 | Danilo Marić |  |
 | POPIS Marićiveh priča i UVODNA oglašavanja |  |
NI BOS NI OBUVEN umjesto uvoda
Ja, rab božiji, da prostite, drznuh se sačiniti musaf o raju Bišća polja.
On, doista, i prašta i samilostan je.
Digo glavu, bože me prosti, ko da sam Evlija Čelebija, pa sebi utuvio da znam hodati, gledati i kazivati.
Oprostite grijeh i sačuvajte me od patnja u ognju.
Duše božiji i vilo nagorkinjo, sneni um mi prosvijetlite i na ovo skrnavljenje uputite.
Kajem ti se, On prašta i samilostan je.
Po Knjizi i Kuranu, Bišće polje je rajska bašta, jer samo ono ima sedam rijeka: Neretvu, Jasenicu, Radobolju, Hodbinsku potočinu, Posrt, Bunu i Bunicu.
U Tvojoj ruci je svaku dobro, Ti uistinu sve možeš. Ti si blagodaran i blag.
Hodio sam i mnoge zemlje gledao, pa saznah: samo je u ovu bašču poslao sina Hercega i posljednjeg poslenika Alipašu
On vas stvara, pa ste nevjernici ili vjernici. Sve što vi radite, On dobro vidi.
On je silni i mudri.
Oni su dokazivali svemogućnost Božiju i Alahovu, a one što nisu vjerovali...
Čekao je Strašni sud, slali ih u pakao i džehenem.
Ko je pri volji i dobroj namjeri, kao što su moji bogougodni Bišćani, neka prihvati moje kazivanje i uči o plamenom zmaju iz pećine vrela Bune, o razvratniku Stjepinu koji skrnavi svoju krv, o deset hiljada askera nastalih od stotine, o ljekovitoj Bunici i bokvici, o nevjernoj raščerečenoj Marici, o deliji ni bosu ni obuvenu, o hodbinskom krtolu u Beču, o dukatima iz Mišje gomile, o crkvici i volovskoj koži, o majčinoj kletvi, i buvljoj kugi, i o Dobrom, i o uspinjuću Alipašinom.
Ako nešto i ne bude po volji, da mi se oprosti, jer je On na ovo kazivanje uputio.
On sve zna, zna zošto je to učinio, On je svemogući.
A oni koji u ovaj musaf ne vjeruju i ajete odbacuju...
biće stanovnici u vatri i ognju, u njoj će vječito ostati, a to će užasna sudbina biti.
Jer, ja sam poslenik koji je dužan da jasno govori.
MOSTARSKA TREHA
umjesto uvoda
Pročitajte knjigu i sudite sporo
Mostar se ne može pisati, poznato je mišljenje sugrađana, pa je i knjiga Mostarska treha u opasnosti da se optuži za grijeh i skrnavljenje. A kad još na koricama pročitaju ime autora...?!, zatrehaće; otkud njega u tome...
Mostar je čudesan, jedini grad koji se smije. Smijalice su mu ulice i sokaci, koje naseljava osobita ljudska fela, sve sama raja; liske i trehaši.
I, eto, napisah o gradu koji se smije, još nepročitanu, a osuđenu knjigu. Neka to trehašima bude mezetluk više, od Mene.
Mostarci su uvjereni da se njihov duh ne može dokučiti a kamo li opisati, pa do knjige neće držati. A i oni drugi će stati uz njih, jer neće htjeti uložiti truda koliko traži njeno čitanje. A taj trud nije velik, tek da se uoči da se u Nasmijanom gradu čita: Jovo Jova, Ivan Iva, Mujo Muja, da u njemu Greta umije da priča sa sokacima i kućama, da svako svakoga poznaje i ogovara i niko se ne ljuti zbog toga. Na mostarskim ulicama svi ljudi su jednoga rasta i uzrasta, a razlikuju se samo po ubojitosti oružja duha, bogatstvu liskaluka i treha.
Pa, ipak, pročitajte knjigu.
I, sudite sporo.
Mostar III/1992. autor - radni čovjek i građanin
***
Rukopis je preživio. Zasad?!
Na disketi u izbjegličkom džepu.
Srušen je Mostar. Građani su unakaženi, a parkovi izrovani svježim humkama. Mostarci ljutito uče pedesetak jezika, u zemljama po kojima su razbacani. Dopala ih je Gretina kletva, glava im došli njeni "šveđani", prokleti da su. Ona je smak prorekla davno, a mi je trehali, mislili da je Greta samo smiješna.
Oboren je nasmijani grad. Suze teku razvalinama uličnih smijalica.
Hoće li preživjeti liskaluci i trehe?
Hoće!
Mostar će opet biti Mostar, opet će da se smije.
Potka mu je neuništiva plavooka Neretva i nad njom žilavi Stari most.
Đenovići, III/1993. autor-izbjeglica
***
Tenkovske granate su oborile Stari most.
(napravićemo još stariji)
Rukopis je još čitav na disketi. Vjerovatno?
Zlo je vrijeme za sestre i braću, knjige i mostove.
Izbjeglice su preimenovali u – Izjelice.
Dabogda ih smeo Bog – site.
Beskućnici zjape u eter, na svim svjetskim jezicima. Prate vijesti o Mostaru. Misli im samo jedne, Dom!? "Dobro" upućenim u politiku je to smiješno, kažu, Domovi su samo iluzije. "Nadanje je ludo radovanje".
Herceg Novi, 1994. autor-izjelica
***
Rukopis je vjerovatno i dalje na disketi.
Dejton je vjerovatno i dalje u Americi.
Svjetski moćnici su uzeli Mostar pod svoje okrilje. Garantuju izbjeglicama skori povratak u svoje domove. Konačno i to!?
Mostarci, uskoro ćemo se vidjeti u jedinom gradu koji umije da se smije. Da nam je sa srećom!
Zelenika, 1995. autor-prognanik
***
Rukopis je na disketi i u džepu je preletio okean.
Svjetski moćnici nisu moćni.
Kalifornija je divna zemlja za Kalifornijane. Mostarci tuguju za Mostarom onoliko koliko su daleko od njega. Kalifornija je najudaljenija.
Pomoću interneta pretražujem vijesti o gradu mog dalekog doma. Moćni kompjuter otkucava date: 10-28-1996. and time: 11:22, pa nudi 9.263 članka o Mostaru i 1.687.788 članaka u kojima se Mostar spominje.
Vijesti nalikuju jedna drugoj.
Proplakao je i poslednji grad koji je umio da se smije, bole ga vapaji duša razbacanih po svjetskim nedohodima.
Los Angeles, 1996. autor-refugee
***
Ne znam da li je Dejton još u Americi?
Znam da u Mostar još nije stigao.
Žurim u štampariju sa disketom i Mostarskom trehom.
Konačno i neopozivo – Objavljuje se!
Los Angeles , 1997. autor-resisdent
RIKA RIJEKE DRINE
umjesto uvoda
Pismo prijatelju
Dragi moj Milosave,
napisao sam zbirku od dvanaest kratkih priča na temu ovoga rata, i gotovo da sam nesretan što sam to učinio. A nisam mogao da ćutim, prosto taj rat je u meni, čuči u grudima kao aktivirana bomba, koje je da eksplodira i uništi, stalno je očekujem i drhtim, liježem i ustajem sa smrću.
Raspitujem se za prijatelja i saznajem da je umro dok su iz njega istakali krv, (za potrebe transfuzije njegovih ubica), saznajem da su sa glavom prijatelja Balabana igrali fudbalsku utakmicu, saznajem da su na splav prikovali djecu i otpustili nis drinsku vratolomiju, sarajevski profesor truje bombone i mami nesaplemeničku djecu..., saznajem i ne mogu da baš sve prećutim, a nesretan sam što sam ovo morao da napišem...
Kad pročitaš ovu knjigu oprosti mi, moj dragi i dobri Milosave, i vjeruj mi, nije bila namjera da uznemirim, tebe ili ikoga, ovim želim samo još jednom da upitam:
Čovječe, zar baš moraš da ratuješ – ubijaš?
Autor, Los Angeles, 10.10.99
SINOPSISI svih Marićevih PRIČA
Šef ložionice
Žitomislićanin Milan Gaćić, koji je iza rata živio u Docu i Travniku, biće izabran za šefa mostarske ložionice, u kojoj je radio prije rata. Priča govori o njegovom susretu sa ložioničkom zgradom nakon dvadeset godina, i spomen ploči na njoj, na kojoj su uklesana imena žrtava rata, među njima i njegovo je ime.
Čudovište
Ratni zločinac Andrija Artuković isporučen je Zagrebu, pripremalo mu se suđenje u vrijeme kad sam U LJubljenici susreo čovjeka, stradalnika od Artukovićeve ruke. Priča o tome kazuje.
Ajfelov toranj
Divio sam se projektu inžinjera Ajfela, dok sam posmatrao njegov toranj u Parizu. I sam inženjer, zamišljao sam njegove izvedbene pomisli i muke, i u hotelu pun utisaka, napisaću ovu priču.
Alipaša
Desetinama godina u meni je sazrijevala želja da se oglasim bunskim i blagajskim avazom, legendama koje su snažno porinute u moje djetinjstvo, u koje nikad nisam prestao da vjerujem. I sazrijeće jednom, pod usijanim vedronoćnim nebom grčke zemlje, a i gdje bi drugo legenda mogla da progovori.
Sjedeći na ugaonoj terasi Konstantinove kuće uronjene u kukuruzište, u malom turističkom gradiću Leptokaria, opsjenula me svjetlost ponoćnog neba koja je snažno sprečavala da usnijem. U tišini i zboru mitologija progovorio je Herceg silni i zahučalo bunsko vrelo ispod njega...
Na toj terasi, za vrijeme godišnjeg odmora 1985. godine, svih noćiju iza ponoći, propričavale su kratke priče koje sam bilježio u potaji. Tu je nastala knjiga: Ni bos ni obuven, i u njoj priča Alipaša.
Alipaša je vladar o kojemu su u hercegovačkom kraju ostale mnoge priče. Narod ga je ponio u sjećanju kao velikog vladara, smjerna, stroga i pravedna. Veći dio vladarskog života proveo je u mom selu Kosor, u uglu Bune i Neretve, (baš on će taj dio zaseoka prvi nazvati Buna – današnje selo). Lično se poznavao sa mojim pređom Andrijom (1794 – 1889), preko kojega su do mene doprle mnoge priče o Ali paši. U ovoj opisan je put tužbe sultanu o njemu. Ostale priče podloga su romanu Alipaša, koji će nastajati u vrijeme kad i ova priča.
Beboubice
Neizgledan čovjek, na očigled stotine ljudi, ukrao je dijete na način kako kazuje ova istinita priča.
Boksitaš
Prvi susret sa boksitnom rudom imao sam 1949. godine. Na centralnoj boksitnoj vagi uz željezničku stanicu vagani su svi kamioni sa boksitom. Koji put bi i ispao koji grumenčić, a jedan sam od njih uzeo, i služio mi je kao bojica za slikanje. Kasnije, radeći u aluminijskoj industriji, susreo sam se sa nekolike od oko 4.000 boksitnih jama u zapadnoj Hercegovini, pa i onom najprvom, koja me je inspirisal za ovu priču. Priču je tonski snimio veliki jugoslovenski glumac Ante Vican, a kaseta sa njegovim glasom snimljena je u 3.000 primjeraka.
Da nije bilo rata
Mojim rodnim krajem protutnjali su mnogi ratovi, za desetak znamo, pa i pored porobljavanja, paljevina i pogibija mojih pređa, oni su se svaki put povraćali iz progonstva i zapaljivali ohlađena ognjišta. Jedino iza ovoga rata, više nikad i niko neće se vratiti da potpali ognjište, ovo saznanje boli me, osjećam teret duga prema pređima. Pa ipak, ponekad, i sretan sam, porodica mi je ponovo na okupu i u dobrom stanju, živim i sa četvoro unučadi, što vjerovatno i ne bih da nije bilo rata. Iz tih razmišljanja nastala je ova priča.
Diznilend
Za Novu godinu 1999/2000, sa četvoro unučadi sam osobito doživio čiudesni grad Diznilend, kod Anahajma u Ju`noj Kaliforniji, i od tuda ova pri~a.
Do Poljske i nazad
U organizaciji sindikalne organizacije preduzeća Soko iz Mostara, bio sam na odmoru u poljskom turističkom centru Zakopani, u ljeto 1973. godine, i o tome, gotovo reporterski, napisao ovu istinitu priču.
Dobri
U Blagaju, samo koji metar od čudesnog izvora Bune, nalazi se kompleksna kuća iz turskog vakta, a jedan njen dio je turbe sa dva mezara (turski grobovi i spomenik). U grobovima su dva dobra (sveti čovjek), koji se svake noći ustaju i umivaju. (Vidi Alipaša).
Doktor lima
U četrdesetak godina i formalne zaposlenosti promijenio sam petnaestak poslova, od kojih je najsnažnije u meni ostala aviolimarija. Veoma sam bio zavolio tu primjenjenu umjetnost, ali i imao teških-teških perioda u ostvarenjima normiranim aviolimarskih poslova. I naročito izmučila me je jedna serija uzdužnica (stringera), iz čega je nastala ova priča.
Drug diskut
Jedna fela socijalističkih političara pratila me je kroz čitav život. U početku opčinjavali su me, a kasnije mi radili o glavi. Poznavao sam mnoge od njih, svi bi mogli da se smjeste pod jedan autobiografski okvir, a ova priča je njegov prikaz.
Dum
Jedna istinita priča o načinu rješavanja stambenih pitanja u socijalističkom ambijentu.
Fuzglav
Ispričali su mi zatvorenici kako je završio život mog poznanik Balabana. U logoru, sa njegovom glavom, odigrana je fudbalska utakmica. Ova priča je ta utakmica.
Golovina
Nigdje se ne može proizvesti kvalitet grožđa žilavka kao što može na Golivini, lokalitetu mostarskog sela Hodbina. Priča govori o nastanku prvog vinograda.
Gospodin Aleksa
Dva su Mostarca, u istoriji grada, za života uživali veliki ugled i do danas ostali nepomućene slave – gospodin Aleksa Šantić i gradonačelnik Mujaga Komadina. Ovu istinitu priču napisao sam po kazivanju Aleksinog komšije i savremenika Mustafe Muje Popovca.
Greta i Eno
Tridesetak godina po mostarskim ulicama i sokacima, susretao sam Gretu i Enu. Jednom, u zadnjoj godini njenog života, zatekao sam je u buregžinici (iznad Tepe, Pod lipom), počastio sam je burekom i iskoristio da prvi put popričam sa njom. Bila je tužna, pričala je veoma ozbiljni i "učevno", što je u životu činila rijetko. Iza toga razgovora, još te večeri, napisao sam prvu "ruku" ove priče.
Ico Voljevica
Samo sam od "ružnih" ljudi poznavao Icu koji je od svoje "ružnoće" pravio kapital simpatija. U ovoj priči dat je Ico kakvog ga je poznavala mostarska čaršija.
Intervju
Put od američkog građanina do američkog državljanina.
Jazo
Svaki grad, u sva vremena, ima po jednog sugrađanina, koji orginalnom smušenošću i nedjelotvornošću zasmijava čaršiju, simpatičan je i rado susretan, od onih je koji obilježava grad, i koji se zaboravi odmah po njegovom fizičkom nestanku. Ovo je priča o jednom takvom Mostarcu.
Joco Šupljeglav
Joco je čovjek sa najvećim neskladom, između prvog utiska o njemu i njega u zbilji. Na svakoga ostavi prvi utisak veoma ozbiljnog i moralno stabilnog čovjeka, a uistinu čitav život bio je nepredvidiv i "neozbiljan" – šaljiv. Svaki njegov dan donio je po neku zgodu, a ova priča je jedan njihov dio. Bilo mi je dvadesetak godina kada je Joco "namagarčio" mene, a pedesetak kada sam ja njega.
Kad sam vuku bio vuk
Jedan od preživjelih "velikih" mostarskih partizana bio je i Pera Krajina, o kojeme sam slušao mnogo. Prošao je golootočke brutalnosti. Upoznao sam ga polovinom osamdesetih godina, i od toga, po mnogo čemu neobičnog čovjeka, saznao njegovu verziju o mnogim događajima, kojima je svjedočio, pa i o ovim u ovoj priči.
Kap krvi
Jedan nacionalista-borac hvalisao se hrabrošću i brojem njegovih žrtava, pa i poznanika. Za dokaz vadio je kamu s koje je kapala krv. Iz toga nastala je ova priča.
Kletva
Dvojica mladića Muslibegovića, braća i moje komšije, udavili su se u viru rijeke Bune, Lukovac. Već mrtve, izvukao ih je moj otac. O ovoj nesreći prepričavalo se, pa je i ova priča iz toga. (Vidi Alipaša).
Klupko
Ovu priču slušao sam više puta od različitih ljudi i iz različitih generacija. (Vidi Alipaša).
Kroz Grčku
Prvo moje veliko turističko putovanje bilo je putovanje u Grčku 1964. godine, na motorcikličiću. Grčku ću posjetiti još desetak puta, ali utisci iz prvog putovanja nisu blijedili, i oni su ova priča, koju sam napisao dosta kasnije.
Kuga
Kuge su harale mojim krajem i mojom porodicom. Ova istinita priča je o jednoj od tih pogibelji. (Vidi Alipaša).
Mother day
Priča nastala nakon posjete škole unuka Tonija, u Kovini kod Los Angelesa.
Marice
Ovo je najtipičnija priča od mnogih legendi vezanih za herceg Šćepana Kosaču. (Vidi Alipaša).
Medan sa kapije
Još od austrougarskog vakta, kod nekih ljudi zaposlenih u državnim organizacijama, ostalo je mistificirano pravilo: "Služba je svetinja". U preduzeću Soko u Mostaru jedan od takvih bio je portir na glavnoj kapiji, Mladen Medan iz Ortiješa. O njemu pričao je grad priče date u ovoj priči.
Memorijal dej
Priča iz groblja u Glendori kod Los Angelesa.
Vasina mirovina
Ovo je istinita priča inspirisana životom moga oca, Vase Marića (1908-1995)
Mladost na osami
Moja rođaka Branka Marić iz Kosora udala se sa trinaest i rodila dijete sa četrnaest godina. Ona me je inspirisala za ovu priču.
Moskva
Svaka metropola osobita je na svoj način, Moskva je najosobitija. Ovu priču započeo sam da pišem dok sam boravio u Moskvi 1976. godine.
Mostarska treha
Priča Mostarska treha nastala je od zgodica, iz moje bilježnice, koje se nisu mogle uvrstiti u ostale priče ovoga ciklusa. Kapetan-Mostarac je zaista bio u niškoj bolnici, simulirao "ludaka" da bi se dokopao prekomande u svoj Mostar. (Bio je to moj brat Slavko, vrijeme njegove hospitalizacije u Nišu bilo je 1971 godine, i po toj osnovi dobio je prekomandu u Mostar sljedeće godine). Postojao je i onaj vojnik u zemunu, koji je na dočeku Nove 1964. godine, odista, prepričao Icu i njegovu šalu i zaradio 10 litara mostarskog vina – žilavka. Taj vojnik je – autor priče).
Mujaga Komadina
Dva su Mostarca, u istoriji grada, za života, uživali veliki ugled i do danas ostala nepomućene slave – gospodin Aleksa i gradonačelnik Mujaga Komadina. Ova priča nastala je po kazivanju desetak Mujaginih savremenika, a prije svega od njegovog prijatelja, policajca, Marka Popovića.
Mustafa Badžak
Ima ljudi koji se nikad ne smiju, a svi oko njega moraju da se smiju. jedan od tako obdarenih ljudi je i Mustafa, s kojim sam koji put igrao karata (prpe) u gostionici Baraka na Buni, i smijao mu se. Čemu sam se smijao, napisao sam u ovoj kazaniji.
Mutna vremena
Oko mene događale su se česte društvene promjene, i često bivala mutna vremena koja su zobala naivne i nevine ljude. Ovo je priča inspirisana hapšenjem primjernog građanina, uglednog privrednika i veoma stručnog inžinjera, mog dragog prijatelja Miše Kajge. (Poginuo je od gelera prve granate koja je pala u Bišće polje 1992. goine). (Nažalost on u hapsani nije dobro prošao kao što će proći junak ove priče).
U vrijeme pisanja priče Mutna vremena i sam sam bio na odstrelu, mnogih noćiju očekivao sam da zakucaju na vrata. Po odluci opštinskog komiteta Saveza komunisata u Mostaru, svi rukovodioci moga preduzeća do nivoa u koje sam i ja spadao, imali su da se oblate na partijskim sastancima, a onda da se gone krivično. Mojih 16 radnih kolega oblaćeno je (radio, TV, štampa), privođeni su u dubokim noćima u samice (na ispitivanja), pa je podignuta krivična prijava i suđeni su. Ja sam otpao u "prvom krugu", još na partijskom sastanku, koji je "potekao" po komitetskoj direktivi, ali sam ga, u toj ponajtežoj životnoj večeri, prejazio i skrenuo mu tok niz nepovratne vratolomije. Baš na tom sastanku doživiću najveću životnu satisfakciju, ni jedan član te partijske organizacije nije digao ruku na zahtjev komiteta da se pozovem na odgovornost, čak ni oni koji su se bili zakleli u kancelariji Komiteta da će to učiniti. I sada mi lebde likovi ljudi sa toga sastanka, nije im bilo lako stati na stranu istine, znojili su se ali i ostajali nepokolebljivi. Bila je to i njihova velika bitka. Hvala im, zaista, iskreno ovo mislim, svi oni zavrijedili su medalje za hrabrost. Tada, bila je to herojska hrabrost, oni se nisu borili za mene, oni su se borili i izborili za svoju čast.
Bio sam na suđelju toj šarolikoj grupi – šesnaestorici ljudi, među kojima je bilo i krivih i onih što nikako nisu mogli da shvate zašto su dovedeni tu i zašto jugoslovenska štampa njihova imena uokviruje na prve stranice. Tih dana uveliko pisao sam roman o prvooptuženom Josipu Joli Musi, najneobičnijoj pojavi rukovodioca u real-socijalizmu. Bio je čelnik sa najbogatijom personalnošću od svih koje sam poznavao. Roman nisam završio, tek napisao sam možda šesdesetak posto planiranog rukopisa), nažalost, (u ovom času ovoga sam se tek sjetio), i ovaj rujopis pozobao je rat.
Neda i Jure
Neki parovi zadržavali su se u mojim osobitim sjećanjima, kao što su Ćetkovi jablanovi, Rindine krave, kvanjski orlovi... te mostarski bračni par Neda i Jure, o kojima sam na dan Nedine sahrane napisao prvu verziju ove priče.
Ni bos ni obuven
Priča je nastala iz legende mog kraja. (Vidi Alipaša).
Guverner
U socijalističkoj praksi jugoslovenskog društva došlo je do raslojavanja, kao suprotnost socijalističkoj idji, potpuno su se outđili ljudi iz vlasti i iz naroda. Ova priča je iz toga vakta.
Patrijarh dudova
Koji mjesec po izbjeglištvu iz Mostara (1992. godine), u potrazi za poslovima za preživljavanje dospio sam i na Kosovo. Sjedeći ispod neobičnog duda u Pećkoj patrijaršiji, a svježe potišten izgnanik, mislima sam zaranjao u duboku prošlost, sadašnjost i zamišljao neposrednu srpsku budućnost. Nisam je vidio srećnom. Baš te misli, iste večeri, pretočiću u ovu priču, koja je pisana do duboko u noć u zvečanskom hotelčiću na brijegu. U njoj je nagovještena još jedna srpska stradanija, koja će se i dogoditi do sedam godina. Na petnaestak mjeseci prije NATO-ovog bombardovanja, američke okupacije i kosovskog separatizma, priča je objavljena u kanadskom Istočniku.
Patrijarhove cipele
Bio sam u prilici da izbliza upoznam NJegovu Svetost patrijarha srpskog, gospodina Pavla, prilikom njegovog boravka u Kaliforniji zbog operacije oka. Sjedio sam blizu njega i na jednom ručku, posmatrao ga i slušao. Nema sumnje, patrijarh Pavle je veoma neobična pojava, koja me je inspirisala za ovu priču, u svemu zasnovanoj na istinitim događajima. Dvoumio sam se između dvije verzije, da bih se na kraju odlučio za obadvije, pod imenima Patriharhove cipele i Patrijarh srpski.
Patrijarh srpski
(Vidi Patrijarhove cipele)
Pinjinica
Svako selo ima po neko čeljade od kojega se plaše djeca. Ali malo je onih od kojih se plaše djeca iz više sela. Ova priča je o takvoj Pinjinici, koje sam se i ja plašio u djetinjstvu, i bježao s puta kojim je ona prolazila, uvijek u društvu para magaraca i nezaobilazne motke, kojom je tukla magarce i prijetila djeci.
Plemenitost
Ova priča inspirisana je jednom poznanicom sa radnog mjesta, koja je više trošila "radnog" vremena u osvajanju muškaraca nego u ozbiljnom radu, a predstavljala se veoma zaposlenom.
Polij Omere
Poznavao sam Omera Pucu u vrijeme kada je samo on, u Mostaru, smio da kaže i ono što bi htjeli a ne smiju i drugi. Svjedočio sam događaju koji sam ovdje prikazao.
Pred infarkt
Prvom pojavom masovnog korištenja tehničkih sredstava, naročito motornih vozila, u našim krajevima uslijediće masovne nesreće. Iz toga nastala je ova priča, a povod da je napišem bila je tragedija mog rođaka Đorđa Kuzmana, koja je ovdje prikazana na istinit način.
Profesor Guti
Jedan nesretni Sarajlija, u sred rata gubi sina jedinca i zavjetuje se: "Kad prođe rat zatrovanim bombonama trovaću NJihovu djecu. Pitaću ih za ime..." Iz toga nastala je ova priča.
Put do petokrake
Pred Drugi rat, a naročito po ulasku okupatora, u Mostaru su zaživila snažna patriotska osjećanja. Tada se fetišizirala Partija i Sovjeti, a mnogi mladići bili su prosto opsjednuti otporom fašizmu, koji su poistovjećivali sa partizanima i njihovim simbolom – petokrakom crvenom zvijezdom. Ovo je istinita priča o prvom organizovanom izlasku tih mladića iz Mostara, i priključivanje partizanima.
Puzić
Od starih Puzića slušao sam ovu priču u više navrata, ali sve one bile su uvijek u jednoj verziji. (Vidi Alipaša).
LJubica
Najstariji čovjek sa kojim sam igdje pričao rođen je 1845. godine (Lazar Ležebur iz Dobriča), a najstariji čovjek našega porijekla sa kojim sam pričao u Americi je LJubica Škoro, rođena u hercegovačkom Blagaju 1902. godine, doselila u Kaliforniju 1921. godine, a ovu priču o njoj zadnji put pisao sam, pored nje žive, 2000. godine.
Radenko
Poznati mostarski privrednik Osman Pirija bio je naumio da zaposli sina svoga prijatelja, u vrijeme neumoljive nezaposlenosti. Kako se to odvijalo dato je u ovoj priči.
Radosno djetinjstvo
U energoinvestovoj radnoj organizaciji Aluminij u Mostaru, u kojem sam i ja radio, bilo je otvaranje obdaništa "Radosno djetinjstvo", na koje sam i ja pozvan. Taj događaj i moja petogodišnja kćerkica Dejana inspirisali su me za ovu priču.
Razlučivali su nas
Proljeća i ljeta 1941. godine u Mostaru je pohapšeno i kasnije poubijano oko 85% Srba. Ovakvo masovno i ničim opravdano likvidiranje stanovništva zaprepastilo je i muslimanski i katolučki svijet, koji je zdušno pokušavao da spašava svoje nedužne komšije. Ovo je istinita priča o orginalnom zaštićivanju komšija Srba od strane jednoga Hrvata. Pored drugih, ovo mi je ispričao i lično izvršilac ovoga djela.
Rika rijeke Drine
Teško sam doživio priču jedne rasplakane mlade majke iz okoline Goražda, čije je dijete završilo zakovano na drinskom splavu, na način kako je dato u ovoj priči.
Seobe
Mlada obrazovana intelektualka živi u najvećoj bijedi, a jedan socijalistički direktor-moćnik nudi joj bogatstvo, kao protuuslugu ljubavi. Poznavao sam ovo dvoje ljudi.
San Dijego
Iz posjete San Dijegu, Južna Kalifornija, u ljeto 2002.
Savindan u Los Angelesu
Na Savindan 2002 autor je obišao sve srpsko-pravoslavne crkve u Los Angelosu.
Sisak Dvokolica
Kad sam prvi put vidio spomenik mostarskog hamala Siska zvanog Dvokolica, još i stihove ugravirane na nadgrobnoj ploči, bio sam i začuđen i zapitan. Iste večeri sjeo sam i počeo da pišem ovu vjernu priču.
Spasonosni srk
Stalno u strahu da bi mogao početak rata da me iznenadi i zatekne, mnogo puta pomišljao sam na koji način da skončam a da ne dopadnem neprijateljskih ruku. Krajnje rješenje bila je Neretva i spasonosni – smrtni srk. Iz tih razmišljanja i kasnijih stvarnih događaja nastala je ova priča.
Srp
Upoznao sam tridesetogodišnjeg mladića iz Gabele, kod Čapljine, koji je kao dijete klan i nedoklan srpom, i koji ima zastračujuće ožiljke od uha do uha, i koji o tome nikad nije pričao, i koji će mi se jednom ipak otvoriti, a ja kasnije napisati ovu priču.
Stari most u mračari
Pera Krajina je preživio jednu samicu-mračaru na način kako je ispričano u ovoj priči. (vidi priču: Kad sam vuku bio vuk)
Stole
Najsposobniji privredni rukovodilac, ali i najneobičniji po mnogim pravcima djelovanja, naročito po samovonji i pravičnosti, je Josip Jole Musa, koji me je inspirisao za ovu priču. Fabrika o kojoj je riječ, zaista, jedna je od najuspjelije izgrađenih u svijetu, a Jole je najviše zaslužan za to. U socijalizmu nije bilo dozvoljeno hvaliti direktore, i zbog ove priče imao sam neprijatnosti. (Vidi kritiku Nedžada Maksumića, koja je objavljena u mostarskoj Slobodi krajem 1985. godine. Treba pretpostaviti ona vremena i ondašnji partijski komitet, pa shvatiti kuda je književna kritika vodila).
Tenica
U predvečerje rata šetajući pustim Neumom naišao sam na jednu smokvu, koja me je zadivila rodnošću i neizglednošću škripa iz kojeg je otimala životne potrepštine. Dok sam se sladio njenim mednim plodovima osluškivao sam vijesti iz Haga, gdje su republički moćnici lagali jedne druge pričajući o miru, a uistinu kovali su ratne planove. Te večeri počeo sam da pišem ovu priču.
Tonja
Priča je inspirisana istinitim događajem pogibije Tonje 1941. godine (Tanja Peško) u Šantićevoj kući u Mostaru, a napisana je po kazivanju lika – Pere. Poznavao sam i koji put sjedio sa Perom (Pera Krajina) i Renom (Remzija Čevro, u Italiji Renco).
Trtica
Bio sam odgovorni rukovodilac u fabrici aviona Soko u Mostaru, kada je u saobraćajnoj nesreći poginuo jedan aviolimar, koji se ni počemu nije isticao, a radio je na izradi jednog specifičnog avionskog dijela – trtice, i ispostaviće se da je vrijedio mnogo više nego ga je iko od nas ocjenjivao. Nakon tog saznanja i razmišljanja došlo je do ove priče.
U Cirihu
Preduzeće u kojem sam radio imalo je i svoj avion, što je bila jugoslovenska rijetkost. Sa njim odletio sam službeno u Cirih, a sve ostalo što mi se dogodilo, vjerno je dato u ovoj priči.
Umiranje otakanjem krvi
Raspitivao sam se za prijatelja Medana, koji je u Mostaru uhapšen odmah po izbijanju rata. Doznao sam u kojim logorima je robovao, i u kojem je završio na način kako je opisano u ovoj priči.
Kod episkopa Jovana
Nagovorio me je priajtelj da pođem sa njim na jedno episkovo predavanje, koje se održavalo u njegovoj, episkovoj, kući u Alhambri, Kalifornija. Priča je slika te večeri.
Veb sajt o pjesniku
Autor je bio inspirisan o veoma uspjelom veb sajtu o Aleksi Šantiću.
Vesna
Poletivši iz Zagreba prema Parizu, nakon petnaestak minuta leta shvatio sam da gubimo visinu, a onda sam pretpostavio da nešto ne valja sa komandama flapsova, jer tamo se događalo neuobičajeno trzanje. Došlo je do prinudnog slijetanja u Zagreb, ostali smo šest časova, koje sam iskoristio, uz piće, da napišem ovu priču.
Vječnost u trenu
Mostarski ženski rukometni klub Lokomotiva bio je u jugoslovenskom vrhu. Kao član uprave predvodio sam ekipu na prvenstvenu utakmicu sa Kristalom u Zaječar. Došlo je do teške povrede jedne naše igračice, bio sam se ražalostio, uz nju prestajao sam nekoliko sati po bolničkim prostorima, da bi se sve oko nje završilo sretno. Ovu priču pisao sam tada u bolničkim čekaonicama.
Volovska koža
Ovo je priča koju je znalo i mostarsko dijete, a i ja sam je saznao u prvim godinama života. (Vidi Alipaša).
Vrelo Bune
Ovu priču prvi put čuo sam od moje majke. (Vidi Alipaša).
Džinovsko stablo
Josip Broz je nezaobilazno ime balkanske istorije dvadesetog vijeka. Čovjek je i državnik kakvi se zaista pojavljuju rijetko. Uvijek sam cijenio njegovu snažnu individualnost, i onda kad sam ga volio mnogo i onda kad ga nisam volio. Na njegovu sahranu u Beograd, zaista, došli su gotovo svi državnici svijeta, i oni najdesniji i najlijeviji, to je već dovoljan razlog da inspiriše pisca, i dok sam posmatrao televizijski prenos te sahrane napisao sam ovu priču. Na sahrani govorio je tada uvaženi svjetski državnik Kenet Kaunda, govorio je u stihovima, i njegove su riječi u priči: "Palo je džinovsko stablo, ostali su korjeni!"
Zejnil
Alija Hadžić sa Bune ispričao mi je da se sjeća samo jednoga sitog ručka u djetinjstvu. Povremeno pričao sam i sa njegovim ocem Zejnilom, pa i o ovom kako je ispričano u ovoj priči.
Zgad
Moj otac imao je po život jednu tešku životnu epizodu, koja je u ovoj priči prepričana sa veoma malim preinakama.
ПOПИC CBИХ MAPИЋEBИХ ПPИЧA (нa 1.1.2007)
AKPOБAT ДEH
AЛИПAШA
БEБOУБИЦE
БЛAГAJCKИ ЗMAJ
БOKCИTAШ
BACИHA MИPOBИHA
BEБCAJT O ПJECHIKУ
BECHA
BJEЧHOCT У TREHУ
BOЛOBCKA KOЖA
BPATA HA ЛEЂИMA
BPEЛO БУHE (I)
BPEЛO БУHE (II)
ГЛOГOB ШTAП
ГOЛOBИHA
ГOCПOДИH AЛEKCA
ГPAHИЦA ПPABДE
ГPETA И EHO
ГУБABИЦA
ГУBEPHEP
ДA HИJE БИЛO PATA
ДИЗHИЛEHД
ДO ПOЉCKE И HAЗAД
ДOБPИ
ДOKTOP ЛИMA
ДPУГ ДИCKУT
ДУM
ЖEHA И ЂABO
ЗAГOHETHИ KУM
ЗГAД
ЗEJHИЛ
ИHTEPBJУ
ИЦO BOЉEBИЦA
JAЗO
JOЦO ШУПЉEГЛAB
KAД CAM BУKУ БИO BУK
KAMEH CPEЋE
KAMEH У ЖУЧИ
KAП KPBИ
KEЊAЦ
KЛETBA
KЛУПKO
KOД EПИCKOПA JOBAHA
KPAЉEBA BJEPHOCT
KPOЗ ГPЧKУ
KЋИ И ЛУБEHИЦA
KУГA
KУЧИБAБA
ЉУБИЦA
MAJЧИH HOC
MAPИЦE
MEДAH CA KAПИJE
MEMOPИJAЛ ДEJ
MИTAP И KAШИKA
MЛAДOCT HA OCAMИ
MOKPИ ЧBOP
MOCKBA
MOCTAPCKA TPEХA
MAДEPC ДEJ
MУJAГA KOMAДИHA
MУCTAФA БAЏAK
MУTHA BPEMEHA
HAДГPOБHO ЗBOHO
HEBJECTA
HEДA И JУPE
HИ БOC HИ OБУBEH
OTAЦ У BPEЋИ
OЧEB ATM
ПATPИJAPХ ДУДOBA
ПATPИJAPХ CPПCKИ
ПATPИJAPХOBE ЦИПEЛE
ПИЊИHИЦA
ПИCAЦ JE ПИCAЦ
ПЛEMEHИTOCT
ПOЛИJ OMEPE
ПPABДA KPAЉA HИKOЛE
ПPABИЧHИ БPAT
ПPBA ДAMA AMEPИKE
ПPEД ИHФAPKT
ПPИHЦEЗA MИЛEBA
ПPOФECOP ГУTИ
ПУЗИЋ
ПУПAK
ПУT ДO ПETOKPAKE
PAДEHKO
PAДOCHO ДJETIHCTBO
PAЗЛУЧИBAЛИ CУ HAC
PИKA PИJEKE ДPИHE
CA ДAHИЛOM MAPИЋEM
CABИHДAH У ЛOC AHГЂEЛECU
CAH ДИJEГO
CEOБE
CИCAK ДBOKOЛИЦA
CПACOHOCHИ CPK
CPП
CTAPИ MOCT У MPAЧAPИ
CTOJA И CTOJO
CTOЛE
CTPИЖEHO KOШEHO
TEHИЦA
TOЊA
TPTИЦA
TУГA
У ЦИPИХУ
УMИPAЊE OTAKAЊEM KPBИ
ФУЗГЛAB
ХAЛИЛ
ХAЛИЛ BPИCKAЛO
ХИЉAДУ BATPИ
ХOЛИBУД ГPУП
ЦAP И ЧOPБA
ЦAPCKA KPB
ЦPKBA У BOЛOBCKOJ KOЖИ
ЧУДOBИШTE
ЧУДOTBOPAЦ CABA
ЏИHOBCKO CTAБЛO
ШEФ ЛOЖИOHИЦE
