslavljeni vojvoda Vlatko Vuković. Vedrina Stefanovih misli potraži izlaz na toj strani. Još je lani u Svetoj Gori slušao o tom neustrašivom junaku Zahumljaninu, koji je u Bileći, tamo negdje iza Dubrovnika, nagrdio veliku tursku ordiju.
A i Vuk Branković je već pobjeđivao Turke. Pobjeđivali su i Lazar i Vuk i Vlatko, pa zašto ne bi mogli i danas kada su udruženi? Da, ali ovaj boj nije samo jedan u nizu turskih bojevanja, nije samo srpsko-turski obračun, to je dugo pripremani sudar krsta i polumjeseca, Azije i Evrope. Sveti pohod! Bitka je pripremana dugo.
Stefan zna da je u islamski pohod uloženo sve tursko dobro. A ono nije malo, ogroman mal i vojnički dar. Na sve strane govori se da su do savršenstva doveli vođenje bitaka, a voljnost ratnika izveli na nivo pohlepe.
"Pohlepa je golema pokretačka snaga čovjekova," Stefan se prisjeća riječi igumana Petra, koji je o tome ocu-knezu govorio često i savjetovao snaženje srpske voljnosti za bojeve. "Plijen je provjereni pokretač turskog askera, dokazan mnogo puta. Kod njih se nakon pobjede naređuje otimačina", iguman je bio uporan u dokazivanju značaja voljnosti po ishod boja. O Turcima je znao i govorio mnogo. Sa njima je bio opsjednut.
"I turska državna uprava je uspješna", pojašnjavao je, "i ona je podređena ratnim potrebama. Vrijednost, uspon i bogatstvo Turčina, isključivo ovisi od njegovih zasluga, a one se mogu dokazati samo na bojnom polju, na koji poziva njegovo veličanstvo sultan, prvi emir. Uprava nepogrešivim kantarom mjeri doprinose, i toliko uzvraća, odmah i bez ustezanja. U Turskoj dijete ajana ne naslijeđuje vlast, niti je jednom dobijenu može bezbrižno uživati on. Naprotiv, može je steći samo mačem, ali je jedino njime može i održavati. Jačemu je dozvoljeno da preotima vlast. Sin može naslijediti oca, ali samo ako uspješno oca zamijeni na bojnom polju," govorio je iguman.
"Ovakvu vrstu pravde, do pojave Turaka," uporno je objašnjavao iguman Petar, "čovječanstvo nije poznavalo, pa se turski protivnici teško brane pred tako spremnim ratnikom. Ta osobina ide na ruku manjim balkanskim vlastodršcima, ratobornim, koji rado prihvataju obavezu vazalstva prema Turcima, jer im je tim činom dozvoljeno i naređeno, da otimaju od braće u tursko ime. I turskog sultana i askera, jednako, zanimaju samo bogati plijenovi, a bogatstvo nije u raje, pa ih ona i ne zanima, najčešće se i ne susreću, ni na kakav način, pa sva turska osvajanja narod i ne doživljava drukčije nego međusobnu borbu velikaša za prevlast i bogatstvo," takvo je igumanovo viđenje te neobičo uspješne turske pojave.
Kako su Srbi izgubili već dosta zemalja i srpsko-pravoslavna crkva je na putu da izgubi svoja imanja, metohe, pa se ona posebno zabrinula, i putem sveštenstva pokrenula vjernike, pozivajući ih na odbranu svetinja. I Petrova misija je okrenuta u tome pravcu, svjestan da je uz slabu srpsku državu slaba i srpska crkva. Kod prostog naroda zabrinutost nije toliko velika. Nije iz razloga što se turska uprava, tako dopiru glasovi iz porobljenih zemalja, sa dužnom pažnjom odnosi prema narodnim svetinjama. Ne ruše zadužbine, crkve i manastire, i ne progone sveštenike. Ne naturaju ni svoju vjeru.
Turci kupuju ljude pojedinačnom podjelom orobljenog blaga. A tu su vješti i uspješni, pa kao zaraznom bolešću, naširoko razlijevaju dobrovoljno muhamedanstvo. Mnogi Srbi kada su pred izborom pradjedovskih svetinja ili vlasti izaberu vlast. Naročito oni koji su blizu vlasti. Iz tih razloga je turčenje među Srbima najraširenije. Poturčenjaci postaju najkrvoločniji prema Srbima, postaju to još i u prvoj generaciji.
Crkvene ljude nije strah Turaka koliko Srba. Turci znaju biti i razvratnici i palikuće, ali to nikad ne potiče iz centralne uprave već uvijek u vremenima njene slabosti i samovoljnosti pobunjenih paša. Veliki Turci poštuju svoje protivnike onoliko koliko je to protivnik zavrijedio, koliko je jak. Nisu skloni osvetama, naprotiv, najveće počasti pridaju onome ko ih u nadmetanju najviše nagrdi.
Turci osobitio drže do hrabrog pobijeđenog protivnika, njemu se odmah pruža ruka pomirenja i poziv pod turski barjak. Prihvati li ruku, tim činom postaje turski ajan, položaja koga je imao prije boja. Dokaže li se u prvome boju na turskoj strani, postaće viši ajan, i tako sve do velikog vezira.
U Turskoj vladaju samo najzaslužniji, a to je savršenstvo pravde, na koju i ne pomišlja ustati iko, pa ni potlačena raja. Nepoznato je da su Turci osvojili neku zemlju, pa je izgubili tom vrstom pobune. I bojevi su im čisti kao suza, pravila jasna i nepromjenjiva, vode se do konačne pobjede, bez obzira na žrtve, a pobjeda nastaje činom pogibije ili predaje vođe jedne strane. Preživjeli vojskovođa je pobjednik.
Jutrošnji boj je borba za kneževu i sultanovu glavu, i trajaće dok jedna ne zakotrlja na zemlji.
Ulaskom u rosno jutro Stefanova budnost se uvjerljivije otimala, a misli usmjeravale ka kao krv crvenome vrhu Čičavca, na kome se očekuje i prva sunčeva zraka. Pristigavši vrhu, prije nego je još mogao da vidi preko njega, sa porastom vidljivosti u njemu je narastala i razbuđena misao i pitanje, a zašto bi njegov otac morao da izgubi bitku, i zbog čega samo zloćne misli?
Stefanu su znane srpske vojske , znan i bojevi poredak, pa mu u glavi potekoše moguće slike neposrednoga sukoba, koje su onakve kako su ih pretpostavljali u patrijaršiji. A tamo se, zadnjih dana, neobično mnogo govorilo o krilu velikog vojvode Vlatka Vukovića. On je, po kazivanju nedavno pristiglog kaluđera iz humske zemlje, veoma zanimljiv. Pamti svaku izgovorenu riječ veoma darovitog pripovjedača kaluđera, koje je govorio okupljenim manastircima koji su sjedili uz ognjište i pomno slušali:
"Tamo je poveće kraško Bišće polje i u njemu sedam rijeka, koje pitominom mame i proste ljude i vladare. Okružuju ga brda, jedno do drugoga, kao da ih je slagala dječija mašta, a dva nasuprotna nose isto ime Hum. Po onome na jugu, većem, zemlja je i dobila ime Zahumlje. Uz njega je osobito brdašce, oblika šišarike, na koje se ne usuđuje ljudska noga, osim uvalicom na sjevernom dijelu, uz koju sam dojahao i ja. Na njemu je čuveni vladarski dvor, opasan debelim i do neba visokim zidovima, koje ne osvoji niko i nikad. Samo sa njega može da se dokuči biblijski raj," kazivao je govorljivi kaluđer.
Na zapadu je modrina bogate Neretve, koja je tu da nedobrodošlicom odbija tuđe vojske, ali i da sakuplja vode Radobolje i Jasenice sa sjevera, Bune i Bunice sa juga, te da njima napaja i hrani humske vladare i vojske. Istočno je Posrt, najneobičnija tekućica, koja na nejasan način i vrijeme iskulja golemu vodu pa presahne. NJena nepredvidiva pojava, po kazivanju tamošnjih mudraca, poseban je NJegov zov, kojim najavljuje događaje," nastavljao je po kratkim predasima.
U središtu polja, u Kulinama, baš tada utaborila se zahumska, Vlatkova i Tvrtkova vojska, tu pored Zgrade, vječnog svjedoka uvježbavanja, i spremna je da prihvati naredbe velikog vojvode. Još je preostalo jedno vježbanje, sa svim vojnicima zajedno, koje uvijek prethodi velikim bojevima, i kojima kao probi prisustvuje brojno narodno radoznanje, kakvo bi i moje," sa ushićenjem pripovijedao je daroviti putnik.
"Posmatrao sam pregrupisavanje humske vojske, pokrete iz poretka u poredak, i istovremeno gađanje kopljima i vladanje sječivima mačeva. Desetak udvostručenih grupa je oživjelo polje, u početku razdvojenih na obale Neretve i Posrti, pa sa svojih strana kreću u susrete, oponašajući dvije strane, vječite dvije, našu i njihovu. U početku spori, pokreti se ubrzavaju, po znakovlju truba i bubnjeva, sve brže i brže, da bi završili jurišima," nastavio je:
"U gradu Blagaju brojni posmatrači, i sami zabrinuti predstojećim bojem krsta i polumjeseca, a okuraženi lanjskom pobjedom nad Turcima kod Bileće, zadivljeni su brojnošću, opremljenošću i uvježbanošću svojih junaka. I onda se dogodi čudotvorno predskazanje. Zatutnjaše veleška brda, pa u suvo korito Posrti iskuljaše vode morskih veličina. Uznemiri i prekinu vojne radnje, a posmatrače nagna u bijeg, u svoje domove, koje u ovakvim prilikama moraju da budu zatvoreni." Pripovjedač se prekrstio pa nastavio:
"Koja li je NJegova predskazanija? Pitasmo se, pitam se i sada?"
Stefan se prisjeća i razmišlja o toj vojsci i pita se, sa vrha Čičavca, na koji je upravo pristigao, koliko ona može pomoći u jutrošnjem boju.
Zadnji put knežević Stefan baci pogled niz planinu ispod sebe, jer će svi slijedeći pogledi biti upereni u bojno Kosovo polje. Kao mravi ispod njega su gamizali ljudi. Iznenadi se mnoštvu ljudi koje zateče i na planini. Slika posmatrača podsjeti ga na nepregledno jato skakavaca, ljudi još hrle i prekrivaju površ izdužene planine. I oni su, to je očito, kao i on puni zebnje.
Sunčevi zraci pozlatiše vrh Čičavac-planine, čudesni vidikovac, koji iz časa u čas postaje sve veći, sve uvjerljivije se iskobeljava iz međubrdnih mrklina.
Kneževiću je određeno da sjedne na vrh planine.
SUZOPOLJE – 4. Jedan čovjek i jedan narod
"Koliko jedan čovjek, pa makar i najveći, ima pravo uz svoju savjest vezati sudbinu čitavog naroda? Koliko jedan narod, pa makar bio i najmanji, ima pravo svoje biti-nebiti da svali na jednog čovjeka?" Ove misli opsjedaju kneza Lazara, naročito od proljetos, kada je primio vijest da je sultan Murat stigao u Filopolje, i da tamo naširoko prikuplja vojske.
"Pognuti kičmu pred jačim i spasiti srpsku mladost, ili za dugo ostati bez najvećih Srba ali svijetla obraza?," dugo je dvoumio knez: "Nema dvojbe, na mene će, čvoravu stubu na putu za Evropu," govorio je Milici i meni, žaleći se na okolnosti koje su ga dopale: "Nakana napadača očita je, Srbiju izbrisati sa zemljopisne karte i docrtati je turskoj. Na meni je, zatečenom srpskom knezu, da se ispriječim najspremnijoj vojsci ovoga doba. Mogu li ja to? Mogu li spasiti srpsko ime i zaštiti Evropu? Ako ću srcem mogu, moram i hoću. Sa razumom je drugačije, ne podržava me, prijeti samouništenjem. Ovih mjeseci saznajem o Muratovoj sili," povjerovavao nam se: "i volio bih da griješim, ali prejak je. Šta je činiti čovjeku u kojega su uprte mnogoljudne molećive oči? Toliko vapaja a ne mogu da im se osmijehnem ni okrajkom nade" knez je govorio gotovo za sebe:
"Ima li pravo ili dužnost, ikoji jedan čovjek, ma koliko bio hrabar i razuman, na sebe preuzeti sudbinu čitavog naroda, i opredijeliti mu daljnji tok istorije?" šaputao je, zaboravivši da je s nama:
"Ko sam ovdje ja a ko narod?, neprekidno se pitam. Na ovaj način nisam razmišljao ranije, nije ni bilo ovakvoga povoda, a pitanje je da li i sada znam visinu svoje istorijske zadaće, plašim se te mjere, pomišljam da je ravna mjeri čitavoga srpstva. Zaista, na mene je svaljena sudbina naroda," zaćutao je i ponovo oglasio:
"Teško mi je, jadnije nego ikada prije. Do sada sam brinuo za granice svojih zemalja, na njima postao stamen kao kamen bovan, ali ovo što mi je sada dopalo, da stanem na granice cjelokupnoga srpstva, pravoslavlja pa i Evrope, ja za to nemam moći. A moram, očekuje se od mene. Kako mi je da postupim? Savjest je na iskušenju," knez bi povremeno zaćutao, pogledao u Milicu ili mene, pa nastavio:
"U trenutcima smiraja savjest staje uz moju stranu, sve što sam činio do sada bilo je u skladu s njom. U vremenu pred sudbonosnim okršajem polumjeseca i krsta saplemenici me vide novim očima, uzimaju za većega nego sam sam sebi. I okolni narodi. Svi bi da me vide onakvoga kakvoga vladara oni trebaju u ovim vremenima. A taj bi trebao da je božanstvenih moći, da u svoje ruke preuzme narodnu sudbinu, izvede je na mirne obale i plemenito upravlja. Pri tome narodne mogućnosti i učinke bi da su uzgredne. Svoju nemoć narod bi da prevali na jednoga čovjeka, ovoga puta na mene. Danas je srpstvo pred stravičnom opasnošću, u pitanju je opstanak, ugrožena je i Crkva, a odgovornost bi da je samo moja. Svima je samo do takvoga lica, meni je i do naličja," u jednom trenu knez se podiže na noge, prohoda pa zastade iznad mene:
"Vožd ne može preuzeti narodnu savjest koliko ni pobjeći od nje. Vođi je rast u narodu ugodan sve dok rast traje. U početku pred njim nepregledna su prostranstva ljepota i slave, koje, koliko istorija pamti, nužno opčini svakoga ko se nađe u tom položaju. U početku ima svijest da joj je samo slučajni pojedinac, pa je savjestan i radin, da narodu uzvrati dug, ali vremenom njegova svijest tu činjenicu zamuljuje, u svojim očima gradi drugačijeg sebe, nesvjesno se obmanjuje i uobražava nadnarodnu vrijednost, izopačuje se... Ako potraje i izrodi se u pojedinca koji sam sebi postaje cilj. Put do tiranina je otvoren i svima vidljiv osim njemu. Ni jedan moćnik ne uspijeva da spozna svoje uspinjanje u tiranina. Tih staza stalno sam se plašio. U tome mi je naročito od pomoći bila Milica." Knez je napravio nekoliko novih koraka, opet se povratio i zaustavio iznad mene, govorio je meni a mislio je na Milicu:
"Moja Jefimija... Potpuno sam svjestan koliko sam postao srpska savjest, svjestan sam i da sam to postao sticajem okolnosti, a ne samo svojom zaslugom. Jednako je to mogao postati i neki drugi Srbin, bilo koji od dvadesetak živih velmoža," zamisli se pa ustvrdi:
"Sve vođe nastali su kao rezultat istorijskih slučajnosti," nastavi tiše:
"Svjedok si, moja Jefimija... Dvadesetak srpskih plemića upinjali su se da budu onaj jedan, čelnik, i ja među njima, strasno želili da ih dopadne uloga za koju sam se izborio samo ja, zajahivali su me, a sada bi, u to sam duboko uvjeren, svaki zahvalio na voćstvu. Nije lako biti jedini krivac za daljnji tok Srba i pravoslavlja. Rado bih i ja pobjegao iz istorije i odgovornost za narod prepustio nekom drugome Srbinu..."
Ovo su ipak bili samo okrajci voždovih misli, njegovo je da dopisuje istoriju svoga naroda, jer se on, a ne neko drugi, na mjestu čelnika zatekao u Muratovo vrijeme. I danju i noću njegova promišljanja su u procjenjivanju sultanove snage i nakane. Nije ga iznenadila pojava u Filopolju, doduše, ne bi ga iznenadila ni pojava u još kom bugarskom polju, zgodnim sabiralištima, oba su iskusni ratnici, pa se dobro pretpostavljaju. I Lazar bi se, ipak, opredijelio za Filopolje, kazivao je. Sada je red na njemu, Lazaru, da pretpostavlja pravce pokreta već sabrane Muratove ordije.
Vještog, oštroumnog i hrabrog ratnika i vladara muče znane nepovoljnosti koje su se sustigle protiv njega. Od dvadesetak Dušanovih zemalja slobodne su Vukova, Đurađova i njegova. Malo za date potrebe, ali to i nije najveća nevolja, ona dolazi od Srba turskih vazala. Oni će, zna Lazar to srpsko prokletstvo, za svoje sitne račune zloću iskaljivati na Srbima. Da li će na njega udariti svi? To pitanje svodi se na pomisao koliko će se truditi da se dokažu na svojoj braći. Učinio je mnogo koraka da odvrati sabraću od toga čina, ali ne zna koliki će biti učinci svih tih pregovora koje je upriličio, jer je pritisak Turaka na vazale prejak. Već pouzdano zna za neke koji će poput krvoločnih zvijeri kidisati i suludo zabadati koplja u pleća srpskih branilaca.
Pristigla je vijest iz Svete Gore, s kojom je knez stalno u dosluhu, da je Muratu dojahivao despot Konstantin Dejanović, i nudio se na svaki način. Željan vlasti a satkan od dodvore i pohlepe, tako su kazivale vijesti, u stanju je piti svježe srpske krvi, najradije bi iz Lazareve poražene lobanje poput paganskih ratnika. Konstantin je nedavno Lazaru zadao riječ da će učiniti sve da se ne odazove sultanu, pa je ove najnovije habere knez shvatio kao poturenu tursku laž, ne slučajno svaljenu baš na Konstantina, koji je vojnički jak ali i kolebljiv po turske interese.
Uhode dojavljuju i o još nekim Muratovim pristašama, ali ima i drugačijih velmoža. Iguman je hodio do Marka, pa javlja, da on neće na svoju braću, ni po cijenu glave, ali će i on, da ne izazove turski gnjev, poslati nešto dobrovoljnoga jada. Manje ga je brinula grčka vazalna strana, s te strane nikad nije bilo žeđi za srpskom krvlju, a i nejaki su.
Lazara zaokuplja bugarska ćud, oni su prelivode, i uvijek na okupu uz jačega. Kukavice su na osami, drhte i pri pomenu srpskoga ratnika, ali su neustrašivi krvolnočnici i razorno zlodjelni pod rukom starijeg bratka. A umiju da ga izmisle za svaku priliku. A prema Srbima ne bi smjeli tako, dužnici su. Lani, kada Turci krenuše da u pokoru uvedu odmetnika cara Jovana Šišmana, Lazar krenu njemu u pomoć, na Pirot, i više toga, nagovori i Tvrtka da i on pritekne s treće strane. Lazar privuče tursku glavninu i porazi je, na drugoj strani ih i Tvrtko žestoko nagrdi, a Bugarin, car Šišman, kukavica, popusti pred prvim turskim naletom. Ta ista vojska juče je udarala na Turke a sjutra će na Srbe.
Mada je knez radio na tome da pridobije Ugre, dokazivao da je predstojeća bitka i njihova, i mada bijahu blizu da se saglase, ipak ne dadoše pomoć. Štaviše, ucjenjivaiše i nametnuše neku vrstu vazalstva, pa se tek tada napraviše kao da su prijatelji, i obećaše nejasnu pomoć, koja se završila na dobrim željama srpskoj pobjedi. A ni one, ugarske riječi, ne bijahu iskrene. U isti rog duvaju sa Mlečanima, Papom i ostalom katoličkom Evropom. Kad bi kako moglo da izgube obojica, i sultan Murat i knez Lazar, bilo bi po njihovim voljama. A tako neće moći, pa od dva zla izabraše manje, krst nad polumjesecom.
Naširoko se pretjeruje o srpskoj bojevnoj snazi, žalio se knez, poznaju njegovo naoružanje i obučenost, visoko cijene oklopnike, svakako najjače u Evropi. Ali oni ne poznaju Turke, naročito ne ove Muratove.
Lazar je godinama dovodio evropejske plaćenike, proslavljene vitezove, pa se i po njima pročuo. Međutim, Lazar je svjestan, predstojeća bitka biće drugačija od svih prije. Zahvaljujući oklopnicima on je godinama na Balkanu na visokoj cijeni, odnio je vrijedne pobjede, proširio i učvrstio svoje zemlje, ulio strah dušmanskoj nakani, i postigao najvažniji cilj, godinama odlagao turski pohod. Čestim pokretima vitezova, i nenadnim pojavama na granicama, da pokaže neranjive željezne grudi, kod neprijatelja je izazivao i izaziva strahopoštovanje.
Sve te godine, dok su se drugi plašili od napada kneza Lazara, on je radio na pripremama za odbranu svojih zemalja, od azijatskog vihora, koji se jednom morao pokrenuti. Iskusni i dobro uvježbani evropejski vitezovi su dobro obavljali svoje zadatke, obučili su Lazarove oklopnike. Isplatilo se uloženo zlato. U međuvremenu je dokupljivao i one najnovije i najsavršenije oklope.
Evropejci griješe u procjeni turskih i srpskih mogućnosti. Zanemarljivi su turski oklopnici, pa otuda pogrešno uvjerenje da su preslabi za Evropu, čak i za Srbe. I knez Lazar je u početku bio u toj zabludi. Zavarale su ga neke lako izvojevane pobjede, u kojima je presudila crna željezna odora. Ista se stvar redovno događala u istorijama ratovanja, kad se pojavi novo oružje. Međutim, Evropa još ne zna a knez zna, oklopnici za Turke više nisu iznenađenje.
"Tri su pitanja presudna u velikim bojevima, obučenost, voljnost i saznanje o protivniku." Knez Lazar je to često isticao vojvodama i zahtijevao da više rade na uvježbavanju ratnika. "Novo oružje može odnijeti bitku samo u prvom boju, dok ga ne upozna protivnik," tvrdio je iskusni ratnik.
Knez je godinama pratio Muratove pripreme, stalno očekivao da i on razvije oklopne jedinice, i pri tom bio spokojan, jer dok ga on stigne Lazar će otići dalje. Na to je računala i Evropa, prisjeća se i njihovih doušnika koji su govorili o turskim poruxbinama tamošnjih oklopa. Bivala mu je znana skoro svaka isporuka, pa se čudio turskoj sporosti, a i probojnosti kupljenog željeza.
Bili su u prilici i da se ogledaju, sultan Murat i knez Lazar, i u svakoj toj čarci gubili su Turci. Te praktične vježbe su dosezale i do tri ozbiljnija boja, u kojima je Lazarova vojska pobjeđivala Muratovu, tukla do nogu. Najveća bijaše ona lane u Pirotu, prisjeća se knez i zaključuje da je Murat konačno odustao od te vrste borbe, i da ako misli u Evropu mora da pronađe nešto novo. A evo, pokazuje se, na Evropu je krenuo, znači našao je protutežu. Koju? Ovim pitanjem knez se uporno bavio zadnjih mjeseci, gonetao Murata, kako se šalio i govorio nam svoje pretpostavke.
"Iskusni, mudri i hrabri ratnik, kakav je sultan Murat, po mojoj pameti, nije mogao otrpjeti nemoć, pa je tražio nekog drugog sebe. Lanjsku godinu je potrošio u to. I našao se, ili bar misli da se našao, to potvrđuje odluka da krene. U čemu je našao sebe? To je pitanje koje moram da odgonetnem, jer to saznanje biće presudno za predstojeću bitku. Preduslov pobjedi je dobro poznavanje protivnika, obojici je to znano. Murat je upoznao mene, to proizilazi iz odluke o pohodu, sada je red na meni, da razgolitim nekoga novoga Murata," ova razmišljanja iznosio je i pred svoje vojvode. Govorio im je:
"Turska ordija odlikuje se po dobroj uvježbanosti i skladnom komandovanju, i sadejstvu komandovanja, pa se po mome mišljenju tu moglo samo malo dorađivati. Murat je odustao od trke za novim oružjem, oklopima, krenuo je nekim novim pravcem, novim načinom vođenja bitke, zasigurno da umanji dejstvo naših oklopnika. Makoliko sam razdriješivao novoga Murata, od ovoga zaključka ni jedan mi se ne učini uvjerljivijim, pa ga prihvatih kao svoje prvo pitanje. Mora da razgolitim novoga sultana. Prirodno je da sam pošao od zadnjih bitaka i u njima pokušao da prepoznam začetak novine, nju mora da je Murat oprobao u malome, provjeravao izum. Razmišljao sam istrajno i našao da je to moralo biti primijenjeno u pirotskim tokovima boja. Tamo je sa nevelikom ordijom isprobavao izum, konačno sam uvjeren u to. I potvrdio ga je. Murat ne zna da sam ga razotkrio i to je nova prednost za nas. Otkrio sam to njegovo novo oružje, prosto je kao i svaki veliki izum. Da, da, sultan Murat je pošao od poznate istine, oklop je gomila preteškog metala, njega nije lako nositi na plećima, i u toj činjenici je potražio i iznašao svoju priliku," knez je bio zanesen dok je govorio o ovome, vjerovatno je i zaboravio da smo tu, uz njega:
"Bojište pretvoriti u nadtrčavanje ratnika. Srpske oklopnike premoriti do lipsanja, pa na ljih sjuriti brze i odmorne konjanike. To je njegov izum! To je Muratovo novo oružje za nastupajući boj, to je tako ljubomorno čuvana turska tajna. Iako je to nepovoljno po nas, ne mogu a da ne poštujem takav um..." knez je sve više govorio za sebe, gotovo da ga više nismo mogli ni pratiti.
Nakon maričke nesreće i mog dolaska na Lazarev dvor, knez se već tada plašio azijatskog pohoda, pitao me za mnogo detalja o Turcima, i on se tada našao u sličnoj prilici kakvu je donedavno imao sultan Murat, da traži neprijateljsku ahilovu petu, i knez je našao u oklopima. Da ima više vremena, uvjerena sam, i nadtrčavanju bi našao protumjeru, neku. Murat kneza preozbiljno shvata i uvažava, plaši se da mu opet ne doskoči, da u međuvremenu i on što ne smisli, zbog toga požuruje sa bojem, da knez nema vremena za domišljaje.
"Ima li pravo jedan narod da uveže svoju sudbinu za savjest jednoga čovjeka?," ne prestaje da se pita knez, koji pomno prati Muratove radnje i upoređuje međusobne odnose.
Kako se primicalo vrijeme sukoba, koje knez već sa sigurnošću zna i u dan, ima dobre uhode, sve je više razloga da zaključi, ishod bitke je poznat i prije početka. Knez je bio zapao u pučinu malodušnih. Istinski se plašio od jačega, nije govorio tako, mada se iz njegovoga ponašanja to jasno naslućivalo.
"Dvostruko je više Azijata i svi su ratnici od zanata," ponavljao je, ne da nas zaplaši, već da sebi da oduška. Pojašnjavao je: "Ordija je kao uvezano snoplje, čvrsta pri komandovanju. NJihova voljnost izdignuta je do nebeskih visina. Ratnik vodi sveti rat i ide po svoj plijen. To je filozofija koju, za potrebe ratovanja, nikad i niko ne može nadrasti, jer je u potpunoj saglasnosti sa prirodom čovjeka. Istovremeno i podjednako turski vojnik ratuje za sebe i Boga," knez je zaista cijenio tursko taništvo, govorio je:
"Besprijekorno Turci naumljuju bojište. Asker je bez porodice, pozadi ga ne čeka niko i ništa, sve je njegovo pred njim. Ide životom na sječivo. A srpska strana, većina ih je ratnik samo za tu priliku, nenaoružani i neizvježbani. Jedino što im je dostojno boja je srce, ali u ovakvim bitkama to je premalo. I pored svega toga, na žalost i tugu, i to je znano, i Turcima je znano, Srbi neće pod jednu komandu..." Ovo posljednje, kao čir ispod pazuha, nije prestajalo da žari kneza.
"Tri komande u jednome boju, kao tri domaćina u tročlanom domu, niti je moglo niti će moći, a sva je prilika da ćemo tako ići na mejdan," ljutio se:
"Tri komandanta ne mogu biti saglasne po potrebi stanja u toku bitke.
A u boju se stanja mijenjaju iz trena u tren. Kad jedan komanduje da se krene naprijed, drugi i treći mogu komandovati povlačenje, ili obratno, što se nužno i događa. Tok boja se ne vidi isto iz središta bitke i sa krila, pa ni komande ne mogu biti iste. Ovim pitanjem opsjednut sam neprekidno, od dana kada je potvrđena vijest da je sultan Murat u Filopolju, i na sve načine nastojim da nagovorim saveznike da mi podrede komandu. Govorim im da će naša vojska ličiti na središnje pokretno truplo komu ću komandovati ja, i lijevu i desnu ruku kojima će komandovati drugi..."
Postoji još jedan neumoljiv neprijatelj koga se pribojava knez Lazar, ali o njemu ne govori ni prijateljima, to je njegova starost. Na žalost, Murat i njenom pomoću računa, uvjeren je knez. Mnogo se sustiglo protiv Lazara, pa sve što dublje razmišlja, bliži je porazu i prije boja. Nije malodušan, on se ne bavi onim što nije na djelu.
Ići u unaprijed izgubljenu bitku, ili kao što to učiniše Grci i Bugari, prihvatiti bezuslovnu pokoru, vazalne obaveze i čekati povoljnije istorijske vjetrove? Na ovo pitanje odgovor može dati samo on, knez Lazar. Tu je jedan čovjek odgovoran za čitav narod, saglasan je njegov um. I ne samo ovovremeni, odgovoran je za sve Srbe, sadašnje i buduće. U Lazaru treperi uznemirena savjest, i po kozna koji put, zbrkava misli.
"Krenem li u boj i izgubim ga, izgubio je i srpski narod. Pokorim li se bez prolijevanja krvi, spasiću brojne glave, i svoju, ali će knjige listati sramne stranice srpske istorije. Kukavičluk i živu glavu ili hrabrog pokojnika, koje odabrati? Ovo je vječita dvojba i kušnja. Koju stranu odabrati, narode i kneže?" vapaj je sve umornijih kneževih misli.
"Muratova poruka i zahtjev jasani su: Pokoriti se pod vrhovnu dušmansku vlast, predati ključeve, vojsku i harač, krvavim oreolom nadahnuti srpsko gubilište, pa svu buduću novorođenčad omlječivati ispaćenim znamenjem, i one što će se rađati, unaprijed, već sada, zaogrnuti sramnim guberom izdajstva? Srpsko gubilište podići na nivo svetišta, ili kukavičlukom okititi stub srama? Na meni je da odlučim, samo na meni, uime čitavoga naroda – misli su koje i ne mogu da ne budu takve."
"Jefimija, oprosti što mojim mukama opterećujem tebe, oprosti, moram, ti si mi odušak grudne tjeskobe... Boj se primiče, a misli su tamo gdje su bile i prije koji mjesec, ne mogu smišljati još dugo, moraju donijeti odluku, brzu. Ovako vruće glave, već naredne sedmice moram donijeti onu ključnu odluku, o kojoj će, dugo i dugo, kroz istorijska vremena, strpljivo lađariti brojne umne i hladne glave, pa mudrovati naklapajući kako je, one gospodnje 1389. godine, trebao da postupi ondašnji srpski prvak. Šta li će reći budućnost? Kad bih znao sud istorije, naravno, postupio bih po njemu..." jadao se i sebi i meni. Pri tom je pokušavao da se otisne niz istorijske tokove, bar desetak godina naprijed, da bi otuda donosio važne odluke.
Hod u budućnost je uvijek tek poludohodan!
Dugo razmišljajući u mrklim noćima, povjerio mi se, knez se u jednome snu poistovjetio sa pristalom udavačom, koja je pred sudbonosnom odlukom okružena brojnim proscima.
Djevojka zamišlja sve moguće svoje udaje, sparivanja, i u svakom po jedan i njen život. Koji da odabere? U prednosti je nad drugim djevojkama, lijepa je pa budućnost ovisi samo od njenoga izbora. Sa kime da se upari? Od mnoštva mogućih za kojega se mladoženju opredijeliti? Je li to onaj za kojim žudi povodljivo srce, ili onaj na koji navodi razum bez saglasnosti srca, ili neki između tih krajnosti? Koji? I ona rashlađuje pamet i pomjera se u budućnost, i ona bi da odluči otuda. Znano joj je da valjanost odluke zavisi od toga koliko je u stanju da se izmakne od sadašnjosti, pa mislima pregrijava glavu, gura je u budućnost, gura do usijanja. Nažalost, u trenutku odluke, tako je kod svake djevojke, glava je premnogo ugrijana da bi se bar nakratko mogla da ohladi, pa odluka biva donesena isključivo po nalogu srca.
Knez Lazar se uživio u zamišljenu djevojku, prati je i u zamišljenim životima supruga, u mogućim brakovima. Vidi je suprugama, majkama i bakama, i u njima spoznaje stalnu zapitanost o ispravnosti one ključne djevojačke odluke. Ta zapitanost naročito snaži u vremenu kakvoga nezadovoljstva, i povraća na sudbonosnu životnu raskrsnicu i izabranu skretnicu, ulicu bez povratka. Znano im je da se na tu raskrsnicu više nikada ne mogu povratiti, zarasli su povratni putevi, ali sve te žene o njoj ne prestaju da sanjare, nada traje do zadnjega daha.
I one sretnice koje su skrenule na dobre putove ne prestaju da se pitaju, a kakvi su oni propušteni. Lazarove misli su od početne djevojke sačinile brojne starice, koje su plod jednoga početka, iste djevojke u raznolikim stazama života. Sve su nezadovoljne osim jedne, i sve upiru pogled u onu davnašnju ljepoticu i višeputnu raskrsnicu. Kaju se. Lazar traži sretnu baku, mislima bi da je dokuči i pita za savjet, ali se ispriječuju ostale, kidišu na njegov naum, zlokobno ga drže u nedoumici. Kako je ona odabrala pravi put?, pitanje je koje bi joj postavio i uramio odgovor. Rvanje misli sa nezadovoljnim bakama prekidaju vapaji potomaka, koji nađoše da je za njihove nesreće kriv knez Lazar, pa grupno kidisaše na njegov život, a on... Braneći se razbudio se iz toga sna, koga ne smeće s uma.
Isprativši sina Stefana knez se nije mnogo ni trudio da odagna polusnene misli, u njihovom društvu se osjećao zdravije, jer su ga dnevne, nakon mnogih odluka, premarale i dovodile do nespokojstva. Iz sanjarenja se munjevito povraćao po pristizanju glasnika, koje je saslušavao dokraja, pa postavljao obavezna pitanja, i odmah potom izdavao naredbe, i opet se prepuštao sanjama, otplovljavao u neke ugodnije svjetove.
Dok je sultan Murat prikupljao ordiju u Filopolju, knez Lazar je imao dva mjesta okupljanja. Svoju vojsku okupio je pod Nišom, a Vukovu i Vlatkovu na Vukovoj zemlji, na Kosovu polju. Iz ranijih turskih velikih bitaka, knez je pretpostavio da će sultan krenuti na jedan od dva srpska središta, novu prijestolnicu – Kruševac, ili na Kosovo polje – središte i svetište srpske svijesti. Pitanje je na koje je morao da nađe odgovor. Kojim će pravcem? Dugo se bavio tim važnim pitanjem.
Dolina Nišave je najpreči put, ali je najopasniji za uljeza, zbog klisure, u kojoj se može postaviti djelotvorna ustava. Krene li na tu stranu, Lazaru je da u klisuru stigne prije. Zbog toga je knez sa vojskom i zasjeo kod Niša, na isti način razmišljaju i knez i sultan. Prije turskog pokreta i sam knez je projahivao klisuru, dosezao sve do Pirota, a usput ostavljao zaštitnice, za nuždu, da prihvataju glavninu koja bi na tim mjestima pravila čeku za azijatske horde. Proučivši Sićevačku klisuru, i emir i knez dođeše do istog zaključka, iskusni ratnik na tu stranu ne smije sa ordijom, pa počeše razmišljati o drugim mogućim pravcima.
Puteva je više, ali su svi završavali na Kosovu polju, jedino se tamo moglo prolaziti. Ako će svi Muratovi putevi voditi preko Kosova polja, onda će, po Lazaru, biti najbolje, da zanemari puteve i da svu pažnju usredsredi na presretanje na tome polju. Iz tih razloga je na toj strani odredio mjesto okupljanja Vukove i Vlatkove vojske. Jer vojsku ne treba prerano okupljati niti nepotrebno zamarati. Tako je došlo do srpske odluke, da sa se dvije udaljene vojske čeka Muratova namjera, pravac kretanja i mjesto napada.
Osvanu i dan Muratovog pokretanja. Krenu po Lazarovom očekivanju put Ihtimana. Na dan hoda odasla prethodnicu, Lazaru znanoga Jahši bega, koji se, na opšte iznenađenje, obre na putu za Pirot, pravcu prema Nišavi. Udari na slabo zaštićeni Pirot i preote ga.
Murat iznenadi Lazara, zateče ga na najtanjoj grani. Svaka bitka iznenađenje je za sebe, pa zašto ne bi bila i ova. Kakvu li je zamku pripravio emir? Nove nevolje dopadoše kneza, nađe se uhvaćen od sebe samoga. Na brzu ruku pripremi trećinu svojih ratnika, ne smjede više, bojeći se novih iznenađenja, pa krenu put Sićevačke klisure. Udarna mu bi malena grupa Đurađovih konjanika, hrabrih i jedino Turcima dostojnih jahača, u koje je knez imao osobito povjerenje.
Iako se smjenjivao glasnik za glasnikom, da potvrdi pravac turskih kretanja, knez Lazar je i dalje vjerovao u drugačiji Muratov naum. Nije mogao još da povjeruje u to što se obznanilo. Odlučio se na velik rizik, i dalje će da drži Vuka i Vlatka na svojim mjestima, a preostaloj svojoj vojsci naredio je da krenu prema njemu. Ali i oni da idu samo laganim hodom.
Ako je zamka, zaključuje Lazar, čim Murat primi vijest o srpskim pokretima prema Pirotu, njegova glavnina će krenuti prema Velbuždu, zatim ubrzano prema Kratovu, Kumanovu, pa preko Preševa i Gnjilana na Prištinu i Kosovo polje. Zbog te pretpostavke knez će napraviti veliku halabuku, prikazati kao da je svu vojsku pokrenuo put Sićevačke klisure, kao da je nadmudren, a poći će samo sa neznatnim snagama, i to najpokretljivijim, da se mogu povratiti brzo.
Ne žureći sa vojskom, baš kao i sultan Murat, i knez Lazar je primao i otpremao glasnike, saznavao o agarjanskim snagama i namjerama. Sve je govorilo da je Murat okupio četrdesetak hiljada askera. Sastav im je za uvažavanje. Pet hiljada janičara, tri hiljade sultanove konjice, šest hiljada spahijske konjice, te dvadesetak hiljada azapa i akinxija, i više toga, desetak hiljada vazalne vojske, među njima najviše srpske. A on, knez Lazar, polovinu od toga broja, i još znatno neobučenije.
I dogodi se po Lazarovoj pretpostavci, napad na Pirot bila je samo vješto izvedena Muratova varka. Kad Turčin potvrdi da je Srbin nadmudren, da je pokrenuo vojsku prema Pirotu on naredi skretanje prema Velbuždu.
Sve se dalje zbivalo po uobičajenim vojničkim očekivanjima. Murat je požurivao svoju ordiju, da bi na Kosovo polje izbio prije nego se za napad pripravi srpska vojska. Knez Lazar je, putem najbržih glasnika, naredio da se njegova glavnina iz Niša pokreće prema obali Laba, poručio je Vuku Brankoviću i Vlatku Vukoviću da se i oni neusiljeno pokreću prema Labu. Sastaće se na dva sata hoda od Prištine.
Poslijepodne, uoči Vidovdana, na Kosovu polju se utaboriše vojske i ordije.
Knez Lazar i sultan Murat, kao u otvorenoj areni, utaboreni na daljini doziva, jednako znaju svoju i tuđu snagu, ali ove noći ipak više razmišljaju o protivničkoj.
Turski emiri imaju neuporedivo više vlasti od srpskih kraljeva, pa i bogatstava. U mirna i nemirna vremena plaćaju janjičare, kao i sultan svoje azape i akinxije. I osmanlijske spahije su ratnički spremnije od srpske vlastele, jer je svaki od njih tu čast stekao mačem, a ne po rođenju, kao kod Srba. Poslušnost je posebna odlika turske strane, pa i Muratov ugled ispred Lazarovog. Muratova komanda je tamošnji sveti zakon, a na Lazarovoj strani to je dobra volja. Neravnopravna borba, jasno je i zahuktalom sultanu Muratu i nevoljnom knezu Lazaru. Srpski ponos i nemanjićki zov su snažni pokretači, a nje je i da stane u odbranu ognjišta svojega, i to je jasno obojici.
Dok su ratnici preklapali umorne i zabrinute oči, i otimali komadiće sna, knez Lazar je u izglednoj seoskoj kući, uz uzdrhtali plamičak svijeće, sa Vukom Brankovićem i velikim vojvodom Vlatkom Vukovićem usaglašavao sutrašnje sadejstvo. Knez je danima smišljao šta i kako da govori ove večeri, otpočeo je:
"Vuka bih volio da vidim na mome desnom krilu, sučeljenog Jakubu, a Vlatka na lijevom naspram Bajazita. Moje je prsimice na Murata. Dugo mi je trebalo da odgonetnem kako će Murat postaviti boj," onda je knez iznio svoje mišljenje:
"On je bio gotovo siguran da će biti presreten na Kosovu polju, znajući da ga ne smijemo pustiti da ga prođe, jer se više ne bi imao gdje djelotvorno presresti. Dakle, nije bilo velike dvojbe o mjestu sudara. Prednost naših oklopnika je u neranjivosti pri borbi prsa u prsa, to znamo i mi i oni. Dakle, mi smo u prednosti u središtu boja, nezadrživi u napredovanju, tako smo i izvojevali sve dosadašnje okršaje sa Turcima," knez se zamislio, pa nastavio:
"Ovoga puta Murat neće prihvatiti takvu borbu. Našao je protutežu i postupiće namamljivanjem kroz popuštanje u središtu. Dakle, svjesno popušta u središtu, da naši oklopnici napreduju i nađu se u nepovoljnom položaju, uklinjeni i onda ranjivi sa svih strana. Istovremeno će i razvlačiti liniju sudara, odugovlačiti trajanje boja, a to sa namjerom da nam nametnu rastrčavanje. A rastrčavanje bi imalo dvije posljedice; teško željezo bi nas brzo premorilo, naročito kad bi nam se nametnulo utrkivanje sa lakom njihovom konjicom. Nema sumnje da su izdržljiviji i vještiji njihovi konjanici nego naši oklopnici, " knez je zaćutao, pogledao po saveznicima, koji nisu pokazivali ni saglasnost ni odbojnost. Nastavio je:
"Ovi dani su vreli, pa Murat računa i na toga saveznika, usijan metal brzo sputa i najače junake. Asker može u sedlu izdržati tri puta duže od srpskog vojnika." Onda je knez počeo da obrazlaže svoj naum postavljanja boja.
"To što je smislio neprijatelj naše je da ne dozvolimo i da se ostvari. Ne rastrčavanje, ne odugovlačenje i ne isijavanje metala po preplanulim oklopnicima," rekao je i objašnjavao pojedinosti:
"Žegu možemo izbjeći pomjeranjem početka boja u rano jutro, ranije nego se to činilo prije. Razvlačenje linije boja možemo izbjeći prijevremenim pomjeranjem krila ka središtu, što ni jedan vojskovođa ne bi dozvolio, zbog opasnosti da bude okružen. A najvažnije pitanje, na komu Murat gradi pobjedu, odugovlačenje boja, našao sam i odlučio da odgovorim pogibeljno, kako Muratu ni u snu ne bi palo na pamet. Teškim mojim oklopnicima, koji po prirodi stvari u boju idu sporo, naložiću najveću moguću brzinu." Knez se zanio, zamislio i oborio glas:
"To je najveći bojevi rizik, dokraja sam svjestan toga, jer oklopnici mogu podnijeti samo kratko takav napor, poslije su nemoćni, sami ispadaju iz sedla. Znam, to će samo nakratko zbuniti iskusnoga protivnika, iza toga je logično da uslijedi njegov protivudar, i pomisao o prigotovljenoj klanici. Obzirom na Muratovu brojčanu prednost, vrijeme će, u svakom slučaju, raditi za njega, pa mi priliku možemo potražiti jedino u toj, zaista, preopasnoj brzini. Naša prilika je uslovna, jer nam se ispriječuje teškoća postizavanja brzine o kojoj govorim, nužne za potpuno iznenađenje, da Murat nema vremena da se snađe. Ići toliko daleko sa brzinom da protivnika na čas prenerazi i preplaši." Lazar je završio, ali želio je još da pojašnjava:
"Dakle, moja zamisao je da zavaramo Murata, da mu u jednom času ponalikujem na ratnika početnika, a onda je to naša prilika. Ako nasjedne, pomisli da naša nevještina žrtvuje svoje najbolje ratnike, koji će tankim mlazom završiti u njegovom središtu, tako da će biti Muratovih desetak na jednoga, pomisliće da smo izgubljeni. Do sada se nikad nije izvojevala slična pobjeda. Događa se da pobijedi malobrojnija vojska sa mudrijom komandom. Najčešće se bitke završavaju činom pogibije vojskovođe. Velike bitke su u pravilu sve završile baš tako. I ova će, ja ili on. Poginuće jedan. Koji? U Boga se uzdamo obojica." Lazar je opet zaćutao očekujući da će saveznici reći i svoje, ali oni su uporno ćutali, pa je knez nastavio, kao da se pravdao:
"Za Muratovu glavu, dakle, ugrožavam sve oklopnike, sav središnji dio poretka, najveće srpske junake sa Milošem Kobilićem na čelu. Bez obzira koliko će ih ginuti, kao crvi u drvetu, ima da prave crvotočinu u neprijateljskom središtu. Crvotočinu sve do srca Murata, i ubiti ga. Moji junaci će gaziti preko tijela svoje braće, mjesto mrtvoga zauzimaće slijedeći živi, djejstvovati kao svrdlo. I ne samo ubiti Murata. Za potpunu pobjedu nužno je i sa protivničke strane prevući mrtvoga sultana. U trenu njegove pogibije, sa usta na usta, čitavim bojištem treba razglasiti Muratovu pogibiju i time oboriti tursku voljnost, stvoriti paniku i protivnika prisiliti na bjekstvo. Kad dođe do panike tada ćemo pokrenuti pješadiju i konjicu, naročito sa krila, munjevitim trkom, da panika postigne potpuno djejstvo..." Knez je opet zaćutao, a kad ni jedan saveznik ne reče ništa, zaključi:
"Ovo je jedini način da se pobijedi jači od nas.
O Lazarovom naumu vođenja sutrašnjega boja, Vuk i Vlatko se ne izjasniše jasno, ali se i ne usprotiviše. Ne učini im se dovoljno uvjerljivo Lazarevo vođenje ovako velikog boja, ali njima odgovara i to, jer u tako postavljenom boju njihovo ljudstvo neće trpjeti početne gubitke, na sebe ih je preuzeo sam knez. Ne bude li povoljno po njih, oni će imati vremena da izvuku svoje vojske.
Zaključivši dogovor knez Lazar podigao je pehar vina i nazdravio za sutrašnju pobjedu. Započeo je od zetova Vukom i Đurađom, sestrićima Musićima, pa sve redom od vojvode do vojvode, a najposlije se sa zdravicom obratio predvodniku oklopnika, vojvodi Milošu. Zamolio ga je da mu oprosti za tegobno mjesto koje mu je dodijelio. Dabogda ga sreća i junačka desnica poslužili, poželje, pa pomenu i njegovu neprotrčanu kobilu, s kojom se pročuo svim srpskim zemljama, odnijevši brojne pobjede na konjskim trkama i viteškim nadmetanjima.
Knez ne bez razloga pomenu rasnu kobilu, jer je Miloš nakon svake pobjede nazdravljao svojoj vjernoj kobili, činio je to toliko zdušno i ponosno, da mu se uz kršteno ime pridodalo i ono po njoj Kobilić .
Dok je knez Lazar zasjedao na ovoj strani Laba, sultan Murat je na suprotnoj, uz slabu svjetlost žiška, u carskom čadoru, sinovima Jakubu i Bajazitu, te Ali-paši i Avranez-begu izdavao posljednje zapovijesti. Saglasni su da će ih Srbi napasti rano ujutro, prepriječiti put kojim se nastavlja iz Kosova polja, pa će se sučeliti u času kada pođu da nastave put. Iz tih razloga će, ujutro, umjesto uobičajenog poretka za nastavak putovanje, započeti linijom odbrane, poretkom za veliku bitku. Znaju se ordije sinova i oca, i redoslijed unutar njih; strijelci, pješaci pa konjica, jer se zna i srpski poredak; oklopnici, konjica pa pješaci.
Mudrost Muratove postavke boja biće navlačenje srpskih oklopnika, povlačenjem pod njihovom tobožnjom navalom, a istovremeno će srednjokrilnicima potiskivati srpsku konjicu i pješake, prorjeđivati ali i raširivati srpski poredak. Razvlačenje bojne linije mora biti postupno i za Lazara neosjetno, sve dok se prinudno ne utanji poredak srpskih oklopnika, objašnjavao je veliki ratnik sultan Murat. Kad se postignu takvi odnosi, onda oklopnicima treba nametnuti rastrčavanje, koje će, uz pomoć teškog metala i žeženog dana, ubrzo premoriti srpske željezne junake, premoriti do iznemoglosti, a turska strana neće biti ni na pragu umora. Iza toga će uslijediti zapovijest munjevitog nadiranja krila prema središtu. Stezanje obruča oko oklopnika i njihovo uništenje.
Srpsko središte obujmiti, kao dokraja nabijen klin u kladu, koji ne može nikuda a naročito ne nazad.
Ostalo će biti jednostavno, već mnogo puta viđeno, smrtonosno zabijanje u nezaštićene bokove živoga klina.
I na turskoj strani računaju na najvrijedniji plijen, glavu kneza Lazara. Azijatima je ova bitka usputna, cilj je hrišćanska Evropa. A za nju sultanu Muratu trebaju dobri oklopnici, srpski, a treba mu i Lazarovo ime, ratničko iskustvo i stečeni ugled, pomoću kojih bi putevi ka cilju bili znatno prohodniji. Lazara će prihvatiti kao prvoga vazala, podrediće mu sve pravoslavne vazale, i više podići ugled, a i srodiće se s njim, Bajazita će oženiti kneginjicom i ljepoticom Milevom, o kojoj se govori kao o velikoj prilici.
Utihnulo je uoči vidovdansko veče nad kosovskim poljem, koje stenje pod silinom jedre mladosti, one što nijemo domišlja sutrašnji krkljanac, i moli Boga i Alaha, svaki po svome zakonu, da ne zaštrca iz njegovih grudi.
SUZOPOLJE – 5. Porod u zlatnoj košulji
Dugo svjedočim na Lazarevom dvoru, već mu i pripadam. Rođaka Milica često zna da kaže: "Moja dobra Jefimija, ja ne znam kako bih podigla djecu da nije tebe i tvoje dobrote..." Jako sam cijenila odnose supružnika Milice i Lazara, i ugodno sam se osjećala uz njih.
Knez Lazar i kneginja Milica duboko vjeruju u svoje zajedništvo i bliskost pogleda po porodičnim i vladarskim pitanjima. Često su ih razdvajale neprilike pred kojima nije moglo biti djelotvornih zaklona, pa su se davno dogovorili o podjeli dužnosti.
Lazar, momčina, vitez Uroševog reda, snagama uma i mača učvršćivaće i proširivati zemlje, a ona će rađati i podizati djecu, podanike oplemenjivati nemanjićstvom, pismenošću, slikarstvom, kiparskim i drugim vještinama, te razvijati gospoštinu i ostalo što je potrebno evropejskom dvoru. Ženke je, kneginje Milice, u odsutnosti njenoga gospodara, kneza Lazara, i da vodi vaskoliku državnu upravu i nadzire dvorjane.
Milica je u svoj život, brak i dvorske odnose, ponijela i produbljivala filozofiju svojih roditelja, naročito majke, koja joj je od najranijeg djetinjstva nametala uvjerenje, da je NJegova volja, da sve živo na zemlji bitiše u paru, pa i čovjek i čovječica. Za rezultate parenja, čovjeka i čevječice, odgovoran je On, a za sva druga djela braka odgovorni su razumi njihovi. Koliko je na zemlji ljudskih parova toliko je i različitih brakova, jer su svi zasnovani na samo svojim pametima, nasreću, svako je uvjeren da je baš njegova najumnija. Koliko su umovi supružnika bliži za toliko su usklađeniji brakovi i ugodniji životi.
Muža je da je snažniji i hrabriji a supruge da je nježnija, umiljatija i poslušnija. Takve su volje NJegove i prirode. Ako to, živeći u paru, jedno od njih nastoji da izokreće, porodica će štetiti u blagotvornosti. Kneginja je ta shvatanja ponijela kao visoke vrijednosti roditeljskog doma, i doslovno ih ugradila u svoj.
I ja i Milica stasavale smo u vremenu izumiranja muške nemanjićke loze, i nju dopade sreća i nesreća, da je ženskom krvlju produži. U isto vrijeme zemlje Nemanjića počeše glođati i žderati neumoljivi Agarjani. NJeno je da tka nemanjićku potku, okuplja srpske zemlje i širi svetosavski duh. A vrijeme joj nije bilo naklonjeno, svetinje i zadužbine su daleko, na jugu i istoku, tamo gdje je već odavno srpske vlasti malo. I prijestolnicu su vremena odbacila u tek zametnuti Kruševac grad, u koji, želi li očuvati istinski pravoslavni i nemanjićki duh, morala je da naseljava svetogorske mislioce, patrijaršijske mudrace, evropejske učevnike, dubrovačke trgovce, istočnjačke zanatlije, umove Carigrada, Rima, Beča i Praga.
Visokoučevna i blagorodna kneginja ostala je jedino utočište progonjenim balkanskim umovima, pa zaista Kruševac poče izrastati u balkansko kulturno središte, sa visoko dosegnutim nivoom dvorjana, koji će se po toj odlici pročuti i do druge strane Evrope. Takav tok naročito otpoče od maričke nesreće, gdje pleme, braneći toprag doma svojega, izgubi dva kralja.
Milica je uložila velike napore u produhovljavanje poroda kneževa, i svojega. Djetinjski se radovala prvim Marinim crtarijama i Jeleninim pisanijama, ali se tek svim svojim bićem ushićivala nad prvim tragovima Stefanovih promišljanija. Pravovremeno je zapažala i podupirala prestolonasljednikov dar, a nedugo iza nje, uočavaće ga i isticati domaći i strani gosti dvora. Knežević Stefan mora biti učevniji od drugih, nepokolebljive su njene nakane, jer u njemu teče krv proslavljene krune, koju valja stalno dokazivati.
Dječak je iz dana u dan vidno napredovao, čak i iznad majčine mjere, pa se govorilo i o čudu od djeteta. A moralo je i biti tako, ubrzanije od uobičajenoga, jer se prestolonasljednik pokasno rodio, kad otac bi na pragu starosti i u bojevima, nedajbože, može mu se dogoditi što, pa će knežev teret pasti na dijete, Stefana Lazarevića.
Stekavši solidna znanja na dvoru i okolnim manastirima, sa jedanaest godina dozrije za veća učenja, ona koja može pružiti samo tuđa kuća, ruka i um. U njegovom slučaju jedino je to Sveta Gora, manastir Hilandar i iguman Petar, a tamo su bile i mirnopočivajuće kosti srpskoga oca, velikog župana Stefana Nemanje, tamo gdje se učio i zamonašio Rastko Nemanjić, tamo gdje je proklijao svaki veliki srpski naum, gdje je vječitogoruća svetosavska luča koja širi svjetlost i mudrost po svim srpskim hodovima ka slobodi, napretku i slavljenju imena NJegova.
"U svakome selu, gradu, zemlji, pa i plemenu, bivalo je, biva i biće po jedno čeljade, kojemu svi priznaju mudrost i povinjavaju se njegovom umu," govorila je kneginja u povodima pravca vaspitanja i obučavanja dječaka prestolonaslednika. Objašnjavala je: "Srećna je zajednica u kojoj je učenost uz vlast, a najsrećnija ako je još i u vlasti, što je više nego rijetko. Pojava je da umni ne rade za upravu, ne vole se, ali su poštovani, i umovi i vlast. A koliko se ne ispomažu to uvijek zavisi samo od mudrosti uprave," tvrdila je objašnjavajući zašto Stefan mora da stiče nadznanja, i zbog čega ona toliko ulaže u naukovane ljude.
U ovaj, po balkanske zemlje težak zeman, potrefio se jedan mudar iguman i valjana srpska uprava. Iguman je djelotvorno pomagao da ono što je Lazarov mač namicao postane srastajući dio Srblja. Djeluje po dobrim iskustvima vizantijske kulture i svetosavlja. I sam je često dohodio u prijestolnicu i svaki put više postajao vodilja i savjest Miličinih djela, posebno kulturnog uređenja zemalja. To su bile okolnosti koje su nagnale majku, kneginju Milicu, da sinu i budućem Gospodaru namiče Petrova znanja i mudrost.
Tokom uzdizanja kneževića, iguman je predočavao majci načine odgoja prestolonaslednika: "Kad je dijete okruženo samo odraslim ljudima ono stasava drugačije od vršnjaka, koji su u golemoj većini drugačiji, pa se sa njima neće ili ne umije da igra i zapričava. Ono za sve njihove misli ima izdvojen pogled. Vremenom je udaljavanje sve očitije i nepomirljivije, a kako takvo dijete ne prispijeva ni za društvo odraslih, postaje osamljenije i zamišljenije, postaje starmali, kako se u šali nazivaju takva djeca. U neko doba rasta dolazi do sazrijevanja osebujnog svijeta zbilje, dijete u sebi na osobit način pomiruje proturječnosti, pa tek tada spoznaje svoje mjesto i među odraslim i među djecom. Oboji ga prihvataju kao uzvišenog, izuzetak svoje vrste, pa im je uvijek na oku, kao da je Bogom blagoobilježen. Uočavajući okolišna zagledanja, takvo dijete, svjesno i nesvjesno prolazi kroz raznolika snalaženja. A nije lako nositi teret obilježenog. Prestolonasljednika je da ga nosi, i za to ga treba pripremati..." učio je iguman.
Još od čina Stefanovoga rađanja, koji se dogodio kao NJegova samilost, za kao more široke i duge molitve roditelja njegovih, sveštenstva i prostog puka srpskoga, nakon dugogodišnjeg iščekivanja, gore, na debelim zidovima okruženom dvoru, oko djeteta se ispredalo svenarodno vjerovanje.
Knežević se rodio u zlatnoj košulji!?
Ovo Božije davanje, s usta na usta, kao molitva Prvomučeniku, rasplinu u vidu dobrog glasa po narod, pa dokuči svaku srpskopravoslavnu naseobinu, i preko Lazarovih zemalja. Vijest objaviše i sva svetosavska zvona, pozvaše na masovne molitve, NJemu u zahvalu i plodu za paćnost.
Skidanje i pohranjivanje zlatne košulje, kako to i nalaže svetost djela, obavilo se izvan domašaja običnih ljudskih očiju, jer one umiju ureći dijete, osobito muško dijete koje se rodilo u velikoj želji. Košulja se kradom prenosi u mračnu i nedokučivu crkvenu riznicu, a objaviće se i obući donoščetu tek do osamnaest godina, kada će tijelo postati junačko i od tada neranjivo. Rađanje sa zlatnom košuljom, to samo NJemu moguće djelo, junačka je objava znana od prađedova.
Tako se rodio budući nadjunak i srpski vožd, koji će živjeti pod zaštitom Svetoga Save i u milosti NJegovoj.
Prije kneževića Stefana tako se rodiše još samo tri Srbina; Stefan Nemanja, Marko Kraljević i Miloš Kobilić. I evo, kada je Srbima najpotrebnije, na njihovu sreću i volju NJegovu, doživješe uslihu Pravednika.
Uz kapljice rujna vina, koje se na dan Stefanovoga krštenja, u svim Lazarovim zemljama i svetosavskim manastirima, imalo točiti o trošku dvora, izreći će se i saslušati brojne kazanije, zasigurno provjerene priče, o Božijem paću, kakvo se od Hristosa ne rodi prije. Prije svakoga gutljaja, po volji Dvora, Crkve i NJega, ima da se spomene Trojstvo i izgovori molitva, za jedinstvo zdravog duha i tijela danas krštenoga djeteta. A zaista je opravdana zahvala srpskoga naroda, NJemu, zaradi dara, nadjunaka, koji je u svijesti srpskoj, naročito pod dejstvom rujna vina i svetosavskog duha, obavezni pojedinac koji hoće i može da se bori i izbori za slobodu naroda svojega.
Svi Srbi skupa ne znače koliko njihov jedan – od Boga dan pojedinac. U vremenima kad takvoga nema, suđeno im je da su u pokori, i da, u dosluhu sa Svetim Savom, desetljećima rađaju junaka sa zlatnom košuljom. A kada ga rode, onda i svaki Srbin zavrijedi dvostruko, u njemu razbrekne silina koju mora izrigati negdje – gdje ga povedu. Prokletstvo mu je, što jednako odlučno ide i u stranputicu, ako je tamo zaglibio zlatokošuljaš.
Zaista su Srbi slijepi bez nadjunaka, čak se ne umiju ni moliti Bogu bez njega, ili je to samo znak lijenosti njihove. Oni rijetko prizivaju ime Gospodnje, za to su se davno pobrinuli Nemanjići, zavještovali Svetom Savi da Srbe voli i da se za njih Bogu moli..., a Srbalja je samo da ga poju i opoju.
Ovim je napajan dječak-knežević, tim duhom će biti prožet njegov um i naum, a koji će u Svetoj Gori konačno dozreti. Tamo će susresti i učene vršnjake iz drugih naroda, i drugih crkava, susrešće i knjige drugih poruka, pa će se u prestolonasljedniku oblikovati nova svijest o životu, svetosavlju, narodima, i Srbima, pohodima, vlastima i sebi samome.
Kad se dogodi nevelikom narodu, kao što bi sa Srbima, da u istorijskom trenu bude kulturno središte i velika zemlja, što je odlika velikih naroda, u svijesti ponese sebe višega od sebe, i tom nezdravoćom zatruje porode svoje, u naslijeđe im ostavi vječiti nemir i borbu. A Nemanja, Sava i Silni zaista sočiniše veliko Srpstvo, proširiše i zakonima urediše zemlje, i narodu svojemu ucrtaše visoko uvažene granice, evropejske. Svetogorskim učenjem namakoše kulturu i ljepote ikonostasa.
Uz veliki narod ide i crkvena autokefalnost, koju će na dostojan način obezbijediti veliki srpski prosvetitelj i mislilac, Rastko Nemanjić. NJemu će isposničko življenije i nepokolebljiva vjera u Tvorca, ali i bistar um, a po milosti NJegovoj, biti dozvoljeno da spozna nebeska vrata, i tamo dobije stolicu uz NJegovu, među vječitoživućim svetinjama, i ime – Sveti Sava. Svetitelj će, kao poslenik NJegov, objavljivati i osvjetljavati put narodu svojemu, podizati manastire, Gospodu mile zadužbine, pa će kod NJega, narodu svojemu pribaviti vječno proviđenje. Sveti Sava će postati vječita srpska baklja.
I zahvaljujući tom uzvišenom Srbinu, koji Bogu uđe u volju više nego iko iz drugih naroda, pravoslavni Srbi dobiše i patrijarha. Na srpskoj zemlji će patrijarha dočekati, a ko bi i mogao drugi, do car Dušan Silni. I tako Srbi, još dok bijahu veliki, dobiše ono što ne pođe za rukom ni najvećim evropejskim narodima, živog sveca, Joanikija, prvog srpskog patrijarha. Patrijarh je ravan rimskom papi, a to, zaista, može imati samo velik narod.
Poslije Hrista, prvoga Poslenika, nastalo je hrišćanstvo. Iza drugoga, Muhameda, nastalo je muhamedanstvo. I, evo, iza trećega, Save, imamo svetosavlje.
Svetosavlje je jedino istinsko hrišćanstvo, koje se po volji Oca i Sina izvorno održalo jedino u srpskopravoslavnoj crkvi. Sveta je dužnost svakoga istinskog pravoslavnog vjernika da čuva i slijedi ime Hristovo i Boga Oca, a to će postići jedino slijedeći i šireći tumačenje volje Gospodinove, onako kako ga podučava svetosavska crkva. Svetosavlja je da pod svoje krilo skuplja i okuplja sve istinske pravoslavce, sve istinske vjernike na svijetu.
Za hilandarsko i pećko-patrijaršijsko učenje, za sve vladare srpske, svetosavlje je jedina i istinska svjetlost. Uz Milicu, sada je ona jedino u punom sjaju u prestolnom Kruševcu.
Srpskog patrijarha i vladara je stati na prijestolje vaskolikog pravoslavlja, i to je po nekima svetosavlje.
Još u vrijeme početka propadanja vizantijskog carstva, i istorijskog iskušenja za pravoslavlje, Vizantinci su svoju krv osvježavali srpskom, i njenom pomoći nastojali ojačati pravoslavlje. Posljednji vizantijski car biće srpskog porijekla, pa je istorijska srpska zadaća – da spašava pravovjerno hrišćanstvo.
Okolni narodi ne imađahu razumijevanja za takav srpski nauk i rast, pa ga često onemogućavaše. Na Srblje zdušno nasrtaše ili ga se pribojavaše. Prvi zasikta vaseljenski patrijarh, kako je iz zlobe govorio, o Dušanovom izmišljenom patrijarhu, a rimski papa, istinski nasljednik Svetoga Petra, kako se predstavlja, a time i Isusa Krista, na Srbe sruči oganj nebeski, kao i patrijarh vaseljinski, koje će siktati, i kao grad nad ljetinom prijetiti istrebljenjem naroda srbljanskoga. Papino je da su Srbi šizmatici.
Dvjestogodišnji srpski svjetovni i duhovni uzlet, u srpskoj svijesti, izgradio je ponos i veličinu, koje je stalno osporavao neko. Srpski ponos je osporavanjem postajao opravdanijim i uvjerljivijim, ali i zagrižljivijim, pa će se izopačiti u srpsko prokletstvo, vječitu borbu s nekim, da bi se samopotvrdili, a biće i ljutih bojeva za goli opstanak. Ako je i bilo vremena bez neprijatelja, Srbi su ih izmišljali sami, ako nije ni to bilo moguće, nalazili su ih među sobom. To među sobom postaće srpska osobina, nastala prokletstvom anateme.
Nije lako, već činom rađanja, na sebe preuzeti prađedovsku uobrazilju, pa je čitavog života nositi kao moru prošlosti.
Po Urošu kneginji Milici dopade da na svoja pleća preuzme teret srpskih svetinja, amanet Nemanjića, da rodi nasljednika krune i da ga zadoji svetosavljem. Ona je savjesno i znalački obavljala tu zadaću i uspješno je privodila kraju.
Da li je dijete kadro nositi tako težak teret, možda majka i nije dovoljno razmišljala, ili nije smjela da to čini, jer je sve to jače, mudrije i starije od nje.
Srbima je suđeno da vode nametnute bojeve, rađaju junake i slave gubitnike i mučenike.
Nije lako upravljati nepovinljivim narodom, jedinim koji se ne poginje ni kada priziva NJega. Srbi se i Bogu mole gordo uspravni.
Sve je ovo spoznavao prestolonasljednik od svoje majke, monaha manastira Hilandar, ali i od drugih svetogorskih mislilaca iz desetak manastira. Srbi premnogo traže od vožda. Tražiće i od njega, spoznaje dječak, u kojemu se javlja odgovornost i ljutnja. Od njega se očekuje premudro vođstvo, svetačko i nadjunačko. Ne bude li dječak stasao tako, u srpskom pamćenju će biti zabilježen nedoraslim voždom, kao što je Uroš Nejaki, krivac za raspad Dušanovog carstva. A prirodan čovjek, kakvim se osjećao Stefan, ne može biti ni svetac ni nadjunak.
Nemoćni pred Turcima, Srbi su izmislili buzdovan Marka Kraljevića, i zahtijevaju da Stefanov bude i ubojitiji. Upoznao je Marka, veseljaka i naseljenika krčmi, koji ne mari ni za vlast, on u sadejstvu sa vinom i konjem, koji ga umije pijana donijeti kući, zabavno prkosi ćudima noći, dana i vojne uprave, i postaje oličenje slobodna i neustrašiva Srbina. Srbima uzoran a Turcima bezopasan, Marko živi svoj život, a narod o njemu ispreda priče, koje govore o kraljeviću njihovoga snoviđenja. To što se pripisuje djelima Marka, svjesno je izmišljeno, da bi to narod zbiljski zahtijevao da obavi knežević Stefan. Izmišljeno protiv njega, Stefana. Da povrati Dušanovu slavu. A može li to živ čovjek? Suprotno narodnoj svijesti, kao samoodbrana, razvijala se Stefanova pobuna.
Negdje kod Markovog Prilepa, priča se u narodu, Turci zauzeše staru srpsku utvrdu, pa oko nje iskopaše i vodom popuniše dubok i pet ljudskih ukopa širok jarak, koji se ni čim ne mogaše premostiti. Među njih ne mogaše ni Marko, da ih dokusuri buzdovanom. Onda se Marko dosjeti vrloga prijatelja, Lazarovog vojvode i prvog oklopnika Miloša Kobilića, koji je u stanju sa svojom kobilom jarak preskočiti i Marku bedeme rastvoriti.
Miloš se odazva pozivu, krenu put grada Prilepa. U podnevno vrijeme junak navikao odspavati, u velikoj planini prileže i toga dana. Brže bolje turski buljuk ga uokruži. Otkriše junaka, pored njega i sjekiru u panju, desnicom uklinjenu. Pristigli se Turci sagledavaše i očima sporazumješe. Sjekirom će odrubiti usnulu junačku glavu.
Buljubaša pristupi sjekiri, ali je ne mogaše iskliniti. U pomoć dozva dva-tri druga, ali je ni oni ne pokrenuše. Sav se buljuk prihvati držalice, ali je opet ne pomjeriše. Miloš je snažniji od buljuka, dosjeti se turski delija, pa ne smjede ni na usnulog junaka.
Miloš stiže pred široki kanal, na kobili preskoči prepreku, otvori vrata od bedema i prenese Kraljevića Marka, koji sa dva-tri zamaha buzdovanom pobi nevjernike.
U Svetoj Gori knežević Stefan se prisjećao ove i sličnih priča, koje su ga okruživale. I njih je doživljavao kao oružje upereno protiv njega, prestolonasljednika, kojemu je da bude junak veći od svih dosadašnjih.
Kada Stefana prvi put zadojiše, okupaše, poviše, napitaše, na noge podizaše, u crkvu vodiše, narodu predstavljaše, na konja uzjahivaše, pisaljku u ruku namještaše, i sve druge radnje činjaše, svaki put u njemu sveca i nadjunaka gledaše.
Kad dospje do prve igre, suparnik mu bi vojvoda. U drugoj veliki vojvoda. Dvorjani se utrkivaše da se kneževiću naću pri ruci, i za igru se nuđaše, a u gospoštinu ga jednodušno uzdizaše.
Kao što se i očekivalo od djeteta rođenog sa zlatnom košuljom, u četvrtoj znao je što i djeca u šestoj, a u šestoj koliko i momčići u dvanaestoj. Kad dijete, s ruke na ruku, stiže do sedmoga ljeta, dozrije i pameću, koju i sam spozna i njom se opsjednu. Iščuđivao se nedozrelošću vršnjaka, pa u to jato nije želio, mada su ga otuda prizivali, i mada je nejasno osjećao da mu pripada.
Iskradajući se iz dvora, nošen radoznalošću, tu iza tvrđave, upoznao je porodicu sa gladnom djecom, kojoj poče da donosi ponude. Vremenom se uključivao u njihove zanimljive igre. Tu je prvi put doživio istinsku slast pobjede, ali i ljutitu gorčinu poraza. Neobuzdanošću i nenaviknućem na podređenost tu doživi i prve pravedne batine, ali i neumitno saznanje da ne pripada prirodnom jatu, dječačkome. Danima osta nesretan po tome saznanju, i sve što djeca do tada u njemu gledaše sa zavišću, on doživi nesretnošću, kao svoj nedostatak.
I ne htijući, gospodičić će dugo provoditi u razmišljanjima koja mu dotadašnji učitelji nisu poticali. Ne prispjevši ni jatu djece ni odraslih, kao na nenaseljenom ostrvu, dugo je ostajao u svjetovima svojih zamisli, stasavao u samotnjaka, umišljenika. Ko je on i zašto je takav kakav je? Često se vraćao mislima i na jedno prirodno jato.
Kvočka je danima ležala na dvadesetak jaja, nalegli je, tako kazaše dječaku Stefanu. Bi mu zanimljivo nalijeganje, osobito zanavljanje života, pa je svaki dan odlazio do kvočke i položenih jaja. Jednom zateče koku kako nakratko napušta jaja, da pribavi hranu, i tom prilikom zamijetiće jedno jaje – očito veće od ostalih. Saznao je od djece da je pačije. Kad bi od toga vrijeme, pilići se na mukotrpan način oslobađaše bijelih oklopa.
Neobično teška porođajna borba bi mladunčetu iz velikoga jajeta. Ništa kod toga mladunčeta ne bi kao kod ostalih, ni rađanje, ni hrana, ni hod, ni oglašavanje, ni izgled. Kako je više odrastalo jato, pilence iz najvećega jajeta je bivalo sve osebujnije. Knežević je, samo njemu jasnim poređenjima, putem toga mladenca prepoznavao i svoju posebnost. Zavolje ga i poče mamiti zrnjevljem i mrvicama bijelog dvorskog hljeba. Dječak se uz njega učio o životu koji će i njega dočekati.
I pačje rađanje bi drugačije i teže. Imađaše zlatnobojno obličje, zlatnu košulju, koje ne bi kod pilića. Prvi pokreti u jatu bijahu dvoputni, svi u jednu stranu a ono na drugu. Svi oštrim kljunom probijaju posnu zemljinu koru, u potrazi za hranom, a pače ne mogaše zbog tuposti kljuna. Ni svoj dio bačenoga zrnjevlja nije stizao, jer je sporiji od braće i sestara. Kako je raslo jato, pače je gubilo sve više, postajalo ranjivije pred zamasima oštrih kokošijih kljunova.
I sam izdvojen iz svoga jata, dječak Stefan je svaki kljuc u pačiju glavu odbolovao. Učestalije je donosio zrnjevlje i prosipao pred odbačeno pače, i sve grublje iškao i prutom odbijao nepozvane nasrtljive koke. U stanjima bezobzirnih kokošijih nasrtaja, i dječak je postajao ljutit, dokopavao je batinu i nemilosrdno udarao za najbližom napadačevom jedinkom.
Ali zaštitnik nije mogao neprekidno biti na straži. Zbog toga se žalostio, ali i sve češće razmišljao o sudbini pačeta, i o sudbinama uopšte, pa i svojoj. To pače nepovratno naseli dječakove misli. One će ga, do nekoliko dana, kada će sa ocom biti u Vrnjačkoj Banji, navesti na san, u komu je čitavo jato kljucalo glavu pačeta, a Stefan mu, nekim čudnim gubljenjem snage, ne mogaše priteći u odbranu. Glavu su, usnulom dječaku, razdirali zapomažući dozivi pa-pa-pa-pa... Bol u dječakovoj glavi bivao je sve jači, pa se iz njega oteo zapomažući krik, koji razbudi i njega i ljude koji su spavali blizu.
Bunovan, dječak je prepričao san, i zapitao oca, da li će i njega, Stefana, kada poraste, progoniti ljudi, jer je i on drugačiji od svoga jata. Ne mogavši zadugo zanoviti san, petogodišnji dječak je u tami, napipavajući prste, brojao dane preostale do povratka, kada će poubijati sve kokoške kruševačkog okruga, i tako osigurati nesmetan rast njegovoga ljubimca.
Starenje peradsko ubrzanije je od ljudskog, za dan koliko čovjek za mjesec, pa se Stefan nemalo iznenadi kad zateče jato odraslih kokošiju i jednog velikog i neprepoznatljivog patka. Odnosi su se izokrenuli. Patak je ozgo gledao kokoši. Do zrnjevlja je dolazio odlučnije i brže, bez straha od kljuca, oguglao je na njih. Svikao je i da izbjegne ubod kokošijeg šila, ali i da djelotvorno uzvrati svojim maljem.
Široko zaobljena pačija kljunčina, poput malja, završavala je na potiljku nasrnule jedinke kokošijeg jata, samo jednom, jer se poslije toga, udarena nije usuđivala primaknuti na pačiji dohvat. Dojučerašnje dječakovo sažaljenje, nad obilježenim, zahvaljujući dostojanstvenom ulaženju u odraslost i strahopoštovanje koje je sebi izborio zlatosjajni patak, znalački iskoristivši prednost snažnog širokog kljuna, toga jutra se i u dječaku preobrazila u ponos i nadmoć.
I on, kao i patak, mora da ima neko djelotvorno oružje, jače od onoga iz jata običnih dječaka. Ta misao prože kneževića i navede na zaključak, to je malj vlasti iz visokih dvorskih bedema, iz kojih, ako želi preživjeti poput patka, mora dopirati zadah sile i kazne. Jer on, obilježeni dječak, knežević Stefan Lazarević, nadmoćniji je od svih drugih, jedini je rođen sa zlatnom košuljom, i jedino je njemu dato, po milosti Božijoj, da vlada srpskim jatom. Biće najjači i vladaće strogo. Za neustrašivog vladara se mora pripremiti, na to ga i majka stalno potiče, da ojača snagu mišica i zrelost uma.
I ja, nesrećna Jefimija, svjedočila sam i znatno doprinosila stasavanju Stefana Lazarevića, sina gospodina Srblju i Podunavlju. Stasao je u osobitog dječaka, koji ne pripada jatu vršnjaka, iznad njega je, a tako i mora. On je knežević! NJegovo je da stalno uči i više nadrasta, jer će pod njegovom rukom, kad za to dođe vrijeme, biti sva srpska jata, koje će on okupljati kao kvočka piliće, podvlačiti pod toplotu svoga okrilja. A baš to je svetosavka dužnost njegova, o kojoj mu je govorila majka od kolijevke, pjevala kroz uspavanke, pripremala i napajala Gospodinovim duhom. Dječak je na vrijeme shvatio i prihvatio učenje majke i učitelja koje je ona dovodila.
Dječak nije bio čestito ni dorastao da drži mač, a kneginja Milica dovede vještog mačevaoca, nekog zarobljenog Mađara, pa mu obeća slobodu kad Stefana nauči vještini mačevanja. I Turčinu nekom, Anadolcu, slavodobitniku u takmičenju sa lukom i strijelom, koji je pogađao jabuku na udaljenosti pedeset koraka, takođe zarobljeniku, obeća slobodu kad njeno oko vidi da dječak pogađa vrane u letu. Pronađoše joj i nekog Arapina, vještog konjanika... I svi ti robovi bijahu oslobođeni prije nego su se i sami nadali.
Dječak je zaista brzo sticao vještine. Obezbjeđivana su mu druženja i sa uglednim trgovcima, najboljim slikarima, pisarima, mudracima i crkvenim veledostojnicima, pa se dječakovo tijelo i duh skladno i ubrzano razvijalo.
Dječak-knežević je raznim povodima obilazio Lazareve zemlje, upoznavao svoje buduće jato. Dospio je i do gotovo svih vojvoda, i do čuvenog Miloša sa neprotrčanom kobilom, i baš kod njega, na opšte tamošnje iznenađenje, nametnuo svoje vještine i snagu uma. Svuda kud je dopirao dočekivan je kao princ rođen sa zlatnom košuljom, pa je i sam počeo da vjeruje u svoju nadnaravnost.
I prije Svete Gore, a naročito povremenim odlaženjem iz nje, knežević je obilazio crkve i manastire, prađedovske zadužbine, i iz njihovih poruka oplemenjivao duh. Ni u jednoj srpskoj naseobini ne bi netrag svetosavkog obilježja.
"Zadužbine su jasnije od išta prepričanog o njihovim tvorcima i velikanima, a svaka i nosi njegovo ime," dječaku je govorio iguman Petar: "Zadužbina ne mora biti vrijedna koliko manastir, ona je i seoska stuba, jaz u potoku, vodenica, pojilo, perilo, bojno polje, bunar, spomenik, tvrđava, bogomolja, grad, plodna krčevina okružena neprohodnim kamenim gromadama... Zadužbina je plemeniti dio čovjeka, što uljudnija darodavac je bio čovječniji."
Pored desetak svetogorskih manastira i njihovih učitelja, knežević je u grčkim zemljama upoznao i svjedoke i poruke starih grčkih mislilaca i junaka, pozorišta, borilišta, škole, sirotišta, kao i svu ljepotu ljudske nadarenosti. Svaki njegov tamošnji korak pratio je budan kneginjin um, ona je za njega radila u Kruševcu, pravila državnu upravu dostojnu Nemanjića. Na svaki način je podizala ugled kneževića, u njegovo ime slala priloge crkvama, koji su opravdavali božije službe – u Stefanovo zdravlje.
Za kneževićeve rođendane pripremana su narodna veselja, pozorišne igre, najšira milosrđa, te bogato nagrađivana viteška nadmetanja, koja je prisustvom uveličavao i slavljenik. I sama duboko uvjerena u to, kneginja Milica je dala da se po zemljama širi vjera u potpuno objedinjavanje svetosavskih zemalja, koje će se moći ostvariti jedino pod vodstvom kneževića Stefana, jer u njemu teče nemanjićka krv. A to će se zbiti, pomoleći Bogu, kad knežević postane neranjiv, kada doraste osamnaestom ljetu i zlatnoj košulji.
Kneginja je istrajno radila na pridobivanju Crkve, koja se već tri desetljeća bori za opstanak. Jedini joj je izlaz mladi knežević, uvjeravala ih je kneginja i pridobivala. Konačno će uz Stefana zakolutati i sveta kola. Crkvi je teško biti samo uz jednoga vladara, ljute se i prijete plemići. Svaki bi da ima jaku i jedinstvenu srpsku državu i crkvu sa sobom na kormilu, samo sa sobom. I svaki će se u toj borbi pozivati na svetosavlje, i svaki će se, ne bude li postigao da je prvi, prikloniti najljućeme neprijatelju, i zdušno ratovati protiv onoga koji je postao prvi.
Rađe dušmaninu nego Srbinu suparniku, tako se turči.
Uvijek je premnogo prvih i premalo drugih, izuzetak su Nemanjino i Dušanovo vrijeme.
"U okolnostima kada dvadesetak srpskih prvaka," žalio se patrijarh kneginji "komadaju svetosavlje, Crkvi je teško da radi samo za Lazarov dvor."
Iz tih razloga je kneginja poduže nosila ljutnju i hladnoću prema patrijaršiji, ali je za ljubav svoga čeda učinila brojne napore, i pomirila odnose sa pećkom patrijaršijom, koja ne imajući boljeg rješenja za sebe, stade uz Stefana Lazarevića, i poče objelodanjivati Božiju volju, da će knežević osloboditi potlačene Srbe i ujediniti ih.
Knez Lazar je svjestan svoje vremešnosti i težine mača, rast sina doživljava kao spasonosnu odmjenu, pa čini sve što roditelj može, da nasljednik stasa što prije. A sin može stasati samo u miru i slobodi, pa je sve svoje sposobnosti uložio u održavanje slobode. Vodio je bitke samo one koje nije mogao da izbjegne, a onu veliku, neminovnu, ona koja će se voditi za Evropu, odgađaće do sinovljevoga uzrasta. Desetak godina je potpuno uspijevao, i evo, više ne može. Neprijateljske horde su se pokrenule i povratka nema. Teško mu je, samo da su sačekali još koju godinu, dok stasa sin.
"Sudbina se ne planira, ona se sama objavi," jednom prilikom otpočeo je knez, nakon što je pozvao Milicu i mene na razgovor, porodični dogovor, kako se izrazio. Govorio je u predasima i sa zabrinutošću. "Boj je neizbježan...! Stefan napreduje u svemu, postao bi istinski... Murat je krenuo, više ni za koga nema dvojbe. Odabrao je vrijeme moje starosti i sinovljeve nedoraslosti... Izgledi mi nisu...!" zaćutao je, pa nastavio sa prekidima:
"Naredio sam da Stefana dovedu iz Svete Gore!" ćutao je poduže:
"Posljedice izgubljenog boja bile bi ogromne. Posebno bi stanje teško bilo za Stefana.."
Tom prilikom dogovorili smo se oko Stefanovog bavljenja na dvoru, obilazak zemalja pred boj, i konačno dječakovo utočište u Peći.
"Odlučivaće sudbina!?" nastavio je knez "Tužni su razgovori kao što je ovaj, ali se nije mogao izbjeći. Bolno je i pri pomisli šta se sve može zbivati, ali se ni bez tih pomisli ne može, jer ako ti Bog da rogove moraćeš i njih nositi..." pomirljivo je Lazar razgovor privodio kraju: "Sve ćemo podrediti Stefanu, sve u kneževini, i živote..."
Po odlasku sina i muža u neizvjesnost, kneginja Milica se povukla u samoću, u kojoj će i ona, poput predstojećih ratnika, oružjem misli voditi bitke.
Uz blijedu svjetlost kandila, koje najbolje osvjetljava putove NJegove, i svjetlost svijeća, za žive i mrtve, Milica je mislima uz sina prestolonasljednika, odmotava mu dane nejakog života, i one koji će doći. Lica je sve tavnijega i očiju ispijenijih.
Do zadnjega razgovora sa Lazarom nije imala jasnu predožbu o odnosu njegovih i Muratovih snaga, u vojske se nije ni petljala ni mnogo razumijevala, ali je ipak vjerovala, a potvrda su i nekolike Lazarove pobjede, da se srpska vojska može iznositi sa turskom. A on ju je ostavio razočaranu, gotovo bez nade.
Šta će biti sa njihovom djecom, hoće li završiti kao robovi? U Milici bolno gruvaju pitanja. Kada će i gdje će biti boj, Milica ne zna, ali joj to i nije toliko važno, nju zanima samo šta će biti sa njenom djecom, Stefanom, Milevom i Vukom. Hoće li se smilovati Gospod Bog, pa mladom Stefanu, dobrom, učevnom i hrabrom momčiću pružiti priliku?
I tako je na dvoru tekao Miličin život, sve do dana boja.
Imajući u svijesti slike od prije dvadesetak godina, dugo sam se skanjivala oko rođake, jer sam joj trebala da saopštim vijest o sutrašnjem boju na Kosovu polju. A kad se konačno odlučih i saopštih, Milica, na moje veliko iznenađenje, ne pokaza naročito zanimanje za prepadajuću vijest.
– Sestro, hvala ti za brigu i pažnju – prošapta pa zamoli da ostanem uz nju. – Jefimija, izgubila si sina i muža. Samo me ti možeš razumjeti. Oprosti što otvaram i tvoje rane, oprosti, ovih dana ne mogu bez tebe, bez tvoje nade i tople riječi... – govorila je s pola snage i glasa. Pred oči mi dođeše sve one davnašnje slike, kada je na ovakav način ona trebala meni. "Ne dao Bog da ko može razumjeti Jefimiju," govorila je dvorjanima i zahtijevala da mi se ukazuju sve dvorske počasti i osobite nježnosti.
– Čudan sam san sanjala – Milica poče da mi šapuće: – Sveti Sava mi se ukazao, na krilima Stefana prinio, i na kneževu zlatnu stolicu posadio. I u drugom se snu Sveti Sava objavio, pa na usnulog Lazara svečanu odoru navukao, onda ga razbudio, pa svetosavski krunisao. Sanjam samo život, nije mi to milo, jer samo smrt iz sna produžava život, a nje nema. – Iza ovih riječi kneginja me pozva na molitvu, koja do vijesti o Lazaru neće prestajati.
SUZOPOLJE – 6. Blago onome ko u smrti raste
Naboji stegnuše ljude i planine.
Umrtviše se misli, i kao okovijali plodovi voćaka ovjesiše o dosluhe i dovide.
Zanijemile su gorske ptice, zvijeri i dobroćudne nagorkinje vile.
Dvije nasuprotne izdigišene planine, Čičavac i Koznica, jutros su se iznenadile po buđenju, načičkane kao gledalište u grčkom teatru, pogledima dozivaju se. Ispod njih, ovoga sušnoga ljeta i čudesnoga jutra, izdišu ljepotice Sitnica i Lab, koje na umivanje moradoše da prihvate na desetine hiljada mladih Turaka i Srba, te da ih razbude i osvježe za obračun, koji pretpostavlja čisto i bistro ratničko oko. Između rijeka, na rastojanju sata hoda, zbrkani patuljci spravljaju troparni poredak, iz kojih će, sa planina izgleda tako, zametnuti vragolastu igru. Zaista je gledano sa Čičavice i Koznice, iznad srpske vojske i turske ordije, teško povjerovati u očiglednu ljudsku glupost, dvojica vožda su iz svojih naroda pokupili svu mušku snagu, pa ih poveli preko bijela svijeta, da bi se tu, ispod njih, između dvije planine, poklali kao pobješnjela paščad. A istina je, poklaće se.
Jutros je sve razgolićeno, nevjerovatnost postala stvarnost, ljudska osobina je krvoločnost, donesene naravi iz čoporativnih vremena na djelu su. Trezveniji i iskusniji posmatrači, stari ratnici, u poljskoj ljudotočini prepoznaju uređivanje dviju zaraćenih gomila, prepoznaju pripreme za početak boja, a neratnike podsjeća na borilačka nadmetanja, kojima na sličan način predstoji poravnanje na početnom položaju.
U svakom balkanskom selu zastrašuje vijest, iz Azije, preko Grčke i Bugarske, pristigla je golema neman, sa namjerom da pokori sve što se krsti. Mjesecima se o tome prepričava, što NJegove robove onespokojuje, od Marice do Dubrovnika, Drine i Save, Beča i Pariza. Hrišćanski i kršćanski sveštenici su razmjenjivali i širili vijesti, plašili narode i pozivali u odbranu Krsta i Krista, i preporučivali da ustaju u pomoć srpskom knezu.
I usplahireni ništi ljudi osluškivali su o najezdi Azijata, pa sve odlučnije uz planine pomjerali pašnjake i torine, odmicali od nesreće. A kad haberi učestaše o neminovnosti najžešćeg boja, obračunu krsta i polumjeseca, i kad su se vojske već utaborila na rastojanju doziva, strepnje ali i znatiželje povukoše robove NJegove na planine do neba izdigišene, potpune i bezbijedne vidikovace.
Kao što rodna godina zna da obogati vinovi čokot, okiti grozdovnim ogrlicama, tako su ovoga jutra ljudi zajahali dvije nedužne planine, oblacima strašivaca, vremešnim i nedoraslim. Sve što je moglo na noge iz okolnih naselja tugom je nasjedalo na dvije planine. One se kradom pogleduju i snebivaju, na nepoznato i tugaljivo ruho osvrću, i za razlog nezvanih gostiju pitaju.
Pred ljudskom glupošću i planine se grče.
Pritisnute ljudskom nogom, na svakome svome pedlju po jednom, počeše stenjati, a pod djejstvom molitava i plača suzno rositi. Svaki doziv, kao da planinu udari pod rebra, boli:
– Pomozi Bože i Sveti Savo, danas ili nikada...
– Spomeni se jedinca mojega...
– Kneže Lazo, čestito koljeno, neka ti pomogne...
– Gospode, spomeni nas se danas, budi na našoj zemlji, budi s nama na Kosovu...
Hladnoća, strepnje i šapati molitava na zorom orošenoj planini dočekaše kneževića Stefana. Prvi mu se odazva mrtvački zov. Najglasniji su ljudski dahovi, najnenadaniji odlomljeni i zakotrljani kameni bovani, a najjeziviji cikovi nesmotrenošću otkrčenih grana. I povremeno kreštanje poplašene ptice. I jecaj pred zamišljenom smrću sina, oca i brata. I strah za svoje sutra, i za svetosavlje kojim se novorođenčad zadaja.
Zaista, pita se Stefan, da li je java ili samo još jedan moran san. Sve je tako strano, neprirodno, i svanjivanje jutrošnje. Na planinama i na ljudima su sunčeve zrake, dobroćudno duguljaste, a dole je jasno vidljiv mrak. NJegova jutrošnja prikaza je u obliku sača, veličine Kosovskog polja, izvrnut i udjenut u gustinu mrkline, pa ozgo zasijan sunčevim pozlaćenjem.
Rađanje kosovskog jutra, koje zače plićanjem sača ozgo prema dnu, izazva sveopštu šutnju prirode, koja potraja dok se ne obistini NJegovo proročanstvo. Razmračivanjem su se pojačavali poljski glasovi, postajali razgovjetniji, osobito oni kojima se izvikivalo na neposlušne životinje, i koji su nastajali više iz pot
rebe samohrabrenja i potvrđivanja nego životinjske neposlušnosti. Počeše se uočavati patuljasta ljudska i konjska obličja.
Duboko ispod sebe, preko vode Sitnice, u jutarnjoj izmaglici, u nebroju kao svijeća poredanih i sučeljenih patuljaka, pogledi izbiru svoje vjerenike, sinove i roditelje, a trinaestogodišnji knežević Stefan, trljajući neposlušne oči, pogledom pretražuje konja Bjelana.
Kneževo je mjesto u središtu boja, iza oklopnika na konjima, u grupi zaštitnih konjanika, koji su tu da zaustave neprijateljsku strijelu, koplje i mač, i da krivudavim izjahivanjima prenose kneževe zapovijesti. Među toliko ljudskih prilika teško je prepoznati najmiliju, preslične su za udaljeno oko, zbog toga knežević Stefan traži onu najuočljiviju, Bjelanovu. Zakratko je uhvati u vidokrug pa izgubi, ili mu se to samo pričinilo tako. Opet pogledom pođe na početak, do prve linije, pa će ga sklizavati po dubini, do očekivanog odsjaja svilaste grive.
Samrtnički muk, snagom izopačenosti i udaljenosti, poče nasrtati na dječakovu pamet, a misli posrtati i pomračivati nedozrelost, koja bi da ne traje, da presuši, da izmigolji iz tijesne Stefanove glave, da odmori u tišini bez okova lobanje, koja bi da oslobodi i njega i ostavi ni skim i ni s čim. Nemoćan je da sačeka još koji tren, početak boja, sve se udružilo i nadvilo na sanjivu dječakovu glavu, i brige, i glad, i strah, i utvare...
Nesvjesne svijesti, kao da lebdi i tlapi, gubi budnu boju lica i krv njegovu, preklapa očima i pameću, rukama trlja oči da izbriše snoviđenje, ali se ništa ne mijenja, sve je kao i maloprije, u liku i letu je ptice, lebdi i gleda ružan san ispod sebe.
Kotao smirenog i davno zaposjednutog xehenema, mješavina je od uzavrelog katrana i suza srpske ženstvenosti, u koju prvoga guraju oca-kneza, najljepšega, najplemenitijega, najdobroćudnijega i najrazboritijega čovjeka od svih koje je ikad vidjelo dječakovo oko.
Uvrsti sve misli u snagu pogleda, još jednom da vidi roditelja, lice mu je smetnuo s uma, nikada ga više neće ni poznati. Zbog toga sada, prije nego dopadne vrele paklene tečnosti, ozgo, iz ptičijeg pogleda, mora da vidi očevo lice. Ali miloga lika nema, zaklanjaju ga izopačeni kneževi dvojnici, nameću krezubošću i rugobom, smještaju u zlatnom bojom uokruženi oreol, iz koga, najednom, prepoznaje isposničko-svetački pogled u daljinu, kojim otac traži sina nasljednika. I susretoše se pogledi njihovi, daleko gore na vratima nebeskim, gdje se, zaista to vidje knežević Stefan, Hristos mladenac pojavi, pa za cjelovanije ispruži ruku gospodnju, i primi naklon njihov i pokoru njihovu.
I vječni Hristos u odeždi i ošišanom liku Budinom, iskorači između dva klečeća raba NJegova, priđe vremešnom rabu svojemu, koji na glavi imađaše carsku krunu svijetlu, laganim pokretima je skide sa glave sijede, pa je ponese na posljednje cjelovanije. Držeći je sa obje ruke, krunu poljubi Sin Božiji, onda je primaknu na dohvat dječakovih usana, a potom je nataknu na Stefanovu glavu. Hristos mladenac okruni dječaka i nesta u prostranstvima nebeskim.
Kneževića iznenadi težina krune, poče se povijati pod teretom njenim, posrtati i prenemagati. Bi neoprezan, spade sa Stefanove glave kruna Lazarova, iz nje se rasuše grudve zemlje srpske, koje ga duboko rastužiše. U krunu stale sve zemlje Lazarove? Iznenadi se knežević, pa poge, i kao kad majka polaže dojenče u kolijevku meku, nježno sakuplja grudvu po grudvu i povraća u toplo okrilje krune oca svojega.
Znamenje srpskih zemalja dato je njemu na obraz i svetu zadaću čuvanja, prisjeti se, pa prije nego će krunu da vrati na glavu, pomoli se Gospodu Bogu, Hristu mladencu i Svetom Savi. Zakle se Nebesima, muški će nositi krunu i zemlje nerazasute, i čuvati kao i glavu svoju. I sa krunom na glavi pođe u narod svoj, i još jednom posrnu pod teretom zemalja i krune, ali se održa i nastavi.
Ozlijedi se, zabolje udar u glavu najvećega crkvenoga zvona, koje jedva i vidje u zamahu, na dječaka ga bacio zao div, koji kani zamahnuti i nadljudskom pesnicom. Knežević izbježe zamahu pesnice, ali trznuvši glavom udari u teško zvono iza sebe. Uboj zvonkosti grunu u tek krunisanoga Stefana, zvonjava nasrnu na svijest njegovu, i zvon bi da rasprši nedoraslu krunisanu glavu, i on namjeran da je obori i ugrabi krunu.
Gromoglasni zvon rasani kneževića Stefana.
Zov samodrežnog crkvenog zvona prenu usnule planine. NJemu je suđeno da objavi boj i na planini rasani kneževića.
Pokrenu se svetosavljem pričešćena vojska, zatutnješe trube i fanfare, uskomešaše se konji i ljudi, zacvili željezo u dodiru sa čovjekom.
Otpočeo je Kosovski boj na Vidovdan 15 juna 1389 godine po Hristu, kako računaju Srbi. Ili 810 godine kako broje Turci. Ili 6897. godine ako se čita Stari zavjet.
Jedva uočljivo za oko pokrenu se srpska vojska i evropejska uzdanica. Sučeljena, pripravno je čeka turska ordija, i azijatska prethodnica.
Kneževića su učili o načinu vođenja bojeva, savjetovali da pročita više knjiga u kojima su opisane velike bitke, ali je danas prvi put sve to pred njim i u stvarnosti. Rasanjen i vraćen u zbilju, knežević Stefan se primaknu Starcu, proslavljenom Dušanovom logotetu, kojega su u patrijaršiji nazivali samo tim imenom, Starac.
– Hoće li biti dobro? – uzdrhtalim glasom dječak upita Starca.
– Hoće akobogda! – ne okrenuvši se promrsi Starac.
Jeza i muk potrajaše.
– Zašto onako? – podugo iza prvoga pitanja će Stefan, koji ne shvata povijanje prve srpske linije, jer je ni knjige ni stari ratnici ne spominjaše.
Starac ne odgovori, ali izrazom lica pokaza i svoje iznenađenje.
Kad se srpska vojska približi na strelomet, sa turske strane zasvjetlucaše odbljesci zatrovanih strijela, koje u prvome naletu, jednovremenom, viđeno sa Čičavice, poprimiše oblik poluoblaka u obrušavajućem letu. Zaista, Stefan je to jasno vidio, na polje se ukazala sjena zamračenja kao da je stvarno od oblaka. Domalo se poremeti poredak, poletješe i sa srpske strane, pa na sunčanom jutru podsjetiše na lebdenje pahuljica, sa kojima se poigrava povjetarac. Premoć turskih strijelaca je očita, ali to Starca ne zabrinu:
– Strijelci nisu evropejsko oružje, pa ni srpsko – kaza, zamisli se, pa nastavi – azijatski strijelci su ubojiti, ali neće nas zaustaviti.
– Zašto su naši u položaju srpa? – zabrinuto će Stefan.
– I oni su se povili!? – iznenađeno će i Starac.
– Zašto, kao nikad prije? – gotovo zapomažuće će knežević.
– Azijati, očito da obujme, toliko znam – mirnije će Starac, pa opet zabrinuto. – Ali zašto prihvata knez, zašto ga ne štiti Vuk, čemu Vlatkovo uzmicanje, ili zbog čega ne uspori Lazar, ili...? Ne mogu ovo da objasnim.
– Naša krila otanjiše – dodatno se začudi knežević, vjerujući da stari ratnik ima mišljenje o toku neuobičajenog boja, ali neće da se izjasni.
– Iznenađuje i sporost Turskih krila – više za sebe kaza Starac, pa se predade opčini.
Tok boja naglo izokrenu.
Lazarovo središte, kao tek preplašeno krdo divljih svinja, munjevito i pravolinijski ubode Muratovo, usvrdla u srž turske ordije.
Knežević Stefan je okretao glavu na sve strane tražeći ikoje mišljenje. Ne bi ga, svuda dočekuje muk. Jedinstven muk bez daha.
Odista posmatrači sa planina nisu imali što reći, kasnije će da mi prepričava Stefan, jer im je tok boja bio potpuno neobjašnjiv, i izgledao naivan po Srbe. Knežević je u toku učenja bio u prilici da mu kazuju, i da čita, o mnogim načinima vođenja bitaka, ali ovu ispod sebe ne može da dovede u vezu ni s jednom od njih, niti će to vidjeti ikada. Pokušavao je mislima dočarati nakane srpskog i turskog čelnika, tražio objašnjenje zagonetke ispod sebe. A kad misli ne domisliše zadano, neosjetno se izvukoše iz ovoga i uploviše u drugo polje, u komu kneževića dočeka slična slika koju je gledao davno.
Na polumirnoj Moravi jedva zamjetno plovi poveća mrlja pljeve, a malo naniže je nejak kolovrat, koji će se domalo poigravati sa slamčicama. A i on, kolovrat, nejak je da uvuče duboko u svoju utrobu, tek uspijeva zbrkati slamčice, poneku zagnjuriti, ali ubrzo izranjaju, kao da se i one poigravaju sa zločastim kolovratićem.
Najednom se u mrlji, oblika kolovrata, upriliči jedva zamjetljiva linija, savršen poredak slamčica, jedna nadovezana na drugu kao da su srasle u jednu, koja dogura i sunovrati u središte vira. Da li će sada voda usrkavati takav poredak slamčica?, zapitao se knežević, i trudio se da mu pogledu ne promakne koja.
I vidje liniju oklopnika u poretku sraslih slamčica. Čelom su se uboli u tursko središte, a bokove ostavili bez zaštite. U trenu završetka uboda, srpski krilnici silovito jurnuše ka svojoj nezaštićenoj liniji, pa se domalo sačini kolovrat, sličan malopređašnjom Stefanovom prisjećanju.
Srpsko svrdlo djelotvorno svrdla!?
Na Kosovu polju je u stanju vrtnje golema ljudska mrlja, iz koje izviru krici bola i jauka, sudari metala i mesa, snažni poklici i metež.
– Ne razumijem, kao da su djeca – ote se Starcu. Bi to jedini znak života na prenaseljenoj Čičavcu. Kao da su ljudi masovno zanijemili.
Nedugo potom, ljudski kolovrat se poče odmotavati, a novi ujednačeni kliktaji razumijevati:
– Pogino sultan!
– Pogino sultan!
– Pogino sultan Murat...!
Uzavrije Kosovo polje povicima:
– Pogino Murat...!
Prihvatiše i planinska grla.
Kliktaji poljski i planinski, i njihovi različito zakašnjeli ehovi, kao u nestvarnosti, sočiniše zaglušujuću stravu, koju turski askeri doživješe kao Alahovu kaznu, za zlodjela njihova, pa se u paničnom strahu dadoše u razbježavanje.
Kao što jutros umivanjem potražiše razbuđivanja na rijekama, Turci na Sitnici a Srbi na Labu, tako se odmah po boju, na tim istim obalama opet sjatiše, da vodama bistrih tekućica oblakšaju umor, osvježe, i od vječno bistrih voda saznaju kako se maloprije odigrala bitka. One su bile tu i živo i nepristrasno svjedočile zametanju, toku i kraju nadmetanja, koja su osmislili i vodili veliki ratnici.
Srbi pobijedili na Kosovu!
Ova vijest poteče sa Čičavca i Koznice, pa kao planinski neobuzdani vjetar dopuhnu do svakoga balkanskoga zaseoka. Imade snage i da dolahori evropejcima. Neobjašnjivom brzinom će vijest doprijeti do Pariza, i prelijepe crkve Notre-Dame, u kojoj će tamošnji uglednici, vođeni svojim kardinalom, u svečanom horu otpjevušiti misu u čast živom i poginulom srpskom ratniku, hrabrom i dostojanstvenom evropejskom zaštitniku, u spomen evropejske pobjede nad Azijatima – u čast pobjede Srba na Kosovu.
Ovako brzoj Lazarevoj pobjedi se nadao malo ko, a ponajmanje neiskusni srpski i mnogoljudniji i iskusni turski ratnici, koji se nađoše u čudu. Prvi se zbog toga prepustiše neviđenom veselju, opuštanju i ljudskoj potrebi da se čim prije nađu u svom kraju, da veselje podijele sa svojima.
I oni sa planina, i oni koji su se šunjali po okrajcima polja, grlovitim povicima izvikuju Lazarovo ime, i na jedinstven način, narodni, već do koji tren po bitci krunišu kneza u cara. Jer ovakve pobjede odnosili su samo najveći carevi.
Jednom narodu dovoljan je jedan čovjek da ga proslavi.
Jednom narodu dovoljano je pola čovjeka da ga uništi, kad se takav vlastodržac zatekne u vrijeme sazrelo za nesreću.
Osamljen stojnik na sred bojnoga polja, okružen oborenim mrtvim i živim srpskim i turskim junacima, stalno probadan samrtničkim jaucima, knez Lazar je dugo uvjeravao sebe u ono što se zbilo, u svoju pobjedu. Nije lako sebe uvjeriti u čudotvornu stvarnost, kojoj je on čudotvorac, koja je dostupna samo nebeskim čuvarima. Sve se i za njega zbilo snoviđeno, zaista kao da je bio samo lijep san.
Kad se to i kome tako dogodilo u životu? U ovoj vidovdanskoj svjetlosti i žegi, knez još nije mogućan da povjeruje u ostvarenje najljepšeg sna, još uvijek strijepi od zaplašljivog boja, koga je sanjao godinama, i koji se, svakako, nije mogao ostvariti tako kako kaže zbilja.
Strah ga nekog novog razbuđivanja, a takvih je imao mnogo, iza koga čeka nadmoćni sultan Murat. A čuje hropce i jecaje, svjedoči se stvarnost, vidi svoje i protivničke okrvavljene junake, ali on, knez Lazar, još uvijek čeka buđenje, plaši zlosna i još stoji na sred krvlju umrljanog polja.
"Pobijedio sam!," Lazara iznenadi svoj poluglas.
"Pobijedio si, Lazare!," sada svjesno uzviknu, da potvrdi budnost, ali i da iz sebe iskulja stegnutost koja sputava disanje.
"Izvojevao si pobjedu, nevjerovatnu, onu što si tek na okrajku razuma priželjkivao." U sebi govorio je, još sumnjičav prema zbilji. Godinama su se misli ustravljivale, plašile današnjeg dana, pa ih nije moguće brzo uspokojiti.
"Pobijedio si, istina je, zaista je istina," uvjeravao je sebe u sebi." Da je tu Milica, da je Mileva, sinovi, da je... Žao mi je naših mladih života, žao mi je i njihovih. Zar je ovo moralo baš ovako? Zašto je u čovjeku da nasrće na tuđe? Zašto? Tužno je gledati u klanicu, jezivo i bolno, povraća mi se."
Knez Lazar pogled povija a slušnost uljenjuje, bježi od zapomažućih glasova i zrelog umiranja. Napada ga grižnja savjesti, optužuje za masovnu smrt. A nije imao izbora, brani se i napada, i stalno izbjegava suočenja očiju i ušiju sa lokvama krvi i ropcima. A pogled se neprekidno otima, hoće da uokruži stravu bojnog polja. U jednom trenu se ote, pa zatečenom slikom pomuti um, pobjednik poželje da je daleko od svega, i boja i pobjede, daleko i od vremena. Htio bi da je tek još dječak.
Dječak Lazar stoji na uzvisici i satima posmatra ribarsko povlačenje goleme mreže. Konačno je izvukoše i na gomilu istresoše bogat ulov.
Započe masovna borba za život. Ribe se koprcaju, rasprskavaju na sve strane, zijevaju u potrazi za dahom. Otimaju se. Različitim odrazima bježe od zemlje, kruže vazduhom, a svaki skok je u pravcu vode, koju osjećaju nagonom. Jedna se odrazi tik do plićaka, pa kao da je svjesna blizine i šanse, zadnjim trzajima migolji prema vodi, migolji sve neuvjerljivije i nemoćnije, ali se ne predaje, iako ju je smrt već uzela pod svoje. Na domaku pedlja onemoća, umiri se, još je samo kratkim zijevanjima pokazivala znake života.
Dječak je posmatrao tu ribu i srcem stajao na njenoj strani. Uputi joj se u namjeri da je nogom odgurne u plićak. I prije nego joj priđe, kao da je ona osjetila čovječiji dah, u posljednjem vapaju za životom nakratko oživi, učini onaj posljednji samrtnički odskok i nađe se u plićaku. Tamo zače novi način borbe za opstanak. Potraja kratko.
Izvrnuta riba, sa sedefom na gore, pokušavala je da se prevrne, ali je izgledalo da neće uspjeti. I opet onaj samrtnički trzaj. Uspjela je. Zabaulja, pa se strelovito izgubi u pravcu dubina. Dječak je više nije mogao pratiti ni pogledom, podiže glavu i pogled prenese na pučinu, ali ga tamo dočeka ljudski pomor i krvavo – bojno polje.
Knez Lazar je još mislima udaljen od stvarnosti, ali ga u zbilju povuče jedna druga borba za život, i jedan strašni pogled, oštriji od turske sablje, nezaobilazan pogled, koji ga potpuno prizva svijesti.
Sedamnaestogodišnjak, teško ranjeni turski asker, zatečen tu ispred kneževih nogu, u paničnom strahu bi da otpuza od utvare, Lazarove pojave. Teške rane mu ne dozvoliše pomak. U magnovenju rukom pokazuje u Lazarevo čelo, izvor straha, i moli da se ukloni ispred njega.
Lazar poče pronicati u mladićev pogled, pa domalo, kao da se vidje u ogledalu, saglasi se, zaista liči na utvaru u mrkoj metalnoj odori, sa zastrašujućim bivoljim rogovima na čelu. I za odoru je mnogo – bivolji rogovi.
Knez zguli kacigu sa glave, baci na ledinu, pa se poge nad ranjenika. Mladi islamac ga dočeka sa blaženim osmijehom. Knez ga prihvati ispod plećki, pomjeri u snošljiviji položaj tijela, riječima poželje lake rane, pa ostavši tijelom iznad mladića, opet mislima odluta na sve strane i sva vremena.
Polusneno se kretao knez Lazar. Obilazio je junaka po junaka, zagledivao rane, srpske i turske, redom. Hrabrio je mladost na izdisaju. Doziva vojnike sa Laba. Naređuje previjanje i prenošenje u svježine vrbaka. A i sam premoren i nažuljen, od težine i vreline željeza, s naporom prekrače mrtve u želji da priđe onome kojeme se još može pomoći, da ga prevrne i uputi riječi zahvale i nade za junačke rane.
Iako iscrpljen njegovo je da pronađe i svako srpsko truplo, ispuni ljudsku i svetu dužnost, da se nakloni svakom djeliću svoje pobjede. Nije mario na molbe i sve ozbiljnija upozorenja vojvoda, koji zahtijevaše da se povuče sa nesnosne žege, i da u vodi Laba potraži okrepljenje.
Na Lazarovu onemoćalost i znojnu ugrižljivost, nemilosrdno je kidisala vidovdanska žega i zapuha usirene krvi, koja je, u jednom trenu to spazi i Lazar, umrljala kneževu odoru. Još je zapišavala poneka rana, koja je, dok ih je prevrtao i cjelivao, kvasila ruke i lice kneževo, pa onako skorena mijenjala sliku i priliku Lazarovu. Kad se učini da više klecave noge ne mogu ni krakati, knez se dosjeti da još mnoge nije našao, pa novom snagom pođe ka središtu boja.
Pedesetak ih je posebna kneževa savjest, Miloš Kobilić, Jug Bogdan sa devet sinova, i ostalih četrdesetak junaka, koji su na svojoj savjesti imali Lazarovu i srpsku čast. NJihovo je bilo, po kneževom nalogu, pod cijenu svih života, da usvrdlavanjem u središte turskog poretka usmrte sultana Murata.
I usmrtili su ga.
I svi odreda izgubili živote, što u napadu a što u prevlačenju sultanovoga leša.
Ispuniše kneževu zapovijest i svetosavsku dužnost. Na savjesti su srpskoj i Lazarovoj. Mora ih naći, nakloniti se i zahvaliti. Čitavo vrijeme boja knez je upirao pogled u Miloševu junačku družinu, koja je bestrahno i uvjerljivo stupala naprijed.
Lebdi slika junaka, kao da prokrčuju šumski neprohod, krešu ispriječena stabla vitkih i snažnih turskih ratnika. Obaraju se sječeni i sjekači. Miloševa družina se smanjuje, ali ne odustaje od proboja kresanjem. Primiču se željenom cilju, brojnim askerima i devama, zamandaljenom sultanu Muratu.
Miloš Kobilić se našo oči u oči sa divom sa sedam srdašca. U svaki ubode po jednom, pa se i on ukinu sa konja. Okrnjena družina vuče mrtvoga Murata, prevlači nužan dokaz srpske pobjede.
Gine jedan po jedan junak, poginu i posljednji. Akinxije preoteše mrtvoga sultana i prevukoše u svoju pozadinu.
Jedna Miloševa grupica koja je najduže trajala, u knezu je osobitu tugu izazivala. Predvodila ju je iskusna ruka Jugović Bogdana. I sada jasno vidi tu sliku, ukidaju se jedan po jedan, devet Jugovića i deseti stari Jug Bogdane.
Na Lazara se naslonila tuga svekolikom težinom. Prekrače mrtve turske junake, prepoznaje Jugovića dječake, svakog na uznak okreće i poimenično u molitvi spominje. Pronađe ih sviju, sa svakim je ponešto popričao, pa se po tijelo oca Bogdana uputio. Nađe ga podalje od sinova, prepozna ubogaljeno smrknuto lice. Kleknu pred junaka i nesretnoga roditelja, nadnese, pa kao majka nad mrtvim jedincom zacvili.
Sa dva hitra konja, onesviješćenoga kneza prenesoše vodi hladnoga Laba i povratiše u život, te ga položiše u vrbov hlad
Nedugo potom, nakon što prve navale sreće podijeliše sa najbližim svojim, Vuk Branković i Vlatko Vuković uputiše se ka kneževom odmaralištu. Izljubiše se sa velikim pobjednikom, kratko popričaše i najaviše polaske.
I živima se treba pokloniti, jedva se dosjetiše polusvjesne kneževe misli, koje ga na drhtave noge uspeše i na darivanja podsjetiše.
Pozlaćene mačeve junaci preuzeše, cjelovanijem zahvališe, pa se svaki svojoj vojsci uputiše. Opet skrhano Lazar zemlji prilegao, zlomisli i tugu obuzdavao, silom život odmarao.
Nije lako pred desetak hiljada junačkih duša stati, i za potoke krvi NJemu račun položiti. A kako će pred Miloševu, kojega je još prije boja pogubio, i njegovom smrću mudrost bojevanja iskazao?
Milošev lik Lazaru ne silazi s uma, ni riječi koje je jutros izgovorio. "Neka naše razasute glave po Kosovu budu zalog za srpsku slobodu", poručio je vojvoda Miloš, pa ponosit u čelu i molitvom na usnama, sa potpunom sviješću i čvrsom odlukom, krenuo prema isukanim mačevima, riješen da svoju glavu razmijeni vrijednijom – sultanovom.
Polusviješću knez Lazar se prisjeća jutrošnje zore, i Miloševih riječi u njoj: "Ne vrati li se sultan Murat u Stambol ne žale ni mene, jer za junaka koji takvu slast dopadne mjesta za tugu nema." I knez bi poslušao vojvodu Miloša, ne bi za njim zaplakao, kad bi mu tijelo našao i sahranio. Ali kako udvojeno tijelo prepoznati, kad ni jedna polovina nije nalik na nj.
Odrubljene junačke glave, konjskim kopitama i ratničkim nogama umrljane u tijestu prašine i krvi, pa žegom zapečene, sve liče na jednu – stravične i za gledati. Miloševa izmiješana sa srpskim i turskim, neraspoznatljiva je. Možda i treba da leži junačka do junačke, strpska do turske. Svakome je junak mio, bez obzira na kojoj se strani slučajem sudbine obreo. Puna je kneževa glava nasrtljivih misli.
Uzavrelo i znojno starčevo tijelo, u zagrljaju sa vlažnim tlom vrbaka, ubrzano poče hladiti kičmenu moždinu, pa iz nje zasiktaše ubodi.
Stara bola je oživila. Knez ne može da ustane. Ne može ni da se zakrene. I najmanje pomjeranje tijela bol zaustavi.
"Došao je đavo po svoje," sa bolnim grčem na licu našali se knez, predahnu pa nastavi: "Hvala ti Gospode Bože i sveti Savo, koji ste me čuvali ovoga jutra..."
Kako se tijelo više hladilo tako se leđobolnik nemoćnije osjećao. Plaši se i ljepše namjestiti, jer kao oštricom mača, na svako pokretanje odgovara sve žešći bol.
Jutrošnje jahanje, sputanost u željezu, snažni zamasi mača, hladna vlaga i tuga srozaše moćnost kneževu, koja mu ne omogućava da sjedi ili leži. Morao bi stati pred pobjedničku vojsku, koja ga, opijena pobjedom i rujnim vinom, nestrpljivo očekuje. Kad i pored svih pokušaja morade odustati od ustajanja, dozva vojvodu Vukašina, preko kojega poče izdavati zapovijesti o sahranjivanju i previjanju, o prikupljanju oružja i otpremanju vojnika iz daleka. On će zadnji sa bojnoga polja, kao kapetan sa broda. Dužnost mu je da isprati mrtve i žive, a to će potrajati.
I mrtvoga sultana Murata treba počastvovati, objasnio je knez Lazar zahtijevajući da mu se pronađe tijelo. Nad njim će se i on nakloniti, i naložiti da se po islamskim zakonima sahrani. Kasnije će mu i tulbe sočiniti, na mjestu gdje je kanula prva kap krvi.
Muratovo tulbe ima da bude znamenje junačke pogibije i slava velike ali i pravedne pobjede.
SUZOPOLJE – 7. Kruševački Vidovdan
Idući ka nepoznatom gradu, još izdaleka, putnik zamišlja njegovu veličinu, oblik, uređenost i građane. Primičući mu se, početnu sliku stalno mijenja, sve do one stvarne. A ona je često potpuno drugačija od pretpostavljene, i u pravilu drugačija je.
Veća sela i predgrađa već vjerno oslikavaju starost, čistoću i organizovanost njihovog središta. Sa Kruševcem nije tako. Prljava i siromašna sela, uski i kaljavi prilazni putevi, neizgledni ljudi, mala i tek zametnuta predgrađa upućuju na prljavu i zabačenu palanku. Kruševac to nije, stvarno je moderno uređen grad, širokih ulica, bogatih dućana, po najnovijem sagrađenih javnih zgrada, sabornom crkvom, te velelepnim izdignutim kulama, bedemima i kneževim dvorom. Građen je po crtežima provjerenih dubrovačkih i grčkih graditelja, temeljito i vladarski raskošno. Započet je ljetnikovcem i crkvicom gore, gdje je sada dvor, odakle se vide i pokreti podanika, i odakle je dostupnije dokučiti i NJegovo carstvo. Uvijek se vladalo ozgo, i ovdje je tako.
"I doći će vremena kada će zavladati žuta rasa", ova priča je starija od Kruševca. U vrijeme njegovog nastajanja azijatska neman preplivavala je sedam mora i projahivala sedam gora, zajahivala evropejska vrata, pa čudesnim ratničkim sposobnostima satirala vječite Grke, kočoperene Bugare i nadmene usitnjene Srbe. Kao vodena nepogoda, neman se pojavljivala neočekivano i razorno. Agarjani su u snažnim talasima zamuljivali balkansko vojvodstvo po vojvodstvo. Srpstvo nagrdiše maričkom bitkom, kojom zaplašiše i evropejsku uobrazilju u neranjivost.
Oženivši ženu nemanjinog soja, knez Lazar nađe da je na njemu budućnost naroda srpskoga, akobogda svijetla. Potonula su srpska središta od Egeja do Dečana, pa se moralo poraditi na gradnji novog, koje će uz svemoć NJegovu i proviđenje svetosavlja, okupljati umne i jake Srbe. Novo srpsko središte treba biti nedohodno za azijatsku napast, odmaknuto, tamo negdje u pitomini Pomoravlja i zaleđini stamenog Jastrebca. Tako je u knez Lazarevim mislima, a kasnije i djelima, nastajao Kruševac.
Iz Azijatima zaposjednutim zemljama, sa Bosfora, Egeja, Jadrana i Crnoga Mora, bogate izbjeglice ponesoše vijekovima sakupljano blago, kojima će se priključiti i blago južnih srpskih zemalja, pa sve završiti na gomili kruševačkog graditeljstva.
Raznoliki ljudi, iz različitih istorija, u sagrađivanu srpsku prijestolnicu donesoše i bisere svojih kultura, pa u graditeljskom nadmetanju činiše grad po svačijoj mjeri. Kruševac je ljepotom različitosti, bogatstvom zanata, trgovina, javnih zgrada, običaja, jezika i nošnji, za dvadesetak godina života, postao istinskim središtem Balkana, i slavijanska kulturna ljepotica. Dubrovačka trgovačka kolonija, mađarska kuhinja i hanovi, dalmatinski klesari, grčki krasnopisci i zlatari, bosanski kovači, župski vinari, arapski sabljari i drugi odabranici oživješe i uveseliše brzorastući Kruševac i okolišne drumove.
Karavani, koji su vijekovima hodili utrtim stazama, mijenjaju smjerove zarad Kruševca grada.
Gore, na dvoru, kneginja Milica, obdarena i učevna gospodarica, ugošćavajući domaću i stranu vlastelu, uspješno je podizala duh kneževog dvora, i uljuđivala pokućstvom, slikama, nošnjama, učenim ljudima, zabavljačima, i činila sve da Kruševac dokuči ugled Carigrada, Dubrovnika, Venecije i Beča. Svježini i omami su posebno doprinosile kneginjice Mara, Jelena i Mileva, zbog kojih će dolaziti i najugledniji gosti, kraljevi i carevi, i znani umjetnici i svjetski putnici.
Brojne su okolnosti zahvalne za Kruševački uspon koji se može porediti sa rastom trave na rosnoj martovskoj livadi. Dovoljno je naći se na kruševačkoj ulici, govorilo se, pa da je čovjeku lijepo i ugodno. Uz skladne zvukove kazanxija, topot sapljivih konja, nadvikivanja uličnih prodavača i gradsku vrevu, insan se nije mogao osjećati usamljenim i nevoljnim.
Javni radovi, naširoko razmahani i dobro plaćeni, donosili su dobre zarade, i neimarima i trgovcima, i svakom robu kojega je Bog dao za kakav posao, pa se u Kruševcu dobro živjelo i ugodno zabavljalo.
I eto, nenadno, sve se izokrenu, veselost preobrazi u zabrinutost i muk, presahnu gradnja, a ljudi više dolaze nego odlaze.
– Nadiru Turci! – riječi su koje se čuju sve češće i zabrinutije. Počeše ih donositi putnici, koji dolaze a ne odlaze.
– Eto ih na granici, iz Bugarske...
– Ima ih ko pljeve...
– Razaraju, otimaju, siluju, žare i pale...
– Kuku krstu od antikrsta...
Kruševcem nesigurnost kruži sve uvjerljivije i bolnije.
– Vode ih izrodi naši, srpska paščad... Najprije raskućiše Dušanovo carstvo... Izdadoše Trojstvo i svetinje...
– Iza turskog kabadahiluka ni trava ne raste...
– Sve će poturčiti...
– Car Murat predvodi Aziju i Afriku...
Zabrinuta govorkanja u prvi mah su zastrašivala, ali vremenom ljudi te strahotne riječi počeše prihvatati kao neminovnu svakodnevicu, koja je zaista teška, ali je i daleko od Kruševca, zaštićena moravskim vodama i neprohodnošću planine Jastrebac. Međutim, kad grad počeše naseljavati ratnici, a kruševačko polje ratnici i konji, ponestade hrane i zaprijeti glad, Kruševljani se snažnije uznemiriše, osjećajući da više niko i nigdje nije bezbjedan.
Ništa tako snažno ne predskazuje rat kao nestašica hrane.
Grad je u danu mijenjao slike, izbjeglica je sve više, roba sve manje, a veselje utihnulo i pretočilo u smrknutost. A kada se grad poče trijebiti od ratnika, posta svima jasno, dan sukoba sultana Murata i kneza Lazara blizu je.
Na dvor su svakog dana dojahivali prepoznatljivi konjanici, oni što javljaju o pomjeranjima ordije i vojske, a u zadnja dva-tri dana dojahivaše i po više glasnika. Iako su i glasnici i dvorjani prikrivali to što su sašaptavali, kao i uvijek u sličnim neprilikama, proradilo je veliko narodno uvo i saznavalo vijesti, prave i one pride. A uvo je moralo pročuti, jer su vijesti govorile i o narodnoj sudbini.
Poluizgubljeni ljudi su se okupljali u grupice, oko starih ratnika, koji su poslije svake nove vijesti znali i kakva će biti slijedeća. Doznade se da su Turci na domak Kosova polja, i da će ih knez Lazar tamo presresti, ako će ih ikako presretati. O turskoj snazi se saznavalo sve istinitije, tako da je strah od nesreće bivao sve zreliji. Izgubi li Lazar, Srbi će ostati bez i pedlja slobodne zemlje.
I prije nego se saznalo kada će doći do boja, uveliko se po Kruševcu govorilo o vidovdanskoj bitci, jer se baš na taj dan Srbima zbilo više sudbonosnih događaja.
U ponedeljak se i potvrdiše glasine o još jednom srpskome Vidovdanu. Uz tu vijest rasplinu i moj san, koji sam kazivala knezu i Milici, a oni ga razglasili kao "san udovice Jefimije," koji je najaljivao golemu stradaniju. Saznade se da sam ga prepričala knezu uoči polaska iz Kruševca, i da sam ga zaklinjala, da na Vidovdan svakako izbjegne boj. I Lazar je htio da me posluša. Boj je bio naumio u nedelju, ali ga je nenadan prolom oblaka u tome spriječio.
Sa orlovskih visina Goča, gdje žive krvoločne zvijeri i jedan starac, o čijoj se mudrosti pričalo još za doba cara Dušana Silnog, koji je i sam dolazio starcu po savjete, mudrac je prvi put sišao da pohodi koga, pa izbio na dvor kneza Lazara. Na Vidovdan ne smije na oružje, starac kaza knezu, pa i ne sačekavši ponude, okrenu se i krenu ka svojim visinama.
I iguman Petar, uvaženi Svetogorac, u toku zadnje posjete Kruševcu, i to se saznaje danas, upozorio je kneza, Vidovdan je dan kušnje, i na svaki Vidovdan mora ostati u svome dvoru. A iguman Petar to zna, jer on umije da govori sa kneževim zvijezdama, koje su svojim položajima odredile njegovu sudbu.
Nije kako je smišljeno već kako je suđeno, pun zebnje za sutrašnji boj, govorio je Kruševljanin, jednako mal i velik čovjek.
Sparina uoči vidovdanske noći iz kuća je potjerala ljude. Na prostrtim ritama, guberima, vrećama, kaputima i haljinama, na zemlji dvorišta, bašča, ulica i trga, vaskoliki kruševački živalj zakonači. Do duboko u noć, mlađa čeljad je slušala staračka kazivanja, koja su i svojim svetačkim likovima i zaboravljenim vremenima, dočaravali velike bojeve. Oni će u glavama polusnene mladosti, svaki na svoj način, stvarati slike sutrašnjeg boja na Kosovu, u koje će ponirati sve dublje i dublje, do strašnoga i krvavoga, po sanjalicu zastrašujućeg sna. Snoviđene strave su morile i razbuđivale, proizvodile vriskave plačeve, skakanja na noge, zapomaganja i sveopšto uznemiravanje.
Jedinstvena je kruševačka slika uoči vidovdanske noći. Kneginja joj svjedoči sa visine i u društvu mjeseca, a moje prisustvo kao da je zaboravila, nije se oglašavala.
Povaljani ljudi, jedan uz drugoga, prekrili su međukućje. LJudska masa u početku živa, migoljiva i nestašna, mračanjem je zgušnjavala i mlohavila, da bi se u gluvo doba umrtvila i zanijemila.
Već po prvom pijevcu, masa je počela da se otkravljje, budi po redu godina starosti. Pred granisunce počelo se gomilati, okupljati u ulične grupice, a odanjivanjem postajale su veće i bučne.
Crkveni zov objavi početak sudbonosnoga boja.
Ovoga utorka ni djeca nisu gladna, jer nepresušni izvori strahova i roditeljske preplašene oči, zbunjuju i muljaju nejake umove i stomačiće, pa im košmar miješa osjećaje gladi i sitosti, izokreće utrobe i izaziva bljuvanje. Tamo negdje daleko, dječije bilo to osjeća, događaju se krvave i zastrašujuće radnje, one što mogu nasrnuti i na njih, djecu.
Okamenjeni ljudi, staro i nejako, uprtih pogleda i molitava u NJega, mole spasenje. "I doći će vrijeme kada će im se pokazati da je sve u NJegovim moćima, a da je čovjek nemoćan, sićušan ali i uobražen."
O Gospode Bože, pomozi danas i dovijeka!
Pošalji veselog glasnika sa Kosova.
Gradska gluvoća je prethodnica loših vijesti.
Danima je kneginja Milica osamljena tijelom, sve je više smetala moju stalnu pratnju, duhom se ne rastaje od muža, na veliku kušnju navedenoga kneza Lazara. I njegove su misli s njom, dragom i vjernom čovječicom, nepokolebljive su njene misli. Samo mi se u početku o tome povjeravala. Ona je u stanju da za sebe veže njegove misli, drži ovisnim, zbog te moći bila je ponosna na sebe, a sada se pita, da li je to sebičnost ili samo sposobnost. Jer i sada od njega odlama dio svoj, osakaćuje ga u trenu kad mu je nužan i najsitniji dio sebe. On se rve domišljanjima o vođenju boja, a ona mu rastače misli, da otme sebični dio za ljubav njenu.
A umu kneza Lazara nije lako domisliti način zajazivanja neumoljivog i rušilački raspoloženog brzotoka. Svaka zraka misli mu je važna, i ona mala može biti sudbonosna. A ona, drznica, zloupotrebljava nepokolebljivu ljubav, i vjeru da u svakom vremenu i prostoru misle na isto i na isti način, i da volja jednih misli iste izaziva na drugoj strani. Lazar i Milica su NJegov najuspjeliji par vrste, dodirnih umova, oni su jednomislenici, sažaljavajući se nad njenom nevoljom, i moje misli rasplinjavaju na taj način.
Ona je danima u mraku noćiju i zastrtih dnevnih prozora, pomoću tananih zraka svijeća, uspijevala da se mislima povezuje sa čovjekom na neizbježnom Bjelanu. Danima uspijeva da mislima prati njegov hod kroz neprohod, vidi njegovo svako mjesto sjahivanja i staračkog uspinjanja, razgovor sa vojvodama i glasnicima, poruke Vuku i Vlatku, sahije o pokretu dušmana, procjene odnosa vojske i ordije, žal za brojnim mladim još uvijek uspravnim životima, sažaljivost i prema mladim dušmanskim ratnicima koji su ne svojom zaslugom na onoj strani.
Kneginja bi ove vidovdanske zore željela da prekine vezu sa mislima svoga čovjeka, da njegove koliko-toliko ojača. Pokušava pokidati godinama uvezivane uzlove, ali su niti neraskidive, otimaju se i traju. I u njenoj su glavi njegove napaćene misli. Sustižu se suze, svjedoče nemoći svoga domaćina.
Za desetine hiljada mladih života misli samo on, odluka je samo njegova, a posljedice sviju. Za mudru odluku treba više pameti nego je ima njen i srpski gospodar, i iko. NJegovu misaonu muku, koju svim svojim bićem osjeća vjerna ljuba, snagom volje, pretače u sebe, da olakša njemu, da dokuči vidljivost u tamnoći zamišljanog toka bitke, da izvede najbolje komande. Usisavajući iz Lazara jalove misli, Milica se izlaže opasnom naporu, koji joj izuzetno godi, pročišćava dušu i čisti savjest, ali je to previše iscrpljujuće, prijeti prekidom svijesti. Za zadaću postavljenu sebi, nužna je duboka osamljenost i tišina, pa se sve više i više unosila u sebe, isključivala iz ovozemnosti.
Lazarove umorne misli njihaju između bojevog čelnika i svojih ljubavi, supruge i plodova svojih. Ona osjeća te misli.
Odluku je donio, naredio i da mu navuku oklop. Hladnoća metala na prsima prekinu dosluh njihov. Čovječica zacvili, na grudima osjeti svu grozotu rosnoga metala, kao da ih neko čudo ovjesi o nju. Na sijede godine i iskrivljenu kičmu, za potrebe sigurnosti srpskog predvodnika, nabaciše najskuplji, ali i najteži oklop, pod kojim posrću i dvadesetogodišnjaci. Bjelan, u nemoći da pomogne gospodaru, za kojega i po Bogu i ljudima nije toliki teret, bolno zahrza pa priđe i glavom pomilova zadrhtale slabine. Izvježbano poge leđa, da olakša dvojici junaka, koji na njegove sapi podizaše šezdesetogodišnjeg ratnika, vožda srpskoga i zaštitnika evropejskoga.
Sve to gleda Milica, pa na dahove moli Gospodina i kune sudbinu.
Vidje i sudbonosni zamah njegov, koji pokrenu vojske i ordije. Vidi vojsku, prvi put vidje i Muratovu ordiju, veću i strašniju nego je i mogla da je pretpostavlja. Kao da sjedi na jablanu i gleda bodenje dva bijesna bika, jasno vidi ljude i radnje na bojnom polju.
Najednom, kao kad prelja prekine nit pređe, između čovječice i čovjeka presta razmjena misli i poruka, kao da bi udarena tvrdim predmetom u glavu, misli joj presiječe cik crkvenoga zvona.
Mirnoća i gluvoća.
Ni glasa, ni piska...
Čitavog života nošena svijest o svom položaju – čovječice, ovih dana, naročito uoči vidovdanske noći, u kneginji je prerasla u nesnosni teret, pod kojim je zabrinjavajuće popuštao um. Udružen sa najdebljom ovonoćnom mrklinom, teret nadvlada, pa se razum poče predavati i prepuštati beznađu. Moje uporno nametanje prisutnošću i pokušajima razgovora ostali su i bez početnog djejstva.
Prenuo ju je zov iz tornja saborne crkve.
Iza zvonjave, u punom sjaju dnevne svjetlosti, nasta gluvonoćna tišina, koju je kneginja Milica danima dozivala, jer joj je bila potrebna za dokučivanje misli kneza Lazara, a sada, kao da je u nju pukao grom i svu je izopačio, tišina je razdire, ždere iznutra, izaziva nespokojstvo i bol u slijepoočnicama.
Boj je otpočeo, upinje se da dokuči Lazarovu poruku, riječ nade i utjehe, upinje kao udisaj samrtnika, ali misli ostaju van dohvata. Ubija je gluvoća koja jasno dopire iz Kruševca ispod nje.
Da li je uopšte Kruševac to što vidi, upita se protrljavajući oči. Ne umišlja, ne sanja, svjesna je, ovakav nije bio nikada. Možda na mjesečini, ili za vrijeme pomračenja sunca, ili u jednom od snova, možda je nekada i vidjela ovakav Kruševac, možda!?
Otpočeo je krvavi boj, objavila su crkvena zvona, pa ljudi zastali gdje se zatekoše, i čekaju, i u nebo gledaju, i zamišljaju, i mole, i nadaju, i plaše... Mijenjaju izgled svoj i gradski.
Više niko nikome pomoći ne može, do on sam sebi, i Gospod Bog, koji je u bitkama uvijek na strani mudroga i jakoga.
A i ona, kneginja Milica, jedna je od vjernih supruga, čiji je domaćin na kušnji Gospodinovoj, na krvavome bojnom polju, prisjeti se vladarica i dosjeti, da je samo prva među njima, a tim činom mora biti i najdostojanstvenija.
Kao kad čovjek pomračenog uma, nekim čudom i voljom NJegovom, vaspostavi poredak u pometnji svojoj, pa počne postupati razumno, tako i kneginja Milica, prva među plemkinjama, učini odlučne korake. Osvježi se hladnom vodom, pomoli Gospodu Bogu i svetome Savi, pa me dozva i naredi: – "Jefimija! Svi dvorjani neka se obuku svečano. Neka posluga dođe i odjene i mene kao za svečanost."
Trube najaviše kneginjin službeni izlazak iz dvora. Zatečeni narod izokreće glave i usmjerava poglede ka dvoru, očekujući bogojavljenje. I dogodi se.
Raskošno odjevena, slutnjom dobroga djela, odlučnim iskoracima istupi gospodarica i sapatnica, hod za ishod sudbonosnoga boja, i života svakog Srbina u njemu.
Tiho ali odlučno, kao što i dolikuje prvoj među plemkinjama, kneginja Milica se uspinje ka najvisočijoj kuli. Hiljade začuđujućih pogleda odsjeda na gospodarici.
Potraja.
Zaustavi se tik ispod barjaka, koji se i sam svenuo, i on tuži i čeka ishod sa Kosova.
Hoće li zavioriti?
Kneginja mu se duboko nakloni, podrža je crkveno zvono, komu se takođe okrenu i pokloni, prekrsti i predade molitvi. Podanici, dole, oponašaše gospodaricu svoju, stupiše u molitvu živima.
Molitva mrmori gradom.
Moliće do prve vijesti...!
Na dvoru su ljudi koji vide dojavljivače na vrhu Jastrebca, a oni dojavljivače na susjednome brdu, a oni... dojavljivača na Dražnja čuki, koji svjedoči boju i tu je da objavi ishod. Ugovorenim znacima će, samo za koji tren po završetku bitke, na dvoru primiti vijest o ishodu. Zvono dvorske crkve će vijest objaviti svečanim ili mrtvačkim udarima. Na njega će se nasloniti veliko zvono saborne crkve, a na njega, po dosluhu i sva ostala balkanska pravoslavna zvona.
Uskoro će bogomolje objavljivati sreću ili nesreću.
Masovna molitva je osobit dvostruki život. Prvi je u poretku utvrđenih i naizust naučenih riječi, koje molilac, skladno u horu, prevaljuje preko usana, i time Gospodu dosluhuje svoju poslušnost, a za uzvrat moli NJegovu milost da posreduje u predmetu molbe. Drugi dio života, u vrijeme dok moli Gospoda, je u samom moliocu, koji je misaono odsutan od predmeta naizust naučenih riječi, pa razmišlja o tokovima koji ga muče. Zahvaljujući ovom drugom životu, molilac gubi osjećaj za proticanje vremena, pa se jedino u tom stanju može nositi sa tegobom neizvjesnosti, smirenije čekati rasplet.
Gotovo je nevjerovatno kako se brzo saznaju istinske državne tajne. Razgolite se u času. Istovremeno se neočekivano dugo sačuvaju nevažne, za koje samo državnici misle da su važne. Strogo prikrivena družina na Dražnja čuki, koja je i sama uvjerena da za nju ne zna iko, do njih samih i dvojice dvorjana, objelodanjena je vaskolikom življu Kruševca, koji otuda nestrpljivo očekuje neposredne vijesti o ishodu boja. Znaju da će vijesti, sa brda na brdo, stići munjevito, pa iako se mole Bogu, razmišljaju samo o željenoj javki. A ona će, po prirodi stvari i dosadašnjim iskustvima, stići tek u predvečerje. Iz tih razloga su još strpljivi, i čine ono što i može biti jedini njihov doprinos, posredovanje kod Svemogućega Gospoda Boga.
Molitva!
Zvona se raspjevaše u rano prijepodne, neočekivano rano i sretno.
Razigraše se hrišćanske bogomolje.
Zapjevaše crkveni horovi.
Razuzdaše se ljudski osmijesi i glasovi.
Kliče se srpskoj pobjedi, knezu i Kosovu.
Srbi pobjedili na Kosovu!
SUZOPOLJE – 8. Smrt u oku
LJepuškasta i vragolasta osamnaestogodišnja miljenica dvora, kneginjica Mileva, obdarena krasnopisom i slikarskom lakoćom, mamila je pažnju dvorskih umjetnika i crkvenih veledostojnika, ali prije njih, brojnih prinčeva, koji su raznim zgodicama i povodima navraćali u dvor, skrivajući pravi razlog dolaska, da se dodvore biseru ljepote i omirišu djevojačku dušu. Pristizali su i prosci iz vaskolikih Lazarevih krajeva, posredstvom Mare i Jelene stizali su i iz njihovih zemalja, a javljali su se i iz Bosne, Grčke, Bugarske...
Uporne i ozbiljne prosce, iz uglednih plemićkih porodica, primao je otac-knez, koji je osluškujući damare djevojačkog srca zakukuljivao odgovore, ili ih jasno odbijao, braneći se mladošću djevojke. One što su se javljali ženskim linijama odbijala je majka-kneginja.
A ona, kneginjica Mileva, na sve te ponude smješkala se, neozbiljno shvatala prosce, govorila da je još nedozrela za brak, pogotovo za brak sa ozbiljnim, kako se često znala našaliti, mrgodnim i važnim starcima. A sa mladićima njenoga uzrasta, koje je shvatala neozbiljno koliko i sebe samu, istinski se igrala i uljepšavala vrijeme. NJih, za razliku od zrelih prosaca, nije izbjegavala, naprotiv, rado ih je dočekivala pa i mamila.
Dvorjani su sticali utisak da kneginjica ne mari za momcima, da ih tim očima i ne gleda, samo je vesela, izuzetno voli društvo i zabavu, pa je samo središte za okupljanje mladosti.
Mladići su se ponašali kao njeni sadrugari, i oni kao da su samo radi igre i zabave, a svaki je duboko u sebi prikrivao zaljubljenost, potajnu nadu da je baš on izabranik njenoga srca, ali to ona sramežljivo taji.
Kneginjica je u svojoj biti drugačija nego je doživljavana. Nije naivna, kako su mislili dvorjani, nije voljela ni jednog od zaljubljenih mladića, kako su se ponaosob nadali oni. Ima prituljenu ljubav.
Od djetinjstva voli momka kojega je voljela i njena sestra Jelena. Sestra je mladića progonila ljubavnom strašću, a on nije uzvraćao, na svaki način se izmicao ispred njene pojave. Ne shvatajući takav odnos, još kao djevojčica, Mileva je momku nosila sestrina pisma i prenosila poruke, koje je taj momak, vojvoda Vukašin, nerado primao, i Jelenu najčešće ostavljao bez odgovora. Za koliko je sestra bivala nasrtljivija za toliko je Vukašin bivao hladniji prema nedorečenoj ljubavi. Djevojčici Milevi je odnos postajao sve nejasniji i besmisleniji. Žaleći sestru, u početku je, u Vukašinu, gledala nezahvalnika, a vremenom je za njega nalazila sve više razumijevanja.
– Zašto nisi lijep prema Jeleni? – Mileva je imala desetak godina kada ga je to upitala.
– Zašto me tako pitaš? Ja jesam dobar prema tvojoj sestri... – Vojvoda je pitanje prihvatio sa punom ozbiljnošću i tako odgovorio.
– Nisi dobar, vidim ja na Jeleni! – djevojčica je htjela da pomogne sestri, htjela je da posreduje.
– Ha ha...! – Nasmijao se Vukašin i nježno je pomazio po licu. Shvativši njenu dobru namjeru odlučio je da je ne ostavi u nedorečenosti, objasnio je: – Jelena i ja nismo jedno za drugo. – Šeretski je dodao: – Ja nemam djevojku, sa Jelenom sam samo dobar prijatelj...
– I ništa više?! Ha ha...! – i ona se glasno nasmijala, usput ga pomilovala po licu, vragolasto narugala, uzvratila milovanje djeteta.
– Ipak, ja sam bez djevojke. Tako ti je to, moja lijepa djevojčice. I još da ti kažem i ovo... Djevojku neću ni imati, dok ne porasteš ti, dok ne poraste ljepotica Mileva... – kaza, na prepad poljubi je u tjeme i uteče.
Djevojčica u život ponese taj razgovor. Od tada će njihovi odnosi bivati sve drugačiji. Više nikada nisu spominjali Jelenu, u smislu povezanosti sa njim, koja će se kasnije i udati. Susreti će im bivati sve miliji, a kad je vatra ljubavi zaiskrila ni sami ne znaju. Samo znaju da su veoma zaljubljeni.
A ljubav se razvijala kao tek užežena lučevina, u početku bez zamjetljivog plama, pa se vremenom razgorjevala do blještavosti. Osjećanja su tajili poput preljubnika, ali su godinama činili napore da se nakratko susretnu, razmijene po koju drhtavu riječ, ali uvijek podalje od radoznalih očiju i ušiju. Takav odnos potrajao je do njene petnaeste godine, do jednoga uznemiravajućega događaja, boja u Toplici, velike očeve pobjede kod Pločnika.
U njoj se osobito istakao vojvoda Vukašin. Uznemirena za njegov život, nestasala djevojka nije mogla sama da otuži, pa se povjerila najdražem stvorenju, majci Milici. Danom početka topličkog boja, počela je i otvorena bitka za njihovu ljubav.
– Često razmišljam i o trećoj udaji svojih kćerki. – govorila mi je Milica neposredno iza te bitke u Toplicama – Kroz pamet iskušavam mnoge ženike sa Milevinog vidikovca. Kojega izabrati za najmlađu i najljepšu? Za koju se momačku vrlinu opredijeliti?
Svaki uzrast ima svoje prvake, razmišljala sam tim povodom i raspravljala sa rođakom Milicom, i djeca koja se bezazleno igraju u prašini, i dječaci koji oprobavaju snagu mišića, i momci koji mjere visinu i širinu svoje zametnutosti, privlačnost lica i snagu uma, i domaćini koji poređuju imanja i porode.
Čovjek mora da se poređuje, dokazuje ono što nema a želio bi da ima. Još je u najranijoj prirodi muškarca, valjda je to poneseno od predaka iz vremena hordi, da se ističe i progurava na čelo grupe vršnjaka. Potreba da bude čelnik snažnija je želja nego razum, i muškarce ne napušta do smrti, a često je i njen uzrok. Umniji je obuzdavaju, drže pod kontrolom, ali je ni oni ne mogu sasjeći, čak ni onda kad su svjesni da je krajnje neostvarljiva. To je NJegovo djelo, stalna kušnja, da od rođenja do zalaska nije bezbrižan.
Svaka jedinka čovječije vrste ima želju da bude čelnik. A život je suprotan, jedna grupa može imati samo jednoga, pa je to prirodni razlog ljudske nesloge. Grupa mora imati predvodnika, i ima ga svaka, onoga koji joj se najuvjerljivije nametnuo. Uvijek je ljudska zajednica moćna onoliko koliko joj je vođa dobro izabran.
Vojvoda Vukašin je oličenje momkovanja, saglasan je i Miličin i moj um, istinski je predvodnik podugačke kruševačke kolone nabrekle muškosti, o kojega se redom otimaju udavače. Pristala je prilika za Milevu, potpuno smo saglasne. Sve roditeljske veze sa budućim zetom, umjesto Milice, dogovorile smo da preuzmem ja. Volio je da dogovara sa mnom o nakanama oko Mileve.
"Moje srce nije prije zatreperilo ni pred jednom djevojkom," otvorio mi je dušu: "Čak sam zbog toga bivao i nesrećan, ostajao bez ljubavne spoznaje. I najednom se pojavio taj djevojčurak, pravi mali vragolan, koji mi očeša pa skrši srce. Dijete je, razmišljah i pribojavah, sramota je i za pomisao, ali i ne mogoh protiv osjećanja. I sam sebi bio sam se gadio, pozivao na ozbiljnost godina, poštenje i razum. A volim je!? Samo nju! Neprihvatljiva je veza sa djetetom, i u svakoj mojoj pomisli, ali su osjećanja i još jača. Ne mogoh protiv i meni do tada nepoznatoga sebe... Rvući se dvojica u jednome, djevojčica se sve dublje zarivala u moje srce, srastala s njime. I onaj drugi u meni sve češće me nagovarao i vukao njenome dohvatu, odmamljivao dvorskim hodnicima, ne bi li je slučajno sreo. Pozdravi su vremenom postajali i češći i duži, ljubav sve jasnija, a ja sve zaljubljeniji." U Vukašinovim junačkim očima gotovo se prepoznavala suza.
"Uoči polaska u boj, prvo sučeljavanje sa zastrašujućim Turcima, kada se ratnici rasplinuše u pozdrave, sa roditeljima, djecom, ženama i djevojkama, jer se nikad ne zna ko će ostati a ko vratiti, okrenuo sam uz gradsku strminu, kneževim hodnicima. I ona mi se potajno nadala, pa se lako susretosmo. Pozdraviću se samo s njom, jer je volim, dvadesetpetogodišnjak promrmljao sam petnaestogodišnjakinji. Oko glava su nam se okretali zidovi hodnika. Godiše nam nasuprotne zbunjenosti, koje više od bujice riječi razgolitiše osjećanja. Gola zaljubljenost..." govorio je i govorio vojvoda Vukašin.
Po tome rastanku, ljubav u kneginjici, kao kakvo migoljivo i neuhvatljivo biće, nametalo je stalni nemir. Voli Vukašina i ne može bez njega. Kao da je zaražena nepoznatom bolešću, odbi joj se jelo i san a napade nužda da govori o jedinoj istinskoj ljubavi. Milica uz moju pomoć sa odstojanja je uhodila tek zametnutog djevojčurka i dobro svaćala sve treptaje kćerkinog srca.
Tako bolno zaljubljena Mileva dvoumila je kome da se povjeri? Kao i uvijek u sličnim prilikama, nema za to pogodnog stvorenja, ali se uvijek odlučuje za nekoga. Ona se opredijelila, kako to djevojčice čine rijetko, za majku, i učini dobro po sebe, jer je otprve naišla na toplo krilo. Milica je slušala tugu i tješila dijete. Pomagala joj da se oslobodi priviđenog golemog Turčina, iz ponavljanog sna, koji sa isukanom dimiskijom, bez zastoja, proganja Vukašina, i stalno je na domaku da ostvari krvoločni naum. Neprekidno je progone zlokobne misli i ljubavna pohlepa. Kneginja Milica se poče ozbiljno baviti djevojčicom, u kojoj sve više prepoznaje nezdravih misli, koje, i toga se poče pribojavati, mogu načeti nedozrelu djevojku. Neposredno iza toga povjerila mi se i tražila savjete.
Ako je Gospod umiješao svoje prste, učinio je dobro djelo, splahnule su uzavrele djevojčicine misli. Vukašin se vratio s junačkim slavospjevima. Kruševac ga dočekao na nogama i okitio počastima. Čim uhvati tren samoće, iskrao se i otrčao u dvorski hodnik. I dotakle su se uzavrele grudi, i dogodio dodir kao med uzavrelih usana. Taj spontani zagrljaj ovjenčao je nerazmrsivu ljubav, za koju će, preko kneginje, ubrzo doznati i knez, a kasnije, kao što biva i sa svakom zabranjenom ljubavlju, doznaće dvorjani i Kruševljani. A dvije godine iza ovoga događaja, doći će i do zaruka. U to se dozna o turskom bavljenju u Filopolju, i odloži se vjenčanje.
Uz knjige koje najednom ne može da čita, ni da drži daščice na kojima je slikala, kneginjica Mileva se i više od drugih opsjela predstojećim bojem. Osamljena u svojoj sobi, kao mače u igri sa baburom, beskorisno je mučila misli, ni samoj jasno šta bi trebala da osmisli. Djevojka je isprošena, vjenčanje odgođeno, a opasnost po mladoženjenin život je realan, pa je teško naći riječi za utjehu.
U pokušaju da pretpostavi Vukašina na bojnome polju, žalila mi se Mileva, misli su joj se brkale i skretale u zabrinjavajuće ridanje. Opsjela je zamisao da na vjerenika ide dušmanin sa isukanom sabljom, pa kopljem, pa zategnutim lukom... Šta bi bilo sa vjenčanjem, sa njihovom ljubavi...? Kao što progonjena zvijer sluti pseći dah, tako je i kneginjica osluškivala vijesti oko kosovskoga boja, prisluškivala muške razgovore, uhodila glasnike i pismonoše, pa od njih stvarala neku svoju sliku boja, u kojoj je pola prostora zauzimao Vukašin, a ostali, maglovitiji dio, otac Lazar, zetovi Vuk i Đurađ, srpska vojska i turska ordija. Samo njemu da se ne dogodi zlo, samo njemu, molila je Gospoda Boga i Svetoga Savu.
Zamarali su je razgovori o sudbini hrišćanstva, jer u središtu priča nije bivalo vojvode Vukašina, koji je, po njenim dubokim doživljavanjima najvažniji, čak i od kneza Lazara, jer govoreći pravično, iako je otac, on je odživio jedan vijek a Vukašin tek otpočeo.
Do bjesnila se ljutila na opšteprihvaćeno uvjerenje da je Vukašinova sveta zadaća da svojim tijelom zaštićuje kneževo, i nedajbože, pogine umjesto njega. Nepravda prema hrabrome mladiću i zloupotreba vjernosti. Uoči vidovdanska mnogoljudno neprospavana noć je na osamljene Milevine oči tovarila nesan za nesnom, na pamet navaljivala snopove za snopovima misli, pa je premorom tvorila tek polovične Vukašinove slike. Rojile se sve nejasnije do nejasnijih voljenih slika, koje se gluvoćom noći počeše izopačavati, nametati krezubošću bez obrazina, izbodene i krvlju umrljane, bez ruku i nogu, sa sve manje znakova života, bez prepoznatljivog lika...
Mirisi i treptaji podugačkih svijeća, koje je paleći sinoć namjenjivala sutrašnjoj Vukašinovoj sreći u boju, u tišini zlokobne noći, izmorene snene misli su tvorile božanstvene svjetove, u kojima se, po NJegovoj volji, odvijaju nerazumne i nepredvidive radnje, koje još više zamaraše i izopačavaše um, koji otka više kratkih isprekidanih snova, onih što ustravljuju. Od kada je stvorio svijet, On nikada ne učini ovako dugačku noć, nikada ovoliko vapaja noćnih pijetlova, zaključivale su Milevine uskomešale misli, pa zaključivale, da se u prirodi dogodio poremećaj, i da se više nikad neće ni svanuti.
Više nikada neće svanuti!?
Više nikad neće svanuti!? To je najveća nesreća koja se mogla dogoditi ljudskom rodu, to je onaj – smak svijeta.
A da zaista više nikada neće svanjivati, djevojku su sve uvjerljivije upozoravali uporni pijetlovi. I oni zatečeni poremećeno su se dozivali, od naselja do naselja, tražili objašnjenja za sveopšti poremećaj svjetlosti i mrkline. A kad se, konačno, priroda urazumi, i prvi svjetlosni zraci osloniše na pleća zore, i Milevine misli počeše da napipavaju utabane prtine ka stvarnosti i vraćati u svijet zbilje. Da potvrdi svijest, kneginjica se primače prozoru i razasu poglede po podgrađu. Ono što doprije do pogleda njenih očiju nije ličilo na Kruševac. Prikazuje se grad komu se dogodila poplava, iza koje su ostale ulice prenatrpane ljudskim leševima.
Posmrtna tišina!
Izumrli svijet i ona sama!
Uzjogunile se misli. Besmisleno! Vukašinov leš je jedan u mnoštvu. Ona bez Vukašina!? Ni sebe ne želi. Besmisao života postao je zrelina njenih pomisli, pa se okrenu NJemu, zaiska oprost i bezmučno smaknuće svoje. Kao kad poleti zvijezda, kratkim usijanim životom, izumrije njena nada, ljubav. Vukašin je poginuo na Kosovu. Mrtav! Vidi mu i leš, rikom ga izbacila Morava. Eno ga, dolje, jasno ga vidi, prekriven je guberom na trgu.
Trube, fanfare i crkvena zvona dozvaše misli, povratiše razum. Tek otpočinje kosovska klanica, prisjeti se, prekrsti, pa podanički zacvili molitvu, da On jutros stane na Vukašinovu stranu, da pomogne kneza i srpski narod, koji je ustao u odbranu prađedovskih ognjišta i svetinja svojih. Dirljiv horski zov je izmami iz dvora. Ozdo, iz saborne crkve, hor je pjevao NJegovim glasom, prizivao dobrovolju sudbine. U neznanju se nađe u grupi dvorjana, koji su pogledima i mislima pratili uspinjuće kneginje Milice, hod pod okrilje kneževog barjaka.
Molitva je ponijela Milevu, zaokupila je i istrgla iz zlokobnih misli. Smirena je i moli.
Rasprskavanje ljudske sreće, koje u trenu ozari Kruševac i pretvori u buktinju svetosavske slave, u Milevu udari kao malj sreće.
Srbi pobijedili na Kosovu!
Pobijedio je knez Lazar na Kosovu, svi su srećni osim Mileve, jer to još ne znači da je pobijedila i ona, da je njen mladoženja živ. A u njoj je najjača ta vatra.
Pravih i priključenih glasnika je sve više, ali Milevino ni jedan dokraja ne sasluša pitanje, da li je preživio vojvoda. Pitani se mršte na takva pitanja, čude se da postoji iko kojemu danas za sreću nije dovoljna kneževa pobjeda. Svaka pobjeda traži žrtve, što veća tim više, ova najviše. U ovom boju su junaci svjesno poklanjali živote, i time činili uzvišena djela. Kosovski junaci su već u NJegovim odajama, a na rajskim vratima dočekuje ih srpski svetac i učitelj Sveti Sava. Tako časno završiti ovozemaljski život NJegova je najveća nagrada i svetosavska milost.
Na ovaj način završavaju samo rijetki NJegovi miljenici, pa ljudima i ne pada na pamet pomisao da postoji živi rob, kao što je Mileva, koji bi svojom sebičnošću mogao i pomisliti na sažaljenje brata, muža, ili momka svojega. A Mileva je ta. Ona ne razumije tako shvaćeno svetosavlje, ni NJegovu milost. Za nju je ispred svega Vukašinova sudbina, ovozemaljska. Ona vjeruje u ljubav i sreću živih. Ima razumijevanje za radost ljudi, ali joj srpska sloboda bez Vukašina znači mnogo manje nego drugima. On je njena sloboda i smisao života.
U sudaru sa slavodobitnim bezumljem, poklicima, pjesmom, vinom, igrama i zaglušujućom zvonjavom usaglašenih zvonika, kneginjica Mileva osta osamljena i zanemarena. Izljev sreće pobuni njeno biće. Kako mogu a ne znaju da li je živ Vukašin? Kako mogu? Životom bi da udari na raspojasanu slavodobitnost.
I sama zabrinuta za Milevino duševno posrtanje, a posmatrajući svenarodno njihanje između beznađa i slavlja, nameću mi se neka opšta razmišljanja.
LJudski rod je satkan od mnoštva čula i osjetila. Većina mu ih je znana, ali je malo onih nesretnika koji upoznaju i one pritajene. Ko nije vidio kako izgleda nedoklan ratnik, koji se oteo, takve jade ne može ni pretpostaviti.
Čovjeku se može dogoditi da ostane bez razuma, i prvih čula, ali ima jedno koje ne presahnjuje, nagon za opstankom sebe i najbližih. U takvom stanju ne vidi i ne čuje, postaje gluvonijem i u stalnome mraku. Sa takvima se ne može sporazumijevati ni na koji način.
U sličnom stanju, nerazumnom, mogu se naći i čitave grupe ljudi, i nalazile su se poslije rušilačkih zemljotresa, smrtonosnih bolesti kao što je kuga, i poslije svake pojave koja izaziva masovno i nasilno umiranje. U nesrećama ljudi manje otpornijih umova postaju ispamećeni i nesposobni za život, i nepovjerljivi prema svom postojanju, pa se u borbi za opstanak prepuštaju besmislu.
Na vijest da je tek malo preživjelo kosovsku klanicu, brojni Kruševljani, prije svega djeca i žene, pomutiše umom, pa kao nedoklanici jurnuše u pravcu mjesta pokolja.
Bezumlje i kukanje kneginjicu Milevu uze pod svoje, pa ni sama ne zna da se našla u ojađenoj ženskoj koloni, koja kao matica rijeke klizi niz kruševačko polje, ka vonju pomora. Najezda beznađa okamenjuje suzu i riječ, juri majka jedincu živu ili mrtvu, vjerna ljuba gospodaru i hraniocu, dijete ocu i djevojka vjereniku. Duhom skrhana kolona se usput mladošću uveličavala a starošću osipala. Brzina hoda je iznenađujuća, u nadi da će se stići i prekinuti odljev krvi, previti rana, ranjenik osvježiti i skloniti sa čelopeka..., sahraniti junak.
Mileva je nošena uobraziljom da samo od njene brzine zavisi Vukašinov život. Stizala je i prestizala. Susretala je glasnike, izmorene ratnike i ranjenike, ali ih Mileva nije slušala ni što pitala, jer ona zna Vukašinovu sudbu, u rukama je njene izdržljivosti i brzine nogu. A možda je i pitala, svakako je pitala, ali to ona ne zna, štošta ne zna, zna samo da je u njenoj moći ranjenik-vjerenik koji se predao njoj, čeka je i zasigurno nada jedinom djelotvornom melemu, Milevinoj duši i ruci.
Sve više bezglavo, gotovo suludo, Mileva gazi i krči put prema bojnome polju, gura i razgrće sustizanu usplahirenu šumu ženske starosti i nejači. Ni žega dana ni hladnoća noći, ni zasljepljujuća svjetlost ni mrklina, ni premor ni padovi nisu mogli usporiti ljubavni nagon uzburkane mladosti. Da li je usput što jela i tolila žeđ, ne zna, jer se zaista u glavi zbrkala mudrost i glupost, zamaglila mislenost, vladala se po nagonu i sili, onoj što ženku vuče svom mužjaku.
Posrtala je i uspravljala se, padala i prepuštala, kako joj se činilo, snovima trena, a sve je teklo i trajalo, kako je i moralo da bi se prevalio trodnevni put od Kruševca do Prištine. Kratko osvježenje i bistrinu uma spozna pristupivši vodi Laba. Pregazivši je, izbila je na nagnuto i blagovalovito Kosovo polje.
Najgora je ljudska sudbina očekivati najavljeni pomor.
Najteži je strah od nestvarnoga.
Očekivana nevolja je uvijek veća od istinske, pa kada se odigra, razgoliti, makoliko bila teška, čovjek joj se prilagodi, i izbistri zamuljen um. Suočivši se sa kosovskim pomorom, gledajući lokve krvi i mrtve oči, strah se iz Mileve počeo povlačiti, razboritost vraćati, a zapuha tuge moriti. Jer dogodilo se zlo najveće, ne može opet. Tek sada u njoj poče odmotavati klupko brojnih riječi, koje su usput dopirale do njene glave, ali ne i slušnosti. Poče odgođeno odslušavanje:
Izgubili Srbi na Kosovu!
Poginuo knez Lazar!
Do zadnjega izginu Lazarova vojska!
Uhvaćeni na prepad!
Izdade Vuk Branković!
U Milevinim ušima, tek sada jasno odzvanjaju stravični haberi, koje juče i noćas za nju ne bijahu to što su sada.
Naišla je na nepregledno pomorstvo. Poginuo joj je otac, vjerenik, prijatelji, rođaci i svi srpski junaci. Proplaka srpska duša, sijeku kose srpske majke, sestre, supruge, kćerke i vjerenice.
U jednome danu i jednome narodu sve žene osvanuše nagrđene, nastrižene ili do kože ošišane!
Bol nikada prije nije ovako viđena!
Na nevelikom uzvišenju Kosova polja stoji okamenjena kneginjica Mileva, i bistrim umom gleda u ono što bi željela da je nestvarno. Sve što u Srba bi muški jako leži pokošeno i krvlju i prašinom umrljano. Na hiljade mrtvaca, i na hiljade jadnica i crnih kukavica, kao što je i sama, golema je ljudska nesreća. Iz živih očiju sikće vlaga, suze omekšavaju ugrušanu junačku krv i pokušavaju saprati tugu neprebolnu, i kobne posljedice. U Milevi zamriješe sve slike i neprilike, želje i nagoni, ljubav i mržnja, osta samo jedno, nikad i ničim najavljeno, ni snom prijećeno, ni đavolom naslućivano, ni sudarom neba i zemlje poređeno, pred njom je zrelina pomora, stravičnija od svih utvara.
Pred njom je strašilo strašila.
Milevini dugo zamišljani i njedreni svjetovi počeše nestajati i nestaše, pa osta samo jedan, krvavo tužan, jadan i kukavan – svijet mraka.
Ili je pogled zamračio, ili se bogovi i đavoli isklali, ili je pred Milevom preklano čak i jedno polje?
Suzopolje!?
Na desetine hiljada Srba i Turaka, žalosna im majka, zagrljenih kao složna braća u tijesnoj kući, naplavili i zacrnili kosovske čaire, mladom krvlju i odbjeglim dušama, sačinili zastrašujuće:
Suzopolje.
Ni smrti se jadnica nije mogla nagledati, strašna je da bi se i rođenim očima moglo povjerovati.
Stravu smrti nije moglo predočiti ni puno polje mrtvaca koliko jedno oko ispred kljuna Milevinog opanka, koga uoči. Sa njim poče besjediti i potpunu istinu o klanici shvatati.
Jedva ako ima sedamnaest godina, tu u visini kljuna Milevinog opanka, izbuljeno oko prikazuje borbu za život korak ispred vrata pakla. Ono bi da živi, hoće da živi, još mu nije jasno da je ugašeno. Gleda mu se i pogledom govori. Ostao mu je samo taj jedan pogled kojim bi mnogo da govori. Dubokoumilno dječačko oko.
Gleda u Milevu, mladu i pristalu djevojku, sličnu onoj o kojoj je sanjalo slatke snove. Živ je jedan pogled, samo to, od tolikog dječaka-junaka, tu ispred opanka. Drugo je strijelom probodeno i razliveno, a tijelo mrtvo nauznak izvraćeno. Oko bi iz smrti ishrvalo, s Milevinim družilo, život nastavilo, jer ga je tek i otpočelo.
U strahu da se neće iz smrti iskobeljati, i da će ga djevojka iz njegovog kraja napustiti, oko je ovlažilo tugu neprebolnu. Vapaj grunu u Milevine suzama ovlažene djevojačke grudi. Duša boli. Šta se zbilo s njim, tek stasalim mladićem, kao da ne prestaje pitati oko. Ima li mu lijeka? Živo oko na sred mrtvog polja.
Živi mu se i zbog majke, zaista kao da govori to oko, jadne i kukavne nesretnice, crne kukavice, koju vidi, a neće i ne može da je takvu gleda. Šakama se udara po usahlim dojkama, jer su joj, u njenoj suludosti, krive sise njene, koje su sina jedinka zadojile, život udahnule, a sve iz podlosti, da joj, kad ojača čedo svoje, nanesu tugu neprebolnu.
Oko bi da se vrati u život, sreću pokloni ucvijeljenom roditelju. Samo da može dočekati, majke suzu obrisati, osmijeh na lice nanijeti, pa makar i ne živio on. Oko bi i jednu djevojku da umiri. Onu što je u noćima tulila plahu ljubav, snivala njegov povratak sa bojnoga polja, onu zbog koje je i pošao u muške poslove, krvavi boj, iz koga se naumio vratiti ovjenčan slavom, i zaprositi ruku od roditelja njenih. I ne odustaje iskobeljavanje oka, tu, pored kljuna opanka.
Može li oko da živi u mrtvacu?, zapitaše se Milevine misli. Jedno živo a drugo strijelom probodeno i razliveno!? Može li? Može! Vidi u njemu i razbrađenu majku, jasnu sliku majke, i usahle grudi, i kosu postriženu, i vidi joj tugu u očima, i pogled u daljine, do sina, do krvavoga i prokletoga:
Suzopolja.
To oko, pored kljuna njenoga opanka, Milevu će opsjedati i godinama kasnije, pričaće mi o raznim razmišljanjima nastalih tim povodom.
Stvarajući čovjeka na zemlji Bog mu je dao i razum, radost i mnoge plodove i naslade, ali mu je udjenuo i svojstvo tuge, da bi imao redovnog povoda za spoznavanje NJega. Golemu tugu mu je smjestio u malo tijela, u zjenicu oka. I sve što mu podari Gospod Bog izumrije u dječaku, tu uz opanak, sve osim oka i tuge u njemu prenaseljene. Tuga je golema u oku, tu uz kljun opanka, ponavljala je Mileva.
Oko pokazuje i dječakov strah, i borbu za samoodržanje, i tren kad u njegovom pravcu juri tursko koplje, odbljesak mača, i zatrovana strijela. Strah pred strijelom okamenilo je sliku u oku, da sačeka Milevu, da joj se izjada i od nje ponada melemu. Gdje se nalazi melem za umiruće oko?
Nenadno, kao što je zamrlo pred ubodom strijele, oko je neočekivano sijevnulo na Milevu, da je opomene na čudesni ljudski pohod.
U Milevinom pravcu, iz središta samrtničkog polja, na rastojanju dva-tri koraka, čitavom širinom nastupa linija turskih askera. Oni, na njeno zaprepaštenje, mirno i poslovično, nogama preturaju mrtve i ranjene. Bez podjele na Turke i Srbe, jednako pravedno, samo po jednim pogledom, tačnošću precizne vage, odmjere debljinu preostalih niti ranjenih života, pa donose odluke, životne niti da prekinu ili ne. NJihovo je da skraćuju samrtničke boli i gase bespomoćne jauke.
Činjahu to kratkim i tačnim ubodima na mjesto izvora života. Ispred i iza njih, kao da su se godinama obučavali za liječenje ranjenika, starice, žene i djevojke revnosno i prisebno osvježavaju i previjaju junake. Srpske i turske jednako, jer svi imaju majke.
Izvanredna skladnost poslova, po dvije žene u grupi, jedna stara a druga snažna, prva da osvježi i previje, a druga da prevrne ili uzdigne pokošenog nesretnika, da ga pridrži, da doda vodu, melem, krpu i nožice.
I muškarci su u grupama, po trojica i jednim konjem, odabiraju previjene i prenose do staništa uz rijeku, gdje ih pažljivo skidaju i polažu. Svi u trojkama su Srbi, uniženi, kojima je to posao po prvoj naredbi osvajača, strogih ali i pravednih Turaka.
Kneginjica Mileva posmatra poslušne robove, dojučešnje najhrabrije srpske junake, i iščuđava njihovoj pokori i mirnoći. A onda i ona počinje da shvata i miri sa njihovom sudbinom. Narodni sukobi su junački dvoboji, u kojima može pobijediti samo jedan, bolji. Kao i u dječijoj igri, pobijeđenom je da prizna boljega. Ovoga puta su Srbi pognutih glava, to je prirodan poredak.
Ipak, kneginjica nije mogla ni pretpostaviti da se tako brzo od junaka postaje pokorni sluga, ali se taj poredak stvari ovdje brzo shvata i prihvata. Ulazeći u boj, jednako i Srbi i Turci, imaju na umu samo jedan od dva izlaza, pobjednik ili poraženi, gospodar ili rob. Za roba se i ne treba navikavati, to se čini čitavim tokom stasavanja u junaka. I srpske trojke, bez hinle, po pravdi Boga i Alaha, i Srbe i Turke podižu na konje i prebacuju, jedino im pravac nije isti. Razlučuju ih po zakonima Hrista i Muhameda, Srbe vidarima na Lab a Turke hećimima na obalu Sitnice.
Masovna smrt je svačija, i živih i mrtvih, i Srba i Turaka, ljudska je.
Mileva priđe prvom ranjeniku, ne pogleda ni krst ni polumjesec, podiže polusvjesnu glavu, da čistom djevojačkom dušom i nježnom rukom oblakša bol junačke rane, kao da je Vukašinova!?
Skakutala je od paćenika do paćenijeg, krvavca do krvavijeg, samrtnika do samrtnijeg, hrabro i odlučno, uvjerena da je svaki od njih njen Vukašin. Baš on, i samo on. Čistila je teške rane, i crve trijebila, pa bucajući odjeću svoju, uvijala ozljede. U žurbi svoje zanesenosti, i neznanju svoje naivnosti, bucala je platno sa tijela svojega, pa ne bi svjesna da se i razgolitila...
Nemoć, bol, krv, smrad, glad, žeđ i vidovdanska žega na mlad život udarili. Oslonivši se na jadnijeg od sebe, podiže se na drhtave noge, pa pogledom obazrije, da vidi gdje je obala Laba, i opet vidje zastrašujuće:
Suzopolje.
Kad bi sve ove jade mogla pretvoriti u san, pa se rasaniti, pa pod kruševačkim suncem zdravo i veselo probuditi, opet bi je drhtaj uhvatio, i bar četrdeset dana mučio. I zaiska san od Gospoda Boga Milosnika, pa preklopi oči uplakane. Dokuči kratak sanak, i razbudi u kruševačkom veselom dvoru, i okrenu glavu put prozora, i pogleda na bjelinu Kruševca grada, i otvori oči svoje, ali opet pred nju izbi stravično i krvavo:
Suzopolje!?
SUZOPOLJE – 9. Kosovka djevojka
Vijest o Lazarevoj pobjedi na Kosovu zaista je nevjerovatnom brzinom progalopirala Evropom, i mjesecima će trajati krivo uvjerenje da su Srbi i konačni pobjednici. Nadmetala su se balkanska zvona, jedno po dosluhu drugoga.
Na sve strane slavi se pobjeda nad azijatskom aždajom. U balkanskoj prijestolnici je najveselije. Pored Kruševljana tu su i brojne izbjeglice, koje oduševljenju izdižu granice, jer se u životu rijetko ispunjava drago snoviđenje, vratiti se napuštenom kućnom pragu. A ništa toplije u ljudskoj duši nije od potpaljivanja nasilno napuštenog i ugašenog ognjišta.
Vrhunac veselja je tren silaska kneginje Milice među raspojasani narod, na trg.
Dvorske trube i fanfare najavile su silazak njenog veličanstva, carice Milice, kako je već u danu pobjede počeše da krste.
"Carica", okružena brojnom svečano odjenutom pratnjom, u raskošnoj i zlatom izvezenoj odori, ispuni sjaj narodnog očekivanja. Nakon zahvalne molitve, NJemu i Svetitelju Savi, koju gromoglasjem otpjeva mitropolit, carica Milica se izdvoji u središte trga i prva povede nezaobilazno srpsko kolo.
Prvu igru će odigrati samo odabranici, dvorska i gradska gospoda, pa će se onda kola latiti i svi Kruševljani, i djeca i starci, svi.
Prvom igrom je gospode da pokažu raskoš odjeće i nakita, a ništih da upoznaju postojanje svega toga, i kasnije danima da prepričavaju i uveličavaju. Zbog toga je, od pamtivijeka, prva igra onih koji imaju pokazati vrjednote.
U jeku rasplamsavanja te prve igre caricu strefi nešto. Naprasno zaustavi se kolo. Na očigled hiljada od svuda pristiglih podanika, iz lica joj nesta i posljednje kapi krvi. Strefilo joj se, onespokojiše se ljudi. Nemoćno zijevnu! Zapomaga "carica":
– Poginu knez!
I zaista, kako će se kasnije potvrditi, baš u tome trenu, na Kosovu polju, crnom srpskom suzopolju, bi odrubljena glava knez Lazareva.
Dugo je trebalo osvježavati gospodaricu, privoditi svijesti srpsku mučenicu, kako je narod još jednom prekrsti, drugi put u jednome danu.
– Poginuo knez! – bijahu joj i prve svjesne riječi.
– Jednim zamahom, na moje oči – tužno i uvjerljivo otpoče Mučenica – Turčin knezu odrubi glavu. Vidjeh, Lazarova otkotrlja Muratovoj. I sve se dogodi na oči moje, jadne i crne kukavice.
– Presvislo srce, Mučenice! – iz naroda se počeše javljati.
– Svrnula s uma, od sreće!
– Predskazanija gospodarice ne sluti na dobro!
Sva kruševačka usta imađaše i procijediše svoje sudove. Mudra, kao da su zalivena, jedino ostaše nijema mitropolitova.
Sve sam to već jednom vidjela jedino ja, crna udovica kraljica Jelena, monahinja Jefimija, svjedok krvave Marice, suđeno mi je da svjedočim i krvavo Kosovo...
Kruševac je opet zanijemio.
I crkvena zvona se zbuniše, zacviliše pa umuknuše.
Kao što se u prirodi u vrijeme ljetnje grmljavine i podnevnog smrkavanja, i proloma rušilačkog grada, pod dejstvom bezizlaznosti u nesigurnim zaklonima umiruju bića, tako se ponovo, u istome danu, u Kruševljane uvuče nespokoj.
Nesreća zajaha sreću.
I opet glave uvukoše se u vratove, i opet poglede upraviše gore, u pravcu NJega i dvora.
Sa Kosova još nema glasnika.
Kao i sinoć, i večeras se ljudi tiho razvlačiše, opet pod otvorenim nebom zakonačiše.
I misli se posvađaše, zbrku potpiriše.
Teška noć poput sinoćnje.
Ni ujutru ne bi slavopobjednika ali – ni glasnika.
– Jefimija crna udovice! – dozva me uplakana Milica, koja je zaista vjerno naslutila pa vidjela kosovsku pogibelj, nastavila je kao da je okračala umom: – Jedina si ove jade preživjela... gospodara sahranila... bez slobode i zemlje ostala... ognjište hladila... Ovdje još samo u tebi pameti teče, jedina si me uspješno tješila i nadu podupirala. Čini nešto, moram da znam šta se zaista zbilo. Da li je iko preživio. Pronađi mi bar jednoga očevica... Moram da znam kako je sve to bilo. Ni jedan glasnik nije stigao, znam, boj je izgubljen... Znam... Ali moram da znam i...
Nedolazak glasnika, nama koji imamo takva iskustva, siguran je znak teškoga poraza, pouzdan nagovještaj da nije preostao ni jedan zdrav junak koji bi mogao da dojaše do Kruševca. Zaista, da bi se znalo postaviti u iza izgubljenog boja, izdavati naredbe za svakodnevno narodno ponašanje, mora se znati potpuna istina sa Kosova. Pronašla sam Bogoljuba brzog konjanika i otpravila za Prištinu.
U nedostatku istine po Kruševcu kružile su svakojake priče:
Kad je Lazar pobjedu privodio kraju, i Muratu odrubljivao glavu, dosjeti se Branković, da će Lazar svim Srbima zavladati, pa se izvuče sa bojnog polja. A prosti ljudi, oduševljeni golemom pobjedom, sa okolnih planina nagrnuše darovima, pečenicama i mijehovima rujnog vina, pa ukraj junačkog polja, po vrbacima hladnoga Laba, pobjednike najedoše i ponapiše. Ali znajući za srpsku vinsku nasladu, Bajazit zvani Munja izvuče i sakri mrtvoga Murata, pa raširi među svoje Agarjane, da je sultan Murat zatočenik knez Lazarov, i da će ga on, sin-munja osloboditi. Van domašaja srpskih očiju, iza jedne uzvišice prikupi junake turske, pa sačeka da se Srbi vina ponapiju, i podnevni sanak usniju. I kad se desi što je i mislio, Bajazit je kao bljesak munjevito iza zaklona izronio, i na prepad Srbe isparao.
Tako se, uz pomoć rujna vina, pobjeda u poraz pretočila. Ovakvom raspletu se uveliko povjerovalo.
Lazar bitku nije ni dobio, ovako je počinjala druga pretpostavka, u koju se takođe vjerovalo. Knez se naivno u Muratovu mrežu zapleo. Neoprezno je u "nebranjeno" tursko središte utrčao..., i tako glavu izgubio. Sultan Murat će, tek kasnije, od svojih glavu izgubiti. Da bi carstvo prigrabrio, nakon što su mu otac i brat boj dobili, Bajazit će i oca Murata i brata Jakuba na prevaru poubijati, pa razglasiti, da su junački u boju izginuli.
Neke su druge pripovjesti govorile o žestokom dopodnevnom boju, kada je knez Lazar bolje stajao, brojne turske glave skresao, i neprekidno napredovao. Nejasnim nesporazumom u bitku je kasno ušao Vuk Branković. Lazar mu se još nadao i viteški nosio. Ali iza podne je pred brojnijim protivnikom popustio. Knez Lazar je već bio izgubio kada je Vuk Branković boju pristupio.
Uvjerljivi bijahu i oni što kazivahu, kako se namjerio junak na junaka, srpski knez Lazar na turskog cara Murata. Nosili se vidovdanski dan do podne. Nosila se i njihova hrabra krila, Vlatko sa Bajazitom, i Jakub sa Brankovićem Vukom. Oba čelnika časno izgiboše. Obje vojske iskrvariše. Turske i na početku i na kraju bijaše više, pa brojem i pobijediše.
Govorilo se i da se boj odvijao po Lazarovoj zamisli. On bijaše jači u središtu boja, a Vlatko i Vuk na krilima.
Priče nisu zaobilazile ni najvećeg junaka, što ga ikad rodi srpska majka. Miloš snagom uma i junaštvom raspori sultana Murata, sedmoglavog turskoga diva. I kada, po dogovoru sa Lazarove večere, Srbi trebaše zdušnije udariti, u Brankoviću oživje izdajnička duša, pa se poče povlačiti, bojno polje napuštati. Nikad Srbi bez izdajstva nisu bili. Izdaja je na Kosovu presudila.
Objašnjenja o izgubljenoj bici su se množila, i na sve načine poraz opravdavala. Sa Kosova u Kruševac nije stizao ni jedan očevidac, pa se u sve pomalo vjerovalo.
Prvi će sa Kosova stići naknadno poslani glasnik Bogoljub. Žalosne priče donese sa krvavoga bojnog polja, on će u Kruševcu prvi reći srpskog:
Suzopolja.
– Jefimija! – nakon što Milica nenadno banu u moju ćeliju, i nakon što na tren obuzda suze, reče: – Jefimija, moja draga rođako, ne znam da li sam luda, ili ću poludjeti...
– Ali, Milice, Bog s tobom... – presjekoh je.
– Jefimija! – presiječe i ona mene – Dok sam pri pameti, izdajem ti zapovijest, u moje ime, upravljaj sa dvora, upravljaj dok ne dođem k sebi...
Nakon što preživjeh poraz na svojoj zemlji, i nakon što upravljah njom poraženom, evo ne zaobiđe me ni ovaj poraz, najteži, iza kojeg su svi moji suplemenici postali robovi. Sve slike moje tuge na okupu su. Razmišljam i pitam se ima li izlaza za nas?
Kada u jednome narodu i u jednome danu izgine sve što je taj narod imao od umne i muške vrijednosti, tome narodu je da cvili kroz istoriju, uveličano prepričava i izmišlja, poraz prikazuje pobjedom, i zahvaljuje Gospodu Bogu za nešto što ni Stvoritelju nije jasno.
Iza kosovskog boja kod Srba je sve kao što prije nije bilo.
Krvlju pomućene vode Kosova pomutiće sve srpske vidike, ucrvenjeće i vode tri balkanska mora. Na vijekovnim pojilima zbunjena riču goveda, ržu konji i bleje ovčja stada. Jaka suša i žeđ ih satjerali, a zadah ucrvenjelih rijeka odvraća od pijenja. I kosovske životinje su tužne.
Zadah ljudske krvi, smrti i suza, te bolna rika domaćih životinja, i graktanje vrana, lešinara i mrkih gavrana je srpska slika neprilike.
Iznuren, klateći se na konju, Bogoljub je na kruševačkom trgu viđeno u dahu prepričao, pa se mrtav sa konja oborio.
Opet se združiše bogomdana zvona balkanska, ovoga puta opojavaše junačke duše, i ona bolnim jaucima.
I opet se kukavna rođaka, kneginja Milica, nađe na osami tamne prostorije, u društvu drhtavih plamičaka kandila i svijeća, užeženih za pokoje. Neprekidno se rve sa Turčinom, iz slike koju je vidjela u trenu odrubljivanja kneževe glave. Stalno joj je pred očima, omahuje i odrubljuje Lazarovu glavu, koja se ponovljivo otkotrljava mrtvoj Muratovoj. Tu se slika završava i vraća na početak zamaha pozlaćene turske dimiskije. I njen život je ubijen, dobrovoljno bi ga se lišila, da dokrajči patnju, ali mora održati jedan njegov dio, zbog djece, zbog naroda...
I da oživi lozu Nemanjića.
NJeno je da u život izvede djecu, nestašnog i nedorasloga Vuka, još snagom ne zametnutoga Stefana i ljepoticu i očevu miljenicu Milevu. Mora živjeti njih radi, mora ih izvesti u neki novi život, i njoj još nejasan, ali takav zasigurno postoji.
Kako je tek Lazarevoj djeci zamagljen budući život, kad mu ni Milica ne vidi obrise. Ne sagledava ga ali mora u nj. Na njoj je i sveto naslijeđe Nemanjića, to nikada neće smetnuti s uma, jedino što nikada u Srbima ne smije da umre, a koje jedino u njenome liku sada vide, hoće da vide. Ona je svenarodna savjest, prva čovječica, pa se tako mora i ponijeti. Ona je, poče i tako razmišljati, samo jedna od brojnih nesretnih udovica, jedna od na hiljade otsječenih i na ramenima zamršenih pletenica, nju uzvisuju ali i zadužuju. Ne smije ih razočarati, prepustiti beznađu.
Kneginja Milica, već za nekoliko dana, bi uspravna srpska plemkinja, baš onakva kako je narod i zamišlja, mučenica i narodna savjest. Opet banu u moju ćeliju:
– Hvala ti moja Jefimija... Mislim da sam malo došla k sebi... Sad se odmori ti...
Vrijeme smisli što ne može ni razum.
Četrdeset dana po Vidovdanu, kao što i nalažu zakoni sveti i narodno očekivanje, kneginja Milica ne obuče svečano ruho, niti počešlja uvojke svoje, žalostila je junake Kosova.
Po četrdesetnici i opijelu, u kneževu dvoranu sazva zemaljske uglednike. Stolica gospodara bi prazna, prekrivena kneževim barjakom. Nakon što mitropolit isčita Očenaš i Vjerovanje, i dvorski hor otpjeva svoje, kneginja Milica, sa nove državničke pozlaćene stolice, postavljene uz Lazarovu, otvori prvi postkosovski zemaljski sabor.
Do punoljetstva sina njenoga, gospodara Stefana Lazarevića, ona će predsjedavati Vijećem. Uz pomoć mudrih vojvoda i sina svojega, zemljama upravljaće ona. I turski vazal ona će biti. Vladaće po Dušanovim zakonima i svetosavlju, ali i onim iz Jedrena, jer je kušatom da pred rogatim pogne glavu. Prirodni zakoni jači su od ljudske volje.
Nakon što kneginja Milica jasno dade na znanje da će uvjerljivo vladati, dade zakleti i prisutnu gospodu na vjernost i doživotnu dužnost da radi na oslobođenju. Potom donese dvije svijeće, teške po dvanaest oka, uspravi ih na sto, prekrsti, pa izgovori riječi koje će kasnije znati naizust i svaki Serb:
Proklet bio svaki Srbin koji ne radio na osveti Kosova.
Prva svijeća je za oslobodioca Kosova.
Druga svijeća je za srpskog ujedinitelja.
Tada i samo tada se mogu upaliti svijeće. Svetosavljem, Gospodom Bogom i mučeničkim kosovskim junačkim dušama zakljinjem sve prisutne i neprisutne prvake srpske, i one koji će doći iza njih, i sve nasljednike njihove, i nasljednike nasljednika.
Ove dvije svijeće će kruševački mitropolit otpratiti do riznice dečanskog manastira, zadužbine cara Dušana Silnog, posljednjega velikoga Nemanjića. Paljenje svijeća povjeravam pravednosti sadašnjeg i budućih svetosavskih patrijarha. Opominjem, da se svijeće ne smiju naći u vlastima i volji vladara, jer su mnogi samoljubivi i grabežljivo nepouzdani, završila je gordo kao što je i započela.
Milica iznenadi odlučnošću. Takva će ostati sve godine vladanja.
Majka Milica, gonjena srcem i ljepotom roditeljske duše, posebnu pažnju će posveti svojoj djeci.
O Stefanovom stanju Milica zadugo nije znala, ali morao je biti kao što je i sav srpski duh splasnuo iza Kosova, ali vjerovala je u patrijarha, koji je kneževića čuvao, po njenom uvjerenju, kao srpski biser, onaj koji kad-tad mora da zasija.
Desetogodišnji knežević Vuk je nestašan. Očevo stradanje nije ga ganulo koliko se očekivalo, za to mu se moglo naći samo jedno razumijevanje, mladost. Međutim, majka se prenerazila kad je čula, iz njegovih usta, da ga nije mnogo briga za sve to, neka o tome misli njegov brat-prestolonaslednik. Bi to još za vremena dok se nije znala pouzdana Stefanova sudbina, dok je majka još brinula i za život. I desetogodišnjak može biti zao, i svoj porod može biti otpadan, na svoju veliku nesreću, zaključivala je majka, naročito kad joj je desetogodišnji Vuk u jednoj ljutnji ustvrdio da će on biti knez... Kad bi mu zapalo, pomišljala je majka, takva je Vukova krv, činio bi zla. Zabolje je razgolićena istina, pa objašnjenje poče tražiti u greškama pradjedova, u dalekim prokletstvima.
Vuk se zaista ponašao nedolično mladoga plemića, progonio je dvorjane, pa sam povremeno i ja morala da posredujem i smirujem ljutnjom izopačeno dijete. Znanjem se nije naoružavao, ni na kakav način nije želio da ga stiče, jer je on, tako se izražavao, pametniji od svih dvorjana. Doći će vrijeme kad će svima naređivati on, prijetio je. Makar je i desetogodišnjak, od njega je mnogo, pa na dvoru ne bi voljen.
Za kneginjicom Milevom tužila je majka, toliko puta oplakala njenu smrt, tamo negdje, onako zanesena u ljubav prema vojvodi Vukašinu. Kao što to samo i može načeto mlado žensko srce, majka Milica je u svijesti nosila svoju ljepoticu i dobricu, vragolastu djevojku punu života, do ušiju zaljubljenu, sreći sa Vukašinom prepuštenu. Ne dade joj se, tužila je majka i naricala, sreća često leđa okreće dobrima. Milevina tuga je NJegovo djelo, a On zna zašto to čini, jer On je dobri i mudri, prisjeti se da je nedavno takvo nešto pročitala u Kuranu, koji joj donese mitropolit, kazavši, da će joj svakako to trebati.
Sa Kosova se u Kruševac ne vrati ni ono malo preživjele vojske. Da ne bi služili Turčina, izbjegoše u svoje krajeve, pa dvor osta i bez najneophodnijih čuvara reda i mira. Do kneginje ne dopiru vijesti ni o Turskom stanju, ni poslije više mjeseci od krvoprolića. U Kruševac nije pristiglo ni jedno tursko uho, mada se njihov zadah sve više osjeća. A istina bi da je i Bajazit na Kosovu ostao bez vojske. Vazali su počeli da se osamostaljuju, emiri mu rade i o glavi, pa je sa Kosova bezglavo odjurio u Anadoliju, da umiri uzdrmano prijestolje.
Iguman Petar je poručivao iz Svete Gore, Turci za dugo neće moći u Kruševac, i da to vrijeme treba iskoristiti za oporavak i uređenje Lazarovih zemalja.
Kneginja Milica se oslanjala na Petrove savjete, i sve smjelije zavodila je red. Prvi joj na put stade zet Vuk Branković, pozivajući se na miraz. Poče zaposjedati njene krajeve.
Srbinu je najdraže oteti od Srbina, njega je nesloga zadojila, pa proklela, poče se govoriti i osuđivati Vukova grabežljivost.
Nemajući muške odbrane, vladarka okrenu na drugu stranu. U roditeljski dom domami kćerku Maru, i zamoli je za posredovanje kod muža. Ali dojučerašnji dio Milicine utrobe, kćer Mara, u svemu podrža Vukove zahtjeve. Jedino je on sada dostojan da vlada Srbima i tumači svetosavlje, bila je dosadno uporna i zahtijevala od Milice da mu se bezuslovno povinuje. Ne učini li to dobrom voljom, zažaliće, sebi dozvoli i da priprijeti. NJen će Vuk dovesti vojsku, silom oteti kneževe zemlje, a nema mu se čime kneginja suprotstaviti, niti iko od srpske strane.
Mara, taj sve hladniji dio Miličine utrobe, bi joj jedini sabesjednik koji poslije kosovskog svetilišta Lazara naziva knezom. Za sve ostale Balkance je car Mučenik.
Čovjeka ništa tako snažno ne može zaboljeti kao gola istina.
Kneginju Milicu zabolje istina i konačno uvjeri u neprijateljstvo kćeri i zeta, Mare i Vuka Brankovića. Povjeravala mi se tih dana. I povodom ove prijetnje za savjet se obratila pećkom patrijarhu i hilandarskom igumanu, i dobi brze oporuke i podrške njenoj stvari.
Stari dvorski i porodični savjetnik, iguman Petar, na veliko zadovoljstvo kneginje Milice, dojavi o postojanju vojvode Vukašina, skrhanog junaka, koji izgubljeno baulja po planinama rodnog kraja. Iguman će doprijeti do njega i nagovoriti da se vrati u Kruševac, da se odazove zovu svetosavlja, i kneginji pomogne u obnavljanju preživjele Lazarove vojske. Bude li uz nju proslavljeni vojvoda Vukašin, prići će joj i većina preživjelih oklopnika, a onda Vuk Branković neće smjeti dublje ugaziti u njene zemlje.
Srpsku Mučenicu, caricu Milicu, kako je sve učestalije naziva narod, jedna će vijest posebno osokoliti, i dati joj povoda da povjeruje u djela natprirodne ruke, svetosavske. Opet bi vijest od igumana Petra. Kneginjica Mileva je živa, ali voljno salomljena. Prerušena živi kao isposnica.
U prvi mah je Milicu ta vijest teško pogodila, gotovo ubila majku. Svakodnevno sam uz nju bdjela i tješila je. Sedmicu dana ne mogaše iz postelje, ali kad ustade, kao da se još jednom preporodi, opet je odgovorna i hrabra vladarka. Pomor je mimoišao svu njenu djecu, to je NJegovo djelo, zaključile smo i zavjetovale se Svetome Savi, da ćemo prestati da se bavimo našim porodicama, i da će se ona potpuno posvetiti podanicima i svetosavskom učenju. Sebe će uložiti u narodne potrebe i odužiti Gospodu Bogu i anđelima čuvarima. Do Stefanove punoljetnosti će okupljati Srbe i Lazarove zemlje, a onda će se posvetiti Bogu, zamonašiti kao što sam i ja uradila.
Prolazili su ljetnji i jesenji mjeseci, udaljavali od Kosova, a uboge žene mrtvih kosovskih junaka, na proputovanju u zagrobni život, bile su sve bliže njegovom središtu. Skrhanog dostojanstva i bez želje da žive, pomućivale su umom i podavale krezuboj sudbini. U kanxama najrugobnijih sudbina su nastajale mnoge priče o kosovskoj bitci, krvavom boju, pokolju, pomoru, svetištu, nebeskom selištu, paklu i raju, osveti i svetosavlju, u svemu više nego je bilo, a vremenskim odmicanjem stalno narastalo. Zaboravljalo se šta se tamo zaista desilo, jedna velika izgubljena bitka sa velikim gubicima na obje strane, pa se u narodnoj svijesti jednostrano oblikovalo, sirotinji povlađivalo, srpsko stradanje do neba izdizalo i svetilo, a za poraz jednog jedinog čovjeka optuživalo. Vuk Branković je kriv za Kosovo! I tako se, sve ono što se dogodilo i dešavalo na Vidovdan ove 1389. godine, uređivalo u kazanije prihvatljive za potlačeno i ucvijeljeno uho, srpskopravoslavnu crkvu i nesigurnu dvorsku upravu.
I djecu u kolijevkama počeše zapuhivati otužne pjesme i priče o srpskom junaštvu i izdajstvu na Kosovu, i o danu osvete Kosova, koji se može zbiti samo živeći u svetosavskom duhu i srpskoj slozi. Brojne su žene tumarale bespućima i pričale vrlo uvjerljive priče o bogojavljanjima, i skoroj osveti, a one su na djecu, i priče i izmoždene žene, ostavljale snažan utisak i presudno uticale na razvoj svijesti, svijesti o nekom drugom Kosovu.
Djeca brzo postaju ljudi, a u ljudima je neuništiva dječija mašta, i kao što se i moralo dogoditi, u srpskoj svijesti prevladavaće mit Kosova, koji će postati nasljedan. Jedna od tih brojnih izgubljenih žena, koje su svojom neobičnošću, isposništvom i slatkorječivošću doprinosile stvaranju suzopoljske srpske svijesti je kneginjica Mileva.
Ima ljudi koji nezapaženo dođu i odu, ali i onih koji se nikada ne zaboravljaju. Ni jedni u pravilu nisu sami zaslužni za takve sebe, posljedica su raznolikosti doba. A kneginjicu Milevu Lazarević dopade najneobičnije vrijeme i sudbina. U žaru ljubavi dospjela je na Kosovo polje, gdje će doživjeti, pored ljudskog pomora, i ljubavni lom. Postaće najvjerniji svjedok posljedica vojnog poraza. Na gubilištu će ostati do zadnje žene i poslednjega samrtničkog izdisaja. Snoviđeno se nadala čudu, susretu sa ranjenim ali živim vjerenikom, ili bar sa mrtvim, ali kada nestade i zadnje nade, posveti se životima ranjenika, kao da je svaki od njih dio Vukašina.
Nepomućenom ljubavlju i izdržljivošću činila je dobra djela, kao dijete se radovala svakom punoplućnom udahu samrtnika, zanesena bila, od samožrtvovanja živjela. I onda stiže naredba, nečija, da svi imaju napustiti Kosovo polje, jer su zavladale zarazne bolesti, koje su zatrovala i oranice.
Mileva se potom nađe u nepoznatom vremenu i kraju, ni sama ne zna ni gdje ni kako, neće ni da saznaje, jer će ona još dugo živjeti prosto-isposnički:
Suzopoljski.
Mileva bi bitisala u selu dok je bilo ranjenika, pa prelazila u susjedno, još uvijek u nadi da će jedan od slijedećih biti njen vjerenik. U jednom, misli da je ostala dugo, ne zna koliko, ne zna ni ime sela, neće ga ni doznati. U sjećanju joj jedino osta njegova hladna rječica, Resava. Vječito će joj taj dio ne baš potpuno svjesnoga života ostati u sjećanju. Snoviđenje uz Resavu. A kada nestade ranjenika, ne kazujući se, pođe po selima, kao isposnica, da poziva na oplakivanje Kosova. Nesvakidašnjom suznom uvjerljivošću i učenom slatkorječivošću opjevavala je junačke smrti sudbinskoga boja, samo njenoj mašti znanog:
Srpskog Suzopolja.
Na dugom i trnovitom putu, koji potraja do slijedećeg Vidovdana, Mileva, tužna i dronjava, nabasa na osamljeni samostan i zamoli konačenje. Tu će je prepoznati jedan kaluđer i dohaberiti Svetogorcu igumanu Petru.
Djevojka je izgubila pamćenje, ili je samo željela da je tako doživljavaju, trandajući po umornoj, preplašenoj i krvlju umrljanoj zemlji.
O prelijepoj ali iscrpljenoj djevojci govorahu seljani oko rijeke Resave. Sažaljivo je dočekivana i nuđena ponudama, pa netremice slušana, jer niko tako snažno nije svjedočio stradanje kao ona. Izražavala se učevno i jezikom bogova, pa joj porijeklo vezivaše za planinsku vilu, plemićki rod, gospino ukazanije...
Iz njenih priča, uvjerljivih kao da su apostolske, ljudi su saznavali o velikoj srpskoj pobjedi u izgubljenom boju. Saživljavali se sa nedokučivim junaštvom cara Lazara, srpskog mučenika, koji je kao i Hrist i Sveti Đorđe, za narod svoj i Gospoda založio sebe, i nepokolebljivom vjerom u svetosavlje, preselio u carstvo nebesko, gdje ga je dočekalo uzvišeno prijestolje. Pjevušila je o junaštvu Miloša Kobilića i vojvode Krajomira iz Toplice, dopunjavala priču o Jugovića majci, koja je u suzopoljskoj mrtvačnici preturala već neprepoznatljiva mrtva tijela, svojih devet sinova i nesretnog im oca Jug-Bogdana. Nabrajala je sijaset junaka, koji su u narodu, iz njenih dirljivih priča, oživljavali i uzvisivali ljudske visine. U svakom selu je za kraj ostavljala priču o Kosovki djevojci, lijepoj kao vila i vitkoj kao jela, koja je, tužeći za draganom svojim, na hiljade prevrnula junaka, na krvavom bojnom polju, nedoplakanom:
Suzopolju.
Tužbalica o nasilno prekinutoj ljubavi, i djevojci koja je zbog toga zaboravila ko je, pa raspletena i nedoplakana i danas pretražuje i doziva mrtvoga vjerenika, obavezno je kod slušalaca izazivala žalost i neprebolnu tugu. Zov ljubavi, iz priče Kosovke djevojke, rasplakivao je i stameno kamenje.
Duša mrtvog vjerenika se objavila Kosovki djevojci, da je podrži i ohrabri, da i dalje traje, traži i istraje. Nisu pomagala nastojanja dobrih ljudi, koji su je danima odvraćali od sulude vjere, jer su do nje dopirali i drugi glasovi, NJegovi i vila nagorkinja, uvjeravala ih je ona. Prilazili su joj majke, žene i djevojke, plakali s njom i molili da napusti gavranovima i orlovima zaposjednuto krvavo polje, silom je izvlačili iz zrele ljudske truleži, ali je ona jednako uporno i uvjerljivo nastavljala da opšti sa dušama mrtvih. I sada je na Kosovu suluda djevojka, danonoćno traži vjerenika, slikovito je uvjeravala ispaćena Mileva.
Od sela do sela, zemlje do zemlje, širila se i veličala priča o Kosovki djevojci, Srpkinji, nesrećnoj ali uzvišenoj ljubavi, koja je s ruke na ruku, ranjenog junaka do junaka, i Predraga i Nenada, svijesti dozvala, napojila i melemom, na sreću mnogih majki i vjerenica, junačke živote povratila. Oživjela svakoga osim jednoga, njenoga vjerenika.
Sliku srpske nesreće u nježnim narodnim dušama je dopunjavala priča o do izluđivanja unesrećenoj Kosovki djevojci, koju je izmislila Milevina mašta. Prepričavajući sebe! Vrhunac sažaljenja, kada su i oni najtvrđi otpuštali suzu, bilo je svrćanje s uma nevine, u okrilju svetosavlja izrasle srpske ljepotice i nesretnice.
Kad se narod poče masovno saživljavati sa najnesrećnijom Srpkinjom, čija je ljubav, kao i hiljade drugih, prekinuta sa Kosovom, i kada su mnoge ožalošćene majke i djevojke počele uvjerljivo svjedočiti o istinitosti postojanja te djevojke, i prepričavati je uvjerljivije nego je to činila i ona sama, kneginjica Mileva Lazarević posta suvišna.
Stvarna Kosovka djevojka manje je uvjerljiva od Kosovke djevojke iz narodnog vjerovanja, najednom to premorenoj Milevi posta jasno, pa se iz naroda svjesno izgubi. Svoje mjesto prepusti životu nesputanom narodnom poimanju Kosovke Djevojke.
SUZOPOLJE – 10. Ilakanje mujezina u Lazarevom Kruševcu
Suočena sa neumoljivom stvarnošću, vladarka Milica provodila je besane noći u traženju izlaza za narod i zemlje, koji su njoj dati na upravu. Kakvu upravu?!
Nejasno vazalnu!
"Ostala sam bez većine pametnih, vjernih i dragih prijatelja. Živi su Jefimija i Petar, to mi je utjeha" govorila je: "Sa Jefimijom dijelim svakodnevice, ali nas dvije ne možemo da odgovorimo ni na ona prva dnevna pitanja. Iguman je daleko i već pola godine nismo se vidjeli. Kad sam god u prilici poručujem po njega i stalno mu se nadam. Vjerujem da jedino on ima odgovore na pitanja koja me muče..."
I zaista je tako, sa mnom svakodnevno raspravlja i traži mnoge odgovore. Nije joj lako da postavi upravu kad još tačno i ne zna šta će iznuditi Turci. Ja sam joj u tome pogledu slaba pomoć, ali bodrim je koliko umijem i mogu. Dvorjani ne vide ni koliko ona, misle da je neodlučna vladarka, jer ne rješava goruća pitanja. Važnije odluke odlaže očekujući da će Petar, ipak, naći načina da dođe i pomogne.
Gospodarica se nije varala kad je toliku nadu polagala u Svetogorca. On se na sve načine raspitivao o turskim nakanama i stvarnom stanju Srba iza Kosova. Savjetovao se sa više mudrih ljudi, a Sveta Gora ih ima. I on je stalno imao potrebu i želju da se sastane sa kneginjicom, pa je pošao u Kruševac čim mu se ukazala prilika.
Susret je bio veoma dirljiv, ali smogli su snaga da se usredsrede na ono što je goruće za srpski narod i dvorsku upravu u novonastalim preteškim odnosima. Kneginja ga je upoznala sa svim važnim zadnjim događajima oko njene uprave, posebno o stanju još uvijek slabašne ali odlučne turske vlasti, te opšteg narodnog i crkvenog beznađa.
Iguman je počeo iz daleke grčke, rimske i vizantijske istorije. Nabrajao je izumrle narode, velike plemenske padove i uspravljanja. Govorio je smireno, tiho i uvjerljivo. Objašnjavao je da i narodi imaju rađanje, život i umiranje. Ovo posljednje je bivalo kod naroda koji su u nizu gubili bitke i izgubili onu odlučujuću, iza koje su slijedili moralni padovi do potpunog zamiranja samobitnosti, i imena. U toku samiranja postoje značajne razlike od naroda do naroda. Srbi su gubili bitke, izgubili su i onu odlučujuću, hoće li izumrijeti kao pleme?, u središte razgovora, iguman je postavljao to pitanje.
Hoće li Srbi izumrijeti? Za igumana to je temeljno pitanje.
U narodima sa dovršenim kulturama i ostalim vrijednostima koje posjeduju, i u najtežim periodima potlačenosti i istrebljenja, uspijevaju da se okupe i presijeku put ka izumiranju. Samookupljanje, poraženog i u blato bačenog naroda, istorija pamti, ali to su postizavali samo jaki narodi, a jaki narodi u nizu ne gube bitke. Izrastali su iz blata i opet postajali veliki zahvaljujući vrijednostima, koji ni porazima nisu mogli da se satru, govorio je i pojašnjavao.
Ako je preživio mudar vladar, ili njegov uman potomak, moralno podizanje naroda ostvariće se kad-tad. Uz sposobno crkveno vođstvo put je dug, ali je prohodan. Narodu koji ima dosta pametnih umova, a on, narod, drži do njih, put ka uspravljanju je popločan najlakše prohodnim naumima.
Nedovršeni narodi obično nemaju ni jedno od ovo troje, put ka izumiranju je jedina otvorena staza, kroz koju se u borbi za pojedinačan opstanak i provlače pojedinačno, a te staze izbijaju u druge narode, u kojima pojedinačno i umiru ili gube samobitnost, stapaju se u njih.
U nedovršenim narodima najnedovršenija je vlast. Karakterišu je nesposobnost i slavoljubivost, ona je uvijek ključni uzročnik narodnog kraha, a najgora je ako ona, ta vlast, još jedina i neokrnjena preživi. Nijedna takva vlast ne osjeti prve faze odumiranja narodne samobitnosti, u toj fazi ona se iscrpljuje sobom samom, zaglupljuje se i naročito razdražuje, u svakom pokušaju pametnih vidi neprijateljstvo i rušilaštvo, i svu svoju energiju troši na istrebljenju neposlušnih sunarodnika, na istrebljenju onih koji još imaju šta da kažu.
Takva i u takvim okolnostima zatečena vlast sve narodne vrijednosti poima kao ludosti.
Koliko duže traje takva vlast za toliko brže dolazi do izumiranja plemena.
Kada se istroše sve narodne vrijednosti, tada i one tanke niti sposobnosti vlasti presahnu, a sebičnost ižđika. Slijedi grčevito traženje saveznika nužnih za preživljavanje pojedinaca iz te vlasti, a njih se može potražiti još samo u neprijateljima koji su satrli narod, tamo "saveznike" i nalazi, i otuda udruženo satiru i najdublje korjene samobitnosti svoga plemena.
Jesu li Srbi velik ili mal narod?, panično zapitaće se monah.
Imaju li Srbi vrijednosti nužnih za održanje samobitnosti, ili će nestati kao narod, poturčiti se?, nije prestajao da se pita Svetogorac.
Koje su narodne vrijednosti pozvane da povuku i izvuku samobitnost, osmisle plemenske ciljeve i program, svenarodne vrijednosti okupe oko njega i stado povedu i izvedu na širok drum? Ovo je temeljno pitanje na koje se odmah mora naći odgovor. Odmah! Odgovor se očekuje od ljudi vlasti, Crkve i učevnog plemstva. Iguman je postavljao pitanja i davao odgovore.
Koje su narodne vrijednosti pozvane da spašavaju pleme?, pita je Petar. Nastavljao je sa mislima:
Sa ovim pitanjima suočile su se sve tri skrhane srpske vrijednosti. Vlast, u liku žene vladarke sa korjenima Nemanjića, na nivou je velikih naroda i mora znatno pomoći u očuvanju narodne samobitnosti, ali sama bila bi preslaba. Za nju je važno da to i ona shvati i prihvati. Po Svetogorcu, sve upućuje da ona, Milica, ima tu vrijednost i naročitu veličinu da bez napora spoznaje samu sebe. To znači voljna je da vlast dijeli sa svim drugim srpskim vrijednostima. Zaista, takve vlasti se zatiču veoma rijetko u svijetu, kod Srba možda i prvi put.
Srpski junaci, ali i umovi, u velikoj mjeri su usmrćeni na Kosovu. Nije malo ni preživjelih, ali iguman Petar misli da od njih narod ne treba očekivati izbavljenje, oni su, izgleda, nepovratno istrošeni baveći se sami sobom. To je vlastela koja se i dalje satire u borbama za turske ogrizine, ali i za narodno blago, pa i golu otimačinu. Za te ciljeve napuštaju i narod i vjeru i zemlju i porodicu i... I najčešće ne shvataju da to čine, na strani su neprijateljskih djela. Ovo je igumana ponajviše žalostilo.
I još jednom su srpski umnici narodna nepogoda, tako nekako izrazio se Svetogorac.
Iako je Crkva izgubila sva imanja ona posjeduje spasonosno oružje u nauku svetosavlja. Na sreću, ovoga puta, i ona kao i vlast, svjesna je da nije dovoljna sama sebi, i njoj treba prijateljska ruka, ona je i traži u ljudima iz vlasti.
Iguman Petar je proveo tri dana u razgovoru sa Milicom, od rečenog i ja sam čula gotovo sve. Na kraju, kao da je iguman izložio mogući program, koji je, očito je, u njegovoj glavi nastajao dugo.
Pažljivo sam slušala i nisam se oglašavala, kneginja tek povremeno, a i to tek da provjeri da li je dokraja razumjela to što je govorio i predlagao Svetogorac. Kad je završio otpočela je ona, i ona veoma smireno:
Šest mjeseci razmišljala je o svemu i Boga molila da dođe do ovoga i ovakvoga razgovora, povjerila se Svetogorcu, i dodala: "Jedino sam sa Jefimijom mogla otvoreno o svemu da govorim, i savjetujem se..." Nastavila je da iznosi mišljenje da smo ugroženi kao pleme. Ugroženi do uništenja. Spolja i iznutra. Zlo je što je to iznutra jako u nama. Naročito sada kada smo razjedinjeni i slabi, izgubili dosta bitaka i onu najveću, poljuljali samopouzdanje a neprijatelj nikada nije bio jači, smjerno nasrtljiviji i odlučan da nas dokrajči.
Dok je govorila, kneginjica je gledala u vrh pozlaćene desne papuče, činila je to uvijek dok je bila u dubokim mislima, nije podizala glavu, duboko se unijela u ono o čemu je pričala.
Podržala je igumanov prijedlog, da ovaj njihov razgovor bude klica svesrpskog programa, oko koga će se okupiti svi, prije svega pleme, a onda oni koji u njemu znače više od pojedinaca. Mislila je na svetosavlje kao vrhunsku srpsku svetinju i filozofiju, na cara Mučenika i Stefana kao oličenje voćstva, te na crkvene mislioce i program kao narodni okupljač. Ona vidi ciljeve: Pomirenje, Oslobođenje, Ujedinjenje i trajna plemenska sloga. A neslogu, a posebno izdajstvo, izdignuti na visine huljenja protiv prirode i Boga.
Nakon što ju je iguman u svemu podržao, predložio je da imenuju nosioca programa, i vremensko postavljanje ciljeva.
Teret programa, dok ne poraste Stefan, uvjerena je kneginja, jedino može ponijeti Crkva – Sveta Gora i Patrijaršija. A kasnije, nada se, moći će i treba to biti budući knez Stefan, Lazarev sin i potomak proslavljene krune Nemanjića. Da Crkva do tada okupi pleme oko ovako zamišljenoga programa.
Na ovaj način je uključeno i vrijeme, stav je kneginjice. Pet-šest godina uložiti u zadajanje naroda svetosavljem. U međuvremenu kneza Lazara svenarodnim žarom krunisati u cara i sveca Mučenika, pa sve to podariti budućem knezu Stefanu, koji je Bogom dan da ostvari Pomirenje, Oslobođenje i Ujedinjenje, mišljenje je Milice-vladarice.
Iguman Petar je u svemu saglasan sa Milicom, ali uvjeren je da ona precjenjuje crkvene mogućnosti. Volio bi da griješi, rekao je, ali poslije svetoga Save, Srbi nisu imali, pogotovo nemaju sada, naročito jakih crkvenih veledostojnika. Nemaju nivoa katoličkog Rima.
Milica je pomislila da bi iguman Petar, kao najumniji crkveni čovjek i Srbin, htio da umanji svoju i crkvenu odgovornost trenutka, pa se usprotivila i još jednom naglasila vjeru u crkvene ljude.
Iguman je rekao da ne bježi od odgovornosti, ali je ostao pri tome da Crkva nema jakih ljudi kakvi nam trebaju, ali ono što ima, potpuno je saglasan, ipak je najače u srpstvu, i u ovim vremenima Crkva mora da bude nosilac plemenskog programa. Međutim, srpsko-pravoslavna crkva stalno nosi opštesrpski nedostatak neistrajnosti, a za program o kome se govorilo treba desetljećima istrajno raditi.
Milica je znala o čemu govori iguman, Srbi nemaju katoličkoga daha, pa ni srpska crkva, sve bi naprečac ili nikako. Nije ih teže okupiti oko ideje nego je druge narode, čak postići i jedinstvo, ali sve to kod nas može da traje prekratko za velike i duže plemenske programe. Znajući nas takve, Milica misli da je osnovni zadatak Crkve da se bavi baš tim, ali da prethodno shvati da je tu prevashodno zatajila ona, te da smisli načine izlaza iz toga, da pleme osposobi za istrajnost u postizavanju plemenskih ciljeva. I sve to da obavi do Stefanovoga punoljedstva.
O tome bi valjalo razgovarati sa više crkvenih ljudi, sa patrijaršiskim prije svega..., mislio je iguman, pa ne bi jasno da li se usprotivio ili saglasio sa kneginjinom postavkom. Prešao je na pitanje osvajača.
Naš narod je potlačen, još nismo robovi ali smo u vazalnim odnosima, tako iguman postavlja ovaj plemenski trenutak. Valja nam sve ovo raditi pod turskom upravom, u najvećoj potaji...
– Na suncu turski mrak i uprava i vladarske misli – izreče se Milica i zaključi: – a u duši svetosavska svjetlost i plemenski program. Svakoga Srbina jednako, vlastodršca, jereja i ništoga.
– A, onda... – iguman poče opreznije: – evo, mi se usaglasismo o glavnim pitanjima. Znamo kuda i s kim nam je. A da vidimo i praktično kako nam je. Da li će crkveni ljudi prihvatiti ovakav program i još htjeti da budu njegovi nosioci...
– Ja ne sumnjam da ti to možeš... – odlučno prekide ga kneginjica.
– Pa, dobro! Mogu. Učiniću sve i moći ću...
– Znam dalje šta te muči ... – opet kneginjica preuze riječ: – Zašto tolika slava Lazara Hrebeljanovića ...? Zašto Lazarevo dijete pored drugih, Vuka, Marka Kraljevića...? Zašto da žena, Lazarova Milica, u ova junačka vremena da bude srpska vladarica...?
– Otvorenija si nego sam se i nadao – sa poluglasom je prekide Svetogorac, pa nastavi odlučno: – Istina je, to su vrlo ozbiljna i teška pitanja, postavljaće se na sve strane, odmah i u horu.
– Znam! – nikad prije nisam vidjela Milicu tako odvažnu i istrajnu, odlučno prekidala je igumana Petra, što nikad prije nije činila, nastavila je : – Odgovore na sva ta pitanja jedino znaš ti, i ti ćeš ih i objašnjavati. Ako za početak, za ovu ideju, pridobiješ patrijaršijski vrh, ti si obavio pola posla. A ti to možeš i umiješ. A ti znaš da je sve to moguće postići i ti ćeš poraditi koliko je potrebno da se to i ostvari.
– Premnogo vjeruješ u mene! –prekinu je iguman i nastavi – Ali dobro, shvatiću ovo kao zadatke koje su moje da ih obavim. I nadam se obaviću ih.
– A što se tiče Turaka i moje uprave... – brže-bolje Milica pređe na drugo pitanje, zadovoljna što je Petar prihvatio obaveze koje mu je danima pripravljala sa zebnjom da on može i da ih ne prihvati. Tim prije što se pribojavala da će patrijaršija biti protiv baš njene uprave. O tome smo već imala neke nagovještaje. Nastavila je:
– Turci su tu...!?
– Turci su tu – prihvatio je iguman i upozorio – tu je tvoje da odigraš ulogu koja je najteža od svega. Poniženja, poniženja... Iscrpljivanja... U zlatu i ljudima... Hoćeš li moći sve to?
– Ne znam! – Milica kaza više za sebe.
– To je ono o čemu sam govorio... Treba nam katoličke mudrosti. Sa Turcima lijepo, i podanički, praviti se prijateljem, ne izazivati ih dok su jaki a stalno se pripremati na obračun i oslobođenje. Koliko će to trajati? E to je ono glavno pitanje, srpska neistrajnost.
– A koliko je to dugo? – uskočila je Milica.
– Svakako trebaće dugo, nisu samo godine, a i one su za nas predugo, u pitanju su desetljeća. I pitanje je može li kod Srba išta na dugo. Za rimske katolike ni stoljeća nisu daleko koliko su Srbima desetljeća, mudri su i istrajni, a zašto ne reći i licemjerni kad im zatreba, učimo nešto i od njih – Svetogorac je govorio bez zastoja.
– Naša je nevolja što sve naše postavke nastaju i ostvaruju se samo u životu jednoga vremena i jednoga čovjeka. Iza njega je nov i sve nanovo, bez da se koristi i nadoveže na iskustva i ostvarenja prethodnika. Srpskim velmožama je stalno na pameti on sam, pleme mu je usputno. Kod velikih naroda velmoži je stalno na pameti jako pleme, jer u njemu samo po sebi i on je moćan. Iz takvih plemenskih shvatanja nastajali su dugoročni programi evropejskih naroda, vođe u nizu radili po njima, i na taj način stvorili su i velike države i velike vođe. U godinama koje dolaze, i desetljećima, neće i ne može biti velikog srpskog vođe, gledano očima uzgrednog posmatrača. Ni ti, kneginjice, za života nećeš napraviti ništa u smislu srpskog oslobođenja, to neka ti je jasno, ali možeš i trebaš da učiniš velike korake za one koji dolaze. Za Stefana prije ostalih, a možda će i on morati da radi za one iza njega. Ako možeš da radiš za slavu onih iza sebe, za program srpskoga plemena a ne za Lazara, Milicu i Lazareviće, bićeš upamćena kao velika srpska vladarka, majka, supruga i narodna savjest.
– Kao da mi nagovještavaš neke velike stvari, koje ja još ne vidim, preteške su i ti ih znaš?! – Milica najednom poče da se vrpolji na stolici, ali se domalo smiri i mirnije nastavi: – Imaš li nekih novih habera sa sultanovoga dvora?
– Imam!
– Dolaze u Srbiju, da zauzmu gradove... – sa nevjericom će Milica.
– Dolaze da nasele samo Kruševac – kaza iguman.
– Sad za sad samo Kruševac, pa iz njega, jake utvrde, kontrolisaće i naređivati meni, temeljito se širiti po čitavoj Srbiji. – Kneginja sebi dozvoli da doreče sagovornika.
– U prvo vrijeme treba im izgraditi utvrde i pašinovac... Obezbijediti dovoljno zlata, zemlje, hrane, radne snage... – Svetogorac savjetuje to.
– NJihovo će biti da naređuju a ja izvršavam, da robim narod i njima udovoljavam, da omrznem Srbima više od njih... – više za sebe požali se zabrinuta Milica.
– Nažalost, to i više od toga – iguman Petar je htio da ne ostane nedorečen, nastavio je ne štedeći je: – Ali i da istraješ na putu srpskoga programa, i šta više, da budeš toliko mudra i snažna, da te Srbi ne dožive kako si rekla, tvoje je da te pamte onakvom kakva i jesi, blagodarna gospodarica, mužeumna vladarka i svetosavska mučenica.
– Mnogo za jednu skrhanu ženu... – promrsila je.
– Ti nisi nekakva žena! Ti si plemkinja Nemanjićkog reda, carica cara Lazara, ti si majka srpske uzdanice Stefana Lazarevića... – gotovo strogim glasom upozori iguman Petar.
– Ja sam ipak samo žena – opet je promrsila, pa nastavila uvjerljivije – znam da mi je biti to, pokušaću sve i da to budem, učiniću koliko god mogu da srpskom plemenu ostavim prostora za nadu, i da Stefanu ne zatrem vladarske puteve. A i Jefimija je uz mene, biće mi lakše... – kaza, privuče me i poljubi. Meni je to bio jasan znak da je na granici da zaplače, i da je na taj način željela da završi preozbiljan razgovor, a da ja otpočnem neki svakodnevni.
Iza ovoga razgovora, već sljedećih sedmica, kneginja Milica je nastupala vladarski uvjerljivije. U prvi mah su je neki na dvoru doživjeli kao nepotrebno strogu, ali su i oni kasnije bili saglasni da je tek tada počela uspješno da vlada, da zna šta hoće, i da je to ipak sve po mjeri vremena.
U svim njenim poduhvatima bila mi je prepoznatljiva dosljednost u izvršavanju programa koji je dogovorila sa igumanom Petrom. Čak je i mene iznenadila istrajnost kojom je kršila i one jače prepreke.
I zaista, ovaj Petrov i Miličin program, biće smisao svega što će se sa Srbima događati u kasnija vremena. Iz pozadine će stalno bdjeti hilandarski iguman i patriajrh iz Peći, a na sceni će biti Mučenica i ubrzo i mladi knez.
Dok su se Turci bavili sobom, sultan Bajazit borio se za poljuljanu vlast, pomirivao zavađene emire i stvarao novu vojsku, i carica Milica se iskobeljavala, stiješnjenim plućima sve uvjerljivije udisala je životne sokove.
Za godinu dana po stradaniji, do slijedećega Vidovdana, dogodiće se vidne promjene. Dva događaja će posebno iznenaditi i zbuniti, a nastala su kao važan dio srpskoga programa.
U Kruševcu će se, na neobično brz način, od materijala pripremljenog za gradnju crkve, izgraditi velelepna xamija. Da bi čudo bilo i veće, izgradiće se dukatima kneževića Stefana, tako će objaviti Miličin dvor.
Četrnaestogodišnji knežević i ne zna za svoju zadužbinu, još manje je mogao znati da je u Jedrenu njegovo ime, tim povodom, sijevnulo visokim odbljeskom.
Tako brzo podizanje xamije u Lazarevom Kruševcu izazvalo je golemu potištenost svih balkanskih pravoslavaca. A tek kako je bilo nama, Kruševljanima, u trenu kad smo na ukrašenom šerefetu, na do neba izdigišenom minaretu, ugledali ahmediju i začuli ilakanje u sred car Lazarovog grada. Uhodila sam kneginjicu i bojala sam da ne presvisne.
Koliko se tek tom naumu odupirala patrijaršija, i koliko je tamo za kneginju izrečeno ružnoga, a moralo se uraditi to kako je i urađeno.
Xamija je završena uoči Mevluda koji okupi golemu ulemu, i izaslanike svih vazalnih zemalja. Ova naveliko organizovana svečanost preokrenuće mnoge stvari kod Srba. Umišljeno srpsko pleme je ošamareno kao nikad do tada. I naširoko upitano:
Ko su Srbi danas, gdje su i kuda im je dalje?
"Jer kad je narod na zemlji, a ne na nebu kao što su Srbi iza Kosova, lakše je vladati njime," objašnjavao je začetnik i ove ideje iguman Petar. Pojasnio je još jednu zamisao: "Turci prave xamije po malim naseljima, naširoko, i tako se dovuku do glavnoga grada, iz toga čitava osvojena zemlja biva pokrivena islamom. Mi ćemo suprotno, odmah napraviti onu glavnu, a istrajno onemogućavati naširoke gradnje – islamizaciju. Uz pokriće kruševačkog visokog minareta biće to mnogo lakše ostvariti. Što manje xamija po Srbiji, što manje, da ih je lakše rušiti..." branio se prijateljima i objašnjavao da se tako ostvaruje dugoročni program.
I Turci su zatečeni. Ovakvo što nije se ranije događalo ni njima, pa se i oni iznenadiše i djelo shvatiše kao najmrsniju ispruženu ruku. Bio je to povod da Srbe prihvate kao najpouzdanije podanike ali i dostojne saveznike.
Ubrzo po mevludskoj stravi, na prvi Vidovdan iza Kosova, na dan tog vječitog srpskog Vidovdana, bićemo svjedoci i drugog masovnog događaja, kada će xamija postati pokriće za neviđeni izljev bola za carom Lazarom, za ponos na junaštvo kosovskih junaka, mržnju prema osvajaču, te pokazivanje odlučnosti dvora i Crkve, da istraju u srpstvu i svetosavlju.
Svetosavljem okupljati Srbe. Stradanje cara Lazara na Kosovu izdići na nivo Hristovoga stradanja, kao zalog Svetom Savi, srpskoj slavi. Na tome treba graditi srpsku budućnost, slobodarsku i oslobođenu, u kojoj će Crkva i Nemanjići biti stožer, dio programa objelodani se i narodu.
Izbor vožda-oslobodioca još jednom doveo se u pitanje, moguć je u Vuku Brankoviću i kneževiću Stefanu Lazareviću. Vuk slabo stoji kod naroda a Stefan je dječak, uz to je već žrtvovan sa xamijom. Milica i Stefan, i to je rješenje, ali crkveni veledostojnici u pravilu nemaju vjere u žensku pamet. O ovome pitanju se već nadugo mudrovalo iza debelih patrijaršijskih zidova. Svetogorac je u Peći ispričao jednu priču, koja je, govori se , ta prosta priča, presudno utjecala na patrijaršijane da popuste i prihvate Milicu.
U nekom selu živjela je bogata i ugledna porodica, roditelji sa petoro djece i bakom. Za ljetnje grmljavine, pod ogromnom krošnjom drveta, od udara groma, nađoše smrt roditelji i cjelokupno stado. Najbogatiji dom posta najsiromašniji. Nije imao ko raditi ni voditi domaćinstvo. Kao da je djecu i baku zahvatila pa na oskudnu obalu izbacila poplava, potpuno se izgubiše i izgladnješe. Udariše i boleštine. Kuća osta bez reda, rada i zdravlja, razvali se, govorilo se.
Odgovornim nađe se seoski pop, koji nakon podužeg premišljanja pođe do najuglednijeg domaćina. Zamoli ga da savjetima pomogne ubogi dom, koju godinu, dok djeca spoznaju put ozdravljenja.
I ubrzo krenu domaćinstvu, razrastanjem djece sve očitije. Kad prvo doraste motici glad se poče povlačiti, a kad doraste i najmlađe kuća već bi kao i prije – prva u selu.
Milici je potrebna pomoć kao porodici iz priče, pećka i svetogorska, dok ne poraste prestolonaslednik, nagovarao je i nagovorio iguman Petar.
U Lazarovim zemljama za dvije-tri godine ne bi Turaka, osim u Kruševcu u koji počeše doseljavati već koji mjesec po Kosovu. A i oni u Kruševcu u većini su islamizirani Srbi, inače u Jedrenu ugledni Turci. Oni su srpskim jezikom, razumijevanjem prema hrišćanstvu i svetosavlju, a uvjereni da će baš njih dopasti vlast nad srpskim zemljama, i to ubrzo, čim se srede unutrašnje turske neprilike, još su se zadovoljavali samo zlatom, koga im nije manjkalo. Jednovremeno su pratili razvoj događaja u Turskoj i Srbiji, pa se po tome vladali i savjetovali sultana.
Kruševački Turci za vladaricu Milicu imali su razumijevanja, u prelomnim prilikama stajali su na njenu stranu, bolje na njenu nego kakvog nepredvidivog snažnog i opasnog vojvode, jer kad sazrije vrijeme, lako će se obračunati sa ženom. Podržavali su i dječaka Stefana, koji je pokazivao zanimanje za turske svetinje i veličao njihovo oružje.
Stefan se povremeno morao nalaziti i pojavljivati sa Turcima. U početku mu to bijaše vrlo mučno, ali budući da sa njima nije imao ni ijednu neprijatnost, on poče da ih prima toplije kao i oni njega. U njemu poče klijati neko njegovo iskustvo sa muhamedancima, ni nalik crnilu koje mu je godinama usađivano. A i kuran je nauka koja je sve bliže Stefanovom poimanju Boga i čovjeka. Ponovo čita i tumači taj ćitab. Turci su van bojeva topli i duševni.
Turci zaduženi da prate srpsko kretanje uočiće Stefanovu naklonost, pa će ga najtoplije preporučivati sultanu Bajazitu. A ovaj će, na opšte iznenađnje narediti da ga dovedu i vladarski svečano uvedu u Jedrene.
Proticanjem vremena, pored zlata, Turci počeše iznuđivati i srpske ratnike, obaveze iz vazalnih odnosa. U početku se zadovoljavaše sa nekolike desetine oklopnika. Kasnije će tražiti na stotine. Srpskim umovima iz pozadine ti zahtjevi bijahu na ruku, jer su mogli otvoreno raditi na okupljanju i osposobljavanju srpske vojske. U tu svrhu bi im nužan pouzdan vojskovođa, znan i privržen Srbin, a od vojvode Vukašina se nije mogao ni zamišljati bolji.
Vukašinova pojava na dvoru, pored početnog iznenađenja i žalosti nad ubogaljenim kosovskim junakom, skrhanim čovjekom bez desne ruke, ubrzo unese sveopšte samopouzdanje. Objelodanio se sa pedesetak preživjelih oklopnika, koji su odorom metalnog sjaja, istimarenim konjima i iznad svega dostojanstvenim držanjem, u neuređeni i posrnuli kruševački okrug unijeli poredak i vjeru u budućnost.
Pojava srpske vojske, još tako uređene i opremljene, bi prvo narodno ohrabrenje i potvrda samobitnosti. Vojvoda Vukašin je zadatke naredbodavaca izvršavao strogo, brzo, uspješno i poslušno, a takav je bio i prema potčinjenima. Služio je kruševačkoga pašu i caricu Milicu, a stvarno je izvršavao zadatke Srba iz pozadine. Vojvoda je uvjerljivo, kao glumac iz grčkih pozorišta, igrao dvostruku ulogu, a sve sa zadanim krajnjim ciljem da Stefanu Lazareviću nadomjesti oca, za koju godinu osposobi vojsku, i osposobljenu mu je preda.
U manastiru Ravanici, Lazarevoj zadužbini, Mileva je provodila dane, obavljala poljske radove sa kaluđericama, čitala hrišćanske knjige, te i sama pisala. Tamo je baš po mome savjetu ostala toliko dugo, mislila sam da djevojci treba dvije-tri godine mirnog života, da bi se oporavila od nesreće koja ju je zadesila, ali i dok se u zemlji smire prilike.
Ojađena vjerenica doznala je za Vukašinovu sudbinu, pa je noćima smišljala da ode k njemu, ali je po svakom novom svitanju odustajala, pred silinom srama i nejasne krivnje odlagala je susret. Odlazak u Kruševac, Vukašinu, nije nikad smetala s uma, prepričavaće mi kasnije, naprotiv, svake noći čvrsto je odlučivala da će poći čim svane, ali i svakim svanjivanjem odustajala je.
I Vojvoda Vukašin doznao je za žalosnu sudbinu vjerenice. I njegove misli su noći provodile s njom, planirale sreću, odlučivale da po svanjivanju povede razgovor sa gospodaricom, predloži ženidbu, ali je i on, pritješnjen snagom dnevne svjetlosti i Miličine povrijeđenosti, odlagao odluku.
Milica se ljutila na svakog dvorjanina koji bi spomenuo ime njene kćerke, duboke majčine rane, kako je njen pomen dopunjavala.
A i ona je noćnim mislima bila uz pokošene vjerenike, posebno uz ojađenu i mislima nesređenu Milevu. I ona je žudila za tim vjenčanjem, ali smo je savjetovali da ga odlaže. Vijesti o kćerki, koje je kasnije redovno dobivala, govorile su da se oporavila ali da i sama želi miran manastirski život. Pri pomisli da bi je susret sa ubogaljenim vjerenikom snažno potresao, majka je činila sve da do njega i ne dođe skoro. Bojala se i za Vojvodu Vukašina, i on bi tim susretom mogao biti dotučen, a on joj sada treba ovakav kakav je.
Nesaglasne priče o onome što se dogodilo na Kosovu, kako je vrijeme proticalo, bivale su sve brojnije i nesaglasnije. Očevidaca je, naročito u Kruševcu, bivalo sve manje, izmicali su pred turskim naseljavanjem. Naročito nije bilo pouzdanih svjedoka o vođenju i toku bitke, te kneževim stradanju, pa se oko toga isplelo više različitih i zagonetnih priča.
Vojvoda Vukašin je jedini svjedok stradanja kneza Lazara, a postao je uporno ćutljiv. I dvije godine poslije nesreće izbjegavao je razgovore o Kosovu. Jedino je Mučenici, i meni pored nje, otvorio dušu. Ovako sam zabilježila njegovu kazaniju o najnesrećnijem srpskom Vidovdanu:
Nakon dopodnevne munjevito izvojevane pobjede, koja se grlovito oglasila činom pogibije sultana Murata, knez je, suprotno svim ostalim, bio tužan i žalostan. Tužio je za izgubljenim, gotovo svim, srpskim junacima i odanim prijateljima. A baš oni presudili su ishod boja. Nosio ih je na savjesti kao svoj preopasan ulog.
Premoren zbacio je teške oklope, pa se dao u potragu za mrtvim i ranjenim junacima. Nad svakim prepoznatim se izmolio i napričao, a nad nenađenom a zamišljenom Miloševom glavom i rasplakao. Skrhan umorom, žegom i žalošću nije mogao ni krakati. Jedva je privoljen da uz svježinu Laba prilegne i odmori. I onda njegova leđa!? Više nije mogao da ustane.
Nedugo iza podneva puče glas da se iza polja, u maloj dolinici uz Sitnicu, okuplja po šumicama raštrkana turska ordija. Srbi iz vazalne turske vojske, na srpskom jeziku, među našu vojsku ubacivali su uznemiravajuće glasine.
Bozunxije na sve strane izvikivaše da je živ sultan Murat, i da se sprema na novi obračun.
Tek tada postalo je jasno koliko je knez bio u pravu kada je naglašavao važnost Muratovoga leša na našoj strani, i odlučnost Miloševih junaka i da to i izvrše.
Prevlačeći sultana uzavrelim bojnim poljem, junačke srpske glave padale su kao snoplje. Svaka iz Miloševe družine zakotrljala je ali Muratovog leša ne bi na našoj strani. I eto, knez pobjednik ne mogaše da pokaže svjedočanstvo, pa i srpski i turski vojnici povjerovaše u smjerno odaslane glasine, koje je Bajazit sa velikom mudrošću smislio.
Turska voljnost naglo ižđika a srpska splasnu. Knezu posta jasno u kakvim se neprilikama nađe, da mu je u novi boj, pa naredi brzo okupljanje vojske, koja se bila već raštrkala, a neki su bili već i otputovali. Po kneževim zapovjestima, Vojvoda Vukašin, pravio je borbeni poredak, na kraju uputio se i po njega.
Kao mladica na povratnim vjetrovima knez je drhtao na nogama. Žalio se na bolove u leđima, ispod rebara i u nogama. Nije mogao primiti oklop. Izvijao se tražeći kako-tako podnošljiv položaj tijela. U jednom trenu, ogromnom snagom volje, učvrstio se i kazao da će po svaku cijenu stati pred vojsku.
Oklopili su ga i uzjahali na konja. Ni Bjelana više nije bilo, u toku jutra dva konja usmrćena su pod gospodarom.
Knez Lazar neuvjerljivo izjahao je pred borbeni poredak i naredio odbranu.
Istoga časa dođe do klanice.
Knez se, bilo je očito, uz krajnje napore održavao na konju, i u takvim okolnostima junački je istrajavao. Naređivao je, iako bol nije dozvoljavao da se zakrene i vidi razvoj bitke. Vojvoda je stalno bio uz njega, došaptavao mu položaje vojske i ordije, na osnovu kojih su izdavane i izvikivane naredbe.
Glave su frcale, odskakale i kotrljale po zaprašenom čairu.
Bi to najžešća i najnepoštednija bitka. Premnogo je i jednih i drugih izginulo, ali je i dalje oružje sijevalo. Pokaza se da Bajazit bez razloga ne nosi ime Munja. Nadirao je kao da udara munjama i gromovima, hitro, vješto i ubojito. Ni Srbi ne zaostajaše, uzvraćali su kao nikad prije, jer u borbi prsa u prsa, oklopnici, iako znatno malobrojniji, održavaše se na početnoj liniji odbrane.
Turci, iznenađeni snagom otpora i svojim gubicima, počeše gubiti vjeru, bivali su sve manje poletni. I u času kad se Srbima poče osmjehivati i druga pobjeda, kada vojnici osjetiše tursku nesigurnost, dogodi se nesreća.
Knez-oklopnik je u svim bitkama, da bi ga njegovi vojnici prepoznavali, jahao na vidno obilježenom konju. U drugu bitku je ušao bez te oznake, koja zbog iznenadnosti napadača i brzine nije postavljena. Prethodna dva konja su to imala. U jednom trenu srpski ratnici izgubili su iz vida kneza, pomislivši da je poginuo, dali su se u bijeg. Shvativši zabunu, knez je krenuo za njima, da se pokaže i da ih povrati. Tom prilikom njegov konj upao je u vučju jamu, i knez je ispao iz sedla.
U pometnji koja je uslijedila, Munja se ustremi na kneževu desetinu, opkolio je i pohvatao. Kneza Lazara i vojvodu Vukašina ne dade pogubiti. Naredio je da ih rulja odgura na tursku stranu polja.
LJuti protivnici najgrđe riječi koriste jedni za druge, prije i u toku sukoba, pojašnjavao je Vukašin, a kad se on razriješi, u stanju su hladnokrvno sjesti i zajedno piti piće. Bajazit Munja je u jednome danu težak poraz preokrenuo u pobjedu, i postao car.
Sve je toga predvečerja razgolićeno između dva neprijateljstvom sučeljena čovjeka, o kojima raspreda toliko ljudi, puni nade i straha. Slavljenik želi uzdignuti čelo poraženoga, razumije ga, jer je i sam to danas bio, a takav odnos je i zavrijedio tvrdokorni srpski i evropejski branilac. Veličina pobjede se vrednuje mjerom poraženog, stara je ratnička mudrost, dobro znana slavodobitniku Bajazitu, koji će u čadoru svečano primiti Lazara, uzdići ime srpskog kneza, i tako uvećati svoju pobjedu.
Pred čadorom Bajazit je svečano dočekao kneza i vojvodu, uveo i ugostio.
Unutrašnjost poljskog sultanovog dvora je bogata. Ogromni bijeli čador potpuno je prestrt raskošnim tepisima. Suprotno od ulaza, na dodatnoj prostirci, ležalo je Muratovo beživotno tijelo, preko kojega je nemarno prebačen krvlju umazani ali proslavljeni barjak. Sa obje strane ulaza stajala su po dva razdrljena xelata sa visoko isukanim zaobljenim bodežima. Ispred njihovih nogu su dva dodatna debela tepiha. Na njih, jednovremeno, sjedoše sultan i knez. Pobjednik lijevo od ulaza, a gost njemu sučelice. Vojvodu su zaustavili i zadržali između kneza i xelata.
Početne riječi teško se izvlačiše iz stegnutih grla vojskovođa. Sultan se očito trudio da riječima ukaže čast suparniku i, kako se izrazio, velikom vojskovođi. Bajazit je govorio slabim srpskim jezikom. Knez je smirenošću dokazivao dostojanstvo i u ropskom stanju. Uvjeravanja bijahu uspješna i ne potrajaše dugo. Opustiše se i grla.
– Nezapamćena bitka!? – iskreno otpočeo je sultan.
– Težak boj! – saglasio se knez.
– Ostah bez ordije – tužno će Bajazit.
– Pobijedio si – smireno će Lazar.
– Zaista, imaš najbolje oklopnike, nepobjedljive junake... – iskreno je veličao Bajazit.
– Pobijedila je brojčana prevaga – prekinuo ga je knez.
– Još dok bijah dijete, rahmetli babo, visokopoštovani sultan Murat, govorio mi je o snazi i neustrašivosti srpskog ratnika, sa kojim nam je suđeno, kako je govorio, da vodimo bojeve. Kao i ostali sultani, bio je pun hvale za ratne vještine Nemanjića, posebno Dušana Silnoga, a tebe je ubrajao u prve do njega – prisjećao se novopečeni sultan.
– Pokojni sultan Murat bio je veliki vojskovođa, uvijek sam ga cijenio – kazao je knez, zamislio se pa nastavio sjetno. – Sudbina nam je da zajedno izgubimo glave, u istom boju, i ono što je najneobičnije i najtragičnije za ratnike, oba poraženi. Dvadesetak godina se pripremasmo za ovaj dan, strijepili smo jedan od drugoga. Ja sam pobijedio njega, a mene je pobijedilo njegovo djelo. Egal smo.
– Da. Sudbina ga je vodila u današnji boj. Na putu za Evropu nije mogao izbjeći tebe, a rado bi, govorio mi je – i Bajazit je govori sjetno.
– Znao sam i strijepio. Azijati i Evropejci!? A ona, Evropa, izdala me i ostavila na vjetrometnini. Tek bi ovih dana, kad je kasno, da pomogne. A ni braća ne bijahu bolja, sujeta im je snažnija od razuma. Ni najbratskiji ne dadoše se pod komandu – Lazar je govorio tiho, kao da je govorio za sebe.
– Rahmetli babo, sultan Murat, dobro je znao vašu neslogu i samoljubivost. Na njih je računao i tvrdio, one same, ako se vješto iskoriste, dovoljne su za našu pobjedu.
– Znam da mu je to bilo dodatno oružje – saglasio se knez.
– Ipak se plašio tvoje vojske... – ustvrdi Bajazit.
– Turska ordija je oduvijek dobro uređena, izvježbana i poslušna – kaza knez, zamisli se i nastavi tiše: – Naš je vojnik bolji a vaša komanda djelotvornija. Dugo sam pokušavao pripremiti vojsku po ugledu na vašu ordiju. Onemogućiše me braća. Kad sam konačno shvatio da je nesloga i zavist naša nepopravljiva sudbina, onda sam u vojno središte postavio oklop, snagu metala. Do danas sam odolijevao...
– Zaista si oklopnike doveo do savršenstva. Najbolji na svijetu. Godinama si nas zastrašivao – povjeri se Bajazit – Oprobavali smo te na razne načine, pripravljali manje bitke, i gubili ih. Ipak smo sticali iskustva, prilagođavali se borbi sa oklopnicima. Pri tom nismo zapostavljali srpsku neslogu, neprekidno smo je podupirali. To nam je bilo uvijek snažno oružje u rezervi – preko glasa kaza Bajazit.
– Emiri su slijepo poslušni prvome emiru, sultanu. Jedinstvena komanda vam je vrlina, vaši bojevi su sveti rat. Vi ste neobičan narod!? – Opet Lazar poče uvjerljivim glasom ali nastavi stišanim: – U vašoj svijesti je moć sablje a u našoj vlast i duh mrtvih. Nama je nužna vlast u miru da bi sticali slavu i bogatstvo, a vama boj da bi uvećali bogatstvo i njegovom pomoću stekli slavu, vlast i proširili islamstvo. Različiti putevi. Turski neminovno vode jedinstvu a srpski neslozi.
– Zaista je neshvatljiva srpska nesloga i pohlepa za vlašću – iskreno će mladi sultan.
– To je naše prokletstvo. Danas se odigrao sukob jedinstva i nesloge, i prije boja se znao ishod. Murat je komandovao sa četrdeset hiljada askera i svi od zanata, a ja sa dvadesetak hiljada vojnika, a iskusnih imadoh jedva hiljadu. Ako današnja nesreća pomogne Srbima da shvate cijenu svoje nesloge, ova bitka i nije poraz.
– Da. Tu je negdje i moja briga. Poznato je, Srbi su bezopasni dok su slobodni ili dok pobjeđuju. Tada je dovoljno njihovim velikašima podbaciti jedan orah, i svi će o nj polomiti zube. – Unešen u govor rekao je Bajazit, pogledao u Lazarevo čelo, počekao da mu se uzvrati kimanjem glave, nastavio je: – Onda valja samo doći i pokupiti lovinu. Suprotno tome, preopasni su kad se nađu pod nogama. Tek tada su u stanju da prevaziđu međusobnu borbu za vlast. Postaju zvijeri u čoporu, nezaustavljivi. Srbima se ne može upravljati unižavanjem i oduzimanjem vlasti, stalno je isticao rahmetli otac. A mene dopadoše baš u takvom stanju. Raduje me pobjeda, ali kada pomislim na ono što me čeka hvata me zebnja. Sa Srbima je dobro biti u savezništvu. Zajedno na Evropu. Muhamedanci i pravoslavci na katoličanstvo...
– Liči na ponudu? Vazalstvo? – naglo knez podiže glas.
– Nudim i život i vlast?! Tursku ordiju i srpske oklopnike ne može zaustaviti niko – sultan potvrdi ponudu.
– Ovo je moja zadnja bitka! – polu ljutito će knez Lazar, sijevajući očima po sultanu Bajazitu, xelatima i meitu.
– Srpski kneže, nudim ti život i podjelu vlasti?! – ustavši sultan Bajazit podiže glas.
– Nastojiš u meni pobuditi pohlepu za vlašću i slavom. Nažalost, i u mojoj svijesti postoji to zlo, crv srpskog prokletstva svrdla, ali je u ovome času snažniji amanet predaka i svetinja. Kod nas se više drži do mrtvih nego do živih. Za života Srbin radi za slavu sebe mrtvoga. Izdajnik?! Da sam mlađi, možda bi i mogao biti toliko nevaljao?! Mlad čovjek, pun snage i vjere u život, svim svojim čulima djeluje uvjerljivije, i pred glađu, žeđu, životom, ženom, pa i vlašću, a prema smrti naročito. Kod starca je to sve usporeno, o svemu više razmišlja, stavlja na kantar i mjeri duže. Vremešnost za sve na kantaru vidi manje od stvarne mjere, za sve osim jednoga – Božijega suda. Pohlepa za vlašću je kod mene splasnula, ni kantar je više ne bilježi.
– Osta ne prihvaćena ponuđena ruka. Žao mi je. Knez Lazar bi bio vrlo opasan za mene ako nije uz mene. – Sultan će opet smirenim ali i upozoravajućim glasom.
– Nisam ni tražio milost! – knez još i podiže glas.
Bajazit Munja poskočio je na noge.
– Ja sam pobjednik a ti moj rob! – zagrmi iz najednom smrknutoga lica.
Knez Lazar ne poge glavu, naprotiv, visoko izdignu čelo i uzvrati mirnim glasom.
– Pobijedio je car Murat!?
– Robu je mjesto pod mojim nogama! – podigavši nogu zagrmi Turčin.
– Prije nego ćeš izvršiti svoju vojničku dužnost – potpuno će pomirljivo knez Lazar – pokloniću se svom dostojnom protivniku, makar i mrtvom junaku, sultanu Muratu – kaza, pa se podiže uz očit napor.
Dok se knez Lazar krstio iznad Muratovog tijela, sultan Bajazit ga, gotovo umiljatim glasom, pitaše za posljednju želju.
– Poštedi vojvodu Vukašina i prihvati sina Stefana! – gotovo da je naredio knez.
Gospodar je klečio pored sultana Murata, koji je manje ličio na meita nego na usnula junaka. Muratu kaza da mu je bogom prosto, da je bio velik čovjek, junak i Turčin, i da nije kriv što se rodio u narodu koji čini zlodjela. Na kraju mu halali sve dugove, te poželje laku crnu zemlju.
Bajazit Munja na prstima zađe iza kneževih leđa, sačeka da se oprosti junak od junaka, pa munjevito zamahnu pozlaćenom dimiskijom. I glava cara Lazara otkotrlja Muratovoj.
Polusvjesno poskočio je vojvoda Vukašin – ispružene ruke, ispriječio se ispred britke dimiskije, i tako ostao bes desne ruke.
Kako sam upamtila tako sam i zapisala ovu Vukašinovu kazaniju o kneževom i svom stradanju. Nije se odazivao našim molbama da kaže još što.
A ona, Milica, kad god susretne vojvodu Vukašina, prvo što ugleda je pantrljak junačke ruke, koji joj presijeca misli i pokrete, pa za tren zadrži u grču, sve dok kroz pamćenje ne proteknu sve ove Vukašinove riječi. Iza njih se opušta i Vukašinu postavlja novo pitanje, ono što je progoni u neprospavanim noćima.
O Lazarovom stradanju Vukašina su u početku pitali svakodnevno. Svi koji su ga susretali. Uporno je ostajao šutljiv. NJegova tajanstvenost, jedinog živog svjedoka, davala je povoda oprečnim pričama o događanjima oko kneza Lazara, prije, poslije i u toku boja. Priče su znatno uticale na preživjele kosovske junake, na odnos drugih prema njima, a to se posebno odnosi na Vuka Brankovića koji se vrti kao miš u tikvi. Nije mu bilo do saveza komu on nije čelnik, pa kao dosljedan Srbin, osta usamljen, a u prvoj turskoj najezdi, nakon što iskrvari, tri godine po Kosovu, pokori se. Baš ovim povodom će se zbuniti pokoreno srpsko pleme, i istinski okretati Crkvi, mrziti sve prisutnije Agarjane, te tlapiti o zapaljivanju prve svijeće, u slavu Kosova.
U cilju stvaranja sloge, bez koje joj nema opstanka, Crkva poče izopštavati izdajnike, a za zlodjelni primjer odabra Vuka Brankovića. Isplete mu najružniju izdajničku mrežu, iz koje se više nikad neće iskobeljati, iako će ga Turci mučiti kao Srbina prvaka, i umrijeće u progonstvu.
Nije mu mogao pomoći ni Đurađ Balšić, šta više, priskočivši mu u pomoć i sam dopade ropstva, ali zalogom Skadra, Drivasta i Svetog Srđa na Bojani, ali i uz pomoć patrijaršijskih veza, dokopa se slobode, pa poče raditi da Turcima preotme darivana mjesta. Do tri godine to mu i pođe za rukom.
Na njega Crkva nije mogla naročito računati, jer je bio u stalnoj opasnosti od Turaka, Mlečana i Bošnjaka. Kako se srpska sloboda sužavala, želja za njom se širila, pa je naplava svetosavlja sve snažnije zapljuskivala srpsku svijest, čak zahvatala i druge balkanske narode, koji su sve više trpjeli zulume zahuktalog polumjeseca, i bivali sve bliže borbi za goli opstanak, pa i svoje sudbine vezaše za srpsku.
Vjera u oslobođenje od Turaka zasnivala se na tankoj potki i sve više prerastala je u okvire mitologije, pa joj obični ljudi postajaše sve skloniji. I postupno u srpskoj svijesti poče izrastati ono što je zaklijavalo u svetogorskim i patrijaršijskim umovima, mit o carici Milici, srpskoj mučenici koja je sa dušama kosovskih junaka blagoslovena svetosavljem i nemanjićkom lozom, neprekidnim molitvama, svjetlošću kandila i svijeća, i mirisom tamjana, pomoću Svetoga Save ušla u volju Gospoda Boga, koji će joj pokazati dan i put srpskog spasenja. Dužnost je svakog Srbina da taj dan dočekuje svakodnevnom molitvom, a Dan će se objaviti kada ruka kneževića Stefana stasa do zlatom okovane sablje cara Dušana, a grudi rođendanske zlatne košulje.
Carica Milica, žena pri kraju šeste decenije, umorna od života i Kosova, krajnjim naporom nosila je olovno teško srpsko breme. Posrćala je i uspravljala se. Padovi su teški, uboji bolni, popustila bi da nije Mučenica i majka. Iz pada je poteže i podiže pupčano crijevo Stefanovo. Mora pomoći sinu i nemanjićkoj kruni. Mora!
Snagom mita stvorenog oko carice Milice, Mučenice, Kruševljani se povratiše, okupiše razbjegle slikare, graditelje, trgovce i krasnopisce, obnoviše upravu i vojsku, i opet počeše živjeti u uređenoj zemlji. Razlika je u – Kosovu, mitu o njemu i svijesti da se tamo pobijedilo.
Pojam Kosova, i samo izgovorena riječ njegovog imena, u ljudima izaziva uznemirenje, povređuje tek zacijeljenu ranu, navlači tugu i neodređenu ali snažnu bol, poziva na molitvu, osvetu i neizmiren dug kosovskim junacima. Kosovo je postalo dio srpske svijesti. Pri svakom pomenu Kosova, neminovno se mora prekrstiti i pomoliti za kosovske junake i mučenika, ali i za budućeg osvetnika.
U zakonima je Nemanjića da svaki srpski vladar, kao znak dobre volje, uređenosti zemlje, slobodarnosti i odanosti svetosavlju, ima da izgradi hram božiji, vrijednu zadužbinu. A carica Milica je okružena svakojakim nevoljama, u Kruševcu su Turci, na to je svakodnevno opominju izdigišeni minaret i mujezin, i još više bjelina njegove ahmedije i arapsko-glasje kujisanja, kojim poziva na podnevnu i večernju molitvu.
Milica je često je zagledana u šerefet i polumjesec na vrhu igličaste xamije, naslućuje mujezinovo penjanje uskim uvijenim basamacima, uzlaženje kroz usku utrobu islamskog znamenja, domalo će se zasigurno pojaviti mujezin, i pojavi kad mu se ponada, i sada će podići ruke do resa ušiju, okrenuće se Medini i Muhamedu, pa grlovito i tankovito zailakati, da ga čuju okolne planine, i naročito vječito pravoslavni Jastrebac, pa će se pomjeriti udesno na jug, da i kruševačkom polju zailače, onda će sa zapadne strane pozvati na molitvu Alahu, ali i opomenuti Milicu, srpsku vladaricu, na stvarnost i podaništvo.
A ona mora graditi svetosavsku crkvu, zadužbinu. Kako će? Smije li? Šta će za to djelo reći Turčin, sultan Bajazit? Ona će dovesti neimare i vladiku, osvještaće manastirske temelje, a onda će dojahati bahati paša i zapišati temlje svetinje. Srbima se to već događalo.
Kneginja pođe do kruševačkog paše, pa zamoli, da mošti svog čovjeka Lazara prenese i sahrani, kako to nalažu svetosavsko hrišćanski zakoni, u manastir Ravanicu, kneževu zadužbinu. I mada mu na noge dođe prvi put, već ga treći put dariva kesama zlata i moli, ali se Turčin srpskog porijekla samo cereka, i obećava da će vidjeti sa sultanom. A ona je sultanu već uputila Konstantina Dejanovića, koji će posredovati i pridobiti sultana za Miličinu molbu.
Ne može Mučenica da spava, priviđaju joj se aveti i strogo naređuju i pozivaju na zakone svetosavlja. Moli je i progoni Lazarov duh, koji ne može da se smiri u zapuštenom grobu, po komu gazi stoka, zvijeri i pogana ljudska noga. Uznemirena mu je mučenička duša i neće se smiriti dok mošti ne budu blagopočivajuće.
Kako su se noći izbrojavale, sve više se družila sa paklenim odajama, nikad ne umirenim prebivalištima. A i ona će ubrzo negdje morati da svije kosti, poče je sve češće opominjati noćni duh, i nagovarati da i ona počne sa gradnjom zadužbine.
Jednoga dana bi osobito uznemirena, očekivala je Svetogorca igumana Petra, a ilakanje je opominjalo na ropstvo. Neprilike su i sa vojvodama, nisu voljne da razumiju Miličinu potrebu za zadužbinom, ne daju da se narodni dukati troše u te svrhe, a dolaze i nevolje od umjetnika, koji nisu dorasli građevini zamišljene zadužbine.
Uprkos svemu gradiće manastir, tamo preko rijeke Morave, iza Trstenika, u prisojnoj uvali riječice LJubostinje, jer je to jednom usaglasila sa Mučenikom.
Naći će načina da dovede dostojnog protomajstora Borovića i slikara Makarija.
Biće to lijep hram sa trolisnom osnovom i kupolom na četiri stuba, hram koji joj se već dugo ukazuje u snovima. Spoljne zidove će ukrasiti bogato izrezbarenim prepletima, koji će u vidu širokih pojaseva uokvirenih vrata i prozora, davati dostojan izgled.
Razmišljanja o ikonostasu, na kome gleda sebe sa carom Lazarom, prekinuo je glas mujezina, koji združen sa sumrakom poče ilakati jaciju, obaveznu večernju ramazansku molitvu, onu po iftaru.
Mučenica, naučila je i svikla se i na nove izraze i njihova značenja.
SUZOPOLJE – 11. Sultanija Olivera
Dok je bitka trajala knežević Stefan, kao i ostali na planini, bio je u grču, koji je po završetku – dobijene bitke, naglo splasnuo. Uslijedilo je ošamućenje, neki ga zovu i slatko, ono što se može vaspostaviti od preduboke i preširoke radosti, oduševljenja.
Pet-šest kilometara vazdušne linije, iz ptičije vizije, pažnju posmatrača zaokupljalo je razbježavanje turske ordije i zamicanje u šumarke. Zagluhivala je zanosna graja koja je navirala i otančavala poput morskih valova, pa su u predasima ovih sa Čičavca dopirali i oni sa suprotne planine Koznice.
Kao potpaljeni plast slame ispod užarenog neba, rasplamsavalo se narodno oduševljenje. Sa dvije nasuprotne planine, uz radosne povike i junačke pjesme, u isti čas započelo je narodno sjurivanje, nošeno željama da previju i osvježe ranjenog junaka, brata, komšiju, rođaka i neznanog deliju, da pomognu u prikupljanju i sahranjivanju poginulih, da iskažu počast živima, i da proslave pobjedu kakva se događa tek jednom u hiljadu godina.
Ispod planine Čičavca na hiljade je krvoločnih Turaka u odstupanju, ozlojeđenih i razjarenih poput ranjenih zvijeri, a narod, starci i starice, žene i djeca, o njima ne razmišljaju, već kao pobješnjelo prejedeno krdo, koje juri u slučajno odabranom pravcu, masovno strčava i razvaljuje. Zavisno od hitrine nogu, hoditi im je jedan do tri sata. Mlađariji manje i utoliko po njih može biti pogubnije.
Narodni predvodnici, crkveni ljudi, pokušaše spriječiti bezumno sjurivanje, ne uspješe, pa će i sami, kao što i nalažu svetosavski zakoni, među narod. Uvijek sa narodom!
U stanju zanosa potrča i knežević Stefan, ali mu se ispriječi plećati kaluđer, koji ga je i dopratio na planinu. Sa malo riječi prijekora i upozorenja na opasnost, zaustavi ga. NJegovo je, prijekorno će kaluđer, da na drugačiji način dođe na bojno polje, da ohrabri ranjenike, da zahvali i nagradi junake.
NJegovo je i da se ukaže sa pratnjom, koju će, po ranijem dogovoru, akobogda, povesti patrijarh Spiridon. NJih će dvojica, na najsvečaniji način, ugaziti u bojno polje, iskazati počast najvećemu Srbinu i Evropejcu, knezu Lazaru, i svim kosovskim junacima, ali i na jednoj od uzvišica polja učestvovati u opijelu usmrćenih. Patrijarh je o pobjedi već obavješten dogovorenim znakovima, pa se očekuje njegov pohod, saopštio je kaluđer.
Nakon što u kneževiću ohladi nagon za strčavanjem, jer prevladala je svijest da je zaista njegovo da plemićki pohodi bojno polje, i da mu je da čeka. Pogledom odabra prikladnu hladovinu, pristupi joj, prostrije dolamu, pa se opusti sa pogledom na dole.
U toku trajanja bitke, ogromno polje ispod Stefana, podsjećalo ga je na sliku Morave iza velikih jesenjih kiša. Nakon što ožive i pobjesne potočine, te sa planina pokrče debla i speru granje i prljavštinu, pa ih razastru na raspojasanu i vodama obogađenu Moravu, slijedi razlijevanje pa smirivanje rijeke. Posmatrač tada vidi ogromnu vodenu masu u jedva zamjetnom nizvodnom kretanju, sa mnoštvom manjih i većih pjega, koje su u različitim pravcima pomjeranja, osipanja i stapanja u veće. Upravo tako izgledala je slika jutrošnjega boja sa Stefanovoga vidikovca.
U toku tako nastalih velikih poplava, biva jedan kratak period kad se širenje rijeke zaustavlja a nizvodni tok vodene mase još nije vaspostavljen, tada izgleda kao da se priroda uspavala i sve umirilo, i vodene pjege su zastale tamo gdje su se zatekle. Kratko po završetku boja, Stefan je ispod sebe svjedočio upravo takvoj slici Kosova, ispjegano tiho polje.
Rasipajući poglede po poljskim pjegama, a budući da su predaleko da bi se zamjetili masovni posljednji trzaji za život, knežević je mislima ponirao u njihove sadržaje i saživljavao se. Vapaje i uzvike ranjenika i nije mogao čuti od potplaninske narodne graje, ali je i njih bivalo sve više u njegovoj svijesti. Dočarava ranjenike, osjeća duše koje se otimaju i izmigoljavaju iz unakaženih tjelesa. Krikovi se izvaljuju dok duše napuštaju grudi nabrekle mladosti.
Ovih dana knežević je neispavan i premoren na svaki način, od toga ne može ni sada da se oslobodi, opusti i mirno zaspe, kao što je naumio. Po glavi mu se roje i iznutra kljucaju sve jedinke mrlja iz zanijemljenoga polja ispod njega. U glavi jasno vidi i osjeća svaki bol i jauk nemoćnika, Srbina i Turčina, mladića na početku života, koji su se sticajem okolnosti sreli i dopali kobne sudbine. Između mrlja i mrljica je žegom spržena trava, a na obalama i u maticama Laba i Sitnice preživjeli sapiru poodavno zaodjenuti strah.
Posmatrajući čudesnu sliku i obzirući se na očekivan poziv da krene u susret svetosavcima iz Peći, nesnom iznureni knežević Stefan se začas zaboravi i kad se najmanje nadao čvrsto je usnio.
Kao što san i umije ponijeti mladog čovjeka, knežević se nađe u iskrivljenoj zbilji. Sučeli se, kao što je i na javi činio svakodnevno, s očevim godinama i nepouzdanim leđima. San krenu u tom pravcu, pa kao da boj tek treba da počne, slika zbilje se iskrivljivala i pokazivala sve naglašenije očeve nemoći. Izdaju ga leđa u trenu kad se ustremljuje turska sablja, kojom omahuje nabrekla neprijateljska mišica. Otac-knez stiska zube i uzvraća zamahe, obara jednog po jednog, junački se nosi sa dušmanima i leđima, nosi, nosi i nosi, i onda najednom bez najave otkazuje kičma, počinje reskim bolom u plećki, olabavljuje desnica i ispada sablja...
Izgubila se očeva glava među tjelesima, ljudskim i konjskim. Stefanova slika u dubokom snu potpuno je bistra, sa Čičavca je kao što je bila i jutrošnja, samo je sada sve to bliže i razgovjetnije. Na Kosovo preseljava Kruševac grad, vidi i mrku i tugaljivu sliku, čuje crkvena zvona, zov mrtvima, tuži sve odreda, ljudi, i domaće životinje i ptice. I drveće ovjesilo. Ko će i kako kazati majci kneginji Milici? On će!
Najprikladnije je da kaže on, sin-knežević, Stefan će dosta godina kasnije da prepričava nikad nezaboravljeni san, kako će se izraziti. Smogao je snage, stisnuo zube i srce, zagazio u hladnu zamračenu i svijećama ispunjenu vladarsku prostoriju, pa i ne pogledavši u majčine oči, odvažio se i oglasio.
Godinama je dječak-prestolonaslednik razmišljao o danu ulaska u vladarsku dvoranu, nakon oca. I evo nema više kneza, i evo ulazi u dvoranu, ali je sve drukčije nego je mislio da će ga dočekati. I dvorana se pobunila. Jedino su joj ista četiri prozora – na sva četiri zida. Kroz njih se vide i – sve četiri rijeke, Južna, Zapadna i Velika Morava, i Rasina, ali ni one više nisu u razigranom žuboru. Tiho i stidljivo odnose zamućene pjegama unakažene crvene vode.
Pred njim stoji okamenjena majka-kneginja. Mora joj reći kobnu sudbinu, a grlo mu se steglo, ni najtananiji mlaz riječi ne kani da propusti. Savlada stegnutost i kaza.
Krik majke zari se u dječakovo srce.
Razbudi ga roditeljski krik.
Prekinuti san nastavi zbilja, svjedočenje novom boju, pogubnijem od onoga iz sna.
Ponovljeni boj na javi zbio se brzinom sna, prije nego se knežević Stefan čestito i rasanio.
"Svjedočio sam zbilji poraza ili sam bio u još jednom suludom snu? Godinama se pitam," govoriće mi Stefan.
Srbi izgubili na Kosovu.
Toga vidovdanskog dana knežević Stefan se u neko doba noći opet obreo u pećkoj patrijaršiji. Danima će biti na granici sna i jave, kosovske pobjede i stradanije. Kao da je zaspao za vječnost, a snovi sve crnji od crnjega, kao da ih je poručio đavo, da ga muči i gura ka strašilu pakla. Što od njih a što od nazeba zarađenog na oštrom planinskom vazduhu, dječak osta pod dejstvom visoke tjelesne vatre i nesređenog uma.
Kad se ohladilo tijelo i um se urazumio.
Vijesti o porazu prema turskim zemljama potekle su kao planinski vjetrovi. S južnih strana, već pripravljeni Turci, krenuše u otimačinu i čerečenje ženske mladosti. U patrijaršiji su zabrinuti za živote, blago i svetosavsku budućnost.
Tuga za stadom smrtonosno kidisa na pastira patrijarha Spiridona. Srce raspuče na četiri strane, umrije ne dotakavši tlo, na nogama. Osta tuga u otvorenom oku još jednoga srpskoga mučenika, svetog patrijarha Spiridona.
Novi crkvenostoličnik naredi da mladoga prestolonaslednika povuku duboko u brda, kod sestre Jelene, i da ostane dok se ne razbistre prilike, i dok ga ponovo ne pozovu u Peć.
Uoči i na kraju velikih bojeva, kneževiću je objašnjavao pećki jerej, nastaju čudna i mutna vremena, u njima ljudske glave postaju jeftinije od životinjskih, pa u vrijeme njih treba imati hladan um i siguran zaklon. Nastalo je takvo vrijeme, pa savjetuje kneževiću zaklon Đurađa Balšića. Jer Stefan nije običan dječak, glava mu je na visokoj cijeni, a sve što je dragocjeno ima svoju riznicu, skrovište, pa je mora imati i on. A brđani, kod kojih ide, nisu veliki brojem ni imanjem, ali su najsigurnija riznica svetosavlja, veliki umom, ljudskošću i junaštvom, najveći od svih Srba.
Knežević se nađe u svijetu kakav prije nije vidio, u negostoprimljivoj prirodi, gdje čovjeka od rađanja uče na borbu, kad popuste živi protivnici onda nastupa kamen. Iz njega se, ako se kani preživjeti, mora iskamčiti dio života, gorka kora hljeba.
Trinaestogodišnjak poče da uči prve korake posve novoga života. I po brdu se treba učiti hodu.
Ni u Đurađovoj kuli nema dovoljno hljeba, što kneževića dojmi. I na dvoru, ako se ta kula može nazvati tako, jede se hljeb od krupnika i žestoko zelje, što je po Stefanovom uvjerenju stočna hrana. Prenerazilo ga je svekoliko siromaštvo, iznenadila prisnost Jelene i Đurađa sa prostim svijetom, kao i malobrojnost naroda.
On u sebi nosi drugačije odnose, pa i svoje i vršnjaka među kojima se našao. Po svome se i ovdje ophodi, pa ne bi lijepo primljen. U igri su ga zadirkivali, udarali i podmetali mu. Braneći se, svaki dan se tukao sa neizglednim ali nepopustljivim žilavim gorštačićima. I ne htijući, obučavao se za surovu borbu, koja će ga u kasnijem životu stalno pratiti.
Sve ovdašnje dječije igre zasnovane su na snazi i ratnim vještinama, jer su bitke njihova sudbina. Knežević se istinski nađe u svakodnevnim bojevima. U početku se snalazio sporo, ponašao gospotski poput evropejskih vitezova koje je volio da oponaša, domaćima izgledao kao razmaženi dvorski prinčić, a ovdje je nemilosrdno guran i udaran, kao i svaki drugi učesnik u dječačkim nadmetanjima.
U svakom trenu suočen sa neumoljivom gorštačkom zbiljom i u njemu se odriješiše sputanost i obziri, i on poče da poprima grubosti i ratobornost. Tada na djelo izbiše i sve one obuke i bojeve vježbe koje je imao u Kruševcu, na kojima je majka s pravom istrajavala, tek ovdje je u tome saglasan s njom.
Na opšte iznenađenje samouvjerenih gorštačića, pa i provjerenih ratnika, u početku nježni i veoma obzirni gospodičić, već nakon nekoliko mjeseci izraste u najjačega i najvještijega među vršnjacima. To mu dade za pravo, ali i obavezu, da se nadmeće i sa odraslima. I među njima se snalazio preko njihovih očekivanja, uvježbavao i snažio mišice, izrastao u ratnika.
U jahanjima i okretima na konju, mačevanju i gađanju kopljem, pokazao se veoma vješt, najuspješniji u tim planinama i uvjerio i poslednje nevjernike u dobre škole koje je prošao. Gorštačići, jedan po jedan, prepuštaše mu čast, sve dok ispred njega ne osta ni jedan. Prihvatiše ga svi kao osobitu vrijednost, i snažnog i umnog.
U brdima, među poludivljim ali veoma toplim ljudima, kako je kasnije prepričavao, ovom prilikom ostao je nepunu godinu dana, pa je i sam, i to je govorio šaleći se, postao brdovit. Bez knjige i učene misli čovjek i mora zasnivati sve na snazi tijela, objašnjavaće svoju očitu promjenu, obogatio se novim vrijednostima, kako će se izraziti.
Na nenadan poziv knežević Stefan se obre u Peći kad se tome najmanje nadao. Tamo zateče i svetogorca Petra. Za nekoliko dana saznao je sve što se za godinu dana od kosovskog boja zbilo na Kosovu i Kruševcu i oko njih.
U svijesti svakog Srbina izrastao je ožiljak, koji se već ukazuje na glasno izgovorenu riječ, Kosovo!
Iguman Petar došao je da kneževića Stefana uputi u stanje srpskih zemalja, i posebno da ga upozna sa ustupcima učinjenim Turcima. Jedino je on u stanju da objasni dječaku razloge gradnje xamije u Kruševcu, i potrebu da se priča da je baš on, prestolonasljednik cara Lazara, knežević Stefan, kao svoju zadužbinu, poželio i izgradio islamsku bogomolju. Knežević će se i odazvati i poći u Kruševac, da paši preda xamijski ključ.
Prvi put u očev Kruševac bez oca, i odmah u xamiju!?
"Bilo mi je samo četrnaest godina a mislio sam da sam sredovječan, toliko sam toga u tim godinama morao da razumijem, prihvatim i prenesem preko glave i pleća. Pred onolikom ulemom izgraditi i paši predati xamiju, u Lazarevom Kruševcu... Odrastao sam u besanicama i brzo stasavao u čovjeka..." sjetno će se prisjećati i prepričavati te dane.
"Teško je! Mučno je i za najsnažnijeg čovjeka. To je sudbina..." uvjeravao ga je iguman Petar: Od sudbine se može bježati ali ne može i pobjeći. Zbog toga je što prije valja prihvatiti onakvom kakva je.
Knežević se kratko zadržao u Kruševcu. Vremena su još mutna, a za Lazarovoga sina pripravljaju se veliki zadaci, pa duži ostanak pored Turaka, usaglasili smo se iguman Petar, kneginja, kruševački mitropolit i ja, može biti opasno, pa se treba čim prije izmaknuti od svega toga. Dok se vremena ne izbistre, neka živi u patrijaršiji, kod Đurađa, Vuka i u Kruševcu, po potrebi zameće trag.
Stefan je opet naukovao u patrijaršiji oruđem knjige i usmene mudrosti, a u brdima hladnim željezom. Mjenjajući mjesta prebivanja neosjetno će proticati vrijeme, čak još dvije godine iza Kosova.
Sa šesnaest godina knežević Stefan već bi stasit momak, i prvi put se nađe u bitci protiv Turaka. Za nju je izmolio zeta Đurađa, koji za tu priliku napade manju tursku utvrdu. Pod budnom Đurađovom zaštitom, mladi ratnik pokaza pristojnu hrabrost i spretnost, te sa dva nosa u xepu završi bojevo krštenje. NJegovo učešće u ovome boju veoma se tajilo i od Srba a kamo li od Turaka.
Na drugi boj nije čekao dugo. Opet u sastavu Đurađeve vojske, koja je pomagala Vuka Brankovića u boju sa Turcima. Mladi Stefan se još junačnije pokazao i zadobio prvu ratnu ozljedu.
Neposredno iza ove uslijedila je i treća borba, opet u istom sastavu protiv Turaka. Ova završi teškim porazom. Zet Vuk Branković dopao je zatočeništva. Đurađ je umalo izbjegao istu sudbinu, i Stefan uz njega.
Ubrzo će Đurađ imati još jedan vrlo težak obračun sa Turcima, pa će i on dopasti ropstva. U svim ovim bitkama knežević Stefan vodio je teške okršaje, sretno je prolazio ali i stasao u ratnika sa iskustvom.
Dok se te dvije godine spremao za vođu i ratnika, ni sultan Bajazit nije sjedio skrštenih ruku. Učvrstio je svoje prijestolje i već oko kneginje Milice suzio obruč, i sve drskije najavljivao još čvršće pritezanje vazalnih uzdi. Zapovijedio je da Miličin stariji sin više ne smije da napušta Kruševac, pa je knežević Stefan konačno morao da se nastani u svoj dom.
Ali to više nije onaj predkosovski dječak, iako tek u sedamnaestoj godini, on je već iskusan ratnik. Oprobao se i kao vojskovođa, istina ne odveć velike grupe ratnika, i ne naročito velike bitke, ali eto pekao se i na toj žeravi.
Stefan je veoma visok, neupućeni misle da ima koju godinu više, pa se sa njim ophode kao da je punoljetan.
Vojvoda Vukašin se oporavio. Na nedavno obnovljenim bojevim igrama, na opšte iznenađenje, ali i svekoliko zadovoljstvo, jednoruki vojvoda pobijedi u mačevanju i vještinama na konju. Iako bez desne ruke, budući da je ljevoruk, ponovo je stekao poljuljanu junačku slavu, od koje će najviše koristi imati njegov ljubimac i uzdanica knežević Stefan. Obnovio je oklopnu vojsku, istina malobrojnu, pa je po Stefanovom dolasku, sva svoja znanja, iskustva i ugled potčinio njemu.
Mladi Stefan Lazarević ima ono nužno ratničko iskustvo, pa je Vukašinov ulog pao na plodno tlo, i vrlo brzo obučio ga je kako se vode oklopnici. Vježbanje sa oklopnicima je vršeno izvan domašaja turskih očiju i uhoda.
Oklopnici su sa nevjericom dočekali mladog kneževića, ali su već poslije prvih bojevih vježbi bili saglasni, dobili su sposobnog vojskovođu, koji je čak i visinom nadmašivao sve njih.
I onda okolnosti počeše naglo da se mijenjaju. Turci su u Kruševcu sve prisutniji i drskiji, i prema raji i dvoru. Već zaposjedaju i druge gradove i iznuđuju imanja.
Suprotno njima, sa kruševačkog dvora je sve napadnije dolazio duh pjesme, igre, knjige, slikarstva i vjere u svetosavlje, koji će pomagati Srbima da ne zaborave Kosovo.
Iza Stefana, iz Lazareve zadužbine manastira Ravanice, ubrzo stiže i kneginjica Mileva. LJepuškasta je kao i ranije. Nije se srela sa zaručnikom, još ne zna kako i kada da to učini. Posavjetovaće se prije sa mnom: "Moram o tome popričati sa Jefimijom," pa onda će sa majkom: "Najlakše mi je kad pričam sa Jefimijom," bezgranično mi vjeruje. Ni vojvoda Vukašin ne navaljuje, strpljivo čeka i nada se jednom danu koji svakako ne može biti daleko.
Svako čudo tri dana a ovo traje tri godine, govorilo se. LJudi se navikavaju na promjene, bilo bi im čudno da se ne događaju, pa sve više postaju i nesvjesno pripravni i na gore. Robovi su turski, od toga ne mogu pobjeći, a pobjeći će nekada, u to nepokolebljivo vjeruju iako prihvataju i stvarnost, pod uslovom da im se ne skrnavi Kosovo. Dok ne ojačaju, Turci prećutno prihvataju takve odnose, mada im teško pada okupljanje oko svetosavlja, aveti, koju su Srbi izmislili samo da bi naudili Turcima, kako su to doživljavali oni. Stanje je ipak snošljivo, i za islamce i svetosavce. Potrajaće sve do prvog od tri ova uzastopna događaja.
Kruševački paša drsko naredi da mu na noge dođu Milica i stariji sin. Ovo poniženje prelomiće mnoge odnose.
Vratili su se s tugom u očima i naređenjem da vojvoda Vukašin sa oklopnicima preseli u sultanovu ordiju i ratuje do Stefanovog punoljetstva.
Ubrzo uslijedi i drugo odlaženje paši na noge, i novo poniženje i nova naredba o povećanju danka.
A treće će rastužiti i rasplakati čitavo pleme.
Da se kneginjica Mileva dovede u sultanov harem.
Sve se brzo i vrtoglavo događalo, kao posljedica turskog snaženja. Da majka čedo podastre na poganu postelju, razvratniku i ubici muža i oca!?
Može li to učiniti ijedan rab božiji? Može li i smije li majka? Može li to vladarka učiniti i ništom podaniku svojemu?
Udati najmilije dijete za krvnika svojega, pa zar i to morade dopasti srpsku mučenicu?!
Dokle seže prokletstvo NJegovo, ima li kraja za Srbina?
Opet zaživi mračno Miličino stanište, crno i kukavno, zatvoreno, svijećama, kandilom i tamjanom satvorena ljudska tamnica. Kako joj je, ne daj bože da je razumije ni dušmanin njen, govorili smo.
Može li? Ima li u čovjeku toliko snage koliko je Mučenici suđeno da otrpi? I Milevi i Srbima? Smije li se turski zahtjev Vukašinovoj vjerenici i kazati a kamo li predlagati? Kako te jade kazati djevojci koja je dogorjela na ljubavnoj glamlji?
O Gospode Bože smiluj se vjerenici, majci i prokletim Srbima, smiluj! Gospodario je vapaj po Lazarevom Kruševcu gradu.
U saglasnosti sa noćnim tišinama majka-kneginja donosi čvrste odluke, toj strahoti neće dozvoliti ni da dopre do uha ucvijeljenoga djeteta njenoga, jadne i kukavne Mileve. Ni do narodnoga, da ne povrijedi i njega, i nemanjićki soj. A tek skrnavljenje kosovskih junaka!?
Bijahu to noćne misli i poluglasja vrele majčine i svetosavske glave. Ali kad se razdani i začuje arapsko kuisanje i ukaže bjelina ahmedije, um naglo rashladi i cjelovitije razmišlja.
"Majka sam ali i narodna savjest," govorila mi je dok sam je umirivala: "Ne dam li Milevu izgubićemo na hiljade mladih muških života, za kojima će zakukati dvostruko više roditelja, i toliko zaljubljenih djevojaka. Za to će se pobrinuti paša, zakleo mi se dinom i imanom. Pri tome ni brkom nije mrdnuo, kad su jaki takvi su Turci dok se gode, i na divanu i na pazaru. Ne cjenjkaju se. Ili-ili!"
Carica Milica je već u narodnim očima visoko, mučenica je i dokučuje nebo Gospodnje, u ravni je sa majkom Božijom, koja je smirena posmatrala smaknuće jedinca sina svojega Isusa Hrista. Žrtvu za ljudsko izbavljenje. Može li toliko i srpska mučenica za izbavljenje plemena svojega.
"Ipak, ima li to pravo majka, pa makar bila i majka bogova?" neodlučna jadala mi se mučenica: "Da žrtvujem svoje čedo za više ciljeve, pa i za svoju vlast...?! To je najružnija ljudska strana. Zlodjelo. Neviđeni izdajnik svetosavlja i krvavoga Kosova. Smijem li tim djelom pred Boga i istoriju? A onda i one druge pomisli, nagovaraju drugačije... U ovoj odluci je novo srpsko stradanje, novi pokolj. Znano mi je kako su prošli narodi i zemlje koji se ne povinovaše vazalnim dužnostima. Znam dobro. Potoci nedozrele krvi. Mogu li i sa tim potocima pred sud savjesti, mogu li i pred NJega? Udalji se umu iz ovoga vremena," kao da su šaputale polusnene usne Mučenice, "otplovi za koji vijek, pa savjetuj odluku, kako je znao da kaže Mučenik. I tamo bi ustuknuo najzdraviji um, uvjerena sam, dvoumio bi odluku koliko je dvoumim i ja."
Dijete ili narod?
Biraj ljudski umu u bezumlju.
Ne može da se odluči, naravno, jer je i samo pitanje podvala, dvorješivo bez i jednog rješenja. Nema milosti za ovna predvodnika koji je u sunovrat odveo stado. Kako može biti milosti za majku koja svom krvniku podastire kćerku?
Kad bi cijenom svoje kože mogla da riješi dječiju nevolju, ni jedna ojađena majka ne bi bila živa.
Sudbino pusta prokleta da si!
Od danas Mileve više nema?! Žrtvuje li je nema joj života, ne da li je opet će završiti robljem.
Uzeće je sami.
U Bajazitovom haremu je trista kao rosa mladih i jedrih djevojaka, Milevi nude mjesto prve, sultanije, turske carice. Ne da li je milom za prvu, biće silom tristotine prva.
Prokleta da si ulico bez klanca!
Kako li je sinu i bratu?, misli mučenice su i na Stefanu, očevom ubici da odvede sestru!? Na prijestolje nije ni zasjeo a već ga gromovi punom snagom bičuju. Šta li ga tek čeka po punoljetstvu? I ta bola mučenicu zaboljela. I pred njim je ili-ili! NJemu će se pripisati odluka, na početku života rugoba okačiti.
Bar bi dijete moralo da ima pravo na život bez mrlja prošlosti. Ima već jednu pretešku i visoku koliko minaret nadvisuje Kruševac. Da mu pridodamo još i ovo? Ne, uime njega odlučiće majka, u život njega povesti bar sa jednom mrljom manje, bar jedno zlodjelo da spriječi.
U nesreću bar kap sreće dosuti.
"Nije samo vaše, majke i brata, kneginje i kneževića da odlučuju o pregovorima sa Turcima," izjasnio se kruševački mitropolit kad mu se požalila mučenica: "Tu je i narod, i Crkva i Kosovo, i njih se to jednako tiče kao i Lazarevića..."
Prije nego dođu po sestru knežević Stefan posjetiće patrijaršiju, da sasluša volju svetosavlja, pribavi savjet za vladaricu, koji joj je nužan i radi razbistrivanja iz sveplemenske smutnje.
Kneginjicu dati za sultaniju! U patrijaršiji se brzo odlučilo. Iza toga je održan skup na dvoru, na njemu je donešena odluka da se prihvate nametnute tačke mira, jedna od njih je i Lazareva kći.
"Sultan Bajazit će ubrzo uzdrmati Evropu," na dvorskom skupu govorio je gost iguman Petar, a knežević Stefan slušao tu mudru glavu, koja je govorila iz usta srpskoga programa: "Srbi mu ne mogu značajno odnemoći, a sa malo pomoći mogu sebi učiniti mnogo. Ne nađu li se u sultanovim pohodima, biće satrveni, uništena njihova samobitnost. Za ciljeve, kakve je sebi odredio, sultanu je potrebna plemićka krv buduće djece, a od srpske u ovome času bolju ne može dobiti, to mu je znano i zbog toga toliko stalo," iguman je slušan pomno.
"Azijati su grubi i primitivni," nastavljao je iguman, "na jedrenskom dvoru se Evropejcu gadi i ručati. I to je sultanu poznato, pa bi stanje popravljao, jer on hoće Evropu, uz nju i njenu kulturu; jezik, ophođenje, slikarstvo, pisarnice, i drugo što prati stare hrišćanske dvorove. Ženidbom sa kneginjicom Milevom imaće i to. Na Bajazitovom dvoru se sa Evropejcima već govori srpskim jezikom. Sultanu je predočena i kneginjicina ljepota, a ženiku je to uvijek značajno. Po svetosavlje je sreća što je odabrao baš Srpkinju, i baš Kruševljanku," iguman je uvjerljiv: "Stefan će mu postati desna ruka, a Srbi oslonac države u kojoj se neće skrnaviti naše svetinje, ni sveštenstvo. A jaka crkva će okupljati i nadahnjivati narod." Svetogorac se obratio majci mučenici:
"U tome će značajno pomagati kneginjica, buduća sultanija i carica. A i njoj će biti lijepo, jer po običajima turskoga dvora, sultaniji se ne dira njena vjera ni zakoni iz nje. Sultan će za njene potrebe na dvoru sagraditi srpskopravoslavnu crkvicu, oko koje će se okupljati srpski duh, što je velik dobitak, a i to smo iznudili," završio je iguman Petar.
U nekoj budućnosti, tvrdilo se na tome skupu, s obzirom da je na turskom dvoru već puno Srba, a svi od kulture, i koji su se i izborili za sultaniju Srpkinju, a ona rađa naslednike, moglo bi se i tursko pleme stopiti sa Slovenima, kao što se dogodilo sa njihovim rođacima Bugarima, a to znači sa Srbima, pa sve ono što osvoje mačom postati svetosavsko. Uz sve to, Bajazit je lijep, mlad i pametan ženik, a žensko je žensko, pa kneginjicu Milevu ne samo da ne treba sažaljavati, već udaju treba isticati, veličati još jednu srpsku caricu, i to, u ovome času, na najvećeme evropejskom dvoru.
Sve ono što iznuđuje jači i ostvariće se.
U zakazani dan u Kruševac stigoše svatovski odjeveni jedrenski Turci. U ime svemoćnog cara-padišaha sultana Bajazita, izručiše bogate darove i dobiše svoj, prelijepu ruku kneginjice Mileve. Očarala ih je njena ljepota.
Uz goleme izljeve tuge i žalosti Kruševljani ispratiše svoju mjezimicu, tamo negdje u daleki krvoločni svijet, koji hulji i Gospoda Boga, i Sina NJegova i Svetoga Savu. Ali vremena su takva, naredba jakoga ne spori se.
Uvrštena između dva kao od brda odvaljena evnuha, ispred kojih su knežević Stefan i prvi jedrenski izaslanik, stoji ljepotica Mileva zagledana u Jastrebac, kroz koji gleda i vidi ranu svoju, neprežaljenu,
Suzopoljsku.
Čeka Mučenicu, majčin poljubac za sretan put, posljednji dio svoga sopstva.
Majka prolazi između zbunjenog i silom okupljenog naroda, i ona zagledana u Jastrebac, i kroz njega u Kosovo, odsutno prilazi svom nesretnom čedu, pa kao da joj je u mrtvačkom sanduku, preko glave joj navlači i ovjesuje ikonu Svetoga Save, i zavjetuje da je do groba ne skida.
Sa tri vrela nježnobolna poljupca majka dade blagoslov, pa ostade da satima dugim pogledom u daljinu ispraćuje u nepovrat još jednu veliku svoju i plemensku žrtvu.
Po naređenju svemoćnog cara-padišaha knežević Stefan je imao da doprati sestru do Jedrena, te uveliča preimenovanje sestre kneginjice Mileve u sultaniju Oliveru.
Kod zeta će ostati kao uzvišeni gost dvora, koji iza sebe već ima zadužbinu hvale vrijednu, xamiju u Kruševcu, a biće to prilika i da porazgovaraju, budući knez i sultan, o zajedničkim poslovima, uzajamnim tursko-srpskim bojevima, kneževiću je prenešena sultanova poruka-naredba.
Mora što i ne može u jednu tikvu.
U šesnaestogodišnjem kneževiću sustigle su se suprotnosti, svetosavlje i Kosovo sa robovanjem i srođavanjem sa krvnikom. Vodeći za Jedrene žrtvovanu sestru, kneževićeve misli su stizale jedna drugu. Mrzi dušmane, ponajviše očevoga xelata, a baš u njegov krevet, još i na svečan način, privodi sestru!
Stvarnosti ružnija si od najcrnjega sna!
Približavajući se Pirotu, Stefanove misli vratiše se na one od prije tri godine, i nasloniše na brižno tadašnje lice oca Lazara. Nije slučajno na ovu stranu vodio sina nasljednika. Nije ga bez velikog razloga privodio najproturječnijoj pravoslavnoj ikoni, koja je zbog toga i sklonjena među orlovska gnijezda.
"Zašto baš tamo?," još jednom zapita se Stefan. U patrijaršiji raspitivao se o ovoj ikoni, ali o njoj niko ne znade ništa da kaže, ili o njoj nisu htjeli da govore. Utoliko je njemu izazovnija.
Ikona Hristosa u liku Bude, djelo je iz vremena Svetoga Save, stalno su mu na pameti te očeve riječi. – Istorijska poruka?! I za kneza, uoči Kosova!? – pretpostavi knežević.
Koliko li je puta otac prije pred nju dolazio, kakve li znakove poruka tražio i pronalazio? Najednom u Stefanu ižđika nužnost odgonetanja svetačke poruke, povjerova da je i njemu upućena, prvome nasljedniku Kosova. Ima li poruku i za skrnavljenje sa Lazarevom kćerkom i nasljednikovom sestrom? Stefan je o ovoj ikoni šaputao sestri u predasima odmora. Mora još jednom otići tamo i pokloniti se, prije nego se pokloni očevom xelatu, da na ikoni potraži pradjedovsku poruku. Neku!, povjerava se sestri. Uvjeren je da takvo što postoji upućeno i njemu. Zamolio je sestru da ga podrži kad predloži mjesto konačenja kod Pirota, koje će biti blizu puteljka za crkvicu Petra i Pavla.
Po Stefanovom prijedlogu, ne samo mjesto konačenja, Turci su prihvatili i tri čela predaha, noć, dan i noć.
Kad zakonačiše i preklopiše premorene oči, Stefanu se objavi Sin Božiji. Razgovjetno kaza da je njemu, Stefanu Lazareviću, Bajazit kao i brat, i da se imaju ljubiti. A On, Hristos, u liku je Muhameda, islamske ikone, koja se po šerijatskim zakonima ne smije prikazivati u svetim domovima. Xamije moraju biti bez isticanja svetinja, proste, kao što je i sve ostalo na zemlji prosto. Hrist, Buda i Muhamed su jedan poslenik, u različitim likovima i vremenima, i pozivaju sve ljude na poslušnost NJegovu. U snu Bajazitov lik bijaše veoma muževan i blag, sa očitim naklonostima prema Lazarevićima.
U cik ljetnje zore, bogougodno razbuđeni Stefan izvuče se iz čadora, kazavši pratnji da ide u obližnje lovište sa dva-tri druga, dokopa se konja, pa kao vanzemaljskim silama povučen, sjuri se tokom rječice Visočice put sela Rsavci, brda Kalik i vratolomno nepristupačne pećinice i crkvice u njoj.
Izgubivši osjećaj za vrijeme, učini mu se da se prebrzo našao ispred ikone Isusa Hrista mladenca. Prekrsti se, u ime Oca, Sina i Duha Svetoga i zagleda u svetački lik. Domalo oživi Sin Božiji u liku Hrista, pa se preobrazi u Budu i Muhameda, pa iz potonjeg obličja objavi volju NJegovu.
"Srpski kneževiću Stefane, svetosavski pravoslavni rabe Božiji, od danas budi vjeran i poslušan starijem bratu svojemu, muhamedancu, prvom turskom emiru, sultanu i tvome zetu Bajazitu. Vjernost neka traje deset ljeta. Toliko je Otac odredio patnju srpsku, da nigdje ni jedan nije slobodan, da ispašta za neslogu koju On proklinje. Srblji će se za to vrijeme, uz pomoć moljenja Save, kojega će se spomenuti Otac Gospod Bog, pomiriti i okupiti oko zapovijesti, da se ljubi bližnji svoj. Nakon toga robovanja i pokajanja, Otac će se oglasiti snagom svojom, u obličju vojske žutih, koja će posredno pomoći da ti postaneš Oslobodilac i Ujedinitelj vrijedan zapaljivalja dečanskih svijeća," kaza i opet na zidu zanijemi u liku gologlavoga Hristosa mladenca.
Ili se baš tako objavio Sin božiji ili se samo tako pričinilo Stefanu, manje je važno od toga da će ga ove poruke zadugo opsjedati, čak i do kraja života, a nastavak ovoga putovanje činiti kao da je u mitologiji.
Brat i sestra, šesnaestogodišnji Stefan i dvadesetijednogodišnja Mileva, tokom četirisedmičnog putovanja, kad uspiju da se izdvoje, često i dugo razgovaraće o onome što su pretpostavljali da ih čeka u bližoj i daljnjoj budućnosti. Stefan je pokazivao stanje srama i odgovornosti za položaj koji je dopao Milevu, pa je sa teškoćama ulazio u one početne razgovore. Ona je, naprotiv, razgovore poticala i uspješno rasterećivala brata-prestolonaslednika.
Stefana je iznenadila potpuna sestrina pomirenost sa sudbinom, koju je shvatila, prihvatila i njemu tumačila kao nužnu žrtvu za srpski dugogodišnji program, kojim je dobro naoružana, kako se još i našalila, tvrdeći da sa turskog dvora znatno može da pomogne njega, majku i sveukupnu srpsku stvar.
"Uostalom, ja postajem i velika carica, najveća," opet se našalila, ali i mislila ozbiljno.
"Nisam se lako odlučila na ovaj korak. Imam nezajažljivu želju da me saslušaš i pokušaš da shvatiš ovo što ću da ti kažem. Imam isto tako potrebu da poslije ovoga razgovora više nikada ne govorimo o meni iz ovoga vremena..."
Stefana je iznenadio Milevin odlučan, gotovo zapovjednički glas, koji nije ostavljao prostora za bilo kakve promjene njenih postavki, što mu se sa njom događa prvi put, jer je njen svaki odnos sa njim bio samo krajnje nježan, sestrinski. Slušao ju je sa napetošću.
"Poslije svega šta je naša porodica preživjela za ove tri godine, i posebno ja u njoj, već prva najava mogućnosti da se već vjerena udam za Turčina, još i očevog krvnika, bilo mi je nezamislivo i krajnje suluda pomisao. Rađe ću se ubiti, bile su moje prve pomisli i riječi," govorila je, objašnjavala i rasterećivala i sebe i brata.
Ubjeđivali su je u nešto što nije mogla prihvatiti ni prikrajcima razuma i savjesti. Danima je odbijala da se o tome govori bilo s kim, a pogotovo ne sa njom. Kakve to moraju biti lude da takvo što i pomisle, pitala se. Ali...!
Suočena sa dnevnom svjetlošću i srpskom stvarnošću, uz pomoć umnih glava, "prije svega Jefimije," vremenom je pomjerala misli i shvatanja, i shvatila da njen život i nije samo njen... I majčin je, i kneginjin je, i bratov, i dvorjana... i svenarodnog plemenskog programa.
Koliko je snažnih, mladih ali i pametnih života položeno na Kosovu, pozivala se na sjećanje, a svima njima život je bio mio koliko i njoj njen, pomislila je i zapitala se, zar je njen vrijedniji i od ijednog od njih desetak hiljada. Nije! A žrtva koja se, za plemenski program, traži od nje nije ni blizu gubljenju života. Naprotiv, nudi joj se život carice...! Iz takve stvarnosti, kao Srpkinja, za srpsku stvar moći će da čini više nego to može ijedan živi saplemenik. I onda, počela je da se priprema za zadatke koji su joj pripravljeni po srpskom programu, počela je da se priprema za sultaniju Oliveru, čak joj je i prekršteno ime postalo prijatno. I učeni je pripremaše mjesecima, srpski i turski.
"Dobro sam upoznata šta me očekuje na Bajazitovom dvoru. Položaj i ugled veoma su laskavi, ako budem umjela da ovladam sa onim šta se od mene očekuje. A to šta se očekuje ispod je mojih sposobnosti, prije svega moga naukovanja, nadam se da je tako. Tamo postoji snažna želja da podignem nivo kulture na dvoru i oko njega, a u to nemoj da sumnjaš, ja to znam i hoću i zbog sebe," a onda se osmjehnula i nastavila:
"Saznala sam dovoljno i o svome budućem supružniku. Ako začas zaboravimo da je Turčin, i naročito da je očev ubica, o Bajazitu se može govoriti samo lijepim riječima. Dvadesetjedna mi je godina, nisam više ni tako mlada da se ne bih znala tamo snaći. Vjeruj u mene i budi uz mene. Trebaš mi. Budi i uz moga muža, trebaćemo ti oboje, bićemo ti od neprocjenjive koristi..." Nastavila je da govori i govori.
Suđeno joj je da živi dva života, najmanje dva. Najljepši ljudski život uvijek je u ljepotama mladosti, njega je završila sa Kosovom. U drugi ulazi bez predrasuda i mladalačkih fantazija, ulazi u život koji je jedino moguće ostvarljiv i učiniće sve da joj i on bude dostojan plemkinje Lazarevoga reda.
"Mladi brate Stefane! Tvoje je drugo, život je pred tobom i dužnost ti je da ga postaviš kako od tebe očekuju plemićki dom Lazarevića, svetosavlje i srpsko pleme. Ovih mjeseci nisi mi smetao s uma. Nije ti lako i biće ti i teže, s tim moraš da se suočiš. Država ti je zaposjednuta i okružena ljutim i vojnički snažnim neprijateljima. Znajući da si nejak, na majku-kneginju vojnički i ne računaju, svi bi da ti preotmu zemlje, od Marinoga pohlepnoga Vuka Brankovića... Bez nade si da se možeš održati svojom snagom, i sad za sad, i samo svojim umom. Izlaz je Bajazitova snaga i um tvoraca plemenskog programa, koji je već na djelu. Za početak predlažem ti da se pokušaš sprijateljiti sa Bajazitom, jer samo njegovom pomoći možeš ostvariti svoje i srpske ciljeve, a ja ću ti u tome svakako biti od znatne pomoći. Turci u pravilu lijepe se na velika znanja, pokušaj Bajazita uvući u razgovore o predmetima iz grčke filozofije i velikih ratova, ono što ti dobro znaš a Turci u pravilu ne znaju a vole da saznavaju," zaćutala je, brata prostrijelila ispitivačkim pogledom, pa nastavila:
"U prvi mah Bajazit će biti iznenađen tvojom visinom, on očekuje dijete a ugledaće najvisočijega čovjeka na dvoru, opčiniće ga tvoja kultura ponašanja i smirenost vođenja razgovora, a pred tvojim znanjima snebivaće se. I tvom turskom jeziku začudiće se, mada tu još nisam zadovoljna tobom. U razgovorima iskoristi svaku priliku i citiraj na grčkom i latinskom stare filozofe, to je za Turke najveća potvrda mudrosti, za koje se plaše da su njima nedostižne."
A onda je govorila o svojim nakanama. Učiniće napor da brzo dođe do bar jednog dvorskog lova, u kome će Stefan pokazati i te vrline, koje su zaista naročito visoke, ali tom prilikom će upoznati većinu turskih veledostojnika i na njih ostaviti utisak.
A tek kada prvi put pođe u boj pod zaštitom sultana, sa Stefanovim ratničkim iskustvima, a sultan misli da ih nema, opčiniće se i učiniti sve da se istinski zavole. Po njenim saznanjima, Bajazit je čovjek koji se može voljeti, iz te ljubavi Stefan bi izvukao mnogo više koristi.
Budući da je mlađi od sestre, kao i to da je njena znanja osobito cijenio, od nje ponajviše i naučio, on je dozvolio da ona vodi razgovor kako ga je i postavila. Nikad i nikog do sada nije slušao sa takvom pažnjom i poštovanjem. Iznenađen je novim Milevinim vrijednostima, za koju se bio bojao da je moralno uništena.
Koliko se Stefan iznenadio snagom Milevinog uma i i njene smirenosti, toliko je i postavkama koje je sebi i njemu postavila kao ciljeve. Bezrezervno ih je prihvatio, i istinski se saglasio da su nezamjenjive, bar za ovaj nastup kod Bajazita.
Pred sultana su stali mnogo spremniji i smireniji nego su i sanjali kad su polazili iz Kruševca.
SUZOPOLJE – 12. Ne zapaljena svijeća
"Pričali su mi o ljepoti treće Lazareve kćerke kao o najskupljem dragulju, sada kad je uz mene, ona je najljepše stvorenje koje je i mogao stvoriti samo Alah," govoriće Bajazit prijateljima i neće kriti: "ta žena je stvorena da se poštuje. Za ženu je iznenađujuće učevna i trezveno smjerna. Ona će podići ugled moga dvora, ona to umije a ja ću je u svemu podržavati..." govorio je sultan i naređivao da joj se dvorjani odmah i bez pogovora stave u potpunu pokoru.
Nova sultanija već prvih dana nametnula se dvorjanima, uvela je dnevna ponašanja po ugledu na roditeljski dom, i ono što je bila potpuna novina, i neobičnost za turska shvatanja, Bajazit je većinski dio slobodnog vremena provodio s njom, počeo zaista da živi porodičnim životom kao što je običaj kod srpskog plemstva. Iz toga zajedništva, odmah se to osjetilo, sultanijin uticaj na Bajazitove dnevne odluke i naredbe bio je očit. Na dvoru bilo je gunđaroša, ali im je sultanija Olivera snažno uzvrađala i satirala ih u začetku.
Sultan Bajazit je naredio da se srpski vitez Stefan Lazarević dočeka na državnom nivou, te da mu se otvori dvorska duša kao najvećem prijatelju i gospodinu. Doček je i bio takav, kneževića je više nego prijatno iznenadio.
Zatekao je preko očekivanja i dosta srpske vlastele u turskim odorama, kao i posluge tek poturčene. Na dvoru se često čuje srpski govor, srpsko porijeklo ovdje je ugledno, ali Stefana je ipak najviše opsjela opšta, gotovo slijepa, srpska poslušnost i privrženost sultanu. Da Srbin može voljeti Turčina, ljubiti mu skute poput psa, Stefan ne bi mogao povjerovati, da se to sve ne događa na njegove oči. "Doći će vrijeme da će krst podilaziti antikrstu," prisjetio se riječi jedne neizgledne planinske gatare koju je sreo u Đurađevim brdima.
"Bilo je to otprilike u petoj-šestoj sedmici po mom dolasku u Jedrenje," po prvom povratku u Kruševac prepričavaće mi Stefan. Došao je neko iz posluge i saopšti mu da pođe kod sultanije na večeru. Iznenadio se kad tamo zateče samo sultana i sultaniju. Večera u troje, Milevina zamisao, shvatio je i u skladu s tim ponašao se. Ubrzo uspostavilo se porodično raspoloženje, koje se pomjeralo ka šalama i smijehu. Sultanija se sama bavila sofrom, bez posluge, pa je često ustajala i ostavljala ih, i konačno ih ostavila nasamo. Učinila je to, očito smjerno i vješto, u vrijeme kad su njih dvojica već uveliko raspredali neke starogrčke mudrolije.
Bajazit i voli i umije da vodi takvu vrstu razgovora, cijeni sagovornika i dozvoljava mu da iznosi svoja mišljenja, ali umije i da ga zaokupi i svojim pogledima. Pokazao se kao učevan čovjek sa dosta površnosti u nekim znanjima, što je karakteristično za ljude sa dobrim znanjima slabih škola. Stefan je oponašao mudrolije igumana Petra, kojima ga je u Hilandaru mučio i iscrpljivao. Razgovor je povlačio u sultanove praznine, produbljivao dvije-tri njegove nedorečenosti, ustvari bile su to nepreciznosti i paušalne tvrdnje. Bajazit već te večeri nije krio da je iznenađen znanjima tako mladoga čovjeka.
Slično veče ponoviće se mjesec kasnije, tada je po Stefana došao lično sultan. Odmah su zapodjenuli razgovor sa onim gdje su ga bili prekinuli. Doticali su više pitanja i govorili šire i manje po dubini, što je bliže Bajazitovom naukovanju. I predstavio se jače nego prve večeri. NJega su iznenadila Stefanova citiranja na grčkom, latinskom, hebrejskom i arapskom jeziku. Čini se mladom kneževiću da je izgovorio sve citate koje zna, i misli da je zaista pretjerao, ali sultan nije mislio tako.
Na treću večeru nije se čekalo dugo, razgovarali su do svanuća. Bajazitu se nije spavalo, rekao je i zamolio Stefana da presjedi s njim. Imao je neprilika sa nekim anadolskim pašom i Stefan misli da mu to nije dalo sna, pa je vjerovatno zbog toga noć proveo sa njim. A možda je zaista i sam razgovor bio razlog, kako je rekao.
Govorili su o Muhamedu i Kuranu. Sat vremena raspravljali su samo o tome kako se čita: Kuran, Kuhran, Kuhahran...
Bajazit spada u one islamce koji u običnim razgovorima, kad hoće nešto dokraja da doreknu, završavaju citatom iz Kurana. To je Stefan uočio kroz sve dodire s njim, a naročito kroz prethodne dvije večeri. Sa Turcima ranije nije imao nikoja iskustva pa ga je to ponijelo, misleći da su svi takvi ujedno i hafizi, kako nazivaju ljude koji Kuran znaju na izust.
Stefanovo bavljenje u Jedrenu imalo je i zadatak i da upoznaje tursku kulturu, istoriju i naročito Kuran. To je i radio sa zadovoljstvom, učili su ga vrijedni hvale tamošnji učitelji.
Prije dolaska, što još u Hilandaru, pa u Peći, a naročito u Kruševcu, čitao je Kuran pet-šest puta, a i cjelovito dva puta. U Jedrenu je naučio nešto i citata, i već je znao one osnovne Muhamedove filozofske misli i poruke. Zadnjih dana je Kuran uporno čitao i razjašnjavao u namjeri da u sljedećem razgovoru sa Bajazitom nametne tu temu, da ga iznenadi i na tome polju.
I nije se prevario, zaista Bajazit je bio zatečen tim znanjima, a koja i nema ni ijedan drugi Srbin. Pogotovo nema ni ijedan poturčenjak u Jedrenu sa kojima je Bajazit mogao imati neki dodir. Istina, i dalje je Stefan o Kuranu mislio onako kako mu je predočavao iguman Petar, a to je svakako malo drugačije od tumačenja islamskih mislilaca. Utoliko je mogao biti i zanimljiviji radoznalom i dobronamjernom Bajazitu.
Ovi razgovori, u kojima je mladi knežević potpuno zadovoljio sebe, a zeta Bajazita i prijatno iznenadio, samo je prvi dio položene njegove jedrenske škole, koju je zamislila i vodila sestra Mileva, već mnogo poštovana sultanija Olivera. Ovo mi je prepričao Stefan po povratku iz Jedrena, dok je bio još vruć i oduševljen tamošnjim bavljenjem.
Dakle, trebalo je da prođe samo nekoliko mjeseci boravka uz sultana, pa da se i u Stefanu dogodi ljubav, ako se to tako može nazvati, prema zetu, dobroćudnom, spretnom, pravednom, snažnom i hrabrom ratniku sultanu Bajazitu, kako ga je sve knežević nazvao. Naročito mu se dopadala Bajazitova smirenost i voljnost da sasluša sagovornika, te čvrsta riječ kao kod evropejskih vitezova, što mladi srpski plemić od najranijeg djetinjstva sebi postavlja kao vrh karaktera i svoj krajnji domet.
Pokazaće se više puta, Stefan je sultanu istinski ušao u volju, neće to kriti, naprotiv, o tome će naširoko govoriti. Bez njega se gotovo nije ni kretao, čak ni u lov i igre.
"Upozoravaju me neki moji, " pred Stefanov povratak u Kruševac, Bajazit će mu se povjeriti: "govore mi da mojim dvorom sve više vonja srpski tamjan, da previše i naivno vjerujem u iskrenost vas dvoje, i da me to može grdno koštati. Znam, ta opasnost postoji, ali ja vam ipak mnogo vjerujem, mladi ste i učevni, ali ono što drugi u vama još ne vide, oboje ste zaista puni najljepšega ljudstva, koje se može ponijeti samo iz najuspjelijih domaćinstava, smireni ste, iskreni i dokraja odani prijateljima. Ušli ste mi u volju više nego je iko prije u mome četrdesetogodišnjem životu, ti koliko i moj sin, i od sada ću se prema tebi odnositi baš kao da si mi sin," Stefana je iznenadila Bajazitova otvorenost.
Pred tvoj polazak u Kruševac, hoću da ti kažem i naglasim, hoću na isti način da mi uzvraćaš, da se i tamo tako ponašaš. Da bi se održao kao budući knez, među pohlepom srpske gospode, tebi će sigurno trebati moćan prijatelj kao što sam ja. To ću ti i biti, dok god ti to budeš zavrijeđivao," i onda je Stefan čuo i ono što nije mogao ni pomisliti da postoji.
"I ja imam nevolja sa svojima, hoću da znaš i to, i meni stalno neki emiri rade o glavi, dižu i bune... I meni treba moćan, pametan i nadasve pouzdan prijatelj. Uređujući svoje zemlje i dvor to mi je sada na redu. Upoznavši bolje tebe i sestru, došao sam na pomisao da takvoga učinim tebe. Pametan si bar onoliko koliko je meni potrebno. Prepustiću se vjeri u tvoj viteški karakter. Učiniću te vojnički moćnim, toliko jakim da ćeš biti udarna šaka turske vojske, ali i pesnica kojom ću se moći odbraniti u vremenima kada mi se bude ljuljala vlast, pred naletom lako pobunljivih emira", pa je onda rekao i ovo:
"Zajednički obnovićemo Lazareve oklopne jedinice, proširiti ih i snabdjeti novim oklopima i dati ih tebi pod komandu. Već sam u tebi uočio i vojničkog dara, razvijaćemo te u velikog vojskovođu, turskog i srpskog. Ne zaboravi, turskog pa srpskog, i prije svega mog iskrenog prijatelja. Za tebe i Srbe u velikoj turskoj državi imam dobre planove. Pred nama je uobražena Evropa, zajedno ćemo tamo..." nije zaboravio ni kneginjicu.
"Uz kneginju Milicu, koja se već pokazala dobrom vazalnom vladaricom, te kruševačkim pašom, tvoje je da jednu godinu radiš na snaženju već začetih srpskih oklopnika, da ih uvježbavaš i uvećaš im broj, ali i učestvuješ u mojim bojevima i kroz njih i sebe osposobljavaš za vojskovođu. U tome ćeš imati naročitu prismotru ali i pomoć od kruševačkog paše, koji je, usput da ti kažem, jedan od rijetkih prijatelja na koje se oslanjam bez zadnjih misli. Dogodine preuzećeš kruševački dvor i potpuno priključiti se mojim pohodima. Do tada neka vojvode Vukašina gdje i jest, a onda njega ukloni..." na ovaj način naumio je sultan Bajazit da od Stefana Lazarevića izgradi jednog od svojih najsposobnijih vojskovođa, ali i najpouzdanijih prijatelja.
Iako je, za svoje godine, zaista veoma uman i učevan, knežević Stefan je ipak premlad čovjek da bi se mogao oteti ovako laskavoj sultanovoj ponudi, ili o njoj razmišljati glavom sijede starosti. O ovome smo uveliko šaputali na kruševačkom dvoru i bojažljivo upozoravali poletnog kneževića. Nije pomagalo, u Jedrenu sve Bajazitovo primao je mladalačkim srcem i viteškom zanesenošću. U sultanovoj prisnosti i planovima potpuno je našao svoje mjesto, i mjesto svim Srbima. Bajazitove namjere, ne samo što je prihvatio, on ih je shvatio i kao svoju ličnu stvar, i vatreno je stao uz njih.
Dugo je trebalo sultanu Bajazitu da učvrsti položaj i obnovi na Kosovu uništenu ordiju. Baš u vrijeme Stefanog boravka i provjeriće je prvi put na pravi način. Biće to u Povardarju. Povešće i Stefana, koji će, takođe, prvi put imati komandu na turskoj strani. Biće to još jedno značajno iskustvo. Upoznaće najsnažniju stranu turske vojske, o kojoj je govorio otac, bezprijekorno sadejstvo i kratku ali djelotvornu komandu.
U ovom boju knežević je bio prije posmatrač nego učesnik. To mu je pripravio vojvoda Vukašin, koji je Stefanova uzdanica, kao što je bio i prije tri godine ocu Lazaru. A oklopnici, junaci i kosovski gubitnici, videći među sobom srpskog kneževića, dobiše krila, pa iako okruženi turskim askerima, ponesoše se kao da su pošli u i po njih važan boj. Rušilački se sjurivaše na svoju braću i dopriniješe turskoj pobjedi. Tek kasnije, oklopnicima, Vukašinu, pa ni samome Stefanu, ne bijahu jasne kneževićeve riječi, koje je izgovorio uoči bitke, u trenu kada je prišao da prekrsti vojsku, po starom srpskom običaju:
"U ime Boga i Svetoga Save, junački..."
Kakve li sve misli opsjedaju vojvodu Vukašina?, pitao se Stefan, i često ga pogledivao u oči. U njima je nalazio dobroćudnost i razumijevanje za odluku, da mu otrgnu ljubu, prelijepu kneginjicu Milevu. Oči tužne ali bistre, um i duša su bezdan plemenitosti. Brat, majka i tumači svetosavlja udarili su na uzvišenu ljubav, satrli kao kad se zmiji sa dva kamena stucava glava, a on, ta ubijena ljubav, razumije i ne mrzi. Čak ih i voli. Ni oni nisu krivi, od dva zla izabrali su manje, jer na putu za osvetu Kosova sve je uzgredno i nevažno. Oni znaju šta rade, a i on zna, Kosovo mogu osvetiti samo oni što su žrtvovali svoje čedo i sestru. Osveta je na sinu cara Lazara, dužnost je svih Srba, i Vukašinova, da zdušno utiru put za osvetnikov hod.
Kako li je tek njegovoj ljubi, napaćenoj Milevi, Stefan pretpostavlja Vukašinove misli, koja će samo za ljubav osvete ljubiti ruku umrljanu očevom krvlju. Kako je tek njoj, bez obzira kako se izjašnjava i ponaša? Sveta joj je dužnost da ugodi postelji, omekša tiranina za dobrobit brata, svetosavlja i Srbalja. NJoj je najteže u čitavom Srpstvu, sebe uvjerava i tješi njena neprolazna ljubav, vojvoda Vukašin. Da bi joj bar za dram olakšao tugu i bol, njegovo je da Stefanovu punoljetnost dočeka spremna srpska vojska, zanovljeni oklopnici, pa makar usput ratovala i protiv sebe, za potrebe Azijata. On će od Lazarovog nasljednika učiniti istinskog vojskovođu, to je njegov sadašnji smisao života.
Osakaćen tijelom i duhom, vojvoda Vukašin je duboko u sebi gnjevan i nevoljan za život, ali će plemeniti kosovski junak smoći snage još za jednu godinu, toliko mu je nagovješteno. Dogodine, četiri godine po Kosovu, kada prestolonaslednik uđe u osamnaestu godinu života, Mučenica će odstupiti i sinu predati upravu, povjerila se Vukašinu i molila da i on istraje toliko.
A onda, nestaće vojvode Vukašina, opjevanog srpskog sina, kao što je nestalo i Kosovke Djevojke. Zakaluđeriće se.
U njemu isklijava i druga želja, kojoj ne da na svjetlost dana, jer je suluda, ali i pretopla da bi se mogla ohladiti. Kad Stefan stasa u dostojnog nasljednika slavnih Nemanjića, on će osloboditi sestru, povratiti preotetu vjerenicu.
Svakim pogledom u Stefana, Vukašin doživi po jedan Milevin zagrljaj, topliji od toplijega. Oni ga dodatno poguravaju da pomaže kneževića, da što prije dođe do snoviđenog ali pravednog zagrljaja. To je najtopliji zagrljaj koji je ikada iko sanjao.
Za godinu dana Carica Olivera, samo njoj mogućom preporođenom snagom duha, na turskom dvoru odobrovolji azijatsko vukozublje, zbratimi muhamedanstvo i pravoslavlje. Na dvoru se nametnu učevnošću, zavede gospodski srpski jezik, iz balkanskih zemalja okupi umjetnike, na dvoru sagradi svetosavsku crkvu za samo njene potrebe, u kojoj dade naslikati srpske svetinje, sve vladare od Nemanje do cara Lazara.
I brata Stefana veza za mudre knjige, koji će, za vrijeme prvoga boravka, na srpski i turski jezik sa grčkog prevesti i neka djela. O svojoj nesrećnoj ljubavi, neprežaljenom vojvodi Vukašinu, nikad i nikom nije proslovila, jer to NJegovi i prirodni zakoni ne dozvoljavaju. Čovječice je najuzvišenija svetinja vjernost prema čovjeku svojemu. Svojevoljno trpi svoje jade, to je volja i sudbina, nje i srpskog plemena. Ona je čovječica sultana Bajazita, i ne može biti još koga, tako joj je i Dole i Gore presuđeno.
Kakve li su misli i požude unjedrene u odajama Milevine duše, to ni jedno ljudsko biće neće saznati. Ne smije dok joj je ime sultanija Olivera. I to je NJegova volja. A da je istrajna svetosavska hrišćanka, to je znano svima, to je njena dodatna snaga. Svetosavska osjećanja nije krila, jer to spada u NJegova djela a ne u ljudsku volju.
Dnevna sultanija Olivera je smrkavanjem preseljavala u osamu kneginjice Mileve, i na ni njoj jasan način dopirala bi do grudi vojvode Vukašina, na kojima je sneno provodila najljepše jedrenske noći. Po buđenju se razdanjivala, i kao kukavica svoje jaje odbacivala je tlapnje, da bi ih već slijedećim smrkavanjem prisvajala, i na taj način živjela dvostruki život. Noću su je progonili i prađedovski vapaji, i zahtjevi svetosavskih zakona, da i ona, carica, ima da sagradi zadužbinu, kao što su to učinili i svi Nemanjići.
"Nema ljudskog stvora koji nije sagradio bar jednu svoju zadužbinu," Milevi je pred polazak u Jedrenje govorila majka Milica, a ona će se u prisjećanjima često vraćati na to, i stalno smišljati kako bi sultanija mogla da izgradi i srpskom plemenu pokloni zadužbinu. Još i dostojnu Nemanjića. A majka Milica joj je to dala u amanet, govorila je:
"Svaka zadužbina je u punom izrazu i sjaju dovršena u graditeljskoj duši, a samo rijetki sretnici uspjevaju i da je preslikaju u prirodu. I mjesto gradnje odabira duša. Uvijek je to jedno mjesto u prirodi, gdje je nekada njen tvorac bio, pa zanavijek otputovao, ali ga dušom nikad nije napustio."
Sultanija Olivera zna na koju stranu ju je navodila majka, u seoce kome ni ime nije upamtila, tamo gdje je bila Kosovka Djevojka, a u duši je to i ostala. Tamo će, uz rječicu Resavu, sagraditi svoju zadužbinu, odlučila je. Pamti vodu kojom je osvježavala ranjenike, a u svakom zamišljala da je Vukašin. Tamo će osvanuti njena zadužbina, zadužbina Kosovke Djevojke.
I jednoga dana, bez uobičajene graditeljske galame, na opšte iznenađenje okolnih seljana, na malom proplanku uz rječicu Resavu, izroniše negovorljivi ljudi, koji će u najvećoj mogućoj tišini otpočeti zemljane, tesarske, zidarske, slikarske i druge radove, i isto tako tiho nestati, ostavivši iza sebe neveliku svetosavsku ljepoticu – crkvicu.
Tek dosta kasnije saznaće se da je kapela rađena po nalozima dukata sultanije Olivere, a seljani će se dosjećati Kosovke Djevojke i kneginjice Mileve, pa uz njenu zadužbinu pridodati i novo ime svoga sela – Mileva, koje se više nikada neće prekrštavati.
Samo ona, kapela u selu Mileva, u društvu bistre rječice, čaira i šumovitih uzvišica, njedri misli i poruke svojevrsnog balkanskog sužnja, nevine žrtve i najveće balkanske carice. Simbol je doprinosa NJemu, bratu, plemenu srpskom i vječnome svetosavlju.
Iz visokog vidikovca i stoljetnog srpskog prikrajka, Svete Gore, hilandarski iguman Petar je pomno pratio i nadgledao svetosavsko stado, i čovjek je koji najviše zna o svome plemenu. U duh porobljenog naroda, putem svetosavlja, patrijarha i sveštenstva, i mitom o Kosovu, i kruševačkim dvorom, sijao je priče o junaku kraljeviću Marku, o stasanju Lazarević Stefana, o svetoj žrtvi Milevinoj, (koja sa turskog dvora plodotvrno radi za narod svoj), o molitvama Mučenice, (koja dubinom značenja žalosnih riječi za svoj narod dokučuje milosrđe NJegovo), o došaptavanju nebeskih zvijezda i vila Nagorkinja, (koje najavljuju skoru osvetu Kosova), i o mnogim drugim ukazanijama koje objavljuju da su Srbi dovoljno ispaštali za grijeh nesloge, i da se primiče dan jedinstva i oslobađanja, po milosti NJegovoj.
I zaista u svim srpskim zemljama dolazi do vraćanja NJemu i NJegovoj zapovjesti, da ljube bližnjega svojega. Primicao se čas već zaboravljene srpske sloge.
"I zaista je to sudbina srpska," Stefanu je govorio iguman Petar, koji konačno uspje da se nađe s njim, "sjedinjuju se tek kad izgube sve, i postaju najjačim kad ih drugi vide nejakim, potlačenim i raspršenim."
Knežević se znatno izmijenio, prvi put mišljenje suprotstavio je Petrovom, pa kao i svaki mlad čovjek ustvrdio da je snaga samo u oružju. Svetogorca je iznenadio nezahvalnik, ali se ponadao da će knežević još da razmisli, pa pritvrdi svoje:
"Plemenska snaga je u jedinstvu duha i vjeri u svetinje svetosavlja i Kosova."
Ipak, bi to raskol velikog učitelja i većeg učenika. Krenuše suprotnim stazama.
Stefanov put je, za godinu dana po udaji sestre, potpuno utopljen u turski i naročito Bajazitov.
Po ugledu na Dušanovu udovicu Jelenu, vladarka Mučenica ustupi vlast sinu, "da bi nastavila da vlada preko sina".
Stefan je prijesto shvatio drugačije, odmah ga je čvrsto zajahao. U Bajazitu je našao obećanu sigurnu i snažnu roditeljsku ruku. Sultan ga je snažio i davao mu podršku u čarkama sa srpskim velikašima.
Knez Stefan i sultan Bajazit istinski su se zavoljeli, sve češće su zajedno. U prvoj godini vladavine Stefan će učestvovati u svim turskim bojevima, a već u slijedećoj postaće Bajazitova vojnička uzdanica, od koje će zazirati i najkočoperniji emiri. Ime, njega i njegovih oklopnika, sve više postaje prisutno i poznato, to ga ispunjava i vuče u sve žešće bojeve, one koji donose rizik, ali i ime i slavu.
Srbi su u prvi mah bili zbunjeni, a onda i ozlojeđeni Stefanovim potpunim prilaskom Turcima. Nakon ozbiljnijih vojničkih pobjeda za račun islamaca, uslijedilo je i sveopšte srpsko razočarenje u Lazarevića. Najsnažniji otkazuju mu poslušnost, koristeći njegovo stalno prisustvo u Turskoj, podižu bune i odvaljuju komad po komad njegovih zemalja.
Osiljen stvarnim vojničkim uspjesima, Stefan je olako shvatao pobunjenike, sve dok se nisu gotovo svi okupili protiv njega, a vodio ih je niko drugi do rođeni brat Vuk Lazarević, koji je polagao pravo na kneževinu, budući da "njegov brat postao je Turčin," tvrdiće i oko te tvrdnje djelotvorno će istrajavati.
Zatečen u oblacima knez Stefan Lazarević doživjeće strmoglav pad, ugrožen je na sve načine, nemoćan je, i sam je, te se prvi put istinski požali moćnom zetu i zatraži pomoć.
"Moje nije da se miješam sve dok pobunjenici ne ugrožavaju turske interese. Meni je vazal zemlja i narod na njoj, pa podanik bio ovaj ili onaj, mada najviše volim da si tamo ti. Pokušao si da me zaobiđeš koji put, kad je tebi to odgovaralo, zbog toga sam bivao ljut na tebe. Još sam voljan da ti opraštam, jer znam kakve su na tebe izvršene navale Crkve i srpskog plemstva. Ja ti i dalje vjerujem. Ali, mladi kneže i brate moje žene, Stefane Lazareviću, poslušaj šta ti kaže tvoj istinski odan drugi otac i nepokolebljiv prijatelj." A onda je sultan potpuno otvorio dušu:
"Ja tebe držim kao starijega i miloga mi sina, i to ne krijem ni od koga, ni od onih što su ovdje ni od onih što su dalje na istoku. I ko je kod mene u takvoj časti kao ti? A ja već ulazim u starost. Da li ću poginuti u ratu, ili ću od bolesti umrijeti...? Ali me poslušaj, ja ću ti kazati šta ti valja činiti." Zaista, zet je bio iskren:
"Dok sam ja živ, potrudi se i satri tvoje velikaše, i dovedi ih na svoju volju, jer ćeš poslije moje smrti to htjeti ali nećeš moći. Osim toga, uzdigni nove ljude uza se, bilo blagorodne (plemiće) bilo nište, učini da se proslave i da zajedno s tobom vladaju, a obaraj klevetnike i njima slične".
Nakon ovoga razgovora Stefan odlazi u Kruševac sa čvrstom odlukom da umiri zemlju i satre sve pobunjenike. Ili da izgubi sve!
Prije polaska proveo je nekolike sedmice u pripremi oklopnika za posve nove načine bojevanja, jer će se tući sa svojima, objavio im je. Najvažniji biće prvi obračun, i zahtijevao je da u nj ulože sve što mogu.
U kneževinu ukročio je užasavajućim prijetnjama, povikama, snažnim vojničkim nastupom, rušilaštvom, nastupio je krajnje brutalno.
Učinci bili su čak i preko njegovih očekivanja. Za svega nekolike sedmice imao je sve pod kontrolom, usmrtio je svakog protivnika do koga je stigao.
U kneževini više nije imao ni jednoga neprijatelja. Plemstvo je prestravljeno, dužnici bježe u mišje rupe, kao što je učinio i vječito buntovan Nikola Zojić, zamonašio se sa ženom i čak četiri kćerke.
Knez Stefan Lazarević konačno je čvrsto zaposjeo Srbiju i još čvršće vezao se za Bajazita, poslije ovoga iskustva, jedinoga iskrenoga prijatelja, kako će govoriti na sve strane.
Tek iza ovih događaja knez će potpuno da se posveti izvršavanju turskih vojničkih planova, vodiće bespoštedne bitke i pobjeđivati, jer to su i srpske pobjede, vjerovaće u to što radi i dosljedno će istrajavati, kako će da se hvališe.
O srpskom knezu Stefanu Visokom Evropa govori više nego o sultanu Bajazitu, uvjerena da je on taj koji odnosi turske pobjede. Pozivaju ga na sve strane i nude laskave ugovore. Nakon svake nove vojničke pobjede još laskavije. On je nepokolebljivo odan Bajazitu, savjetuje se s njim po svim pitanjima, ali i ponaša se kao jak državnik, već proslavljeni vojskovođa, i iznad svega vješt i tvrdokoran pregovarač. Pored učevnosti i vještina, o kojima se znalo, kod Stefana Visokog postoji nešto što u svakom pregovaraču izazove snažno poštovanje.
Stasit čovjek i vojnik, vješt besjednik, poznavalac više jezika, već prvom pojavom plijeni ljude, od neprijatelja lako pravi prijatelje. Svi sagovornici, po rastanku s njim, imaju samo riječi poštovanja i hvale. Govore:
"Hrabrost zgodno spojena sa učenošću".
"Čega se god dotakao, ubrzo se pokazao boljim od svojih učitelja".
"Stasit, lijep, visok..., Stefan Visoki".
"Vlada surovo, ali je odan i viteški vjeran".
"Naučio da trpi i da bude oprezan".
"Vješt da od neprijatelja napravi prijatelja".
"Prošavši kroz oganj i vodu..."
"Danas nismo vladali, pošto nismo nikom ništa udijelili", Stefanove su riječi.
Duboko uvjeren da je jedini put ka jakoj Srbiji, Srbi i Turci zajedno, Stefan Visoki ipak nije mogao da se oslobodi tuge sa Kosova i njegovih tamošnjih obaveza, a to je jedina stvar koja se ni na koji način nije mogla uklopiti u turske interese. Zbog toga je povremeno bivao tužan. Govorio je prijateljima:
"Od Kosova bih poraboćen".
Prijatelji nisu mogli da razumiju Srbina koji nepokolebljivo ratuje za Turke. Uoči bitke protiv Bugara i Ugara, bilo je to na Rovinama sedamnaestog maja hiljadu trista devedeset šeste godine, po tim pitanjima povjerljivo su besjedili tri turske vojskovođe: Stefan Lazarević, Marko Kraljević i Konstantin Dejanović. Marko je išao tolio daleko da je izrekao riječi koje će Stefan dugo kasnije da prepričava:
"Molim Boga da hrišćanima pomogne, pa makar ja prvi poginuo u ovome boju".
Baš u tome boju će poginuti i Marko Kraljević i Konstantin Dejanović, što će Stefana mnogo boljeti i povremeno poticati na razmišljanja i preispitivanja o slijepoj odanosti turskom sultanu.
Iguman Petar će, zahvaljujući dosluhu sa zvijezdama, sav srpski narod okupiti oko Kosova. Sloga je dosezala neslućenu snagu duha, koju već vide i susjedni narodi, neki joj se ohrabrujuće vesele a drugi strahuju od nje.
Za razliku od drugih krštenih naroda, Srbi galamom prave slogu. Razularena graja prijeti pred tuđim pragovima, uznemirava komšije koji se zbog toga plaše i ljute, i okreću protiv takve sloge.
Godinama će tako dosegnuta snaga ostati srpska jalovina, jer jedinstvo narodnog duha pretpostavlja i istinskog vožda, dugogodišnjim programom za to pripravljan je sin cara Lazara, a on u zadnji čas omanu, pa će Srbi morati da sačekaju novu priliku. Vođa se ne rađa u svakoj generaciji.
Stefan je sve nejasniji materijal od koga je sazdana plemenska stožina, zagovara Tursku i Srbiju u njoj. Nema slobodna ni jednoga Srbina, na oslobađanju ne radi, a hoće i propovijeda veliku Srbiju. Takav nikada ne može postati istinski vođa. Nevalja mu potka. Stefan je u zaletu, hrle mu zavedeni srpski junaci i uvlače u željeznu odeždu, i sve očitije postaju strah i trepet za Evropejce.
Rame uz rame sa zetom, sultanom Bajazitom, već sa sedamnaest godina rasturi, Bugarsku i Tesaliju. U osamnaestoj nanese težak poraz vlaškom vojvodi Mirčeti u Rovinama. U devetnaestoj se osili do neviđenih razmjera, pun sebe, nagovori Bajazita i udariše na do tada nepobjedive Avare. I dođe do nikopoljskog gromoglasja. Bi to krvava bitka i velika Stefanova pobjeda nad hrvatsko-ugarskim kraljom Žigmundom.
Iz Nikopolja se razmiliše strahoglasne vijesti o evropejskom izdajniku, i samo azijatskim kanovima ravnom vojskovođi, koji za račun muhamedanaca kani na Evropu, da križ učini robljem islamu i pravoslavlju.
I narodu srpskom posta jasno o kakvom je voždu riječ, shvatiše to i srpski junaci, neustrašivi oklopnici, ali ne imadoše kud. Vojnik je u koloni vožda što i ovca u koloni ovna predvodnika. Put im je jedan, onaj kojim okrene trubač.
I dok je rasla srpska svetosavska svijest o ucvjeljenom Kosovu, Stefanova je bila na ruci njihovih dušmana, poslušnik srpskih krvnika. Učinio je golemu narodnu zabunu. Zbunio i do groba dokrajčio majku, Mučenicu. Ucvijelio braću i oskrnavio majčinu sisu, i mlijeko koje je odojio.
I opet će majčina duša prokukati, ali po završetku zadužbine, manastira LJubostinja i smiriti. Okupi unezvjerene duše kosovskih junaka, koje će na osobit i samo njoj moguć način umiriti i opojati. U LJubostinju će se i sve kosovske udovice skrasiti, raspletene, razbrađene, podstrižene, mlazovima suza oblivene, crne kukavice će dušama neprestano nadzirati srpske savjesti i milosti, i u ime mrtvih pozivati na osvetu Kosova, jedini melem koji će za sva vremena junačke duše učiniti blaženim.
"I istina ti se kaže," duh je došaptavao srpskoj Mučenici: "dogodiće se ostvarenje ukazanije kojom sam putem zvijezda, kroz lik igumana Petra, već objavljivao. Kod Srba je sloga, ali im nedostaje stožina, koja od slamki čini plast. Veliko je prokletstvo, govorio je duh iznad Mučenice i svoje podanice, prokletstvo je otpaćeno, pa je na redu oprost. Srpstvo će se prepustiti stožini Stefanu, dozvaće njegovu dušu i privesti prekorima roditelja i pradjedova.
A na drugoj strani, ovjenčan nikopoljskom slavom, i golišavim robinjama, Stefan rasipa mušku snagu i vinom zamućuje um, koji još nije sposoban da osjeti vlastitu pobunu.
U san Stefanov jedne noći pohodi ga duh majke njegove, objavljen u liku grdobe, da mu strahotom potakne savjest i učenje svetosavsko. Junak dokopa grdobu i smoždi je, ali se i razbudi u noćnoj gluvoći, koja mu ne dozvoli da utvaru smetne s pameti. Te noći više ne zaspa. San se ponovi i iduće noći, pa opet ne zaspa. I slijedećih noćiju bi isto.
Dvadesetogodišnji Stefan Lazarević posta sadrug noćnih utvara, koje mu više ne dozvoljavaju ni okrajke zdravih snova. Poče patiti, mjesecima živjeti bez volje za jelom i pićem, postade jedvaživući čovjek. Nema tako vrijedna blaga koje ne bi dao za jedan bogougodan san. Padao je ničice i molio Gospodara Boga, da mu podari bar jednonoćni mir, dječiji san.
I Milostivi se sažali i udijeli moljeni san. U njemu, kao što to samo u snu i može, Stefan posta izakosovski knežević, kojemu se, jedno po jedno, sa nasmijanim licima i punim srcima, prikazivaše pa nestajaše, otac, majka, sestrica, iguman Petar, i kolona kosovskih junaka. Ponovi se samo Svetogorac, koji iz drugog prolaza ošinu pogledom. Dječak ne bi naviknut na takav monahov odnos, potrča za njim dozivajući ga.
Svoj zov razbudi Stefana.
Kako je divno spavati do pojave blagih jutarnjih sunčevih zraka, pomisli knez, veseo samo dok se ne prisjeti sna. Poče ga tumačiti, ali se ne zadovolji ni jednim objašnjenjem. Prisjeti se ikone Hristosa mladenca, pa zapade u nezajažljivu želju da joj se pokloni.
Zašto ga je otac u predvečerje Kosova, slućenog Kosova, vodio do ikone gologlavog Hristosa mladenca? Ponovo to pitanje, koje je već nekolike godine bio smetnuto. Mora tamo, sada je to najjače u njemu, mora iz ovih stopa, mora zbog gluvoće budućih noćiju. Na to ga upućuje i snoviđen Petrov prezir. Kao omađijane misli ne smetaše ikonu.
Dok se na sve strane uzdignuti i proslavljeni turski vojskovođa Stefan Visoki, a u duši potišteni knez Stefan Lazarević, spremao za Pirot, istovremeno su iguman, patrijarh i carica, putem sveštenika i uznemirenih duša kosovskih junaka, gromoglasjem rasplinjavali glasine, o sve učestalijem ukazanju cara Mučenika. U svom liku se objavljuje utvrđenim redom, s juga prema sjeveru, u svakoj svetosavskoj naseobini po jednu noć.
Mučenik ne može da bogoumiri dušu, zbog skrnavljenja groba njegova. Naširoko kazuje o stradanju "za krst sveti i slobodu časnu". Razgovara i opominje Srbe na njihove i vladarske dužnosti, koje dovodi u vezu sa izdajom živih, zbog koje ne mogu uspokojiti ni duše Kosovskih stradalnika.
Sve su brojniji prosti ljudi koji su vidjeli i čuli svetoga cara Lazara, i koji prepričavaju njegove poruke. Broj se umnožavao, sa desetina na stotine, sa hiljada na desetine hiljada. A pred Vidovdan, osmi po stradaniji, za kada je Mučenik zakazao sabor na Kosovu, naredio da mu otkopaju mošti i prenesu u crkvu Ravanicu, tamo gdje ga je sin morao davno sahraniti.
Na krilima svetosavlja i Kosova ustalasa srpski narod. Pokrenu i ostale balkanske pravoslavce, Bugare i Grke, ali dopuhnu i do evropejskih. Uznemiri se turska uprava, pa poseže za prijetnjama. To se pokaza suprotnim djejstvom, samo potvrdi vjeru u istinitost ukazanja i borbu protiv osvajača.
Stefan Visoki narodno talasanje doživje kao podmuklu borbu Crkve protiv njega, u kojoj je zloupotrebljena i očeva svetinja. Srbi ga sve manje vole, već i mržnju iskazuju. I on, poput Turaka, narodnom duhu suprotstavi vojsku. Ne pomože, naprotiv, i vojska se zatalasa na ukazanijama Mučenika. Sve to bijahu nova iskušenja, đavolji čini, da umanje Stefana Visokog na osmi Vidovdan.
Više se ne dade zavesti narod srpski, jednodušno se svrsta uz rame NJegovo, sa svih strana pohrli na Kosovo, da uspokoji povrijeđene junačke duše, i posvjedoči Mučenikovo uznesenje.
Povrijeđen je veliki voskovođa i državnik, pobijeđen je od duhova najbližih svojih, svaki dan postaje više potišten, bez zdravoga sna uz prijetnju predačkih duhova. Šta mu je činiti, ne prestaju da pitaju noćne more i mrkline. Odgovor se još samo može potražiti pored ikone u crkvici svetog Petra i Pavla.
Stefan je bojažljivo prilazio uzvišenoj i jedva pristupačnoj pećini, baš onako teško kao što je i predkosovski roditelj. Velik napor rađa nesvakidašnje misli, što se više penjao, zamarao, bile su sve uže i dublje. Koju je poruku, jedinstvenom ikonom, srpskopravoslavni svetitelj Sava ostavio pokoljenjima? Koju njemu? Samo te misli.
I zaista, Stefan na licu Hristosa mladenca prepozna ono što traži.
"U prevelikoj brizi za Srbe zaboravio si Srbe," do Stefana doprije tihoglasje.
"Bijem bitke za Turke, jedino tako mogu proširivati zemlje naroda svojega," i Stefan uzvrati poluglasjem.
"Uvijek se među Srbima nađe po jedan pohlepnik, koji zavadi i razjedini, i koji prouzroči sveopštu narodnu nesreću. To je srpsko prokletstvo. Nikom kao Srbinu nije vlast prirasla srcu. I sada, kada su na NJegov poziv, svi na okupu, složni, đavo je kao poslasticu pridobio tebe, da najdjelotvornije presiječe srpsko uspravljanje."
"Jedinstven je samo Gospod Bog, Otac tvoj, a Srbi ni sada nisu jedinstveni, jer je volja oca mojega, srpskog sveca, da narod i vladar, kao sijeno i stožina, tek zajedno čine uspravan plast."
"Zar te ni ukazanje Mučenika ne osvješćuje?"
"Izmislili crkvenjaci, oni što hule istinskoga Gospoda Boga, Oca Tvojega, da bi narodom vladali umjesto mene" – usprotivi se Stefan.
"Prije nego roditeljski duh udari na dijete svoje, on će mu se objaviti, i posljednji put ukazati na NJegovu stranu," poluglasje jedva doprije do Stefanovih čula.
"Može li se običan čovjek, makar bio i moj otac, hrabri i mudri knez Lazar, onako unakažen u boju, uznijeti na nebo?" Stefan jedva da ču svoj glas.
"Tijelo svetoga čovjeka ne može istruliti," bi zadnje što se moglo čuti putem tihoglasja, koje je i dalje postojalo, ali za Stefana nečujno.
U Stefanu oživješe pretkosovski osjećaji i očeve riječi. I opet pitanje. Zašto ga je otac, prije osam godina, dovodio pred ovu ikonu, koja je u Svetoj Gori osporavana?
"Nije li se otac, knez Lazar, meni oglasio kroz ovu ikonu, i pozvao na svoj grob? " prisjeti se i zapita moralno skrhani Stefan.
"Još nije posjetio očev grob!" zamjeri sebi.
"Osam godina!?"
Možda mu je otac, kao svetu knjigu, poklonio ovu premudru ikonu, u kojoj je i ranije mogao da nađe izgubljenoga sebe. Ali nije se tražio.
Hristos mladenac upućuje ga u narod, na očev grob, na već zakazani sabor na Kosovo, zaključio je Stefan, pa odlučio, ne samo da se priključi, već će se nametnuti i za prvoga.
A Turci, kad silom ne odvratiše narod od sveca Lazara, smisliše ubojitije oružje. Raspričaše da su Srbi izgubili na Kosovu, samo zbog Lazarove nesposobnosti. Ukazivaše da je u Knjizi zapisano, na vijek vjekova, da je ime Lazar nedolično, i ikom milo. Lazar je bio gubavac Bogu mrzak, koji je uzalud prosio pred vratima mnogim, pred njima prebijan, ismijavan i ubogaljivan, kao što je ubogaljen i ovaj.
Lazar je gubavi bogalj, mrznik i baksuznik narodni, kojega se i Bog odrekao!?
Iza turskih pričalica išli su sveštenici, pozivali se i oni na Sveto pismo, ali oni na Hristovo. Ime Lazarovo potječe od riječi – Bog pomaže. Lazar je bio Hristov prijatelj i sljedbenik, kojega je i nagradio vaskrsnućem, trećeg dana po smrti. Oživjeli Lazar, na očigled naroda mnogoga, ustade iz groba svojega, uvijen u mrtvačke ovoje meke, pa se pokloni Sinu Božijem, i molitvom iskaza zahvalu i poniznost svoju. Vaskrsnuo je Hristov Lazar – vaskrsnuće i Lazar sa Kosova.
I ne nasjede narod đavoljim iskušenjima, on povjerova sveštenicima svojim i vaskrsnuću Mučenika njihovog.
Sve što je moglo hoditi ili jahati, a nosilo je srpsko ime i duh svetosavski, odazva se pozivu srpskopravoslavne crkve i krenu put Suzopolja, krvavoga i posvećenoga Kosova polja.
Pred osmi Vidovdan po Kosovu, izuven bosonog narod, kao srećom opaljen, sa svih strana krenu na hodočašće. I dogodi se ono što nikad poslije Hrista nije.
Nebrojen narod pritisnu i popuni široko polje između Prištine, Laba i Sitnice.
Na opijelo patrijarh pozva grčke, bugarske, mletačke, dubrovačke, vlaške, ugarske, bosanske i hrvatske crkvene veledostojnike, koji se, zaista, zaista vam istinu kazujem ja, ja Jefimija, najtužniji rab Božiji i očevidac osmoga vidovdanskog Kosova, zaista vam se istina kazuje, svi se odazvaše i srcem Kosovu pokloniše.
I Bajazit, u zadnji čas, posla ulemu svoju, da po ljudskom redu i časti, uveličaju opoj kostiju tasta njegova. Jer je on, sultan Bajazit, prvi car Pravedni, koji je već jednom dokazao visinu na Kosovu, pa će i ovim povodom.
Duh Lazarov okupi sve što se krstu zaklinjaše. Srbe da im učini slogu i potakne na borbu za slobodu. Ostale da ohrabri na borbu protiv Turaka, koji su i njih zajahali ili su na tamošnjem putu. A Turci su još jednom na Kosovu, da još jednom pokažu snagu svoju, kroz milosrđe svoje.
I istina vam se kaže, dvodjelno Lazarovo tijelo, baš onako kako je i kazalo Hristovo mladenačko tihoglasje, bi neistruljeno, kao da je tek ukopano.
Svečevo tijelo je netruljivo!
Car Lazar je svetac, posvjedočiše patrijarh srpski i njegovi poklonici, i zbunjeni dušmanski Turci, i uvijek sumnjivi latinski crkvenjaci i mudraci. I prosti ljudi.
I zaista vam se istina kazuje, i zaista, ja, najtužnija Srpkinja, monahinja Jefimija, svjedok sam, na Lazarovom tijelu ne bi ni traga raspadanja, a to je neoboriv dokaz svetosti.
Vječito nepovjerljivi učenjaci će Sveca zagledati, dodirivati, i stotinama godina kasnije provjeravati, i svaki put ostati nijemi.
Car Lazar je Svetac.
I dok je u zlatom obasjanom otvorenom sarkofagu, svježe Lazarovo tijelo, kao nepobitni dokaz svetosti, s ramena na rame, obilazilo svetosavske zemlje, Evropom se širila vijest o bogojavljenju, kojim Hristos poziva svoje robove, da ustanu u odbranu križa i imena Isusova.
I pokrenu se učmalost robova evropejskih, i hramova njihovih, i vladara uljuljanih. Svi se oni prekrstiše na poziv mrtvačkog jeka zvona crkve Samodreže, u kojoj Lazar posljednji put pričesti vojsku, i na mrtvačku jeku zvona Ravanice, Lazarove zadužbine, i svi oni, po dosluhu zvona, kao krugovi na tihoj vodi, dočuše i prihvatiše zov Kosova.
Ukopaše se volovi i ralovi, zbuniše stada i kerovi, naćuliše vođe karavana, vaskoliki rabovi se krstiše i poglede NJemu okretaše.
Bijeli svijet strčava drumovima, mošti da opoje. U svakoj ruci je svijeća, namijenjena za pokoj duše Sveca i Mučenika. I zbiva se što nikad i nigdje nije prije. Na četrdeset koraka pred moštima, u rukama se – svijeće pale same. Same zapaljuju, i bez obzira na povremeni vjetar, plamičci istrajavaju uspravno.
Za svetačkim moštima, naknadno obučenim u zlatom izvezenu carsku odoru, kolona se iz dana u dan uvećavala, do Ravanice istrajavala.
I više od drugih ovome sam svjedok bila, ja uboga Jefimija, koja sam godinama ovaj dan snijevala, i u krilu mili pokrov, za Mučenika, zlatnim nitima vezla i molila mu se za dušu i grob u njegovoj Ravanici. I evo dočekala sam.
Nikad i nigdje, na jednom mjestu, za carstva Nebeskoga, ne bi toliko rabova NJegovih na okupu, kao što je oko Ravanice, gdje završi višenedeljno putešestvije svečevih moštiju.
Nikad i nigdje ne izli se toliko molitava, mirisa tamjana i vapaja za slobodom.
Na hiljade zlatom ukrašenih krstova, ripida, ikona, kandila, kadionica i bosih sveštenika, činilo je snoviđenu sliku, sve od prištinske crkve svetog Spasa do ravaničkoga manastira.
Događaj će se britko urezivati u svijest narodnu, očito mijenjiti raspoloženje i stanje na Balkanu, a time odlagati i turske planove ka Evropi.
Zov čovjeka svojega dozva čovječicu Milicu, koja se u liku ljubostinjske postrigle monahinje Evgenije, preseli u vječni red i spokoj. Čovječica njegova, carica Milica, svojevoljno završiće ovozemaljski život mučenice, čim očima ugleda slobodno Kosovo. A do tada će isposnički da ispašta za grijehove narodne.
Među podanicima kneza, cara i Sveca Lazara, bi i od Stefana odbjegli junak, kosovski bogalj, vojvoda Vukašin, koji zadovoljan svojim djelima, preseli u prost svijet, da isposnički i monaški dovrši ostatak života, kao monah Joanikije. Neće da umire, još se nada Milevinom oslobađanju, ljubavi koje više ne može biti. Najveća ljubav je ona koja se ne može ni ostvariti.
Balkanskim zemljama zavlada Lazarov mit, koji povi slavom ovjenčani Bajazitov mač. Duh balkanskih naroda, posta snažnije od oružja najjače vojske. Ustuknu turska sila. Doseljene Turke poče hvatati strah od već zrelog narodnog bunta, pa se malo po malo počeše iseljavati iz hrišćanskih zemalja.
Tek tada zabrinu se sultan Bajazit Jildirina.
Zemaljski car Bajazit ili nebeski car Lazar?
Tako sebi postavi pitanje. Opet je na pomolu dvoboj dva cara, istovremeno na Balkanu ne mogu oba. Uništiti Lazarov duh, nije ni mogao drugačije zaključiti muhamedanac Munja.
Dvije godine po opoju Lazarovih moštiju u miru potraja svojevrsna borba. Za to vrijeme je sultan imao nemirne noći i dane, a mošti Lazarove spokoj u temeljima Ravanice. Iza jednog premornog sultanovog sna, put balkanskog duha natisnu se golema ordija.
I još jednom vam se istina kazuje. Kad moćni nevjernici Ravanici pristupiše, sve redom za glavu kratiše. Prva zakotrlja glava igumana, pa za njom sijedih kaluđera, i đakona i djece manastirske, i Srbalja običnije, koji se na prilazu moštima isprsiše. I novo čudo se dogodi. Kad nevjernici na tri koraka grobu pristupiše, noge im se oduzeše, kao da postaše od kamena. Zanijemiše. Turčin grobu ne može pristupiti. I stotine muhamedanaca se sa nevidljivim zidom sudariše, pa pobijeđeni, od skrnavljenja odustaše. U strahu bježaše i od manastirskih temelja.
U to će ti nepobjedljivi ratnik Omer-paša, put crkve Vaznesenija kidisati, i omahujući oštricom bodeža do groba doprijeti. Mač ispade do tada nepobjeđenom junaku, zazvoni na nadgrobnom pločom. Poluđe Omer paša, pa se dade na kukanje i bježanje. Ubrzo ga užadima uvezaše i u kočiju spratiše.
Razrušen i zapaljen manastir isprati Turke, ali Lazarovom grobu ne naudiše.
I onda se bistar sultanov um dosjetio, da se Srbi samo Srbima pobijediti mogu. Srbi nikad dugo nisu bili bez izdaje, zašto bi bili i sada. Tri godine je na tome radio.
Stefana je duboko dojmilo to što se oko očevih moštiju događalo – I mrtav otac jači je od njega. Djela su to igumana i patrijarha. Narodni vapaj okrenuli protiv vladara. I izdaju Vuka Brankovića izmislili, da bi umanjili kosovski poraz, nedoraslost prikrili. Za sadašnje srpsko robovanje krivac je Stefan, to hoće da kažu, i to tako shvata i muči se Stefan.
Za srpske nedaće nikad nisu krivi Srbi, uvijek je to neko drugi, ili Srbin pojedinac, misli progone Stefana Visokog. On je sve činio za Srbe, a oni, slijepci, neće da mu to vide.
Dokazaće im sebe!
Ne vide mu ni koliko jednome Milošu Kobiliću, ni Jugoviću, ni Balšiću, čak ni koliko mehanskom vječito pripitom Marku Kraljeviću. Dokazaće im se!
Opet će pred Hristosa mladenca, proniknuće u mudrost umotanu u borama vječnim, i još jednom uputi se put Pirota.
Čim Stefan pristupi ikoni, jedva vidljiva bora uveća se i objavi miloglasjem:
"Slavoljubivost ti je u glavu opet udarila, rabe Božiji Stefane. Ni Boga, Oca mojega, ne spominješ se, niti narod svoj ljubiš. Zaplašio si se od duha čestitoga cara Lazara. Samo se Oca mojega smiješ i moraš bojati, jer je samo On vječit i pravedan, ali i milosrdan. Vrati se NJegovom putu, nemoj da ti je svetinja sablja, kao što je pohlepnim Turcima." Stefan je klečao i slušao pognute glave.
"Zaista, zaista ti se kaže: Ako se ko ne rodi odozgo ne može spoznati Carstva Božijega. Što je rođeno od tijela tijelo je, a što je rođeno od Duha Duh je," i opet pogleda u gologlavi oreol.
"Predvodnik si stada srbljanskoga, a ono je u vučjim torinama. Opomeni se i zaštiti stado, koje se bezglavo gomila tražeći životni klanac. Pastir si, od tebe se očekuje da odgradiš klanac izlazni. Sobom si se zabavio, baviš se samo svojim klancom. Stado se zbunilo i u Lazarov duh nadu upravilo. I zaista ti kazujem da se NJega spomeneš. Ponajprije očisti dušu i srce od gordosti i prokleto nasljedne plemenske nesloge. Tek onda će iza tvojih crnih oblaka sinuti svjetlost i slobodarske pravde, ukazaće ti se bijeli konj, na njemu ćeš iz mračnih turskih torina izvesti narod svoj. To su dužnosti vožda dostojna Očevog učenja." U Stefanu se krv ledila, slušao je:
"Rabe Božiji Stefane, Bog je pravedan i milosrdan, spomeni Ga se, uslišiće On molbu iskrenu i odgraditi klanac izlazni. Ti si učevan i znaš kako smo, Otac i ja, postupili sa mojim progoniteljem i krvnikom Savlom. Kad je istinski progledao i okajao grijehe, te okrenuo putevima pravednim, Ocu je ušao u volju, prizvao ga je sebi, i znaš šta je taj bivši krvnik Savle u liku svetog Pavla učinio sve za moje učenje i ljudsko izbavljenje. Zastranio si kao i Savle, dozovi se i oprostiće ti se. Čini Bogu ugodna djela i posvetićeš se. Uskoro će se dogoditi rat sličan kosovskom." Riječ Kosovo ošinulo je dušu Stefanovu.
"U turciziranom mongolskom plemenu Borlasu dao sam da se rodi neobičan hromi čovjek i vojnik, kan Timur Osvajač, koji je stasao u izuzetnog vojskovođu, odlučnog, hrabrog, visprenog i upornog borca za pravdu i vlast. Mlad zavlada svojim narodom, pa se proglasi velikim emirom. Po naravi je sličan tebi. Onda mu se narav izopači i potače na pljačkaške ratničke pohode. Stiže da razruši i opljačka; Horezmu, Zlatne Horde, Avganistan, Azerbejxan, Armeniju, Gruziju, Irak i Persiju. Okolne zemlje je zapuhnuo strahopoštovanjem, žario ih i palio, sve osim umnih ljudi koje traži poput bisera, i odvodi ih u postojbinu i njima unapređuje svoj narod. Dočuo je za Bajazitovu silu i zulume, zlato i snagu, pa je namjeran na ovu stranu," Stefan više nije mogao ni da podigne glavu, slušao je:
"Božiji rabe, Stefane, ovako ti je postupiti. Drži se zeta Bajazita. Sočinite vojsku, snažnu kakva je bila prije nošenja Lazarovih moštiju, i junački se ispriječite velikome kanu. Sa svojim oklopnicima vodi ljuti boj, pravedan je. Predvodi oklopnike onako kako ih je vodio vojvoda Miloš Kobilić. Pobijedi li Bajazit velikoga Mongola, moraće iskrvariti i ostati bez udarne ordije. Ti ćeš sačuvati oklopnike, jer se Kan ne zna boriti protiv željeza. Oklopnicima udri na Bajazita, usmrti ga kao što je i on, na Kosovu, na prevaru, usmrtio brata. Pobijedićeš ga. Ne ponovi njegovu grešku, ubiti brata za svoju potrebu, neka žrtva bude za potrebe ugnjetenih naroda." Stefan više nije umio da razmišlja, slušao je:
"Postaćeš oslobodilac. Slobodnom narodu sagradi zadužbinu, povuci se sa vlasti, zamonaši i posveti Bogu Ocu, kao što je to učinio pravedni Nemanja – Sveti Simeon Mirotočivi. Pobijedi li Kan, što je vjerovatnije, namučiće ga tvoji oklopnici, koliko ikad i iko nije prije. Veliki kan živi u uvjerenju da ima najjaču vojsku na svijetu, u vašeme boju će se uvjeriti da postoji i jedna jača, iako nevelika. To saznanje će ga opčiniti, po tome je Timur osobit i pravedan. Težak san ću mu poslati, u njemu mu se objaviti, i na pravi put ukazati. Narediti da se pravedno ponese prema najjačeme poslije njega."
I zaista bi sve kako bora iz ikone Hristosa mladenca najavi. Ubrzo se kod Angore sudariše zastrašujući mongolski i turski vihorovi, kan Timur i emir Bajazit. Na Tursku stranu se stavi vaskoliki islam i balkansko hrišćanstvo. I kako je krvoproliće odmicalo tako se pretvaralo u borbu pomahnitalih ratovima izvježbanih Mongola i srpskih oklopnika. Boj se bio duže nego je veliki kan i sanjati mogao. Uvjeren da su oklopnici fanatizirani turski derviši, obučeni u strašno crnilo, pred njihovom hrabrošću, odlučnošću i vještinom i sam se zabrinuo, i zadnjim snagama kidisao. I onda se, u sred žestine boja, Stefanu Lazareviću, u jedinsvenom liku i Hristosa i Bude i Svetoga Save, ukaza pećinska ikona:
"Kucnuo je čas, Stefane! Velikom kanu ponudi ruku nagodbe. Zavrijedio si svoju i srpsku slobodu."
I prije nego je Stefan Visoki ruku mira ponudio, tri puta je među Mongole glavu poturao, tri puta među izgubljene Turke ujahivao i molio Bajazita da izvuče glavu. Gord Turčin istinski se "sinu" zahvaljivao, ali dosljedan sebi, i do zadnjega izgubljenu bitku bio.
Usred svojih nevolja kan Timur jedva dočeka ispruženu junačku ruku, kojoj se i više obradova kada saznade da nije derviška.
U hladovini mongolskog čadora, nakon prve opčinjenosti velikom i teškom pobjedom, Timur se ražalosti slušajući o stradanju jednog malog ali hrabroga naroda. Srce mu uznemiri kazanija suzopoljska, i nesreća Kosovke Djevojke, kneginje Mileve, zatečene sultanije Olivere, te prihvati i kneževu ponudu o – otkupu sestre.
I veliki kan darovima isprati izaslanika angorskoga junaka kneza Stefana Lazarevića.
Preuze trista djevojaka iz Bajazitova harema, pa ih rasporedi junacima mongolskim, a prvu i najčedniju među njima, sultaniju Oliveru, oslobodi i dade otpratiti do grada Konstantinopolja. Ona će odatle ka Kruševcu i manastiru LJubostinja, da tamo oblakša zadnje godine života majke Mučenice, monahinje Evgenije, i sama će se zamonašiti kao – monahinja Magdalena.
*
U Carigradu ne prestaje da se govori o knezu Stefanu Visokom, shvaćen kao oslobodilac Balkana, pa mu je upućen poziv, da na proputovanju za Srbiju, svrati i bude gost carskoga dvora.
Stefanu je dvadeset i šest godina, od toga desetak je proveo u ratovima. Jedan je od najobrazovanih ljudi ovoga doba. Fizički je veoma prikladna ličnost, visok je i lijep. Drži se da je najvještiji i najhrabriji evropejski vitez. Već je prihvaćen i kao vješt državnik, besjednik i pregovarač. Poznaje filozofiju starih Grka, govori više jezika i piše učevne sadržaje. Kao takav, na dvoru carskog namjesnika Jovana Sedmog u Carigradu, dočekan je sa najvećim državničkim počastima.
Na Bosforu oko prvog viteza okupiće se evropske diplomate i dogovoriti konačan obračun Evrope sa Turcima. I još jednom će se pokazati koliko je Evropa cinična i nepouzdana.
U Aziji su Turci potpuno vojnički uništeni, bježe i pokušavaju da se dokopaju evropskog kopna. Za veliko zlato, u potaji, Evropejci ih spašavaju i masovno prebacuju svojim lađama. Evropa nije ni kanila ono što je zagovarala, a Turci se veoma brzo snalaze.
Kao i car Dušan prije, sada i knez Stefan Lazarević u potpunosti shvata da na Evropu treba zaboraviti kao saveznika. Okreće se svojim potrebama. U hramu svjetske kulture napaja se rimskim poštovanjem zakona i reda, i vizantijskim poimanjem viteške časti, poštenja i nauke. Prihvata titulu despota, prvu iza carske, koju i može dodijeliti samo car.
Četiristoljetni dvorac Vlaherne uljepšavali su pet proslavljenih dinastija, povučen je na unutrašnju morsku obalu i dominira Carigradom sa njegove sjeverne strane, on je odabran za krunisanje srpskog kneza za despota.
Dvorana od rumenog mramora sa carskim tronom u sredini, svojim sjajem zbunjivala je mnoge velikane prije mladoga kneza, pa je i njega. Ogromne zidove ukrašavaju remek djela kompozicija vizantijskih careva iz slavnih bitaka. Neobično visoka tavanica u mozaiku posuta je zlatnim zvijezdama sa smaragadnim zelenim krstom u sredini, simbolizuje spasenje. Donji dio zidova opervažani su u mozaiku vjencima cvijeća. Ugazivši na pod od velelepnog mozaika, visoka i vitka figura kneza Stefana Visokog zasjenila je sjaj Vlaherne.
Prelijepog plemića dopunjavala je skladna svečana crvena odjeća: "veoma slična carskom odijelu", i cipele od crvene kože: "obojene ljubičastom i bijelom bojom na kojima je prikazan orao od bisera". Slavljenik je zaokupio pažnju i divljenje svekolike prisutne gospode: "I mišljahu da gledaju u neko sunce."
Nakon što je prinesena i otkrivena, na carskim rukama, despotska kruna, zablještili su biseri i zlato, te osvijetlili majstorski izvezeno Stefanovo ime. Nakon što je car krunisao prelijepog Stefana Visokog: "Niko nije mogao sagledati očiju njegovih, čak do samih velikih, a ovo ne govorimo samo mi, no svjedoče i svi koji su to iskusili. A ko se zaricao da će ih ugledati, niko se nije mogao ovoga udostojiti".
I krenule su ugledne dame, i još uglednije glave, u osvajanje despotovoga srca. Razlozi su njegova ljepota i ugled, ali i više državnički interesi.
Opčinjen toplinom carskoga doma, koga je vješto i mudro postavila carica Evgenija, a njega podsjeća na roditeljski dom koji je isto tako uspješno vodila majka Milica, i mladi despot je poželio da sočini toplinu svome domu. Povjerio se caru Jovanu, a ovaj mu odmah predloži da se oženi njegovom svastikom Jelanom. Vidjevši portret mlade i pristale princeze, Stevan se odluči da je posjeti i upozna u roditeljskom domu na ostrvu Lezbos. Sa njim će i brat Vuk.
Za mjesec dana i zaklija i isklasa ljubav dvoje mladih, lijepih i obdarenih ljudi. Po čitav dan su zajedno, govore o grčkim misliocima, rimskim zakonodavcima, apostolima, književnicima i božici ljubavi. Tu gdje su oni – prije dvije hiljade godina, pjevala je i mudrovala zanosna Sapfa. Ona je skršila mnoga mlada srca, jednako muška i ženska. Kao da se još jednom javila i svoj zanos udjenula u mladu i prelijepu Jelanu, koja će stasitoga despota ljubavlju raniti po sred srca.
Ženiće se, lako se sporazumješe i dogovoriše da krenu u Stefanovu despotovinu. Naravno, dobili su roditeljske blagoslove, djevojka je isprošena, vjenčaće se svečano na srpskome dvoru.
I najednom vjerenicu sprečava bolest da krene na put. Jelana je krhkoga zdravlja, boluje dugo i neprebolno, tek na polasku doznaje despot i sneveseljava se. On je vitez i ima riječ, on voli izabranicu i ostaće tako, on će dobaviti najbolje iscjeljitelje iz Evrope, izliječiće je, ona je njegova pa ma koliko da će da poživi.
Državnički poslovi nužno nalažu despotov put kući, ali biće viteški odan dokraja, i poslaće po izabranicu čim joj zdravlje dopusti da može da putuje.
Prešavši preko Bosvora Turci su se organizovali preko svih očekivanja. Despotovina je ugrožena na svim stranama kao i sve duge srpske zemlje. Ne samo da neće Evropa pod despotovu komandu, a obećala je, neće to ni srpske velmože, a bili su se zakleli da hoće. Neće to ni sestrić Đurađ Branković, čak neće ni rođeni brat Vuk. Sestrić i brat ustali na njega, prešli Turcima, i udruženi sa njima kidišu na despotovinu.
Despot Stefan, kad se najmanje nadao, još jednom suočio se sa gubitkom svojih zemalja. Ali on više nije mlad, nije se dao prevariti da prije udari na Srbe, i iscrpi s njima pa onda i nema šta da traži u borbi sa Turcima. Odprve će da pokaže ko je prvi vitez u Evropi. Još jednom će da uloži čitavoga sebe. Ako neće sada a kada će!?
Dugo je osmišljavao prvi poslije-Bajazitovski nastup među udružene Srbe i Turke. I smislio je ovaj naum:
Sakupio je pedesetak najbržih konjanika, polovinu dao da se obuku kao da su Turci a drugi kao Srbi, i poslao ih tamo gdje su pobunjenici najači, i Turci i Srbi, i gdje mu se najmanje nadaju, da panično govore kako bježe pred razjarenim despotom i silnom vojskom koju predvodi. Poslao ih je pravo na:
Kosovo!
Iznenadio je pojavom, prišunjao se i u potaji odmorio i sabrao vojsku, te kao da je izronio banuo je kod Gračanice.
Prenerazio je pobunjenike i kidisao na njih silovito i uz zastrašujuću viku, lupu i prijetnju. "Eto Lazarevog sina", dade da raspukne glas među Turke, koji se dadoše u bjesomučno razbježavanje. Sustizao ih je i nemilosrdno sasijecao, što je izazivalo još veću paniku i razbježavanje.
Već u prvom naletu postao je, ni manje ni više nego:
Oslobodilac Kosova!
Onih pedesetak prvih dojavljivača išli su i dalje koji dan pred Stefanovom vojskom i smjerno zastrašivali, iza njih su pristizali zaista preplašeni preživjeli pobunjenici i svjedočili ono što je prethodnica već razglasivala, pa se panika pred Stefanov nastup širila, saznanjem o slobodnom Kosovu nedužni Srbi utrkivali su se i Stefanu dodvoravali, naglo povećavali njegovu vojsku, Crkva na sve strane veliča ga...
Despot Stefan Visoki postao je novi pojam moći na Balkanu, samo se govorilo o njemu i veličalo do čudotvorca. A on, od prvoga nastupa kod Gračanice, ni jedan dao nije odmarao. Išao je samo naprijed. Samo naprijed. Svaki dan na sljedećeg pobunjenika. I tako čitavu tu godinu.
Oslobodio je sve svoje zemlje i proširio ih.
Pobio je sve Turke ili ih protjerao.
U despotovini više nije bilo ni jednog živog Turčina!
Zatro je svaki turski trag.
Porušio je xamije i naredio da se na tim mjestima grade crkve, koje su tu i bile prije Kosova.
Nakon vojnički obavljenih poslova, jednako poletno, dao je da se uređuju odnosi među radošću opčinjenim Srba. Bez dana odmora, koristeći narodno oduševljenje i spremnost Crkve da pomogne, na obezbjeđenju i uređenju države radiće istrajno i okupljati sve srpske umove za te potrebe: "Svaki Srbin danas ima jasan plemenski zadatak i ima da ga obavi," tvrdiće despot i prosto uprezati ljude u istinski preporod.
Obnovljena i moderno zasnovana država vidno je napredovala, postaje sve bogatija i na očitom je putu da postane, što će se kasnije i dogoditi, jedna od najuređenijih evropejskih zemalja. Svetosavlje je postavio u središte svoje uprave i dočekao da se može neislamski ponašati i potpisivati: "Az va Hrista Boga blagovjerni i samodržavni po milosti Božijoj despot Stefan".
Po uzoru na Rim postavio je i do kraja primijenio zakone o redu i miru, bio je to djelotvoran zakon zasnovan na strahu od prestupa i kazne.
Opet je u Stefanovoj duši progovorilo Kosovo.
Kod crkve Samodreže podiže dostojan mramorni stub kosovskim junacima. Za tu priliku spjevao je i u mramor uklesao prikladnu pjesmu.
Pjesmu o Lazaru i Kosovu!
Amanet je svetoga Save da srpskim zemljama mogu vladati samo Nemanjići, despot to nije smetao s uma, želi porodom da utopli svoj dom, pa stalno šalje glasnike ka izabranici i vjerenici.
Jelana će tek do tri godine postići stanje u kome je mogla da se odluči za putovalje ka vjereniku. Doputovaće i izdržati napore prelijepo uređenih svečanosti oko vjenčanja, ali despotovica neće imati zdravlja da poživi i usreći voljenoga.
Stefan Visoki ostaće dosljedan svojoj riječi i shvatanju uzvišenog viteza, on se vjenčaje samo jednom, pa makar će ostati i bez poroda. Još jedino može da se vjenča sa Crkvom. I biće tako.
Sagradiće zadužbinu manastir Manasiju, dostojnu najvećih Nemanjića. Vlast će da prepusti onome u komu teče nemanjićka krv, sestriću Đurađu Brankoviću, sinu Vukovom, a ovaj je Brankov, koji je sin Mladena vlastelina cara Dušana.
Oslobodilac Kosova, despot Stefan Lazarević, u cijelosti ostvario je dugoročni srpski program, objedinio, oslobodio i uzvisio srpsko pleme. Očekivao je i da mu se to vidi, a kad mu se to ipak ne ostvari skoli ga tuga.
LJut je na Srbe. Za gospodara im dovodi Brankovića, jer su samo Brankoviće i zavrijedili.
Ni okajavanje pravedno ne mogaše u despotu oprati bol od ujeda Crkve, koja osta dosljedna u kazni po volji Božijoj. U stoljetnoj istoriji njenoj, u carstvo nebesko uznosila je svakoga srpskoga vladara – osim dvojice najvećih, cara Dušana Silnog i despota Stefana Visokog.
Da li su narod srbljanski i njegova crkva zaslijepljeni svojeslavljem, pa ne prepoznaju koji je Srbin velik, ili je on, despot Stefan Lazarević, učinio neku samo njemu nevidljivu narodnu nepravdu?, godinama će da se pita najveći srpski oslobodilac.
Tužna Stefanova monaška zapitanost, povremeno je uspijevala da razmišlja i o drugim pitanjima, da prevodi i dograđuje prevode i uljepšava književnu pisaniju: "Slovo LJubve", zavaravao je sebe i vrijeme, ali stalno i ponavljao riječi Apostola Pavla: "Meni je život Hristos, a smrt dobitak. Ne živim više ja, nego u meni živi Hristos".
Zadnjih dvadesetak godina despot čini po očevoj oporuci, zovu Svetoga cara Lazara. Proširio je zemlje na sjever i zapad, Bosnu, Zetu, Ugarsku i Srpski Istok. Prestolnicu preselio je u Biograd. Sagradio je velelepnu zadužbinu manastir Manasiju. Ali ne uđe u volju srbljansku ni crkvu svetosavsku.
Zašto?!
Ne pristadoše patrijarsi da se potpali svijeća, zavjet srpske Mučenice, ni jednu iz dečanske riznice, što srpsko oslobođenje znače, za kojom je srcem, dušom i djelom žudio despot. Crkva mu osporava zasluženu slavu, pravo oslobodioca. Obje svijeća će, među hladnim zidovima Dušanove zadužbine, čekati nekog većeg Srbina, kazaše Božije sluge.
Zlopamtila je Crkva. Caru Silnome ne zaboravi savez sa katoličanstvom, a despotu Visokome sa muhamedanstvom.
I zaista vam se istina kazuje, neobjašnjiv je napaćeni narod srbljanski. On na čudan gotovo neshvatljiv način ne voli svoje najveće junake pobjednike. Pa tako ne zavolje ni najvećega oslobodioca Stefana Visokog. Na njegove bogoumilne oči, za njegovog života, njemu uprkos, posveti nekoliko imena, redom gubitnika, i jedno izgubljeno polje:
Suzopolje.
Ne može da Mu se predstavi prije nego nađe odgovor na nepravdu koja mu se čini. Zadnjim fizičkim snagama, hrom, još jednom će da se ispenje do čudesne pećine i zagonetne ikone Hristosa mladenca.
U pećini, orošenoj ledenom vlagom, despot će se suočiti sa istinama kroz koje prolaze mučenici, a i on je odabran da bude to. Mladenac mu se objavljuje posljednji put u ovome životu i kaže, sve u tvome životu bilo je izvan slučajnosti, bilo je određeno činom rađanja. Stefan je u volji Boga i svetih Otaca, a ući će i u volju srbljansku, ali tek kad iskuse sve kazne pravedne, sve, a trajaće pet vijekova.
*
Išiban životom, nikad nasmijan jednoruki monah Joanakije, svako jutro, u vrijeme granisunca, nečujno izmigolji iz hladnih muških manastirskih odaja, pa putem kamenih skakala premosti rječicu LJubostinju, te se sitnim i nesigurnim koračićima došeta do vrbaka nasuprot manastirskom perivoju. Uz pjesmicu vječnog vodotočnog žubora, bez jela, pića i pokreta, presjedi dugo i dugo, jadno i bolno.
Po iskrakanju sunca, svakoga jutra, tugom uvijena monahinja Magdalena, iz ženskog manastirskog hodnika, nježno i izgubljeno, izlazi i silazi u pravcu perivoja. Na njemu dugo i neuvjerljivo ispira oskudno rublje, razgrće na polusuvu vrbovu granu, pa sjeda i čeka da se osuši.
I godinama, po čitav dan, bez riječi i pokreta, monah i monahinja kradom i stidom pogleduju se, preko razigrane vode, a misli im, duboke i sjetne, zahvata žubor i odnosi, i odnosi, i odnosi...
Izgled i skončavanje uzvišene ljubavi, ljepotice kneginjice Mileve i junaka vojvode Vukašina, monahinje Magdalene i monaha Joanikija, uz svjedočenje rječice LJubostinje, osta godinama da kazuje o širini i dubini Kosova, srpskog
Suzopolja.
SUZOPOLJE – Kritika Miodraga Petrović
Roman Danila Marića SUZOPOLJE bavi se jednom temom koja je decenijama bila zapostavljana u srpskoj književnosti a koja se danas ne samo rabi nego je, štaviše, postala i vrlo komercijalna. To je ono burno vreme što prethodi prekretničkoj godini srpske istorije (Kosovski boj 1389.) a obuhvata, dakako, i samu tu godinu i njene posledice po budućnost srpskog naroda.
Odmah ćemo reći: Marićev roman, iako nastoji sačuvati osnovne fakte i odnose koji su nam iz istorije poznati, predstavlja pitko romansijersko štivo u kome ima (i to je njegova umetnička prednost) i dosta slobodnih i maštovitih kombinacija. Istina, autor ne remeti osnovne istorijske linije što su jednom zauvek (ili bar za dugo vremena) postavljene, ali on na njih polaže i izvesne imaginativne slojeve narativnih tokova. Tako, na primer, autor pravi pretpostavku da je između sultana Murata i cara Lazara bilo izvesne ratničke igre u smislu hoće li Murat sa svojom ordijom proći kroz Sićevačku klisuru, kraj Niša, ili će udariti na drugu stranu, pri čemu autor pokazuje i dobro poznavanje terena i ponešto od vojničkog znanja što njegovo pripovedanje čini ubedljivim. Poznatu legendu o Milošu K(obiliću) prepravlja u tom smislu što ubistvo Muratovo nije izvršeno na način kako to narodna tradicija prenosi, već je na Muratov šator izvršen udar elitne grupe srpske vojske (danas bi se reklo komandosa) koja je obavila zadatak, pri čemu su svi ili skoro svi izginuli. Što se pak smrti cara Lazara tiče, autor dopušta da je on bio zarobljen, pa kako je odbio da se priključi Bajazitu u njegovom pohodu na Evropu a protiv katoličanstva, smatrajući to izdajom u najgorem smislu, on gubi glavu. Izvesna promena je izvršena i u pogledu lika Kosovke devojke: to nije, kako legenda kazuje, devojka iz naroda, već je to kćerka cara Lazara Mileva koja polazi na Kosovo polje ne bi li našla svoga verenika, vojvodu Vukašina, kasnije to nije niko drugi do Bajazitova žena, sultanija Olivera.
Iako, kao što se iz ovoga vidi, ima u Marićevom romanu dosta izmena fakata (koje je i inače teško istorijski utvrditi), on je ipak istorijski roman (u kojem su od najveće vrednosti njegovi psihološki sadržaji), pouzdan što se opšte atmosfere tiče. Istorijske činjenice služe autoru kao osnova na kojoj stvara autentičnu atmosferu tog davnog vremena. On međutim nije išao ni u kakva istorijska detaljisanja, već je više ponirao u dubinu likova, nastojeći – i to sa znatnim uspehom – da nam predoči šta se dešavalo u dušama glavnih protagonista te za srpski narod odsutne bitke. (Tako ćemo se u romanu susresti sa književno uspelim portretima cara Lazara, carice Milice, kneževića Stefana, Lazarevih zetova Đurđa i Vuka Vuka Brankovića, vojvode Vlatka Vukovića, izaslanika bosanskog kralja Tvrtka, izvesnih sveštenih lica itd.)
Autor ne povezuje likove u jedan sled zbivanja, jer su ta zbivanja poznata već po samoj istorijskoj pozadini. On nastoji da promisli o posledicama koje Kosovski boj može imati po ceo srpski narod, i ne samo po njega. Sudeonici Kosovskog boja i te kako su svesni činjenice da se tu, na Kosovu, ne bije bitka samo za Srbiju, niti samo za Balkan, već za celu Evropu. On ističe nesložnost feudalnih velikaša (na kojem insistira i narodna tradicija) kao odsudnog činioca svega što će se dogoditi. Temeljnim insistiranjem na tome autor pravi aluziju i na naše vreme. To nije saopšteno napadno, ali fluid toga značenja zrači iz celog rukopisa.
Pisac ističe da su Stefan Lazarević i Dušan Silni jedina dva srpska vladara iz roda Nemanjića koja su ostala bez crkvene kanonizacije, jer je prvi – do vlastitog samoosvešćenja – bio isuviše agilan saradnik pobedničkog islama, a drugi – krune radi carske – veoma sklon katoličanstvu na šta Srpska crkva, razume se, nije gledala sa naklonošću.
Inače celim romanom struji tradicija svetosavlja kao onog osobenog činioca koji je vršio i u to doba i kasnije proces etničke i nacionalne homogenizacije.
Roman Danila Marića SUZOPOLJE predstavlja vredan rukopis i mi ga, stoga, preporučujemo...
SUZOPOLJE – Kritika Milosava Đalić
U istoriji nema književnosti – a i danas – mnogi letopisci su pokušavali da daju svoj literarni doprinos Kosovskom boju i, manje-više mahom uspevali. U dalekoj prošlosti su to najbolje i najtrajnije učinile junačke narodne pesme Kosovskog ciklusa naše književnosti srednjega veka, i to u brojnijim svojim delima, dok ih je daleko manji broj bio u prozi od kojih se gotovo ni o jednom danas više ne govori, izuzev možda jednom – "Janičareve uspomene" Konstantina Mihailovića iz Ostrovice. Prvi opis kosovskog boja nalazimo kod našeg srednjevekovnog biografa Konstantina Filozofa koji je živeo na dvoru despota Stefana Lazarevića. NJegova biografija o despotu Stefanu pisana je 1431. godine, dakle samo 42 godine posle kosovskog boja, kada su uspomene na ovaj događaj bile još uvek sveže. Sem toga, on je bio vrlo omiljen na despotovom dvoru, a to znači da je mogao da bude sasvim tačno obavešten o događajima na Kosovu. Zato se i ne može sumnjati u istinitost njegovih navoda. Podaci koje nam je ostavio ovaj biograf čine zametak i pesničko jezgro kosovske legende. Tu je naglašena kletva, a tu se pominje i volja božja kao uzrok poraza. Međutim, nigde se ne pominje Miloš Obilić, ne pominju se Jugovići, nema ni reči o izdajstvu, a još manje od izdajstvu Vuka Brankovića.
Današnji naši savremeni pisci pokušavaju – a dobrim delom i uspevaju – da tu prazninu nadoknade. Ako izuzmemo prelepu antologiju pesama pod nazivom "Žertveno polje Kosovo" objavljenom pre nekoliko godina, možemo izdvojiti svega dva-tri prozna dela koja su dostojno obeležila ovaj događaj. To su romani Miroslava Savićevića "Priča o kosovskom boju" i Dobrila Nenadića "Roman o Obiliću", ali i drama Zvonimira Kostića "Lazar, veliki knez". Svakako su to dela dostojna romaneskne karakterizacije ali neujednačenih vrednosti. Čini nam se da je daleko otišao iznad svih njih, srpski pisac Danilo Marić u svom rukopisu na ovu temu pod naslovom "Suzopolje." Posle desetak objavljenih knjiga pripovedaka i romana iz raznoraznih oblasti ljudske delatnosti i života, Danilo Marić se – da to odmah kažemo – vrlo uspešno, gotovo do samih vrhunskih dometa književnog dostignuća uhvatio u koštac sa starom temom i njenom večnom aktuelnošću – bojem na Kosovu.
Od samog početka njegova priča počinje vrlo zanimljivo da se raspreda, i, kako bi to rekao veliki pisac Gogolj, nit pripovesti počinje da se zapliće", – odmah vidimo da imamo posla sa piscem od znanja i zanata, izvanrednim u svojoj branši. Na samom početku romana, u poglavlju "Vremešna desnica" opisuje se srpska prestonica Kruševac u predvečerje kosovske bitke, situacija na kneževom dvoru, kada se knez Lazar sa porodicom i velikašima priprema da dočeka sina Stefana iz Svete Gore, gde se školovao u manastiru Hilandaru. Dečak je tamo proveo dve godine učeći pismenost, vizantijsku istoriju, književnost, slikarstvo, pa i veštinu ratovanja. Međutim, pisac se vešto prerušio u drugog naratora tako da celu priču govori Jefimija, prva srpska pesnikinja, udovica posle maričke bitke koja se našla na Lazarevom dvoru, a kasnije kao monahinja u obližnjem manastiru LJubostinja. Na jednom mestu ona kaže: "Istina je, sve vam ovo kazujem ja, Jefimija, najtužniji rab božji, i očevidac osmoga vidovdanskoga Kosova, zaista vam se istina kazuje..." Tako je pisac Danilo Marić izabrao dobro poznatu formu "priče u priči" i pripovedanja u prvom licu, što njegov zanat čini vrlo umešnim i delotvornim.
Jefimija tokom svoje priče predoseća velike nesreće, kosovski boj, i žali kneza Lazara i sve hrabre srpske ratnike koji će na Kosovu ostaviti svoje kosti. Ona sumnja u Lazara i njegovu starost, bolest i nesposobnost za odsudnu bitku i da on više nije u stanju da bude čelni konjanik, a njegov sin, knežević Stefan, je maloletan. Susret oca i sina koji je bio dirljiv u njoj izaziva suze sažaljenja. Lazar uporno i izdržljivo vežba svakoga dana da ojača svoje posustalo telo, ali sin Stefan vidi da su mu pokreti isuviše prespori za ratovanje. Pored grada Kruševca i stanja na dvoru, narator opisuje široko kruševačko polje koje vri od lepote i pitomine, zatim se vide Morava i Jastrebac, gde knez Lazar redovno odlazi na vežbanje. Tu je zatim i drugi dirljivi susret majke Milice i sina Stefana, kada je kneginja nemanjićke krvi govorila sinu da on treba da očuva svetorodnu nemanjićku krv.
U poglavlju "Hristos mladenac" knez Lazar je govorio sinu o svojim problemima i dilemama pred sudar sa Turcima, o srpskoj neslozi, o tome kako će ga on naslediti, o zadužbini Ravanici i manastiru LJubostinja. Znao je da su Azijati nezadrživi u svom naletu, Srbiji preti velika opasnost, polumesec kidiše na krst i evropejski križ. "Jedini svedok prohujalog života je zadužbina", rekao je otac sinu. Milici, Jefimiji pa i sinu Stefanu knez Lazar je često prepričavao svoj krvavi san o kosovskoj tragediji.
Poglavlje "Uoči Vidovdana" opisuje Tvrtkovu vojsku i njegove snage, koji se nalazi u dilemama da li da pomogne Lazaru i na kraju odustaje. U ovom poglavlju nalazi se i jedno od najlepših mesta u romanu – razmišljanje 13-godišnjeg Stefana, u pećkoj patrijaršiji, o zlu koje ga čeka, njegovog oca i svo srpstvo. Tada se prvi put zamislio nad svrhom i smislom života. Pisac na sugestivan način pokazuje da ovaj boj nije samo srpsko-turski obračun, nego sudar krsta i polumeseca, Azije i Evrope.
U ovim solilokvijima često se Lazar ispovedao Jefimiji koja je pamtila i beležila: "Moja Jefimija, svedok si, moja Jefimija, sada bi se svako zahvalio na vođstvu. Nije lako biti jedini krivac za daljnji tok Srba i pravoslavlja. Rado bih i ja pobegao iz istorije i odgovornost za narod prepustio nekom drugom Srbinu." Opisuje se tradicionalna srpska nesloga oko komandovanja. Pojavilo se tri komandanta a ne jedan, knez Lazar. Lazar je bio pesimista i uvideo da su sve prednosti na strani Turaka, tako da se osećao već poražen i pre boja. Za Murata je ova bitka bila usputna, cilj mu je bila hrišćanska Evropa. Konstatuje da je Srbima suđeno da vode nametnute bojeve, rađaju junake i slave gubitnike i mučenike. Jefimija pomaže piscu, ona iz poglavlja u poglavlje dobro svedoči, imala je iskustva u tome, bila je svedok krvavoj Marici, pa je sada i svedok krvavog Kosova.
Snažno je izvajan lik igumana Petra koji je carici Milici davao mudre savete za budućnost Srbije, to je već bilo posle sudara dveju vojski i Lazareve pogibije na Kosovu. Od tada je ona počela uspešno da vlada, zna šta hoće i da je sve to "po meri vremena." I zaista je ovaj Petrov i Miličin program postao smisao za sve što će se Srbima dogoditi u kasnija vremena. Brzo podizanje xamije u Lazarevom Kruševcu izazvalo je golemu potištenost svih balkanskih pravoslavaca. Tako su Turci Srbe prihvatili kao najpouzdanije podanike i dostojne saveznike. Srbija je postala vazalna država a na dvoru je Milici glavni vojskovođa bio vojvoda Vukašin, jedan od retko preživelih na Kosovu. Stefana su sve više odvodili na dvor turskog cara Bajazita a Miličina kćer Mileva otišla je u manastir Ravanicu. Zarobljenog kneza Lazara i njegovog vojvodu Vikašina Bajazit je odveo pod šator u kome je ležao mrtav car Murat, i sa Lazarom vodio neobičan dijalog o snazi i veštini srpske vojske kojoj se divio i on i njegov otac sultan Murat. Ali je srpska vojska hendikepirana neslogom, ohološću i borbom za vlast. Bajazit je kao veliki vojskovođa i ratnik ponudio knezu Lazaru podelu vlasti, savez i vazalstvo, ali je knez to odbio opredelivši se za "nebesko carstvo." Onda mu je Bajazit odrubio glavu jednim zamahom pozlaćenog mača, ali je po Lazarevom zavetu poštedio vojvodu Vukašina i sina Stefana. A Vuk Branković se izvukao iz boja, nije mu bilo do saveza kome on nije čelnik. Crkva je izopštila Vuka Brankovića kao izdajnika iz koje se nikada više neće izvući, i umreće u progonstvu u Turskoj.
Stefan je sve više stasavao u hrabrog i veštog ratnika iako mu je bilo svega šesnaest godina. Sa zetovima Đurađom i Vukom učestvovao je u borbi protiv Turaka i dokazao se kao veoma vešt i hrabar ratnik. Dva prelomna događaja su se tada desila: naređenje turskih vlasti da vojvoda Vukašin i Stefan sa oklopnicima priđu turskoj vojsci i da se kneginjica Mileva povede za suprugu sultana Bajazita. Ona odlazi sa pratnjom – i ta slika je veoma snažna i upečatljiva – u kojoj je i brat Stefan, da bude carica i supruga Bajazitova. I od tada postaje sultanija Olivera.
Olivera je na dvoru radila za srpsku stvar; ona je zbratimila muhamedanstvo i pravoslavlje, zavela srpski jezik na dvoru, okupila umetnike iz balkanskih zemalja, sagradila svetosavsku crkvu u kojoj je dala da se naslikaju srpske svetinje, svi vladari od Nemanjića do cara Lazara. Svojevoljno je trpela svoje jade jer je znala da je to voljom sudbine određeno. Sa turskog dvora ona je radila za svoj narod.
Autor zagovara dobro poznatu tezu koju je sultan Bajazit izrekao Stefanu – da Srbe niko ne može pobediti osim sami sebe. Pri kraju romana bio se još jedan veliki i odlučni boj između mongolskog kana Timura i Bajazita. Strašnim oklopnicima komandovao je Stefan Lazarević i Timur nije mogao nikako da ih pobedi. Stefan mu je pružio ruku pomirenja, što je ovaj jedva dočekao. Bajazit je potučen do nogu i Timur je preuzeo svih trista devojaka iz njegovog harema a njegovu caricu sultaniju Oliveru, po dogovoru sa Stefanom, ispratio prema Konstantinopolju, odatle prema Kruševcu, gde je ona otišla u manastir LJubostinju i zamonašila se kao monahinja Magdalena.
Kao i car Dušan, sada i knez Stefan Lazarević u potpunosti shvata da na Evropu treba zaboraviti kao na saveznika. Okreće se svojim potrebama. U hramu svetske kulture napaja se rimskim poštovanjem zakona i reda, i vizantijskim poimanjem viteške časti, poštenja i nauke. Prihvata titulu despota, prvu iza carske, koju i može dodeliti samo car. Za srpskoga kneza i despota krunisao se u Carigradu u 400 godina starom dvorcu Vlaherne. Zatim je satro Turke za sva vremena, proterao ih iz svih svojih zemalja, porušio xamije i izgradio crkve koje su tu i pre postojale. Bio je najmoćniji vitez u Evropi. Nastala je obnovljena i moderno zasnovana država, bogata i jedna od najuređenijih evropskih zemalja. Počivala je na duhu svetosavlja. Po uzoru na Rim postavio je i do kraja primenio zakone o redu i miru. Kod crkve Samodreže podiže postojan mramorni stub kosovskim junacima. Po smrti svoje verenice Helene ostao je dosledan sebi da će se venčati samo jednom, na kraju se venčao sa crkvom. Sagradiće zadužbinu Manasiju, dostojnu najvećih Nemanjića. Vlast će da prepusti onome u kome teče nemanjićka krv, sestriću Đurađu Brankoviću, sinu Vukovom. Nisu ga priznavali njegovi, on se povukao u manastir i napisao značajno književno delo "Slovo ljubve." Stalno je ponavljao reči apostola Pavla: "Meni je život Hristos, a smrt dobitak. Ne živim više ja, nego u meni živi Hristos."
I crkva mu je osporavala zasluženu slavu, pravo oslobodioca. Kao i caru Dušanu Silnom. Crkva je u carstvo nebesko uznosila svakoga srpskoga vladara, osim njih dvojice; caru Silnome ne zaboravi savez sa katoličanstvom, a despotu Visokome sa muhamedanstvom. A i poznata je jedna neumoljiva činjenica u srpskom narodu: on na čudan, gotovo neshvatljiv način ne voli svoje najveće junake pobednike.
Kao što je sultanija Olivera našla utočište u manastiru LJubostinja kao monahinja Magdalena, tako je i njen nekadašnji verenik vojvoda Vukašin, jednoruki junak sa Kosova, takođe u LJubostinji postao monah Joanikije. Po ceo dan je provodio na ljubostinjskoj rečici, jer je ona izlazila da pere rublje. Bez reči su se skriveno pogledali.
"Izgled i skončavanje uzvišene ljubavi, monahinje Magdalene i monaha Joanikija, uz svedočenje rečice LJubostinje, osta godinama da kazuje o širini i dubini Kosova, srpskog Suzopolja."
Jedna od pouka koja se izvlači kao lajtmotiv u romanu jeste čuvena odlika Srba – što se i ovom prilikom pokazala – da nikome vlast tako nije prirasla srcu kao Srbinu. Kosovska tragedija značila je kraj srpske samostalnosti. Srbija je pokušala da se grčevitim, samrtnim trzajima i dalje odupire azijskom osvajaču, ali je sve to bilo uzalud.
U ovoj priči odnosno romanu o boju kosovskom, pisac Danilo Marić nije pisao ni istoriju ni legendu, ali i od jedne i od druge je gradio svoju priču duboko psihološkog karaktera, snažno prodirući, snagom svoje umetničke imaginacije u duše junaka, svih učesnika ovoga romana. Pisac je uspešno istrajavao tamo kada prestaje istorija i kada se otvara vrtlog priče. Ovo delo predstavlja plod neprolazne i trajne vrednosti i u njemu ima nečega od zvuka pramelodije, kako bi rekao naš poznati istoričar Ilarion Ruvarac. A to je roman "Suzopolje", to je krvavo i posvećeno Kosovo polje.
Trstenik, 20. septembra 1999.
