 | Danilo Marić |  |
 | VASA KISA – roman u 12 glava |  |
VASA KISA – glava 1.
Kao kad raspojasana djeca uključe samohodne igračke, na nekolike odvojene tračnice, lokomotive su brektale, huktale, škripale, sudarale, gurale, vukle, pištale, zapljuskivale vrelom parom, nametale se i podsjećale na poremećen red stvari, sličan razbježavanju stada ovaca kad među njih uskoči izbezumljen tornjak.
Ispred stanične zgrade sa šarenim pročeljem, na kojem vise velike fotografije mrgodnih lica Firera i Poglavnika, red je i tišina. Slike su povezane velikim slovima ZAGREB i malo sitnijim ciframa 5.09.1943.
Raznobojne uniforme i nas dvojica, civila. Odrastao čovjek kad sjedne u đačku klupu podjetinji, a kad obuče uniformu počne mijenjati čak i pogled na svijet, vidi ga sa niže kote, redovske, razmišljao sam osjećajući teret brojnih uniformisanih pogleda. Po ponašanju, odaje se da znatiželje s naporom podnosi i Štimac, ministar Javnog reda i sigurnosti, koji me i doveo ovdje. Nije oran za razgovor, ćuti, duboko razmišlja. Nije mi drago da se toliko brine o zadatku zbog kojeg smo ovdje, jer radi se i o mojoj koži. U društvu sam ministra, prvi put u društvu nekog ministra, i godi mi, ali bih volio da nisam. Zbog čega smo tu, kakav zadatak je zapao ministra i mene?! Razmišljam o svakoj riječi koju mi je rekao: "Povjerili smo ti važan zadatak. Radićeš sa visokim oficirom Gestapoa. Čekamo ga, dolazi iz Berlina. Vjerujem u tvoje sposobnosti i privrženost našoj stvari. Očekujem da ćeš to i opravdati ."
Iz službenih kolodvorskih prostorija, kao da izroniše, pojaviše se dvojica podoficira Gestapoa, priđoše Štimacu:
"Izvolite, slijedite me, čeka vas gospodin Miler", reče prednji, pa nas povedoše prema tek pristiglom vozu.
Na ulazu u vagon sačeka treći podoficir, propusti nas dvojicu u hodnik, pa zabravi vrata. Otvorivši vrata na sredini hodnika, ugledah stražara u dnu. Obezbjeđivao je specijalnu prostoriju – kancelariju. Štimaca propustiše, a mene zadržaše iza vrata.
Kad je čovjek u neizvjesnosti, a blizu je mjesta u kom leži nedokučiv odgovor, neizvjesnost prerasta u zabrinutost, a nju u ratno vrijeme hrane neobične sile kojima nije vičan, nepribrano se odupire, ako potraje nadjačaju, odbrana započinje slabačkim drhtajima.
Drhtim – nekontrolisano. Toliko sam imao neprilika u ove dvije ratne godine pa ne zadrhtah. Nisam ni dobio zadatak, a već se tresem, zašto – šta mi bi? Mrzio sam drhtavce, oduvijek mrzio, a evo, sad sam ja taj. Šta se sa mnom događa? Kroz glavu mi protiču zamućene slike. Jedna stravična višestruko se ponavlja, kao da je tu da me plaši. Doveli me na zadatak, neki! Spratili u voz, berlinski, oklopni! Rat je, mnoge sam ustrijelio i njima bio meta, dotucao kundakom. Mnogo neizvjesnih dana imao sam, ali nikad nisam zadrhtao. Da li baš nikad? – kao da me pita mutna slika koja me ne napušta. Prvi put, pa da, i ova mutna slika podsjeća na neki maglovit početak, na jednu mrklu noć. Evo je, bistri se. Izranja lice, prepoznajem ga, jasnije je od onog iz jave. Jedva da sam ga tad i vidio, ali osjećao sam mu drhtaje.
Spretno smo upali u neprijateljsko selo. Zgomilasmo seljake prije nego se i rasaniše, nabismo ih u podrum obližnje škole. Bi glupo naređenje da ih ne ubijamo u selu, kao da je važno gdje ćemo ubijati. Neprijatelja treba sasjeći u korjenu, i dijete, jer kad odraste postaće neprijateljski vojnik, to je bitno. Ako ti nećeš njega on će tebe. Rat je rat! A rat nikom nije brat. Želio sam što manje neprijatelja, valjda svaki čovjek to želi. Ta prva moja akcija, neizvjesnost... sljedovasmo i rakiju, udarah, vezah... Pedesetak ih nabismo u podrum. Mirni, preplašeni, molili su se Bogu. Drhtao je samo jedan, kmezio:
– Nemojte me ubiti... gospodine, molim vas!
– Dosta! – podviknuo sam.
Zadrhta jače, brže, kukavičnije. Drhtanje me, prisjećam se, uznemirilo. Dograbio sam nož... U ruci zanjihala je glava. Zaklao čovjeka!?
Zaklah?!
Zaklah neprijatelja, opravdah se. U ratu zaklah, na to je spreman svaki ratnik, to mu i jest zanimanje, zadatak, bar sam mislio tako. Ali se u tom trenu u meni rodila pobuna, zarhtao sam kao i on malo prije, tresao sam se. U grču se otrijeznih. Ovlažiše oči. Progovori u meni i iz mene: – Ti si koljač! koljač...?!
U času prohuja život misli.
Majka je odgajala sina muzičara, sjedala u krilo i prstićima po tipkama klavira svirala uspavanke. Oduševljavala se mojim nastupima na školskim priredbama. Otac je u sinu vidio pisca, divio se pjesmicama iskićenim ručicom, nosio ih je u ured, ponosio se. Kad je u novinama objavljena moja prva pričica, sretni roditelji su upriličili svečanost, okupili rodbinu i komšije. Sušica nače oca – umrije. Domalo i majka – ode za njim. U meni se rušila volja za životom. Prekinuo sam školovanje i napustio roditeljski dom.
Izbih u Mostar.
Oživjeh.
LJubav Ane.
Nesretna mostarska ljubav. Pobjegoh od nje i Mostara. Dođe druga ljubav – brza. Kao i svaka plaha ljubav, završila je neuspjelim brakom. Ostah opet na početku. I do mene doplovi val sa idejom o stvaranju hrvatske države, brzo me zapljusnu, srcem priđoh u to – priđoh ustašama. Pa i vrijeme je da i taj naš napaćeni hrvatski narod dobije svoju državu. Pravo je i krajnje je vrijeme. Ne daju dušmani, vijekovima osporava neko, valja se boriti, rušiti prepreke, ne birati sredstva, nisu ih birali ni oni – mljeti sve pred sobom. Uvjeren sam da je to pravo, ali da li sam morao baš ja? Zaklah, popusti alkohol, misli se vratiše na početak. Mora li se klati, smije li, imam li pravo prekinuti život, ima li ikada valjana opravdanja za taj čin? I on bi mene, mislim da bi. Da li bi i njega skolila mora? Mislim da bi. Glava u ruci a ne vidim je. Mrak. Sanjam li? Moram je vidjeti, možda sanjam? Opipavam je, tu je, visi, vidim joj jedino oči, krupne, svjetlucaju kao u mačke kad ispred automobila noću pretrčava put.
Danima sam pio – klao u ludilu. Postah ustaša o kojem se pričalo sa poštovanjem, najbolji, sa najviše odličja. Takav je život, za isto djelo u miru vješaju a u ratu odlikuju. Za isto djelo isti ljudi istu osobu jednom proglašavaju za zločinca, a jednom za heroja. Proglašen sam za junaka, viteza, ustupaju mi mjesto u tramvaju... Dogurah u ministarstvo, evo i do Gestapoa. I opet sam na početku, drhtim u mračnom vagonskom hodničiću. Dobismo tu Hrvatsku. Klao sam za čitav hrvatski narod, za Državu, a drhtim samo za sebe? Trese se hrabri vitez – od kukavičluka!
Izvedoše Štimaca, uvedoše mene.
Ukoračih u kancelariju pravougaonog oblika, dužine po širini vagona, a širine koliko je bilo potrebno da se smjesti ležaj, i na lijevoj i na desnoj strani prostorije. Na sredini je stočić sa dvije klupe, obje sa dva sjedala. Na suprotnoj je sjedio nevelik čovjek – običan. Očekivao sam snažniju ličnost – gestapovsku. Zatečeni spada u ljude koji se ničim ne ističu – ne nameću. To su oni sa kojima možete biti u širem društvu a da ga ne zamijetite, i da po rastanku niste sigurni da li je uopšte i bio prisutan. Lagano se nakloni i podiže ruku u hladan pozdrav. Bojažljivo sam upućivao kratke poglede. Vidi se da je oficir od zanata. Iznošeno civilno odijelo i uredno začešljani razdjeljak ne mogu da prikriju prsten na plavoj glavi oblikovan od dugogodišnjeg presovanja oficirskom kapom.
"Sjednite! Ja sam Miler", kaza nakon što se blago nakloni, pa nastavi odmjerenim izrazom I glasom: "Putujemo u Mostar na zajednički zadatak. Oficijelno sam tamo veletrgovac grožđem, a vi ćete biti moj pomoćnik koji će nadzirati vaganje i kvalitet. Odsješću u hotelu 'Vilson', a vi kod jednog uglednog domaćina. Imaćemo kancelarije u tamošnjoj Otkupnoj stanici, van tih prostorija nećemo se sastajati."
Kad Švabo spomenu Mostar, u sjećanju zaigra slika grada, kupa se u svjetlosti. Gledam umivene crijepove, rastvorene prozore i cvjetove probeharalih trešanja. Otopli u grudima, kad već moram negdje, neka je to Mostar. Oživješe uspomene, pomilova nježna Ana, vatra udari u obraz, rashladi povjetarac sa Neretve, koji pirka po mojoj volji. Izmigoljiše misli iz rata, opustiše se, pa zanjihaše po bezbrižnoj mostarskoj vrelini.
"Razumjeli ste?" prenu me glas preko puta.
"Da, da, razumio..." promucah kao iza sna.
"Živjeli ste u Mostaru desetak godina, poznato mi je, takvog sam i tražio. Kažu da je lijep gradić?" kaza, a mene opet skoliše zabrinjavajuće misli, pobojah se da o meni zna sve. Sneveselih se.
U nemirna vremena, naročito u ratna, najbolje je kad vas ljudi ne znaju – ni po zlu ni po dobru. Da vas ne zamjećuju, ne kude, ali i neka ne hvale, jer svaka, makar i prijateljska hvala, rodi i dušmanina – bar jednog. Čaršija je u stanju i da oprosti nedjelo, da iznađe opravdanje, obrazloži posebnim okolnostima i nekim psihičkim stanjem izvršioca, ali je zato neumoljiva prema čovjeku dobrog djela, prema glavi koja je u nadrastanju drugih, ne prestaje da je zajahuje i da joj podmeće. U toj borbi rat jo najbolji saveznik čaršije – udruženi zdušno i uspješno kose najumnije.
Mileru je poznato da sam živio u Mostaru, raspitao se i kako sam živio, obavješten je i o mom ratnom vladanju, zna sve – bojim se, jer ko zna kakva je duša prikupljala policijske podatke, kako ih je tumačila i sugerisala. Gestapovac je mene odabrao za zadatak? Znači, ocijenili me pozitivno, pronjemački, ne ide mi to u prilog. Da sam nepouzdan, ne bi mi bio povjeren ovaj zadatak – ne bih bio u ovoj opasnosti. Kažnjen sam zato što sam bolji od drugih. Težak je zadatak koji se planira u Berlinu, a vodi ga gestapovac koji ima osobnu stražu. Opasan zadatak, u šta li je nakanio da me uvuče? Kakvu li igru igra? Iz Berlina se ne otiskuje tek tako. Razlog mogu biti komunisti – jedino oni. Dokazao sam se u borbi sa zagrebačkim podzemljem, poznajem Mostar, ali mostarsko podzemlje – to je nešto drugo. Nisam tamo živio u vrijeme kad je nastajalo. Prokužiće me. Možda me i vodi kao mamac, on u sigurne i dobro čuvane hotelske odaje, a ti, Garo, u čaršiju... A i taj Mostar, malo-malo pa vijesti o akcijama komunističkih bandi. Proslavljaju boljševičku godišnjicu, osviću parole na svim većim zgradama...
Malo-malo pa akcija. Nedavno je iz Mostara stizala serija depeša "strogo povjerijivo", prevršila dara mjeru, možda se dočulo i do Berlina... Pošao da to sredi! Za mene je najbolje da se ograničim na poznavanje vesele strane mostarskog života, bavio sam se muzikom, učestvovao na priredbama, pa samo to i poznajem. A politika, o tome ništa, praviću se posve nevješt.
Zahtiheva da ga upoznam sa gradom u koji putuje prvi put. Da opisujem grad!? Ništa neobično a ja se mučim, ne znam odakle bih počeo, razmišljam gledajući kroz prozor. Iz voza!? Iz voza, sinu mi ideja, prepričati kako sam ga i ja vidio prvi put. Inače su prvi utisci o gradu najdubiji i najpamtljiviji. Ovako ću početi:
Zamislite puno brda, brdo do brda, i tako pet-šest sati vožnje od Sarajeva ka jugu. Zahvaljujući rijeci Neretvi koja ih je vješto zaobilazila i presijecala, stvoren je nadaleko poznat kanjon, kroz koji parna lokomotivica iz Sarajeva dobrekće do Mostara. Grad se smjestio u kraški kazan, a i njega je nekad stvorila Neretva, uvlačila se sa sjeverne strane, okruživala, kutljala, kurlala i mljela brdsku periferiju do utrobe, a kad je ukazanila međubrđe, provalila je na južnu stranu i mirno nastavila ka moru. Ponijela je, pa ispod grada, razlila pijesak i mulj i tako stvorila plodno Bišće polje. Navire sjećanje na slikara stranca. Dugo sam ga posmatrao, platno je obojio u zeleno, po sredini, slobodnoručno, debelim kistom, povukao je plavu trakastu liniju, i njom dočarao modrinu Neretve. Tanjim kistom, umočenim u plavu boju, ucrtao je zrakaste linije povijene na uljev u Neretvu, dočaravajući mrzle Bunu, Radobolju, Jasenicu, te toplu i ljekovitu Bunicu. Dodao je i presušivani Posrt... Valjda nigdje u svijetu, u tako malom prostoru, ne postoji toliko tokova. Mostarsko polje ima sedam brzotočnih bisera. Kad sam bio mlađi, volio sam da pišem, Mostar me često inspirisao. Divan je grad, svijetao, topao, voljen, ali Mostarci pregone upoređujući ga sa najljepšim gradovima svijeta. Pretjeruju. Most iz turskog perioda i Kujundžiluk su najljepši dijelovi grada, po njima se i prepoznaje. Dvadesetak hiljada stanovnika živi po mahalama, a čaršijski život teče u trgovačkom dijelu koji se naziva Ričine. Žitelji se međusobno poznaju, teško prihvataju doseljenike – svoji su. Kao i o gradu, i o sebi imaju visoko mišljenje, tako da se rijetko koji došljak uspije uklopiti u čaršiju. Žive od trgovine i šala...
"Čuo sam da neki Mostarci žive i od šala?" Miler prekinu moje misli. To mi dade samopouzdanja, i sretan da šefa zanimaju čaršijske šale, a ne, kako sam mislio – komunisti, počeh:
"U Mostaru žive naročiti ljudi koji uveseljavaju sebe i građane. Nadaleko su poznati pod imenom – liske. Visoko su cijenjeni. Vole ih i stari i mladi, obezvlašćeni i oni na vlasti, vole ih došljaci i oni što odseljavaju, vole ih vojnici, sveštenici, namjernici..."
"Zanimljivo! Liske!? Kažete da ih vole svi, ne trebam ni pitati, volite ih i vi?" s pola glasa će Miler..
"Prijatno sam se osjećao kad sam bio u njihovoj blizini", uzvratih.
"Bili ste često blizu njih?!" kaza sa poluzanimanjem.
"Da, često", odgovorih sa pomalo začudnim glasom.
"Valja nam dugo putovati, kratiti vrijeme, želio bih da govorite o tom kraju i njegovim ljudima... – kaza i zauze pozu slušaoca.
"Nije veliko naselje", nastavih opuštenije: "LJudi se poznaju u glavu, pri susretu se redovno zaustavljaju, rukuju, pričaju, ogovaraju i šale. Svako o svakom zna sve – i više. Iz toga nastaju zadirkivanja koja začnu u kafanama. Tamo se, prepričavanjem, ponešto doda ili oduzme, pa u obliku zgodne šale prenosi na ulice i domove. Vrijednije dugo traju, dok se ne rode nove, bolje i zanimljivije, a najuspjelije nadžive i tvorce. Kao da bez toga ne mogu, šalu uzimaju kao hranu ili piće, bez nje su kao izgladnjeli ljudi. Šale se svi. Šaljivdžije se dijele na slušaoce koji se slatko smiju, ogovarane koji su predmet šala, prepričavaoce koji unose duha da šala bude zanimljivija, ispričana smiješno, te oni koji smišijaju šale. Malo je onih koji uspješno i smišljaju, i pričaju, i prepričavaju, i bivaju predmet šala, a najmanje je onih koji to još i godinama uspijevaju. To su liske. Lisaka je malo. Drže se na okupu, žive po kafanama, nisu zaposleni, zapravo, to im je zanimanje. Gazde ih materijalno pomažu, pa vjekovima po nekoliko lisaka tako živi. Najbolji se nametne liskama pa gradu, tako nastaje i postaje prva liska. Prva liska najomiljenija je osoba grada – šef je liskama i trehašima. To je građanin kojeg uvijek čeka slobodno mjesto u svakom društvu; građana, trgovaca, političara, književnika, vojnika, djece... Između ratova bio je to Vasa Kisa. Nedavno sam saznao, živ je i još uvijek je prva liska."
"Vasa Kisa..!? Naišao sam na to ime..." jedva preko usta prevali Miler.
"Upoznao sam ga već mog prvog mostarskog dana", odgovorih.
"Već?" iznenadi se gestapovac.
"Došao sam u hotel na ručak, znate kako to već biva. Zapazio sam grupu veselih ljudi, sastavili su tri stola... piju, meze i dangube. Jedan se izdvajao duhovitošću, vodio je glavnu riječ, a ostali podržavali su ga. Pomislio sam da bi to mogao biti Vasa Kisa, jer sam još u vozu slušao o njemu. Raspitah se kod konobara, potvrdio je moju pretpostavku. Posmatrao sam ga krišom. Na osobit način pozva mladog konobara, upita:
– Da li je u hotelu sve na prodaju?
– Da, sve je na prodaju!? – iznenađeno će konobar.
– Ja hoću pečenje od štiglića, iz onog kaveza... – pokaza i kaza Vasa Kisa.
– Ti se šališ?! – konobar kao da nije razumio narudžbu.
– Ne, mislio sam ozbiljno! – vrlo odmjerenim glasom će prva liska..
– Ali, pa tu nema šta da se pojede?! – promucaće konobar.
– To je moja stvar. Rekao si da je sve na prodaju. Ja hoću pečenje od štiglića – odbrusio je Vasa.
– Molim lijepo – reče, očito zbunjen mladić, okrenu se i odjuri do šefa. Zatraži pomoć. Prisluškivao sam ih.
– A, Vasa Kisa! nemoj da brineš, šali se, ali će ga skupo stajati ta šala – kaza šef, koji se samo na tren bio zbunio, narediće konobaru: – Uradi kako je tražio, pripremi za serviranje pa me zovi. Ja ću da ga poslužim.
Konobar se vratio do Vase da saopšti:
– Bićete usluženi, gospodine!
Društvo se zabavljalo, ali su, kao i ja, sa vidnim zanimanjem iščekivali narudžbu. U neko doba i pristiže dugoisčekivana tepsija, na kojoj se iznosi pečenje, i na njoj, kao da je crv, aranžirana je pečena ptičica. Šef se trudio da bude što prirodnijeg konobarskog držanja. Služio je po zanatu, na kraju se naklonio i rekao:
– Izvolite i dobar tek!
Kad je šef htio da pođe, Vasa ga zadrža potežući za rukav, izvuče novčić, reče:
– Molim vas, ja sam tražio pečenje, odsijecite mi – za jedan dinar.
Šef se pobuni. Porječkaše se. Umiješaše se i gotovo svi gosti, koji će presuditi na Vasinu stranu, jer ni drugim mušterijama nije serviran sav pečen ovan, tele...
"Zanimljivo, ali ne i humano", nakon jedva vidljivog osmijeha reče Miler. Mada je opaska osnovana, zasmeta mi ocjena nehumanosti za liske, pa i ne htijući nastavio sam:
"Radilo se o izuzetku, već je u sljedećoj prilici biće drugačije. Nekim je povodom jedna gradska humanitarna organizacija upriličila priredbu na kojoj je prikupljan dobrovoljni prilog. Jedna od tačaka bila je i natječaj karikaturista na temu gladi. Bilo je dosta crteža. Prvo je pokazan trećenagrađeni rad, mnoštvo iznemoglih i neishranjenih ljudskih bića, dočekan je sa aplauzom. Drugonagrađeni izmamio je i snažniju podršku, prikazivao je skljokane kosti ispod pometenog stola. Sa ushićenjem očekivala se prvonagrađena karikatura, a kad je pokazana, u sali zavladao je tajac. Na listu papira, uz jasan potpis Vase Kise, pokazane su dvije povijene debele linije. Kao da ništa nisu govorile, ličile su na veliku oborenu cifru 3. Na sastavku linija bila je šuma od pravih tankih crta. Pozvaše Vasu, koji će se popeti na podijum, zauzeti pozu profesora likovne akademije, da bi objasnio:
– Ovo je, gospodo, karikatura gladna čovjeka. Toliko je dugo gladan, po guzici se već uhvatila paučina...
Naravno, posjetioci su snažnim aplauzom podržali odluku žirija."
"Da li ste susretali mostarske komuniste?" kad sam se najmanje nadao, grunu top iz Milera.
"Ne! Bio sam u 'Hrvatskoj glazbi', a tamo nije bilo ni pomena o komunistima", kazah i nastavih da se branim: "Glazba je bila pod okriljem katoličke crkve, pod nadzorom fratara..." ni sam ne znam zašto tako snažno govorio sam odbranaški.
"Pod nadzorom i fratara, ali i komunista, no o tome poslije..." kaza Miler, uozbilji se i više, pa doda: "Nećete reći da niste poznavali nijednog komunistu?!"
"Ne, nijednog !" zanijekah od prve.
"Ni Gojka Vukovića?" doda naročitim glasom, koji osta u ušima da mi zvoni i ponavlja, da plaši i opominje, da podsjeća na gestapovsko društvo, nepredvidivo i uvijek opasno po život. Zaogrnut strahom poslušno odgovorih.
"Gojka je poznavao svaki Mostarac, i susretao ga", rekoh i nastavih da objašnjavam: "On je bio nadaleko poznat i ozloglašen komunist. NJemu nije bilo do moga društva, kao ni meni do njegovog. Uostalom, više je bio po zatvorima nego u čartiji."
"Ipak, poznavali ste ga, a rekli ste da niste poznavali komuniste!?" naruži German kao da sam neposlušno dijete.
"Spadao je u grupu ozloglašenih komunista u takozvanoj Jugoslaviji", napomenuh.
"Sada ćete reći da ni Brešana niste poznavali?" prostrijeli me i okomi riječima.
"Sjećam se nekog sa tim prezimenom, ali ne mogu da se sjetim o kome je riječ", slagah imajući na umu činjenicu da sam ga viđao sa Mostarcima koje je hapsila policija, optužujući ih da su komunisti. U ovom razgovoru ne smije doći u pitanje moja čistota, bar kad je riječ o komunistima, zaključih da ostanem na tome.
"Da li je Vasa Kisa komunista?" kao da mi zari novu bodlju.
"A, ne, to nikako. On je čaršijski zabavljač i ništa više", ušeprtljah se.
"Da li je učestvovao u kakvim političkim manifestacijama?" dopita probadajući me pogledima.
"Ne, nije mi to poznato", čvrst sam i istrajan.
"Vasa Kisa je Srbin?" opet zaskoči.
"Ne znam, moguće je. Ali... liske su... Mostarci", na tren izgubih kontrolu nad svojim mislima.
"Učestvovao je na kongresu jedne od političkih stranaka u Nišu", kaza, još me dublje ubode pogledom, pa dopita: "Da li vam je to poznato?"
"Ha, ha, mislite na stranku Žikice Markovića?" malo se pribrah, ali i kazah što možda i nisam trebao.
"I to vam je poznato, a sve kao da ništa ne znate!?" naruga mi se: "Vi znate I ko je gospodin Žikica...!?"
"Pa... pa..." spetljah se: "Pa i Žikica Marković je bio kao neka liska. Znao je držati govor po dva sata a da dva puta ne upotrijebi jednu riječ."
"Zanimljivo. A Vasa Kisa i Niš?" Miler ne prestaje da tjera svoje.
"O tome je čaršija pričala danima, zabavljala se..."
"Šta je pričala?" prekinu me.
Iznenadi me njegova istrajnost, pa se zapitah, koliko neke stvari u nekom vremenu mogu biti nevažne, a u nekom, sasvim drugom vremenu, postaju važne, pa ih se moramo prisjećati i prepričavati. Traži da se prisjećam i onog što se nije ni dogodilo. Prisjetih se kako se tada zabavljala mostarska liskana. Danima su o tome pričali izmišljajući čudesne i, vjerovatno, nezbivene događaje. Počelo je od mostarskih gazda, koji su trebali da u Niš pošalju dvojicu delegata na neki kongres. Poslali su Vasu i Bega. Obukli su ih po posljednjoj modi i danima ih učili i pripremali da hodaju, jer oni su "kongresmeni", tako će ih nazvati čaršija, i ne bi smjeli da osramote mostarske političare. Uz muziku ispraćeni su na stanici. "Kongresmeni" su se sa štapovima i cilindrima kicošili po čaršiji... Šta li smjera Miler kad te liske dovodi u vezu sa našim putovanjem? Ovo mi se ne dopada, čini mi se kao da opada i cijena moje kože. Eto, šta se dočuje do Berlina.
"No, šta se pričalo?" zazvuča kao naredba i ispitivanje.
"Znate, her Miler, liske, Vasa i vjerni mu saputnik Beg, prisustvovali su tom kongresu – iz sprdnje. O tome znam samo iz ove priče: Kao i ostali delegati, imali su besplatan hotelski smještaj za dva dana. Međutim, njima se dopalo u Nišu pa su produžili boravak. Petog dana vlasniku hotela bilo je čudno ponašanje mostarskih delegata, pa je naložio hotelskom službeniku:
– Onoj dvojici, ujutro, čim ustanu, podnesi račun i naplati. Sumnjivi su, bojim se da ne kliznu.
Službenik tako i učini. Čim su njih dvojica sjeli za sto, prije doručka, pristupio im je:
– Molim vas, gospodo, da platite...
– Donesite doručak, da jedemo – oštro će prigovoriti Vasa: – Platićemo, i vrijeme je da platimo – dodao je: – Inače, ne volimo dugovati. Nije nam to u naravi.
– Šta ćemo sad, moj Vasa, fukara bez dinara? – zamucaće Beg po odlasku službenika – govorio sam ti da se okanimo belaja – prigovarao je.
– Znaš šta, kad dođe sa računom, posvađaćemo se, k'o bajagi i šamaraćemo se, juriti... Ostaćemo bez cilindara i štapova, ali pošteno govoreći, i nisu za nas – Vasa izloži plan.
– Izvolite, platite račun – nakon doručka ponovo pojaviće se službenik.
– Ja ću platiti..! – prvi će Vasa.
– Ja ću platiti..! – presijeći će ga Beg.
– Ja..! – istovremeno su govorili i zavlačili ruke u prazne džepove.
– Nećeš, ja ću..!
– Nećeš, nego ja..!
– Zašto ti kad si više puta platio..?!
– Zbog toga što si navikao da ja plaćam..!
– Nemoj da vrijeđaš!
– Nemoj da si bezobrazan...
I tako redom, dok Beg ne odalami pljusku. Vasa pođe da uzvrati, Beg se odmicao, bježao... Vasa ga je pratio u stopu, jurio do vrata, ulice...
"Naivna priča", Miler je bio uvjeren da okrećem priču da bih prećutio prave odgovore, ponovio je: "Naivno je. Ne ide to baš tako jednostavno. Probajte vi ručati bez novca, pa da vidite..."
"Ali, her Miler, bio je to Vasa..." riješen da se što manje dotičem politike, okrenuh na sljedeću Vasinu šalu. "Sjećam se, kad je već riječ o ručku, kako je Vasa, opet bez novca, ručao u Sarajevu. Redovno je bio bez novca, a i kad ga je imao, nije ga nosio, jer je to za njega bilo sramotno. Prva liska se morao snalaziti i živjeti bez novca. Naišao je na dječaka sa ulice, prišao mu, pitao za gostionicu gdje se može dobro ručati, i kad je dobio odgovor, predložio je dječaku da na ručak pođe i on. Naravno, mali je rado prihvatio. Sjeli su za sto, domalo se pojavio konobar i molio da se sa bijelog i čistog stolnjaka ukloni poveći i neugledni paket. Vasa ga je skinuo i položio na slobodnu stolicu. Naručili su dva obilna jela. Očinski je Vasa uživio gledajući kako momčić halapljivo jede, poručio mu je kolač, kompot i sok. Vasa je popio pola litra vina, dječaku se požalio na mokraćni mjehur, pa otišao u klozet. Zadugo se nije vraćao. Dječaku je dosadilo, vrpoljio se i jedva čekao da napusti gostionicu. Konobar je želio da naplati ručkove, ali i više da čim prije isprati neizgledne goste, pa kad Vase za dugo ne bi, prišao je dječaku i zapitao za oca. Dječak je objasnio da je ratno siroče bez roditelja, te ispričao kako je došao na ručak. Kad je konobar izgubio svaku nadu u Vasin povratak, prišao je paketu i počeo da ga odmotava. U dosta papira našao je kamenu kocku svježe izvaljenu iz kaldrme."
"Da li je Vasa komunista?" opet gestapovac zaskoči kao pas iz klanca.
"A, ne. On je samo zabavljač", ostah dosljedan.
"Pričajte, pričajte, samo pričajte, o Vasi Kisi", reče, razvuče usne u jedva primjetan osmijeh, odćuta pa će zajedljivo: – Pričajte, pričajte kako je još negdje ručao, besplatno.
"Tako se Vasa i u Stocu zatekao gladan", ne znajući kako da se izvučem iz kandži, nastavih tvrdoglavo, ponašajući se kao da sam uvjeren da Milera zanimaju upravo takvi ručkovi: "Ušao je u gostionicti i pitao šta ima za jelo. Konobar je otpočeo sa onim kako mu je prvo padalo na um.
– Ima grah ovako, grah onako...
– Dobro, daj mi grah onako – prekinuće ga Vasa.
Nakon ručka, Vasa je ustao i krenuo ka izlazu. Konobar će ga presresti.
– Molim vas, niste platili..?
– Nisam ni kanio plaćati – mirno će Vasa, objasni: – Rekli ste grah onako. A onako, to ti je badava, besplatno.
Dođe do prepirke, uključili su se i zatečeni Stočani, koji su, nakon dužeg vijećanja, stali na Vasinu stranu, odbranili ga, onda pozvali ga u društvo, častili pićem i uživali u dosjetkama..."
"Pričajte, samo pričajte. Pričajte i o besplatnom piću!" presijče Miler, da mi se naruga. Nastavio sam kao rugu da nisam shvatio.
"Dugo su sjedili i pili, do večere, kojom Stočani nisu htjeli da časte Vasu, tražeći da opet smisli nešto – besplatno. Nakon razmišljanja Vasa je pozvao konobara i poručio:
– Molim vas, donesite mi kilo pečenja.
Ubrzo bi uslužen. Jeo je sporo. Prisutni su pijuckali i glasno gonetali način na koji je Vasa planirao da izbjegne plaćanje. Bili su bučni dokazujući svaki svoju pretpostavku. Gostioničar nije brinuo za trošak, znao je, nadoknadiće neko iz povelikog društva. Vasa objedova, obrisa usne, te dozva konobara, upitaće ga:
– Šta vi, konobari, radite sa gostom, koji pojede večeru a nema novaca da je plati?
– Tražimo mu osobnu kartu – odgovoriće je ravnodušni konobar.
– Ako nema ni nje? – poluzatvorenog desnog oka reći će Vasa.
– Nogom u guzicu, izbacimo pseto vani – uzvratio je konobar.
– Naplati! – reče Vasa nakon što poskoči i izbulji stražnjicu. Konobar se istinski naljutio, bio je pošao i da ga udari, ali zaustavili su ga gosti, koji obećaše da će platiti oni."
"Vrlo zanimljivo, vrlo, pričajte, pričajte", rugao mi se, a ja sam i dalje igrao na kartu naivnosti, znajući da i bez toga Švabo nema osobito mišljenje o Balkancu. Nastavio sam u istom stilu.
"Nije žao stolačkim meraklijama što su trošili, vole da seire, a ćeif se uvijek plaćao. Vasa je malo pripio, znajući da pijan čovjek treba pića više nego trijezan, odlučili su da se i dalje poigravaju. Prestali su da mu poručuju piće, a on ga je priželjkivao. Nakon što ih prozre dozvaće konobara i zapitati:
– Šta radite sa gostom koji popije vino a ne plati ga?
– Kako može biti, popiti a ne platiti? – i konobar zaigra zametnutu igru: – Pa ipak, ko ne plati, izbatinamo ga.
– Daj mi jedno vino, da popijem, na brzinu... – kao da zapomaga Vasa.
– Zašto na brzinu? – začudi se konobar.
– Ništa ne pitaj – zvjerkajući na sve strane, panično će Vasa: – Donesi, brže dok nisam dobio batine.
– Od koga ćeš dobiti batine? – opet će začudno konobar.
– Od tebe! – dočeka Vasa, mignu okom, nasmija se, povuče ga za ruku, pa doda – Donesi!"
Miler je nemarno slušao moju priču, ako je ikako i slušao, probadao me očima, kao da je govorio; pričaj, pričaj, tek dolazi prava priča. Bio je uvjeren da znam dosta, da tajim, ali je računao na dugačko putovanje. Omalovažavao me je, pustio me da pričam uprazno, pravio se da spava.
Parosnažni tutanj narušavao je noćnu tišinu. Polusnen lebdio sam kroz vremena, prostore, stanja, zagnjurivao u neku nejasnu mutnoću davno proživljenu, trudio se da izbistrim, to nešto, naprezao se prizivajući pamćenje. Pričinjavalo mi se da sam na tragu, blizu, ali ne dokučujem. Ćutim i gledam kroz mrak. Navikao na galamu, žamor, melodičan zvuk, lelek... na sve osim na muk. Sanjiv, osjećao sam se stisnuto, neprijatno, nesigurno, već i neizdrživo, a gestapovski pogledi probadaju, proučavaju, uvlače duboko u snenu glavu, snažno i bezobzirno šibaju, o njima razmišljam tražeći prostor za svoj vidokrug. Kako izbjeći sudar sa presnažnim pogledom? – muči me pitanje. Gdje da gledam? – kad je on zauzeo sve vagonske prostore. Gdje god upravim pogled, presiječe me njegov, njegov izasnen, stalno izasnen. Gdje da gledam? Glupo se osjećam, baš glupo. U njega, odlučih i pogled usmjerih na njega, a on mi ga u trenu – povi. Kroz prozor ne mogoh gledati dugo – dočeka noć pa me naslika na staklu. U ležaj, sto, zidove, fotografiju – Hitlera na zidu... Slika, kad je zagledah bolje, lik me podsjeti na jednoumca Ćafta, i on po Mostaru hoda sa isukanom rukom. Ispružio je u vozu, da zaplaši, što li? Vidi razdjeljka i kose do obrva, kao da se nije mogao začešljati pred slikanje, ne, nije to – utisak, sve je sračunato, davno razrađeno. Hitlerova fotografija podsjeća na nekog...? Na Vasu!
Kako je nepredvidiv život. Eto, gestapovac stigao iz Berlina da me straši u vagonu, tjera da pričam o palanačkom šeretu, komunistima koje ne poznijem, da... Ko bi mogao i pomisliti da će mi se takve stvari dogoditi. Pa jest, Hitler i Vasa, ma koliko bilo čudno, ima tu nečega. Vasa je liska, biće da se previše proliskao... Sjetio sam se, pa da, dogodilo se u gostioiiici "Pavić". Na vratima se ukazao čudan čovjek, kopija ove fotografije, ukočio se sa ispruženom rukom do visine očiju. Ponavljao je: "Hajl Hitler". Prisutni se okameniše. Isti je kao Hitler, govorili su. Domalo sam u tom liku prepoznao Vasu. Ona prilika i ova fotografija su blizanci. Predosjećam da je Mileru poznat i taj detalj, ne bih se zakleo da mu nije poznato i da sam i ja prististvovao tom činu. Toj je, naravno, malo vjerovatno, ali kad je u pitanju Gestapo, moguće jo sve. Još više me skolila nelagoda, uvukla pod kožu, svrbi. Ovaj dan kao da je odsanjan. Strah u snu, dovučen na ivicu provalije, vagam na njoj, dovoljna je najmanja sila, dodir, povjetarac ili greškica u iskoraku, pa da završim u ponoru pakla. Opet postah dječačić, skrivio batine, očekujem strogog oca koji nije praštao, udarao je kud je prije stigao. Očekujem zamahe, drhtim, najteže je na njih čekati, da počne, i on se tek priprema da tuče, ćuti i kani, ne usuđujem se da ga pogledam – šiba i pogledom, probada, bodlje šikaju u mozak. Sklupčao se u ćošku sobe, uronio misli i pogled u prazno, duboko u sebe, u strah. Pritislo me, okuražih se da pogledam, u oca, presiječe me šilo iz očiju gestapovca. Nije snen, prevario sam se.
"Kao da nema šala vezanih za komuniste?" riječi kao da povrijediše otvorenu ranu.
"Nisam se družio sa pelenguzićima", sjetih se da su tako neke mostarske gazde nazivale komuniste , odlučan sam da o komunistima govorim sa sprdnjom, jer, eto, takva su vremena, dovoljno je da Švabo samo posumnja u moja opredjeljenja, pa mi je gotovo sijelo, kako to kažu Mostarci. Moram se sjetiti neke šale vezane za komuniste, uporan je Švabo, a ne mogu da se sjetim nijedne, mučih se. Sjetih se:
"Dugi tmurni i kišoviti dani uguraju u ljude lošu volju, postaju neorni za pozdrave, razgovore, život... Trandiju bez jasnog cilja, tek da skrate vrijeme, zlovoljni su, i kako se to kaže, do podne mrze cio svijet a poslije podne i sebe. U takve dane najbolje je da se čovjek nađe u Mostaru, u gostionicama su svi: liske, gazde, političari, radnici... Nikome se ne žuri, opuštaju se, za svakoga ima jela, pića i zabave. Život je tada osobit, sve se odvija polako i neusiljeno. U jednoj takvoj prilici, sjedili su Vasa i Beg, a među mnogobrojnim gostima bio je i spominjani komunista Gojko Vuković. Beg je imao masnice po licu, dobio ih je od nekog Gačanina, zato što je pričao masne šale na račun osjetljivih Gačana. Masnice su bile povod za zadirkivanja. Naravno, prednjačio je Vasa.
– Gojko, zašto ne primite Bega u Partiju? – nenadno zapitaće Vasa.
– Begovi i komunisti nemaju ništa zajedničko – uzvratiće taj čuveni komunist Gojko.
– Imiju, imaju! – kao da bi se svađao, šepurio se Vasa i izazivao pažnju: – Prvo, komunisti dobivaju batine, a evo, i Beg je pretučen. Drugo, a to je za vas nijvažnije, Beg je ateista.
– Beg, pa ateista?! To do danas nisam čuo – kao bajagi, začudiće se Gojko.
– Da, da, Beg je ateista – uvjerljivo će Vasa, objasni: – Gačani su ubili, u njemu, Boga.
– Samo djelimično imaš pravo – i Gojko će prihvatiti šalu: – Gačani su ubili Boga, ali u Begu je ostao Alah. Moj Vasa, kao što vidiš, Beg još nije spreman za Partiju. Ali čim u njemu neko ubije din, primićemo ga...
Strelovito oružje, koje je siktalo iz suvih gestapovskih očiju, uništavalo je ćeliju po ćeliju moga samopouzdanja, i podupiralo nemir. Još sam više obraćao pažnju na svaku riječ koju sam kanio izgovoriti, a kad bi je prevalio preko usta, činilo mi se da je morala biti druga, koja bi lošije govorila o komunistima. Jer, eto, sad mi se čini da sam tog komunistu prikazao kao mudra čovjeka, a to nije smjelo da mi se dogodi.
"Stižemo u Sisak!?" kaza Švabo.
"Da, Sisak je!" jedva se uvremenih.
Opet muk. Protutnjasmo kroz stanicu.
"Posmatrate Firera?" pretrnuh čuvši to ime.
"Fotografija je vrlo uspjela", smislih da je najbolje da to kažem.
"Da, uspjela je. Da li vas podsjeća na koga?"
"Ne, jedan je Firer", odgovorio sam i tek tada bio svjestan gdje sam, opet sam se uključio u Milerove kandže iz kojih nije moglo biti otimanja.
"Zar vas ne podsjeća na Vasu Kisu?" Miler je otezao svaku riječ i na mom licu pratio porast zbunjenosti. Srce mi zadrhta, uznemirenost zaledi misli, mucajući prosloviću:
"Her Miler, molim vas, ne usuđujem se ni da razmišljam o sličnosti..."
"Ipak, razmišljajte!" kaza ne baš ljubaznim glasom.
"Ne mogu!" izleti iz mene.
"Da li vam je poznato?" opet će Švabo zajedljivo: "Taj bezobraznik je dozvolio sebi slobodu da se izruguje sa velikim Firerom, oponaša..?"
"Ne, ne, her Miler", čvrsto odlučih da prećutim događaj iz "Pavića" gostionice.
"Ne, nije vam poznato?!" začudi se Miler, nastavi: "Onda poslušajte! Uoči rata, u Sarajevu je naša grupa upriličila jednu manifestaciju u znak podrške našem pokretu. I pored dobro vođenih priprema skup nije uspio. Komunisti su odvraćali od skupa, a i ono što je došlo u salu, vratilo se razočarano. Na koji sat prije u gradu je rasplinula teška laž: 'U Sarajevo dolazi Firer.' Zbunili su se i naši ljudi, a neki i potpuno nasjeli. Komunisti su ubacili svog čovjeka na počasnu binu. U toku skupa taj je prišao mikrofonu, i otpočeo:
– Sarajlije! Današnji će dan ostati zabilježen u povijesti grada. Podarena nam je najveća čast, došao nam je lično... Firer!" raspričao se Miler, što baš nije njegov stil. Nastavio je:
"U opštem nesnalaženju izronio je Firer. Ovacije, prolamala se dvorana. Firer je stajao sa ispruženom rukom, čekao je da se umiri masa. Otpočeo je na njemačkom jeziku. Govorio je protiv fašizma... Slušaoci su zanijemili. Kad su naši shvatili šta se zbilo, već je bilo kasno. Nestalo je Firera, kao da je propao u zemlju. Komunisti, naravno! Godinama je ime glumca ostalo nepoznato, i tek prije dva dana... Bio je to, glavom i bradom, taj vaš, Vasa Kisa."
"Čudne stvari, gotovo da čovjek ne povjeruje", istinski sam se isčuđavao. Nastavio sam: "Pa je li to stvarno bilo, her Miler?"
"Nije vam poznato?! Znate vi mnogo toga", reče, pa zastade da me presiječe pogledom, nastavio je: "Možda vam treba vremena da se prisjetite. Odista, da li Vasa liči na Hitlera?"
Preznojavao sam se. Vrag je odnio šalu, zaključih, pa počeh da dočaravam ulogu koja mi je pripremljena. Ne smijem nasjesti, moram još preciznije vagati svaku svoju riječ: Ispeci pa reci, što kaže naš narod. Ne dam se, odlučan sam.
"Ne bih rekao", otpočeo sam s pola glasa: "Po visini, težini, brkovima, kosi, možda i ima sličnosti. Međutim, Vasin lik je osobit i noponovljiv. On ni na koga ne liči. Ružan je i lijep, istovremeno. On je ljepotan grdnih ljudi. Uz to, ima čudne osobine, na primjer, može mahati ušima kao magarac. Da ne povjerujete, može donju usnu prebaciti čak preko nosa. Sjetih se jedne takve njegove zgode", kazah, proškiljih na Milera, a kad se ponovo sučelih sa voštanim licem nastavio sam:
"Hinjio je raskol sa liskama, izdvojio se u gostionici za poseban sto. Peckali su se pred gostima, a većina će se opredijeliti za one sučeljene Vasi. Naručivali su im pića i jela. Jelo se i Vasi, ali njemu ne naručuju. Nepoznatom gostu, koji je sjedio do njegovog stola, konobar donese pečenu jagnjetinu. Miris pečenja dodatno uzjogunio je Vasinu utrobu. Napadno gledao je u prvi gostov zalogaj, ovome to bi neprijatno, pogledima pokušavao je da presiječe taj bezobrazluk. Vasa je to i očekivao, pa će u tom trenu povući donju usnu i prebaciti je preko nosa i krajnje neukusno šmrknuti, kao da usnom zamjenjuje maramicu. Da bi ostavio snažniji dojam, progunđao je: 'Gdje ovako nazeboh?' Čovjek ga je gledao otvorenih usta, zgrčenog lica dozva konobara, plati, pa ljutito napusti gostionicu. Vasa pređe za sto odbjeglog, privuče pečenje, poče ga čerečiti i gunđati: 'Gospodine, otkad ja čekam da nas usluže .'" Miler je jednako voštano gledao u mene, nastavio sam da govorim bezvoljno:
"Vasa je izborana lica, sa zrelim podočnjacima, koji navode na neispavanost, zamorenost, alkoholiziranost, starost, ispaćenost... ili i njih glumi. Oči su nejasne boje, čak bih rekao da se i ona mijenja po njegovoj volji. Pogled mu je prodoran, u skladu sa njegovom snažnom ličnošću. Svjestan je tog dara, pa ga u doticajima sa ljudima često koristi. Teško je Vasu opisati, jer je od zgode do zgode različit. Sa djecom je veseo i blag, tada mu je lik prijateljski mio. Drugi je kad se predstavlja kao naivčina, dobričina i širokogrudna osoba. U nekim složenijim prilikama plane pogledom, zastrijeli, presiječe, zaplaši. Od pet bora na čelu čini lice po potrebi situacije. Kad želi da se predstavi u važnom i ozbiljnom izdanju, tada vješto prikriva dvije lijeve bore, desne spaja u jednu, nju nadovezuje u debeloprstnu boru oblika mlada mjeseca. Tu boru prate obrve, lijeva se pomjera za dva prsta dole, a desna za tri gore. Izraz zaokružuje važnim i snažnim pogledom sa kojim prodire do mozga sagovornika, brka mu misli i usmjerava u svoje usne koje su se spremale da iskažu zanimljive riječi. U takvim prilikama ostavlja utisak duboko mislena i mudra čovjeka. Za svaku priliku ima odgovarijući izraz lica: tužan, veseo, zabrinut, prkosan, podrugljiv..."
"Znači, mogao je složiti i Firerov lik?" pecnu Švabo, kao da me ubode dračom.
"Pa, mogao je", promucah.
"Još se uvijek ne možete sjetiti da je oponašao Firera?" uporan je German. Uporan je, smjera na nešto, ali nisam ni ja sisio vesla, kako bi za ovakve situacije rekli Mostarci.
"Ne! To mi nije poznato", potrudih se da budem uvjerljiv.
"Vaši opisi veoma su slikoviti, očito je da ste dobro poznavali Vasu. Po vašoj priči, ni ja neću proći mimo tog poznanstva...", kaza i zaćuta.
Ćutali smo i razmišljali.
Dugo.
Zaspali.
VASA KISA – glava 2.
Izmorili su me komadići sna, a rasanjivali crvenkasto umilni zraci bosanske planinske zore. Miler još spava, pomislih, ali i on progleda s kraja oka, protrlja oči, pa odape pogledom – opet onaj njegov pogled.
"Es ist tag. Morgen (Dan je. Jutro)", prvi put oglasio se na njemačkom jeziku, hrvatski je govorio kao maternjim, to je upućivalo na Nijemca koji je rođen u našim krajevima.
"Ja, es ist Morgen, her Miler (da, jutro je, gospodine Miler)", uzvratio sam.
"Naredite stražaru da nam donese dvije kafe", reče nakon što napravi nekolika čučnja.
Kafa je već bila spremna.
Pažljivo je podizao i spuštao šoljicu, bez i najmanjeg zvuka od dodira, pio je u kratkim srkovima, i njih bez zvuka, poslije svakog upućivao je kratke poglede u šoljicu, pa ih podizao do mog čela, lagano, kao da je ciljao, tu ih zadržavao sve dok ne povije moje. Kao da je osjetio da me uznemiravaju muk i pogledi, pa ih je izduživao.
Razmišljajući o položaju u kojem se mučim, kao riba u mutnom plićaku, nametalo mi se uvjerenje da on zna šta mislim, pa preskačem misao preko misli, otimam se. Ali, svaki srk dozove novi pogled i novu misao, koju teško premošćujem, izmijenile su se brojne zamisli, plastile se na Milerovu stožinu. I misli se umorile, napuštaju me, smijenjuje ih tjeskoba gnječi grudi, ubrzava disanje, izaziva drhtanje. Uplašio si se Švabe, kao da rekoh I priznadoh sebi u sebi. Plašiš se bez razloga, kao da se naružih. Zadrhtaše koljena, ote se gornja noga, obori se s druge, Miler to uoči pa će podrugljivo:
"Hladno vam je!?"
"Ne, ne, her Miler", promucao sam.
"Gdje ono prekinusmo razgovor, sinoć?" kaza sa pola glasa.
"Govorili smo o Vasi Kisi", rekoh ne časeći.
"Da, da, o Vasi Kisi!? Pa, da nastavimo!? Je li rođen u Mostaru, kada...?" očito je da mu je do peckanja.
"Ne znam, stvarno ne znam..." spetljah se.
"Možda po govoru, ili...?" istrajavao je.
"Mislim da je dijete prošlog stoljeća", počeo sam oprezno: "Sjećam se nekih priča vezanih za njegovo djetinjstvo, ali ništa ne govore i ne bih htio da vas njima zamaram."
"Sve me zaninia o Vasi Kisi, posebno njegove veze i odnosi sa komunistima", opet kao da me pecnu guja.
"Već sam vam rekao, ne vjerujem da on tamo spada", još sam oprezniji.
"Opasan je Vasa Kisa, vašom pričom niste mi pomogli naročito", Miler je počeo da pokazuje i prvo nestrpljenje.
"Vjerujte, sve što znam o njemu, saznao sam iz šala, samo iz njih", ja sam jednako uporan.
"Napomenuli ste da ponešto znate i iz njegovog djetinjstva?" Švabi i ne pada na pamet da me pusti na miru.
"Opet šale", uzvratih ne časeći.
"Znam, nije rođen kao komunist, kasnije se to postaje, možda čak i u djetinjstvu", opet njegovi ujedi, nastavi: "No, dobro, kad već ne znate ono što treba meni, onda da bar čujemo šalu.
"Ovoga časa padaju mi na pamet neke šale koje se pripisuju Vasinom djetinjstvu", kazah i nastavih nakon kratkog predaha: "Mali Vasa je igrao oko majke koja je trijebila grah. U jednom trenu se umirio i zamislio. Majka je uočila promjenu kod djeteta, pa će da ga upita:
– O čemu li razmišlja mala i zločasta glava?
– Razmišljam kako nastaju djeca. Mama, kako sam ja nastao? Stvarno, kako?
– Moj sine, za tvoja pitanja trebaju pametniji od mene – reče što joj u tom trenu pade na um, ali zamisli se podižući bič sa čela, zagleda se u sinčića, pa morala je nešto da odgovori, nastaviće: – Od graha si ti nastao. Jedne večeri uzela sam zrno graha, stavila ga pod kamen i ostavila da prenoći. Kad sam ujutru podigla kamen, nađoh tebe.
Dječačić je razmišljao o mogućnosti takvog nastajanja... Uzeće zrno graha, otići u dvorište i podvući ga pod prvi kamen. Jedva je iščekao da svane, ustao je i otrčao do kamena, podigao ga... Ispod njega migoljila je oveća buba. Zamahnuo je kamenom da je ubije, u trenu se predomisli:
– Ih, da mi, slučajno, nisi sin, ubio bih te, ovako..."
Završavajući priču, proškiljih u pravcu šefa sa namjerom da ocijenim utisak koji je izazvala. Opet će me dočekati lice bez izraza, hladno kao kamen iz priče. Oduvijek sam zazirao od bezbojnih lica, crvotoče mi dušu. Mori me muk, priziva tegobne misli, u želji da ih se oslobodim, nastavio sam:
"Znate, her Miler, Vasa je rastao u Mostaru ispod neretljanskih mostova. Idući nizvodno, prvi je Carinski, gradila ga je Austrija, zatim je most Vladara, rađen je između ratova, onda je Stari most, remek-djelo turskog doba. Najnizvodniji je Lučki most, djelo mostarskog graditelja i gradonačelnika Mujage Komadine, po nekima, takođe prve liske svog doba..."
"Vi nakanili da pričate o mostovima, kao da niste voljni za saradnju. No, dobro, pričajte, samo pričajte. Biće da je i to važno za Vasin opis", švapski ujedi sve su dublji. Naruga se i izrazom lica, ali ja nastavih, kao da i nisam ujeden.
"Uz Carinski most, kao dječija igračka, nalazi se neobična i lijepa kućica na sprat. Koliko malenošću, još više se nameće skladnošću. Donja prostorija zidana je neretljanskim biserno-bijelim kamenim oblutcima, koji su mozaično fugirani crnim malterom, a gornji dio, koji nazivaju čardakom, povezan je spoljnim drvenim stepenicama. Bjelina redovno krečenih zidova čardaka, mozaičnost donjespratnih oblutaka i čistoća svakodnevno ribanih, kao vosak žutih drvenih stepenica, uz prikladni pločasto-kameni krov, predstavlja kućicu koju su mogli domisliti samo nadareni ljudi, kao što su oni koji smišljaju bajke", s kraja oka odapeh u pravcu plave kose, učini mi se da sam pažljivo slušan, nastavio sam:
"To je kuća u kojoj je odrastao Vasa Kisa. Gosti grada su je posjećivali, a mještani svakodnevno spominjali. Nalazi se na kraju grada, pa su bračni parovi u ljetnim i sparnim poslijepodnevnim satima polazili u šetnje obalom svježe Neretve i na polasku dogovarali: Hajdemo prošetati do Bjelog čardaka. Pred kućom su se zaustavljali, odmarali i desetak minuta ćutke posmatrali kućicu i svaki put doživljavali novo, jednostavno, ugodno i milo zdanje. Odatle su se vraćali i šetajući uživali u brzotoku i zelenilu usred grada. Mužici su dovodili hanume do kapija u koje su same zamicale, a oni su žurno produžavali u kafane, na dogovorene okupe." Miler me nije prekidao, koji put bi tek mrdnuo usnom, pa sam nastavio:
"Preko ceste Bijelog čardaka bila je javna kuća i gostionica ,Lira'. Možda je i komšijski veseli i slatki život uticao na oblikovanje Vasine ličnosti. Kao i svaki čovjek kad se prvi put susretne sa javnom kućom, pokaže zanimanje, tako je i mali Vasa, kažu, u nekoj prilici pitao oca:
– Tata, šta je u onoj kući?
– Ništa sine, tamo se vodi slitki život – odgovorio je otac tek da odgovori.
Do nekoliko dana, nakon igre, onako gladno, dijete se prisjetilo i otrčalo da kupi slatkog života. Na ulazu dočekao ga je službenik.
– Šta je, mali, zašto si ti došao?
– Daj mi slatkog života – govorio je i pružao nekolike parice.
Čovjek je uzeo jedan novčić, pa nestao u kući, i domalo se vratio sa parčetom kruha namazanog pekmezom. Do sahatak vremena, mali opet navrati i zatraži još. Opet je bio uslužen. Došao je i po treće parče, ali nije mogao da ga pojede, polizao je pekmez, a kruh bacio. U večrnjem ćaskanju sa ocem, pričaće:
– Tata, danas sam išao i plaćao slatki tivot.
– Šta si ti, štigliću jedan, plaćao?! – iznenadi se otac. A, i tebe svuda stigne – dodao je i uzbiljivši se upitao: – Pa, kakav je slatki život?
– Slađi je nego sam mislio – ne časeći odgovorilo je dijete.
– Daleko si ti od slatkog života, moj sine... – nasmijaće se i preko usne prevaliti otac.
– Da vidiš i da nisam – dječak će polupovrijeđeno, dodao je: – Dvije sam maznuo i jednu polizao...
– A tako... Slušaj Vasa, danas si tamo otišao, nemoj više. Je li ti jasno?! – strogo je priprijetio otac.
– Nije jasno! Ti smiješ, a ja ne smijem..?! – pobuni se dječačić.
– Kad odrasteš, onda ćeš ići. Tamo je zabranjeno djeci. Tamo se prave ljudi – izleti iz oca.
Do nekoliko mjeseci, opet uz uobičajeni večernji lagani kućni razgovor, mali Vasa će ocu:
– Tata, bio sam tamo gdje se prave ljudi.
– Nisi, valjda, ulazio? – zabrinuto će otac, nakon što se uspravi, gotovo ukoči na stolici.
– Imao si ti pravo, tata – pomirljivo će dječak – ne daju djeci, bio sam pošao pa me vratiše. Čim kriju dobro je, pomislih, pa se popeh na prozor i vidjeh sve.
– Sve? – začuđeno će otac.
– Sve! – nepokolebljivo će dječak Vasa.
– Šta si gledao, bogu li ti tvoga, šta si vidio..? – dreknuo je otac.
– Jedan čovo napravio tetu – važno će da objašnjava dječak – još je nije bio sasvim završio. Kad sam pristigao, još joj je svrdlao zadnjicu. Išlo mu je teško, znojio se..."
"Zanimljive priče gospodine Garo, golicave, pristaju mirnim vremenirna. Gospodine, mi smo na ratnom zadatku..." izriga Miler, podrugljivo se iskezi, prostrijeli pogledom, kao da je već izgubio strpljenje, dodao je: "Dugo je do Mostara. Pričajte, doći će na red i ono što je bliže ovovremenim prilikama. Nadam se..."
Ima pravo, dugo je do Mostara, zaključivao sam i sam, izrigaću, sigurno ću izbljuvati mnogo, ipak, ne dam se jeftino, ja ću svoje, pa dokle stignem, nastaviću:
"Znate, Vasa je nadaleko poznat čovjek, o njemu se mnogo govorilo, pa, eto, i ja sam toga dosta čuo."
"Dobro, nastavite. Pričajte, to što ste čuli", oštre riječi, naredba, pobuniše u meni i ono milo dostojanstva, zazvaše misli.
Kao da besjedim sa kamenom ili mašinom. Mrsko mi otvarati usta, volio bih da me šamara nego da pričam. Gadim se sebi, a tek njemu. Ipak je strpljiv: Prčaj, pričaj... Da pričam, pa da i pričam, ali šta? Nešto. Pričij nešto, budi poslušan. Počeh od toga nešto:
"Na redu je školsko doba, prvi razred..."
"Znači, stigli smo do prvog pučke..." naruga se. Nastavio sam kao da ništa nije ni rekao:
"Učiteljica je objašnjavala zašto je ružno pitati riječima, naprimjer: Mogu li u ćenifu, da serem, kako su joj se djeca u početku i obraćala. Naložila je da u slučaju nužde treba podići ruku, pa nakon što ona pita šta želi, dijete treba da kaže: Molim vas, gospođo učiteljice, mogu li da prohodam, i ona će dozvoliti...
Nekom prilikom navratio je direktor škole u Vasin razred, da nadzori rad učiteljice. Vasinom drugaru Begu pritužilo, podigao je ruku i očekivao da ga učiteljica pusti da ode do klozeta.
– Strpi se dok je tu direktor – učiteljica mu je prišla i šapnula: Domalo će Vasa ustati, držao je sa dva prsta nos i govorio:
– Molim, gospođo učiteljice, Beg je prohodao na mjestu..."
Miler iskezi usta, zatvori lijevo oko pa desnim odape strijelu. Pogođen, zanjihah se, zbunih, a kad se nekako pribrah, nastavih kao da mi se to nije ni zbilo.
"U drugom razredu učili su rečenice. Na čas banuo je školski inspektor. Učiteljica se trudila da nastavi sa nastavom onako kako je i zatečena. Postavila je pitanje:
– Ko zna jednu rečenicu?, Vasa će se podići i izrecitovati odgovor:
– Moja tetka je kurva.
– Sram te bilo! Kako te nije stid, kao da si... – planula je zatečena učiteljica.
– Nemojte da ga ružite. Dobro, dijete je reklo rečenicu, odgovor je tačan, a..." – umiješao se inspektor.
Čas je nastavljen i završen, uciteljica je otišla sa inspektorom u zbornicu i nije imala priliku da se dočepa Vase. Zato je sa ushićenjem očekivala jutro. Kad poče nastava, biće i još bjesnija, jer Vasa nije ni došao u školu, ali pojaviće se u sred časa.
– Gdje si ti? Zašto kasniš? – pokuljao je učiteljicin bijes.
– Molim, gospođo učiteljice, zakasnio sam, molim... Vodio sam gospodina inspektora, molio me, da mu pokažem gdje stanuje moja tetka...
Nestajalo je snage za govorenje, volje već odavno, ućutao sam i opet proškiljio udaljenijim okom, žuti čovjek kao da uzvrati otrovnom strijelom. Nisam bio na čisto, da li mi je da pričam ili ćutim.
"Pređite na starije razrede!" Švabo naredi glasom učiteljice iz malopređašnje priče.
"Počela je nova školska godina", nastavih a ni sam još nisam znao šta bih pričao. Misli se rastrzale, razvlačile između Milera i Vase, jedno mislim a drugo govorim. Ipak, pričao sam.
"Dosta o tom! Pređite na momački period!" bez imalo učtivosti prekinu me i naredi.
Švapska posla, pomislih i osjetih da se u meni počela zametati mržnja pomiješana sa strahom. Čudan osjećaj, nenaviknuto stanje, neplivač u jesenjoj matici. Da pređem na momačko doba, vrijeme sazrijevanja? Uporan je kao dosadni profesor istorije na mostarskoj gimnaziji, kojemu je važan svaki detalj koji postavi on. Pita i čeka odgovor. Pita, naprimjer, godinu nekog davnog zbivanja, čeka, ako baš nju ne znaš, za njega ne znaš istoriju, ne dozvoljava da nastaviš o onome što znaš, zaustavi i po tome neznanju donosi sud o ukupnom znanju. Čeka nekoliko minuta i pošalje u klupu. Tako i Miler, ima strpljenja, dozvoli da se govori, ali i on dođe na svoju godinu. Moj Garo, neka ti je Bog ni pomoći, čuvaj se, budi budan, kako bi rekli Mostarci. Tužno je kad se mora bezvoljno pričati, teže i od najnapornijeg fizičkog rada.
"Čekam!" opomenu gestapovac.
"O tom periodu znam malo", otpočeh nepovezano: "Ovog časa pada mi na pamet ova priča: Otac je o Vasi govorio poznaniku, odgovarajući na pitanje o sinovljevom vladanju.
– Prijatelju, da ti kažem pravo, lijep je, sluša, ali ima jednu manu, veliku manu...
– Manu? – začudi se prijatelj, znajući da je Vasa-momak zdrav.
– Plaši se mraka! – snishodljivo će otac, pa će glasnije: – Nikad ne dođe kući dok se ne oglase pijevci, ne počne da sviće."
Miler me nije čestito ni slušao, a mislim da šalu čak nije ni shvatao. Pokazao je to izrazom lica, pridodavši mig koji naredi da nastavim.
Izmoren nelagodom, poželjeh da ispričam nešto što bi ga bar načas zadovoljilo, možda nešto iz doba austrougarske, pa smislivši i šta, počeo sam:
"Sjetih se jedne priče, još iz vremena regrutacije. To je bilo u austrougarsko vrijeme. Znate, u tursko doba nije se išlo u vojsku, pa je obavezno služenje, koje je uvela nova vlast, narod teško prihvatao. Još je jedan detalj važan za ovu priču. Naime, po turskim zakonima, a u skladu sa islamom koje ne priznaje idolopoklonstvo, nije bilo obavezno skidati kapu u službenim prostorijama. Običaj se zadržao i u novoj vlasti, pa ga je ona i ozakonila. Dakle, ko je nosio tursku kapu – fes, nije morao da je skida ni u prostoriji u kojoj je visila careva slika", kazah, pogledah na Milera, koji migom glave naredi da pričam, nastavio sam:
"Beg potiče iz ugledne religiozne muslimanske porodice, ali rođen je da postane liska. Upoznao sam ga kad je bio u ozbiljnijim godinama. Omanji punački čovjek, uvijek lijepo odjeven. Nosio je šešir i štap. Radio je kao sudski činovnik. Gotovo da se na poslu nije ni zadržavao. Došao bi ujutro na početku radnog vremena, da ga vidi šef, otvorio bi orman, izvadio stare šešir i štap, vidno ih okačio o vješalicu i napomenuo cimeru: Ako me traže stranke, kaži da sam tu negdje. Kaži i pokaži, evo mu šešira i štapa, znači da je u zgradi. Ako me bude tražio šef, znaš gdje sam u Jaganjca, Ibrice, Jagnjetu... Pošten je, trpeljiv i duhovit čovjek. Voli šale na način da ih Vasa smišlja i priča, a da ih on potvrđuje, nadopunjuje i brusi. U želji da izbjegnu prijem u vojsku, Vasa i Beg su pošli na regrutaciju sa fesovima na glavama. Beg je prozvan prvi. Iskusni austrijski ljekar osmotrio ga je, pa u želji da otprve vidi da li ima ludu pred sobom, upitaće:
– Ako bi ti izvadili jedno oko, šta bi se dogodilo?
– Ne bih vidio na jedno oko – Beg je požurio da odgovori.
– Ako bi ti izvadili i drugo oko, šta bi se dogodilo?
– Ne bih vidio ni na drugo oko", odgovorio je Beg.
– Gut! Regrut, Beg Glavović, je sposoban za carsku vojsku! – izdiktirao je ljekar te prozvao Vasu Kisu. I njega je dočekao sličnim pitanjem:
– Ako bi ti odsjekli jedno uho, šta bi se dogodilo?
– Ne bih vidio na jedno oko! – odgovoriće Vasa i zbuniti ljekara, koji će mu se unijeti u lice, zagledati u oba oka, pa dopitati:
– Ako bi ti odsjekli i drugo uho, šta bi se onda dogodilo?
– Ne bih vidio ni na drugo oko! – opet će bez zadrrške da odgovori Vasa.
– Ovaj Regrut nije sposoban za carsku vojsku – saopštiće ljekar, odšetati da pritvrdi pisaru – Regrut je nesposoban!
Oblačeći se u predsoblju Beg je bio neveseo, ljutio se i na Vasu, prigovarao:
– Gurnu ti mene. Veliš, idi Beže, služi i gini po Karpatima i drugim morima... – oči su mu vlažile. Vasa ga je umirivao, da bi ga oraspoložio, pričao je šta mu je padalo na um:
– Šta se sekiraš. Slaću ti pakete sa trešnjama, murvama i košćelama, a to, da znaš, odlično ide uz plzensko pivo...
Narušavali su tišinu i ometali rad komisije, te se pojavio jedan od članova, poviknuo je:
– Dosta galame, napolje! Vidjevši Bega da plače povratiće se i obratiti mu se: – Zašto plačeš, regrut?
– Plače od sreće, drago mu, služiće Cara – odgovoriće Vasa.
Produžili su do "Jagnjeta", uz piće, u društvu trehaša lisaka, i Beg se oraspoložio i već je peckao Vasu:
– Šućur alahu pa sam zdrav i pametan. Biću dobar vojnik, postaću pukovnik, onda ću doći u Mostar, uzeću mog jarana Vasu, pa ću ga odvesti na liječenje u Prag. Kažu, tamo ima čuveni doktor koji liječi blesave, umobolne ljude. On će izliječiti moga druga Vasu. Žao mi ga, sve bih učinio za nj, a za ovu tešku bolest i da ne pričam – Beg se kreveljio pričajući.
– Nisam ja mahnit, nemoj ti mene – bajagi ljutio se Vasa: – Tužiću te za povredu ponosa.
– Vasa, nemoj tako, do jutros nisam ni ja znao da si lud. Naravno, nisi ni ti. Ali, dina mi, koga bečki doktori nađu da je skrenut s pameti, u tu dijagnozu ne treba sumnjati.
– Pustite vi Bega. Izmišlja! Ta, znate mene, znate da sam pametan... – branio se Vasa. Gotovo da su se žestoko svađali, a gosti restorana uživali su, naručivali i trošili.
– Eto, raja, pametni ste, sami presudite, a sve znate – šeretski zapetljavao je Beg: – Rekao sam vam, čuj, odsiječe mu uho, pa da ne vidi na oko!?
– Naravno da nisam lud! – zaskakao je Vasa – pa raja, kako ću vidjeti na oko ako mi odsiječe uho. Velik fes, poklopiće mi oko, bezbeli da ne bih vidio... Ako bi mi odsjekli i drugo uho, fes bi pao na oba oka, ne bih ni najedno... – objašnjavao je Vasa.
Prisutna liskana, bajagi, podijelila se, jedni su zastupali Begovu a drugi Vasinu stranu. Uz pečenje i vino seirili, kenjčijali i krali bogu sate, do u gluvo doba, kada su se rastajali i pomišljali na jutro koje su jedva čekali, da prepričavaju fes, uho i oko, jučerašnji dogadaj, ako ne iskrsne kakav novi, svježiji."
Miler ne pokazuje znakove života, ne zanima ga moja priča, čeka priču o komuistima. Ja takvu odista ne znam, ali on je uporno čeka.
Švabo, čudan je to narod. Na momente bih rekao da Milera ne zanimaju moje priče, da ih ne sluša, a sve čuje i zna što je blizu njegovog interesovanja. To sluša, poslušno. Takvi su oni. Brojne sam sreo i takvi su svi. Disciplinovani i fanatično poslušni. Naređenja izvršavaju bez razmišljanja, jer kod njih postoje zaduženi za razmisljanje, postoje oni što komanduju i oni koji izvršavaju. Razmišljanje je dozvoljeno samo u okviru dobivenog zadatka. Da li je zadatak – naređenje suvislo ili nije, nije izvršioca da ocjenjuje, a zdušno razmišlja o tome kako da ga izvrši, ako i taj postupak nije unaprijed propisan, a kod Švabe je često i to slučaj. Naš balkanski čovjek je suprotan. On najprije razmišlja o onome ko mu je dao zadatak, ocjenjuje ga kao čovjeka, pa iz toga izvlači zaključak, da li je uopšte trebalo izdavati takav zadatak. Pri tom domišlja kako da on postane taj što izdije zadatke, uvjeren da bi on to radio bolje, bolje i od šefa, upravnika, ministra... Iscrpi se takvim mislima, pa sa premalo volje pristupa izvršenju svog zadatka. I ovaj Švabo, sjedi i marljivo razmišlja kako da izvrši dobivenu zadaću, dosadno je uporan, vjerovatno sada razmišlja o meni, odgoneta da bi stvorio jasnu sliku o mom karakteru, a sve u želji da ustanovi koliko znam o mostarskim komunistima, posebno o jednom od njih, o Vasi Kisi. Za svakog zdravog čovjeka Vasa je šaljivdžija a ne komunista. Prema tome, i ako je dobio zadatak vezan za Vasu-komunistu, trebao bi razmišljati i o besmislenosti pretpostavke i zadatka, ali ne, njegovo je da izvršava zadatke, a ne da razmišlja treba li to raditi. Kakve je on sve zadatke dobio, ko to iz Švabe može isčupati? Možda, da se posluži sa mnom, pa da me u nekom višem interesu kasnije likvidira. Kao bicikl, ukrademo ga, poslužimo se i odbacimo u bezdani vir. Ali, neće to, her, ići baš tako. Čuvaćemo se. Osjetiću kad se to primakne, a onda...
"Znači, Vasa nije bio u vojsci?" iznenadi pitanje. Uvjeren da Miler i to zna, a ja ne znam, predao sam se razmišljanju, prizivao pamćenje, tražio klanac. Onda sam se sjetio da se priupitam, kako bi u mojoj situaciji radile liske, pa i od njih sam naučio nešto, da probam:
"Ne znam da li je bio vojnik, ali sjećam se jedne šale koja upućuje na pozitivan zaključak. Čuo sam je osobno od Vase: Jednom prilikom, nekako odmah po dolasku u vojsku, dokoni vojnici su prepričavali zgode iz svojih krajeva. Vasa je ispričao jednu o Ibri-Glavonji. Šala im se dopala, ali će po njoj i prepoznavati Vasu, nazvaće ga – Glavonja. LJutio se Vasa i često bio u sukobu zbog tog nadimka. Kasnije, shvatio je, zdušno ga izazivaju baš zbog toga što se on dobro ljutio. Inat je uvijek na svoju štetu, prisjetio se očevih riječi i okrenuo kartu. Prividno prestao je da se ljuti. Danima se suzdržavao, osmijesima uzvraćao je na izazove. Jedno jutro, kao i obično, pristiže četa na doručak. Vasa je bio kuvar. Kako kome uspe čaj, tako mu svaki dobaci – Glavonja! Očito je, dogovorili su to još u stroju. Izdžao je. Jeli su po grupama, prisluškivao ih je. Govorili su o njemu. Domalo, prići će mu kolovođa:
– S obzirom da se više ne ljutiš, dogovorili smo se, nećemo te više ni zvati Glavonja – govorio je praveći se da mu je prijatelj. Vasa ga je prikovao pogledom, da mu da na znanje da je nadimak njegovo nedjelo. I onda uzvratio:
– Ako ste odlučili da me više ne zovete Glavonja, onda vam se ni ja više neću pišati u čaj..."
"Da, gospodine, po tome bi se reklo da je služio vojsku, vi to, pretpostavljam, znate, ali kao da okolišate, kao da nerado pričate ono što..." iz Milera tekla je podrugljivost.
"Ne znam da li je služio vojsku", nastavih kao da ga nisam shvatio.
"Je li Vasa bio u Beču?" presiječe me neočekivanim pitanjem.
"Odista ne znam", nastavih: "Sjećam se jedne, ali samo za Mostarce, zanimljive zgode. Po njoj bi se moglo zaključiti da je i tamo bio. Znate, u Mostaru postoji neobično drvo – košćela. Vječita je dilema da li je košćela voćka. Drvo je visoko kao trešnja, a plod koštunjav i veoma sitan, veličine između zrna bibera i lješnika."
"I, šta bi s tim plodom?" naruga se još jednom, a ja nastavih kao da ga još jednom nisam dobro shvatio.
"Javljale su bečke novine da su tamošnji trgovci upriličili svjetsku izložbu voća. Tvrdili su da je zastupljeno svako evropsko voće i nagrađivali su, sa po sedmicom besplatnog boravka u tamošnjem najluksuznijem hotelu, svakog čovjeka koji donese uzorak neizloženog voća. Dokona liskana se prisjetila košćele, pa je uz podršku i materijalnu potporu mostarskih gazda, nakanila otpremiti Vasu i Bega u Beč, sa uzorcima neizloženog voća. Najavili su ih brzojavom, tako da su ih na bečkoj željezničkoj stanici dočekali trgovci, novinari i znatiželjni građani. Očekivali su krošnje ili korpe voća od dvojice bosanskih voćara, kako su ih najavljivale novine, a dočekaše dva praznoruka kicoša. I ponašanje njih dvojice neobično je, nisu odgovarali na mnogobrojna pitanja, tek rekli su: Sjutra, u podne! Smjestili su ih u hotel, štampa je od njih pravila svoj posao, objavila je i crteže njihovih likova. Isčekivao se sjutrašnji dan I dočekalo podne! U prisustvu velikog broja znatiželjnih ljudi, susreli su se nadležna komisija izlagača i dvojica bosanskih voćara. Opet bez korpa!? Beg i Vasa izvadili su džepne satove, držali ih na dlanovima, pa kad se kazaljke poklopiše I objaviše podne, istovremeno, zavukli desne ruke u džepove i izvukli po šaku košćela. Istovremeno, da bi obojica dobili nagrade. Članovi komisije pojeli su po nekoliko košćela, a onda se povukli i dugo su vijećali. Liske su i novinarima podijelili po jedan plod voćke, po košćelu. Javljali su se pojedinačni sudovi i ponavljana su pitanja; da li je košćela voćka? Nakon dugog vijećanja, pojaviće se komisija i saopštiti:
Košćela nije voće, ona je holc-bombon (drvena bombona) .
Nastao je spor, novinari su se stavili na stranu lisaka. Košćela je voćka, a ne drvena bombona...', pisali su. Rasprava je trajala nekoliko dana. Organizator nije htio da uplati za hotelske troškove. Novinari su vršili pritisak. Vasa i Beg iznenadiše odlukom, obratiće se policiji sa zahtjevom da ih pritvori, uz obrazloženje da nemaju novaca za hotelske troškove. To dodatno uzjariće novinare, i njihovom pomoći pobijediće liske. Obrazovana je nova komisija, ona će imati drugačiji nalaz: Košćela nije holc-bombon, košćela je voćka. Od tada je košćela za Mostarce voćka, jer tako je presudio Beč."
"Ima li ih još iz Beča?" opet te šture i opore gestapovske riječi.
"Po Mostaru su na cijeni sve priče iz Beča, sjećam se i ove", dosljedno nastavio sam svoju:
"Begu dosadila bečka kuhinja, poželio se graha sa kobasicom, požaliće se vasi, koji će mu prevesti riječ grah, a za kobasicu, rekao mu je da se snađe sam. 'I hoću', poluljutito kazaće Beg i dozvati konobara. Naručio je grah, a za riječ kobasica upotrijebiće puno riječi i sve prste na rukama. Nije uspio da objasni kobasicu, i nije imao kud, ponovo pozvaće u pomoć Vasu. 'Snađi se, ti si druga liska, šta bi da si sam', smijao se Vasa i ostajao pri svom. Zabavljao se i konobar. Onda je Vasa predložio da Beg otkopča pantalone i konobaru pokaže nešto nalik na kobasicu. Beg tako i učini. Čim je konobar ugledao taj dio smiješnog Begovog tijela, klimnuo je glavom i udaljio se. Ubrzo se vratio, Bega je posluživao sa grahom i – ćevapom. Begu to neće biti zgodna priča, zbog ženskog dijela mostarskog življa. Braniće se da je Vasa izmislio tu priču."
"Gospodine Garo, želio sam da saznam o političkoj ličnosti Vase Kise, vi objašnjavate njegovu fasadu. No, dobro i ona osvjetljava dio, moram da priznam, vrlo zanimljive ličnosti. Da li vam je poznato da Vasa dobro govori njemački i mađarski jezik?"
"Ne, nije mi poznato, ali iz malopređašnje šale, reklo bi se da zna njemački."
"E, pa, sada znajte. Živio je u Austriji i u Mađarskoj. Ali, o tome ćemo kasnije. Pripadao je komunističkoj partiji, da li je i sad njen član? To ne znamo. Ako jest, onda igra veoma važnu ulogu u toj opasnoj organizaciji. Mnogo važniju nego bi čovjek mogao i da pretpostavi. Zamislite, gospodine Garo, pođimo od pretpostavke da je Vasa u partiji, i u njoj važna ličnost, da je u vrhu njenog rukovodstva. Kad bi to bilo tako, dozvolite pretpostavku, mogao bi da radi čuda. Vasa je najslobodniji čovjek na evropskom kontinentu. Svi se bojimo nekoga, a on – nikoga. Svi imamo neprijatelje, svi do Firera, a Vasa samo prijatelje. To je čovjek koji u ovom ratnom požaru ima potpunu slobodu kretanja. Poznat je u Bosni, Dalmaciji i Crnoj Gori. Svuda se prepričavaju njegove šale, vicevi, sprdnje... Putuje bez novca, propusnice, posla, straha... Jednostavno rečeno, on ne živi u ratno vrijeme. Gdje god dođe, badava jede, pije i spava. LJudi ga primaju i časte, a on se kočoperi i mudruje. Eto, prihvatili su ga Nijemci, Italijani, ustaše, četnici, partizani... svi. Ne treba mu pasoš, pasoš mu je ime – Vasa Kisa. Dakle, kad bi bio koniunista, mogao bi da pravi čuda. A, dozvolite, i vama je to poznato, u Mostaru se stvarno događaju čuda. Možda jo Vasa to čudo koje izmiče Gestapou? Sve znamo o tim komunistima, imamo čak i spisak mostarskih komunista, pratimo ih, ali čuda se nastavljaju. Nije, valjda, čitavo stanovništvo uz te golaće? Pošao sam da to sameljem, i vi sa mnom... Prije nego nastavim, da vas pitam; da li vam je poznat čovjek po imenu Hilmija Husić?"
"Da, poznavao sam jednog Mostarca sa tim imenom."
Ima pravo Miler, pomislih i ja, stvarno se čudne stvari događaju u tom Mostaru. A, čini mi se, od danas, i oko mene. Poznato mu je da sam se družio sa Husićem. Otkud mu to? Zna više nego sam mogao i pretpostavljati. Otkud izvuče Hilmu, bio je vrag, veseo momak. Na koju li je on okrenuo stranu? Vjerovatno u komuniste, jedino mu je tako moglo doprijeti ime do Berlina. I tamo, uz njegovo ime stoji i moje. E moj Garo, gdje li ćeš ti završiti? Zbilja, kuda li je okrenuo Hilma? Da, da, okrenuo, jer ovo je vrijeme kad svako mora nekuda da okrene. Gdje li je on okrenuo, to je sada i za mene važno. Možda je i on ustaša, možda nam je pripravljen zajednički zadatak? Zbilja, kud je okrenuo? U ono vrijeme nismo govorili o politici, ali sjećam se da je jedne prilike posredno govorio o fašizmu, čak i o Hitleru. O fašizmu nisam znao mnogo, nije me ni zanimao. Možda me kušao, probao da pridobije za komunističku stvar? Ko će znati. Stvarno, kud je okrenuo? Važno je da to tačno procijenim, jer, očito je, o njemu moram da pričam. Na kojoj je strani, koju predratnu boju da mu prišljamčim? Da probam nadmudriti gestapovca, da i ja izvučem iz njega bar nešto.
"Ha, ha, ha...!" nasmijah se.
"Nešto je smiješno?!" nasjede, zenice mu se naglo raširiše i odaše znatiželju koja je prevazišla i moja očekivanja: "Nešto, vezano za Husića?!" dodao je.
"Da, vezano je", govorio sam i pratio svaki njegov mig: "Lijep i društven momak, a i ja sam volio zapjevati, zaigrati, zasvirati i popiti, pa smo desta bivali u istom društvu. Smijem se, prisjetih se njegove priče koja je objašnjavala neprijatnosti koje je teško doživljavao, samo zbog toga što mu je prezime Husić. Čak je razmišljao da ga promijeni. Naime, bog zna otkad, u Mostaru živi narodna izreka: Bog te sačuvao muslimana Husića, katolika Martoća i pravoslavnih Borzana. Jednom zgodom šetao sam sa Husićem, susreli smo Vasu. Pozdravili se. Vasa mi se obrati kao neznancu, upita zašto se družim sa Husićem, pa zapodjenu priču o nekom momku koji je nabusito upao u džamiju.
– Ja ću, hodža, ubiti nekoga!
– Šta ćeš ubiti, bolan ne bio, već zdrav i veseo?! – uzvratio je hodža.
– Ubiću! U selu nestala krava, došao čovjek i napao mene, kaže: 'Vrati mi kravu'. Bježi i ti i krava, velim, ali on, ćor-hobla: 'Vrati mi kravu'. Kasnije, gdje god dođem, koga god sretnem, umjesto pozdrava, kažu mi: 'Vrati čovjeku kravu'. Hodža, ja ću nekoga ubiti. Na mene potvorili da sam ukrao kravu.
– Polako sine, polako, ne hiti, urazumi se... – umirivao ga je hodža: – Zašto bi ubio? – dodao je.
– Ubiću! Iza ćoškova, iza leđa, kud god prođem, a ono: 'Vrati čovjeku kravu'. Dina ti, kao da sam lopov. Ubiću i gotovo!
– Polako sine. Polako. Polako, ne hiti. Zašto su potvorili baš na tebe?
– Ne znam.
– Kako se, ono, ti, sine, zvaše? – kao da se hodža prisjetio nečega, pa zapitao.
– Ibrić – odgovoriće momčina..
– A, od koga ti je majka? – dopitaće hodža.
– Od Husića.
– Od Husića, od Husića... – sa nevjericom će hodža, zamisli se pa odlučno kaza: – E ako je od Husića... onda, vrati čovjeku kravu! Sikter od mene! – podviknuće hodža i okrenuti leđa. – I tom prilikom, nakon ove vasine priče, požali mi se Husić:
– Eto, vidiš, ni kriv ni dužan, a stalno neprijatnosti.
"Čudne priče", prekinu me Miler: "No, vratimo se na Husića. Kažite, šta o njemu mislite, ali čisto sa političkog stanovišta, znate, dosta smo čuli naivnih šala, vrijeme je da počnemo i sa ozbiljnim pričama, jer mi nismo liske", izgleda, Miler je odlučnije krenuo na svoj zadatak.
"Sa te strane o njemu ne mogu govoriti. Jednostavno, ne poznajem ga takvog. Sve je moguće..." ponovo na mene nasrnu nesigurnost. I dalje sam na čvrstoj odluci da ne srljam, ne gonetam Husićevo opredjeljenje.
"Ništa ne znate!?" gotovo da priprijeti gestapovac.
"Baš ništa! O tim pitanjima nismo razgovarali", ne pokolebah se.
"Čudno! Ipak, šta o njemu mislite?" malo omekša glas.
"Ne znam. Prije će biti negativan nego pozitivan tip", kazah opet nesigurnim glasom.
"Čudno je da niste razgovarali, a u to vrijeme Husić se družio sa komunistima. Čak je bio i vrlo aktivan. Čim je počeo rat, prišao je partizanskim bandama, odmetnuo se u šumu, ratovao dvije godine, preležao sve bolesti pod vedrim nebom. Tifus ga je sasjekao, pa je prešao na našu stranu. Trebaće nam za neke važne akcije. Srešćete ga uskoro, već u Sarajevu. Treba da znate, bio je pritvoren u Mostaru, pa u Sarajevu, čuvamo ga kao tajno oružje. Uvešćemo ga na mala vrata u Mostar... Da li vam je poznat Hasan Fazlo?" opet iznenadi novim imenom.
"Da, i njega sam poznavao, često smo bivali u istom društvu. Znate, u Mostaru se poznaju svi", na tren počeh iskreno, ali bijah prekinut.
"Šta o njemu znate?"
"Ni o njemu, ništa", opet nesigurnost, promucah još jednom.
"I on je bio njihov, pa nam se priključio", nastavi Miler: "Na žalost, i on nakon preležane teške bolesti. Eto, od tog uzavrelog Mostara, u koji se, kažu, nakon teških bitaka i ranjavanja, slio čitav odred partizana, građani ih prikrili i čuvaju kao zjenicu oka, priključila su nam se samo dvojica, i to, naravno, tek nakon što su oboljeli, da ne kažem da su poremetili pameću. No, što je, tu je. Fazlo je donedavno bio vrlo aktivan u gradskoj gerili, djelovao je pod ilegalnim imenom Žuti. Važan je, već je odao nešto. Čudan je taj Mostar, javljaju odozdo: Taman kad pomislimo da smo ih sve okupili, ili smo ih dobro pratili, i kad očekujemo da se u gradu ne može dogoditi ništa ozbiljno, događaju se najorganizovanije akcije širokih razmjera, osvane čitav grad iskićen parolama sovjetizma, na primjer. Da li vam je poznat Mustafa Trbo?" bi sljedeće pitanje za prepad.
"Mislim da je to jedan momak sa nadimkom Brko. Kretao se u društvu koje u gradu nije prihvatano. Bio je glavni u tom društvu."
"E, vratio im je. Uz nas je od samog početka. Bio je policijski agent, i jedini Mostarac koji se dokazao u borbi sa komunistima. Provjeren je na stotine načina, trijebio ih je kao gamad. NJemu bismo mogli vjerovati bez rezerve, bio je za komunste pojam straha. Drhtali su već kad se izgovori njegovo ime. Ubiše ga! Naravno, tu je i upravitelj mostarskog redarstva, Mate Roko. Jadan je grad i njegova vlast u kome nije bilo čovjeka za prvu policijsku ličnost. Roko je doveden iz Dubrovnika. Čak ni tako časno i visoko mjesto nije htio da prihvati nijedan ozbiljan građanin Mostara. Sve je to komunistička banda. Sve odreda. No, nemojte da se plašite za osobnu sigurnost, tamo su jake njemačke snage, brojne ustaške postaje, po potrebi i četničke. Međutim, prava snaga je u tamošnjoj formaciji Gestapoa. U nju se možemo pouzdati, ostali su kao i vrijeme februara – ćudljivi. Puno je kolebljivaca, dobri su dok nam ide dobro, ali čim sa frontova dopru loše vijesti – utrte se. No, gospodine Garo, kao da ovih godina niste imali vezu sa Mostarcima?!"
"Ne, nisam", uzvratio sam.
"Vasa je komunista", Miler je preokrenuo ponašanje: "U to ne sumnjajte, a naše je da otkrijemo njegovu rolu."
"Zatečen sam, zbunjen, preneražen!" kazah ono što sam zaista osjećao: "Ali mi i ne pada na pamet da to sumnjičim, imate pravo, eto, priznaću vam, pored mene je mogao da radi ona čuda, o kojim ste već govorili."
"Kraljevina, kako je ona gledala na Vasu Kisu?" Švabo zna šta hoće, nastavio je: "NJihova policija je bila sposobna, dobro se nosila sa komunističkom bagrom."
"Još ne mogu da se snađem i zamislim Vasu-komunistu", opet se iskreno oglasih: "Ipak taj neprijatelj nije za potcjenjivanja. Znam da ga je zatvarala Kraljevina, čak često, ali i nakratko. Uvijek bi se našao neko da ga izvuče. Pada mi na pamet, opet priča u njegovom stilu. Svako jutro navraćao je u obližnju prodavnicu novina. Kupio bi dnevni list, preletio očima po naslovima prve stranice, previo ih i odbacio na pod. Bilo jo to u vrijeme diktature kralja Aleksandra, stroga i teška vremena za građanske slobode. Prodavač novina, inače režimlija, nije mogao da objasni Vasino ponašanje. Pretpostavljao je da se radi o nekoj provokaciji, ali, iako je danima razmišljao, nije našao objašnjenje, pa će da upita njega:
– Boga ti, Vasa, razmećeš se, a nemaš šta ni da jedeš. Svako jutro daješ novac za novine, a ne čitaš ih?
– E slušaj patriota, ja sam ti kao i ostali čitaoci, kupim novine i čitam samo ono što me zanima.
– Da, tako rade drugi, pročitaju i bace. Ali ti ništa ne pročitaš?!
– Istina je da malo pročitam, ali za to ne optužujem sebe, krivi su oni što prave loše novine.
– Pa, neka je i tako, ali ti ništa ne pročitaš, znači da te ništa i ne zanima.
– Zanima. Ja čitam samo čitulje – zajedljivo će Vasa.
– Svako zna da su čitulje na zadnjim stranicama, a ti gledaš samo prednju?!
– E, moj režimlija, čitulja koju ja čekam biće na prvoj stranici – kaza Vasa i produži kamo je i bio pošao.
"Vjerovatno tako i sada čita novine", kroz smješak primijeti Miler, pa nastavi: "Po vašim pričama, a čuo sam ih dosta, ipak se nije šalio na račun komunista. Zar i vama to ne govori nešto?"
"Imate pravo, odista, ne sjećam se šale koja je ismijavala njih. Sjetih se jedne koja to čak i potvrđuje. Nastala je nakon racije na komuniste. Policija je pohapsila gotovo sve što je u gradu mirisalo na crveno. Građanstvo se umirilo, policija je krstirila, agenti su pratili kretanje uglednih ljudi, pa su građani ostajali u domovima, kafane su zjapile. Likovao je šef policije, neuobičajeno po njega navraćao je u gostionice, hvalisao se da je zadao odlučan udarac komunističkoj bagri, tvrdio da se ne mogu oporaviti dok je on mostarski šef policije. Jedno jutro prošaputa se da se neko oneredio na prag kuće tog šefa policije. Policajac je bio bijesan. Sazivao je potčinjene, tražio da se uhapsi provokator, prijetio i građanima i policiji. Grešnika ipak ne otkriše. Veselila se čaršija, izrugivala su se i djeca, potajno su i policajci hranili niske strasti, uživali u ljutnji strogog šefa. Tako šef osta usamljen i odbačen. Po gostionicama je napijao posrnule ne bi li saznao ime počinitelja. Planirao je i ostvario susret i sa liskama. Vasa, kao Vasa, pijuckao je i peckao policajca, koji je uporno oponašao ravnodušnog čovjeka. Čavrljali su i zabavljali goste. Policajac je počeo da ostvaruje svoju zamisao rekavši:
– I vi ste mi neka liskana, pravite se da sve znate, da svakog možete nadmudriti. Ustvari, vi ste obične hablečine, badava žderete, pijete i kenjčijate, mislite da ste mudri, a obične ste neznalice.
– Ko je neznalica? – ne mogaše da otrpi Beg.
– Ti! – zajedljivo će policajac.
– E, nisam! Eto, znam da vam se neko posrao na prag! – ne mogaše a da ne ujede Beg.
– Usrati se na kućni prag šefa policije, veliko je, bezobrazno – dolijevao je Vasa: – Najgore je što policija ne zna ko je.
– Opet mudrujete, pametujete, kao da vi znate koje to uradio – podmuklo je navlačio policajac.
– I znamo! – opet nije mogao da otrpi Beg.
– Šta li vas dvojica o sebi mislite? – policajac je razvijao planiranu igru: – Vi kao dvorske lude zasmijavate grad, a i to loše radite, ne znate ni gdje ste šuplji, a zamišljate da bi, eto, mogli vršiti i poslove policijskog agenta. Ne bi vam čovjek smio dati ni ovce na čuvanje, jer bi svaki dan izgubili po jednu.
– E, moj gospodine, šefe policije, znamo mi dosta više nego ta glava može i da pojmi – povrijeđen, uzvratio je Beg i nervozno nastavio: – Znali smo i one večeri ko vam se usrao pred kuću. Znate vi da mi to znamo, pokušavate da nas iskušate, ali nismo mi naivčine.
– Nemojte šefe, vi bi da saznate od nas, pa da to dobro čeljade uhapsite – smješkajući se govorio je Vasa, a istovremeno očima mitraljirao Bega, opominjući ga da je prešao u ratar prve liske.
– Od vas da saznam!? Pa ja sam to znao još onoga jutra. Ali, vi bi ste htjeli da saznate od mene, e nećete – palio ih je stari policajac.
– Znamo! Sigurno znamo! – podviknu polupijani Beg.
– Šefe, ima ovdje dosta ljudi, nismo djeca, ako Beg kaže da znamo, onda je to kao da je napisano u Kuranu, vidite koliko je svjedoka. Beg kaže da znamo, i znamo – videći da se Beg ne može savlidati, Vasa je riješio da preuzme i dovrši igru.
– Šta vi znate? – policajac se ponašao kao da je čvrsto na svome terenu.
– Znamo ko vam se sasrao na prag – odmah otpovrnu Vasa.
– Da vidim šta znaš. Kaži je li muško ili je žensko? – policajac je već na drugom koraku svoje igre.
– Sve ću kazati, ali obećajte da počinitelju te radnje nećete ništa – predložio je Vasa.
– Kaži, je li žensko ili muško? – policajac bi da izbjegne obećanje.
– E, pa, gospodine šefe, ako mislite da radimo za policiju, da budemo agenti, može, ali to treba platiti – već smiren opet će da se umiješa Beg: – Evo, mogli bi da nas častite pečenjem. Kilo pečenja i litar vina!?
– Ako pogodite je li bilo žensko ili muško, naručiću – prihvati oprezni policajac.
– Muško je! Naručuj! – još jednom podvrisnuće Beg.
– Po čemu znaš da je muško? Dokaži! – ne da se ni policajac.
– Pa, vi znate da je muško, šta se tu ima dokazivati. Jedino ako vi, šef policije, ne znate, pa hoćete da doznate – zaskočiće ga Vasa.
– Ako je tako, kažite, pomoći ćemo... – Beg je iz polu stojećeg stava dovikivao: Ali pred ovim ljudima oboćajte, da tom finom čovjeku nećete učiniti ništa ružno.
– Dobro. Kaži! Neću mu ništa – bezvoljno prihvati policajac.
– Zakunite se sa najdražim – uporan je Beg.
– Neću, neću kralja mi Aleksandra – prihvati policajac.
– Gospodine, šefe policije! – važnim izrazom lica I odmjerenim glasom igru preuze Vasa, pri tome više obraćajući se gostima kafane nego policajcu: – Prvo, muško je. To se vidi po tome što mu je mokrača sedamdesetak centimetara ispred nečisti. Drugo, to sam bio ja...!"
Miler je ćutao. Pomislio sam da je zaspao, pa sam tiho ustao i krenuo da se umijem. Iznenadi me nebunovnim glasom:
"Mnogima se Vasa Kisa usrao na prag."
VASA KISA – glava 3.
Na sarajevskoj željezničkoj stanici, u svježim jutarnjim časovima, brojna lica obezbjeđuju bunovnog šefa Ustaške nadzorne službe Dragu Jileka. Razloge nenadne posjete berlinskog gosta nije znao, ali ih je naslućivao. Neizvjesnost je mrska sadruga.
Dok se zaustavljao voz, njemački vojnici su okruživali specijalni vagon. Propustiše Štimaca i mene, Jilek priskoči u ministrov zagrljaj, meni ispruži ruku, pa utroje, okruženi ustaškim obezbjeđenjem, krenusmo prema službenom ulazu-izlazu stanične zgrade. Domalo na peron domili crna limuzina, zaustavi se tik uz vagon. Tek tad promoli Miler u pratnji tri gestapovca, osmotri prostor, pa zakorači u automobil, koji se snažnim zamahom, uz ciku guma, izgubi u trenu.
U zgradu Gestapoa, na dogovoreni sastanak, pristigli su Miler i ovdašnji gestapovski pukovnik sa dva oficira. Istovremeno su otvarali tašne, vadili papire, stavljali ih na stolove, dohvatali šolje sa čajem, srkali...
"Dobio sam zadatak da u Mostaru, uz vašu pomoć, likvidiram komunistitku bandu", otpočeo je Miler i nastavio: "Vijesti koje dopiru do Berlina govore o snažnom uporištu tamošnje komunističke organizacije. Gotovo je nevjerovatno da se to tamo događa a događa se. Miniraju, ubijaju, otvoreno prijete i ostvaruju prijetnje. Naše ljude osuđuju na smrt. Izvršavaju presude. Ubiše generala Šimata, baciše bombe na vojvodu Jevđevića, ubiše Trbu; štamparija radi čitav rat, u gradu formiraju borbene jedinice, organizovano ih šalju u šume, a kad se izmore, ušunjaju ih u grad, oporave i opet izvode. Grad je ispisan parolama, veličaju Ruse. Snabdijevaju se iz naših magazina najmodernijim oružjem i municijom; ruše pruge, onesposobljavaju drumska vozila, sijeku telefonske linije. Vaši izvještaji su govorili o uništenju tog gnijezda. Na žalost, sada svi znamo, gnijezdo je okotilo i podiglo jastrebove i orlove. Zahvaljujući i vašim zabludama i nesposobnostima, dogodilo se to da smo ovih dana svi zatečeni i preneraženi. O zadnjem slučaju obaviješten je i Firer, osobno. Kažu, osmjehnuo se, pa zagrmio na Himlera, Himler je grmio na mene, zaprijetio mojom glavom. Ja ću vašom. No, dobro, krenimo na posao. Hoću da čujem detalje te svježe mostarske lakrdije. Izvolite pukovniče!"
"Da biste razumjeli...", otpočeo je nervozni domaćin: "Moram vam predstaviti jednog mostarskog građanina po imenu Vasa Kisa."
"Preskočite!" podvrisnuo je Miler, a onda oborenim glasom dodao: "Već mi je predstavljen."
"Tog jutra, u vrijeme kada radnici, činovnici, oficiri, policajci... idu na posao", nastavio je prekinuti domaćin: "Na Musali, to je jedini trg u Mostaru, ispred kancelarije upravitelja redarstva, dakle, u strogom centru grada, zbila se najdrskija podvala, povreda njemačkog ponosa. U prljavim molerskim odijelima, sa ljestvama, kantama, četkama i papirnim kapama, dva čovjeka su izazivala pažnju slučajno zatečenih prolaznika, koji su se zaustavljali i nesvjesno stvarali masu okupljenih građana. Na žalost, nisu to bili obični građani, najviše je bilo naših, ali nisu bili ni obični moleri, bio je to Vasa Kisa i neki njegov. Kisa se maskirao i, zaista, svi očevici se u tome slažu, ličio je na Firera, karikirao ga gegovima, činio ga smiješnim. Saslušano ih je dosta, među njima i naših oficira, ali ostaje nejasno, zašto nije spriječeno. Kao da su svi ti ljudi bili omamljeni. Nisu dejstvovali. Na saslušanjima je ispričano dosta neobičnih priča. Ovdje je jedan od njih, naš čovjek, i njegova je priča čudna, kao i sve druge. Predlažem da ga čujete!"
"Dobro, uvedite ga!" saglasi se Miler.
Čovjek koji je pristupio bio je prljav, neobrijan, neispavan, pogužvane odjeće, kaljavih čizama, zgrčen i preplašen. Na svakoga je ličio prije nego na ono što je u stvarnosi, oficir Gestapoa. Nakon što mu je naređeno da govori, počeo je da zijeva, spetljan, isprepadan stegnuta grla, nije mogao da se oglasi, zamucao je prve riječi, ali kasnije pretvoriće se u sabranog besjednika:
"Ja... bio... Bio sam na dužnosti do poslijeponoćnih sati, spavao sam dva-tri časa i, onako bunovan, pošao sam u ustaški zatvor, da preuzmem jednog zatvorenika. Žurio sam da bih stigao prije nego ga likvidiraju. Išao sam drijemajući. Idući prema hotelu 'Bristol', osjetio sam da me prati neko. Odsvuda je vrebala opasnost. Ovih dana banditi su agresivniji, ubijaju i naše ljude. Repetirao sam automat i motrio početak svake ulice, svaku zgradu, i prozor. Žurio sam do mosta, do stražara koji su čuvali hotel 'Neretvu' i Banju, tu se opustih, pa me opet obhrva tlapnja. Premoren, išao sam u društvu drijemeža i nedozrelih snova. Na san dođe usiljeni marš, smjenjivala se naselja, bitke, vremena. Javom i snom izbih na neki trg, koji bijaše omeđen višebojnim zdanjem školske zgrade sa desne strane, naprijed džamijom sa polukružnim otvorima, na nju se nadovezivala zgrada sa ukrašenim balkonima i nadnesenom terasorn za govornike. Lijevo je park sa ribnjakom i vodoskokom, a sa četvrte strane je hotel, u koji se smjestila gradska policija. Sanjao sam grad u kojem sam se i nalazio, a i nije to bio. Borio sam se s snom. Dovela me majka u grad, izlozi ljepši od ljepšeg. Izbih na trg, izgubih se, strah bez majke, strah – rasanih se. San opet pritisnu očne kapke, podižem ih uz napor. Gdje se nalazim, u kojem gradu? U Mostaru sam! Shvatih, ali sanjivost opet odmami misli u neke druge, ko zna da li ikad viđene gradove. Zaigra duguljasta kamena ograda, koja dijeli park i Musalu, umiri se pri kraju na mjestu gdje je nastajala čarobna građevina gradske česme. Kad bih projektovao grad, kopirao bih ovaj trg, bavio sam se mislima – snenim. Znate, ja sam arhitekta", na čas se zaboravi ispitanik, ali i snađe brzo, nastavio je:
"Kao što na san i mogu doći neobjašnjive slike, na Musali, pored česme, ugledah Firera. Firer u – molerskoj odjeći?! Stadoh kao ukopan. Hoću da se razbudim. Hoću, naprežem se. Ne mogu, jer vidim Firera. Vidim ga, a znam da je san. Na Musali Firer!? Neobičan, zabrinuta lica!? Miješa boju, udara četkom o zidove kante i proizvodi zvukove koji podsjetiše na poznatu melodiju, učinilo mi se Marseljezu. Glup san!? Moler skakuće miješajući boju, dosipao je, prelijevao... Podiže četku, ispruži ruku, dokorača s ispruženom rukom, prostrijeli me prepoznatljivim pogledom, viknu: 'Hajl Hitler'. Kao opčinjen, otpozdravih 'Hajl Hitler!' Musala se punila. Trčkarao je od jednog do drugog sa ispruženom rukom i povicima 'Hajl Hitler'. Kako su ljudi pristizali tako su se okamenjivali. On je koračao, obilazio, salutirao", oficir je pričao kao da je pod magijom:
"Drugi moler je mlatarao kantama, prao ih i narušavao tišinu kao krv vedre zore. Da li sanjam? odista se pitah. Utrča čopor ustaša – nasta metež. Moleri preskočiše kamenu ogradu, preskočiše je i ustaše, izgubiše se u parku. Ni sada ne znam, da li to bi san, ili java? Lik Firera, neizbrisiv je."
"Dosta, vodite ga!" podviknuo je Miler.
"I ostali su tvrdili da ne znaju kako se to sve moglo dogoditi. Svi su imali blesave priče, slične malopređašnjoj", nesigurnim glasom, pukovnik je prekinuo tišinu i nastavio: "Ubrzo su uhapšeni počinitelji zlodjela. Po vašoj zapovijesti otptušteni su iz zatvora i stoje vam na raspolaganju. Zbilo se još nešto, sa ovim niste upoznati. Veoma je delikatno, gotovo nevjerovatno, ne vjerujem u sve to, ili neću da vjerujem. Pozvao sam čovjeka iz Mostara, koji je izvršio isljeđivanje. Želio bih da i njega saslušate ", završio je domaćin, a kad se Miler saglasio migom, dirnu tipku za zvonce. Gotovo istog trena ušao je gizdavi gestapovac, pozdravio, predstavi se, pa otpočeo:
"Događaju nisam osobno prisustvovao, jer zgrada Gestapoa je u drugom dijelu grada, u zgradi bivših vladika. Poznavao sam Vasu Kisu onoliko koliko ga poznaje i svaki drugi čovjek koji provede neko vrijeme u Mostaru. Priveden je dva sata nakon ispada. Bio sam bijesan i riješen da ga ubijem na licu mjesta.
– Bandit! – povikao sam odprve i odalamio ga pesnicom.
– Izvini mi se! – uzvratio je sa osmijehom koji je bio neočekivan, neobičan i domalo krvav. Molim! – uzvratio sam iznenađen drskošću.
– Izvini mi se, za udarac i za hapšenje – smiren, ponovio je.
– Dosta je cirkusa! – opet podigoh pesnicu, on je lagano zaustavi rukom, pa reče na tečnom njemačkom jeziku:
– Mlad si ti čovjek. Polako gospodine, smiri se. Sjedni da porazgovaramo. Ja sam pod zaštitom Adolfa Hitlera. Nisi prvi koji je na mene nasrnuo. Urazumi se. Adolf je moj kolega, rekao je da se u slučaju potrebe mogu pozvati na njega. Daj mi telefon! – kao da naredi.
– Kakav telefon?! – rekoh, i ne vjerujući da sam čuo te gluposti.
– Daj taj telefon, kad ti kažem! ili okreni broj Rajha! – bi uporan, čak i uvjerijiv, objasni: – Ja i Adolf smo kolege!
– Kakve kolege?! – podviknuh još oštrije.
– Tako, kolege smo! Upoznali smo se u vrijeme kad je Adolf služio vojsku u Mostaru, i sprijateljili se – govorio je uvjerljivo, zaista me zbunio uvjerljivošću.
Odoh u svoju kancelariju i nazvah upravitelja redarstva. Upitah da li mu je poznato gdje je Firer služio vojsku. Nijekao je. Dodah, da lije u Mostaru? Odgovori da za takvo nešto čuje prvi put. Naglasi da nije Mostarac, ali će se raspitati preko biskupa. Domalo se javio i potvrdio da je Firer u Mostaru bio vojnik. Upozori, da se ova činjenica ne treba manipulisati u javnosti. Reče i da mu je biskup rekao u povjerenju, da se govori o postavljanju Firerove biste na Musali, baš kod te česme. Vratih se hapšeniku još zbunjeniji. Vasa je utuvio u svoju glavu da sam nazivao Berlin.
– A, sad si malo drukčiji? – dočeka me i šeretski nastavi: – Čuješ, bio si me malo uplašio, udario si me, ali dobro, oprostiću ti – onda napravi vragolastu facu, pa nastavi da govori na drugačiji način: – Moram popiti jednu. U ovoj su kući uvijek gospodarili gostoprimljivi domaćini, nisu nikad bili bez rakije. Valjda ni ti nisi izuzetak? Firer nema puno prijatelja, ko zna da li će ti se više ikad pružiti prilika da sretneš još jednog. Daj tu rakiju, šta čekaš!?
– O kakvom prijateljstvu pričaš, šta trabunjaš?! – podviknuh, nakon što se pribrah.
– Opet ti!? Ako budeš uljudan, ako doneseš rakiju, sve ću objasniti, a ovako... – koliko je bio uporan toliko je i uvjerljiv.
– Dosta! – dreknuh, ali kao da ga ne dojmih. Onda odlučih, donijeću i tu rakiju, ali platićeš je kožom. Naredih da mu donesu rakiju. Čim proguta gutljaj raspriča se:
– Na Musali, kod Česme, uza zid ograde ugledah prislonjenu sliku – otpočeo je Vasa Kisa, onda me je zagledao, kao da je dvoumio da li bi da nastavi. Nastavio je: – Trebalo bi da je magarac, a sliči i na kozu. Podalje od slike vojnik je uvaljivao česmu u usta i dojio vodu. Priđoh i po faci zaključih da nije naš. Dotakoh sliku, a on suludo krenu put mene. Objasnih da mi se slika dopala, da volim slike životinja, osobito koze, koju je, velim mu, lijepo naslikao. Uvjeravao me da je u pitanju magarac. Ostah pri tvrdnji da je koza. Predložih da odemo do vlasnika gostionice "Đon", stručnjaka za slikarstvo, pa ko izgubi neka plati piće. Tako i uradismo. Bi magarac. Popismo dosta i sprijateljismo se. Kaza da se zove Adolf Hitler. Otpratih ga do kasarne, iz koje ću ga kasnije izvlačiti preko jednog komšije, kapetana. Bio je bez forinte. Kad saznadoh da je moler, evo, baš tu, preko puta, pogodih mu jednu kućetinu. Snalazili smo se za kante, četke... Nalazili smo se na Musali, kao ono jutros, na onoj istoj česmi, prali kante i pripremali boju. Jutros se prisjetih toga, poželjeh se jarana Adolfa, a znajući da je prezauzet čovjek i da nije vrijeme od posjeta, a da bih utolio žudnju, otiđoh na Musalu i ponovih ondašnje radnje. Doživjeh drugovanje s prijateljem... – Posmatrao sam Kisu dok je govorio, lagao je veoma-veoma zanimljivo.
– Drskost, laži i izmišljotine! – prekinuo sam ga.
– Ne, gospodine! Kakve laži! Evo, mogu da vam to i dokažem. To možete da provjerite, čak u ovoj zgradi, naravno ako je sačuvana crkvena arhiva. Nakon što je ofarbao onu kuću, ugovorismo molovanje pravoslavne saborne crkve, ove iznad nas. Baš smo u ovoj kući, u ovoj sobi, i onda je bila prijemna soba, dogovarali sa vladikom. Častio nas je rakijom, baš kao što i ti činiš sada. Kažem ti, uvijek je ova kuća bila domaćinska, imala je gostoprim
ivu če
ad, kao i sad. De, natoči mi još jednu
– Jeste li je ofarbali? – upitaću.
– Ofarba je Adolf, ali vladika ne bijaše zadovoljan, a težak na fijorinu, ne htje da plati. LJutio se: 'Švabo je nagrdio pravoslavne svece, ne liče ni na što...' govorio je prijetećim glasom, nasrtao na Adolfa, pa majstor uteče u kasarnu. Vladika je išao i u Sjeverni logor da ga prepozna. Jedva ga spasih. Na moju molbu kapetan ga prekomandova petnaestak kilometara ispod Mostara, u jednu konjušnicu, na Domanoviće."
"Dosta, možeš ići!" naredi Miler, pa kad ovaj ode, poče da govori: "Firer je, odista, služio vojsku u tim krijevirna. Činjenica je i da je farbao neke civilne objekte u Mostaru. Bavio se i slikarstvom. No, poznato vam je, lični život Firera je njegova osobna stvar i Gestapo o tom pitanju nema pravo da raspravlja", kaza Miler i odlučno nastavi:
"No, vratimo se Vasi Kisi. Znamo da je učio bačvarski zanat u Beču i Pešti, u njoj se i zaposlio. Ima pretpostavki da je još tada bio član komunističke partije. Neka jedan vaš pouzdan čovjek otputuje u Peštu, neka sazna više o tamošnjem vladanju tog probisvijeta", predahnuo je i nastavio:
"Mislim da je jasno o kakvoj se divljači radi. Uvjeren sam da imamo posla sa čovjekom koji je obojen svim ovozemaljskim bojama, neumoljivim neprijateljem Rajha, sa ličnošću koja bi mogla imati i visok rang u ruskoj komunističkoj organizaciji. No, postoji i druga strana. Ostaje pitanje, ko je prvi čovjek u mostarskoj Mjesnoj organizaciji? Može li biti da je on? To treba utvrditi. Sklon sam da povjerujem u to. Ostavio sam mnogo poslova... Dvoumio sam da li da krenem u Pariz ili Mostar, opredijelio sam se za teži zadatak, riješen da satrem to zmijsko gnijezdo. Dočepati se prvog čovjeka, preko njega uništiti osinjak, pa onda likvidirati njega. Koliko je velika ta organizovana banda, na žalost, ne znamo, ali po mostarskim manifestacijama i svakodnevnim provokacijama ima toga dosta sa čim se treba suočiti. Stanje u Mostaru nazivaju vulkanom. Valja tom stati ukraj. Satkaćemo paukovu mrežu oko Vase Kise, pratićemo njegovo kretanje i veze... Naredio sam da ga otpuste iz zatvora. Naredite Štimacu da ga ovih dana ne dira njihova nadzorna služba, neka ga prepuste nama. Naročito ih upozorite da ne želim nijedan ispad – nijednu omašku."
Dok je Gestapo sa Milerom kovao svoj plan, Štimac i ja smo bili gosti u Jilekovom uredu. Zlovoljni, govorili smo o toploti, ovogodišnjoj suši, kašnjenju vlakova...
"Ovo bi trebao biti sastanak!" otpočeće Jilek nakon dužeg otezanja: "Domaćin sam, pa eto, da počnemo. Izvolite gospodine ministre. Preuzmite vođenje sastanka."
"Gospodo, živimo u nemirnim vromenima, zaduženi smo za javni red i sigurnost u državi", kaza ministar Štimac, na tren odluta mislima, nastaviće: "Nas trojica možemo govoriti otvoreno. U nekim oblastima uspostavljanje reda ne polazi nam za rukom. Jedno od njih je i Mostar. Šta se, dovraga, tamo događa? Juče sam, pred polazak, pročitao sve izvještaje od početka rata, koji su stizali iz tog pravca. Šta se sve tamo nije dogodilo, pa to je da čovjek ne povjeruje. Tamo se komunisti slobodno šetaju. Uvedemo policijski čas, i onda naši ljudi ne smiju da izlaze, a oni to čine masovno. Oni u jednoj noći sve veće zgrade oblijepe parolama i ostaju neotkriveni. S njima se nosio jedino taj hrabri Brko. Dozvolismo da mu sude, da nam dostave i presudu, i da ga ustrijele u centru grada i u sred dana. Pale i žare, štampaju novine, naše kasne a njihove uvijek na vrijeme, prekidaju nam veze, isključuju struju... izruguju se sa državom, Poglavnikom, sad već i sa Firerom. Molim vas lijepo, pa to je da čovjek sjedne i da se čudi: uz toliko policije, ustaša, njemačkih vojnika, gestapovaca, čak i četnika, u Mostar se uvlači ništa manje nego partizanski odred. Po kućama se razmješta, živi, liječi i oporavlja. I, naravno, kad smo mi nesposobni, stvar u svoje ruke preuzima Gestapo. Gospodo, stvar je vrlo ozbiljna, sa ovim je upoznat Pavelić, Himler, vjerujem, čak i Hitler. Ja vas najozbiljnije upozoravam i zahtijevam da uništite tu bagru, ako treba, zahvatati i šire." Zaćuta, pogleda u Jilekovo čelo, pa će prekorno:
"Ti si, Drago, mnogo obećavao, tvrdio da si na pravom putu rješenja mostarskog slučaja. Izvoli, kaži gdje smo danas."
"Gospodine Štimac", Jilek je počeo nervozno i pobunjenički: "Ja i sada tvrdim da je tamošnje stanje pod mojom kontrolom, ali moram i to da kažem, nemam odriješene ruke. U naše poslove petlja se njemačka komanda, Gestapo i Talijani. Ne drže do nas, jedino nam vjeruju kad treba ubijati, mučiti i klati. Te nam poslove prepuštaju, ali i to kad oni odluče. Svjesno to rade, sukobljavaju nas s narodom, a oni, kao bajagi, čisti su. Dajte mi odriješene ruke, ja ću sa Rokom tu stvar dovesti do kraja. Gospodine ministre, znate li vi šta sam već postigao? Ja imam spisak cjelokupne mostarske partijske organizacije. Znam i ko joj je na čelu. Imam ih na dlanu, samo da ga stisnem i svi su gotovi. Stisak zabranjuje Gestapo. Suviše je naivno vjerovati da se ti komunisti tako lako hvatiju, i otuda naredba: Neka ta stvar malo stane. I eto, čekamo, banda radi svoje, a za to su krivi samo Jilek i Roko."
"O kakvom spisku govoriš?" sa nevjericom će Štimac.
"I vi sumnjate u nj? LJudi moji, koliko puta moram da dokazujem. Vjerujte mi jednom, to je provjerena stvar. Predratni komunista Vrdić sa ilegalnim nadimakom Vatro, prešao je na našu stranu, sada nosi uniformu domobranskog oficira. Zatečen je na položaju kurira između mostarske partijske organizacije i rukovodstva za Bosnu i Hercegovinu. Poznaje mostarske komuniste, naredili smo mu da nastavi tamošnje aktivnosti, ali u korist naše stvari. Provalio je sekretara Mjesnog komiteta koji se krije pod nadimkom Feđa. Naravno, radi sigurnosti, pridodali smo mu pomoćnika, i on se uklopio u posao", Jilek nas pogleda, kao da se dvoumio da li da i dalje govori, nastavio je:
"Poslasmo ga prvi put sa zastarjelom javkom: 'Ima li trešanja u Rodoču?' Snašao se, iskoristio stare znance, dogurao i do tog čuvenog Feđe. Ovaj ga je dugo sumnjičio, ali ga je Vrdić zasjeo, izmamio mu spiskove članova Komunističke partije, SKOJ-a i simpatizera. Taj okorjeli zlikovac, Feđa, dugo je odbijao da isporuči spisak, branio se da on kao pojedinac o tome ne može odlučivati. Kažem tvrdo, ali nasjeo je na rudu, provjeravao je kurira na više načina, povjerovao mu tek nakon što je izvršio težak zadatak, donio mu je trideset kilograma eksploziva, za njihove akcije. Lično sam pratio akciju oko spiskova. Otputovao sam u Mostar i neopaženo odsjeo u hotelu 'Neretva'. Kad sam došao do tih spiskova odmah sam požurio da ih osobno donesem u Zagreb. Tamo me presretoše gestapovci i stvar preuzeše u svoje ruke. Presjekli su akciju i sad čekamo da nam naređuju... Pustite me da radim svoj posao", s ljutnjom zaključi Jilek.
"Polako Jilek, do Sarajeva sam dopratio visokog oficira Gestapoa, otpratićeš ga do Mostara i preporučiti Roki. U vezi sa njegovim zadatkom u Mostaru nisam detaljnije obaviješten. Ti si započeo tu stvar i nastavi. Iz Berlina je došao nadležan čovjek i eto vas tamo, radite kako mislite da je najpametnije", završi Štimac, pa odmahnu rukom.
Prvi put sjedim sa ovako visokim osobama, znam ih samo po fotografijama iz novina i po glasu sa radija, razočarali su me. Dok sam ih slušao, u glavi mi se pojavljivala slika jednog drskog komuniste, kojeg sam isljeđivao lani:
– NDH je marionetska tvorevina koja je tu da radi po volji Švaba... Čak ni u malim stvarima nije samostalna... – tvrdio je i mene dovodio do bjesnila.
Od sinoć sam duhovno osiromašio, ogrezoh u zločine vjerujući da učestvujem u izgradnji snažne nacionalne države. Kao mjehur sapunice u meni se raspršava životni smisao koji sam gradio zadnjih godina. Povratka nema, jer sam svjestan da sam van NDH klasični zločinac. Odlučih da o tome moram razmišljati ozbiljnije, na mirnijem mjestu. Sa ovom dvojicom ne treba biti iskren, o noćašnjim razgovorima sa Milerom ne govoriti, jer ko to zna, možda je Gestapo ozvučio i ovu kancelariju, govoriću tek koliko budem morao.
"Garo je provjeren patriota", nakon što me ubode pogledom, ministar Štimac i nastaviti: "Dokazao se brojnim akcijama, likvidirao je mnogo komunista, u njega možemo imati neograničeno povjerenje. Desetak predratnih godina proveo je u Mostaru, pa smo njega odabrali da se nađe Mileru pri ruci, i on je tražio da to bude baš Garo. Vjerovatno je od ranije njihov saradnik", završi Štimac upućujući mi osmijehe, a kad i ja uzvratih osmijehom, doda: "Proveo je noć u razgovoru sa Milerom. Bilo je...?!"
"A, ne! Naprotiv!" pobunih se: "Objasnio mi je moje mostarske zadatke: kupovaću grožđe za njemačku firmu, a uzgred će biti i drugih zadataka. Napomenuo je da ćemo sretati i komuniste, i da će prvi takav susret biti već ovdje, sa nekim Husićem. Inače, noć smo proveli šaleći se. Znate, u Mostaru postoji jedan cirkuzaner i o njemu sam najviše govorio, to je her Milera prilično zabavljalo", trudio sam se da opuštenošću pred ovom dvojicom ljudi budem što uvjerljiviji, ali i obazriviji.
"O Vasi Kisi?" dočeka Jilek.
"Da, o Vasi", uzvratih.
"Prvi put susreo sam ga prošle godine. Ručavao sam u hotelu 'Neretva'. Neko ga je dove da nas zabavlja. Pogledao me je, pa šeretski zapitao:
– Ko vam je ovaj? Znam ko je!
– Ko? javih se.
– Pa da se naljutiš!? Svi se ljute što dobro pogađam – govorio je.
– Kaži! Neću se ljutiti. Kaži, ako pogodiš, piće ti je – prihvatio sam šalu.
– Volio bih da se prevarim, ali nema tu dvojbe – kaza, osvrnu na sve strane, dodatno nasmija, onda uozbilji se i reče: – Ti si haber-efendija!
– Vasa, nemoj da si bezobrazin! On je naš gost, to je onaj što nas hrani, on nam doprema brašno... – prisjeti se da kaže Mate Roko.
– Haber-efendija, gospodine Roko. Haber-efendija! –podviknu Vasa.
– Nije važno što nije pogodio – rekoh i poručih piće.
"A šta mu je haber-efendija?" znatiželjno će Štimac.
"Turcizam", odgovori Jilek, "haber je – vijest, a efendija – gospodin. Gospodin koji donosi vijesti, ali u njihovom žargonu znači – doušnik. Nakon prvog gutljaja, obrati mi se Vasa:
– Riba-i-po dinar-i-po, koliko je pet-i-po riba?
Odgonetali smo, šalili se. Polupijani momak, u jednom trenutku, grubo nasrnu na Vasu, Vasa je uzmicao, otrže se, pa zaklikta upirući prstom u momka:
– Vidite kako svaka ptica bježi svome jatu – onda zanjiha ušima kao magarac, iskezi majmunsku facu, pa upita prije nego se momak i snađe.
– Zašto je banana kriva?
– Ne znam! – iznenađeno ali i zainteresovano će taj naivko.
– Nema veze što ne znaš, pitaću drugog majmuna – šeretski će Vasa. Ovaj se ražesti, pa opet nasrnu, pođe da udari. Roko ga zaustavi i najuri, pa će Vasi:
– A, i ti, lero, puno piješ. Ja mislim, čim se probudiš, udariš po rakiji?
– A šta bi drugo, šjor Roko? Šta bi jutrom drugo pio?
– Slatko mlijeko, pa bi imao zdravu utrobu, a ne kao sada... – kroz smijeh uzvratio je Roko.
– Istomišljenici smo, šjore, tako i radim – bajagi ozbiljno govorio je šeret Vasa: – Kažu doturi da mi je trbuh pun nakvih bakcila, a da bi ih uništio, popijem slatko mlijeko, na njega navale ti hajvančići, onda ti ja brže-bolje saspem rakije, uhvatim ih na okupu..., tako ih uništavam.
Smijao sam se čitavo vrijeme. Davno sam čuo za Vasu Kisu i za šale koje su išle uz njegovo ime, ali nisam mogao ni pretpostaviti da je zaista toliko zabavan. Komična faca, za zabavu dovoljna je samo ona. Stalno me izazivala na smijeh, pa sam i sam sebi bio smiješan. Taman se umirim a on me pogleda, prikuje očima i složi žalosnu facu, koja me žalostila i zasmijavala. Jedva ovladah smijehom, uozbiljih se, dadoh do znanja da treba završiti s igrom, ali kad me naročito pogleda, pa prebaci donju usnu preko nosa, nisam mogo obuzdati smijeh. Narediše mu da ipak napusti hotel. Priđe čiviluku na koji je u dolasku odložio fišek, zavuče ruku, zagrabi brašna među tri prsta, te ga posu po kaputu.
– Šta ti to znači, Vasa? – upitao ga je neko.
– Ova, vaša, vlast dijeli mjesečno sledovanje brašna, pa, evo, i ja podigao svoje. NJim se puderišem, probam di li će doteći do prvoga – reče, dovede tijelo u stav trkača, uzviknu: – Vi me zadržavate a već kasnim. Žuri mi se, moram objesiti Antu Pavelića! – potrča na vrata, tamo ga dograbi stražar i dovuče pred Roku.
– Tražiš da te uhapsim? – podviknuo je Roko.
– Zašto, gospodine šefe policije, zašto, upravitelju redarstva, zašto? – kao isčuđavao se Vasa, dodao je: – Sve sam skinuo sa zidova, okrečio ih, već se i osušili, pa moram da objesim sliku našeg dičnog Pavelića...
Dao sam mig Roki, pa ga je otpustio. Pravi je šeret, ali nisu mu splačine u glavi. Ismijava sve oko sebe, tom prilikom objašnjavao mi je Roko:
– Građani ga vole. Zatvarali smo ga, pa su nam debelo zamjerali. Svaki put su intervenisali najugledniji Mostarci. Ipak, kad prekardaši, pošaljem po njega, u desetak dana po jednom, odleži noć, priprijetim i otpustim. Kojega sam god slao po Vasu molio je, da ne šaljem baš njega, braneći se da će ga zamrziti grad. U toku privođenja zatečeni građani otvoreno negoduju i pljuju po goničima. A ni sama hapšenja nisu kao kad hapsimo druge. Iza svakog ostane po jedna zgodica, koja se prepričava dugo, kao recimo ova:
Došle ustaše u Vasinu kuću da ga uhapse. Neko ga je o tome, kao i svaki put ranije, na vrijeme obavijestio, pa se Vasa sakrio ispod otomana. Dok su momci preturali stvari, tražili ga, on ih je pratio po kretnji cipela, slušao ih: 'Nema ga ovdje... Nema ni ovdje...', a kad su krenuli da provjere ispod ležaja, vidjeći da će biti otkriven, podviknuo je:
'Da nisam pod otomanom, pogledajte!'
Jednom drugom prilikom dovukoše ga u moj ured. Iza vrata stajala je metla sa dugačkom drškom. Dok su me dovodioci pozdravljali, on iskoristi njihovu kratku nesmotrenost, priskoči do iza vrata, uze metlu, ovjesi je o rame i raportira:
'Za dom spremni! Gospodine upravitelju redarstva, doveo sam dvojicu neprizornih koji diraju mirne građane. Pričuvajte ih, a ja idem još po dvojicu', izrecitova, pa šmugnu u hodnik. Pobježe.
Nekom drugom prilikom, opet su ustaše pošle u kuću da ga traže. Komšije mu na vrijeme dohaberiše, pa će ti on na tavan. Momci su vršili uobičajenu premetačinu i tražili ga. Vasa ih je posmatrao kroz fržljivu tavansku rupu. Kad jedan od ustaša pronađe do pola otpijenu flašu rakije, pa nage da pije, Vasa ne izdrža:
'Ostavi rakiju, gledam te sa tavana!'
Privedoše ga. Nakanih da ga osobno ja isprepadam, obezobrazio se. Dvoumio sam da li da dam da ga batinaju. Nakon što se izgalamih i naprijetih, zapitah ga:
– Šta ćemo Vasa s tobom?
– Ako me pustiš kući, oba smo mirni i zadovoljni – ne časeći uzvratio je.
Da bih mu dao do znanja da neće proći jeftino, zagrmio sam prijetnjom:
– Dosta je tog sranja! Stvar je ozbiljna. Zajebavaš se, ali došla je maca na vratanca. Osuđen si na smrt! – zastadoh na tren, pa ću da ga zapitam: – Je li te strah?"
– Nije, Mate! Nije me strah – odgovori bez zvijezde na čelu. Plašio se, vidjelo se.
– Ozbiljno ti kažem, traže da te likvidiram. Više ti ni ja ne mogu pomoći. A tebe nije strah?! Hablečino, mene strah ostaćemo bez Vase Kise, a tebe, kao bajagi, nije strah! Kome lažeš? Jeli te strah!?" – podviknuh još snažnije.
– Nije me strah, gospodine upravitelju – govorio je ali ne baš dokaraja uvjerljivo, nastavio je zvjerkajući ispod očiju: – Nije me strah, ali su mi gaće pune govana, i baš razmišljam odakle mi to?
– I ti misliš da ću ja da razgovaram sa usranim čovjekom? – kao naljutih se, i dodatno podviknuh: – Bezobrazniče! Nosi taj smrad, marš kući, okupaj se, presvuci čiste gaće, pa onda dođi, ako misliš da razgovaraš sa mnom! Je li jasno?
– Jasno je gospodine upravitelju – ponizno reče, pođe do vrata, okrenu se pa doda: – Boga mi, Mate, volim i usran hodati nego s tobom čist divaniti. Prema tome, neka ti se bog pere, ja neću...
Nešto je ovih dana dobro zabrljao", nastavi Jilek: "Hapsili su ga i gestapovci. Nazvao me je Roko i rekao da je preozbiljno za telefonski razgovor, priprema o tome poseban izvještaj. Naglasio je da su se gestapovci zbog njega uzjarili kao ose u oborenom osinjaku. Juče me je ponovo nazvao i obavijestio da su Vasu, na opšte čuđenje, otpustili iz zatvora. I sam se tome čudio, ponavljao je da ne može sebi da objasni taj preokret. Bio je uzbuđen dok je govorio:
– Pozivali su čak i mene u Gestapo, prijetili mi optužujući da sam direktni saučesnik te strašne Vasine provokacije, o kojoj, opet ti kažem, ne mogu preko telefona. Kad sam pošao, pomislivši da ga više nikad neću vidjeti, poželio sam da ga vidim. Svratio sam u samicu i zatekao ga u jadnom stanju. Ležao je u lokvi krvi. Ovih me godina podsjećao na dubrovačke lere, pa sam bivao sklon da mu progledavam kroz prste, ali nakon ovog što je sada napravio... Jadno je izgledala Vasina gomila mesa, ni traga od njegovog prepoznatljivog prkosa. Znao je da niko iz te ćelije nije iznio život. Ne htje da me pogleda. Izderah se, ljuljnuh ga nogom u slabine. Ne proslovi, učinilo mi se da je presvrnuo. Pođoh, i više za sebe rekoh s vrata:
'Vasa, dođe i tebi crni petak!?'
'Svak ima svoj petak', prevali preko jezika, jauknu od bola, ali je, kurva, smogao snage da doda: 'Vidim i tvoj petak, crnji je od moga'.
'Tvoj crni petak je tu, a moj ti nećeš dočekati', uzvratih.
Nije imao snage da odvrati, a vidjelo se da je na usnama imao odgovor. Sjetih se da ga upitam:
'Vasa, prošao ti je život. Pitaće me Mostarci za tvoje zadnje riječi. Šta da im kažem?' Ne odgovori, pa nastavih: 'Svaki veliki čovjek je na samrti rekao mudre riječi, a i ti si povijesna osoba, ne bi valjalo da ne kažeš nešto veliko.' Bio je u agoniji. Tek da bih ga osvijestio, podviknuo sam šta mi prvo dođe na jezik: 'Vasa, šta je život?'
'Život ti je što i djevojačke gaćice: kratak, usran i krvav', smože da kaže."
"Da se ne zavaravamo, smiješni smo mi", ministar Štimac nađe da je vrijeme da se razgovor uozbilji. Glasom podignuvši ozbiljnost govora nastavio je: "Eto, sjedimo i pričamo čaršijske viceve, a razmišljamo o drugom. Pretvaramo se da se zabavljamo, samo da ne bismo govorili o onome radi čega smo ovdje. Razmišljamo o našem položaju, a izgovaramo skaske. Sjedimo i čekamo poziv Gestapoa, dosta je više! Okreni njihov broj!" naredi Jileku.
Domalo će Jilek dobiti otvorenu liniju i slušalicu prepustiti ministru Štimacu, koji će ostati u dužem razgovoru. Kad spusti slušalicu, zamisli se prije nego će da kaže:
"Gospodo! Dobili smo sva trojica domaće zadaće: Jilek, da se okani Mostara, jer ga do daljnjeg u svoje ruke preuzima Gestapo. Moje je da se vratim odakle sam i došao. Garo, ti ćeš dobiti društvo za Mostar, Jilek će ti to upriličiti. Domaćine, tebi su naredili da dođeš u zgradu Gestapoa. Odmah!
VASA KISA – glava 4.
Ispred zgrade Ustaške nadzorne službe pripravno čekao je zdepasti tamni automobil "Olimpia ." Na zadnjem sjedištu nazirao se mrgodan lik mlada čovjeka u gestapovskoj uniformi.
Iz zgrade izišao sam sa Jilekom koji priđe vozilu, otvori suvozačka vrata i sa gestapovcem razmijeni nekoliko riječi, pa mi rukom pokaza da sjednem na sjedište do vozača. Ulazeći pozdravih vozača i gestapovca. Ne otpozdraviše, pobuniše mi utrobu. Čim sjedoh, krenusmo ka izlazu iz grada. Tek kod Zemaljskog muzeja oglasiće se gestapovac:
"O vašim zadacima znate onoliko koliko vam i treba. Pod mojom ste kontrolom. Idemo do Ilidže, tamo vas čeka Vrdić sa fijakerom, ne poznajete ga, ali znate o kome je riječ. Odvešće vas na vrelo Bosne. Tamo je vaš poznanik Husić, biće u društvu sa mostarskim komunistom, koji je na komunističkom zadatku – uhodi Vrdića. Tip je iz Mostara donio dopunski spisak komunista, ali se vrti po Sarajevu i traži vezu sa višim partijskim rukovodstvom. Vi ste ta veza. Trebate odigrati izvjesnog Đeda, važnog komunistu. Lozinka je: Poslao me profesor Đikić po odijelo. Ova javka je vjerovatno zastarjela, često je mijenjaju upravo zbog Vrdića. Snađite se! Zadatak je da dođete do aktuelne javke, za vezu Mjesnog komiteta iz Mostara i višeg partijskog rukovodstva iz Sarajeva, te da utvrdite ko se krije iza imena dvojice ljudi, Feđa i Težak. Imajte na umu da ste stalno pod mojom pesnicom, nevidljiv sam", završio je glas koji nije mario da sam i ja čovjek, naš čovjek, glas koji je izazivao strah od nevidijivog i svuda prisutnog Gestapoa.
Na Iliži preći ću u fijaker, upoznati se sa Vrdićem, i sa njim krenuti na Vrelo Bosne. U zelenom polju dočeka nas prav, kao da je povučen lenjirom, izduženi dvored platana. Krošnje su im se sastale i sačinile put-tunel, kroz koji jezde konji vukući fijakere. Travnjaci, vrbe i više vreoceta koja čine vrelo Bosne, prirodna su omama koju ni rat nije mogao zasjeniti, pretpostavljam i želim da ga vidim čim prije. Doživljaj Vrela Bosne, gdje sam dolazio više puta, za mene počinje sa ulaskom u aleju. Čovjeku se pričini kao da se našao u sasvim drugačijem podneblju, u nekom dalekom izdašnom kraju.
Iz podnevne žege uplovili smo u polumračnu svijetlu tunelsku cijev, čiji je kraj bio daleko, u svijetloj tački. Stablo do stabla, pri vožnji, doživljavao sam kao tarabe na nekim crtežima iz dječijih knjiga, a gore, visoko, krošnju u krošnji.
"Duboke misli?" prenu me Vrdić, sa kojim gotovo da nisam ni progovorio.
"Umoran sam, neispavan. Omamila me hladovina..." počeh kao što bih s prijateljem.
"U Mostaru sam uzdrmao partijsku organizaciju, nemamo mnogo vremena, pa da odmah krenemo na posao", otpoče ozbiljnim glasom i nastavi: "Izvukao sam spiskove skoro svih komunista, skojevaca i brojnih simpatizera. Na žalost, mnogo je komunističkih nadimaka, pa ih je tešo prepoznati. Naročito tragamo za imenima koja se kriju iza nadimaka Feđa i Težak. Da njih dograbim, ostalo bi išlo. Tu je, na Vrelu Bosne, Husić koji je do prije mjesec dana bio njihov čovjek, živio je u partizanskim šumama i, objektivno, ta imena i ne zna. Sumnjaju u mene, promijenili su javku, mrtav sam. Prate svaki moj korak, eto, tu je sa Husićem i Mostarac sa nadimkom Košćela, poznati I opasni komunista, prati me čak iz Mostara, nanjušio me, blizu je da mi uđe u trag. Odlučeno je da ga likvidiramo, da mu se ne dozvoli povratak u Mostar, ali on zna ko je Feđa i Težak, zna novu javku, to prethodno moramo da izvučemo iz njega. Probaćemo lukavstvom. On traži vezu sa višim partijskim rukovodstvom, sa nekim Đedom. Vezu traži preko mene. Na Vrelu Bosne upriličio sam traženi sistanak; Košćela-Đed. Ne znam ko je Đed, kao što ne ne zna ni on, ali obadvojica znamo da je rođen u Mostaru i da je davno odselio. Tvoje je da odigraš Đeda i da iz njega izvučeš to što tražimo."
Pristigavši na odredište priključiću se slučajnim šetačima – Husiću i Košćeli. Pozdravio sam ih i ponašao se kao da ne poznajem ni Husića. Da mi nisu rekli da je on to, zaista, i ne bih ga prepoznao. Nekada grad od momka a sada avet. Gledajući u njega vidio sam, na okupu, sve ratne strahote: borbu, rane, bolesti, glad, obespravljenost, strah, neurotičnost – rat. Ni osmijeh nije rođak predratnom. Ćaskali smo o vremenu, vodi Bosne... U jednom trenutku slučajno ostah nasamo s Košćelom:
"Poslao me profesor Đikić po odijelo", otpočeću u pogodnom trenu.
Košćela zanijemi, ponovih, ali on ne odgovori, opet ponovih...
"Ne znam o čemu govorite, gospodine", uznemireno uzvratio je.
"Daj, Košćela, šta se zajebavaš! Ja sam Đed!" samouvjerenim glasom uzvratio sam.
"Ne bih rekao da ste đed!" lukavo se osmijehnu Košćela.
"Jesam, bolan, Đed sam, šta me sumnjičiš?! Znam da je javka zastarjela, rekli su mi novu, ali sam je zaboravio. Jebi ga, ne smiješ zapisati, a zaboravan sam. Nego, slušaj, da pređemo na stvar. Imam hitne poruke za Mjesni komitet. Hitne, shvataš li..?!"
"Polako gospodine, ja stvarno ne razumijem o čemu govorite!" Košćela je odlučan da me ne prihvati, to mi potpuno jasno.
"Ne zajebaji! Hitno je. Vatro je haber-efendija, moram to hitno da riješim. Moram da ga odvedem u Mostar i da dogovorim sa Feđom i Težakom njegovu likvidaciju. Moramo mijenjati sva ilegalna imena. Razotkriveni smo. Shvati čovječe! Provaljeni smo, jebi javku, zaboravio sam je..." pokušao sam da budem spontan i uvjerljiv drug.
"Ne, ne, dragi gospodine, ja stvarno ne znam o čemu pričate", Košćela je imao nos i čvrst je u odluci da mi ne nasjedne.
"Strašan si! Pravi si komunist! Ali, u interesu mostarskih drugova, naše raje, shvati, moraš mi vjerovati, pa i ja sam Mostarac, predratni komunista, čvrst kao kamen živac... Provjeri me!"
"Jesi li Mostarac?" zagrize.
"Jesam", potvrdih.
"Pravi i rođeni?"
"Najpraviji i najrođeniji", uzvratio sam kroz osmijeh.
"Dobro. Da te provjerim", i on se nasmija prije nego će da upita: "Šta je liska?"
"Misliš na mostarske zajebante, ili pticu?" odgovorih.
"Ko je prva liska?" bilo je sljedeće pitanje.
"Vasa Kisa", uzvratio sam.
"Znaš li Vasinu predstavu?" zaskoči.
"Vasa i Beg domišljali kako da dođu do novaca za piće", počeo sam to da prepričavam, okrenuo sam se ka njegovom čelu, a kad sam shvatio da tu priču i očekuje, nastavio sam odlučnije: "Upute se na Tepu sa namjerom da Beg najavljuje predstavu i uzima novac od gledalaca. 'Vidjećete što do sada niste vidjeli', najavljivao je i uzimao novac. Kad je Beg prikupio planiran novac ukloniće se iza gledalaca. Na redu je Vasino da pobjegne, ali ne uspijeva od seljaka koji su platili i očekuju predstavu. 'Pokazuj to što do sada nismo vidjeli', govorili su. Vasa se branio da to ne može bez bureta, a kad mu pronađoše i jednu bačvetinu, Vasa naskoči na nju i povika:
– Sad ćete vidjeti predstavu koju dosad niste gledali. – Uđe i zamaknu u bure, izviri, zagnjuri, izviri, zagnjuri.... i tako dvadesetak puta. Pri tom je svaki put govorio: – Sad me vidite, sad me ne vidite, sad me vidite, sad me ne vidite... – Kad se uvjerio da je Beg umakao sa novcem, Vasa je iskočio iz bureta, pa se počeo udaljavati uzvikujući: – Sad me vidite, sad me ne vidite... više me nećete ni vidjeti."
I Dok sam priču privodio kraju gledao sam u oči Košćele, da bih ocijenio utisak koji sam postigao. Shvativši da ispričano nije dovoljno za provjeru, nasmijah se dodajući:
"Je li to ta predstava?"
"Tu je negdje. A ono o lepinji?" bi sljedeće pitanje.
"Ono, kad je Vasa bio gladan, pa od pekara dobio lepinju, rasjekao je i pošao na Tepu da bajdalije dođe do sira. Priključio se seljaku, prodavaču sira, i počeo mu pomagati u prodaji:
– Dobra sira, evo dobra sira, navali narode... – izvikivao je Vasa. A kad seljaku krenu prodaja, Vasa izvadi lepinju i pođe da je puni sirom. Prozrevši ga, seljak ga najuri. Onda se Vasa oglasi na drugi način:
– Navalite na sir! Ovaj sir je dobar za nabijanje lovačke puške. Navalite lovci! – Seljak ote lepinju iz Vasine šake, nabi je sirom i odgurnu govoreći:
– Bježi od mene, nalet te bilo...
"Jesam li provjereni Mostarac?" uvjeren da je to već dovoljno, upitah.
"Mostarac je provjeren samo onaj koji prođe kroz Vasine ispite", ne dade se tvrdokorni komunist.
"Daj, šta me više zajebavaš!" napravih se da sam se malo i naljutio.
"Nisam, ovo što sam te pitao, to su ti samo ispiti na Vasinoj velikoj školi. Mora se i diplomirati. Ovako bi glasilo njegovo prvo diplomsko pitanje", kaza, nasmija se i formulisa pitanje: "Šta je Marina pizda?"
"Šta me više zajebaješ. Kakva Mara i pizda?" još jednom kao ljutnuh se.
"Ništa vas nisam ni pitao, dragi gospodine", reče Košćela i nabusito odstupi. Pođe u namjeri da napusti Vrelo Bosne, međutim, priskočiše dvojica šetača, savladaše ga, staviše mu lisice i odvukoše u fijaker.
Hapšenje je nadzirao gestapovac iz "Olimpije" parkirane na osami. I ja je tek primijetih, plašila me bojom i nevidljivošću.
"Znao sam, ne ide sa Košćelom", prilazeći mi otpočeo je Husić, nasmijao se i upitao: "A na čemu si propao, na ispitima ili na odbrani?"
"Dogurao sam do diplomskih pitanja", kazah i ja kroz osmijeh.
"Teško pitatije?" zanimalo ga je.
"Marina pizda?!" odgovorih.
"A, to!? E boga mi pravo pitanje za pravog Mostarca", nasmija se Husić i odgovori: "To ti je jedna od pećina u Neretvi sa koje kupači skaču. Jedna je od manjih u grupi većih pećina. Kad se sa nje skoči stiče se pravo ulaska u društvo mostarskih skakača. Naravno, nema dječaka u Mostaru koji se nije družio s tom pećinom. Nedvosmisleno je utvrdio da nisi rođeni Mostarac", zaključi Husić, nasmija se pa nastavi: "No, Garo, gdje si, šta si, dugo se nismo vidjeli?"
"U Zagrebu sam, radim u jednoj njemačkoj tvrtki koja trguje vinom. Pošao sam u Mostar, vrijeme je trganja grožđa, pa bih trebao otkupiti nekoliko vagona dobre žilavke. Evo, nagovoriše me, kao bajagi Mostarca, vidio si kakvog, da provalim tog Košćelu. Poslijepodne nastavljam putovanje za Mostar."
"I ja ću za Mostar", kaza, obori pogled i doda: "Ja sam još na provjeri."
"Predlažem da to preskočimo", kazah, pa dodah: "Šta je tu je!"
"Slušaj Garo, naređeno mi je da te od Ilidže do Mostara upoznam sa sadašnjim mostarskim prilikama. Sve je izmijenjeno. Nije to više grad koji si ponio u sjećanju. Mostar je danas žalosno naselje šljemova, raznobojnih uniformi, višeideoloških plakata, podzemlja, šverca, strave, gladi i sirotinje. Na vlasti je silna NJemačka i hrabra NDH, ali plaše se partizana i komunista. U svakom građaninu vide komunistu, pretresaju, hapse, muče... Šačica komunista vjeruje u nemoguće, žari i pali, njihova je periferija grada, uz njih je i mostarsko srce. Ne shvataju da su utopisti. Jedni ne smiju na periferiju a drugi u centar grada. Zalijeću se i jedni i drugi i od Mostara čine uzavreo grad. Ništa od nekadašnjeg Mostara. I liskana je na izdisaju, jer nije vrijeme od šala i dangube. Jedino još u mahalskim kafanicama živi mostarski duh. Tamo još uvijek malobrojni ne priznaju endehaovski poredak, žive po starom, pijuckaju, seire i dangube ogovarajući sve šta vide, čuju, pročitaju ili sanjaju. Slušaju Radio Berlin, a na svaku riječ dodaju: Lažu, jeblo im pašče mater. Kao i pred rat, Vasa je prva liska, postoji i druga, Beg... A ja, odrastao među rajom i liskanom, kao i oni, ne znam kako, okrenuh za komunistima, dotekoh do mnogih bitaka i one posljednje na Sutjesci. Satjerali su nas u bezdan pa zasuli mecima, granatama, bombama, glađu, hladnoćom, strahom... tifusom. Travu sam pas'o, glođ'o debla, žder'o raspalu konjetinu, sa kundaka liz'o mašinsko ulje... umirao i kleo majčinu dojku, Marksov Kapital, mostarsku raju, ideale... Nekako sam preživio, dovukao se sa tifusom i dopao gestapovskih šaka. Batine u čovjeku izmijene ideologiju. Do tada mi je bila pamet: pukovnik ili pokojnik, a onda batina razori sve, započeh od početka, preovladaše nove spoznaje, nova ideologija: junak je ko se bori, pobijedi i ostane živ, a ja iznad svega želim da ostanem živ, hoću i da pobijedim. Želim da budem i junak. A to mogu ostvariti samo na ovoj strani. To malo komunista u gradu treba što prije likvidirati, duboko sam uvjeren da je to i u interesu Mostara, jer tako se jedino može smiriti grad. Tek u mirnom gradu nema ubijanja. Ovo što sada radim, gledano na dužu stazu – u interesu je Mostara, a on je moja ljubav. Još ne znaju da sam prešao, ne znaju ni da sam uhapšen, čak sam siguran da žive u uvjerenju da sam ostavio kosti negdje na Sutjesci. To je dobro, biću bezbjedan i od jednih i od drugih, imaću slobodu kretanja. Na žalost, i meni treba vremena da se povežem sa komunistima, zbog toga u početku ni tebi ne mogu biti od velike koristi."
Dok je Husić govorio ja sam brinuo svoju brigu, ali razmišljanja su me vodila na ista pitanja koja su mučila i njega. Moji zaključivao su suprotni, jer sam imao saznanja sa suprotne strane puščane mušice. Nikad u ovom ratu nisam ovoliko razmišljao o kraju rata, o sobi, koliko sam to činio u ova dva dana. Saglasan sam, najvažnije je sačuvati glavu, a i važno i kraj rata dočekati na pobjedničkoj strani. Kako vrijeme odmiče, sve više razmišljam o pobjedniku. Od juče sam počeo sumnjati i u NDH, na to me navode i stanja frontova. Šta ako Nijemci izgube rat? Toga se plašim. Onda je NDH obična lučina. Od juče je, za mene, NDH druga država, više i ne znam kakva. Što mi je to trebalo? Koljač!? A tako sam slatko ušao u to. To je ono što mi je majka često govorila. Najgore je kad zapita starost, gdje ti bi mladost? Još sam mlad, a pitanja staračka. Ima li nade, mogu li se izvući iz toga? Evo prilike, evo Husića... Okrenuti na njihovu stranu? Čudne su ljudske sudbine: da bismo prebjegli na prave strane, Husić bi na moju, a ja na njegovu. Miler, Husić, Žuti, Vatro, spiskovi... sve to odati i završiti u partizanima?! U ustašama sam bio po zadatku, branio bih se. Dođoh i ja na Husićevu, ostati živ, pobijediti, možda postati i junak. A klanja, progoni po Zagrebu...? Pobjednici pišu historiju. Pisao bih je po svojoj mjeri.
Stigli smo na željezničku stanicu i ušli u voz. U kupeu sjedili su, pored mene i Husića, dvojica ustaša i dvojice civila. Civile je poslao gestapovac iz "Olimpie", da me uhode, pomislio sam. Zbog toga sam riješio da se na ovom putovanju ne ističem. Vidim se kao lutku u gestapovskim igrama, pa ću se truditi da budem čim manja. Misliti o svakoj izgovorenoj rijči, da ne bude: Jeziče šta reče .
Civili su nametali razgovor, raspitivali se i o meni. Govorio sam da se bavim malim trgovačkim poslovima i da često putujem, kao i ovaj put za Mostar. Bili su uporni, čak i grubi u zanimanju za mene. To su ustaše podržavale, pa se nađoh u nelagodnom položaju. Husić priteče pitanjem:
"Garo, znaš li kako je Vasa putovao bez vozne karte?"
"Ono, za Nevesinje?" sa zadovoljstvom prihvatih.
"Ne, za Dubrovnik", kaza kroz osmijeh.
"Je li to pričate o onoj mostarskoj hablečini?" na posprdan način uključi se jedan od ustaša.
"On!" dočekah, potom se okrenuh Husiću: "Ispričaj, nisam čuo za tu iz dubrovačku."
"Vasa, Beg i Docimetar zavezli se za Dubrovnik", poče Husić, promeškolji na neudobnoj klupi, pa nastavi: "Išli su od kupea do kupea tražeći prikladno društvo. Odlučiše se za jedan, u kome su sjedila trojica momka, za koje su po govoru zaključili da su Sarajlije. Uključiće se u ćaskanje. Nadmturivali su se. Jedan od Sarajlija brzo će pasti u vatru.
– Šta ste vi Mostarci? Samo pričate. Evo, naš Meho je od Sarajeva do Mostara doputovao bez vozne karte... – govorio je pokazujući na čađava momka do sebe.
– Kako? – praveći se naivan prekinuo ga je Beg.
– Jednostavno – objašnjavao je Sarajlija: – Popeo se čovjek na vagon i na njemu preležao...
– Ih, to mi je nešto! – uzvrati Beg, odmahnu rukom i nastavi: – To može samo lud čovjek. Na vagonu, kroz osamdeset zadimljenih tunela! Mogao je i poginuti, a sve zbog jedne pišljive karte. Mi to pametnije radimo.
– Kad ste tako pametni, zašto vi kupujete karte? – zaskočiće će Sarajlija.
– Znaš šta, prijatelju, ti si Sarajlija, je l'da?" – umiješa se Vasa, sačeka da potvrdi momak, pa nastavi: – Nismo ni mi svemogući. Eto, trojica smo, a morali smo kupiti kartu, jednu.
– Stvarno!? nemate nego jednu kartu? – začudno će Sarajlija.
– Samo jednu! – poduprije Beg.
– Kako ćete kad dođe kondukter? – začudi se Sarajlija.
– Vidjedeš – opet će Beg.
Po navici, čim kondukter ukroči u novi vagon objavi se sa: Karte na pregled. Bi tako i ovoga puta, i bi to signal mostarskoj liskani da se sva trojica povuku u klozet nasuprot konduktera. Kondukter je, opet po navici, pokucao i na klozetska vrata. A kad su se vrata odškrinuše ukaza se ispružena ruka sa voznom kartom. Pomislivši da je nekog od putnika ophrvala fiziološka nužda, pa ne može izići, željezničar je prihvatio ispruženu kartu, prozumbao je, i povratio ispruženoj ruci, te produžio ka sljedećim putnicima. Liskana se, domalo, vratila u kupe. Sarajlije su ih pratili, pa ih dočekali riječima:
– Duhovito! Mudro, nema šta."
Šaleći se stigli su u Dubrovnik, a na rastanku dogovoriće da se nađu i u povratku. I nađoše se. Čim su posjedali, pohvaliće se Sarajlija:
– I mi smo sa jednom kartom!
– Mi smo napredovali od juče – iznenadiće ih Vasa.
– Sad ćete reći da nemate ni jednu voznu kartu? Da ste svi bez karte? – razočarano uzvrati Meho, najkrupniji od Sarajlija.
– Nijednu! – potvrdi Beg.
– A kondukter? – zagrmi Mehin sopran.
– Budi strpljiv. Vidjećeš... – progovoriće konačno i Docimetar.
U neko doba začuće se očekivan kondukterov glas: 'Karte na pregled'. Sarajlije otrčaše u klozet. Domalo za njima poći će Vasa, dogegati do klozeta i pokucati na vrata. Vrata su se odškrinula, pojavila se ruka i u njoj karta. Vasa će uzeti ispruženu kartu, pa sa liskama otići u drugi klozet. Saralijama će dosaditi nejasnoća, neizvjesnost i čekanje. Otvoriće vrata i odmah nabasati na konduktera..."
"Ko vam je taj Vasa?" umiješa se jedan od putnika-civila i prekide Husićevu priču.
"To je mostarski lero", važno će drugi civil, trudeći se da bude prihvaćen u kupejskom društvu, nastavi: "Putujući u Zagreb, nekom prilikom, Vasa je naišao na neko veselo društvo u kupeu. Pričali su i šalili se, da bi kasnije i pospali. Naravno, bili su izuveni. Vasa je zadnji zaspao, ali se zadnji i probudio, tek u Zagrebu. Saputnika nije bilo, nije bilo ni cipela, a nije imao ni novaca. Izišao je na kolodvor, sjeo je u čekaonicu, mučio muke kako da dođe do kakve obuće. Prisjetio se jednog Mostarca, profesora na Pravnom fakultetu, pa odluči da pođe tamo. Bos, okružen čoporom djece, gazio je po mrzloj cesti. Dođe do zgrade pred kojom zateče dosta studenata, priđe najbližem:
– Oprostite. Šta je u ovoj zgradi? – upitaće.
– Kaj tu ima da se pita? – kreveljeći se šaljivo će student i dodati: – Ovo je vodenica, prosim lepo – reče i prasnu u smijeh, koji poduprije desetine grla.
– Jašta, bolan, nego vodenica! – prihvati Vasa i objasni: – To sam odmah trebao zaključiti. Ovoliko magaraca i može biti simo pred vodenicom..."
Bio sam sve više uvjeren da su civili tu isključivo zbog mene, motrili su na svaku moju riječ i mig. Hinjio sam sanjivost, sklapao oči. To im je smetalo, obratiće mi se jedan:
"Vi ste Mostarac?" – ćutao sim. Husić se zaplaši mogućih neprijatnosti, pa u želji da ih premosti, otpočeće:
"A znate li ono za viljuške?" i ne čekajući odgovor nastavio je: "U Sarajevu se sastala sarajevska jalija i mostarska liskana. Bili su posebni gosti zabavne večeri u hotelu 'Evropa'. Zabavljali su dobrotvore nadmudriijući se. U jednom trenu Vasa je ugledao da Beg krade viljušku, i sakriva je u unutragnji džep kaputa. Znao je razloge krađe, da njega, Vasu, usput izaziva i tako krati vrijeme dugog i dosadnog putovanja od Sarajeva do Mostara. Da i Vasa ukrade viljušku? bilo bi uočljivo. Domisli, obrati se jaliji do sebe.
– Znate li vi magiju?
– Zašto, kao da je tebi poznata? – naleti drugi jalijaš.
– Da! Ali ne pokazujem to rado, jer samo su nas trojica u Jugoslaviji, i pod zakletvom smo, nema koristoljublja. Inače, bio bih bogat čovjek, mogao bih da kradem po želji. Činim to večeras izuzetno, iako će mi jaran Beg zamjeriti. On je dobar i pošten kao novorođenče, neće se i naljutiti... – napriča Vasa uzimajući viljušku s reda. Nastaviće: – Vidite li ovu viljušku? Dobro je pratite, jer ću je dobro sakriti! Okus, pokus, preparandus... Dobro pratite viljušku, jer ću je ukrasti. Okus, pokus... Pratite li viljušku, pratite je bolje... – govorio je, igrao se njom, pa je, naočigled svih, stavi u džep, potom podiže ispružene ruke i obrati jaliji nasuprot sebi:
– Znaš li, sada, gdje se nalazi viljuška?
– Znam! Eto je u tvom džepu – prozvani jedva dočeka da kaže.
– E nije! – Vasa će kroz zarazan smijeh, pa nastavi: – Znao sam da ćeš to reći, i djelimično si i u pravu. Viljuška je odista u džepu, ali ne u mom u već Begovom, u Begovom unutrašnjem džepu kaputa. Provjeri!– reče obrativši se najkrupnijem jalijašu. Ovaj se protegnu do Begovog džepa i, na opšte nevjerovanje ali i oduševljenje, izvuče viljušku.
Naravno, Vasa je uspio da uvjeri prisutne u mađioničarske sposobnosti, ali njemu je važnije da je Begu, po ko zna već koji put, pokazao ko je prva liska. "
I dok jo Husić prepričavao ovu Vasinu zgodu, civili su me uporno razbuđivali, pa moradoh odustati od spavanja. Osjećao sam nelagodu gonetajući njihove namjere.
Da, da, i ovo su gestapovci, prate me, zaključih. Onaj krupniji, što je do prozora, reklo bi se da vodi porijeklo iz ovih krajeva. Možda je i iz Sarajeva. A onaj niži, Milerova sorta, Priječanin je. Da trznem Sarajliju, odlučih.
"Vasa se često sretao sa sarajevskom jalijom?" rekoh.
"Često, naročito kad bi igrali 'Velež' i 'Slavija'", od prve prihvati krupni i potvrdi moje očekivanje, nastavio je: "Bile su to prilike i za odmjeravanja timova lisaka i jalijaša."
"Imate pravo", nastavih: "Sa 'Slavijom' u Mostar pristizao je i voz pun sarajevskih navijača. Raštrkali bi se po čitavom gradu. Mjesto okupljanja bila je Musala. Na njoj se vodila osobita utakmica. Nadmudrivanje je trajalo od zore do pred početak nogometne utakmice. Vasa je prednjačio, pa je jalija, putujući satima do Mostara, smišljala načine da mu doskoče. Sarajevo ima tramvaj, pa su na toj osnovi jednom zgodom zasnovali zadirkivanja.
– Šta je Mostar, nema ni trajvana?! – izazivao je jedan od Sarajlija.
– I to ćemo nabaviti – ne dade se Beg.
– Ali, nemate ni trajvanske štreke – nastavio je jalija.
– I ne trebaju nam – priskoči Vasa.
– Je li ovo mostarski trajvan, pa mu ne trebaju šine? – doskoči mu jalijaš, zaklikta tapšući zatečenog magarca po sapima.
– Da! To je mostarski tramvaj! – prihvati Vasa, pritrča magarcu, podiže rep i objavi: – Sarajlije, izvolite u mostarski tramvaj! Samo, bez gužve, jedan po jedan, svi ćete doći na red..."
Zadovoljan da sam se razbudio i uključio u razgovor, civil do prozora jedva dočeka da govori, da me održava u budnom stanju:
"Bio sam jednom prilikom u Mostaru u grupi sarajevskih navijača. Upravo tako, okupismo se na Musali. Sjećam se, naši su tražili Vasu i Bega. Niko ih nije poznavao, mladost-ludost. Još dok smo bili u vozu, dogovorili smo smicalice, i čim stigosmo potražićemo liske. Nismo ih pronašli, pa se uputismo u zgradu Banje. Tamo je radio nadaleko poznati Rifa, maser 'Veleža'. Rifa je u Beču završio sedam zanata: brijački, maserski... ne znam da ih nabrojim. Pročuo se po orginalnoj terapiji za reumatična oboljenja, novinari su ga opjevali, pa jo tako stekao redovne goste iz visokih bečkih porodica. Mjesecima su strpljivo čekali da dođu na red u dobro opremljeno mostarsko gradsko kupatilo, a to je, kažu, najstarije i još uvijek i najljepše kupatilo na Balkanu. Kasnije sam to shvatio, Rifa je stekao takvu popularnost zahvaljujući liskama, koji su o njemu širili neobične i nadnaravne priče. One su privlačile strane ljude. Svaki mostarski gost, bar jednom, bio je kod Rife na tretmanu, bar na brijanju ili šišanju", dok je civil pričao gotovo da se obraćao samo meni, nastavio je:
"Čoporativno upali smo u Banju. Pred sobom smo gurali Mehu. To je sarajevski Vasa, ali je drugi tip, golema naivčina. Nasadismo Mehu na stolicu za masažu i molismo maestra da ga masira. Rifa je radio po zanatu, pri tom je povlađivao okupljenoj gomili, masirao je redom sve do među noge. Jalija ga je nagovarala da produži niže i niže, tvrdeći: Milo je to Mehi, govorili su pridržavajući Mehu da ne pobjegne. S obzirom da je i Rifa imao osobinu, naviku, ali i želju i potrebu da opipava muškarce, ovakvi zahtjevi su se uklapali i u njegov manir, pa to činjaše zdušno. Mehu obhrva sram. Golicalo ga je, otimao se, ali još uvijek nije shvatao da je tu i doveden radi sprdnje. Rifa je masirao i ono što se ne masira bez jasne namjere. Mehi puče pred očima, divljački se poče otimati ispod mnogobrojnih ruku, time je pothranjivio smijeh koji ga je još više raspaljivao, davao mu novu snagu, pa se ote i okomi na masera:
– Rifa, skidaj gaće!"
Maestro odbaci aparat, razgrnu obijesne momke, pa strča niz stepenice, i uteče u kupaonicu. Meha za njim, mi za Mehom, nabismo se u tijesnu prostoriju sa dvoja vrata. Rifa pobježe na njemu bliža, pa ih zabravi. Neko od njegovih jarana, lisaka, zabravi i druga vrata, biće da je sve to bilo i ranije isplanirano, onda uključiše plafonske tuševe sa vrelom vodom. Obariše nas. Kasnije su došli policajci i izveli nas. 'Nećemo vas zatvoriti, ali ako napravite još...' i policija priprijeti liskanjski. Srećom, bijaše vedar i topao dan, osušili smo se i brzo se stišali. Okupljeni ispred Banje na Musali, čekali smo Rifu da pođe kući. Psovali smo, prijetili... tražili Vasu, da se svetimo. Opet naivni. Nismo poznavali lik Vase Kise, a on, sa Begom, došuwao se i umiješao među nas. Pročitali nas, pa se odmakli i smiš
ali liskaluke.
Kasnije se prepričavalo da je naišla žena sa djetetom koje je plakalo i govorilo: 'Ja ću kakiti.' Vasa je prišao djetetu, milovao ga: 'Čiko će tebi skinuti gaće, pa ćeš se kakiti', govorio je i skidao pantalonice. Prenio ga je do zida Banje: 'De, ti, kaki'. Čučnuo je i zaklonio dijete. Dijete se praznilo, zabavljao ga i Beg: 'Kaki se, sine, kaki, baš tu pred Rifinom banjom.' Kad je dijete ustalo, obukli su ga i vratili mijci. Vasa i Beg su razmijenili poglede, tako se, kažu, oni sporazumijevaju: 'Mašala, vidi se da je mali iz dobrostojeće kuće...' šalio se Beg. Vasa će uzeti Begov šešir i staviti ga na pločnik – poklopivši izmet. Zadržao je ruku na šeširu. Beg se umiješao među nas i zapodjenuo razgovor, sa ciljem da na sebe skrene pažnju. Neko će ga upitati za liske, a on će sačiniti naivan izraz lica, i upitati:
– Koga to tražite?
– Tražimo Vasu, i onoga benevreka, Bega – požuri da odgovori još uvijek ljutit Meho.
– A što će vam Vasa? – dobaciće Vasa sa odstojanja, i dalje, nametljivo pridržavajući šešir.
– Znaš, imamo jednu nerješivu stvar – podrugljivo poče Meho ono što smo još u vozu smislili. – Imamo samo deset dinara, htjeli bismo da ručamo, i da nam od banke ostanu dvije banke. Za to nam trebaju te vaše liske. Ako nam to ne omoguće, tranguze ćemo ih baciti u Neretvu, pa onako mokre seireći odvući na igralište.
– To je za Vasu jednostavno, čak znam i kako bi to riješio – šeretski će Vasa.
– Kako... kako? – začuće se iz više naših.
– Poslao bi vas na kanaru da kupite taze goveđu škembu – otpoče Vasa: – Ona košta jednu banku. Onda bi vas uputio na Neretvu, da je rasporite i ručate iznutricu. Onda bi vas savjetovao da operete škembu i da je odnesete Lutvi u mesaru. Oprana škemba je dvije banke. Tako bi sa tom bankom zaradili dvije i pride ručali – završi Vasa.
– Kako znaš, da bi baš tako postupio Vasa? – ozbiljno će Meho.
– Znam šta bi rekao, on mi je komšija – isukavši naivno lice odgovori Vasa.
– A bi li Vasa došao kad bi znao da ga tražimo? – Meho je uporan.
– Jedva bi dočekao – i Vasa požuri da odgovori.
– Otrči po njega! – naređivački će Meho.
– Otišao bih rado, ali ne mogu. Vidite, čuvam...
– A šta čuvaš?
– Štiglić je pod šeširom. Otišao je moj prijatelj po kavez, čim dođe ja ću po Vasu – povjerljivo će Vasa.
– Zašto ga ne uhvatiš, u ruku? – opet će Meho.
– Bojim se, pobjeći će!
– Šta će pobjeći? Daj, ja ću da ga uhvatim! – nasrnu Meho. Vasa se pomjeri. Meho je oprezno uvlačio desnu ruku ispod šešira, lijevom ga pridržavao. Okružismo ga u želji da vidimo štiglića. Domalo se podiže Meho sa stisnutom šakom, otvori je i sa nevjericom gledao je u nju. Musalom se razlijegao smijeh obijesne mladosti. Zgrči se Mehino lice. 'Govno, majku him pokvarenu', žalosnim glasom prošapta Meho, pa po urođenom nagonu, naglim trzajem ustranu, otrese ruku, pri tom udari snažno o zid, a da bi umanjio bol, opet po nagonu, uvali prste u usta i poče da huče u njih... Musala je podsjećala na publiku u cirkuskoj šatri, smijali smo se, pridržavajući stomake. Vasa, Beg i Rifa sjedili su u restoranu hotela 'Neretva', i sa pedesetak metara posmatrali raspojasanu sarajevsku mladež, seirili su srčući kafu. Zabavljali se i nagađali koji gazda će se prvi sjetiti da Begu kupi šešir", završio je civil uz grohotan smijeh.
Da li je razgovor o liskama, o Vasi, slučajan, ili je i on dirigiran iz 'olimpije', pitao sam se i sve to dovodio u vezu sa sobom. Plašio sam se mraka koji je već oko Konjica zaogrnuo kupe, a nasrtao i na klisuru kroz koju smo tutnjali. Kao da se nađosmo u mračnom bezdanu iznad koga se brda kupaju u svjetlosti žarkog sunca. Dok se priča o Vasi, dobro je, tješio sam se, pa još jednom ću na to.
"Tako su, kažu", nadovezah se na malopređašnju priču "u Sarajevu dočekivali navijače 'Veleža'. Jednom prilikom dogovori se jalija, da njih desetak ponesu po jaje, pa kad se susretnu sa Vasinim liskama, kad se budu nadmudrivali, narediće glavni jalija, Meho, da svi snesu po jaje. I sastali su se i mudrovali, a kad bi u neko doba, nenadno će Meho: 'Svi da snesete po jaje.' Stenjali su jalijaši i snosili po jaje. Vasa se osjećao kao pile zapleteno u kučinu. Dade se na domišljanje. Domalo, na opšte iznenađenje, poče da kukuriče.
– Kamo jaje? Zašto kukuričeš? – trljajući ruke pobjedonosno upitaće Meho.
– Kako bi vi nosili jaja, kad ja ne bih bio pijetio, ko bi vas jeb...? – šeretski će Vasa.
Išli smo u Sarajevo, koliko zbog nogometa toliko i po radi zgoda koje će se prepričavati sve do sljedeće utakmice", nastavio sam da vodim riječ: "Bio sam nekoliko puta u tim grupama, vodili me da im sviram u vozu. A Vasa je bio kao nezaobilazan rekvizit, kao predvodnik stada. U vozu je zabavljao igrače. Sjećam se zadnjeg putovanja. U Sarajevu iznenadi nas kiša. Domaći navijači zaštićeni kišobranima a mi kisnemo. Beg će zaustaviti dvojicu domaćih momaka.
– Daj, jarane, da pripalim! – obrati se bližem. Dok je momak vadio šibicu, okružiće ga desetak lisaka, da bi jedan nametnuo trgovinu.
– Evo ti, jarane, dinar, daj prodaj kišobran... – u toku govora istrgnuće mu kišobran iz ruke.
– Vidi ti njiha, uzeše mi ambrelu! Ostavi moju ambrelu, kako ću po kiši?! – branio se iznenađeni mladić.
– Hajde, bolan, da se no bi čuli. Evo, malo ću ja da popustim, malo i ti popusti, pa da se ne čujemo. Evo ti dva dinara, jami, pa smo kvit! – odlučno će mostarski mangup.
– Bježi, kakva dva dinara, ambrela je tri banke! Neću, daj ti meni moje... – branio se zatečeni mladić.
– E, čuješ, rođak! Dobar si čovjek, nećeš novce, znači, daješ ga zabadava. E, vidiš, ja neću badava, jamiću ga u zajam. Vratiću ti ga kad dođeš u Mostar, na utakmicu – govorio je a istovremeno prsima gurao sad već i zaplašenog mladića, koji odstupi i izgubi se u masi ljudi."
Civil do prozora odnekud izvadi flašu rakije i poče da nudi. Ćaskalo se kao što bi se očekivalo samo od prijatelja koji se upute na neobavezno putovanje. Husić odavno nije bio u prilici da se opusti, bilo je vidljivo. Nakon drugog potezanja rakije, kao da je bio među svojom rajom na Neretvi, oraspoloži se i razveza sa pričom:
"Dan uoči utakmice u Sarijevu proključa i u Mostaru. Kolone se slijevaju ka željezničkoj stanici, pjeva se, pije, igra, ljubaka i kenjčija. Igrači i ugledniji putnici sjede u hotelu 'Vilson' i čekaju da dođo voz. S njima su Vasa i Beg, da ih zabave. U vozu se nastavlja veselje, a negdje pred Sarajevom većinu obhrve san, pa se teško bude, naročito oni što su pili. Sa stanice, u nekolike grupe, navijači kreću kao u osvijačke pohode, u različite dijelove grada, da bi se na dva sata pred utakmicu okupili na Baščaršiji. S nje se polazilo grupno, zauzimajući širinu ulice. Mahalo se zastavama, šalovima, poluverima, ružama... flašama. Sviralo se gubičnim harmonikama, trubama, pjevale su se pjesme:
Duni vjetre malo sa Neretve... Mi smo raja iz Mostara... Sunce zalazi Velež se snalazi.. .
Između svake svirke, pjesme i šale izvikivali su: 'Rođni! Rođeni! Rođeni!'
Djeca, žene i drugi građani, okupljali su se po pločnicima, pa su i oni nesvjesno pravili predstavu, dobacivali su:
– Krepo Velež!
– Krepo ti ćaća – uzvraćali su iz sredine ulice.
– Velež ne zna igrati! – nadolijevali su sa pločnika.
– Slavija zna mahnitati..!– uzvraćano je...
Na čelu su Vasa i Beg, njih su izazivali naročito:
– Vasa vam je pipun!
– Meho vam je bundava! – uzvraćali su Mostarci.
– Vasa vam je brav! – dolijevali su domaći.
– Meho vam je govedina... – uzvraćali su gosti iz kolone.
I tako do igrališta. Bude li 'Velež' poražen, mostarski navijači će se stopiti u masu domaćih. Dobije li, pored igrališta obrazuju kolonu koja marširati kroz grad. Kao ratnici-pobjednici zaustave se tek na Baščaršiji. Kupe vreću kukuruza, raspu po kaldrmi, kukuruzom ispišu: V E L E Ž. Dolijeću golubovi, uz gukanje i igru, na vrelim kamenim pločama, kao da su se i sami radovali pobjedniku, lepršavim tijelima ispisivali su: V E L E Ž. Saralije su se okupljale da uživaju u novom izdanju šarene Baščaršije. Djeca su se ozbiljno ljutila na bezobrazne golubove, utrčavali su i plašili ptice, koje su uzlijetale u polukružne putanje, pa se vraćale, kao da su namjerne da poprave okrnjena slova. Vasa se obraćao razljućenoj djeci:
– Vidiš li, bolan, da ih je badava razgoniti. Kako god pokvariš slovo golubovi ga poprave. Vide ptice da niste gostoprimljivi, stid ih, pa oni nadoknađuju, ne znaju govoriti, ali su pismeni, gostima pišu dobrodoglicu, a ona je: V E L E Ž.– Dirao je i odrasle: – Slušajte golubiji poj, guču: VELEŽ, VELEŽ..., ali niste muzikalni, pa to ne razumijete...
Umore se navijači, odljute djeca, najedu golubovi... Putnici se okupe na stanici, popadaju po kupeima, pospu...
Ujutro, svi vagoni vozova koji iz Sarijevskog pravca prođu kroz Mostar, pronesu kredom pisane riječi: Krepo Velež. Sjutra, u Sarajevo pristići će ti nebrisani natpisi, ali obogaćeni krupnijim mostarskim slovirna: Krepo ti ćaća, i Kenjac je ko pročita. "
Pet-šest časova, koliko traje putovanje do Mostara, uz priču je teklo i moje razmišljanje i briga o budućim nevidljivim pratiocima. Civili me prate, slične role sam poznavao i sam ih igrao, opasne su:
Uz dvojicu bez duše – treći je bez glave.
VASA KISA – glava 5.
U Otkupnoj stanici zaposlen je moj stanodavac, tamo radi blagajničke poslove, pa sam prvog mostarskog jutra sa njim pošao na posao. Odmah me je primio Miler i izdao prvi zadatak:
"Ujutro je sudski dan, seljaci će se okupljati u jednoj gostionici, prilika je da vidite sve liske na okupu. Dobićete izdvojeno mjosto, da ne zauzimate stolove namijenjene vrućim mušterijama. Poći ćete sa Husićem, bićete u sjeni, za stočićem između kuhinje i šanka, odakle je obezbijeđen pristojan uvid na gostioničarske goste. Gledajte i zapažajte načine njihovog rada, trebaće vam to."
U Otkupnoj stanici sjedio sam u kancelariji kontrolor, prozor je gledao u dvorište i razmišljao sam o svom prvom mostarskom nastupu. U dvorištu se motalo dosta ljudi, tovarnih konja i magaraca. Bili su bučni kao što to i biva oko poslova vezanih za otkup grožđa.
"Imate li šibicu?" iznenadi susjedni kontrolor, koji tako nađe ispriku da me upozna. Nametnu priču: "Čujem da se zanimate za liske. Ne mnogu da im se ne smijem", govorio je okružujući me ispitivačkim pogledima. Plašio se moje uloge u koju, očito je, nije mogao da pronikne, mada je, eto, načuo za neku vezu mene i lisaka. Oči su mu govorile da u meni vidi dobro maskiranog gestapovca, koji je ovdje po nekom važnom zadatku, pa je požurio di mi se dodvori. Djelovao je naivno za posao kontrlora. Sjede i razveza:
"Liske, liske... Neki dan u 'Ibrice' navratio neki starac iz Sarajeva. Što bi reka britva saletiše ga, prokužiše da mu je pun novčanik. Docimetar mu se poče ulagivati pričama punim hvale za igrače 'Slavije'. Cojla je čitao članak o ljetnjem snijegu. Mušan je tepao o ljubavnici, lijepoj kao vila. Beg je govorio o gradnji džamije u Rimu. Dedo, tako ga nazvaše, častio je... Vlasnik prošnjuha razlog starčevog dolaska u Mostar, pa će dohaberiti Vasi: Udovac, došao kod sestre da bi mu preporučila kakvu udovicu. Mladoženja se oraspoložio, pio, veselio i častio.
– Ima jedna dobro očuvana žena, u ozbiljnijim godinama. Udala bi se..!? – najednom će Vasa, pa će gostu: – Dedo, ako ima kakav prosac u Sarajevu...
– Bi li ja mogao biti taj prosac? – otprve nasjeo je Dedo.
– Tako očuvan čovjek, kako ne bi... – prihavati Vasa.
– Kako bi je vidjeli, pitali..? – progovoriše i usta i oči staračke.
– Bega treba pitati. Ona je njegova majka! – na uho će mu Vasa.
– Je li istina ovo? – poluglasjem će Dedo primakavši do Begovog uha.
– Čuješ Dedo, ne znam, možda i bi, ali morao bih da je pitam – prihvati Beg. Zadovoljno Dedo klimnu glavom, pa naruči još jednu turu pića: Cijelom Begovom društvu.
U istom sastavu i na istom mjestu naći će se i sjutra. Opet Dedo driješi kesu. U neko doba, kad od toga i bi vakat, onako pripiti, počeše se pozdravljati i razilaziti. Osjetivši se zapostavljenim zavapiće već osamljen starac:
– Beže, šta bi, upita li majku?!
– Jesam, povrativši se uzvrati Beg, zamisli se pa nastavi: – Ama, bi ona, ali joj ne da babo."
Završivši priču, kolega kontrolor me ispitivatki pogleda, pa kad se uvjeri da nije dobrodošao, pođe dosadno izvnjavajući se.
Husića su uveli u toku priče, kao da nije bio prisutan, osamio se. Sjedio je neopušteno, kao da je još u ćeliji. Ponudih ga cigaretom. Bi mu drago, na tren povrati se u stvarnost. Banu još jedan kontrolor, i on da zamoli šibicu, i on se raspriča:
"Svađaju se oko dva kilograma grožđa", kaza pokazujući na dvojicu u dvorištu: "Čudan je rat. Mislim da ga svaki čovjek doživljava na isti način. Predratno stanje u čovjeka unese nemir i strah. Početak rata donese stravu i paniku. Prvi mjeseci strah i nesnalaženje. Pola godine rata vrati čovjeka na dnevne obaveze, strahom se ovladalo. Nakon dvije godine rata, najviše je dana kao i bez rata, čovjek se bori sa svakodnevnim teškoćama: radi, jede, spava, šali se, trguje, tuži... veseli se kraju rata..." Prekinu kad uđe blagajnik, do malo ustade i ode bez pozdrava.
Blagajnik odmota jelo, razvrši na svom stolu, pa ponudi i mene. Poticao me na razgovor. Držao sam se odluke da pričam samo ono što budem morao, pa sam ovoga puta izgovarao samo dvije rječice: da i ne. Uporno je pokušavao da me raspriča, a kad je shvatio da neće od toga biti ništa, okrenu na drugu:
"Ujutro ćete zajedno", zastade, pogleda i moje i Husićevo lice, kao da se dvoumio oko započete priče, ali nastavio je: "Pred sudom će biti brojni parničari. U trećoj smo godini rata, ljudi ga već doživljavaju kao svakodnevicu, kao i štetu koju je napravila komšijska krava. Vidjećete ih u gostionici, doći će da ručaju i popiju, kao što su to činili i prije rate, ali doći će i da saznaju o stanju rata. Pijuckaće, šaliće se, pričati, ali i sašaptavati. Sudski dan je oduvijek za liske bio dan berbe, neće tu priliku propustiti ni sjutra. Okupiće se..." – govorio je i govorio, savjetovao... I on zna moj zadatak, iznenadi me i navede na pomisao da je i on gestapovac. Ispraćajući Husića dogovorili smo i sjutrašnje mjesto za sastanak, pred Sudom.
Sjedeći sa Husićem u tijesnom, na klimavoj stolici i za neravnim stočićem, razmišljao sam o jučerašnjem danu, prvom radnom danu, ljudima koje sam susreo, dobivenom zadatku i danima koji predstoje, tako da nisam ni primijetio da se gostionica već dopola popunjena. Seljaci su dolazili u grupicama, bučno raspravljali, psovali suparnike, prijetili... Liske su sjedile za jednim stolom i pijuckali čokalje rakije kojim ih je častio gostioničar. Ostalo, piće i jelo, podrazumijeva se, trebaju zaraditi.
Nakon toliko godina vidim Vasu, Bega, Docimetra, Cojlu i Vriskala. Stariji su nego sam očekivao. Nisu obraćali pažnju u naš polumrak, bavili su se seljacima – sobom. Na smjenu su ustajali i odlazili do sudskih hodnika – do novih saznanja koja su dolijevali u Vasino uho. Ono što su govorili nije dopiralo do susjednih stolova. Kad ocijeniše da je došlo njihovo vrijeme, najaviše se povisivanjem govora – nametali se gostima. Postigavši taj cilj, prvi će se oglasiti Beg. Bilo je očito da mu je važnije da ga slušaju seljaci nego Vasa kome se, bajagi, obratio:
"Znaš li, Vasa, kako su se dijelili Janjići?"
"Kako ne bih znao", prihvati Vasa, osvrnu se pa nastavi: "Šteta za te Janjiće. Bijaše ugledna porodica dok su bili u zajednici. Starinska kuća, puno oženjene braće, jedna prostorija, i svi su u njoj spavali. Nije se znalo ko do koga liježe. Majci su za nogu privezivali zvono, da u noći ne legnu do nje. U metežu se svaka snaša gurala da je bliže najmlađem, dvadeset petogodišnjem djeveru, a bilo je braće starije od njega i po trideset godina. Kad se i najmlađi oženi, dovede Škorušu iz Raške Gore, počeše nesporazumi. Ona hoće diobu. Ni domaćin ne mogaše da je obuzda, pa odluči da ih izdijeli on – u miru. Obavio je to vješto, za devet sinova devet jednakih dijelova. Čeljad su zadovoljna, jedino je supruga najstarijeg brata, Jove, nešto prigovarala. Domaćin nije mogao da dokuči razloge koji su Jovinicu čnili nezadovoljnom, zato će iskoristiti posljednju zajedničku večeru. Po objedovanju oglasiće se:
– Slušajte me dobro. Do sada smo živili u ljubavi i slozi, želim da tako bude i u buduće. Dijele se i drugi, pa zašto ne bi i mi. Svi znate svoj dio, od ujutru svako za svoju siniju. A sada, da čujem: Ima li ko da je nezadovoljan dijelom? – svi su ćutali, i Jovinica, a govorkala je čitav dan, ljuta, nezadovoljna, bijesna.
Čeljad se nije oglašavala, ali su svi gledali u Jovu, najstarijeg poslije domaćina, inače ćutljiva i mirna čovjeka, koji je bio na pragu starosti. Jovinica se vrpoljila, pa i očepila:
– Jesam! Ja sam nezadovoljna! Zašto bismo se dijelili?
– To jo drugo pitanje. Možeš pričati samo o dijelu koji si dobila... – objasni svekar.
– Ni sa dijelom nisam zadovoljna! – nabusito će već ljuta Jovinica, pa doda: – Jebeš dio na kojem te zapane jebeni stari Jovo."
Bez izuzetka, svi su gosti slušali Vasinu priču, pijuckali, mezili, smijali se i pogledivali na zbunjenoga momka, koji je sjedio za stolom do vrata. I on se smijao, a kad priča bi završena i kad se stiša smijeh, obratiće se Vasi:
"Evo što znaš tu priču, ali kako znaš da sam ja Janjić?"
"Odkud znam? Znam, ti si Janjić, kao što znam da je taj do tebe Golo iz Baćevića. Je li tako Golo?"
"Tako je", iznenađen da ga poznaječuveni Vasa Kisa, zbunjen, promucaće mladić.
"Pošao Golo u Hodbinu da prosi djevojku", koristeći zbunjenost momka, odmah će da nastavi Vasa: "Svratio je na sijelo u kuću Pinje, kuću izabranice, djevojke Mare. Kako to i nalažu običaji, sijelili su, kafenisali, popili po dvije rakije, a kad je domaćin završio sa sipanjem treće rakije, mladoženja će da se izjasni:
– Domaćine, ti me primi, ugosti, a ne upita zašto sam došao?
– U ovoj kući je uvijek bilo mjesta za putnika namjernika, pa i za tebe, I dobro mi došao – uzvratio je Pinjo.
– Da si pošten domaćine, ipak, ja sam došao poslom... – mladoženja je govorio ono što je po običajima i bio red da kaže.
– Da si ti živ i zdrav, lako ćemo za posao – domaćin se i dalje pravio kao da je nevješt: – Pametnije je jutro od večeri. Da mi popijemo...
– Ja sam momak za ženidbu, a rakija je treća! Ovdje sam i prosim djevojku kuće!?
– Da si pošten mlada delijo, ali o tome devri moja žena – kaza Pinjo, nasmija se i nastavi: – Opaka je, spava, ne znam da li bih smio i da je budim? – iskreno kaza domaćin, malo zasta pa poče da je doziva:
– Ženo! Ženo..!
– Šta je, đavo te ponio? – zagrmi sanjiv ženin glas.
– Prose našu šćer! Hoćemo li je dati?
– Za koga? Ko je prosi? – jedva je dopirao već razbuđen i podrugljiv glas.
– Golo iz Baćevića! tiho će i Pinjo, pa će malo glasnije: – Hoćemo li je dati za Golu?
– Hoćemo! Daćemo je! – kaza punim ustima, pa doda s pola glasa: – Daćemo je, neka ide golo za Golu."
"Bi li tako, Golo?" šeretski se umiješa Cojla.
"Bi, brate, boga mi!" odgovori porumenjeli momak.
Dolazeći seljaci su se prepirali zbog međa, kleveta, svjedočenja, advokatskih zamki, sudijskih nevjerica... Naručivali su pića i jela i nastavljali bučne razgovore, prepirke i svađe, udarali pesnicama po stolovima i stvarali nepodnošljivu buku, škripale su stolice... U toku Vasinih priča toga je nestajalo, i postići će se ugodno raspoloženje, jednako bučno, ali veselo, kao da su se zaboravljala suđenja... Poručivalo se i za sto lisaka, kasnije se i utrkivalo; ko će prije i više da naruči: Za Vasu i njegovo društvo. Svi su željeli da čuju šalu o nekim prisutnim, i ne pomišljajući da bi i oni mogli biti predmet tih šala, jer su pouzdano znali da ih liske ne poznaju. Naročito grlata bila su dvojica seljaka koji su sjedili u suprotnim uglovima.
Liske su i dalje ustajale i vraćale se, jedinoje ostajao je Vasa – prikupljao obavještenja. Posebno je tražio da što saznaju o grlatima. Po dogovoru, konobar nam je povremeno prenosio sadržaj sašaptavanja. Onaj ti je neki Karadeglija iz Hrtiješa, za drugog ćemo doznati, otišao je Beg da se raspita, Vasi je javljao Halil. Vasa se zu mislima bavio Karadeglijom, smišljao šalu na ljegov račun, i čim je nađe otpočeće:
"Bi li, ono, ti, Karadeglija iz Hrtiješa?"
Grlati se iznenadi, porumenje, osvrnu da potraži izvor Vasinog saznanja, ne nađe ga, više se zbuni i prepusti šali koja će uslijediti. Razdraživali su ga podsmijesi koji su pratili njegovo nesnalaženje, do maloprije nabusitog čovjeka. Uvuče glavu u ramena, pa više za sebe kaza:
"A, jesam. Karadeglija sam."
"Priča se da su Karadeglije lake u snu?" nastavi Vasa.
"Pa, vala i jesu!" odvažno će momak.
Vasa sačeka da konobar počisti pretrpane stolove, ukloni nepotrebne sudove, ugura nove narudžbe, a i da poraste pažnja za njegovu priču. U međuvremenu još jednom pristigao je Beg te šanuo: Onaj drugi benevrek je iz Gabele, ali mu ne mogoh doznati prezime. Konobar nas je I ovoga puta obavjestio o njihovim sašaptavanjima.
"Kao što su to činili i svake večeri", otpoče Vasa "nakon branja bostana i punjenja sepeta za Tepu, Hrtješani su se okupili u jednom od bostanluka, da se popričaju prije spavanja. Jedan od Medana, onako usput, požali se da su lopovi uskakali u njegov bostanluk i napravili dosta štete:
– Da sam ih uhvatio, sasjekao bih ih... – zaključio je priču.
– Da insan može ući u moj bostanluk, a da ga ne čujem..? – čudio se Ban Karadeglija. Pri tom je tvrdio da se razbudio svaki put kad je god zec zagrizao pipun. Medan je osporavao Banovu tvrdnju, uključivali su se i ostali i, pričajući kratili su vrijeme. Kad bi vakat počinku, raziđoše se po svojim bostanlucima i kolibama.
Medan je smišljao kako bi dokazao Banu, a i ostalim seljanima, da je Ban pregonio pričajući o lakoći buđenja. Dogovori se sa najbližim komšijoma, pa u vrijeme onog najtvrđeg, prvog sna, odu u Banov bostanluk, namjerni da ga, zajedno sa prostirkom, prenesu na drugi kraj njegove njive. I pođe im to za rukom. Ban je čvrsto spavao, iako nošen na prostirci. To im dade povoda da produže, da ga prenesu na tuđe imanje. A kad im i to bi od ruke, produžili su čak do rijeke Nertve, nadnijeli ga nad vodu, a onda se dosjetiše i spustiše ga u lađu. Ni tada se ne razbudi, pa će ga prevući na drugu obalu, u Baćeviće, tamo će lađu privezati za vrbu, i preplivavši vratiće se u Banov bostanluk. Sepete pune bostana, iskomadali ga i razbacali, pa se povukli u svoje bostanluke i kolibe. Tek izaponoćne hladnoće i žubor plahovite Neretve razbudle su Bana. U prvi mah nije mogao da se snađe, zaplašio se ružna sna i mraka. A kad se pribra, i kad se dosjetio zašto i kako mu se ovo dogodilo, vratio se u bostanluk, vidio je štetu, ljutio se... Ušao je u kolibu, legao i zlovoljno očekivao vrijeme tovarenja i polaska za Mostar. Kao i svakog jutra prije, i ovoga bostandžije su se dozivale, prelazile komšije komšijama da se ispomažu oko tovarenja. A kad natovariše i pusljednji, po običaju, skupiše se kod donjeg da pričekaju najdaljeg, da bi istovremeno krenuli ka Mostaru. Tihim govorima raspriča se o događaju. Pred polazak oglasiće se grlati Medan:
– Bane, Bane Karadeglija, hoćeš li ti tovariti? – Sačeka i kad ne bi odziva ponovi: – O Bane, hoćeš li tovariti, ti?! – Opet ne bi odziva. Kad su pomislili da se Ban neće ni oglašavati, začu se mješavina ljutnje, smijeha i gorčine:
– Hoću, tovariću govno!"
Gostionički namjernici zabavljali su se upućujući Karadegliji peckava pitanja, a on ni sam nije znao da li se i koliko ljutio. Jedino u šta je bio siguran je želja da priča što prije pređe na nekog drugog, ponajprije bi želio da preseli na onog koji je sjedio do njega. To i kaza:
"Vasa, vidi kako mi se smije ovaj iz Kosora. Izvadi jednu i za njega, jednu iz naftalina..."
"Znam ja i njihovu", ne časeći prihvati Vasa: "Imaju oni čovjeka sa imenom Mozak. Kad je sveti Petar dijelio pamet po selima, bunski teret mazga prevrnu na putu ispod brda Petak. Naiđe taj čovo, Kosoranin, i ponudi pomoć oko pretovara. Svetac siđe na vodu da se osvježi, a ovaj to iskoristi, ukrade veću stranu tereta i uteče. Tako čitavo selo Buna osta sa jednom stranom tovara pameti, a taj čovo, Mozak, kako će ga ubrzo nazvati, osta sam sa onom težom polovinom."
Pomno sam pratio Vasine priče, kao i raspoloženje seljaka, koji su uživali u nesnalaženju pogađanih, ne shvatajući pravi smisao došaptavanja među liskama, konobar nam ih je prenosio sa zakašnjenjem i nepotpuno, razmišljao sam u više pravaca.
Malo malo, pa neka obavijest na Vasino uho, uvijek na njegovo. O čemu ga obavještavaju? Milerove pretpostavke, mislio sam glupe, kad se povežu sa ovim, imaju smisla. Stvarno, bi li ovaj šeret mogao biti prvi čovjek Mjesnog komiteta komunista? Bi li, šta znače ova došaptavanja? Odu negdje, pa se vrate do uha. Pred ovolikim svijetom?! Ali, kad čovjek pogleda liske, Vriskala i Docimetra posebno, ne može da povjeruje u sve to. I taj Vasa, očigledno je, priča da zabavi, da zaradi, da zaradi za naredne posne dane. Seljaci ga časte, gostioničar tek mali dio donese, vjerovatno pamti Gdje li sam došao, šta li radim, kakvi su zadaci Husića i za koga radi on, kako li će završiti moj otkup.
Gostioničar i ne stiže da iznese sve što je poručeno, zadovoljno trčkara tjerajući osoblje da radi i onoliko koliko je nemoguće, jer dobro poznaje osobinu ovdašnjeg siromašnog i škrtog seljaka. Rijetko navraća u gostionicu, ali kad se već u njoj nađe, onda je galantan. Ako još i popije, pa mu se odriješi duša, novčanik, srce i jezik, tad izmigolji potreba da potisne osjećaj neimaštine, štedljivosti i stisnutosti, opušta se i otpočinje da troši časteći sve ljude koji se zateknu u njegovoj blizini. Zbog toga postaje sretan, sreća raste spram visine troška, pa se trudi da potroši dosta – da bude sretniji. Kasnije se danima po selima prepričava ta tadašnja neškrtljivost. Tako je i ovom prilikom za Vasino društvo poručeno mnogo pečenja i pića, čak toliko da ga ne bi mogli pojesti i popiti ni za zimski mjesec dana. Po uhodanoj praksi, gostioničar pamti i zadržava za dane kada neće biti posla. Tako je obostran interes da narudžbi bude što više.
Šta od ovoga prepričati Mileru na sjutarnjem raportu, po čemu i kojom bojom obojiti Vasu? Kako po ovome zaključiti njegovu crven?
Vasa je neprekidno upućivao poglede po liskama tražeći dodatna saznanja o seljacima, ovoga puta o prezimenu grlatog momka iz Gabele, a kad je shvitio da ga neće ni dobiti, poče bogzna koliko staru priču, koju će započeti uvodom:
"E, moji prijatelji. Okupile vas tužbe. Tužakate se radi ništa. Dobro, pa i to je za ljude, naravno, ako se ne pregoni... Nemojte da i u vas bude kao u Gabeljana. Mogu pričati, ovdje nema niko iz Gabele?", predahnu, pravio se kao da očekuje odgovor, pa kad ga ne bi nastavi: "U Gabeli žive dva prgava i siromašna brata, sa još poganijim ženama. Stvarno, ima li koga iz Gabele?" upita pa pogleda po zadimljenoj gostionici. Pogledom pređe preko svih seljana, pa se zaustavi na momku komu je namijenio priču. Sačeka da Gabeljanina skoli nelagoda, pa nastavi: "Danima su bili u zavadi, i riješiše da se podijele. Dioba je tekla po seoskim običajima i tekla je dobro dok nisu došli do magarice. Obdvojica je hoće. Svađali su se, čak su se i pogurali. Majka je gledala sa strane, boljela ju je bratska mržnja, ali nije smjela da se miješa u muške poslove, pogotovo što ni ona još nije bila podijeljena. Stariji se prvi smirio, bratu ispružio ruku, te predložio nagodbu:
– Nismo ni majku podijelili, običaj je da ide uz mlađeg, radi časti...
– Tebi prepuštam tu čast! – prekinu ga mlađi, pa nastavi: – Nisam ni ja glup, ti bi da se dočepaš kenje, a meni bi utrapio majku. Eto tebi majke I počasti, daj meni kenju...
Ponovo zavatriše. Nakraju se, nekako, nagodiše. Pola godine majka će bivati kod mlađega, a kenja kod starijega. Na Đurdevdan, o granisuncu, mlađi će dovesti majku do mrginja, a stariji kenju s druge strane mrginja, da razmijene dijelove. Ponoviće o Mitrovdanu... I tako ponavljati godinama, tako rade i danas."
Vasa je priču tek privodio kriju, a Gabeljanin je već gurao noge raspojasanih seljana, grabeći ka iziazu.
"Da li bi tako..?", dobacivali su za njim.
"Ej, momčino, stani malo, gdje ćeš? Pa, nisi ti iz Gabele!" Begov glas nadjača ostale.
"Jok! Nisam iz Gabele, ja sam iz Tunguzije..." momak odbrusi sa praga i nesta.
Ponovo je gostionicom vladao veseo i ugodan žagor, u kome su se najbolje snalazile mrsne gostoničareve ruke. Danima je priželjkivao ovakav metež, stalo mu je da potraje, pa ga zabrinu prvi odlazak, jer ko to zna, jedan može da povuče ostale, zato požuri da kaže:
"Kakve su to šale, a nijedne iz Blagija?"
"E, Blagajci su moja specijalnost", shvatajući brigu domaćina, nadoveza se Beg.
"O njima mogao bih i ja!" poduprije i dremljivi Docimetar.
"I ja..! I ja..!" dodavali su i pogledima od Vase tražili saglasnost da pričaju.
"Beže, budi miran dok ti je šešir na zdravoj tintari!" oču se prijeteći glas. Očigledno je dolazio od nekog Blagajanina.
"Šta ti je, bolan?" kao da je isprepadan, pravio se Beg: "Ti misliš da ću pričati ono da ne može biti pravi Blagajac ako nije prob'o kenju... Neću, nije to meni zanimljivo. Znaš, tome sam se smijao samo dok sam išao u mejtef."
"Beže, zaveži!" ljutit i snažan glas zazvoni salom, upućen da zaplaši Bega, a ostale izazove na pažnju. Kad se Blagajcu učini da je postigao oba cilja, osmijehnu se, pa namignu gostima.
"Ćuješ, Blagajac, pusti me, oćiju ti, pritužilo mi se da nešto isprićam!" Beg je molio i izrazom lica.
"Dobro, prićaj kad ti se pritužilo, ali gledaj na što će to ispasti, nemoj da se i meni prituži, pa da pređem za tvoj sto", uslovno odobri Blagajac.
"LJudi, ovo nema veze sa Blagajcima, a i priča je prozukla, pa ko hoće da sluša neka začepi uši, a ko neće neka zatvori oči", liskanjski otpoče Beg. "Dotjerala dva čovjeka kenju na vodu. Mujo je vuče u rijeku, ali kenja ko kenja, hoće u vodu samo prednjim nogama. Mujo je vuče, ona trza unazad. A onaj drugi, da prostate, otpozadi vrši bludnu radnju. Što je kenja više trzala unazad, onom otpozadi bivalo je draže, a kad mu dođe i najdraže, povika:
– Mujo, pojubi je, oćiju ti, ja je ne mogu dokućiti...
"E, jesi, valahi ... ! Dosta smo pili, odbiću ti na piće, s pola ljutnje će Blagajac.
"Zašto se ljutiš, ta nije to radio sadašnji Blagajac", bio je to neki davno prije, ne izdrža Docimetar, nastavi: "Blagajci imaju samo šipaka, o tome se sa njima može pričati, naravno, ako je rodna godina. Tada Blagajac ide podignutog čela – koje ko on. Pitaš ga odakle je, a on punim ustima: Iz Blagaja, ja okle! A kad ne rode šipci, skukavči se i na isto pitanje odgovara: Okani me se, iz Jadaja sam. "
"Da si pri pameti kao što si pri talentu, igrao bi u 'Veležu', a ne po gostionicama", Blagajac će glasom koji se od strogosti pretakao u blagost, da bi nastavio opet strogo: "Dobro, kaži, znaš li Docimetre još koju o Blagajcima?"
"Znam!" dočeka Docimetar: "Jedne od tih rečenih nerodnih godina u Blagajca nestalo sijena, pa mu ogladnila krava. Nuđaše je slamom, ali ona ne jede slamu. Zabrinu i dade se na domišljanje. Ode do učitelja i pozajmi zelene sunčane naočale, pa ih priveza na čelo krave – da je prevari. Krava je preživala slamu, uvjerena da jede sijeno."
"Pa, zar to nije domišljato?" smješkajući se upita Blagajac.
"Da, ali trebao je izimiti i magarca", nadoveza se Cojla i nastavi: "A imao je samo jedne naočale. Domisli drugu mudrost, naučiće magarca da ne jede. Učio ga, učio... Kasnije, žaliće se po čaršiji:
– Taman sam naučio magarca da ne jede, a on krepa...
"A, tako znači, i ti si Cojla od te fele", javi se još jedan Blagajac.
"Mogu li i ja jednu!?" kao iza sna javi se Halil Vriskalo, koji je do tada samo jeo i pripijao. Već ga je alkohol uzeo pod svoje, i to je stanje u kom se tek uključuje.
"Znači i zubatak se namirio i može otpočeti?" pecnu Blagajac.
"Sjedimo u Blagaju pred Makelića kafanom", otpoče Halil Vriskalo: "Za susjedni, inače već zaposjednuti sto, priključi se još jedan mještanin. Iz bučnog razgovora koji sam osluškivao shvatio sam da je pridošli imao veoma bolesnu suprugu, koja postelju nije napustila desetak godina. Reče da je na umoru i da je zbog toga žalostan. Jedan od sabesjednika naruži ga, prigovarajući da je ona u takvom stanju zbog njegove seksualne pasivnosti. Ovaj se branio da joj do toga nije bilo za mlađih i njenih zdravijih dana, ali sada, šta će on kad je ona polumrtvac. Onaj je i dalje bio uporan u postavljenoj tvrdnji. Na kraju ga uvjeri da još nije kasno, i da odmah ode i obavi ljubav. Namah će ozdraviti, tvrdio je.
Čovjek o kome je riječ i koji je stanovao preko puta kafane, zavrti glavom, poskoči i pođe govoreći da će, eto, i to oprobati: Neka joj nije ni u čemu do mene, gunđao je odlazeći. Domalo se vrati i nasrnu na onoga što ga jo nagovorio na zlodjelo. Kazivao je suznih očiju o onome što se odigravalo u kući, u tih nekoliko minuta:
– Jadnica, premirala je... i umrije ispod mene... – kaza, skrhano sjede i podnimi glavu. Ruženi se smješkao i pokazivao na prag kuće, na mrtvaca. Imalo se šta i vidjeti!? Žena, samrtnica, o kojoj je bilo riječi, već se našla pred kućom, pjevušeći uređivala je dvorište. Čovjek odskoči sa stolice, čudio se koji tren otvorenih usta, pa će drhtavim glasom:
– Šteta! Da sam to ranije znao, i sad bi bio živ moj rahmetli babo.
"A, znaš li ti, Vriskalo, zašto je Juda ubio svoga brata?" nakon što se stiša smijeh, oglasi će se i treći Blagajac.
"Ne čitam Bibliju, nije mi u zakonu", liskanjski će Vriskalo.
"Ubio ga je zato što je pričao stare šale, kao i ti", reče, pa predloži: "Dosta je o Blagajcima, okrenimo na drugu stranu. Smije mi se prijatelj do mene, volio bih da čujem jednu od njegovih bisera.
"Hajde... ispričaj!" počeše ga nagovarati i drugi.
"Pustite ljudi, da ja pričam pored Vase, Bega..?" poče se odupirati sredovječan brkajlija, Hodbinjanin, očigledno bio je jedan od malobrojnih koji su i u glavu poznavali sve liske.
"Ispričaj kako su ti težaci besplatno kopali vinograd", poče da ga nagovara Ćiro sa Bune, poznati seljak šaldžija.
"Čujte ljudi, ispričaću to ako će Ćiro prepričati susret sa svetim Petrom", kaza i sačeka da Ćiro prihvati, pa će:
"Odmah da se razumijemo, ljudi su izmislili da sam to učinio ja, ali, svejedno je, učinio je neko. Poznato vam je kako je seljaku teško kad izlazi ogoljen iz zime. Taj moj komšija bez zaliha ušao je u proljeće; glić ko tić, a zemlja traži proljetni ulog, vinograd pogotovo. Vinograd mu je kopalo desetak težaka, i on, kopao je i razmišljao kako da ih isplati. Događaj će se zbiti zadnjega dana kopanja, u ručana doba. Prilazila je domaćica sa zavezajem, pa to bi povod težacima da se šale, grubo uočavajući njene vrlo izgledne obline i pretpostavke o seksualnim nemoćima domaćina, nastalog zbog premaranja kopanjem, koje je nametao sa ciljem da težake iscijedi više. I on se šalio, ali i branio svoju muškost. Oni su je osporavali i tako zabavljali se. Prije nego im je domaćica pristigla na pozdrav, upriličen je sporazum. Ako dokaže muškost, ne treba platiti težake.
– Evo, donijela sam ručak!" – nakon što ih je pozdravila kaza domaćica.
– Kakav ručak. Skidaj gaće i liježi...– prilazeći joj, zapovjedi pomamljen muž.
– Šta ti je, bog stobom i anđeli božiji..? – iznenađeno i posramljeno će supruga.
Muž je obori, obljubi i dokaza muškost. Težacima nije platio, ali platio je ženi..?! Eto, to ste htjeli da ispričam", završi Hodbinjanin i doda: "A sada je red na Ćiru."
"Nema tu šta da se ispriča", nevoljno će Ćiro nakon kraćeg nećkanja: "Sa ženom, jednom prilikom, bijah u zavadi. Onako ljutit teško dokučih san. Na neobjašnjiv način, kao što i može samo u snu, nađoh se na nebu. Anđela i svetaca bijaše koliko i Podveležaca na pazaru u Blagaju. Tu ti ni svetac ne znaži puno, koliko i glavar na Buni, a o meni pogotovo niko nije vodio računa. Iznenadi me udarac u plećku, okrenuh se, a ono sveti Petar. Biće da me prepoznao još od onoga kad je dijelio onu pamet na Buni. Činilo se, bijaše mu drago moje prisustvo. Povede me u nebeske odaje. U jednoj vidjeh nebroj česama.
– Šta je ovo ovoliko, Sveče? – upitah.
– Svaka česma je jedan ljudski život – kaza: – Dužina mlaza je dužina njegovog života – pridoda.
– Koja je moja slavina? – znatiželjno upitah.
Uperi prst u gotovo presahlu slavinu. Baš tada pozvaše Sveca, iskoristih njegovo odsustvo i pritrčah svojoj česmi. Građena je od nekog kašastog materijala, poput voska. Odvih je do kraja, mlaza ne bi, tek što curi, uvukoh prst, svrdlah, proširivah ali ne pomože. Samo što nije presušila. Ponovo nabih kažiprst i odlučnije zavrtih – opet ne bi vajde. Ponovih, na prst navalih i snagu, zavrtih... Osjetih snažan i tup udarac po glavi. Česma se preobrazi u lik moje žene, iz usta joj navirale su grdnje:
– Šta ti je, bleso... Razvrati me... – vikala je i udarala. Kad dođoh k svijesti, tek sam onda shvatio, udarala me žena opankomi po glavi, a prst još nisam bio ivadio iz p...
"A, zašto baš kao glavar, na Buni?" dočeka Krtalić iz Gnojnica, znajući da je riječ o opakom glavaru Ivanu, koji je pomoću žandarma satjerao strah u Bunjane, postao neko, a bio je do nedavno niko.
"O čemu je riječ?" poduprije Vasa, pa dopita da bi potakao šalu: "Ko je bio glavar na Buni?
"Ivan", odgovoriće Ćiro.
"Opak?!" opet će Vasa.
"Ne znam šta bih rekao", kaza Ćiro i poče da dvoumi. Da li se šaliti sa čovjekom s kojim je u zavadi? Ipak, nastavio je:
"Uvijek sanjam nešto, a jednom sam sanjao čak i da sam umro. Prolazile su mrtvačke godine pa se poželjeh moje Bune. Kako li je dolje, pitah se. Napisah pismo Nikici, i završih molbom: Napiši mi kako je na Buni. Ubrzo stiže odgovor, čitam ga:
– Pitaš kako je na Buni. Ima svašta, promjena..., šta ću ti pisati? Kad ti kažem da je Ivan postao glavar – sve sam ti rekao .
Vasa je zakurlavao šale, drugi ih prihvatili i nastavljali, pa je i on imao vremena da se bavi pečenom stolačkom bravetinom i gnojničkim vinom žilavkom. Ubrus je ovjesio niz grudi, pa započeo prvu radnju iz gurmanskog postupka. Polako je jeo a vinom zalijevao nakon svakih desetak zalogaja. Tek kad završi sa jelom ponovo će se pridružiti razgovorima, prvo će se okrenuti prema najgrlatijem od Blagajaca:
"Mislio sam da će tvoj komšija Hodbinjanin da ispriča kako se oni dijele. Iza svake diobe ostane po jedna zanimljiva priča, kao što je i ova.
Dijelila se dva brata, pa kad dođe do samara, stariji požuri da kaže:
– Babo je samar kupio meni, kad je bio u Stocu – uze ga i odloži na svoju hrpu. Kad na red dođe kot'o za mlijeko, opet će on:
– Kupio mi ga babo o Ilindanu u Blagaju – pa i njega odloži na svoj dio. Dođoše i do burila i opet će:
– Kupio mi ga babo na Tepi...
Miho, mlađi brat, poštenjačina, ovoga puta posebno nije htio da zakera, držao se ujakovog savjeta: Ko je na dijelu zadovoljan, dio će mu biti hairli. Glavar je pratio diobu. Tek po njenom završetku, zapitaće da li su zadovoljni sa dijelom. Braća su potvrdno klimnula glavama. Pitao je i žene. I one su potvrdno odgovorile, ali je Mihinica željela i da kaže nešto. Glavar se saglasio, pa će ona:
– Ne žalim se na dio, ali bih htjela da upitam moga supruga: Boga ti, Miho, jesi li ti imao babu? – reče, pa odstupi ustranu.
– Ne znam! – odgovori Miho i pogled obori na njenu obuću.
Onda glavar uze pravo u svoje ruke, naredi starijem da svu zaostavštinu podijeli na dva jednaka dijela. Ovaj to i učini. Glavar pozva mlađega, reče mu da odabere jedan dio.
Tako je mlađi ostao pošteniji, a dobio bolji dio."
Priče, šale, piće, jelo, smijeh... trajali su satima, a pod djejstvom alkohola, uključivali su se i oni koji nisu ni kanili. Govorilo se i ono što nije za priče, i ogovaralo se. Čak se otvorio i ugledni i ćutljivi Bunjanin Ibro Badžak:
"Neko se dopovezao moga vinograda, onoga ispod kuće. Uporno krade. Čuvao sam i danju i noću, ali krađa nije prestala. Bio sam uporan, kradljivic i uporniji. Prisjetih se, krade u pučinu podne kad sam, po navici, bivao na počinku. Bilo je očito, radilo se o nekom komšiji, koji je mogao da prati moje kretanje. Jednog dana uđoh u sobu, k'o đene da ću na spavanje. Domalo, izađoh kroz prozor, otpuzah u vinograd i pritajih se. Ubrzo se pojavi mladić iz komšiluka. Komotno uđe, odabra najbolji čokot, leže i poče, natenane, da zoblje dozrele bobe. Prišunjah se na dohvat ruke i zgrabih ga za vrat. Iznenadio se i preplašio. Gledao sam ga u oči a ćutao sam. Zbunjen, zapomagao je:
– Nisam ja, Ibro, očiju mi..!
– E, pa dobro, kad nisi ti, neću ti ništa – rekoh i otpustih ga."
Ova priča potaknu i najšutljivijeg seljaka, Savu Papića, raspriča se i on:
"Kad Ibro spomenu lopove, da vam i ja ispritam svoje jade. U Kosoru, jedne godine, imao sam neobično rodnu lubenicu. Prvi komšija, naprotiv, imao je vrlo slab kvalitet lubenice i još lošiji rod. Bio je neradnik, a njiva ne traži molitve nego motike, što no kaže naš narod. Ali kad bi vrijeme berbe, komšija više prodaje od mene, a u mene manjka na njivi. Naravno, on bere moje, podrazumijevalo se. Dva dana nisam izlazio iz bostanluka ni ti brao, tako da je nije mogao brati ni on, a lubenica je narastala. Drugu noć zađoh i na svakom većem plodu, čivijom, zašparah početna svoja slova; S.P. Sjutra otpješačih u Mostar, policiji prijavih krađu, rekoh na koga sumnjam, kazah i svoje uvjerenje da će taj ujutro dotjerati moj bostan u trgovca Bogdana Karišika. Molio sam da mi se pri ruci nađe jedan policajac. Prihvatili su prijedlog.
Komšija je podranio sa dva tovara lubenice, već je godio sa trgovcem kad sam pristigao pred magazu. Pozdravih ga kao i uvijek prije, pa upitah odakle mu tolika lubenica. Okupiše se zatečeni ljudi. Policajac priđe sepetima i pokaza na S.P., pa zapita:
– Odakle ti lubenice sa inicijalima Save Papića?
I da ne duljim, povede ga u zatvor. Presretoh ih i obratih se komšiji:
– Nepošten si čovjek i neću više da si mi komšija. Prodaćeš mi onu njivu uz moju, a ja ću tebi kupiti njivu iste veličine u mjestu koje ti odabereš, bilo da je gdje u mostarskoj vali.
Nije imao izbora, prihvatio je", kaza Sava Papić, podiže čašu i nazdravi svima.
I tako su se smjenjivale priče. Pomno sam ih pratio i razmišljao o činjenici da u svemu tome nema ništa političko, komunistitko, niti bilo što a da bi se moglo prikačiti na Vasin tas, koji mu je dodijelio Švabo, Miler.
Seljani su povremeno bacali poglede kroz prozore, tražili položaj sunca, vrijeme polaska. Kad su pogledivanja učestala, da bi seljake još vezao za gostionicu, opet započeće Vasa:
"Ispričasmo se, našalismo, najodosmo i napismo, zar to nije lijepo. Posmatram vas, sretna lica, različita od jutrošnjih, gledao sam vas zavađene, tužite se, brat brata, komšija komšiju... U stvari, svi gubite, dobijaju samo advokati, jer i onaj koji dobije na sudu, stvarno ništa nije dobio, osim niskog zadovoljstva, zapravo, nasladu u nesreći brata ili komšije koji je izgubio. A ko je izgubio? Brat i komšija. Žao mi vas, znam da se tužite za ništa. To me podsjeća na onu ženu što joj je krepala krava, pa joj seljaci pritekli u pomoć, skupili priloge i kupili drugu kravu, a ona i dalje nije prestajala da plače. Na pitanje zašto je i dalje nesretna, kad ima kravu, odgovorila je, da i nije plakala zbog svoje krave, već je plakala zato što nije krepala i komšijska krava."
"Jašta, bolan, tužite se bespotrebno", poduprije Beg: "Tužakate se i advokatima dajete krvlju stečeni novac. Izmirujte se, povlačite tužbe, znate kako naš narod kaže: Svakog podaj, komšiju ne daj, i brat brata na jamu vodi ali ga ne gura u jamu. Izmirite se, pa pod ruke i kućama..."
"Ima Beg pravo, ko ti može biti bolji prijatelj od komšije", prvi prihvati grlati Blagajac, podiže se, okrenu prema komšiji sa kojim se tuži, pa nastavi: "Evo, ja ću prvi, povlačim tužbu i komšiji pružam ruku."
"Evo, i ja ću..."
"Evo, i ja..."
"I ja..."
Mirila su se braća, komšije, alkohol... Za pomirenje naručivali su nove ture. Pjevali, veselili se. Ponovo sam u svakoj pričici tražio klicu političke pozadine, vezu sa pobješnjelim komunistima, prosijavao izgovorene riječi i sačinjavao usmeni izvještaj koji ću podnijeti na sjutrašnjem jutarnjem sastanku. Podnijeće i drugi, blagajnik, i ko zna ko od prisutnih seljaka. U Mostaru je teško snalaziti se, razmišijao sam i prisjećao ovdje često slušane misli: Ne zna se ni ko pije ni ko plaća.
Po napuštanju gostionice, tokom gradske šetnje, i naročito po lijeganju u krevet, razmišljao sam o svemu u čemu sam zatečen, i naročito o prvom izvještaju koji ću podnijeti sjutra ujutro. Te misli i nesan uvikoše me duboko u noć. Razmišljao sam i o organizmu društva lisaka. Shvatio sam da to društvo ipak nisam poznavao, kao što prolznik ne poznaje unutrašnjost kuće, iako pored nje godinama prolazi. Poznajem samo fasadu – gole šale, a temelje – nosioce?
Vasa je vođa, on govori, Beg ga nadopunjuje, smjenjuje samo kad se on isprazni. Cojla, Docimetar i Vriskalo pričaju šale tek kad su žrtve upecane. Kad će koji pričati, šta će govoriti, koliko dugo, koga treba pecnuti, sve to pogledima besprijekorno dogovaraju. Iznenadila me uigranost kojom su seljake mamili u pažljive slušaoce. Dok je Vasa govorio, na čudan način su i ostale liske učestvovale; klimali glavama i buljili očima, kao da su nestrpljivi da čuju šta slijedi. Upadali su sa: Istina je! Jest! Bezbeli! Jašta je! Ma nemoj! Šta onda bi? Otkud on? Bilo je tako, svjedok sam..! i tako izazivali pažnju i ljudi kojima nikid ne bi palo na pamet da slušaju priče besposličara. A da li su besposličari? Milerova zagonetka, evo postala je i moja.
U organizmu lisaka, tek danas sam shvatio, postoji razrađen plan obavještavanja. Mozak mu je Vasa, a pored lisaka, u njemu su danas učestvovali i gazda gostionice, konobari, slučajni proliznici, neki od prisutnih seljaka i pitaj boga ko još iz složne i neuhvatijive čaršije.
Da li su liske komunisti, odista pitam se. Zadatak dobiven od gostioničara obavili su veoma dobro. Kako obavljaju komunisticke zadatke, koji nisu ni nalik današnjim. Ni seljake ne treba potcjenjivati. Teško je sa njima mudrovati. Da li su i oni komunisti. Gestapo i Miler misle da i takvih ima, a njihovo mišljenje pogotovo ne treba potcijeniti. Ja naumio da budem mudriji od svih, a mogu li to biti, mogu li pouzdano zaključiti da li su liske komunisti. Da li je Vasa ono što misli Miler, ili je samo bistar i zabavan čovjek, koji je ta svojstva vješto spojio u neku novu laganu profesiju: lezi hljebu da te jedem, kao što ja mislim?
Boli me glava, a san me neće. Ujutro, kod Milera, valja otvoriti četvere oči. Treba biti odmoran, ispavan.
Na oči nasjedala je sve snažnija noćna gluvoća.
VASA KISA – glava 6.
Šetajući pustom Crnom ulicom, naslućivao sam sumnjive poglede koji su nišanili kroz procjepe dasaka oronulih kapija. Činilo mi se da je ulica naseljena i živa pedesetak metara ispred, a kad došetam tamo, opet čekala me je tišina i zatvorene kapije, kao da su se stanovnici povlačili i na taj način iskazivali raspoloženje prema uhodi, kako su me, vjerovatno, doživljavali. Pusto bi i oko gostionice "Hodža." Dvoumio sam da uđem. Brinula me tišina, najavljivala neprijatnosti, nametala crne pomisli. Osvrtao sam se plašeći se udara po glavi... Da uđem, koga ću zateći, možda samo njihove. Šta ako su na tajnom sastanku? Mogu i da me likvidiraju, pa da ni rođeni brat ne sazna i gdje sam skončao. Zašto sam došao u zabačenu i nepoznatu gostionicu, pitaće se zatečeni. Odustaću, ipak nemam toliko hrabrosti. Žurnim koracima produžio sam u želji da što prije izbijem u prometnu ulicu. Tako je bilo juče, danas moram ući, o tome odluku donio je Miler. Ko je Hodža Kotlo? Možda je on taj Feđa – sekretar Mjesne partijske organizacije. Ko je Feđa? Ko? Pa, kako stoje stvari, to bi mogao biti svaki Mostarac, pa i Kotlo. Ovako mala gostionica, u zabačenoj i nenaseljenoj ulici. Od čega živi kad nema gostiju? Husić je imao objašnjenje. Da, i taj Husić. Izdajnik. Izdati stvar teško je samo prvi put, kasnije to postaje karakterna crta čovjeka. A zašto bi Husić bio drukčiji od drugih izdajnika. NJega se treba čuvati, takvi će u svaku boju. A možda je i istinita njegova priča, objašnjenje za ovoliko gostionica u malom Mostaru. Hodža je suviše malen da bi opstao, a preživio je, znači po nečeme je i velik. Gostioničar Kotlo, zvani Hodža, bio je svjestan položaja, o tome je u bijedi dugo razmišijao i shvatio da mora smisliti nešto što će dodatno privlačiti mušterije. To nešto treba biti samo njegovo. Prisjetio se Đona, eto, i on je počeo samštinom i siromaštinom, a sada dobro radi. Smislio čovjek! Pa da i ja smislim, razmišljao je tada mladi Hodža Kotlo. Đon je uveo veresiju za fukaru. Smijali se rješenju, ali on napravi poso i preživi. Mudar, on je na vrijeme shvatio da fukara troši više od onih što imaju. Daj im na veresiju, a fuktra je poštena i... uspio je. Kotlo I dan-danas daje i zapisuje.
Takvim razmišljanjimaHodža Kotlo je nadošao na ideju da nagrađuje gosta koji kaže novu psovku. U knjižari je kupio najdeblji tefter, popisao znane psovke. Upoznao je liske i trehaše sa otvorenom nagradnom prijavom i krenuo na posao. Za novu psovku nagrada je bila jelo i piće, po izboru gosta. Godinama se dopunjavao tefter, pa je bivalo sve teže dobiti nagradu. Pročuo se Hodža, posao krenuo nabolje, mnogi su navraćali da prisustvuju prijavama... Mlađarija je, sunčajući se na Neretvi, danima iznalazila psovku, međusobno raspravljala: da li je za Hodžu, ili nije, a kad bi zaključili da je za Hodže, dogovorili bi da se uveče okupe u gostionici. U toku predvečerja psovka je išla sa usta na usta, pa je stizala i do Hodže prije prijave. Gostioničar je bio pošten, nije psovku unosio u tefter sve dok se pred gostima ne ispostavi zahtjev. Pažljivo bi ih saslušao. Ako je psovka odista nova, prihvatio bi je: "Za teftera je, sjedni i poruči", a ako nije, okrenuo bi nekolike stranice, pokazao prstom i dodao: "Evo, je, imam je utefteričenu!"
Bilo je tvrdoglavih gostiju, i bez obzira što im psovke nisu bile za teftera, ili su već bile u njemu, ostajali su uporni u uvjerenju da je prema njima učinjena nepravda, prepirali bi se, ljutili, a i to je goste zabavljalo i privlačilo – popunjavalo gostionicu. Nova psovka bivala je povod za prepričavanje starih, i to je zabavljalo goste. Ako nije bilo prijava, čudili bi se zašto ih nema, pa bi se zabavljali i tim zapitanostima. Ako ni danima nije bilo nove psovke, tražili bi tefter i birali najuspjelije, pili i što je bilo najvažnije, trošili su i veselili se.
Još je samo desetak koraka do "Hodže." Moram ući, sjesti, naručiti piće. Pa i to može biti dovoljno za izvršenje zadatka. Sješću za sto do vrata i čitaću novine. Komunisti, Feđa, Vasa... neka oni ostave mene na miru i ja ću njih. A Miler, složiću već neku priču i za njega. Šta će pomisliti kad banem, zašto sam došao, i zašto baš u "Hodže", pitaće se. Evo rosi, samo mi je trebalo još i to. Dobro je, odlična ideja.
Utrčao sam u gostionicu, tresao odjeću i govorio:
"Prokleta kiša. Dobar dan ljudima..."
"Dobar dan", odmah se javi jedan, dosta ozbiljan i nepoznat glas.
"Dobar dan..." javi se i drugi glas.
"Dobar dan, Garo!" iznenadi me glas koji izgovori moje ime.
Gostionica je za stepenik niža od nivoa ceste. Prostorija je veličine oveće sobe. Ima pet razbacanih stolova, šesti, nasuprot ulaznim vratima, služi kao šank. Iza njega se ulazi u kuhinju. Neobično mali prozor onemogućavao je da svjetlost ovlada prostorijom, pa je i usred dana polutamna. Smeta naročito neposredno po ulasku sa svijetle ulice. I mene dočekao je sumrak, tek sam naslućivao obrise stolova i gostiju. Potrudio sam se da što prije izbistrim sliku. Išlo je sporo, ne mogoh da utičem na vrijeme širenja zjenica, naprezao sam se da barem prepoznam lik koji je izgovorio moje ime. I prepoznah nekad dobro znanog LJubu Brešana, prijatelja i druga iz "Hrvatske glazbe ." Obradovo sam mu se:
"Kako si, LJubo?" uzvratih široko otvorenih usta.
"Dobro, a ti?" uzvrati LJubo i dopita: "Otkud ti u 'Hodže'?
"Otkud? Kiša usula, pa, eto, da se sklonim."
"Lijepa je ovo kafinica, ali u nju rijetko navraćaju tako važni ljudi", peckajući LJubo je pružao ruku.
"Ja važan čovjek?! Taman posla", prihvatajući ruku uzvraćao sam.
"Važan, važan si ti!" smješkao se LJubo i dodao: "Osim mještana ovdje drugi ne navraćaju, a ako već i navrate onda nekome o glavi porade. Naravno, to se ne odnosi na tebe." LJubo nije krio da me sumnjiči.
"Uvijek si imao smisla za šalu, no mani to, gdje si, šta si radio, jesi li još u glazbi?" zaskočih ga radosnim glasom, nastavih: "Gdje je raja?" trudio sam se da ne odam utisak da su me njegove riječi dublje dojmile.
"U ustašama! Tvoja raja iz Glazbe, tamo je otišla, kažu da su dobre ustaše. Krvavi su muzičari. A ti, gdje si ti?" nije odustajao od peckanja.
"Moja u ustaše, a tvoja u komuniste! Ali, zašto o tom?" i ja pokazah zube, neka zna da ih imam. Nastavih mekše: "Dakle, ja uvijek isto. Trgovina. Radim za neku njemačku firmu, kupujemo grožđe."
"Važno je da se radi, pa šta bilo", kaza LJubo i nastavi: "Kad si već ušao popićemo po jednu. Sjedni, ovdje ćemo, za ovaj sto. Nadam se da nisi zaboravio, poznaješ li moje prijatelje?"
"Vasa, Beg, Docimetar i Vriskalo", jedva sam dočekao da priču okrene na njih.
"Ostale i ne znaš, ovdašnje komšije, dragi ljudi."
"LJubo! Ili je haber-efendija ili naš čovjek?" iz ućutale i već vidljive družine, prvi je prozborio Halil Vriskalo.
"Bio je naša raja", uzvrati LJubo, zastade, pa doda: "Ali, ko zna, rat je rat. Ko zna, samo znam da je i on pio Radobolje."
"Rekao bih i da ju je prepio", poluglasno poduprije Vasa.
"Ostavite čovjeka na miru, nek radi svoj poso", i Beg dobaci, ali tek jedva čujno.
"Drž ga Lila!" kao za sebe, podižući čašu, progunđa i Docimetar.
Osjećao sam se kao ptica u kavezu. Šale nisu kao one sa seljacima, nivo im je podignut, razmišljao sam plašeći se šarene družine. Nisu naivni, očigledno je. Na svom su pragu! Kao da su me prozreli, bockaju. Svaka izgovorena riječ za njih znači dvije. Pio je Radobolje, izgovorio je LJubo. Mudar je čovjek i njegove riječi treba vagati. Mostarci, posebno njihove liske, ponosni na svoj grad, smatraju se najbistroumnijim na planeti, vjeruju da su kadri nadmudriti i namagarčiti svakog došljaka. I ljekari, i žandari, i profesori i rudari... svi se osmjehnu kad im se prišije ime liske. Liske opet misle da onaj koji nije rođeni Mostarac i ne može postati liska. Zato, kad žele da nekoga uvjere u svoje mogućnosti, kažu: Ja sam pio Radobolju. LJubo ih je upozorio da sam i ja pio Radobolju, što će reći da me ne shvataju naivno, a istovremeno je dao na znanje i da nisam njihov. To je učinio u trenu kad je Vriskalo otkrio razmišljanja svih prisutnih. Naivčina odalamio u srž, predosjetivši u meni haber-efendiju. Prva liska, šta kaže prva liska, kaže da sam i prepio Radobolje. Znači, ne samo da je Vasa saglasan da sam agent, on ide i dalje, upozorava da sam prepio Radobolje, da imaju posla sa opasnim čovjekom. A i Docimetar, izlapio od pića, blizu je delirijuma, ali je još u stanju da upozori drž ga Lila. Ne znam to tumačiti, ali očigledno za ovaj žargon ima značenje koje se može primijenuti na ovu situaciju. Eto, za nekoliko trenova napričaše, dogovoriše se prije nego sam se i snašao u polumračnoj kafani. A ja, koliko ja znam, malo, a zadaci su veliki. Mogu li da ih obavim, ne, sad mi je konačno jasno, ne. Ko su ostali gosti kafane? Trojica sjede za stolom do prozora, ćute, mudruju. Nije Miler lud, nije me slučajno poslao u "Hodže". Tu je tek dva-tri dana, a već je ispleo paukovu mrežu, agent do agenta, svako nekog uhodi, ko zna čije oko mene nišani, možda neko i od ovih. Možda me poslao na partijski sastanak. Da li su ovi ljudi u toj strašnoj orgnizaciji. Pretpostavimo da jesu, da li je ovo krem. Možda je i Mjesni komitet. Ko bi od njih mogao biti sekretar, ko vođa, to bi iskusni agent trebao zaključiti po mjestima gdje sjede. Gdje sam ih zatekao tu su i sada, jedino se LJubo izdvojio, ali mu je ostala stolica. Kad bi ovo bio Mjesni komitet, položaj stolica Vase i LJube su za vođe. Dakle, jedan je od njih, ili su oba. Tražim Feđu i Težaka, kad bi ovo bio Komitet, to bi bili oni. Miler bi procvatio kad bih mu iznio ovu pretpostavku. Ali ne, treba misliti o sebi. Ako zaključe da sam haber-efendija, ode glava. Neće ovdje, ali na konaku, na "otkupu", na ulici... Moram ih razuvjeriti, moram! Za njih ne smijem ostati haber-efendija.
"Nešto si se zamislio?" prenuše me LJubine riječi.
"Razmišljam, dugo nisam bio u Mostaru. Eto, posmatram Vasu i društvo, prisjećam se davnih godina. Kako sam otišao nisam se čestito ni nasmijao, rat... Milo mi, neka bar neko bezbrižno živi... Neće se ljutiti ako ih častim?"
"Hodža! gospodin bi častio!" pozva LJubo. Gostioničar je samo to i čekao, utrča u kuhinju i poče da iznosi pečenje i vino, i ne pitajući šta ko želi.
Dok je Hodža trčkarao od stola do stola, ja sam posmatrao goste. Uočio sam razmjenu pogleda LJube i jednog od trojice nepoznatih. Jedan je imao zadatak da nadzire ulicu, pretpostavio sam. Pratio me je u dolasku, zaključio sam. Nenadno, sva trojica, bez pozdrava napustili su gostionicu.
Liske će se zabaviti jelom i pićem, pa jenjavati i njihovi neprijateljski pogledi. Docimetar mi je počeo da upućuje čak i osmijehe. Uzvraćao sam mu.
"Kako se snalazite u ovim teškim vremenima?" počeh gledajući u pravcu Docimetra. "Rat je, 'Velež' ne igra!" dodah znajući da se sa fudbalerima može pričati samo o lopti. Znano mi je, mladić odigrao je nekolike dopadljive utakmice, zinuo i lajo na zvijezde, odao se alkoholu i ostao samo talenat. Nije priznavao poraz, nije se predavao, živi od slave do koje nije došlo, a moglo je, živi u vjeri i priči – najboljeg fudbalera.
"Kako se snalazim? Jebeno!" prihvati Docimetar i nastavi: "Jebeš vrijeme u kom ni lopte ne možeš igrati."
"Da, teško je, rat je. Nije nikome do igre", saglasih se.
"Jest nekome, onome ko vodi rat. Za njega je to igra kao za mene fudbal", Docinietar je ozbiljno govorio i spremao se da brani omiljenu misao, kasnije ću to da doznam, za njega su rat i fudbal slične igre, istih pravila.
"Ostavi se rata, Docimetre, to je stvar trijeznijih glava, ratuju vlade i države, a ne docimetarske pijane tintare", umiješa se Beg.
"Rat je fudbal", nastavljao je Docimetar: "Da vam ispričam gospodine: Došlo dijete iz škole, učilo o državi i traži da mu otac objasni državu:
– Pa, država ti je organizacija – počeće otac da objašnjava djetetu, spetlja se, da bi nekako završio, veli: – To ti je kao naša porodica, eto... država, to sam ti ja. – Sjutra je dijete dotrčalo, učilo o vlasti, pa će pripitivati o vladi.
– Vlada, to ti je majka u našoj kući – opet, u istom stilu, pokušao je da objasni otac. – Sljedećeg dana dijete će upitati i objašnjenje za narod. Otac, da bi se što prije otarasio djeteta, opet će dati slikovito objašnjenje:
– Narod, to ste vi, djeca!
U ovo vrijeme, vrijeme gladi, čeljad je, jedne večeri, polegla bez večere. Mali se bunio ali pomoći nije bilo. Iz roditeljske sobe dopirala je škripa krevetnih opruga. Starija djeca su se pogledivala, a mali i objašnjavao:
– Sad mi je sve jasno. Dok se vlast i država jebu narod gladuje."
Ovdje nema nikoga ko nije pio Radobolje, razmišljao sam. Bezvezna šala, djetinja, ali i preozbiljna kritika za vlast i državu.
"Boga mi, Docimetre, i ti si kao ona baba iz Bjelušina", konačno otpoče i Vasa, ciljno, da presiječe nastavak priče, kako sam kasnije saznao, poznate Docimetrove antiendehaovske priče: "Znaš, baku uhvatio proljev, malo-malo pa ti baka u baštu, u klozet. Iznenada u dvorište banuće italijanski vojnik, a proljev potjera babu sa gaćama u ruci, sudariše se i iznenadiše.
– Bona sera! – prvi pribra se Tala.
– Jesam, bogami! – uzvrati baka držeći gaće u ruci, čučnu. Domalo joj bi lakše. Razmišljala je čučeći: 'Jebo ga ćaća, talijanski, evo što zna da sam bona, ali otkud zna i da sam od proljeva, sera?"
LJubo i ja smo ćutke jeli pečenje, zalijevali vinom i pratili liskanu koja kao da me zanemari.
"Pa, ne ispriča ti meni, Vasa, šta to bi juče u 'Pavića'. De, ispričaj!" govorio je Hodža odvajajući svaku riječ i privlačeći neizglednu stolicu.
"Ja ću to ispričati", opet se upetljavao Docimetar: "Znaš onog njemačkog oficira, onog što je ovuda jednom prošao sa rahmetli Brkom, na dan prije pogibije. Uči, ko bajagi, naš jezik i nagoni ljude da uče njemački, tvrdeći da će nam mnogo vrijediti. Sjedimo Vasa, Beg i ja, kad evo ti njega, tup, pa za naš sto.
– No, gospodo, šuti ja, vi znati zabaviti oblačan čovjek?! – govorio je taj švapski oficir.
– Da, da, znamo mi svašta, pa i to – odgovori Beg.
– No, nasmijati mene. Ali, molim, ako može na njemacki?
– Ako vi, efendija oficir, nasmijete nas na našem jeziku i mi ćemo vas, na vašem – odalami Vasa.
– Kako, molim? Mi, Nijemci, nismo narod koji zna nasmijati.
– Vama, Germanima, je bar lako nasmijati našeg čovjeka – nakon što iskezi lice, opet će Vasa.
– Vidite her oficir, kad bi vi, kao Nijemac, sada častili nas, sa dva kila pečenja i dvolitrenjakom vina, zasmijali bi goste do suza – pecnu Beg.
– Gut! Konobar, donijeti! Ja platiti – nakon kratkog premišljanja naruči Švabo. Smijeh prolomi kafanskom prostorijom i ljutnu stranca, koji podviknu: – Zasmijati, mene, no!
– Polako efendija oficir, pričaćemo, ali niste rekli šta je vama smiješno. O čemu da pričamo, hoćemo li o onome kako su Suljo i Mujo učili njemački jezik? – poče Vasa.
– Ostaviti vi NJemacka, vi slovenski švajn (svinja)! – ljutito će German, i izazivačko-naređivački doda: – Pričati smiješno, pričati o macka i maus!
"Da ti pravo kažem, bi me strah, znaš kakve su Švabe", prepričavao je Docimetar: "Vidim, Vasa zakapricirao i neće da priča, te ti ja ljuljnuh Bega pod rebra. 'Pričaj nešto, bog te jebo!' Bogami, očepi Beg:
– U Zejnila velika mačka, u zidu mala rupa. Iz rupe iziđe miš, mačka ga ugleda i skoči u njegovom pravcu, on iskobelja, pobježe, ona za njim, on bježi, ona za njim..., uteče u rupu – kaza Beg pa pogleda u Vasu, a kad ovaj klimnu glavom nastaviće: – Mačka ne mogaše u rupu, vrtila se oko nje. Poražena, odgega do suprotnog ćoška, leže i zaprede. Miš opet iziđe, ona za njim, on u rupu i tako čitavo dopodne. Mačka se umorila i pognute glave napustila je sobu, a miš se oslobodio i u slobodi nistavio da čini štetu.
– Je li to čitava priča? – šapatom upitaće ga Vasa.
– Pa, jest! – odgovori Beg sležući ramenima.
– To nasmijati! – planu Švabo. Vasa se ljutnu, kratko je smišljao pa otpoče:
– Izvalila se mačka u avliji, sunčala se i razmišljala kako da nadmudri miša. Kad je smislila, gizdavo se ustala, protegnula te odgegala u sobu, nadnijela se nad rupu, pa zalajala, kao da je pas. Kao što je mačka i zamislila baš tako je razmišljao i miš: Gdje pas laje, tu mačka ne smije biti. Odvažio se i samouvjereno izišao. Mačka je to i očekivala, sačekala ga, dograbila i pojela – ispričao je Vasa, onda pogledao u oficira, pa oborivši glas, kao da mu govori nešto povjerljivo, nastavio je:
– Sita mačka sunčala se na avliji i zaključivala: Vidiš šta znači poznavanje još jednog jezika, tuđeg!?"
– Švajn! Ti slovenski švajn! – još se jednom izderao Švabo, onda se ustao i žurno napusto gostionicu. Boga mi, i mi iza njega preko vrata", završio je Docimetar.
Pouzdano sam znao da Docimetar ne može biti naročito važna ličnost ni u komunističkoj partiji. Vriskala sam malo poznavao, ali mi se činio odista nedozrelom osobom. Da, izgled može zavarati, ali ipak, Vriskalo ne može biti čovjek tajne organizacije. Posmatrao sam ga i razmišljao o opisu koji sam o njemu dobio od Husića: Samo krupna ljudina. Imao je Husić pravo, čovjek koji Vriskala ne poznaje prevario bi se misleći da se stalno smije. Za to je kriva priroda, podarila mu je jedan sjekutić visine kao druga dva. Kad zatvori usta, zub premosti donju usnu, skoro do brade, pa ostavlja utisak da su usta otvorena, kao da se stalno smije. Husić veli da nije ni neke pameti, to je naročit tip ljudi, za njih u Mostaru kažu da je udaren mokrom čarapom. Bez zanimanja je. Živi od milostinje, lijepi se uz liske i tako se prehranjuje. NJegova orginalnost je jeftina. Milostinju zarađuje vriskanjem. Kad vide u gradu da mu nužno treba dati novaca, kažu: Halile vrisni! On podvrisne i daju mu. To su činili trgovčići, gostioničari, a rjeđe neki od ostalih građana. Godinama je svakodnevno navraćao u "Hodže" vjerujući da će utefteriti psovku. Uvijek je imao da ponudi bar jednu, ali staru i veoma često slušanu psovku. Hodža je bio neumoljiv. Za sve te godine, kažu, Hodža je utefterio samo jednu Halilovu: Jebem ti pitu saranasasaklijanu, i nju ocijenio je Hodža sa ocjenom dva minus.
Porcije su ispražnjene, dopilo se, u takvim prilikama Vasa je zapodijevao svježe priče, pa će i sada:
"E, Hodža, imamo novu!"
"Je li taze, taze k'o iz magaze? I je li Begova?" rado dočeka Hodža.
"Begova je", potvrdi Vasa, nasmija se i naglasi: Taze je, noćašnja je."
"Htio me zafrkati pravi hodža", šeretski potvrdi Beg.
"E, ako je pravi imam, sigurno je hodža Novo", kao da je hodžino ime najvažnija stvar, ozbiljnim glasom će Hodža Kotlo.
"U pravu si, tako je, bravo Hodža!" zaklikta Vasa i nastavi: "Sastavili ja i Beg. U neka doba noći izađosmo iz 'Ibrice', okrenu Beg niz Cernicu, ševelja, a ja desetak metara iza njega, u brizi da se ne svali u jarak. Vidim da može, pa odlučih da se vratim, a on baš tada stade naspram prozora hodže Nove, i ne miče se. Došunjah!? U hodže otvoren prozor, čuje se, mujezin uči jasin. Nakon što završi, Beg pokuca na prozor, javi mu se:
– Šta to radiš, hodža, u gluvo doba?
– Evo, učim jasin – iznenađeno će hodža Novo, gotovo preplašeno.
– Da ti platim, bi li učio jasin za moje majku i nenu? – valjda u piću, pa se i Beg prisjetio umrlih.
– Bih! – reče hodža. Shvativši da je Beg dobro popio, biće da je nakanio da ga prevari, da uzme novac a da ne uči. Prozreo ga je moj jaran Beg, pa ga upita:
– Kad će biti gotovo, da vidim hoću li moći toliko dugo stajati, znaš, malo sam ućeifio?
– Imam gotovih, izučenih – odgovori lakomi hodža, zaplašivši se da bo Beg mogao da odustane od narudžbe.
– Hodža, nisam toliko pijan. To što je gotovo i izučeno stavi u krto (korpu), pa na Tepu, prodaji – odbrusi Beg i odgega."
"Ih, mislio je mene preći, veli, pijan, pa ne znam kako se uči jasin", pobjednički će Beg.
"Hodža, da ne zaboravim, mal Vasa ne zaglavi neko veče", sada bi Beg da vrati Vasi.
"Kako, šta bi, je li istina..! Vasa?! E, moram o vama mijenjati mišljenje, znači, došlo je dotle, Kotlo zidnji saznaje", kao bijagi uvrijeđen, igru prihvatio je Hodža.
"Jašta je", smješkajući se nastavi Beg: "Pošli smo iz 'Jagnjeta' u 'Jaganjca', onako veseli, znaš već, zagrljeni, opazih da ljudi bježe sa ulice. Odmah sam znao da je blizu onaj benevrek koji je zamijenio Brku. Okrenuh se, kad imaš šta da vidiš, koji korak iza nas, čovo, šeta, čuvaju ga dvojica ustaša. Sjetih se, e sad ću da vratim Vasi za onu podlost od neko veče. Velim mu:
– Vasa, zapjevaj, ako smiješ, onu našu – a on, ni pet ni šest:
– Ki-ša pa-da, drža-va pro-pada...
– Šta, država propada? – ljudeskara dograbivši Vasu za prsa i podvrisnu.
– Nije ova država..! – promuca Vasa.
– Znam ja koja država propada... – izleti iz policajca.
– To si ti, šefe, rekao..! podvrisnu Vasa i nastavi: – Reći ću ja Roki šta ti o svojoj državi govoriš – kaza, ote se i utrča u 'Jaganjca'. Bi mi ga žao, čovo ga steg'o za vrat, bio je počeo i da ropti. Poslije sam ga timario k'o Gačani Džuburovu kobilu, zalijevao rakijom", završi Beg.
"Beg izmišlja, ne vjeruj mu, moj Hodža", branio se Vasa.
"Na moju dušu, jedva Vasa osta živ", nastavio je da pecka Beg.
"Ih, što bih volio da se muslimani vrate u kameno doba", bajagi ozbiljnim glasom, zapomaga Visa.
"Otkad to tebi počeše smetati muslimani?" iz Hodže kao da izli vjernička ljutnja.
"Radi Bega, samo radi Bega..." Vasa je miješao govor i zarazan smijeh. Pripravi žalostan izgled lica, pa nastavi tugaljivo: "Onda bi Bega sunetili sa dva oštra kamena"
"A što bih ja volio da dođo naređenje da svi ljudi moraju nešto da rade", prekinu ga Beg, napominjući da Vasa ima samo dva sata radnog staža, u ukupnom životu.
"A, zašto, moj Beže?" poticao ga je Hodža.
"Onda bi i moj drug, Vasa, radio nešto."
"Bježi Beže, tako ti boga, ta radio sam jednog sata tri dana", bajagi, branio se Vasa.
Zavladala je bila šutna minuta, Kotlo će je prekinuti:
"Onda, kao što smo se dogovorili, izvući ćete po jednu lutriju za moju sreću, Vasa, Beg, i Docimetar", okrenu Hodža na to.
"Hoćemo ako će vući i Halil Vriskalo?" uglas uzvratiše liske.
"Neću to! Halil je baksuzli."
"E, nećemo ni mi", ozbiljno će Vasa.
"Neću!" pobuni se Hodža i objasni: "Znate i sami kako je završilo kad je vukao za Đona. Halil mu izvukao lutriju, čovjek mu poklonio polovinu, da nasluti sreću. I zaista, lutrija izvuče glavni zgoditak. Vriskalo izgubio svoju polovinu, a Đon svoju, greškom, naložio kad je spremao papire. Zbog baksuzluka Vriskala, Đon više nikad nije dobio ni samu sebe.
"To ne znači da je Vriskalo baksuz", suprotstavi se Beg.
"Znači, znači!" bio je uporan Hodža.
"Naravno da znači", potvrđivao je i Docimetar, ulagivao se gostioničaru koji će mu zbog toga, u nekoj zgodi, udijeliti piće više.
"Jašta je nego baksuz", ponavljao je Hodža.
"Baksuz ti je ćaća, jebo te baksuz!" naljuti se Halil.
"Tek ćeš se ljutiti kad prepričam ono sa ćuprijom", kreveljeći lice prošapta Hodža.
"Šalio se gazda Tica", istinski se poče braniti Halil.
"Simo Tica otvori hotel. Ne bi prometa", otpoče Hodža i nastavi: "Neko ga savjetovao da nađe kakvu sirotinju, da mu udijeli i tako uhvati sadaku. 'Eno ti Halila Vriskala, svako jutro pređe preko Uskog mosta, poturi mu stoticu i uhvati sadaku', predložio mu je taj neko. Tica tako i uradi. Podranio, pritulio se dok ne naiđe Halil, onda na most spusti stoticu, pa se uputi u Frkinu kafanu. Domalo u nju banu i Halil. Dočeka ga Tica:
– Vala, vrijeme je da i ti Halile častiš, jednom.
– Nemam gazda, dina mi, ni prebijene...
– Znam da imaš! – ne dade se prevariti gazda Simo.
– Nemam, rahmeta mi svih mrtvih – Halil bi uvjerljiv. Simo zavrti glavom pa upita:
– Sad si preko Uskog?
– Jesam gazda Simo.
– Uzak mostić, gledao si preda se?
– E nisam. E vidiš, idem i mislim. Bože moj koliko sam puta prešao preko ove ćuprijice, znam svaki pedalj, jutros ću probati zatvorenih očiju. Zaćorih, i evo vidiš, nisam upao u vodu!?
"Izmislili na Halila" odbranaški će Beg.
"Naravno, izmislili su", da bi čorba bila gušća, pridruži se i Vasa.
"Ja vjerujem da je bilo", podilazio je Docimetar, pridodajući: "Pare na debele pare, a guba na gubavo jare", što no kaže narod.
"Zakenjčijali o Vriskalu, a zanemarili smo gosta", prisjeti se Beg škiljeći u mom pravcu.
"Stvarno, pozovi Slavku Gutu sa lutrijama, neka ti jednu izvuče ovaj gospodin. Što oči vide, sretan je", predloži Vasa.
"Nisam ti ja sretan, moj Vasa. Da sam sretan bio bih kod kuće, a ne..." pokušah se uklopiti u njihovo šaljenje.
"A koji te belaj goni u tu opasnu rabotu?" bocnu Vasa.
"Nije opasna", rekoh i jedva se nasmijah.
"Opasan posao, i te kako je opasan, moj gospodine. Ne bih ti bio u koži. Ta rabota samo u početku izgleda slatka, ali..." Vasa je prelazio u drugu vrstu šala.
"Nije, šališ se", jedva uspjeh obuzdati grčenje lica.
"Zar moj izgled navodi na šaldžiju?" nastavi Vasa, istovremeno je činio preozbiljnu obrazinu, pogledima me šibao, bijaše mi neprijatno, a kako se njegovo lice pretakalo u prijeteći izgled, u mene, uljeza, uvlačilo se nespokojstvo. U takvim prilikama ruku sam oslanjao na džep u kom je stajao nabijen samokres. Nesvjesno, to učinih i tad. Čini se da je jedino LJubo uočio taj nagonski pokret moje ruke, kao da bi da me tapše po ramenu, udari me snažno, smijući se otpoče glasno:
"Garo, zašto se ljutiš, pa to je Vasin liskaluk?"
"Znam da je liskaluk, ali prišiva mi nešto..." sa malo uspjeha sputavah izraz nesnalažljivka.
Čuvši riječ liskaluk, počeh se smirivati. Kad se u Mostaru kaže da neko liskaluči, misli se da u riječima i radnjama ne treba tražiti značenja osim: šale – šale radi. Ako bi se neki čovjek ipak naljutio na nekoji liskaluk, za sva vremena bio je odbačen iz čaršije, i pride ponio bi teret: ters insana, veoma nenagodnog čovjeka, ocjene koja ga je pratila na svakom koraku. Prisjetih se nekoliko takvih Mostaraca, samotnjaka. Ispašće da sam i ja takav, prisjetih se mojih zadataka i Milera.
"Zašto se ljutiš?" LJubo je krenuo u izokretanje priče: "Pa dobro, neka je i istina da nisi za taj poso. Znaš, Vasa je uobrazio da je znalac vina, misli da je izbiranje grožđa, a naročito pravljenje vina, rizičan posao..."
"To se posebno odnosi na žilavku", potvrdi Docimetar.
"Ne samo stručna stvar. Vasa to svrstava u nauku i umjetnost", nastavio je LJubo nametljivim glasom.
"Opasan je posao, mnogi su zbog njega završili u ponoru", reče Beg, pa nastavi neuvjerljivo: "Vi taj posao ne shvatate, zbog toga se ljuti Vasa."
"E onda, izvinite..!" uspjeh da se savladam i da prihvatim igru: "Nisam znao da je Vasa tako osjetljiv."
"Jesam! Ne može svako znati sve. Ja sam stručan samo za vina. A čim se ti braniš, gospodine, znači da si diletant za posao koji ovdje obavljaš. U Švabe je opasno nestručno raditi, moj gospodine..." održavajući podrugljiv izraz lica govorio je prva liska.
"Nisam školovan za ovaj posao, pozvali me, naredili, rekoše, poznaješ Mostar, otputuj, javi se u Otkupnu stanicu, kontroliši vagu i gradiraj grožđe."
"Pa, zašto se ljutiš kad kažem da je važno?" prekinu me Vasa.
"Ali, ti si rekao da je opasan posao", nastojao sam da se uklopim u njihov način šaljenja.
"Tebi to nije opasno?!" bajagi, začudi se Vasa.
"Važno da, ali ne bih se složio i da je opasno."
"Dobro, okrenimo stvar na drugu stranu. Da li su ti rekli da će žilavka u Berlin?" Vasa je ciljao u nešto, uzdrma me.
"Da, rekli su", odgovorih da odgovorim.
"Kazaše li da će za Firerov vinski podrum?" Vasa me nije ostavljao na miru.
"E, to je već teško pitanje", pokušah da se našalim.
"Teško!?" prihvati Vasa: "Pozvao te glavni šef, uozbiljio te, pa poslao gestapovcu, taj ti je održao predavanje o ciljevima nacional-socijalizma, onda ti je dao na znanje da zna ko si i šta si, te da u tebe vjeruje, pripomenuo da ti je predratno ponašanje bilo uzorno, da si odgojen uz sigurnu ruku 'Hrvatske glazbe' koja je radila za njihovu stvar, da si..." ućuta koji tren, pa nastavi tiho, gotovo povjerljivo: "Onda ona ključna stvar: 'Reći ću vam u povjerenju; žilavku će piti osobno Firer', kazaše li tako?"
"Pa i da je tako, zar bih o tome po kafanarna?" iznenađen Vasinom drskošću, pokušah da ga zaustavim na barem malom odstojanju.
"Ne, gospodine, nisi pričao ti, to sam govorio ja", prekinu me Vasa, a onda dodao: "Znaš li, ti, gospodine, šta je to vino-žilavka?"
"Opa bato, sada će predavanje koje godinama nisam slušao", kaza i poskoči sa stoolice Docimetar.
"Ali molim te, preskoči prva dva semestra, neka bude na nivou peštanskog univerzitetskog profesora", šeretski će Beg.
"Za moju dušu, molim te Vasa, pođi od one lekcije: Žena i vino. Zadnji put si na tome prekinuo", imao sam osjećaj da Hodža govori što misli.
"Okani se toplog vina i hladnog ženska, ogadiće ti se", preko volje će Vasa, pri tom je zadržavao ozbiljan izraz lica. Nastavio je, nisam se prevario, nastavio je veoma ozbiljno: "Gospodo, vino je napitak, hrana, lijek... razbibriga. Žilavka je carica vina. Nepoznat je slučaj da je neko obolio od stomačnih bolesti, čira na primjer, a da je redovno i umjereno pio žilavku. Žilavka je lijek. Ako ne vjerujete obiđite osadesetogodišnjake, pitajte ih, nećete pronaći nijednoga koji vam ovo neće potvrditi. Za dug život pijte mostarsku žilavku ili kiselo mlijeko, govorili su bečki doktori."
Kao da se u Vasi odista dogodio preobražaj, kao da se zaboravio, odista kao da je bio za katedrom, nastavio je uvjerljivo, vjerovatno i posve stručno:
"Malo istorije neće vam biti naodmet. Vino se proizvodi već sedam hiljada godina. Ovdje su ga proizvodili Iliri, Tračani, Kelti, Rimljani, Sloveni, Mađari, Turci, Germani..."
"Gospodine", u toku Vasinog predaha uskočio je Beg: "Vasa je đak vinarskih škola Beča i Pešte, nema knjige o vinu a da je on nije pročitao."
Bilo je očito da se Beg htio pohvaliti Vasinim znanjima, koja su redovno zaokupljala pažnju mostarskih gostiju, i to je znatno podizalo cijenu liskama. Prisjetih se da sam nekad davno ponešto od ovog već slušao. Vasa je u rijetkim prilikama govorio ovako ozbiljno i poneseno. Svim prisutnim je bilo zanimljivo ovo Vasino izdanje, nročito za gostioinčara koji je pokazivao i stručno zanimanje. Ni Vasa nije mogao da odoli predavanju, bilo je i to očito. Slušajući učene riječi, pomislio sam: Ima Miler pravo, Vasa je neobična ličnost, premudra. Slušao sam i razmišljao.
"Vino se proizvodi od grožđa vinove loze, potpunim ili djelimičnim alkoholnim vrenjem mošta. Litar vina sadrži oko sedamdeset dekagrama vode, u njoj su otopljeni alkoholi, aldehidi, ugljikohidrati, kiseline, mirisne i druge tvari. E, vidite, kvalitet vina, sa hemijskog stanovišta, cijeni se po skladnosti međusobnih odnosa u smjesi. Naravno, hemijskom analizom to se može i kontrolisati. Međutim, postoje i drugi kvaliteti vina, oni se ne mogu iskazati običnim pojmovima, nauka ih ne može kvantificirati, jer oni se: osjećaju, doživljavaju, guštaju, meraklejišu... I to se kontroliše, ali ne spravama, već guštanjem čovjekovih okusa – degustiranjem, kako to obično kažu trgovci. Vina se dijele po boji na: bijela, ružičasta i crna. Po sadržaju neprovrelog šećera na: suha, polusuha, poluslatka i slatka. Po kvalitetu na: stolna, stolna kvalitetna, i čuvena sa oznakom zemljopisnog porijekla, te specijalna i pjenušava vina. Žilavka je: bijelo, suvo i čuveno-vrhunsko vino, koje se može proizvesti samo od donjohercegovačkog grožđa vinove loze, koja se, takođe, naziva žilavka. U nju se i smije i preporučuje miješanje grožđa sorte bena, u procentu jedan do dva. Ona pomaže vrenje i bistrenje, a indirektno, u procesu, potpomaže da se štetni sastojci izdvoje i natalože na dno bureta, u pecu, koja se pretakanjem razlučuje od vina, a s druge strane, do sada neutvrđenim procesima, bena omogućava da dođu do punog i blagotvornog izražaja rijetki vitamini."
"Ko bi vjerovao da u toj glavi ima toliko toga?" iskreno se divio Halil Vriskalo, koji je na tren poremetio Vasinu zanesenost.
"Premudra je to pača", progunđa Hodža.
"Neobično, odista, čestitam na predavanju", istinski čestitah.
Od ovoga čovjeka može se očekivati svaša, sve mi je uvjerljivija Milerova pretpostavka, bliža nego sam mislio da će ikad biti.
"Dođi mu u kuću, da vidiš knjiga, biblioteka..." opet bi da se Vasom pohvali Beg.
"Ne prekidajte, majku vam bogovu, o vinu se priča!" ljutio se Docimetar. On je u ovoj priči nalazio zadovoljštinu, samo njemu jasno objašnjenje za svoje prečesto alkoholizirano stanje.
"Slušamo dobra predavanja. Očigledno je, ovo još nije završeno, a rado bih ga odslugao do kraja", rekoh svjestan da je po mene najbolje da se priča na ovu temu. A bilo mi je i zanimljivo.
"Da! Nije završeno, ali bojim se da vas ne zamaram", mislim da se ne varam, Vasa je bio iskren, zagleda se u prazan ćošak, pa nastavi: "O žilavci postoje predanja, pisane tehnologije, krivotvorene proizvodnje... Nijedne godine grožđe, pa ni vino, nije kao što je bilo neke prije. Kvalitet mu ima mnoštvo činilaca: sastav tla, (najbolje je pjeskovito), zračenje sunca, (što više sunčanih dana), temperatura (30 do 50 stepeni), vlažnost vazduha (oko 70 %), vlažnost zemlje (umjerena), uzgojni oblik trsa (lepeza, na rogove), prinos (pola kilograma po trsu), krupnoća zrna (mala), sladež (21 % šećera)... Posebno jo važna tehnologija vinjenja: čistoća i kvalitet buradi, temperatura podruma, starost vina... Kad se svi ti činioci sretno usklade, dobije se ekstra kvalitetno vino žilavka, i sav taj sijaset kvaliteta svodi se na jedan koji nazivamo buk. Nema sprave koja može izmjeriti buk, mjeri ga čovječije grlo, pljuvačne žlijezde, jezik, nos, oči..."
"Čuli ste, gospodo, to je žilavka", kao da se tek razbudio progunđa Docimetar.
"Ne, moj Docimetre, još to nije žilavka", presiječe ga Vasa: "Ti ne znaš, niti više imaš šansi da se naučiš da se sladiš žilavkom. Ona se ne pije, ona se uživa. Rimskim imperatorima priznajem dobro poznavanje žilavke, mletačkim duždevima, bosanskim kraljevima i bečkim carevima. Oni su se gostili žilavkom iz gnojničkih vinograda. Žilavka je muški život, ne čest ali pamtljiv. Čovjek ne živi dugo, rijetki su da izguraju i na godinu, tek toliko živi koliko je doživio dragih i pamtljivih trenutaka. Priznaćete malo, veoma malo. Uz žilavku život je ugodan.
"Pa ako je iko imao toga onda sam to ja", kao da je bio povrijeđen, zasrljao je Docimetar.
"Prepiti vinom i blesati, misliš da je to to. E moj Docimetre", uzvrati Vasa i doda: Tebi je grehota dati žilavku. Ti ne pijeg, ti ločeš."
"Meni je lijepo kako ja pijem", ljutnu se Docirnetar.
"Drag tren, to je zdravlje i rahatluk u bezbrigi", Vasa se previše uozbiljio, kao da nije onaj svakodnevni, zanesen je: "Treba vinu pridodati mlaku pečenu jagnjetinu sa stolačke tilovine, crveni luk, te zijemaljski krompir ispod sača. Poželjno vino je: hladna jednogodišnja gnojnička žilavka uz vragolasto, mlado, jedro i vruće žensko čeljade, sa začinom tihe muzike iz pozadine. Docimetre, prisjeti se, presaberi, prorešetaj svojih četrdesetak ljeta: dobićeš kratak život. Svi se presabirate, uzdišete i zaključujete to isto: kratak je život, kratak", zaključno će Vasa.
"Boga mi, Vasa, do sada si bio samo prva liska, od ovog pristupnog predavanja," nakon duže šutnje kaza Brešan, pogleda po ostalima pa nastavi: "Ako se nazočni slažu, predlažem da te promovišemo u docenta. Neka ti je Beg asistent za liskaluk, a Docimetar za vinske nauke."
"Saglasan sam."
"Čestitam."
"Pravi docent", svi rekoše po neku u znak saglasnosti.
"Da prvi častim docenta", ponudih.
"Prihvata se, ali ne sad kad sam i sit i pijan, neka to bude sjutra", izloživši dopadljiv izraz lica, prihvati Vasa i predloži: "Može se i danas platiti, a čašćenje obaviti sjutra."
"Sa zadovoljstvom", saglasih se.
"Obavimo to sjutra poslijepodne u 'Jagnjetu', ako to odgovara gospodinu?" upetlja se Beg.
"Dogovoreno, poslijepodne", jedva dočekah razlog za novo viđenje, a i povod za napuštanje društva. Podigoh se i odoh do vrata, sneveselih se: "Boga ti, kiša, nikako da prestane", progunđah. Domalo se i ostali priključiše, pratili smo padavinu i domišljali način kako da se ne nalijemo. Oni odustaše od napuštanja gostionice, vratiše se i ponovo posjedaše za stolove.
"Hodža, daj mi kakav kišobran?" Vasa se prvi sjetio da zatraži.
"Nemam, dina mi", iskreno će gostioničar.
"Daj mi kabanicu, bilo što", dopituje Vasa.
"Nemam, valahi, ništa."
"Ama, baš ništa čime bih mogao da se zaštitim od kiše!" uporan je Vasa.
"Eto, pogledaj, ako mi ne vjeruješ", uvjeravao ga je Hodža. Da bi bio uvjerljiviji dodao je: "Uzmi sve što nađeš."
"Koji si ti?!" Vasa će polupodrugljivo, nastavi u istom tonu: "Imaš, ali ne daš, bojiš se da ti ne bih vratio."
"Nemam, bolan, ne bojim se, već nemam ti šta dati", Hodža ne bi da se povjeruje u škrtost o kojoj govori Vasa, zato će: "Uostalom, eto uzmi bilo što čime se možeš zaštiti od kiše. Nosi, ne moraš ni vraćati. Je li pošteno? Pronađi, uzmi, nosi i ne vraćaj, kad ne vjeruješ meni vjerovaćeš svojim očima."
"Pošteno je", reče Vasa, usta i pođe pretraživati po sali, kuhinji... Vrati se praznih ruku, stade nasred gostionice, pa pogledima prorešeta pod, zidove, ljude i neočekivano priđe stolu, podvuče se, čučnu, ramenima podiže sto, uspravi se i krenu prema iziazu, zastade na vratima, osvrnu se, pa reče: "Baš ti hvala, Hodža, na novom stolu. Onaj moj, kod kuće, odavno je za šporeta." Okrenu se u mom pravcu, dobaci: "A, ti gospodine, nemoj da zaboraviš. U 'Jagnje!'"
VASA KISA – glava 7.
Gostionica "Pavić" je najposjećenija oko podne, u vrijeme kad se zatvara pijaca – Tepa. Tada obično seljaci navraćaju na čašicu.
Jutros je prazna. Jedini gost, Beg, otpijao je drugi čokalj rakije kad je ušao Vasa, ćuteći prišao je i sjeo do njega, pozdravio očima i naručio duplu. Tek do desetak minuta, Beg će otvori seftu.
"Ja jarabi, da si vidio Hodžu. Presvrnuo čovjek:
– Odnese moj najbolji sto. Zajebo me... Jes' liska, bog ga jebo... – nabrajo je.
– Valjda će vratiti sto? – govorio je, onaj LJubin, Garo.
– Hoće materinu... – roncao je Hodža, kao objašnjavao: – Zaštitio se čovjek od kiše..!? NJegov je!?
Halil Vriskalo, vriskao je čuo bi ga na Busak, Docimetar se kreveljio...
"Okani se stola, lako ćemo za sto", prekinuo ga je Vasa: "Vidje li ti onog LJubinog prijatelja. Šta misliš o njemu?"
"Misliš, ono, kad pođe... pištolj?"
"I to, ali mislim na sve!"
"Haber-efendija, dina mi, k'o da sam pročit'o u Kuranu", izjasnio se Beg.
"Nije došao slučajno?" Vasa će više za sebe.
"Šta vas dvojica šapućete zorom", prekinuće ih konobar, nov je u 'Pavića', i jedan od rijetkih konobara koji liskama ne šmeka. Uvjereni da radi za policiju, nisu se zadržavali u ovoj gostionici kad je na smjeni on.
"Dogovaramo cijenu kuće efendije Spajića, koju prodajemo u njegovo ime", Vasa će da kaže, i doda: "Svakog časa treba dođe jedan vrući mušterija. Isprazniše čokalje i izađoše. Vasa je išao nekoliko koraka ispred Bega, nisu govorili. Na ulazu Tepe Vasa podvuče glavu pod suncobran prve tezge i kupi igračku-prsten. Pplati je deset kuna.
"Komu će ti igračka, veseli druže?" smijući se čudio se Beg: "Ne bi to kupilo ni najmanje dijete", dodao je.
"Sad ćeš vidjeti", reče Vasa pa odšunja među tezge.
Po Vasinim gegovima Beg je shvatio da je u potrazi za žrtvom, koja će platiti prsten. Ali, kako će to izvesti, pitao se i on idući za njim.
Pod noge krupnog seljaka Vasa podbaci prsten, pa se izmače. Do koji minut seljak će ugledati prstem, poge će se ispružene ruke, da dohvati prsten. Koji tren prije dograbiće ga Vasa. Jednovremeno su se uspravljali, gledajudi jedan u drugoga.
"Vrijedi li, što, ovaj prsten?" sa naivnim izrazom lica zapitaće ga Vasa.
"Vrijedi, brate, boga mi. Vidiš da se sjaji, čisto zlato..." nakon što se pribra iskreno uzvratio je seljak.
"Kad je tako, uzmi ga ti", reći će Vasa, i dodati: "Sigurno imaš dosta čeljadi, a svakako smo ga i našli – zijedno."
"Neću, brate boga mi, pošten si čovjek", iskreno seljak uđe u razgovor, nastaviće: "Jest da smo ga našli zajedno, ali ipak, prije si dohvatio. Tvoj je."
"Neću ni ja. Pošteno je da ga podijelimo", govorio je Vasa i blaženim pogledom milovao seljaka, upitaće: "Koliko bi mogao da košta, ovaj prsten?
"Pa, čuješ prijatelju, zlato je zlato..." kaza seljak, zamisli se pa nastavi: "Da ga daje brat bratu, vrijedi, vrijedi... dvije hiljade kuna."
"Znaš šta, prijatelju", blagim glasom će Vasa: "Ja ne znam kome bih poklonio prsten, nemam nikoga. Znaš šta, prijatelju, prsten vrijedi dvije hiljadarke, da podijelimo, daj ti meni hiljadarku, a ti uzmi prsten i kvit smo. Je li pošteno?"
"Jest, brate, boga mi, pošten si čovjek", seljak je malo domišljao, pa iz džepa izvuče hiljadarku, pruži je bez rijči. Zamisli se buljeći u prsten, podiže pogled, uvuče prsten u džep, ispruži ruku u pozdrav, pa reče: "Halal ti bilo."
"Kao što vidiš, her Beg, prsten nije za dijete, nego za ozbiljna čovjeka..." sa odstojanja došapnuće Vasa.
"Gledaj u mene i pričaj nešto bez veze, pričaj!" panično će Beg, objasnio je: "Prati te neki bleso."
"Mene, prati?!" iznenadi se Vasa.
"Bez sumnje. Tip što smo ga vidali sa našim Sarajlijom."
"Gdje je, sada?" mirno će Vasa.
"Eno ga iza tezge Halida Kudre", mirnije će i Beg.
"Pogledaj Halida, vidi glave, k'o Rondo..." nastavi Vasa.
"Kolika je, sjedi a čitava čovjeka zaklonio je glavom", prihvati Beg.
"Šta misliš, onolika glava, pa kad zaboli, boli li koliko tri čovjeka?" upitaće Vasa podižući glas, osjećajući da su već postali zanimljivi zatečenim ljudima.
"Jašta radi, treba mu aspirin veličine uštipka", uzvrati Beg.
"Beže, da provjerimo šnjuhala?"
"Važi!" prihvati Beg.
Ja ću pretrčati do hana, staću uz zid, ko đene, da pišam. Ako me stvarno prati, dotrčaće za mnom. Ali Beže, ako potrči, onda i ti požuri, ko zna..., da ne okrene da me batina.
Čim je Vasa iznio plan, potrčao je. Beg žurnim koracima krenu za njim... Za njima se otisnu o i sumnjivko. Domalo, dopirale su riječi iza zida:
"Zašto bježiš? Zašto si trč'o?"
"Pripišalo mi se. Jedva sam izdržao", kao naivan je Vasa, dodaje: "Da si ti meni rekao, uhoda sam, eto, takav sam ti ja čovjek, ne bih bježao."
"Ko je rekao da te pratim?" zbunjeno će uhoda.
"Boga ti, šta ti bi, pa pobježe od mene", izdaleka zadihano javljao se Beg: "Mora da ti se pripišalo."
"Naravno, pripišalo..." Vasa dobaci iza leđa odlazećeg stranca.
"Znaš li kakva je razlika između policajca i magarca?" Beg će polušapatom, ali tako da progonitelj može da ga čuje, i koji će se naglo povratiti Begu, ščepati ga za prsa i podviknuti:
"Hajde ti reci! Kakva je razlika između policajca i magarca? Hajde!"
"Nikakva!" uvlačeći vrat u kaput odgovori Beg.
"E, samo da si rekao razliku, ja bih ti dao..." udaljavajući gunđao je ulični njuškalo, kojega prolaznici već uzeše na podsmijeh.
"Bježi na ovu stranu!" povika Vasa, pa okrenu iza hana: "Ta znaš šta je policijac, ukopčaće nakon dvadeset koraka i eto ga. Bježimo – što dalje."
"Vas dvojicu vidjeti u žurbi, pa to je poslastica", kao iz neba bačen stvori se Vrdić. Dozva, bajagi, nepoznata čovjeka, prodstavi ga kupcem kuće, pa će da zapita: "Hoćemo li da gledamo tu kućetinu?"
"Jašta ćemo, čekamo te čitavo jutro", prigovori Vasa.
Ćutke su išli do nedaleke kuće. Ušli su, javili se starici, pa obilazili prostoriju po prostoriju. Posmatrala ih je gomila ljudi i djece, pa su liske smjerno govorile glasnije. Kad kupac pregleda kuću zaustavi se na hajatu, kaza:
"Znate šta, kuća je na mjestu, i očuvana je, ali ima jednu veliku manu."
"Manu, koju!?" kao da je kuća zaista bez i jedne mane, Beg se gotovo osori na kupca.
"Nema klozeta!" mirno će kupac.
"Kako nema, pa kako bi do sada ljudi živjeli u kući bez ćenife?" pobuni se i Vasa.
"Nema!" raširivši obje ruke pobuni se i kupac, doda: "Gdje je?"
"Ispod pećina, uz Neretvu!" ratoborno će Vasa, pa objasni mirnim glasom: "Vijekovima ljudi ovog naselja idu na Neretvu da vrše nuždu."
"Znam, ali, daleko je to!" i kupac će mirnim glasom.
"E, moj gospodine", podrugljivim izrazom lica nstavi Vasa: "Nikad klozet nije daleko ako se pođe na vrijeme. A ako se ne pođe na vakat, daleko je i da je na hajatu."
"E, jeste zajebanti", promrsi Vrdić.
"Kakvi zajebanti, ti si taj, fol doveo kupca..." vrati mu Beg.
"Batalimo kuću", smješeći se nastavi Vasa, šeretski mignu na Vrdića pa doda: "Boga ti, radiš li na diplomskom zadatku?"
"Radim, radim", i on odgovori glasno, prije gomili nego njemu.
"Mogu li zakazati odbranu diplomskog ispita?" na vruće hvatao je Beg.
"Možeš!" prihvati i iznenadi Vrdić.
"Za kada?" opet će Beg.
"Za sjutra, ako se slaže mentor?" Vrdić prihvati i kaza što je izbjegavao dugo.
"Jesi li dobro pripremio odbranu?" praveći se važan, kako to i dolikuje profesoru, upitaće Vasa.
"Ako kažem da jesam, onda, valjda i jesam."
"Beže objavi: Sjutra u podne, na sastavima Radobolje i Neretve, sastaće se ispitna komisija u sastavu: Vasa, Beg, Docimetar, Vriskalo i Cojla, sa zadatkom da izvrši provjeru znanja kandidata za zvanje mostarske liske", naredi Vasa.
"Dogovoreno?!" htio je još jednom da utvrdi Beg.
"Dogovoreno!" potvrdi i Sarajlija, Vrdić.
Napustiše kuću i šaleći se okrenuše ka Musali. Zaustaviše se pred "Krojačkim salonom", vlasnika Štreca.
"Moram do šnajdera", prisjeti se Vrdić.
"Haber-efendija", podrugljivo će Beg.
"Zašto?" Vrdić dobro odglumi da se iznenadio.
"Pa, u njega se okupljaju takvi", dodao je Beg.
"Bolan, šijem odijelo!" s pola ljutnje će Vrdić.
"I mi ćemo s tobom, di vidimo kako ti stoji. Nadam se da nisi unaprijeđen u njemačku uniformu?" bocnu i Vasa.
"Došli ste, kao kec na jedanaest", dočekao ih je uznemireni krojač. (Ovako je pisalo na jednom papiru, izvještaju Vrdića, koje mi je Miler proslijedio).
"Koliko je poznato ovdašnjoj čaršiji, ne raduješ se ovakvim ljudima. Tebe oduševljavaju fašisti?!" čim uđe ujede Vasa.
"Uđite, uđite, u nevolji sam. Ispod ruke nabavio sam desetak metara štofa. Otkuco me neko, kad evo ti sinoć njemačkog oficira. Baci na tezgu isti onakav štof, pa naredi:
– Sašij mi odijelo!
– Gospodine! – velim mu nakon što sam vidio samo metar štofa – od ovoga ne može odijelo.
– Eto me ujutro po odijelo! – reče i pođe, priprijetivši sa vrata: – Rekao sam, da me čeka odijelo!
"I, eto ga dolazi po odijelo, prestigoh ga kod česme, samo što nije ušao. Neka vas, bojim ga se... U zadnje vrijeme neko mi podmeće, opanjkali me čak u Gestapo, prišljamčili mi komunizam. Zamislite mene i komuniste. Oni su to i podmetnuli, počupao bih im žigarice. Takav je rat, niko nikom ne vjeruje, svako se kloni svakog."
"Evo ga!", prošapta Vasa i nastavi šapatom: "Ti majstore uđi u magazu, ja ću ga primiti", govorio je gurajući krojača iza zavjese. Vrdić i Beg se povukoše u ćošak, Vasa prebaci platneni dvometar preko ramena, uze makaze, pa otpoče da oponaša prezauzetog krojača. Uđe oficir, pozdravi, pa će oštrim glasom:
"Mislim, sinoć je bio drugi krojač?!"
"Da, bio je, tu je, šije odijelo", potvrdi Vasa.
"No, je li gotovo šivelo koje sam naručio sinoć?"
"Nije, gospodine", mirnim i poslovičnim glasom odgovori Vasa.
"Kako, molim?!" iznenađeno će oficir.
"Nije gotovo", opet će mirno Vasa.
"Naredio sam da bude, da bude jutros!" Švabo izokrenu ka prijetećem glasu.
"Da, ali niste rekli koliko želite odijela?!" i dalje mirno će Vasa.
"Ne razumijem!" na čas zbuni se oficir, kaza: "Onaj je sinoć tvrdio je da od metar štofa ne može sašiti ni jedno odijelo, a ti pitaš kolika ću odijela. Da li sam dobro razumio?"
"Dobro ste razumjeli, samo kažite", i dalje kao naročito zaposlen, preko ramena govorio je Vasa: "Želite li dva, tri... samo recite, koliko odijela?"
"Ne razumijem, on ne može jedno, a ti koliko hoću, to je neka šala?!" Švabo više nije nadobudan, ne odlučuje se da li da nastavi sa prijetnjom ili sa šalom.
"Ne, her oficiru, nije šala", Vasa se kao upušta u objašnjenja: "On je rekao da ne može ni jedno odijelo, jer vi ste za njega veliki, ovoliko veliki", pokaza rastegalj i nastavi: "A ja, ja sam drugo, znate, ja sam Mostarac, za mene ste mali, evo, ovoliki", pokaza rastojanje izmedu kažiprsta i palca, pa unese se Švabi u lice i doda: "Samo vi kažite, koliko ćete odijela..?"
Vasa je u trenu osjetio vreo, tup i brz udarac koji su pratili zvjezdano svjetlucavi nejasni obluci.
"Uvis ruke!" zagrmi oficir: "Marš ispred mene, naprijed!"
Sa izdignutim rukama Vasa pođe ka vratima. Oficir je oslanjao ruku o futrolu samokresa.
"Pustite građanina!" ispriječi se Sarajlija držeći ruke u džepovima. Oficir poče otkopčavati briker, Sarajlija brže isuka samokres i zagrmi:
"Ruke uvis!" iznenadi sviju, pa i Švabu, koji se poče vrpoljiti, ali na kraju posluša naredbu.
"Znate li šta znači uperiti pištolj u njemačkog oficira?" zbunjeno će Švabo, na kome u času nesta malopređašnjeg samopouzdanja.
"Znam!" oštro uzvrati Vrdić, pa samokresom dade znak Vasi i Begu da bježe.
"Pogađam zašto si ovo radio sa Švabom", kad su odmakli započeće Beg. Vasa nije odgovorio. Nastavio je Beg: "Htio si da provjeriš LJubino mišljenje, da Sarajliju ne diraju, može šta hoće, može i nemoguće, i Gestapo ga ostavlja na miru. Je li to?" opet će Beg ostati bez odgovora. Nastavili su da ćute, što se njima dvojici događa rijetko.
Zadihan, domalo sustigao ih je Vrdić.
"Šta uradi, bog te j...?" dočeka ga Beg.
"Gotovi smo", – pridodao je Vasa.
"Bez brige, znam ja Švabe, neće nas goniti. Ne smije ni reći da mu se to dogodilo, kaznili bi ga njegovi", Vrdić je smislio da tako postavi to što je svježe iza njih.
"Može biti, ali bilo bi dobro da se povučemo u kuće dok Švabu ne prođe huja", predloži Beg.
"I ja mislim da je to dobro", prihvati Vrdić.
"Hajdemo kućama, a ti, Beže, poslijepodne u 'Jagnje'" saglasi se i Vasa.
"Bi li ovo mogao biti diplomski rad za mostarsku lisku?" Vrdić šeretski dobaci skrećući u poprečnu ulicu. Osvrtao se čekajući odgovor.
"Ne, to ti je umjesto onog ispita sa Brkom, nisi ga bio položio, progledao sam kroz prste, propustio te. Tek si ovim zaključio ispite – dobaci Vasa sa dvadesetak metara, malo zastade pa doda: "Diplomski je, kako smo se i dogovorili – sjutra."
"Šta kažeš na sve ovo?" nakon što Sarajliju izgubiše iz vida, zabrinuto će Beg.
"Misliš na Sarajliju? Opasna zvjerka", zabrinuto će Vasa.
"Zamisli, usred dana povući pištolj na njemačkog oficira. Nema sumnje, radi se o vrlo, vrlo opasnom tipu", nastavljao je Beg: "Vidi ti njega, dobro je stao sa ustašama i komunistima, kažu da je viđen i sa četnicima, druguje s Rokom, a evo, nema sumnje, i sa Gestapoom. Pa da, vidiš li, on je za dva-tri minuta raščistio sa njematkim oficirom, znači da su se sporazumjeli..."
"Slušaj Beže, dao si mi ideju. Trebalo bi ga pretresti, džepovi bi morali progovoriti", kaza Vasa, zamisli se i nastavi: "Nešto mi govori da u tim džepovima ima više nego..."
"Ne misliš, valjda, da ga ja pretresem?" isprepadano će Beg, nastavi: "I sam znaš, nisam ti ja za tako ozbiljne stvari."
"Baš ti!" odmjereno će Vasa: "Nema više sumnji, ja sam pod packom, uhode me, dodijelili su mi pratioca, kao što si vidio, on može biti samo čovjek Sarajlije. Izvrši to nekako."
"Dina mi, ne smijem. Ne umijem..." pobuni se Beg, pridoda: "Već drhtim. Da smo zajedno, ne bih se plašio i opasnijih radnji, ali sam..."
"Sjutra ispod Starog mosta biće čitav Mostar. Kad se svuče treba mu zamijeniti domobransku bluzu", Vasa je bio veoma ozbiljan dok je ovo govorio: "Otiđi odmah i nađi LJubu Brešina, kaži sve što smo od jutros doživjeli, predloži zamjenu bluza... Do viđenja."
"Znači, poslijepodne, po dogovoru u 'Jagnje'?" još ne polazeći kaza Beg.
"Po dogovoru, vidimo se u 'Jagnjetu'" kaza Vasa i upozori: "Pravićemo se mutavi. Slušaj, Beže, imam predosjećaj da ćemo već tamo saznati mnogo."
"Misliš da Sarajlija i Garo duvaju u istu tikvu?"
"Ne bi me iznenadilo kad bih čuo da su veći agenti i od silnog Brke. Ali.." Vasa ne htje da kaže više.
"Znam šta si sad pomislio", povjerljivo će primakavši se Vasinom uhu.
"Šta?"
"Da su oni bili Brkini naredbodavci", ne baš sigurnim glasom pretpostavi Beg.
"Hajdemo, Beže i budi budan", Vasa ne bi više da govore, krenuo je ka Carini, u pravcu svoga doma.
Doznavši kretanje lisaka našao sam način da ih susretnem i da još jednom potvrdim večeru u "Jagnjetu". Produžio sam u Otkupnu stanicu, promuvao se oko vage, pa otišao na podnevni počinak. Da bi poslijepodne otišao na dogovoreni susret, zaklonio sam se iza rampe, sačekao da liske u gostionicu uđu prije.
Iz suprotnih pravaca pred "Jagnje", istovremeno, pristigli su Vasa i Beg. Iako to rijetko čine, rukovaše se, i to na poticij Bega. Bi to dogovoreni način upozorenja na posebne okolnosti, pretpostavio sam. Sašaptavali su se. Neko im je bio i bliži od mene, jer sam kasnije o ovome našao u izvještajima:
LJubo se zahvalio na Vasinim obavijestima koje je donio Beg, i idejama, kako se izrazio, bio je neobično neveseo, poručio je po Begu: "Pozdravi Vasu, Sirajlija je izdajnik, opasan agent. Imate pravo, radi sa Garom, naredbodavac im je važna ličnost iz Berlina. Prate Vasu, a ja sam... Ko zna da li ćemo se više i vidjeti. Pozdravi raju i čuvajte se..." Bio je tužan dok je govorio Begu, na rastanku stajao je odsutan pognute glave, rekao je prije nego je pokupljen sa ulice: "Rastu novi, neuništiva je mostarska raja..."
Na samom ulazu u "Jagnje" Vasa je došapnuo na Begovo uho:
"LJubo je već u Gestapou, u švapskim kandžama. Budi mudar, budi budan!"
"Ovo što sad činim, dešava mi se prvi put u životu, želio bih pobjeći iz gostionice u koju još nisam ni ušao", gunđao je Beg ulazeći u "Jagnje".
Gostionica na ćošku dvije glavne ulice ima izgled slova "L". Duži dio vidi se sa ulaza, kraći zaklonjen je na lijevoj strani. Redovni gosti zauzimali su manji prostor, nije bio na udaru, a omogućavao je pogled na obje ulice, kroz prozore.
Uz prozor dužeg dijela gostionice, za četiri sastavljena stola, sjedilo je odjeljenje pijanih ustaša. Galamili su, gangali, razbijali... U drugom dijelu, za stolom do vrata, sjedili su Cojla, Docimetar i Halil Vriskalo, spojili dva stola i čekali su nas. U suprotnom ćošku manjeg dijela bila su trojica građana, isticao se Blaška, ugledni Mostarac. Ta je okolnost, izgleda, presudila je da Vasa ostane u gostionici.
"Vasa, dođi ovamo!" čim je sjeo, prolomio se glas obijesnog momka u ustiškoj kao gar cnoj uniformi. Vasa ga je uočio čim je kročio na prag, susretao ga je i ranije po gostionicama i svaki put, bez povoda, nasrtao je na Vasu. Izazovi su redovno bivali pregrubi, a fizički napadi opasni. Ni samom njemu nije jasno kako je svaki put uspijevao da izvuče zdravu tintaru, kako je u šali govorio. I ovoga puta ponadao se u sreću. Radilo se o seoskom mladiću Anti, koji se među prvim dobrovoljcima pojavio u crnoj uniformi. O njemu Vasa zna dosta. Od onih je što su zbog nerada gladni, goli i bosi, povlađuju jačim, da bi što ušićarili. Komandovao je prisutnoj desetini ustaša, takođe mladićima sa sela. Iako tako mladi, već su stekli zavidna iskustva u hapšenju, strijeljanju, klanju i bacanju u jame. Za takve akcije ustaška vlast nije mogla pridobiti Mostarce, nisu se odazivali ni dobrovoljno ni pod prijetnjom, a i ono malo pojedinaca što je bilo prišlo, povlačilo se. Na početku ustaška vlast, nevješta, oslanjala se na nekolike desetina ovakvih ustaša; ubijali su koga su prije stizali. Mostarcima su se veoma brzo ogadili. Neposredno nakon tih, baš u početku vrlo čestih akcija, još dok su uniforme bile krvave, navraćali su u gostionice, da proslave djela, a stvarno, alkoholizirali su se da bi dokučili noćne pogubljene snove. Kao što to i biva sa mladim organizmima, već nakon dvije-tri čaše, bivali su pod djejstvom alkohola, driješili su jezike, prepričavali zlodjela i hvalisali se postignutom vještinom u klanju, masovnošću zločina, načinu silovanja, pokazivali su časovnike, nakit, zlatne zube... nazivali su to trofejima. Kod građana su sve više i više nailazili na gnušanje, odbacivani su od čaršije i bivali sve više osamljeni. To ih je vrijeđalo, vršili su osvetu u svakoj prilici, na svakom mjestu i u svakom povodu. Radeći tako nevješto, odmagali su i sebi i državi u koju su se kleli. Naišla je onda faza kada su oni napadani po mračnim ulicama. To ih je strašilo, jer niko se ne plaši smrti koliko oni koji je siju, pa su se kretali isključivo u grupama. U gostionicama su bili napast za slučajno zatečene građane, koji su čekali zgodnu priliku, pa se izvlačili. Djelovali su kao roj osa, napadali su grupno i sve iz dohvata. Gostioničari su ih najmanje volili, jer gdju su odsjedali oni, tamo građana-mušterija više za dugo nije bilo. Jedino su bivali mirni u prisustvu njemačkih uniformi. NJih su se istniski bojali. S obzirom na sve okolnosti koje su okruživale Vasu, ovoga puta veoma se zabrinuo.
"Jesi li čuio da sam te zvao?" opet se drao ustaša Ante. Vasa nije odgovarao. Gostionicom je vladao muk.
"Čuješ li ti, hablečino, da te zove gospodin?" izderaće se najmlađi, nadobudni, osamnaestogodišnji ustaša. Vasa je i dalje ostao miran i nijem.
"Dođi ovamo!" podviknuće i treći.
"Majku ti mostarsku j..., čuješ li ti, gospodin te zove?" opet će najmlađi, priđe pa se ustremi na Vasu, podviknu: "P... ti materina, građanska, koga ti zajebavaš, hoćeš li da te prekoljem kao brava, usred grada i usred dana..."
"Mali, podvij rep, vrati se i sjedni gdje si i sjedio", oštrim glasom umiješa se prisutni Blaška.
Mladić se zbunio, zastao, pogledivao na Antu, a kad mu ovaj očima pokaza da se vrati za sto, tako i postupi. Često se okretao, mitraljirao na Blašku. Obrati se nešto starijem do sebe:
"Koji je on, k...?"
"To je jedan od najuglednijih Hrvata u Mostaru. Bio je to i prije rata, veliki Hrvat. Čak je na početku rata i sam bio ustaša, kažu, ali se sad ne slaže s nama. Čuo sam da je za našu grupu rekao: Ove ustaše nisu Hrvati, nisu ni ljudi, oni su govna. Na onom velikom sastanku, sjećaš li se, Roko je govorio o njemu. To je taj Blaška, sjećaš li se, objašnjavao je da bi bilo značajno da pridobijemo njega."
"Zbog toga je Ante miran, inače, da je drugi neko, već bi bio preklan."
"Konobar!" pozvah.
"Izvolite", dotrča uredno odjeven mladić.
"Donesi nam tri kilograma pečene jagnjetine i dvolitru žilavke", naručih.
"Ja, umrije i halavni Periša", da prekine mučno stanje, drhtavim glasom otpoče Beg.
"Ama, nemoj! Halavni Periša?" iznenađen viješću, iskreno žalio je Docimetar.
"Neki stariji čovjek?" uključih se.
"Jedan od dragih Mostaraca, siromašan insan, beskućnik", tužnim glasom odgovori Cojla.
"Nije imao puno godina, nije bio ni bolestan...", čudio se Halil, dodao je: "A od čega je umro?"
"Ti se čudiš od čega je umro, a ja se čudim od čega je živio", u namjeri da odglumi smirenost, pokuša da se našali i Vasa.
"Nije, bolan, ni umro", prošapta Beg i doda: "To sam provalio da pričamo nešto, da nas se okane, oni tamo."
"Vasa, dođi vamo! Dođi da zasmijavaš moje društvo!" opet nasrnu Ante: "Dolazi, bog te j...! Kad ja zovem, onda se mora slušati!" polupijan, vikao je. Vasa osta miran, kao i mi. Nasta mučnina, vrpoljio sam, nešto bih da preduzmem, ali se nisam snalazio.
"Ne smiješ, kurvo, a?!" izazivački će najmlađi.
"Smijem, ali neću!" kad se najmanje očekivao, javi se prkosan Vasin glas.
"Nije ti ćeif da sjediš sa ustašama, je li to?" izroni novi ratoborni glas iz ustaške gomile.
"Baš tako, nije mi merak!" odbrusi Vasa, za trenutak je i njih zbunio. Opet ovlada muk, zazuja muha zundulja i dozva brojne poglede u putanju nevidljive tačke. Pretraživasmo je očima po izdimljenim stropnim drvenim gredama.
"Vasa, ti misliš da možeš svašta balaviti, a da pri tom ne budeš kažnjen? Misliš da možeš ko ona zundulja, zuji, a ne vidi se", opet će Ante.
"Ne, ja sam kao slavuj, moja priča je poj", sa neuspjelim osmijehom uzvrati Vasa.
"Reko si da ti nije ćeif da sjediš sa ustašama?!"
"Reko sam da mi nijo merak. Tri su stvari koje mi u životu nisu bile po meraku."
"A koje su ostale?" opet će Ante.
"Ko nalazi ćeifa u hladnoj kafi i hladnoj pizdi, taj može ćeifiti i u društvu ustaša", na moje iznenađenje, bez okolišanja, opet ujede Vasa.
"Ti, stara mrcino, šta ti znaš o pizdi? Nego, kaži ti meni, ali pošteno, moreš li ti dobro pišati?" i Ante se potrudi da bude duhovit.
"Mogu dobro. Kako odmiču godine, i to da ti kažem, pišam sve uviše", kaza Vasa, ali to nije onaj njegov prkosan glas, iako se ont trudi da ga prikaže baš takvim.
"Lažeš, to niko ne može, pa ni ti, Vasa Kisa!" i Ante se osmijehnu.
"E, vidiš, ja mogu. Sada pišam uviše nego prijo deset godina."
"Kako?" opet poskoči najmlađi ustaša, iskezi radoznalo pubertetsko lice.
"Prije deset godina, kad sam pišao, popišao bih cipele, a sada, a sada popišam koljeno", glas Vase se prelijevao od ozbiljnog ka šaljivom.
"Ti se, stari, puno kur... Slab si na ženi. Prošlo je tvoje, ostalo ti je samo da pričaš", i najmlađi bi da bude duhovit.
"Čije je prošlo? Ja sam još u snazi, a u rukama nikad jači", bajagi ozbiljno će Vasa.
"I to si slagao", opet će mladić.
"Nisam!" kao da najozbiljnije objašnjava, govorio je Vasa: "Ranije, kad mi se ukruti, nisam ga mogao saviti ni sa obje ruke, a sada mogu i sa dva prsta. Vidiš da sam jači u rlikima."
"Znači ti više i nisi muškarac. Crveniš pred pizdom!?" mladić se sve više upinjao da bude šaljiv.
"Ne, ne..! Ja više pred njom ne mogu crveniti, ti se toga čuvaj", kao posavjetova ga Vasa.
"Kako, ne crveniš, a ništa joj ne možeš?" dočeka ga mladić.
"Tako", mirno će Vasa, i još mirnije nastavi: "Muškarac samo dvaput crveni u životu. Prvi put kad ne može drugi put, i drugi put kad ne može prvi put. Ja sam crvenio oba puta. Sad sam miran, a ti?"
"Jes mi neka filozofija", podrugljivo će mladić.
"E, pogodio si šta je filozofija", naruga se i Vasa.
"De još jednu filozovsku", opet uključi se Ante.
"Filozovsku?" smušeno će Vasa, zamisli se, nastavi: "U početku braka, kad žena pomiluje muža po kosi, diže mu se dole, a kasnije, kad ga pomiluje dole diže mu se kosa."
"Ja ih svake noći jeb... po pet", kao muški pohvali se Ante, nastavi: "Treba biti muškarčina, znaš Vasa Kisa, muškarčina!"
"To činiš otkad si u ustašama?!" podrugljivo će Vasa, doda: "Od tada si muškarčina?!"
"Da, od tada to tako činim, jeb... sve što stignem. A stignem dosta."
"Siluješ! Znamo to, to znaju i djeca po Mostaru. Zametnete se kamama i kur... koljete, ližete krv i silujete preklane. Znamo, prekoljete domaćina, pa pred djecom silujete majku, baku, pa i djecu... Još svježe krvi po rukama dođete ovdje da to uz piće proslavite. Sve se zna... Kad je Ciganin dobio vlast, najprije je ubio svoga oca, pa i vi... Ali, doći će koka na sjedalo..." – govorio jo Vasa, iz očiju mu je frktao bijes, govorio je srcem koji je u tom trenu nadvladavao strah, bilo je očito. Kao da se nije bojao, ličilo je na prijetnju.
"Prijetiš?! Čime ti možš prijetiti, čime? Šta ti to znači?" za trenutak se i Ante zbuni.
"Doći će maca na vratanca", opet će mirno Vasa.
"Znam na šta ciljaš: što je babi milo to joj se i snilo. Ovo je jaka država, počiva na zdravim nacionalnim rješenjima. Vodi je veliki poglavnik uz pomoć najvećeg prijatelja hrvatskog naroda. To što ovdašnja gradska gospoda, i gradska fukara, misli i očekuje, neka objesi mačku o rep... I komunisti i ostali, ali boga mi, to se odnosi i na neke, bajagi, ugledne Hrvate, koji još ne shvataju našu stvar..." kao da se za trenutak otrijeznio, držeći se nadmeno govorio je Ante i okretao prema Blaški.
"To su želje posrnulih", poluglasno dobaci civil sa lijeve Blaškine strane.
"Tako će biti vječito!" kao da je iza govornice, izgalami Ante.
"Ta vaša vlast i savez sa NJemačkom podsjeća na crnogorski brak", Vasi opet đavo ne da mira, do ismijavanja mu je.
"Kakav brak?" opet će očito neiživljeni dječak.
"Crnogorac je naučio da ima vlast nad ženom, a vremena se mijenjala", nastavi Vasa: "Oženio se momak, pa prvo jutro pozva ženu da joj kazuje šta od nje zahtijeva:
– Ja doručkujem u sedam. Neka me čeka doručak tačno u sedam, pa ja usta jal' ne usta! Neka je ručak u dvanaest, pa ja doša jal' ne doša! Neka je večera u osam, pa ja doša jal' ne doša..! A sad ženo, ti, kaži svoje.
– Slušaj mužiću, ja hoću da se jeb... dnevno tri puta, pa ti doša jal' ne doša!?"
"E, jest mi mudrost, i kakve to ima veze sa našom vlašću? Nikakve!" prekinu ga Ante, pa priprijeti: "Nego, Vasa, mnogo se ti zajebavaš sa ustašama. Znaš li ti koliko mi takvih prekoljemo na noć? Šta si sve napričao, zaradio si da ti kidamo komad po komad mesa. Najprije ću da ti odsiječem jezik. Dovedite ga!" strogo naredi.
Doskoči onaj najmlađi, dograbi Vasu za kosu, priključiše se još dvojica, iskrenuše mu ruke i povukoše u osinjak.
Oči trojice građana su jasno govorile o težini Vasinog položaja, liske su problijedile od pregolemog straha, a Vasa se preobrazio u nepoznatu osobu osuđenu da nestane. Ustah i ja u namjeri da se umiješam, ne usudih se, zaustavih se nasred prostorije, premišljah koji tren... Otrčao sam u hotel "Vilson", zatražih pomoć i povratih se.
Kasnije sam saznao, građanin Blaška prvi se snašao, povukao je konobara za rukav i naredio mu da među ustaše iznese nedopečenog ovna.
Vasa se bezuspješno otimao, počeo je bio i da ropti.
"Izvolite vašu narudžbu!" povikao je konobar Ante, krčeći prolaz između zgomilanih ustaša. Pri tom ih je odgurivao mrsnim pečenim ovnom, koji je mastio uniforme. Znao je da je ovim momcima uniforma postala sastavni dio ličnosti, kasnije mi je objašnjavao konobar, po tom konobaru ustaške ličnosti prljave su, pa se trude da se prividno speru čistoćom crnog štofa. Odmicali su se pred naletom mrsnoga brava, Vasa će iskoristiti metež, otrgnuti se i nediran, stajati među njima. Konobar je znalački odugovlačio radnje, nadajući se hlađenju krvi, pomjerao je čaše, flaše, samokrese, puške, kame...
"Brže to imenjak, dobro je, postavljaj tog ovna!" naređivao je Ante.
Konobar Ante je i dalje mirno i sporo vršio radnje, osjećao je da uzavrelost mlade krvi stišava, to ga je hrabrilo i davalo nade da će Vasa i ovom prilikom ostati živ. A to mu je važno, pogotovo što se to, eto, događa u njegovom prisustvu, pa bi pred Mostarcima bio saučesnik, te misli prolazile su mu kroz glavu. "Vasa je Vasa, ne daj bože da ga tu prekolju, ko bi mi poslije dolazio u restoran?", govorio je: " Volim tog Vasu. Volio sam i ustaše, volio svoju državu, Hrvatsku, ali kad su počeli ubijati djecu, staro... Ohladio sam", prišao mi je kasnije i govorio: "Ovo što rade ne može izdobriti. I ovaj moj imenjak, izrod, neku je veče sa ovim razbojnicima, u gluvo doba, upao u kuću komšije Jove i, uz moju prisutnu nemoć, pokupio bunovnu čeljad. Preklaše domaćina, ženu i dvoje djece. Molio sim:
– Nemoj Ante, ja sam svjedok, pošteni su kao novorođenčad – a on će meni:
– Marš napolje, balavče!
Isto jutro dovedoše onog što je u gostionici sjedio do Ante, useli ga u Jovinu kuću, a onda ovaj dovede ženu i djecu.
– Zašto ubiste nedužnog komšiju? – prigovorih mu.
– Jebi ga Ante, dok se nekom ne smrkne drugom ne osvane – govorio je sa granice uvjerenja i opravdanja: – Jebi ga, svi su tako radili, pa i ja. Jebi ga, Ante, svakako bi ga ubio neko, valjda ti je jasno da u ovoj državi može živiti samo hrvatski narod. Jedna zemlja i jedan narod. Da ga nisam ubio ja, a rane ti Isusove, ubio bi ga drugi. Jebi ga, svakako mu je tako suđeno, čim je imao ovako lijepu kuću. Jebi ga, Ante, takav jo život, a znaš ti onu, uzmi sve što ti daju, jer ko zna hoće li ikad više.
"Pi... ti materina, mostarska, namjerno nas zajebavaš!" zagalami Ante: "I ti nosiš ime Ante, prediću te u govno... ti i jesi hrvatsko govno... Ostavi tog brava i gubi se!" kao da osta bez razuma, vikao je bezvlašćem omađijani mladić.
Ponovo je gostionicom ovladao olovno teški muk. Isparavao je nedopečen ovan kojeg su okružile još uvijek krvave ruke i kame. Miris je nadraživao ispražnjene i alkoholom isprane mlade utrobe. Glad, iznad majstorski pripravljenog ovna, za trenutak je potisnula sve druge nagone. Jedino je Antin nagon, tako je izgledalo, još snažniji za svježom Vasinom krvlju. Odlučno krenu na Vasu. Priključiše se još dvojica. Ostali su zastali iznad pečenja.
"Ante, hoćemo li ga klati?" strelovitim očima i brzim jezikom povika jedan od te dvojice, povlađujući Antinom naumu.
"Kako ti kažeš Ivane", uzvratio je Ante.
"Hoćemo."
"Kako ćemo klati?"
"Kako si i mislio, i ja bih mu najprije odsjekao jezik."
"Može. Počni!" odobri i naredi Ante.
Smotavali su Vasu, borili se sa vilicama, koje su se natprirodnom snagom branile stiskajući zube. Priskočio je i četvrti, čizmom snažno udario među noge. Odškrinuše usta, kliznu jezik. Opet udarac u najbolnije mjesto, uvaljuju mu ruku, Vasa je ugriza...
"Stoj, stanite, halt!" vikao je Ante. Jedva se na nogama održavala prilika. Liske su svjedočile još jednom nepoznatom Vasinom licu, čudili se, da za tako malo vremena čovjek ostari. Zagledale se liske i jedva se prepoznavali, ni oni nisu ličili na sebe. LJudi izvan sebe.
Koljači ne gledaju oči žrtve, Vasinim nisu mogli izmigoljiti, htjeli bi da im umaknu, ali ih je nešto snažno vuklo, mamilo u strah. Nestrpljivo su očekivali Antinti odluku, odsijecanje jezika, a to je događaj koji još nisu vidjeli svi, pa su radoznali.
"Preklaćemo ga!" odluči se Ante, objasni: "Ali, Vasa Kisa nije bilo ko. O ovome će se kazivati nadaleko i nadugo, baš kao što se priča da jedino on smije da zajebava ustaše. Da bi priče bile valjane, i klanje mora biti osobito. Vasa, ti si poseban čovjek, pa i klanje treba da priliči tvom ugledu. Kakvo?! Eto, dozvoliću ti, odluči sam! Dakle, Vasa, osuđujem te na smrt, klanjem. Kako ćeš, odluči?"
"Jebi se, Ante", izroni iz Vasine neprilike.
"Ne, ne, neću da pričaju po Mostarti... Zapravo, hoću da pričaju, da imena Ante i Vasa idu zajedno, to hoću: "Ustaša se klatio, ali bilo mu je stalo da ostavi dojam, govorio je: "Ovako, ja ću da vodim igru... biće to... niko nije tako zaklan, bićeš prvi, a i jedini. Ovako: Evo pečena ovna, moraš ga kušati. Ali, da znaš, šta god ti budeš uradio njemu, isto to uradiću i ja tebi. Izvoli slavni Vasa Kisa. Počni! I ja sam radoznao."
"Biva, takva mi je sudbina!" tek povremeno u Vasino lice povraćala se krv, bilo je očito da je preplašen, ali i dalje vispren i traži izlaz. Šta ja ovnu ti ćeš meni!? Je li tako, gospodine Ante?" sad već sijevao je očima, kao da je imao neki izlaz.
"Baš tako!" odvažno će Ante: "Znao sam da ćeš sarađivati, jer znam da ti nije nevažno kako će ove liske prepričavati tvoju smrt. E, pa hajde, počinji."
"Je li, besa? Šta ja ovnu ti ćeš meni?" Vasa poče ličiti na Vasu.
"Besa je!" pritvrdi Ante.
Kao da se povraćalo vrijeme, mlađalo je vasino lice, doguralo na prepoznatljiv lik, prepoznatljivim manirima priđe stolu, isuka kažiprst, nanišani ga u čmar pečena ovna, nabi ga do kraja, zavrti i izvuče, pa uvuče u usta i obliza – obliza masnoću sa prsta. Munjevito otkopča pantalone, otkri bijelu suncu nedostupnu stražnjicu, naguzi je pod Antin nos, pa izrecitova:
"E, sad si ti na redu, gospodine Ante. Besa je!? Uradi i ti meni ono što sam ja uradio ovnu, po dogovoru."
Uvrijeđen, podivlja Ane, pogazi besu, isuka saputnicu kamu, klanički zamahnu put Vasinih slabina. Pohrvaše se dvije snažne ruke – Blaškina i Antina. Nosile se kao pijevci, bez šansi na pobjedu.
"Zar i ti, Blaška, na onu stranu?" dahćući kao lovački ker, otegnuto će Ante.
"Ne, zlikovče, uvijek sam na jednoj."
"Na kojoj?"
"Na ljudskoj."
"Kad ćeš biti na hrvatskoj?"
"Bio sam i ostao sam na hrvatskoj, a ona i ustaška pamet koju ti činiš, ne mogu pod jedan gunj, zapjenušan vikao je Blaška.
"Halt, halt...!" zagrmilo je iz gestapovskog streljačkog voda, iza kojeg se šepurila moja sjena.
U trenu je zavladao mir. Svi su ostali na zatečenim mjestima – kao da su prikovani.
Za nepun minut gostionica je ispražnjena. Vasino društvo je najureno kućama.
Postrojiše na smrt preplašene ustaše, sprovedoše ih i po spisku predaše u ustaški zatvor – ćelovinu. Strogo narediše da ih zatvorska uprava ne otpušta dok se ne otrijezne.
VASA KISA – glava 8.
Jedini je Vatroslav Vrdić uspio da provali u mostarsku komunističku organizaciju. Koristeći predratno članstvo u Komunističkoj partiji i ulozi kurira između Pokrajinskog komiteta iz Sarajeva i mostarske Mjesne organizacije, pod ilegalnim partijskim imenom Vatro, uklinio se u dobro čuvano mostarsko komunistieko gnijezdo. Neke je poznavao odranije, preko njih upoznaće i većinu ostalih komunista. Ustaški agent, Ante, djelovao je pod direktnim rukovodstvom sarajevskog šefa Ustaške nadzorne službe i imao neobično visok učinak, čak toliko visok da su začuđivali i naredbodavce.
Kad ljudima poslovi ne idu odruke, sumnjiči se njihova odanost, ali i kad idu neočekivano dobro, opet su sumnjivi. Tako je bilo i sa Vrdićem.
Susretao sam ga u različitim prilikama, ulogama i uniformama. Najplodniji je agent od svih što sam ih dosad sreo, čak toliko uspješan da graniči sa nemogućim. Zbog toga su ga često provjeravali, i zbog toga njegov golem učinak postaće jalovina. Najčešće se pojavljivao u uniformi domobranskog narednika u kojoj je službeno često dolazio u Mostar.
I sam je o sebi, agentu, s razlogom, imao visoko mišljenje. Kad je dograbio spisak mostarskih komunista, oduševio se. Raspoloženje je želio čim prije da podijeli sa šefom, pa je napravio jednu od rijetkih grešaka, koja će izazvati uvjerenje o dvostrukom agentu. Bio je zaista pouzdan. Spisak mostarskih komunista, koji je dobio u hotelu "Vilson", u ruci, čak ni omot nije zamijenio, požurio je da ponese u hotel "Neretvu", gdje je u tajnosti boravio, glavom i bradom – Drago Jilek. Očekivao je pohvale a dobio je ukor, jer mu je bilo strogo zabranjeno da dolazi u "Neretvu". Događaj je, dakle, opravdao nepovjerenje u njegovu pouzdanost i sumnju u dvostrukost agenta, pa mu pridodaše pomoćnika. Ante, bistar momak, shvatio je ulogu pomoćnika, pa je činio sve da skine ljagu sa sebe, da se dokaže šefu. Da bi popravio dojam, naročito je nastojao da izvrši neobičan zadatak, da pridobijo društvo mostarskih lisaka. Vatroslav Vrdić, za komuniste Vatro, za ustaše Ante, a za čaršiju Sarajlija – valjalo je to sve odigravati. Vragolan se sjarani sa Cojlom i Docimetrom, a preko njih se približio Vasi i Begu. U početku bio je drag, pa manje, ali kad se izjasnio da želi da postane i mostarska liska, sumnjičiše ga i oni, posebno Beg, koji ga je inače primao sa naglašenim nepovjerenjem. Ovoga puta je izvršavao naredbu: kako zna i umije da se uvuče u čargijske ljude, u društvo lisaka. To sad zahtijeva i Gestapo.
– Prijem u mostrske liske nije propisan – bila je prva Vasina izjava – međutim, desetljećima postoje običajni zakoni prijema. Mostarac teško postaje liska, Sarajlija pogotovo, a ti bi bio prvi. Uslovi su teški, pa ti vidi. No, dobro, hoćeš, pa u redu. Prvo ćeš polagati kod Halila Vriskala. Kad me obavijesti... – objašnjavao je dajući mu prvi zadatak.
Namučio ga je Halil, naredio da u Biskupovoj glavici, noću, ubere tri kilograma trešanja ranjki. Težak zadatak, drške ranjki su čvrsto prirasle i za dozrio plod, pa se po mraku, trganjem, ne osjeti koje su zrele. Kad je na Neretvu donio fišek trešanja, dvadesetak kupača se hvatalo za stomak, tek poneka bila je rumena. Halil ga je uputio na popravni ispit, da u istoj bašči ubere tri kilograma trešanja – rani ruž. Biskup je bio bijesan kad je otkrio štetu, manje radi krađe, koliko zbog polomljenih mutvica i grana. Čak je teško i opisati koliko je hercegovačkom domaćinu krivo kad mu lupež polomi mutvice, krivo do bjesnila, sa krađom se pomiri ali sa lomljavom neće nikad. Biskup pojača čuvanje. Otkriše lopova i pozvaše ga na predaju. Naravno, Sarajlija se odlučio na bježanje. Pripucaše s glaviice i pogodiše ga u debelo meso. Na ranjenikovu sreću, božiji sluga punjaše lovačke metke krupnom solju a ne olovom.
Drugi ispit bi pred Docimetrom. Tri dana pio je vino, koliko i ispitivač. Položio je, ali je dugo odboljevao.
Valjalo je proći i kroz treće ruke, Cojline. Bi to u vrijeme kad učestaše akcija gradskih bandi, ustalasaše vojske i policiju. Onesposobljavali su vojna vozila istakanjem benzina i bušenjem guma, rušenjem pruge i iz magazina izvlačeći hranu, oružje i municiju, baciše bombe na četničkog vojvodu Jevđevića... Vrijedni, a u gradu ozloglašeni policijski agent Mustafa Brko Trbo, pravi majstor za te komunističke usijane glave, da bi ih zaplašio i tako umirio, dograbio je mladića Salku Šestića. Tukao ga je i kršio, privodio pred smrt, a kad ne iznudi priznanje odbaciće ga u ćeliju. Iako na izmaku života, mladić onesposobi čuvara, ali izmrcvaren i nije mogao brže od kuršuma. Ovu verziju događaja izmislio je Brko, a istina je da ga je ubio on. Mostarci su teško primili vijest o smrti mladića, kojeg su u gradu voljeli. Za tu smrt komunisti optužiše Brku, a taj njihov, nekakav Narodni sud, presudi mu smrt. Putem biltena, presudu su dostavili policiji i Brki, ali i obavjestili građane. Posebno su o tome obavijestili šefa policije Martu Roku, papirom: za ličnu upotrebu. Policija, poučena ranijim iskustvima, ozbiljno je shvatila prijetnju, pa Brki pridoda trostruko obezbjeđenje.
I onda, jednoga dana, banda izli na neretvanske obale: Brko je likvidiran. Sjutradan propjevaće njihov dio čaršije:
Oj Neretvo mila majka,
Ti odgoji hrabra Salka.
Vrag donese mrska Brka,
Ubi Salka, nasta zbrka.
Mostar rodi momka Peru,
Stjera Brka uz banderu.
Mostar opet zdravo diše,
Agenta Brku kad ubiše.
Policija je u suludoj nemoći hapsila, Roko nije napuštao kancelariju, i on se plašio. Danima su o neredima telegrafski prenošene vijesti do Zagreba. Sa znatiželjom nagađalo se da li je o ubistvu Brke obaviješten poglavnik.
Cojla poveza događaje u ispitni zadatak, da ispitanik ukrade i donese kopiju brzojava koji je Roko poslao u Zagreb. Ispit će biti položen već sjutra, poslije ovoga teksta, koji je pribavio Sarajlija:
...Atentator je išao na dvokolici i spazivši Trbo Brko Mustafu da izlazi iz spomenute trafike opalio je na njega dva metka, bacio dvokolicu (biciklo) i pobjegao ulicom Kralja Tomislava odakle je kroz jednu malu ulicu pobjegao koritom rijeke Neretve... Opis atentatora slaže se sa opisom Šefkije Bošnjaka...
Saopštavajući Vasi da je Sarajlija i kod njega položio ispit, Cojla se čudio:
– Jeb... ti policiju, čitav grad zna da je Brku ubio Pera Krajina, samo ona misli da je Bošnjak.
– Misle da je Bošnjak atentator – Vasi ne bi začudno – jer je Pera ukrao Bošnjakovo biciklo i dojahao na njemu, sa njega izvršio atentat, odbacio ga i umakao. Policija je utvrdila vlasnika bicikla i osudila ga. A policija, kad nekoga osudi za djelo, pa kasnije sazna da je pogriješila, ne ispravlja grešku, njeno je da je bezgrešna, da očuva autoritet.
Dođe red i na četvrtog profesora, Bega. Opasan zadatak. Da ne položi. Trebao je ukrasti i u Mahalu donijeti trideset kilograma eksploziva. Za gram se strijeljalo. Ovim ispitom, i definitivno, Vatro je iznenadio i zbunio. Iz Sarajeva, čak vozom, dopremio je eksploziv i predao ga, po utvrđenom dogovoru, momcima iz Mahale.
Sarajlija se zaista vješto uvlačio u brojne gradske grupe, i sa njima se susretao sve češće. Begu je smetao kao mušica u oku, peče i smeta vidu, upozoravao je da imaju posla sa zagonetnim i neprijateljskim čovjekom. Koliko su njegove radnje uvjeravale i potvrđivale privrženost liskama, toliko su u Begu izazivale sumnju u dvostruku igru tog vragolasto-dragog momka. O tome je u to vrijeme razgovarao i sa LJubom Brešanom, o kojem su kružili šapati da pripada vrhovima jugoslovenskih komunista.
– LJubo, viđaju i tebe sa onim našim diplomcem, Sarajlijom... – jednom prilikom otpočeće Beg i naglasiti: – Da ti pravo kažem, meni je sumnjiv.
– Meni je sumnjiviji – uzvratio je i iznenadio LJubo.
– Da ga ne primimo u liske?! – iskušavao je Beg.
– Radite po vašem – LJubo se potpuno izjasnio.
– Da, ili ne? Kakva je to igra, izjasni se... – Beg ga nije tako shvatio.
– Moj Beže, sve je igra, pa i to – kroz osmijeh odgovoriće LJubo..
– Znači, nećeš sa Begom otvoreno... – Beg se pravio da je ljut zbog nepovjerenja: – Pa dobro, kaži mi jednu stvar...
– Koju!?
– Ko je Feđa? – još jednom iznenadi Beg.
– Šta će to tebi!? – oštro će LJubo.
– "Spoj me sa Feđom" – govorio je i meni i Cojli.
– Radi toga i hoće u liske, a tako... – dosjeti se LJubo i lupi podlanicom po čelu.
– Znači, ti znaš ko je Feđa? – Beg bi stvar da dovede do kraja.
– Puno pitaš Beže. Feđa je sekretar Mjesne partijske organizacije, to i oni znaju, ali njegovo ime i prezime, e to njih muči. Beže, što manje znaš manje te boli glava.
– Poznajem li ga? – Beg nije odustajao.
– Kako da ne. I tvoj je ahbab, svi ga znamo i ne znamo... – LJubo nije želio o tome da govori, dodao je: – Okani se toga, nikoga više to ne pitaj.
Položivši četiri ispita, Sarjlija je dogurao do redovnog profesora – prve liske.
– E, Vasa, jesam li konačnno postao liska? – ispitanik će se sa ushićenjem obratiti rodonačelniku.
– Samo još jedna provjera i diplomiraćeš – uzvratio je Vasa ozbiljnim riječima i mrgodnim izrazom lica. Pravio se da razmišlja, domalo dodao je: – Trebaš skočiti sa Starog mosta!
– Ti si lud! – ote se Sarajliji: – Ja da skočim sa Starog mosta?! Da me ubijete?! Taman posla, pa da seirite dok me budu tražili ispod pećina. Daj mi neki drugi zadatak, nemoj...
– Dina mi, moraš – podrža Beg.
– Raja, budite pametni... – istinski zamucao je diplomac.
– Moraš, moraš... – potvrdi i Cojla.
– Svi smo skakali – slaga Docimetar.
– Ne smijem! – Sarajlija je ovo shvatio veoma ozbiljno, molio je: – Pa, budite raja, urazumite se. Krao sam trešnje i raniše me u guzicu, vi ne znate kako peče so u debelom mesu... ekspioziv, pa...
– Sve je to u redu – presijeći će ga Vasa i dodati: – Sve si to uradio, ali, Sarajlija, shvati, ovo je fakultet, apsolvirao si, položio i sve ispite, to ti niko ne spori, ali, čovjece, treba i diplomirati. Uostalom, možeš ti ostati i na tome, ali to je nezavršena liska.
– Ali, ljudi, ja ne smijem skočiti sa Starog mosta. – Sarajlija je nametljivo dokazivao strah od pogibeljnog skoka, kako ga je nazvao.
– I ne moraš – uskočiće Beg, objašnjavao je: – Možeš i tako, jest da nisi prava liska, ali može... Eto, možeš preseliti u Blagaj, tamo bi te prihvatili kao da si prava liska, jer oni još nemaju Stari most.
– Čuo sam da i oni, u Blagaju, imaju namjeru da prave Stari most – upetlja se Cojla.
– Eno, neki dan ispriča Ico da će rušiti i ovaj naš, Stari most – nadgovori Beg.
– Kako, zašto...? Rušiti Stari most!? – začudi se Sarajlija.
– Kaže, rušiće Stari most, da bi sagradili jog stariji nadopuni Vasa.
Sarajliji je, na njegovu nesreću, naređeno i da diplomira, tojest da se mora držati lisaka. I tako poče da uči skakanje u vodu. Liske mu dodijeliše i trenera, Tozu, dugogodišnjeg admirala Neretve, kako Mostarci nazivaju pobjednika na godišnjim sportskim nadmetanjima sa Neretvom.
Sarajliju je duboko dojmio već prvi čas skakačke škole, upoznavanje sa Neretvom, kako će mi kasnije, kad se sve završi, prepričavati taj vragolan Vatro.
– Slušaj Sarajlijo – prvi me masirao Dupli, pomoćnik admirala – prvi si čovjek koji je za učitelja dobio admirala Neretve. Očito je, neka si gadna zvjerka. Pa, znaš li ti, kako kaže admiral, da su još ilirski gusari žarili i palili po Sredozemlju, jer su ih vodili neretljanski admirali... Admiral da uči remca... ali, Vasa je to poželio. No, dobro, slušaj, sada se nalazimo na pećini Carinska baščina. Uzećemo po automobilski šlauf, izbacićemo ga desetak metara po pučini i nekoliko metara uzvodno, zatim skočiti na glavu i izroniti u centar šlaufa, izvući se do prsiju, leći po njemu, pa ćemo plutati, mi kažemo – pustiti se niz Neretvu. Isplivaćemo tek u Mahali, kod džamije. To će trajati četrdeset sedam minuta, toliko Neretva teče kroz Mostar. Skočiću prvi, onda će admiral, pa ti. Pridržavaćemo se za šlaufove i utroje plutati. Admiral će objašnjavati Neretvu, izoštri uši, on ne voli da ponavlja. Upamti i ovo, možda se već hiljadu puta pustio, ali se ponaša svaki put kao da mu je prvi put. Ulaskom u Neretvu, doživljava rađanje svijeta, novu rijeku, zelenilo, pijesak, kupače, pećine... Svaki put neki novi motiv. Ponovo upoznaje Mostar, neki put će da kaže. Voli da uživa puštajući se. Admiral je završio fakultet, sad studira Neretvu, piše joj pjesme. Kad se pušta, sanjari, ne voli da ga bude. Ćuti i slušaj. Slušaj predavanje, trebaće ti.
Neretva je ljuljuškala ta tri golema naduvana šlaufa, povezana nabreklim mišicama. Desni je Toza, poznat kao obrazovana dobroćudna momčina sa najširim ramenima u Mostaru. Malo je govorio, ali je zato mnogo slušan. Besjedio je samo kad je imao valjane razloge, uglavnom vezani su za Neretvu. Govorio je srcem, dušom i mimikom, zaboravljao je na vrijeme i prostor, mislio je samo na Neretvu u Mostaru. Prva ljubav, ostalih nije ni okusio. U kazivanjima podsjeća na starca koji, podjetinjivši, govori o prvoj i nikad zaboravljenoj pubertetskoj ljubavi. Glas mu treperi, a oči rose. Tako je i ovom prilikom, nakon što se uvjerio da sam čvrsto legao na šlauf, prepustio se toj ljubavi.
– Ovo je rijeka, a ne ona pišulja Miljatska – oglasio se: – Ko ne poznaje Mostar iz Neretve, nije pravi Mostarac, a liska to mora da bude – zastao je, pa nastavio jedva čujno: – Draga Neretvo, ti me rashlađuješ, uvlačiš u utrobu i kutljanjem izvaljuješ, bistrinom i modrinom oraspoložuješ, žuborom odmaraš i nadahnjuješ – govorio je za sebe, tiho, kao vjernik molitvu. Okrenuće se u mom pravcu, pa taj neretvanski fanatik nastavi će:
– Nadolazimo na zerdelije i Carinsku jasenicu – pećinu sa koje se skače štule. Ova, lijeva strana, sačinjena je samo od pećina, ali desna, kao prašumsko zelenilo, od pitomine smokava terminjača, tenica, luga i crnica, tu su okovijali plodovi sa utrobom sladeži i aromama juga. Zaveslajmo udesno, podvucimo se u tamne krošnje, uberimo po šaku smokava, pa ćemo opet na pučinu, da uživamo sladeći se – na čas je zaćutao, a kad usmjerismo tamo, nastavi:
– Ovo desno, gdje su poredana gologuza djeca, to je pećina Orao. Sa nje, po strogo utvrđenom redu, čitav dan, naizmjenično skaču djevojčice i momčići, skakanje se ne smije prekinuti.
– Sada ne skaču? – primijetih.
– Kako da skaču u Neretvu kad njom plovi admiral? – čudeći se pitanju ukori me Dupli.
– Podigli su ruke?! – primjetih.
– Pozdravljaju proslavljenog admirala – opet će Dupli.
– I ćute?! – primjetih.
– Odjeknuće aplauz kad ih minemo – pridodao je Dupli.
– Sada nailazimo na brzatak – nastavi admiral ne obraćajući pažnju na pozdrave – čuvaj se! Ovih stotinjak metara je veleplivački dio. Čuvaj se, ali bez straha. Sa ovog dijela ne vidi se nijedan most, nijedna kuća, ne vidi se ni jedan rušilački zahvat pogane ljudske ruke – govorio je admiral, podigao je pa usmjerivši ruku, nastavio:
– Ona velika pećina je Halka, sa nje ćeš skakati neposredno prije skoka sa Starog mosta. Opasna je, jer ako se dobro no odraziš, ode u plićak, na kamenja... – admiral na čas predahnu, pa nastavi:
– Izlazimo iz kanjona, pred nama je smiraj. Ovdje ćeš početi sa prvim skokovima, najprije sa one pećine, im joj je Musala. Za početak izgleda previsoka. U početku je svaka pećina visoka. Gledaj lijevo i uživaj u baštama šipaka. Pogled ozdo u šipkovo drvo je kao kad dijete požudno blene u okićenu novogodišnju jelku, plijeni mnoštvo visećih rumenih, kao dječija glava velikih šipaka glavaša. Sa desne strane su desetak stepenastih pećina koje se izdaleka doimaju kao jedinstvena stijena, priroda se zgodno poigrala i satvorila kip sličan kamili, ime joj je Deva. Postupno ćeš ih savlađivati. – A onda će povisivši glas: – Sada se pripremi za nešto što se ne da prepričavati, slikati, fotografisati, pa ni domišljati. Sastoji se od šareno zidanih fasada hotela "Neretve", Banje, kitnjastog hotela "Bristola", vode i Vladarskog mosta, koji ih združuje. Vizija bi da liči na nadvodno zdanje, ali isjeckana i umivena vizija je ljepša od stvarne. Nije svakom dano da to vidi u punom sjaju – i onda gotovo strog glas: – Na kupače ne obraćj pažnju. Pred admiralom Neretve, po tradiciji, povlače se iz vode ukazujući mi počast. Nije naše da im otpozdravljamo, i to je običij – zaćutao je dok smo prolazili pored poveće grupe iz vode povučenih plivača, nastaviće:
– Došli smo do pećine Šiljak. Sa nje se skače samo po mom odobrenju, dozvoljavam onima koji su već savladati Devu i Mujaginu džamiju, to su one dvije pećine prijeko. Nailazimo na dio odakle se vidi Tepa, Brankovac i Bjelušine. Odavde se vidi grad na kosini, kao da je namjeran da skliza u Neretvu. Uoči groblje iznad Bjelušina. Gledaj! – kaza i zaćuta, domalo počeće da objašnjava:
– U davna turska vremena Mostarom su vladali tuđini, kao što to pokušavaju i danas. Turci zabraniše nemuslimanskoj raji da se kopa sa biljegom. A raja ko raja, i kaurska i islamska, ne mariše za naređenje, odabraše mješovitu grupu od uglednijih građana, koji ispostaviše zahtjev kadiji, da Mostar izuzme iz tog zakona. Turčin se branio strogošću Vezira, a mostarska grupa bratstvom Mostaraca. Dogovoriše: da se navrh Bjelušina, u pravoslavnom groblju, mogu postavljati krstače, ali tako da iz grada izgledaju kao da su bašluci, da se kameni krstovi okrenu u pravcu istok-zapad, umjesto zakona Svevišnjeg sjever-jug. Svaki put kad se puštam, pogled leti na to groblje-harem, a misli odlutaju u vlast tuđina, vrate se i odnjihaju u sretnije mostarsko sjutra. Stari Mostarci ne prezaše ni pred vezirom, ni pred ćesarom, ni pred kraljem, a kao što se vidi ni pred arijevcem. O tome svjedoči i opominje i ono groblje-harem. Sarajlija, kad u Mostaru nešto ne razumiješ, sjeti se groblja-harema, objasniće ti se – kaza admiral Toza i zaćuta. Potrajaće je do nastavka predavanja:
– Mnogi su premošćivali Neretvu, najžešće ružno i nedostojno ove vragolanke. U bjesnilu, zbog toga, razvaljivala je i odnosila mostove. NJeni hirovi su brinuli vladare, naročito jednog nepobjedivog sultana. U rvanju, prizna poraz, udostoji joj prvog stambolskog neimara. Sa puno vjere u svoja znanja, sa visoko podignutim čelom pristiže na ove obale, zaplovi lađom, pustio se, plovio, ovuda kud i mi, da upozna neobuzdane vode. Veliki graditelji mostova pružaju se niz rijeku, druže se s njom. Jedino se tako može dočarati skladno spajanje obala. Očarale su ga one dvije nasuprotne pećine, one što su namjerne da se rukohvate. Biće to dobri temelji, pomisli iskusni majstor, slijediće im nakanu da se rukohvate, odlučio je iz vode, baš odavde. Nadovezaću ih tankozidim lukom i satvoriti jedinstven zagrljeni par kamenja, sa do neba visokim i jedva dotaknutim grudima. Biće to most po mjeri i volji brzotočne, plavo-bistre i neukrotive zločaste ljepotice. S neba skinuti mladi mjesec, rogljima osloniti na dvije obale. Da li joj je dorastao, pitao se Stambolčanin, da ne prenagli u odluci?
Misli su brze a djelo skupo.
Odvažio se, da slijedi maštu.
Hrabrima i Alah pomaže.
Najskuplje je srušeno, a najgrđe nezapočeto.
Stambolčanin Stvori sliku, napravi crteže i gradnja je mogla da otpočne. Dvije nasuprotne temeljne pećine dokamenjivati, uz pomoć vitke drvene skele. Da, da, dokamenjivati sve užim i užim tesanim kamenim blokovima, dokamenjivati dok se obale ne oslone jedna o drugu, i dok se labilna povijenost ne pretoči u mladi mjesec. Onda se i skela može ukloniti, sile će se prenositi s kamena na kamen, kao što i vitka Neretva skakuće sa obuljka na obuljak. Šta ako se sruši. Zadrhtaće konstruktorsko srce. Sruši li se, oboriće i njegovu glavu. Da napravi probni mostić, da provjeri misli, javljala se odbrambena strana mudra uma. Stotinjak metara nizvodno, priključuje se voda Radobolje, na njoj će da izvrši probu, odlučio je – admiral je govorio kao da je zaista bio sam:
– Zamišljam muku Stambolčanina. Probni mostić je položio ispit, eno ga, poslije toliko vjekova dura i sada. Onda je otpočeo i sagradio, kako ga odavde i vidimo, tankoliki do neba visoki kameni rukohvat. Da bi davao upute o postupku uklanjanja skele, opet se, evo ovuda, i posljednji put pustio lađom. Došao je da vidi građevinu iz žabljih vidika, odavde, ugledao je mladomjesečast kamen koji se gubio u nebu. Uplašio se nejake vitkosti. Brinuo je za snagu djela-nedjela. Naredio je da se skidanje skele obustavi, privezao je lađu za najbliži poduporanj, pa je satima ostao da gleda i razmišlja. Satima u društvu posljedica. Ovdje je bio drveni stub o koji se držao, evo odavde je gledao i ocjenjivao skladnosti svog uma i prirode pećina, Neretve i nebeskog plavetnila, mostarske svjetiosti i tesanog hrtiješkog kamena miljevine. Progonila ga je povremena slika, zemljotresno gomilanje skelskog drveta, pećinskog šljunka i komadanje kamena. Sve što mu se pričinjavalo, u mnoštvu suprotnih misli, bilo mu je i blisko i nevjerovatno. Skrhan, zamorenog uma, uspentra se uz skelu na kaldrmu mosta, provjeri kamene sastave, nistepeniči na desnu obalu, i tamo je pokunjen odmišljavao buduće slike-neprilike – zaćutao je admiral, kao da je on u neimarevoj nevolji, grčio je lice, da bi, kad ga to mine, nastavio:
– Razvedriće graditeljovo lice, podigavši glavu ophodao je obris mosta, prešao na lijevu obalu i dozvao predradnika i naredio mu: "Nastavi sa radom. Kad ćupriju oslobodiš skele, pošalji konjanika desetak kilometara uzvodno, u Bijelo Polje. Tamo ću da čekam sudbinu." – Opet je na tren zaćutao admiral:
– Daleko od pogleda na most, na vrh brda, pronašao je smrtonosnu hridinu, dostupnu jedino divokozama. Zasjeo je i čekao. – Admiral je, izgledalo je, potpuno odsutan, sažiovio se sa graditeljom koji se pitao: – Da li će se sunovratiti, dijeliti sudbinu ćuprije, ili će na bijelom konju projahati između obala? – Admiral Toza je nastavio je odlučnijim glasom:
– Stari most, gledan iz Neretve, najljepša je ćuprija na svijetu, ljepša i od Starog mosta – kaza, okrenu se na desnu obalu i nastavi da govori bez naročitog žara:
– Lijevo je Kujundžiluk u kome ima ptičijeg mlijeka i hurma sa Bosfora. Desno je Radobolja... U davnašnjoj neobuzdanoj igri te dvije vode nastale su pećine: Bunara, Marina pizda, Feo...
– Koja je Marina pizda? – kao iza sna, zapomagah.
– Zašto? Zašto me odvoji od dragog sna? – djetinje žalosno prozbori širokoplećni admiral. – Teško je čovjeku da dosanja po želji, grehotno je prekinuti drag san. Dupli nastavi! – ljutito reče admiral, pa okrenu ka obali.
– Zašto ga prekinu? Napomenuo sam ti, on uživa, sanjari, plovi kroz neretvansku divljinu, zašto ga rasani? – tihim i tužnim glasom prigovori Dupli, koji nastavi: – Pitao si za pećinu? Ime pećine? Bila neka Mara, imala je pizdu do koje se lako dolazilo, baš kao što se olako može skočiti sa te pećine...
– Pa, ni sa nje ne može skočiti svako!? – primijetio sam.
– Ni do Marine pizde nije mogao doći baš svako, ali ko jo bio uporan, došao je – nastavio je da govori Dupli: – Ni sa pećine ne može, naravno, skočiti svak, ali ko kani skočiti sa Starog mosta, onda je Marina... Nailazimo na pećine Bunara, Bic, Domost, Duradžik...
Proticali su haberi: Sad će admiral..! "Raja, eto admirala..! "Izlazite iz Neretve, šta čekate..! Brže u pozdrav!
Mladost je isplivavala i zauzimala pozdravni stav. Bila je to prilika da se nakratko i Neretva odmori od mladih i jedrih pubertetskih ustava.
Pećine poredane uokuig mlačile su stojnu vodu kao u loncu, taj prirodni bazen davno nazvan je Koto. U njemu se brčkao petogodišnji dječačić, činilo se da jedino on nije mario za dolazak admirala.
– Hasko, izlazi, eto admirala! – naređivila je mlada majka.
– Neću! – kočoperio se dječačić.
– Ali, sine, dolazi admiral Neretve. Izlazi, pozdravi ga – objašnjavala je majka.
– Neka je, i ja sam admilar Kotja. Neka on pozdavi mene.
Admiral je otpustio šlauf i snažnim mišicama zaveslao u pravcu dječačića. Prilazeći zapitaće ga:
– Šta radiš u mojoj Neretvi?
– A, šta ti, admirale jadiš u mom Kotju? – dječak je ozbiljno ušao u raspravu.
– Došao sam da pozdravim admirala Kotla – prihvatiće gorostasni Toza.
– Ako si doso u moj Koto, onda mojas i da se igras sa mnom.
– A, kako se ti igraš?
– Ronim pod vodom.
– I šta još radiš pod vodom? – Admiral je sjeo pored dječaka i zapričao se.
– Iglam sa jibama – ozbiljnim glasom uzvratiće dječačić.
– Kako se igra sa ribama? Ne znam to da radim – admirala je dječakova priča ponijela.
– Pricam sa jibama.
– Zar se može pričati sa ribama? – admiral se smijao.
– Ja sam admiral Kotja, ja mogu – uvjerljivo će dječačić.
– Nauči me da i ja govorim sa ribama?
– Hoću, ali to tjeba učiti dugo – ozbiljan glas odavao je svu ozbiljnost kojom je dječačić živio sa ovom pričom, nastavio je: – Tjeba biti upojan.
Vrdić mi je pričao da je čitavo ljeto učio da skače, išao je od pećine do pećine i upornošću izazivao pažnju mostarske mladeži. U početku, dok je slabo skakao, bili su na njegovoj strani, ali koliko je napredovao toliko ih je gubio, odbijali se oni koji nisu uspjeli da savladaju koliko i on.
Potkraj ljeta najavljen je diplomski ispit, prepričavaće: Pijavio se Sarajlija da polaže za mostarsku lisku; to je prvi Sarajlija koji će skakati sa Starog mosta... Plakati su objavili i članove ispitne komisije. Pored liskanjskih potpisa, plijenila su pažnju i mjestom na kojima su osvanuli, na zidovima svih pet javnih klozeta. Eno ga, Sarajlija je na svakoj ćenifi, govori se."
U gradu je viadala nesnosna vrućina, pa su i bez plakata, i stari i mladi tražili osvježenje na obalama hladne Neretve. Ta je okolnost uticala na Vasinu tvrdnju da će sjutra u podne čitav Mostar doći pod Stari most. Današnje događanje u "Jagnjetu" dovelo je u pitanje sjutrašnji diplomski ispit, pa sam pošao u Otkupnu stanicu, kao što sam činio svaki put u nepredviđenim situacijama, vjerujući da ću tamo zateći kakvu Milerovu poruku. I nisam se prevario, već je čekala poruka: "Svi planovi ostaju ne izmjenjeni."
U ova nepredvidiva vremena, ako se liske naprasno rasture, davno su dogovorili zborno mjesto, vezu, u gostionici "Đon". Tako i večeras, isprepadani iz "Jagnjeta" odjurili su kućama, pa domalo pristizali su u "Đon". Prepričavali su protekle događaje i dogovarali o sutrašnjem zadatku. Iznenadiće ih moj upad.
"Traže vas ustaše", bio sam uzbuđen, govorio sam: "Kriv sam za ono danas, nemamo vremena, ne pitajte ništa, evo karata za kino, trčite tamo. Traže vas ustaše... Bezbjedni ste jedino u kinu."
"Je li smiješan film?" Vasa se prvi sjetio da kaže nešto.
"Hoćemo, samo ako je smiješan film", prihvati i Docimetar, koji je sa malo uspjeha izigravao nezabrinuta čovjeka.
"Znate, on zavitlava Bega", smješkajući se, priključi se i Cojla: "Beg je davno bio u zagrebačkom kinu, pa pričao kako je bio smiješan film: 'Ama, ja vam to ne mogu ni predočiti, ama, toliko je bio smiješan film ... djevojka se toliko smijala, popišala mi se u ruku.'"
"Pa, bog vis ubio naopake, kakvi ste to vi ljudi? Trčite, glave su vam u torbi. Samo što nisu banuli..." požurivao sam ih.
"Odmah ćemo, polako, sramota je da ostanu nedopijene čaše", opet će Docimetar, otpi gutljaj, pa doda: "Zamisli da se pročuje po čaršiji, utrtila se liskana, eto, čak je i Docimetar ostavio nedopijenu čašu vina. Pa, to je bruka... Ko bi to preživio?"
"Znači, večeras smo kulturni Mostarci", ustajući gunđao je Vasa: "Pa, dobro, budimo. Sjećaš li se Beže, kad su počeli da grade kino? Bi to priča grada. U razgovoru sa policajcem Hakijom, onako uzgred, veli Simo Tica:
– U Mostar dolazi kino.
– Nema veze, pobijediće ga "Velež", sa tri razlike – nadovezaće Hakija.
"Vasa, bježi u kino, sredio sam, tamo te čekaju, bježi, ustaše...!" paničio sam očekujući ustaše, jer su ga već tražili po gradu. Bili su u zatvoru tek koji sat, i puni su potrebe za osvetom.
"Ako me dobro traže i naći će me", dobaci Vasa izlazeći prvi.
Na vratima kina sačekivao ih je redar Muja.
"Gdje ste više, bog vas jebo, usro sam se u gaće?! Brže, ovamo, šćućurite se u blagajnu, sala je puna ustaša, tebe traže, Vasa..."
Kad su ustaše napustile kino, Muja zaustavi film, upali svjetla i uvede liskanu. Publika je negodovala zbog prekida filma, ali čim se pojivio Vasin nos, raspoloženje se preokrenulo, prolomio se aplauz, trajao je dok pridošli nisu popunili sjedišta.
Vasa je snimio publiku, bio je okružen ljudima bliskim policiji. Znao je da je uz karte išao i uhoda. Ali ko je?
"Ova mjesta mogao je obezbijediti samo njihov čovjek", Vasa je šaptao na Begovo uho: "Ustaše me špijuniraju, tuku, kolju, ali i čuvaju. Sarajlija se mjesecima vrti oko mene, po Neretvi skače kao kakva luda. U ovo ratno vrijeme kad frcaju glave, molim te lijepo, svakodnevno jedan domobranski oficir skače po pećinama.
"Kako si, Vasa?" tapšući ga po ramenu javljao se gledalac iza njega. Prijatelj je, zaključio je po toplini tapšanja. Zakrenu glavu i ugleda Bajala, sjedio je u društvu komandanta aerodroma, Gale. Vasa podiže dva prsta, koja su trebala da kažu: drago mi je da si iza mojih leđa.
Odmotavao se dosadni njemački film, koji je Docimetra doveo do uznemirujućeg hrkanja, Cojlu do mirnog sna, Halila do sanjivosti, Bega na ivicu dosade, a Vasa je trošio vrijeme na iskretanje glave lijevo-desno, da bi uhvatio po neku sliku, koje je zaklanjala krupna glava na sjedištu ispred njega.
"Šta si se uzvrtio kao na ringišpilu, sjedni, gledaj ako ćeš gledati..." Beg će se osoriti na Vasu.
"Bolan, ništa ne vidim od ovog ispred mene", branio se Vasa.
"Reci mu neka uvuče tu pačurinu", liskanjski šapnu Bajalo.
"Reci mu ti, moj Bajalo", žalosnim glasom prošapta Vasa.
"Rekao bih da mu nije metar preko leđa i da nije zašao u treći metar visine", šaljivo uzvrati Bajalo i doda: " Mislio sam da tebe nije strah!"
"Misliš i da ne smije?" potpali Beg.
"E, ovoga puta, ne smije", nadopali i Bajalo.
"Smije ga, moj drug, i udariti", Beg će, doda: "Jest da mu je glava ko Rondo, ali smije..." vragolasto Beg zakrivi glavu i doda kao upitno: "Samo, Bajalo, da znaš, taj bi udarac bio dobro skup!
"Kliko skup?" razumjede igru i prihvati je Bajalo.
"Tri kila pečenja i dva litra vina, ali odmah poslije kina", izbrza Beg.
"Nije skup, čak bih ga i ja toliko platio!?" prihvati Bajalo.
Bez ikakve najave Vasa se podiže pa odalami krupnu glavu. Dok se udareni snalazio, Vasa je uspio da sjedne i da mu se obrati kroz usiljen smijeh:
"Gdje si Halide, otkud tebe u kinu? Vidi, ti, Halida, ne bi se ni javio prijateljima."
Krupni, kao da je grogiran bokser, tromo se podiže, dograbi Vasu za revere i basom podviknu:
"Boga mi, ako ti ja dam Halida... proletićeš kroz plafon."
"Oprostite, gospodine, boga mi, ja sam mislio da je jedan naš dug sa Tepe, Halid Kudra... Oprostite, ali ličite."
"Ako ti ja dam..." ljutito će kao od brda odvaljen čovjek, ali umiri se i sjede.
Po završetku filma, tabanajući u holu, liske su se dogovarale kuda da okrenu. Krupni se opet zadesio ispred njih, a Bajalo je sa komandantom iza njih. Gledajući u potiljak gorostasa, tek je Beg shvatio u kakvoj je nevolji bio njegov prijatelj, nasmija se pa kaza:
"Vidi ga, žalosna ti mijka! Vidi ga koliki je, glavom mete paučinu po plafonu. Koliko bi, sada, tražio da ga udariš?"
"E, moj Beže, ne bi puno, ali kakva je vajda kad ti nemaš ni toliko", šeretski uzvrati Vasa.
"Dobro, nemamo mi, ali ima gospode koja ima novaca", sa jasnom namjerom, malo glasnije, pridoda Docimetar.
"Pa, slušaj, udario bih ga, ako bi nas, neko, pretplatio sedmicu dana, sa po dva kila pečenja i dvolitrenjakom vina", i Vasa je govorio malo glasnije, i smjerno zakretao glavu u pravcu Bajala.
"Da li se ponuda odnosi i na komandanta puka?" na opšte iznenađenje lisaka, javi se i Gale.
"Na njega posebno..." požurio je da odgovori Bajalo.
"Onda ja ću da častim", prihvati komandant, ali požuri i da doda: "Ako se osobno ne moram pojaviti u kafani?"
"Bez brige, komandante, samo vi dajte kune", saglasi se Beg.
Dok se Vasa probijao krupnome, ostali su se odmiicali, očekujući i za njih neko novo Vasino izdanje. Prva liska poskoči i odalami krupnu glavu, na zavidnoj visini. Čim se Vasa obruši i dotače zemlju, oglasi se:
"Gdje si Halide, pobogu brate, maloprije udarih čovjeka prava-zdrava, misleći da si ti..."
, podići ga na svoju, pa vratiti na Vasinu nadmorsku visinu. Podviknu: "Slušaj, ti, jebivjetre, bolje pamti svoje prijatelje, jer ako ti se još jednom desi da zamijeniš tog tvog Halida, izmijeniću ti osobni opis. Onda tebe, taj tvoj Halid neće prepoznati. Jebo te Halid i ti njega!"
"Oprostite, gospodine, stvarno ličite na našeg prijatelja Halida", pritrča Beg da olakša Vasi, nastavio je: "Oprostite, tako se mi šalimo. Dina mi, eto, i ja sam mislio da je Halid..."
"Daću ja i tebi Halida", odbrusi gorostas, ljutito se okrenu i udalji.
"Obje narudžbe biće u 'Pavića', a sad žurite kućama", ozbiljnim, gotovo naređivačkim glasom kaza Bajalo, pa ih napusti: "Pravo kućama!" dodao je nakon što se osvrnuo posljednji put.
VASA KISA – glava 9.
Kao muva bez glave lutam po kafanama i sokačićima, a nikako da nabasam na Vasu. Pronađite Kisu, kako znate i umijete! pred očima titraju mi riječi sa Milerove ceduljice, naročito one podvučene crvenom olovkom: Ni dlaka sa glave da mu nije usfalila, moj je! Vrag je odnio šalu, za čaršiju sam haber-efendija, koje ovdje ubijaju, a i za Milera sam odigrao zadnji ples. Ostao sam bez vrijednosti, izduvana lopta, prepušten volji sudbine – opasan položaj. Strah me Mostara – a volim ga. Strah me Vase – a drag mi je i on. Strah me za sebe, a volim se do paničnog straha za život, koji je ugrožen. Iz svakog civilnog prolaznika sikće prijetnja i kuršum, a uniformisanih je sve manje. Evo ih, idu mi u susret trojica derana, klonio bih ih se i da nije rat, probadaju pogledima u kojima prepoznajem svoju sliku haber-efendije. Ružna je, gotovo da bih i ja zapucao u nju. Primičemo se nakostriješeni, kao dva oblaka pod eksplozivnim nabojima elektromagnetizma. Bljesnula je munja, na redu je grmljavina. Uniforma izroni iz kapije, željezničarska, zaustavi mladiće. Dok su mu pripaljivali cigaretu mimoišao sam ih. Zavoljeh tu odoru, odvuče mi misli niz tračnice kojima sam nedavno pristigao.
– Mostar... Mostar, ko je za izlaz? – čujem i glas konduktera zagluhivan grajom i dozivanjima putnika.
Hu, hu, hu... zapiska i ćiro pri dodiru sa prvom mostarskom avlijom. Mostar, poslije toliko godina, bijah ushićen. Šta me čeka u njemu, pitah se. Da je kao nekad, sada bih ustaao i gledao kroz lijevi prozor, stajao dok se ukaže zgrada ložionice, sa čiviluka skidao kaput, napuštao kupe, naslanjao na desni prozor i pogledom tražio bolnicu, rampu... tarabe. Voz bi se zauistavio naspram boksitne Vage. Tada bih pogledima pretraživao prostor do Gimnazije, i očekivao kršnu mladost u večernjoj šetnji. Ana se tu zaticala slučajno, svaki put negdje između Vage i Gimnazije. Kad se zaustavi voz, baš u tom trenu Ana bi pristizala do rampe i ponirala u podvožnjak ispod nje, smjerajući niz Ričine prema Musali. Tek kad bih nju ugledao, polazio sam ka izlazi, priključivao se u red nestrpljivih dolazećih putnika, poglede razasipao bi po zgradi željezničke stanice i njenom natpisu: MOSTAR – MOCTAP. Kad taj natpis posvjedoči da sam se vratio u grad Ane, pogledom sam selio i na hotelski natpis: VILSON, kao da sam želio da izvršim provjeru Aninog grada, a do tada bi se oslobodio prostor prema IZLAZ-ИЗЛAЗ, pa bih ubrzao korake, provukao se između stanične zgrade i skladišta, dokopavao se ceste koja vodi ka gostionici "Jagnje". Tu bi se susreli, slučajno, svaki put na ćošku gostionice, i svaki put smo porumenjeli i na isti način zapričali:.
– Vidi Gare, kakvo iznenađenje?! Otktid ti? – kao da je čujem.
– Evo, ja s voza, otkud ti? Gdje si pošla..? – kao začudio bih se i ja.
– Majka me poslala, imam nešto posla... – nastavljala je.
– Da te otpratim? Može li..? – stidljivo nametao sam se.
– Dobro, ali moram brzo kući... – govorila je sva posramnjena.
Uključivali smo se u gomilu parova i laganu šetnju, korzirali, nastavljajući u smjeru kojim je došla ona, nizastranu, prolazili smo hotel "Bristol", most i hotel "Neretvu", zaokretali na Musali i vraćali se do rampe, produžavali alejom platana, prolazili Komadinovu kuću, do Rondoa, tu se zaustavljali, dodirivali rukama, butinama, glavama... usnama. Podrhtavali smo, stidjeli i drhtali. Kad bi sram da me mine, baš u tom trenu otela bi se i utekla kući. Vraćao sam se sa Rondoa prema hotel "Neretvi", gdje sam stanovao. U meni je nadvladavao razljev sreće pomiješan sa mirisom nabreklog djevojačkog tijela, sebe i svoje neukrotive snage. Sretao sam na stotine parova u prisnim šapatima i povremenom kikotima, miješali ih sa ovlašim dodirima pramenova i vrelih obraza. I sad kao da čujem te bezazlene kikote, izvirali su iz ozarenih rumenih obraza, podupiranili unezvijerenim rosnim, kao da su na zejtinu, plivajućim očima. Svake večeri, sva omladina grada, slijevala se u tu, kao lenjirom povučenu pravu ulicu između Musale i Rondoa. U gradu se izgubilo ime ulice – Ričina, prepoznaju je po šetačima, pa je nazvaše Korzo. Na Korzu se pokazuje novo ruho, mladost, sreća, djevojka za udaju, momak...
Na Korzu je šetao Mostar, dolazili su neveseli da se oraspolože, veseli da budu još veseliji.
"Propusnice!" iz sanja me prenu prva mostarska riječ, ratna.
"Kontrola propusnica!" nedobrodošli glasovi pobrisaše draga sjećanja. Kao da su bačeni s neba, pred mnom se nađoše zvanični ljudi, željezničari, policajci, njemački vojnici i usaše Ovovremenih se u trenu. Desno prepoznah vidik: tarabe, Vaga... Gimnazija. Umjesto Ane, na svakih pedesetak metara uklipila se tmurna uniforma. Na zgradi Gimnazije je mitraljesko gnijezdo. Zniao sam da Ane ne može biti u vidokrugu, ali sam gledao u njenom pravcu, činilo mi se i da je vidim, trljao sam oči i opet vidio uniforme, kao da je iz njih izvikivano:
"Propusnice!"
Saskočio sam sa papuče i stao u dvored koji je milio ka dobro poznatoj staničnoj zgradi. Okruživale su me nejasne ali zrele promjene, nametale su se neprijatnostima. Prva je u natpisu, ostala mu je samo polovina: MOSTAR, a ona druga – MOCTAP, naslućivala se po mrljama slova zabranjene ćirilice. Kao po dogovoru, putnici su ćutali i gledali u vrhove obuće i stezali znojne policijske papire u drhtavim rukama. Na svakih desetak metara uz voz su oni što ga obezbjeđuju, stajali su u smiješnim pozama, spremni da udare, ili upucaju.
"Odakle tebi ova propusnica?" pitao je zlovoljni ustaša putnika ispred mene.
"Dobio je u Sarajovu", uslijedio je piskutav odgovor.
"Dođi ovamo!" priskočio je drugi, grubo dograbio zadrhtalu ruku i odvukao ga u zgradu.
"Odakle ti putuješ?" isti se glas obrati i meni.
"Iz Zagreba", mirno odgovorih.
"I ti, pođi ovamo!" pritrča treći ustaša, dograbi me i uvuče u službeni ulaz. Tamo me dočekaše nezgodni saputnici, ona dvojica civila iz voza.
"Gospodine Garo!" javite se u Posranu ulicu na broj 85., i tražite spavanje. Ujutro, sa stanodavcem, dođite na redovan posao u Otkupnu stanicu", naredi niži civil. Krupni je pesničio tek uvedenog putnika, vikao je:
"Ko te poslao u Mostar? Komunista?! Govori!"
Prođoh između dvojice stražara i izbih na ulicu. Preko puta stajali su dvojica njemačkih vojnika, pratili su me sumnjivim pogledima. Povih svoj pogled, prebacih ga na nitpis hotela VILSON. Tamo me presiječe pogled sa prozora, znan pogled – Milerov. Sporazumjeli smo se u trenu – da se ne pozdravimo. Okrenuh prema "Jagnjetu", usput su me pratili pogledi dva stražara koji su obezbjeđivali dugački žljeznički magazin.
Možda će i naići, domišljah nedokučivost, bivala je kod ćoška "Jagnjeta", još desetak koraka i trebao bih da je ugledam. Umjesto Ane stajala su dvojica vojnika. Zaustavio sam se, gledao uz i niz Korzo. Na svakoj raskrsnici visio jo po stražar.
Ričinom je korziralo malo vojnika i nekoliko parova. Zar je ovo Mostar, zapitah se. Kao da sam u nepoznatom gradu. Moj Garo, doveden si kao poznavalac grada, prilika i ljudi. A ti, ti si u nepoznatom. Često si stajao na ovom ćošku i otpozdravljao, a sada tu si već desetak minuta, a nisi vidio poznato lice.Trojica vojnika sa uprtačima, svakodnevno sam po Zagrebu susretao trojke, ali ih nisam doživljavao ovako mrskim, ne priliče Mostaru...
Da, da, ovo je novi grad. Ni "Jagnje" nije ono staro, ni Blanića kuća, ni pekara, čak ni džamija, ili sam ja drugi. Zbilja, ovo je nevjerovatno, pa ja ovdje ništa ne prepoznajem, ni ovo mialo šetača, drugačiji su. Trojica vojnika sa uprtačima. Opet maršira četa, gdje će više, u šta sam upao, kao da je opustošio požar pa se loše obnovilo, kao kad se iz skladno uređenog stana iznese lijep a ugura ružan namještaj. Nije pričina, eno, željeznički magazin je uvijek bio svježe obojen, a sada se nameće ružnoćom i raznobojnošću. Opa, da, da, tu je zec, nazire se srp i čekić, ondje je pisalo KPJ, tamo SOCIJALIZAM... SMRT FASIZMU SL... Tužan je grad, krivi su komunisti, to oni prljaju, radi njih je i ta vojska, ustaše, stražari, a posredno i mrtvilo na Korzu. Truju narod, truju ga tim marksizmom, koji je kao svrab, čim se jedan zarazi – eto epidemije. Očigledno je, Mostar je dobro zaražen, suviše mnogo za doktore Milera, Roka, Garu... Ovdje valja misliti o svojoj koži, jer epidemija uzima žrtve, često su to i sami doktori, koji su tu da je lokalizuju i presijeku. E moj Garo, prizemlji se, jednom shvati u šta si se uvalio. Imao je pravo Husić, pa da: Junak je ko se borio, pobijedio i ostao živ. J... ti mrtve junake...
Da prošetam do Musale?
Pa da, stražar je pred "Bristolom", pred Banjom, pred "Neretvom". Šta je ovo, mislio sam da nigdjo ne može biti gore nego u Zagrebu, a takva je i zvanična procjena: U Zagrebu je teška situacija, jer, poznato vam je, on je oduvijek centar komunističke partije... objašnjavali su: U unutrašnjosti Zemlje stanje je sasvim dobro, potpuno je pod našom kontrolom. U Zagrebu je milost božija naspram ovog. Sve posebno obezbjeđuju. Vidi, i na Banji SMRT FAŠIZMU... na hotelu... I ti si, Garo, došao da sređuješ Mostar, da hvataš Feđe, ti i epidemija... Garo, čuvaj sebe, nemoj da te vrate sa olovom u tintari.
Opet uniformisana šuferasta smrdljiva trojka.
Zabolje glava, more me Mileri, parole, uniforme, Žuti... Kakav je taj iznajmljeni stan, u čudnoj je ulici, pa i nije, ime joj jo pravo, jer svakako mi je sve posrano. Evo me u povratku opet ispred "Jagnjeta". Ne susretoh nikoga poznatog, ovi me sumnjiče pogledima. Korzo, razočaralo me: vuku se nadobudni žutokljuni vojnici, domaće prišipetlje, haber-efendije i posrnule, izgladnjele djevojke.
Prepješačio sim ispod rampe, prošao pored Komadinove kuće, u strahu protutnjah mrku i pustu ulicu platana, izbih na Rondo, dočekaše me četvorica ustaša, osamili se i kao da su jedva dočekali da neko naiđe, zgrabiše me snažnim nabreklim težačkim ručetinama, iz mene istrgoše papire i čovječnost, dozvaše petog, na ulicama mostarske mrkline jedino pismenog čovjeka. Usaglašavao je moje papire i njihove spiskove.
"Imam te na stanju!" kaza veoma važnim glasom i naredi da me propuste.
Stigoh na traženu adresu. Obeseli mi se domaća čeljad, poradova stoličnom građaninu, čekali su i sa večerom. Razgovor, oni bi o NDH, Zagrebu, Istočnom frontu... a ja, ja bih o Mostaru. Nisu Mostarci, doselili su, a ja nisam Zagrepčanin – obostrano uljezi. Mučan razgovor, kao dvoje gluvih. Odbranih se umorom, pa odoh u krevet. Sanjao sam otkupnu stanicu i neku krvavu zgradu, a pokazaće se, ni u javi nije mnogo drugačija.
Otkupna stanica ima dva lica. Za seljake je kao zemljoradnička otkupna stanica voća i povrće, a za one koji u nju ulaze je žandarmerijska stanica. Od prvog susreta sa osobljem, shvatio sam da se radi o ispostavi Gestapoa, zaduženoj za prikupljanje obavještenja, prije svega od seoskih doušnika koji su navraćali pod izgovorom da prodaju proizvode.
Na Milerovoj kancelariji piše: Nezaposlenim ulaz strogo zabranjen. Pratio sam zaposlene, radili su poslove slične mome, ubrzo sam shvatio da sam samo jedan od onih što prate sumnjive ljude, kao što je Vasa Kisa. Na sreću, za početak, dobio sam zadatak da slikam gostioničarske razgovore i Vasine susrete, te da detaljno, uključujući i najmanje sitnice, prepričavam... Referisaću svakog jutra kod Milera, uz jutarnju kavu. Bivaće već obaviješten o onome što ću i ja pričati, postavljaće dosta potpitanja, a na kraju izdavaće mi poljoprivredne zadatke, koji su ograničavali i moje kretanje. A evo, nakon sinošnjih jada u "Jagnjetu", jutros sam imao i tu čast, tek nakon toliko dana i to, da me Miler primi prvoga. Naredi čim promolih:
– Iz ovih stopa idite kod gostioničara Đona, tamo su važne ličnosti, naravno, tamo je i Vasa. Potrudite se da identifikujete svako prisutno lice, kao i one oko gostionice. Vasu ne puštajte iz vida, ako iznenada napusti gostionicu slijedite ga, slijedite po svaku cijenu. Znate, danas očekujemo... – prekinu ga ustaša koji je bazdio na neispavanost i alkohol. Upade nenajavljen, vikao je, prijetio, psovao... Miler povuče plitku ladicu stola, u kojoj je ležao samokres, na njega neosjetno položi ruku, istovremeno jo govorio gledajući u mene:
– Na posao, kao što smo se dogovorili. Izvolite izići!
Pred zgradom dočekaće me nova iznenađenja. Odmah do ulaza brektao je kamion sa ustaškim znakom na vratima. Na njemu ležao je mrtvački sanduk. Desno od ulaza rvao se civil i ustaša, čija je nagažena kapa ležala u blatu. U namjeri da to ne vidim, požurio sam da zaobiđem kamion, međutim, i tamo se odvijala slična tuča. Ni nju nisam vidio, zaobišao sam ih, ali nabasah...
Među fizičkim radnicima Otkupne stanice, koji su se smijali i zabavljali tučom, bio je i Vasa Kisa. Zbunjen zaklonih se iza radnika. Iz razgovora razabrao sam povod tučama.
U noćašnjoj mostarskoj ustaškoj raciji, jedan od hapšenika, odupirući se, ranio je svoga napadača. Izgledalo je da je rana bezopasna, pa je u bolnici previjen i otpušten. Otišao je kući, na selo. Jutros je, na opšte zaprepašćenje, u krevetu nađen mrtav.
Trojica ustaša, među njima i brat umrlog, došli su u Mostar po mrtvački sanduk, usput dosta su pili, pa je ožalošćeni brat, nošen tugom i alkoholom, obilazio nadležne šefove. Nas ste slali u ćorave mostarske sokake, a vi se tu zajebavate... prigovarao je i prijetio. Usput je saznao da je u akciju umiješan i šef njemačke firme iz Otkupne stanice, pošao je do njega, sprječavali su ga dvojica civila, i tako je došlo do ovih tuča.
Pljusnu kiša, pa se sklonismo pod nadstrešnicu. Domalo pristigoše policijska kola, pa se povukosmo još dublje. Otuda nas izjuriše, u čoporu nađosmo se na dvorištu.
Nestalo je Vase. Neobjašnjivo!? Nevjerovatno! Neobjašnjivo!?
Kako može nestati čovjek? Vidio sam ga dok je izlazio iz skladišta, i prosto kao da je propado u zemlju. Potražih ga – ni tragi ni glasa. Mileru ne mogu reći – bio je tu i prosto nestao. A gdje si ti bio, pitaće. Razumljivo je, pitaće. Pa, šta da mu kažem, a njemu je ovo važno, bio je jasan: Slijedite ga po svaku cijenu. Otkud Vasa, šta li je njega domamilo, ko će u svemu ovome da se snađe? Vjerujem da je Miler pobjesnio zbog malopređašnjeg izazova brata poginulog ustaše. Sad bi mu ja došao kao kec na jedanaest. A ne, zašto bih to plaćao ja. Idem na posao, Vasa i nije bio ovdje, ja ga bar nisam vidio. Za odbranu mi treba Đon, idem u njegovu gostionicu, idem da budem viđen.
U "Đonu", kako sam i očekivao, ne bi Vase. Naručio sam doručak, pijuckao i smjerno trošio vrijeme. Imao je pravo Miler, gostionicu su posjetili desetak sumnjivih tipova, kao i oni što sam ih poznavao: Brešan, Bilanović... Vrdić, sašaptavali su se, upućivali sumnjičave poglede u mom pravcu. Brešan me nije vidio, Vrdić se kočoperio, ustajao, izlazio, sa vrata osmatrao lijevo i desno. Bijaše mi neprijatno, plašio sam se da me ne prokaže. U strahu sam odsjedio koliko sam morao te izišao. Okretao sam se u pravcu zamišljene revolverske cijevi, okretao i žurno udaljavao.
Vratio sam se u Otkupnu stanicu: Čim dođete da mi se javite, stajalo je na stolu. Ispostaviće se, sve što sam saznao u "Đonu", Miler je već znao. Još nije bio saznao za Vasino dolaženje, to me je veselilo.
– Odmah nakon sastanka, idite i nađite Vasu, kako znate i umijete – naredi. – Ni dlaka sa glave ne smije da mu fali – dodao je još jednom i napomenuo: – Ja ću odlučiti o vremenu hapšenja i njegovoj sudbini. Ne zaboravite, moj je!
Ovom prilikom, prvi put učestvovaću na širem sastanku, na kome je bilo više Milerovih ljudi. Nije niko bio u uniformi, čak nije ni Vrdić. U većini su nepoznati. Po držanju su gestapovci i moja fela. Od prisutnih samo sam još trojicu viđao ranije, petoricu nikad. Miler je oštro otpočeo:
"Ovdje smo na zajedničkom zadatku, da uništimo komunističku bandu, da prepoznamo, uhapsimo, procijedimo i likvidiramo sekretara Mjesne partijske organizacije. Stežemo obruč oko Vase Kise, Težaka, Dugog... Vragovi su to, žilaviji su od goveđe žile, ali neće dugo. O kakvim je zvjerkama riječ čućemo, najprije od kolege koji je pristigao iz Budimpešte. Izvolite", dade riječ prvom do sebe.
"Gospodine Miler", prozvani otpoče mirnim glasom: "Došao sam do policijskih dokumenata. Potvrđuju sve vaše pretpostavke o tom komunisti. Bačvarski zanatlija Kisić Vaso radio je u Pešti četiri godine, aktivirao se u tamošnjoj sindikalnoj organizaciji. Evo šta kažu dokumenti" kaza pa poče da lista i čita:
"Dvadesetog novembra 1918. godine, pod uticajem ruske revolucije, osnovana je Komunistička partija Mađarske. Ubrzo je Vlada pohapsila članove Partije, na čelu sa Bela Kunom, uhapšen je i bačvar Kisić. Taj bačvar, Kisić, naći će se u ćeliji sa Kunom, upoznaće se i sprijateljiti. Iza toga Kisić pristupa komunističkoj partiji. Još u ćeliji, raspravljali su o metodama preuzimanja vlasti. Vlada je u to vrijeme preživljavala krizu. Napušta je Socijaldemokratska partija i priključuje se programu zabranjene Komunističke partije. Slijedi ostavka Vlade, bilo je to dvadesetog marta 1919. godine, oslobađaju se komuniste, koji sa socijaldemokratima osnivaju Ujedinjenu radničku partiju. Već sjutradan preuzimaju vlast i proglašavaju Sovjetsku Mađarsku Republiku sa Bela Kunom na čelu. Kisić djeluje u Crvenoj armiji. Vlada sedmog aprila 1919. godine dobiva golem broj glasova, naročito seoskih, jer je najavljivala oduizimanje zemlje od veleposjednika. To će i ostvariti; kolektivizirala je zemlju, ali je ne dade seljacima kako je bila obećavala, dade je na upravljanje bivšim veleposjednicima. To glasače odvrati od komunista i Sovjeta. I ta vlada pašće u avgustu 1919. godine. Nova će progoniti komuniste. Kisića će protjerati u Kraljevinu Srba Hrvata i Slovenaca. Zadnji peštanski dokument govori da jo Kisić Vaso, protjeran u rodno mjesto Mostar, Hercegovina", završio je prvi izvjestilac.
"Hvala vam na iscrpnim obavještenjima", zadovoljan da je potvrđena njegova pretpostavka, ozarena lica reče Miler, pa nastavi: "Sada, da čujemo izvještij iz Osijeka."
Miler kao da nije mogao da se ne smije. Smješkao se i prelazio blagim pogledima po prisutnim licima, kao da je tražio da mu se dive, u tom trenu ličio mi je na razmaženo dijete koje očekuje pohvale od svakoga. Podiže se čovjek sa Milerove druge strane, bio je kratak:
"Na žalost, malo sam saznao, u stvari, potvrdio sam samo ono što je gospodin Miler i pretpostavljao. Vaso Kisić, ili pod mostarski Vasa Kisa, je nekoliko puta protjerivan iz Mostara u 1920. godini, vraćao se do nekoliko dana. Onda je uslijedilo protjerivanje na pola godine, i tada je to vrijeme proveo u Osijeku. Tamo nije..."
"Hvala i vama", presijekao ga je Miler i dao riječ sljedećem. I redom izvještavali su i stezali obruč oko Vase Kise. Jedva dočekah kraj sastanka.
Duboko udišem svjež zrak, hodam ulicama i zavirujem po gostionicama, ali zadatak ne obavljam po Milerovom naređenju, jer tog Vase Kise prosto nema, nema ga kao da je propao u zemlju. Možda je po mene i bolje što ga nema. U mene se uvukao neodređen strah. Tragao sam čitav dan, i kako se najavljivalo smrkavanje strah se povećavao, zato sam najposlije otišao u gostionicu "Jagnje", znajući da je u njoj najbezbjednije od svih mostarskih gostionica, blizu je željezničke stanice, blizu njemačkog hotela "Vilson", pa bandita tu nije moglo biti. Zatekoh samo ustašku mlađariju, naručih večeru, pa se opustih gledajući u pijane seoske derane, koji su, po prirodi stvari, moje kolege, premda mi se gadila i pomisao da tamo spadam. Bili su bučni, bahati, pohlepno halapljivi i drski. Jedan poče da se bavi sa mnom, nenadno mi priđe:
"Koji si ti ku... ovde?" gurnuvši me čašom izazivao je
"Koji i ti", šapnuo sam.
"Jesi, gov..."
"Bez gužve, momak", prošaptao sam strogim glasom, i onda pokazio legitimaciju. Dvoumio je iznid moje glave, ipak odluči da se vrati na svoju stolicu, pa s nje nastavi da izaziva. Priključiše mu se i ostali vjerujući da sam tu da ih špijuniram. Neprijitnost prekinu dolazak grupice ustaša, koji su bili bijesni na Gestapo, a da bi čudo bilo i veće, povod je bio, niko drugi nego Visa Kisa.
Sami Bog zna zašto je Visa ušao i legao u onaj mrtvački sanduk na kamionu pred Otkupnom stanicom. Po ustaškoj priči, reklo bi se, pošao da se zaštiti od kiše, ja mislim da se uplašio policijskih kola. Jutrošnja trojica ustaša, nakon što ih je najurio Gestapo, sjeli su u kabinu kamiona i odvezli se u pravcu Kobilovače. Usput su sjeli još četvoricu ustaša, koji su pošli na sahranu saborca. Sjedili su na karoseriji i bili uvjereni da je mrtvac, kome idu na sahranu, preuzet u mostarskoj bolnici, i da je tu, u sanduku pored njih.
Svaki put kad se čovjek nenadno sretne sa mrtvacem, počne da razmišlja o životu i smrti. Osjeti potrebu za samoćom, bez obzira na prisustvo živih, osami se, isključi iz stvarnosti. Potraje dok ga neki spoljni činilac ne poremeti. To se dogadalo i sa ustašama na karoseriji. Ćutali su i gnjurili mislima u mrtvački sanduk. Najednom, kao da se poklopac mrdnuo, kao da se podigao na jednom ćošku?! Iznenađeni putnici, u čudu, razmijenili su poglede.
Opet se odškrinuo ćošak...
Proviri ruka!?
– Pada li još? – začuo se glas iz sanduka.
Zatečeni putnici su poskakale sa kamiona. Ugruvali su se i izlomili noge i ruke. Ranjenici su prevezeni u mostarsku bolnicu, istim kamionom. Vasu su ubacili u nemli zatvorske odaje, iz kojih, čim se smrkne, odvode na gubilišta.
Čim iz ustaških priča shvatih u kakvoj je opasnosti Vasa, podigao sam se i uputio u hotel "Vilson", da čim prije o slučaju obavjestim Milera.
Miler je bio veoma brz, već nakon jednoga časa, još jednom, na vaskoliko iznenađenje, Vasa je bio na slobodi.
VASA KISA – glava 10.
Osvanulo je mlako ljetnje jutro i najavilo žarki dan. Imao sam nemirnu noć, razmišljao sam o Milerovim nakanama, u kojima mora biti i mene. Misija se privodila kraju. Plašio me taj kraj. Nakon puštanja Vase iz zatvora ponovo mi je posebno naglasio da pazim i čuvam Vasu Kisu, i naročito sjutra dopodne da ga ni na tren ne gubim iz vidokruga. Po cijenu života! pridodao je. Nijednom tako ozbiljno izgovorena naredba. Primiče se rasplet, kraj berbe, kakav, gdje sam ja u njemu, ležao sam i planirao, bezuspješno dokučivao san.
Čovjek ne može planirati toliko dobro koliko može sam slučaj.
Tražeći Vasu, susreo sam znanca, sajdžiju Radića, koji me zadrža u razgovoru. Kao poručen banu Vasa, iznenadi me preko svake mjere, sajdžija je to uočio pa će da upita:
"Poznaješ Vasu?!"
"Znam", odgovorih i gotovo da zamucah.
"Znaš, povremeno mu dajem nešto novaca, ali to se s njim mora činiti oprezno, u stvari, izvedem, da ga zaradi. Nedavno se dogovorismo da mu dam nepopravljiv časovnik, da ga proda uz moje prisustvo, pa koliko zaradi i ja ću toliko da mu pridodam. I, boga mi, prodade ga Podvelešcu Husi, za pedeset hiljada kuna."
"Dade li mu i ti toliko?" upitah.
"Dadoh, ali ne odmah", kaza sajdžija, pa objasni: "Daću ti sjutra", rekoh mu, kad susretnemo Husu, pod uslovom da mu ne povrati sat. Znamo Husu, on svaki dan dolazi na Tepu. Uvjereni da će biti i toga jutra, dogovorili smo se i pošli tamo. Išao je ispred mene. Čim stigosmo stvori se visoka Husina prilika, odmah će nasrnuti na Vasu:
– Zaj... si me, prodao mi kvaran sat...
– Kako sam te zaj...? – kao, začudi se Vasa.
– Sat je batal, stao, ne radi...! – galamio je Huso i skretao pažnju na sebe.
– Kako bolan ne radi, sat jo ko bog... – Vasa je obarao glas, nastojao da seljaku obori onaj naboj koji prati svaki prvi susret dvoje zavađenih ljudi, a kad je zaključio da je Huso već u moći da se obuzdava, nastavio je: – A kuda si sve išao sa satom? – onda je složio izraz lica kao da je bezazlen čovjek, i kao da ga od svega zanima samo kuda je Huso hodio, a dobro je znao da je seljak sa planine, iz Podveležja, i da je mogao ići jedino tamo.
– Kako kuda? Pa, evo, išao sam kud i vazda, uz Brankovac, pored crkve, uz potočnu, uzastranu...
– Tuda išao sa satom?! – prekinu ga začuđeni Vasa.
– Tuda, dina mi, kud i svaki dan. Ja kuda bih?
– Uz toliku stranu? – opet će u čudu Vasa.
– Jakako, uzastranu, ja kuda bih?! – Huso se čudio pitanju.
– E moj Huso, uz toliku stranu crkao bi i magarac, a ne sat – upriličivši sažaljivo lice, reče Vasa, pa i ne sačekavši da čovjek dobro razabere objašnjenje, udalji se, uhvati me pogledom, namignu i pokaza da svratimo u 'Pavića', da ga isplatim", kaza sajdžija, nasmija se i nastavi:
"I evo ti Vase opet juče, navratio u moj dućan, znao sam, za nešto novac trebao mu je brzo. Umjesto pozdrava upitaće s praga:
– Imaš li pokvaren sat?
– Imam. Bolji je od onog prošlog, ovaj radi tri časa bez zaustavljanja – prihvatih od prve.
– Važi li, opet, za koliko prodam? – predloži pa ukroči u dućan.
– Važi – prihvatio sam, dohvatio sam jedan davno odbačeni časovnik, ispružio ga i uslovio: – Ali, da ga opet prodaš Husi!?
– Radiću, radiš mi o glavi! – kaza Vasa, zavrti glavom, pa nastavi: – Ako ovako nastaviš ti ćeš preuzeti vođstvo u liskaluku. Ali, dobro, važi, opet će ga kupiti Huso – prihvati.
Doznao sam da je uspio da ga opet utrapi Husi, čak za trideset hiljada kuna. I evo ga dolazi da me vodi do Tepe i Huse. Pođi i ti, da čorba bude gušća."
"Pozdravljam rodoljube! Otvori dućan da operem ruke", izdaleka javi se Vasa.
"Nikad ništa nisi radio, od čega se tako zaprlja?" zajedljivo ali i ljubopitljivo će Radić, pa poče da vadi ključeve od sajdžinice.
"Pusti me na miru, moj dobri Radiću", kaza, namignu na mene, pa nastavi: "Nevolja. Komšiji došla punica u goste, ostala nekoliko dana, pa smo je jutros pratili na voz."
"Pitam te od čega si prijav?" gotovo da izgalami Radić.
"Smjestili je u kupe", nastavi Vasa: "Ssačekasmo vrijeme polaska, ali ne lezi vraže, voz no mogaše da krene. Otkazala lokomotiva, neće da upali..."
"Ne pitam te za lokomotivu!?" kao i ljuće će sajdžija, dopita: "Od čega si prljav, ti?
"Ama molio me komšija..." kao jada se Vasa "molio me... gurali smo lokomotivu da upali."
"A to, da se punica ne vrati..." nasmija se Radić pružajući mu tek raspakovani sapun.
"Opra li se?" domalo će sajdžija.
"Oprao sam, voda sve pere", reče, pogleda u mene, pa nastavi: "Sve pere, osim prljave duše."
"Misliš na Husu?" našali se Radić.
"Mislim na haber-efendije", progunđa, pa predloži: "Hajdemo na Tepu."
Utroje krenuli smo ka Tepi i usput otpozdravaljali na mnoštvo pozdrava.
"Svratimo u Jure, oženio je sina", približavajući se jednoj trgovini predloži i povede nas Radić. U dućanu zatekosrno mladoženju, koji smiješkom pokaza da je posjeta dobrodošla.
"Čestitam... čestitam... čestitam!" – izredasmo se.
"Hvala, hvala, akobogda i vi svoje ženili", uzvraćao je ljepuškasti mladić.
"Vasa, daj posavjetuj momka, a ti mali utoči rakiju, šta čekaš!" kao da je naređivao Radić.
"Teško je mlade savjetovati, misle da znaju sve", praveći se ozbiljan jadao se Vasa: "Pa ipak, mladoženja, poslušaj šta ti ovaj Vasa kaže. U one ženske stvari nema dna, i nemoj da ga tražiš."
"E, pa, hvala vam na čestitanju... Živili!" nakon što je natočio čaše, uz primjetan sram i rumenilo na licu, nazdravio je mladoženja.
"Ima Vasa pravo, samo ti slušaj iskusnije muškarce, sa ženama je teško", unosivši se trgovčiću u lice govorio je Radić: "Ja ću ti reći važan savjet, dobro ga saslušaj."
"Koji?" mladoženja je radoznao i preko Radićevog očekivanja.
"Uz brdo ne puši duhana, niz brdo ne jaši hajvana i u zoru ne je... insana", upriličivši preozbiljan izraz lica posavjetova Radić.
"U bračnom krevetu, ni pod kojim uslovima, ne treba sa ženom pričati što nije vezano za onu rabotu", u želji da se pridružim savjetodavcima, rekoh i ja, pa nastavih: "U krevetu žena iznudi obećanja. Uvijek ona prije navuče čovjeka, pa tek onda dozvoli da i on navuče nju."
"Natoči mali, još po jednu", reče Vasa pružajući čašu, pa nadoveza:
"Šetali otac i sinčić, ugledavši konja na livadi zapitaće dijete:
– Tata, šta je ono?
– Ono je domaća životinja, konj – otac nađe da je tako najbolje da odgovori djetetu.
– A, ono? – opet će mali.
– Ono, ono je kobila – uzvratiće otac.
– Tata, šta je to kobila?
– Kobila, to je žena konja – otac tako objasni kobilu.
– Tata, tata, a ono? – skakutajući oko oca dopitaće sinčić.
– E, ono, ono ti je ždrijebe.
– Šta je to ždrijebe? – sinčić je uporan sa radoznalošću.
– Kako da ti objasnim...? – otac se zamisli, dvoumio je kako da pojasni ždrijebe, pa kaza: – Ždrijebe je sin od konja.
– Tata, ima li ždrijebe ženu? – sinčić sa pitanjem ide dalje i zbunjuje oca.
– Nema, sine, ždrijebe nema ženu – počeša se otac po glavi, pa zaključi: – Žene se samo konji!" – zaključi otac", ali zaključi i Vasa i pozva nas da nastavimo ka Tepi.
"Pa, Vasa, ti me zaje...!" domalo mladoženja istrča na prag i dobaci za nama.
Na svakih desetak koraka zaustavljani smo od strane dućandžija i prolaznika, pozdravljali smo se, šalili i produžavali.
"Vasa, eto Memišage, kažu ima rak", prošapta Radić i objasni: "Reče mi njegov sin da ne može izdržati ni deset dana. Vidi ga, jedva gamiže!"
"Sabah-hajrom-su, Memišaga!" sa desetak koraka javi mu se Vasa.
"A-lah-razo-sum!" jedva izgovori dedo.
"Jesi li, noćas, radio što sa ženom, moj Memišaga?" Radić se potrudi da pitanje bude ozbiljno, kako se od njegovih godina i očekuje.
"Jesam", kaza starac, osvrnu se na sve strane, pa doda: "Jesam, jašta sam!" zadihan jeva to izgovori.
"Lažeš tako mi boga!" zaskoči ga Radić.
"Jesam, bolan, jesam", branio se dedo. Neuvjerljivo udahnu svježeg zraka, proškilji, zastade, osvrnu se još jednom, zaustavi disanje, pa uz napor izgovori:
"Jesam Radiću, ali, bilo je traljavo."
Išli smo, zastajkivali, pozdravljali, ali su Vasa i Radić pri svakom susretu, onako uzgred, napominjali: Ono je danas u podne! Danas je Sarajlija na redu... Prolaznici su se zanimali i hoće li Sarajlija položiti... Vasa je izbjegavao te odgovore, uzvraćao je: Biće danas u podne, a prolaznici su govorili: Biće raje kao Save... Admiral je rekao da može proći, a može i ne proći.
"Radiću..! Radiću...!" polupanično dozivao je jedan trgovac sa praga radnje: "Daj, reci tom Vasi da mi vrati kaput."
"Kakav kaput?" upetljah se osjećajući potrebu da i ja proslovim što.
"Moj gospodine", kad se primakosmo trgovcu, jedino meni pruži ruku i kaza ime, Hasko, pa otpoče:
"Proljetos iznenadi kiša i satjera Bega i Vasu u moj dućan. Navališe da im posudim amrelu, koju nisam imao. Ugledaše moj kaput na čiviluku, izmoliše, pa im ga posudih. Rekoše da moraju hitno u hotel 'Neretvu', i da tamo ne mogu mokri. Kaput obuče Beg, onda se dopoveza Vasa, da i njemu dam kaput. Sve je pretražio, kad se uvjeri da nema drugog kaputa, poče se uguravati Begu pod onaj moj kaput. Pomagao mu je i Beg. Naravno, nije išlo. Sašaptaše se, onda Vasa priđe tezgi, dograbi makaze pa raztriže kaput na leđima, po sredini do vrata. Zagrliše se susjednim rukama, obukoše po polovine kaputa i odoše kao da su jedan, jedan čudan insan", ispriča Meho i zažmirka put Vase.
"Vrati čovjeku kaput!" primakavši se Vasi naredi Radić.
"Vratio bih svoju polu kaputa, ali ne vrijedi bez one druge, Begove", poče da se brani Vasa, pa doda: "Svoju polovinu kaputa Beg je prostro pod ćuku."
"Hasko, eto ti maloga!" primijeti Radić pa nastavi: "Sad će biti, poslala me majka da narediš šta da kuva za ručak, i bezbeli, da joj pošalješ novac."
"Babo, spromila me majka..." čim se približi otpoče momčić, nastavi: "Babo, šta ćemo ručati...?"
"Govno", odbusi Hasko.
"Dobro..., babo, tebi, a šta ćemo mi ručati?" zbunjeno uzvrati mališan.
"Vidi ko ide!" osjetivši da bi Hasko mogao nasrnuti na dijete, Radić okrenu na drugu, podigao je ruku u pravcu dolazećeg, javi mu se izdaleka: "Dobro jutro Jure! Sretno, i unuka dobio, akobogda..." govorio je, povisivao glas, nametao se i tako zaštitio dijete od plaha oca.
"Hvala, Radiću, hvala...!" i Jure prihvati iz daleka.
"Je li kakva snaha?" prihvati i Hasko.
"Jest, jeb..a!" mrzovoljno će Jure.
"Znamo to!" dočeka ga Vasa i nastavi: "Nego, ovako, kakva je kao insam?"
"Dobra!" očigledno nezadovoljan izborom mlade, podrugljivo uzvratio je Jure i dodao: "Kažem vam, dobra je, svaka joj je na mjestu, jedina joj je mana što slabo pamti!"
"Tako mlada a slabo pamti?" rekoh da se i ja oglasim.
"Slabo, slabo pamti, slabo!" nastavljao je Jure, a istovremeno čitao u Vasinim očima o meni, pa kad mu izraz lica reče da nisam raja, nastavi: "Sjedimo i nešto pričarno, nenadno zipitaće ona:
– Stari, ko tebe šiša?
– Šiša me brico, Agić – odgovorih joj. Sjutri dan, opet smo u nekoj priči, ona će opet:
– Stari, ko te šiša?
– Agić, Agić sa stanice – odgovorih i nastavih gdje sam bio prekinut.
– Stari, ko te šiša? – opet će me prekinuti.
– Dijete! Agić me šiša, rekoh ti to već tri puta – ali vraga, misliš da je upamtila, do minut će opet:
– Stari, ko te šiša kad nisi iz Niša... – eto ti, kakva je. Dobra je, ali slabo pamti!? "
"E, boga mi, čestita je! Vidi se da je iz dobre kuće", povlađivao je Vasa.
"Daće bog gaće, samo ne znam kaće", u namjeri da zaključi o Jurinoj nevjesti, više za sebe, progunđa Hasko.
"Đavo će je znati", šeretski se iskezi Jure i nastavi: "Posvađaše se, svekrva i ona, prvo jutro. Jedva ih savladah. Prisluškivao sam kad su se dogovarale. Ona moja čamprasta, onako kako samo ona i zna, govorila je medenim ustima:
– Slušaj dijete, moramo se paziti, pa ponekad jedna drugoj i popustiti – slušam je a mislim: Bog te ne ubio, zašto meni nikad ne popusti? Nastavi: – Znaš, ja sam ti muhanata i tabijasus žena, a boga mi, ponekad i ters. Tad se ne može sa mnom. Dođe mi to... tada svi bježe od mene... sve bih džombosala. Čeljad me navikla, pa kad mi to dođe, bježe od mene. Da se dogovorimo! Da bi i ti znala kad je to u meni, kad mi dođe to ja ću za uvo zadjenuti karanfil. Znači, kad vidiš karanfil, naročito ujutro, bježi od mene kao što đavo bježi od krsta. Jesmo li se sporazumjeele?
– Slušaj ti, svekrvo! – planu mlada žena – kad ja ustajem, navikla sam da me čeka zalivena kafa. Jesi li ti mene razumjela? Dakle, hoću svako jutro, kad ustanem, da me na stolu čeka zalivena kafa. Da me čeka, pa ti karanfil zadjenula ili ne zadjenula! I još nešto upamti, kafa ne smije biti hladna."
"A biće to dobra i čestita nevjesta", požuri da dolije Radić.
"Đavo će ih znati", opet će Jure: "Jutros sam pobjegao iz kuće, nisam smio ni čekati. Na stolu ne čeka kafa, a stara se zakitila karanfilom..."
"I hak ti je, Jure!" pecnu Hasko.
"Zašto mi je hak, šta sam ja bogu griješan?" pobuni se Jure.
"E, hak se vraća. Zaj... si Stipu, mog komšiju! Nahvalio si mu svoju rodicu sa sela, te lijepa, radna, poštena, pametna... i utrapi je čovjeku", sa dosta zbilje i namještenog smijeha, prigovori Hasko.
"Poštena, zar nije poštena?" ozbiljnim glasom će Jure.
"Ne kažem da nije poštena, ali, evo, već tri godine nije u stanju da rodi."
"E, to je do vas!" presiječe ga Jure, i nastavi: "U nas je mogla, dva puta je radala, dok je bila kod nas, djevojka."
I tako smo, idući od dućana do dućana, od prolaznika do prolaznika, dugo prevaljivali taj, jedva kilometar dug put do Tepe. Tamo je, po očekivanjima, bio Huso. Prodavao je sir iz mijeha. Pokazaše mi ga. Radilo se o visokom i vitkom pedesetogodišnjaku. Imao je skladno i čisto seljačko odijelo, šalvare i kaput od raše, vunene čarape i opanke od goveđe kože, na glavi nosi fes, koji izduljuje i onako visoku figuru. Sve je to činilo naočita i zamjetljiva čovjeka, koji se iz daleka uočavao i nametao stasitošću. Prišli smo mu iza leđa. Zaustavismo se na desetak koraka, a Vasa produži, priđe mu, pozdravi ga, ali Huso ne primi pozdrav, dočeka ga:
"Đe si ti, kopiljane jedan?! Bacio sam i drugi sat!"
"Zašto, moj dragi Huso?" složivši žalosno lice, začudi se Vasa.
"Juče sam, po običaju, kupio dvije štruce", Huso poče poduže objašnjenje: "Onu štrucu koju sam naumio čeljadima, stavih u torbu, a drugu pod pazuh i jeo je čapanjem hodajudi po gradu. Sat sam stavio u torbu, na štrucu. Posvršavah još nešto poslova, pa i ostatak druge štruce stavih navrh torbe i okrenuh kući, put Podveležja. Kad stigoh do iznad pravoslavnog groblja, ko i vazda, sjedoh na onaj stećak, da otpočinem, a i da dokusurim načetu štrucu. Ali, vraga... nema je! Mislim, zaboga, šta je moglo da bude s njom? Da je ispala iz torbe, osjetio bih. Gledam u onaj sat, a on, melje li melje. Šta melje onoliko, pitah se i dosjetih: pa on ju je i pojeo! Kad je dovde pojeo pola štruce, koliko mu tek treba na dan? Ko će to hraniti? Zgrabih sat i ljuljnuh s njim o najbliži krst, mislim: evo ti, pa sad žderi."
"Kako si, Huso?" priskoči Radić da pomogne Vasi.
"A, evo, dobro sam. Prodao mi ovi benevrek pokvaren sat, pa eto, svađamo se."
"Nek ti vrati novac, a ti njemu sat!" predloži Radić.
"Ne, što je bilo, bilo je!" osori se Huso.
"E, onda, moram ga i ja isplatiti", kroz smijeh će Radić, odbroja novce, pa ih pruži Vasi.
"Vasa, ubuduće izmišljaj pametnije priče, teško se snalazim sa ovako glupim. Pametnije, kažem, ako misliš da i ubuduće sarađujemo", liskanjski prošapta Huso nagevši se na moje uvo.
Napuštajući Tepu okrenusmo ka gostionici "Pavić". U polupraznoj sali odlučili smo se za sto u ćošku dijagonalno vratima. Za susjednim stolom sjedio je nekada strogi i opasni, a sad umirovljeni policijac Hakija. Jedan je od čestih policijaca koji su dolazili sa sela, u početku revnosni, naivni i poslušni, a kasnije, kad se ukopite, postaju strah i trepet za čaršiju. U svom radnom vijeku koji put hapsio je i Vasu, pa je i to bio jedan od razloga da su ga Mostarci odbacivali. Po penzionisanju bio je potpuno odbačen, usamljen je hodao, sjedio, pio...
Naručismo pečenje i vino.
"Nekad si zajebavo mene, a ove ne smiješ!" Hakija poče da izaziva Vasu, nastavi: "Pred rat, presretnu me, približi se, pa šapnu: Jugoslavija je okružena brigama.
"A ti sa mnom pa u hapsanu", prekide ga Vasa.
"U hapsanu, dina mi", potvrdi Hakija, sretan da hoće neko da priča sa njim, a usput Vasa i nije bilo ko.
"Odvede me ova hablečina", nastavi Vasa: "Tamo me dočeka šef policije, grmio je:
– Dosta je tvojih boljševičkih provokacija! Ti se brineš za Jugoslaviju?!
– Nemam ja veze s tim, gospodine šefe – branio sam se.
– Nemaš, a šta ti znači: 'Jugoslavija je okružena brigama?'
– Pa, jest, gospodine, Jugoslavija je okružena sa državama čije su oznake B R I G A M A. Jedva izbjegoh batine, a ovaj sivonja bio je nameračio da me tuče – pojasni Vasa."
"Ove manje zajebaješ. Ja sam samo tukao, a ovi i kolju. Mene si zijebavo sa brigama, a šta ovim govoriš?" podrugljivo će Hakija.
"Oni su bili brige, a ovi su verige", uzvrati Vasa.
"Šta ti znače verige?" upade Radić.
"Vasa je to", preduhitri Hakija: "To samo policajac može da shvati. Verige služe za vješanje. NDH živi od ubijanja, klanja, jama i vješala. To su njegove verige, moj Radiću", pravio se važan Hakija. Kao da se nečega prisjeti, upita: "Znaš li, Vasa, da si ti moj veliki dužnik?"
"Kakav dužnik?" opet upetlja se Radić.
"Prvih dana, kad sam tek obukao policijsku uniformu, onako mlad, neiskusan i naivan seljačić, naletjeh na Vasine liske..." kao navijen sat, bez predaha je pričao Hakija.
Ubrzo je sto bio pretrpan, tri sahana ispunjena su mladom i tek pečenom jagnjetinom, a u četvrtom crni i neslani ječmeni somuni, i na četvero presječene glavice crvenog luka. Pored solnice i pribora tu su bile i vinove čaše i dvolitrenjaci žilavke i sode. Nakon postavljanja prvog sahana, po nepisanom zakonu, prekidao se razgovor, Hakija je i dalje pričao, moglo bi se reći pričao je sebi i o sebi.
Primicalo se podne, a mi smo još pili u "Pavića".
"Ne dopada mi se društvo!" tako se našali Vasa i opravda nagal i ni na koji način očekivan odlazak.
"Stari most je u mislima žitelja grada", Radić mi je opravdavao Visin postupak.
"Sarajlija polaže u podne", rekoh da izrazim razumijevanje i opravdanje.
"Da, biće to događaj. Zajedno ćemo?!" predloži Radić.
"Važi!" saglasih se.
Da li je i Radić igrač gradskog podzemlja? Da li mi je podmetnut ovoga jutra? Pitao sam se idući s njim ka naširoko najavljivanoj priredbi.
Na obalama ne bi slobodna mjesta, a bujice ljudi su se i dalje slijevale. Inat Mostaraca, zaključih. Ne prihvataju strance, vjerujem da je išlo od uha do uha: Partija zove. Odziv je preko svih očekivanja, ali za mještane i tužan zbor. Čak i za mene. Izokrenuta je godinama naviknuta slika. Danas je uz Neretvu više obučenih nego golišavih. Kao vještačku ogradu u prirodi, činile su uniformisane tarabe raznobojnih vojnih rodova.
Tri metra slobodna prostora na vrhu mosta očekivalo je organizatore skokova. Radić je liska u rezervi, pa mu pomažu da dođe do povoljnijeg mjesta. Kupači su se povukli iz Neretve, ostali su samo spasioci na šlaufovima, njihovo je da pomno prate svaki skok, ocjenjuju letove i brzo donose odluku – da li je potrebno spašavati.
Složi se na hiljade dlanova, očiju i grla: Hoćemo Sarajliju, hoćemo..., odjekivali su glasovi kao iz badnja, izvlačila ih lepršavost zastave kojom je upravljao Dupli.
Uzdrhtaše mostarske pločare od poklika i aplauza namijenjenih admiralu Tozi, koji je dostojanstveno koračao ka vrhu mosta. Zalahorili su jedri mostarski momački cvjetovi, uniforme ostaše zbunjene, postaše još mračnije, kao tuđe na tuđem. Poželjeh da ne budem tuđ.
Izdignuta admiralska pesnica za Sarajliju značila je da može pristupiti na ispit. Pozdravljen je kratkotrajnim aplauzom, koji se domalo pretočio u muk, a on najavi petočlanu komisiju sa plakata.
Ispod čardaka komisija je koračala u svečanim crnim odorama, sa klovnovskim crnim šeširima i golemim leptir mašnama. Mirno, u skladu sa mukom, prešli su dio puta do stolica uz desni temelj mosta, poredali se kao jedno tijelo, skladno se nakloniše Starom mostu i Neretvi.
Zagrmi aplauz, potrija dok predsjednik komisije ne podiže šešir u pravcu admirala. Opet zavlada muk.
Admiral podiže lijevu ruku. To bi znak dvojici dječka da se strmoglave laste sa visokih nasuprotnih kula. Rastrigoše Neretvu, pa uz pratnju aplauza otplivaše do šlaufova. Admiralova desna ruka pozva štulaše, pa se i oni vinuše s krajeva i sredine mosta.
Admiral se nakloni prvom skoku, bi to ujedno i znak da se Sarajlija može popeti na vanogradni središnji istureni kamen – skočkamen.
Sarajlija se pridržavao rukama za tanku šipku željezne ograde, prekorači je. Pratio ga je snažan nadvodni aplauz, koji se odbijao od vodene površine i slagao u nedoživljene ehove, koji su neobičnošću i žestinom omamljivali tvorce, a plašili one koji prvi put prististvuju skokovima. Uljezi su se zbunjivali, pa se na čelopeku počeše uvlačiti u crne uniforme i razmišljati o tome koliko su daleko od mostarske raje. Pitah se, a čiji sam ja?
"Strah me!" "šapnuće Sarajlija pridržavajući se o admiralovo rame.
"Samo hrabro!" sokoli ga admiral i podučava: "Ne gledaj u vodu ni u raju. Gledaj daleko, u vrh one džamije. Usredsredi misli na skok a gledaj u munaru. Ni na što sada ne misli već na riječi koje ću govoriti. Slijedi me mislima. Gledaj na munaru i udiši na moj znak. Udiši, izdiši, udiši ... ! Pratiš li me?"
"Pratim", jedva izusti Sarajlija.
"Udiši, izdiši... Stisni oči, digni glavu, otvori oči, pogledaj dvadesetak metara ispod mosta, u središte između pet šlaufova. Tamo treba doskočiti. Ne smiješ vidjeti publiku. Da li si me pratio?"
"Nisam uspio, strah me, neću skakati, strah me..." gotovo plačno govorio je Sarajlija.
"Polako, ne paniči! Znam gdje si pogriješio. Sa munare si pogled, umjesto na šlaufove, prenio na raju. Nisi slušao."
"Crkoh od straha, pusti me da siđem, pusti..." Sarajlija je gubio i izgubio samopouzdanje.
"Polako, daj ruku, smiri se, siđi i saberi se, pa ćemo ponoviti", hrabrio ga je admiral.
Mostarcima nije neobično da skakači odustaju u zadnjem trenu. Skok je opasan po život, gine se, pa ne zahtijevaju da se izvede po svaku cijenu. U takvim prilikama obezbjeđuju potpunu tišinu. Ona je pretpostavka smirivanju, a ono pretpostavka da bi do odluke uopšte moglo doći. Oni koji su se peli na skočkamen, a ipak nikada nisu skočili, nisu odustajali otprve, peli su se najmanje tri puta i odustajali. Mnogi su skočili u drugom pokušaju, manje u trećem, a samo rijetki su to učinili kasnije. Isto tako bili su rijetki i oni koji su odustajali nakon prvog pokušaja. Za sve njih, ma koliko to dugo trajalo, raja ima potpuno razumijevanje i strpljivost. Tako je i danas.
Na desetak kvadratnih metara nenaseljenog Starog mosta, osamljeni Sarajlija i admiral Neretve sjede na kamenom dijelu ograde, ćute i razmišljaju svaki o svojim brigama.
Sarajlija se prvi podiže i misli okrenu nizvodno. Pitao se da li sanja, prepričavaće.
Sve mu je bilo neobično i nestvarno. Štipao se da provjeri stvarnost. Kao da je izbačen u nepoznati prostor, pa gleda sa visine oboda. Kružio je pogledima. Nasuprotni dio kotla liči na Lučki most, ali je ovaj okićen nepoznatim malim živim bićima koja su nalikovala na bića iz ružnih snova. Mnoštvo tih bića ispunjavalo je omotač izdušenog kotla u kojem se kuhala čarobna čorba spravljena za njega. Spravljala je vještica u velikom crnom šeširu sa još četiri mrke pomoćnice. Kao da je tečnost kvasala, kao da mu se približavala. I bića su prijetila očekujući žrtvu. Vidio je i mnoštvo grobara u tmurnim crnim uniformama. Pričinjavalo mu se da ga ozdo mame hiljade đavola, vuku u modrinu paklenog kotla. Strah je ovladala njegovim bićem. U glavu mu dođe davni susret sa đavolima, koji su ga vukli. Onda se spasio, zašto ne bi i sada? – sinu misao kao zraka u praskozorje.
Zaigrao se dječačić Vatroslav, iznenadio ga mrak, pa je potrčao kući, jer se plašio groblja pored kojeg je morao da prode. A kad stiže blizu groblja, navriješe slike iz priča: noću iz grobova ustaju vampiri, vještice, crni đavoli, dozivaju se i igraju.
Stiže do prvog krsta, oglasiše se još nevidljivi đavoli, pritajili se, očekuju da priđe pa da ga ščepaju. Dječak se pretvorio u uvo i oko, noge su drhtale, zubi cvokotali, strah ga vukao u besvijest. Šušanj!? Čuo je... sigurno je čuo. Spremaju prepad. Oči ugledaše protrčavanje, noge poklekoše, obrazi zgrčiše... opet protrčavanje... pripremaju stupicu... Usaglasiše se oči i uši. Tu su, zgrabiće, samo što nisu. Ukaza se grobna svjetlost, zaskoči vampir...
Otkazali su vid, sluh i um, ostaše mu samo noge i vrisak. Trčao je kukajući.
Danima su ga liječili.
Evo opet đavola, okružuju, primiču... Ćutao je i smišljao da opet utekne, zatvarao oči da ih ne vidi, osluškivao je... Otvori oko, ukaza se vampir nadohvat ruke, prišunjao se u crnoj ustaškoj odori, u liku koljača, koji je tu da ubijedi u ustašku stvar. Do Sarajlije doprije vampirov glas:
"Naredio je Jilek da skočiš. Zaklaćemo te ako odustaneš... zaklaćemo!"
Sarajlija potrča niz most, na istočnu stranu, ipriječiše mu se vampiri, okrenu na lijevu, i tamo su bili oni. Zaustavi se nasred mosta. Strah obhrva. Vampir! Noge! Preskoči živicu... Uteče!
Sunovrati se u Neretvu.
Izroni na površinu vode i opet nesta. Spasioci snažno zaveslaše. Izvukoše davljenika na prvu pećinu. Izvali se zaglušujući aplauz. Okrenuše davljenika nizastranu i pritiskivanjem pluća istakaše usrknutu vodu.
Nakon petnaestak minuta Sarijlija se dokopa svijesti, pa nesigurnim koracima krenu predsjedniku komisije. Zaustavi se na dva-tri koraka ispred komisije, zatetura i procijedi:
"E, jesam li, konačno, položio za mostarsku lisku?"
Komisija se poče sašaptavati. Potraja. Znatiželja je najsnažnija u muku.
Dostojanstveno se podiže predsjednik komisije, Vasa Kisa, skinu šešir, nakloni Starom mostu, pa pokretima ruku admiralu saopšti odluku. Sa Starog mosta, snažnim glasom, admiral je prevodio komisijsku odiuku:
"Kandidat nije položio!
VELIK MU ŠTRAP!
Upućuje se na popravni ispit, koji se zakazuje za:
VASA KISA – glava 11.
Miler je već osam dana u Mostaru, trganje grožđa je završeno, pa je i on napustio Otkupnu stanicu, isplatio hotelske račune i najavio odlazak za sjutra poslije podne.
Neobično ponašanje tog veletrgovca, neuobičajena izdvojenost, zagonetni susreti koje je svakodnevno ostvarivao, nezamjetljivo bavljenje otkupom... izazivali su gonetanje stvarne uloge Švabe. Neka je velika zvjerka, šaputali su radnici stanice, govorili u porodicama i po gradu. Ne bavi se otkupom, nije izišao u grad, potajno se sastaje sa Rokom, Sarijlijom, Garom, Husićem, gestapovcima... Dva događaja su posebno skrenula pažnju na nj, hapšenje uglednog građanina Brešana i teško mučenje, neobično čak i za postupke Gestapoa, te nenadna današnja prisutnost na ispitu za lisku.
Miler je danima prebirao po tragovima Mjesne partijske organizacije, koristio policijske arhive, italijanske specijalne službe i, naravno, stalaže iza tamnih debelih zidova Gestapoa. Potčinio je pod svoju komandu gestapovsku mašineriju, a preko nje i ustaško-policijski aparat. Znano, savjesno i vrijedno radio je na mostarskom fenomenu kako je nazivao zadatak kojim smo se bavili. Kad je pribavio dovoljno činjenica da stvori jasnu sliku o neprijatelju, našao se pred donošenjem presudne odluke. U stvari, on je sve to već imao, ali je čekao današnju priredbu, o kojoj se u gradu naširoko govorilo. Zbog toga je odlučio i da joj prisustvuje.
Večeras je sazvao sastanak u hotelu "Vilson". Pozvao je tri prva čovjeka iz Gestapoa, komandanta njemačkih oružanih jedinica i komandanta aerodroma, a od domaćih samo Roka, od kojeg sam i saznao tok sastanka.
"Znam da ste sa zanimanjem očekivali ovaj sastanak, i da s nestrpljenjem očekujete moju ocjenu situacije, posebno vas zanima naredba koja će uslijediti", kao da je bio u grču, otpočeo je Miler: "Odmah ću da pređem na stvar", rekao je i počeo da čita iz zabilježaka:
"Mostarska partijska organizicija je idejni vođa gradske bande i bandi po hercegovačkim šumama. Spada u najorganizovanije u Evropi. Mnogo je jača nego sam i mogao da pretpostavim. Veza između partizanskih bandi i Mjesne partijske organizacije odvija se besprijekorno, sabotažne aktivnosti izvode se sa zavidnom usaglašenošću, a to nedvosmisleno potvrđuje da je čitav grad antinjemački opredjljen", zaćutao je prije nego će se okrenuti prema Mati Roki:
"Ustaška nadzorna služba, zahvaljujući jednom bivšem komunisti, uspjela je da dođe do spiskova cjelokupnog partijskog članstava, čak i aktivnih simpatizera. To je, takođe, svojevrsna neobičnost. Čelično čvrst organizam, a tako naivno odati članstvo?! Ustaše su dovele posebne jedinice iz Sarajeva, koje su trebale da pohapse i poubijaju sve građane sa spiskova. Spriječio sam ih, jer sam utvrdio da je u spiskove podmetnut jedan broj imena naših simpatizera. Trebalo je očistiti spiskove, na tome sam izgubio dosta vremena, i tek sada možemo u akciju. Nijedan sa prečišćenog spiska ne smije ostati živ. Napominjem: Nijedan!" nakon kratkog premišljanja nastavio je:
"Znam, teško je prepoznati dobro skrivana imena iza komunističkih nadimaka, posebno je pitanje: ko je prvi, drugi... Ko su Feđa, Težak, Dugački, Traktor... Pouzdano sam ustanovio da je Brešan jedan od prva tri imena. Ali ko je glavni, ko je Feđa?
Na desetine je mogućih Feđa.
Vasa Kisa?!
Čim spomenemo to ime svi zanijemimo, ali kojega god spomenemo... Odista, mora im se priznati, Mostarci ga zdušno njedre i čuvaju kao svoje čedo. Desetine smo pobili tvrdeći da je baš to bio Feđa, ali nažalost pravi još hoda ulicama pored nas. Ko je Feđa? Priznajem, ne znamo, ali i znamo.
Vasa Kisa?!
To je Vasa Kisa, gospodo. Obrazovan, iskusan, inteligentan, vješt, popularan, slobodan, svuda dobrodošao, slobodan, slobodan...
Ja vam kažem, to može biti samo on."
"Dozvolite da iznesem stav Ustaške nadzorne službe", pokušaće svoje mišljenje da kaže Mate Roko, otpočeo je: "Imali smo..."
"Imali ste dovoljno vremena da to i sami obavite", prekinuće ga Miler, pomalo i narugati: "To ste htjeli da kažete, pa da, imali ste dvije i po godine i toliko godina prije rata. Imali ste... I šta ste učinili? Ja ću da vam kažem, danas smo prisustvovali neviđenoj komunističkoj priredbi. Pod našim okriljem održali su miting, sastanke, dogovore, planove... Danas, u podne, događala su se čuda. Ali, o tom-potom. Pitanje odgovornosti i to će doći... Pređimo na plan i zadatke", strog je Miler, nastavio je:
"Sjutra u podne ispod Starog mosta ponoviće se predstava, biće na okupu i oni sa spiskova. Tamo ćemo da ih pokupimo. Ujutro treba zabraniti izlazak iz kasarna i policijskih prostorija svim uniformisanim licima, a u deset sati da se stave u stanje pripravnosti.
U dvanaest sati da svi krenu ka Starom mostu, da okruže obale Neretve i pohapse svakoga muškarca.
Specijalne njemačke jedinice okružiće otvorenu prostoriju između mostova, zatvoriće sve prilaze i hvatati bjegunce. Ne smije umaći ni jedan.
Tek u deset do dvanaest saopštiti komandantima jedinica neposredne zadatke. Ovo radi predostrožnosti od eventualne provale, na žalost, svuda imaju svojih, pa izgleda i među nama. Znaju sve.
Dakle, cilj je hvatanje i fizička likvidacija oko četiri stotine bandita, koliko ih je, a to pouzdano znamo, prisutno u gradu.
Ubijanje na licu mjesta nije preporučljivo, ali u slučaju i najmanjeg otpora naređuje se, jer akcija mora da uspije. Naglašavam, mora!
Vasa Kisa da ostane čitav, živ i zdrav. On je živa enciklopedija. Treba nam za puteve do Vrhovnog štaba. NJemu ću suditi ja. Osobno! Ne zaboravite, Vasa Kisa nam treba samo živ.
Ima li pitanja?
Pređimo na zadatke!" Miler je zaključio sastanak i svina odobrio da se udalje, osim Roka, zadržao ga je da bi mu naredio: "Pronađite Garu i prenesite mu strogu naredbu: Kako zna i umije, ujutro, hoću da vidim Vasu Kisu, neka to bude na pečenju u 'Vilsonu'."
Na putu izvršenja ove naredbe zateći ću se na Musali, jer sam imao informaciju da će tuda proći Vasa i Beg.
"Dobro jutro, gospodine Garo", iznenadi me i Vasa i njegov podrugljiv glas. Banuo je kao da je on uhodio mene a ne ja njega.
"Znam, kriv sam, ja sam vaš dužnik, ja sam vas doveo..." promucah.
"Znači, priznaješ da si kriv?!" prekinu me Beg.
"Pa, kažem... jesam" – potvrdih.
"Onda, popravi se!" opet će Beg.
"Pa, eto, tu sam, pozivam vas na pečenje. Znate, večeras odlazim, završen je otkup grožđa. Naručio sam pečeno jagnje, da se oprostim sa ljudima sa otkupa, pa..."
"Pa da ga pojedemo mi?!" dočeka Beg.
"Može i tako!" saglasih se.
"Znači li da se možeš odmah popravljati?" složivši dopadljivu obrazinu, tek će da se uključi Vasa.
"Mogu!" sa zadovoljstvom prihvatih, čudeći se i sam da mi jutros tako dobro ide posao.
"Kuda ćemo?" vrpoljeći upitaće Beg.
"U hotel 'Vilson'", rekoh odlučnim glasom.
"Ne znam, da li će tamo da nas puste, znaš, tamo idu samo haber-efendije?!" Beg će vrteći glavom.
"Idemo u 'Vilson'" Vasa bi odiučan i krenu prvi.
"Danas odlaziš?" nakon desetak koraka, tiho, kao za sebe, promrmlja Beg.
"Odlazim", uzvratih.
Danas, izgleda, mnogi negdje odlaze!? – pecnu Beg.
"Pa, uradi li kako valja, taj posao?" otpoče Vasa naglašavajući svaku riječ.
"Pa, tako..." uzvratih vrteći glavom.
"Jesu li zadovoljni šefovi?" naškiljivši oko pogledom ubode me Vasa.
"Pa, tako", opet kazah neodređeno.
"A, ti?" opet će on.
"Pa, tako", kazah još jednom.
"Čuvaj se tih poslova, a naročito poslodavaca", kao da je savjetovao pubertetliju, šapnu Vasa, nastavi: " Znaš ko s tikvama radi o glavu mu pucaju. A, boga mi, ne valja kad oko glave..."
"Kvalitetno jo ovogodišnje grožđe", počeh otegnutim glasom, nastavih: "Svi su zadovoljni."
"Ne znaš ti šta je žilavka, mnogi su s njom propili", nastavio je Vasa.
"Biće dobro vino", opet ja svoju.
"To se nikad ne zna", i Vasa će svoju, nastavi duboko unesen u ono što je govorio: "Evo, rat je, svakodnevno je grad pun uniformi, a pogledaj, jutros ih nema, nijedne, osim onih stražara i nešto pooštrene kontrole. Znaš, Garo, nikad se sa žilavkom ne zna..." govorio je Vasa na kojem su se primjećivali znaci neke posebne zabrinutosti. Imao sam osjedij da je tada znao sve šta se oko njega događa, da se plašio ishoda, smrti, ali nije imao kud, prepustio se igri.
"Vidi, molim te lijepo, eno Dede Ciganina!" zaklikta Beg.
"Poznaješ li Dedu?" upita me Vasa, nastavi: "Nešto je petljao s konjima, krao u Švaba, odmarali su ga desetak dana", objasni Vasa, koji se očito obradova njegovoj pojavi.
"Znam ga, kako da ne", odgovorih.
"Ej vala vam!" pozdravljao je Deda sa podosta koraka.
"Ej vala!"
"Ej vala i tebi."
"Poznaješ li Garu?" nakon rukovanja, pokazujući na mene, provjeravao je Beg.
"Ne, ne poznajem... možda iz viđavnosti", Deda uzvrati sumnjičavo.
"Ja poznijem Dedu. Stara je to liska, kako ga ne bih poznavao", kazah sa smješkom.
"Vjeruj svašta!" branio se Deda.
"Bio jedan čovjek", otpočeh "imao jo troje školske djece, završila se školska godina, počeše pristizati sa zadnjeg školskog časa:
– Babo, ja prošao odličnim! – dotrča da kaže prvo dijete.
– Evo ti dvije banke – pružajući novčanicu uzvrati mrgodni otac.
– Babo, ja sam prošao dobrim! – domalo će drugo dijete.
– Evo tebi banku – uzvrati otac.
– Babo, propao sam u školi! – sav utučen dogegalo je i treće dijete.
– A, tebi sljeduje pet banki – pružajući novčanicu kaza babo, kome je mrgoda prerastala u sažaljiv osmijeh.
– Ja odličan pa dvije banke, on propao, pa njemu pet banki?! Babo, to nije pravično! – prigovorio je odlikaš.
– Kako nije? – imbretio se babo, pa objasnio: – Opet me on dođe jeftinije nego ti. Dogodine, njemu ne moram kupovati knjige...
Poznajem li Dedu?" unijevši se Dedi u brk, upitah.
"Dina mi, poznaješ", potvrđivao je Deda i prihvatao smijeh.
"Beže, koliko su me puta uhapsili od prevrata?" dok sam se bavio Dedom, Vasa šapatom upita Bega.
"Zašto ti to pada na pamet, moj prijatelju?" zbilja se Beg iznenadio pitanju, odgovoriće: "Ne znam, nekad sedmično, nekad mjesečno... pa, možda pedesetak puta. Zašto će ti to?" prepoznavši u Vasinom glasu sazrelu brižnost, polušaljivo će Beg.
"Koliko puta su namjeravali da me ubiju?" nastavio je Vasa.
"Pa, recimo... pola od toga. A, zašto sad o tome?" brinulo je Bega.
"Čini mi se, predosjećam to, ovoga puta se neću izvući", kaza Vasa i doda više za sebe: "Gotovo mi je sijelo! "
"Bježi tamo, šta trabunjaš, svako čudo tri dana, pa i ovaj Švabo."
"Kamo sreće da je tako", kaza Vasa, za ruku povuče Bega dva koraka i nastavi jedva čujno: "Ali, šta je tu je. Garo me vodi njemu, znači da je završio to nešto, završiće i sa mnom. Samo da me ne mrcvari, svakako se jednom umire", poluglas nije dopirao do Dede, a nije bila namjera da ga ne čujem ja. Ta me činjenica i iznenadila i zbunila.
"Zašto mu onda ideš na noge, da mu je lakše?" pobuni se Beg.
"Sve je igra, pa i ovo. Ne mora uvijek dobiti domaća momčad", Vasa nastavi posredno: "Sjećaš li se one velike utakmice u Sarijevu? 'Velež' nikad slabiji a 'Slavija' jaka. Tvrdio sam, jedino ja, da ćemo ih pobijediti, iako je na njihovom terenu. Ima to svoje..."
"Šta li vas dvojica šapućete, šta li smjerate?" našalih se praveći se da ih nisam prisluškivao.
"Pitamo se, je li Deda pozvan na pečenje?" zaskoči me Vasa, koji je, bilo je očito, znao da sam čuo razgovor.
"Svakako, čast mi je", prihvatih.
Miler nas je očekivao. Čitao je novine, srkao kafu i nestrpljivo vrpoljio na stolici, očekujući susret sa Prvom liskom. Čak je bio i uzbuđen, povjeriće mi se kasnije, kao da je očekivao prozivku strogog profesora na ispit, kojeg i jest i nije pripremio. Da li, odista, liči na Firera? pitao se. Juče je bio suviše odmaknut da bi ga vidio dobro. Milera je zanimalo i kako će Vasa da doživi njega, Milera, i da li Vasa zna za njega. Zna Vasa, zna, u to je Miler uvjeren. Uotalom, čim uđe, odaće ga oči, saznaću. Oči su ogledalo duše, tajni prolaz, još u vozu, govorio mi je Miler. Malo ljudi umije prodrijeti u nju. Miler misli da je on taj, vidi sve, uvlači se u ljude, duboko. Otkud mu ta sposobnost ne zna, ali je tu osobinu davno uočo, još kao dječačić. Majka je to otkrila prva, govorila je: "Dijete, nemoj da me tako gledaš, neprijatno mi je, kao da mi rasturaš utrobu. Dijete, teške su ti oči." Istina je, vjerovao je da ima baš takve oči, svakodnevne poslove nastojao je da rješava i uz pomoć njih.
Uveo sam liske u hotel. Osjećao sam se jadno, poniženo. Odavde Vasi nema povratka – zašto baš ja? Ubilo bi me i dijete mostarsko, ta me misao zaokupi, postidjeh se pred zamišljenim nekim djetetom. Rat je, mora se, pravdah se. Ali, zašto baš ja? – opet se pitah.
"Ono je neki zajebani tip!" prošapta Deda sjedajući za sto.
"To ti je Garin šef", došapnu Vasa, pa malo podiže glas: "I gori je nego misliš. Gori je nego i Garo misli. Ali neka o tome razmišlja Garo, tu smo radi pečenja, mi ćemo o tome."
Uz sve što sam pretpostav
ao, ipak me iznenadila samouvjerenost Vase Kise i dobro procjewivawe situacije. Iznenadila me je i wegova drskost, ili je možda smjelost.
"Znaš li kako je Deda prodavao kokoš?" Beg je napravio upadicu u namjeri da izokrene priču. Bilo mu je neprijatno u zabranjenoj gostionici, i još pod svježim utiskom Vasinih riječi.
"Ne znam!" dočekah u želji da prevaziđem nelagodu koja je skolila i mene. Namjere her Milera nisam znao, ne znam ni šta će se događati sa mnom, istinski se i sam počeh brinuti.
"Ama, pusti ti njih, lažu!" Deda se poče braniti neuvjerljivim glasom, koji ga je odavao i više pothranjivao šalu.
I on bi volio da nije došao na pečenje, odavao ga je drhtavi glas, tek je izišao iz zatvora, a i njemu, kao i svakom hapšeniku, baš kao i momku koji ovladava djevojkom, treba vremena da se oslobodi osjećaja nesigurnosti.
"Ne laži", mirno će Vasa. Pri tom je kradomice osmatrao praznu salu i s gnušanjem udisao gestapovski zadah.
I Vasa je na mišljenju da je najbolje prepričavati šale šala radi. Trudio sam se da proniknem u njegove misli, vjerujem da sam u tome i uspijevao. U ove dvije ratne godine doživio je sijaset neprijatnosti, desetine puta bio je u zagrljaju zloćutne smrti, otimao se na razne načine, ali je čitavo vrijeme bio u njenom društvu. Posljednjih dana opako ga je uhodila. Kud god da okrene nabasavao je na nju. Dopovezala ga se naročito dolaskom Žutalja i mene, tako liske nazvaše Milera. I smrt je uhođena, pratili su je Vasini prijatelji iz policije, domobrana, italijanske pa i njemačke vojske, savjetovali ga da se izgubi na nekoliko dana. Prihvatio bi, ali niko nije imao odgovore na pitanja: gdje, kada, kako, s kim... Odustao je, napravio svoju busiju, predao se čekanju.
"Sva je prilika da je Žutalj došao po moju tintaru", Vasa se naslonio na Begovo uho, nastavio je: "Neka je, bar će nešto vrijedno ponijeti."
Predosjećao je da ulazi na početak kraja. Još ulazeći u salu i ugledavši Milera, shvitio je svu ozbiljnost položaja. Sinoć je mislio da će se rasplet odigrati kod Roka, nekome je rekao:
"Ni Garino maslo nije za Ramzana", naslutio je i moju ulogu, iako je nije i pouzdano znao. Budeći se očekivao je smrt, pa ga ni susret sa mnom nije iznenadio. Naprotiv, nadao mi se.
"Neće me hapsiti u hotelu, ovdje će biti samo prvo poluvrijeme", opet Vasa došapnu Begu, dodao je: "Siguran sam, biće to u Vladičinoj kući."
Svi izlazi od smrti zatvoreni su, po izlasku iz ove gostionice pričaće Vasa. Sa smrću oči u oči. Ne da Žutalj da me ubiju drugi, on će da se naslađuje, da pred njim puzim, pretpostavljao je Milerove misli i nakane.
"Čudna su ljudska osjećanja. Ona što smrt okružuju najčudnija su, "primakavši se Begu šaptao je Vasa:
"Prvi dodir s njom, sjećam se, bio je stravičan, kao da se u meni rušilo sve, ama baš sve, strah, strah, strah... Drugi put, rušilo se mnogo, strah, strah strah... Deseti susret sa smrću, ne znam šta se događalo, strah, i jest i nije. Svaki predstojeći dvoboj sa njom, kao kod boksera, tačno onako kao što je pričao bokser Drena: Najgore su prve batine... Kad te protivnik premlati, udarac više i ne osjećaš, ne plašiš ga se, ili te udarao ili milovao, svejedno ti je, srljaš u borbu, pa, ja li živ ja li mrtav; svejedno ti je u tim trenovima. Upravo se tako osjećam: Mrtav, jer mi je i život mrtvački. Danas će me ubiti, umrijeću, pa šta onda, i to je jednom, samo jednom. Gledao sam i slušao mnoge dok su umirali, mrcvarili ih, ubijali. Sa ponosom, puni prkosa plovili su u zadnju luku.
Pred smrt, čovjek je pun života.
Samrtnici puni života, smiješno izgleda.
Istina je često smiješna", kaza Vasa, osvrnu se po Sali i posebno na Milera, pa nastavi da šapuće na Begovo uvo, ne trudeći se da ga ne čujem ja:
"Kažu da je nesretni Brešan brzo skončao. U danu. Ubijali ga, a on im se kezio. Bili su uvjereni da će popustiti pred batinama, ali ne, obratno, bivao je jači, po svakom udarcu prkosniji i stameniji. I ja ću tako, nek se prič", Beg će kasnije prepričavati Vasine riječi.
Posmatrao sam Vasu, koji se predao mislima. Prodirao sam u njih.
Možda ću za koji sat biti mrtvac, a dotad ću živiti, krkati, piti, trhati i liskalučiti. Liskalučiti, nego šta, kao da je govorilo iz njegovog izraza.
"Nekolika uzastopna dana, da je proda, bezuspješno Deda je nosio kokoš na Tepu", kad sam najmanje očekivao Vasinu šalu oglasiće se: "Staru i mršavu, niko je nije ni pogledao. Razmišljao je moj drug i dosjetio se da pomoću pumpe za bicikla u kokoš ubrizga dva litra vode... Proda je kao kunicu."
"Ne zajebaji misliće tuđi čovjek..." smeteno će Deda.
"A ne, baš je duhovito", trudeći se da izrigam smijeh, prihvatih, zatim pozvah konobara i zamolih da donese naručeno jagnje i domaću žilavku.
"E moj Simo Tica, da ti je razgrnuti zemlju iznad sebe, pa da ustaneš i vidiš ko je zgrabio tvoj hotel?" kao za sebe progunđa Vasa.
"Kad spomenu Ticu" nastavi Beg "pade mi jedna na pamet. Sjećaš li se kad donese onu skalameriju?"
– Raja, ovo je prvi radio u Hercegovini. Priča kao insan – kaza Simo prije nego uključi tu do boga zanovetli spravu. Ugostitelj sa njuhom napravio je pravu stvar, čitav Mostar navali u hotel da troši. Trebalo je to vidjeti, kakvih bi provala, čuđenja... Ipak, niko se nije čudio koliko Deda."
"Vidim ja koja su doba", Deda prekinu Bega i nastavi: "Biće bolje da ja to pričam, jer ako me pored Bega još i Vasa bude opisivao..!? Pa jest, kako se ne bih čudio, jesam, pitao se, pa kolišni je taj čovjek koji može stati u tako malešnu kantu, i jesam satima sam buljio u to čudo. Zbori, svira, krči... Zamukne, pa odapne, veli: Vijesti i onda napriča svašta, opet uluni se, pa će ti: A sada poslušajte vijesti iz zemlje." Ja baš mišljah da će da govori iz zemlje, naslonim uho na pod... A vi...!? Eto, to je bilo", u još nesigurnoj slobodi Deda jedva dočeka da govori i time prevladava nelagodnost u kojoj se nenadno našao.
"Jedini je Deda pamtio radio rispored", kaza i nastavi Beg: "Znao ga je napamet kao hafiz kuran na arapskom jeziku, da bi ga najavljivao kao zabavljač u cirkuzu. Bi li mogao da se prisjetiš?" Beg kaza u želji da se govori nešto.
"Kako ne bih znao, ta još nisam izlapio", Deda jedva dočeka da govori: "Čuješ li ti Beže, nije moja glava za dvije noge, još sam ja uman. Evo, ovako nekako bi taj radio raspored:
U 6 sahata – Tačan vakat po Vejsilaginice horozu.
U 6 i čerjek – Dernek na hajatu uz tamburicu.
U 7 sahata – Nejma ništa , jerbo sve butum štacije kahvenišu.
U 8 sahata – Mocartaga udara u klaviršargiju.
U 8 i pet dekika – Taze haberi iz čitava dunjaluka.
U 9 sahata – Uz tandrkanje važni mahalski haberi. Bajro rahmetli Šabana, onomadne izgubio čakiju, samar i na njemu jular. Ko nađe i vrati uhvatiće kabahali sevap, a za muštuluk mu je kahva.
U 9 i frtalj – Svirka Johanage her Štrausage u horuk duru. Stavovi su alegroselamet, adantekijamet i fortisimo alahselamet.
U 12 sahata – Nejma nigta. Vakat ostavljen za popravku obataljenih drangulija na radionu.
U 4 i po – Maksuz radijunske poruke: Kupujte ćuskije, oklagije, tepsije i belegije, ali samo kod Alije Dimenzije. A, uzgred, da vam se pripomene, nejma veresije...
U 5 sahata – Hećim drži eglenu: Čistoća je po zdravlja, a peksinluk ona druga polovina .
U 6 i petn'es dekika – Prenos iz izbe Omerage Varenike sa komišanja kukuruza. Svira Kara Zulfo na gubičnu urmuniku. Tepsija Zuhra Varikuša. Biće plaho teferičli.
U 7 i kvarat – Na vas avaz, pjeva Omerova Šefika.
U 8 i čerjek – Zamandalite vaskolika vrata, jer daje se radijunski belaj – šejtan u ibriku.
U 10 sahata – Prekida se haber preko have, do ujutro, dok se prvi horozi ne jave:
Selam alejkum, alejkum-selam do sabaha.
Utundi i birunđi."
Različite misli o istoj stvari kružile su u svim našim glavama. Nijedna nije slušala Dedu, znao je to i on, jer ni on nije mislio na ono o čemti je govorio, dokučivao je prihvatljive isprike, da napusti društvo.
To je taj Vasa Kisa, razmišljao je Miler čitajući novine. Čovječuljak koji će nadživjeti sebe, gdje li je naumio... u šta srlja? Pešta i Bela Kuna, Beč i holc-bombon, Niš i kongres, Sarajevo... Musala i predstava?! Juče su ga klali, a već sinoć šamara diva. Danas će umrijeti a on uživa uz pečenje, vino i šale. Čudni su ljudski drumovi, sazdani su od elemenata nepredvidivosti. Sreća je da ih čovjek unaprijed ne poznaje. Eto, on i ne sanja da je svoje ishodao, da je potrošio život i uplovio u groblje, ali i to je životna stanica, po njega sretna okolnost, za koji sat biće mrtav, a veseli se! Da nije tako patio bi. U tu luku, na taj način, pristižu samo sretnici. Šta li se događa u toj maloj i mudroj glavici, koja, eto, po potrebi ukalupljuje i Firera i bogzna još koga. Povremeno mi upućuje poglede, pogleduju i ostala dvojica, sumnjiče, znaju da sam haber-efendija od kalibra, da sam Garin šef, da sam gadan... Već su uspjeli i da to iskažu, da me izazivaju pogledima. Otvoreno mi govore: Pretvaraš se u čitača novina, jeftino je, znamo... Vasa šiba pogledima, otvoreno izaziva, pa to je nečuveno, svi su u mom prisustvu povijali kičme i poglede, obarao sam ih najsnažnijim pogledom, ovaj me nadhrvava. Istina je, pretvaram se u čitača, ali gospodo, nećemo više, kad pokazujete zubala, evo i moga.
"Da i ja okusim tu čast, društvo lisaka!" ustajući, podrugljivim glasom, oglasi se Miler: "Naravno, ako me primate?!" dodao je sjedajući za naš sto.
"I vakat ti je više, gospodine, da progovoriš naški", zaskoči ga Vasa.
"Znači, prima me gospoda?!" iz Milera navirala je nadmenost.
"Znači, nisi više mogao durat", osmjeli se da pecne i Beg.
"Durat!?" očito je Miler prvi put čuo tu riječ.
"Izdržati!" požurih da ponizno objasnim.
"Sjedaj, šta se izmotavaš!" grubošću iznenadi Vasa. Nije ni persirao: "Znam, ti si i naručio ovo pečenje, a Garo, blećak..."
"Blećak?" ponovi Miler.
"Malouman, blesav..." objasnih nakon što mi Miler primače uho.
"Otkud sve to znaš?!" Miler gotovo da se izderači.
"Neću da ti kažem!" Vasa uzvrati ne časeći.
"Neću da ti okolišim, naručio sam ovo pečenje, znatiželjan sam", na tren Miler je bio iskren, bar sam ja u to bio uvjeren, a čini mi se i Vasa. Dodao je: "Da budemo malo indiskretni, gospodine Vaso Kisiću. Može li?" upita Miler pa sačeka da dobije odgovor.
"Zavisi, pokušajmo?!" mirno će Vasa.
"Kad si shvatio da sam ja upriličio ovaj sastanak, odnosno naručio pečenje, kako si rekao?"
"Od trenutka kad sam kročio u hotel, od tad sam siguran", uvjerljivo će Vasa.
"Po čemu si zaključio?" radoznalo će Miler.
Po gestapovcu, tvom psu čuvaru, i po ponašanju vratara, koji je, vidjelo se, očekivao baš mene.
"To je istina. Ja sam naredio da te propuste", iznenadi me Milerova govorljivost, a i iskrenost, kako mi se opet činilo. Inače se sa Milerom zadnjih dana događalo nešto, o tome sam i ranije razmišljao, odgonetao povod. Ovo što se sada događa potvrdi moju pretpostavku. I Miler je uzdrman, pokoleban. Nijemci su ovih dana pokazivali posebnu nervozu i zabrinutost, puklo im pred očima. Prije dva dana se saznalo da je kapitulirala Italija. O tome se šuškalo dok sam još bio u Zagrebu, od tada sam počeo da razmišljam o ishodu rata na drug način, počeo da brinem za svoju kožu, vjerovatno se to isto sada događa i sa Nijemcima. popušta čelična gordost i samouvjerenost.
"Svašta si ti naredio za ovih desetak dana", riknu iz Vase.
"Na primjer?" izleti iz Milera.
"Da me puste iz Vladičine kuće", ne časeći će Vasa..
"Tada nisam ni bio u Mostaru", kao pobjedonosno će Miler.
"Jesi, već si bio uselio duhom", uzvrati Vasa.
"Šta još?" pomirljivo će Miler.
"Da me sakriju u kino", opet će Vasa bez dvojbe.
"Kako si to mogao saznati?" iznenadi se Miler, pa dopita: "Zašto bih to ja radio?"
"Zato što ti trebam, jer sam pametan, a ne kao one pijanice, ustaše, koje ni ti ne možeš da kontrolišeš."
"Mudra si glava", ozbiljno će Miler, nasmija se i doda: "Volio bih da imam i jednog takvog saradnika."
"Nije bilo moguće da se sretnemo", kao važno će Vasa.
"Znači, neprijatelji smo?!" gotovo drsko će Miler.
"Shvatam te, kao i ti mene..." Vasa ne bi baš sasvim jasan.
"Kao da otvoreno tražiš borbu sa jačim, kao da je to u tvojojo naravi?" prigovori Miler.
"Tražio si da budemo indiskretni", napomenu Vasa.
"Da, imaš pravo, ali mislio sam da se bojiš." Miler nije naučio da se ovako sa njim razgovara, pa se povremeno ne uspije savladati.
"Naravno, bojim se", uvjerljiv je Vasa.
"Misliš, kanim da te likvidiram?" kao radoznalo će Miler.
"Di! I to ubrzo", oštro će Vasa, a onda nastavi obarajući glas: "Ti to ne možeš razumjeti, a teško tebi kad to budeš u stanju", kaza Vasa, pogledom gotovo da prepolovi sagovornika, pa nastavi kao da je on veoma važan i mudar čovjek: "Moj Švabo, ja sam odavno likvidiran, oguglao sam, a tebe to tek čeka."
"Zanimljiva si osoba", bilo je očito da se na neki način, na čas, Miler zadivio Vasi Kisi.
"Jesam, posrana kao i ti", opet će Vasa ozbiljnim glasom.
"Da ne zamaramo društvo našim glupostima, pređimo za drugi sto", nenavikao da se s njim tako razgovara, pogotovo u prisustvu potčinjenih, a znatiželjan, Miler je donio odluku da se izdvoje. Vasa se odmah podiže. Preseliše se za treći sto od nas. Konobar za njima odnese njihove čaše. Prisluškivali smo koliko smo mogli. Miler je nastavio:
"Zanimljiva si osoba. Znaš mnogo, znaš li da se plašim i ja?"
"Isto koliko i ja", kao da je danima očekivao to pitanje, ne časeći odgovorio je Vasa, pa nastavio da objašnjava: "Samo, ti ćeš se dugo plašiti a i posranije ćeš završiti. Ja sam svoje otpatio, kušao sam strijeljanja, gestapovska priznavanja, ustaška klanja... Svuda sam bio: samo me nije mlin mlio ni grom bio, što veli naš narod. Oguglao sam. Ujutro, kad se probudim, prvo je što pogledam da li sam živ, pa kad utvrdim da jesam, oraspoložim se i pripremim za taj dan života."
"To za mlin..." presječe ga Miler "tako kaže i naš narod."
"Vaš narod!" Vasa će povišenim glasom, pa doda tiho: "Najebo je i vaš narod."
"Vaso Kisiću, ili Vasa Kisa, ti si neobičan čovjek, odista si vrijedan pažnje koja te okružuje. Imao sam i ranije sličnih razgovora sa ljudima visokog ugleda, sa velikim nacionalnim junacima, bili su odvažni i gordi, bilo ih je koji su s pjesmom ulazili na vrata zagrobnih prostorija, ali nijedan nije bio a da mu nisam pronikao u dušu i pobudio strah, tu si najjači. Kvalifikovan sam da to kažem. Kod tebe je sve zrelo, zreo je čak i nevidljivi strah. Zanimljivo je slušati iskrena mišljenja direktnog neprijatelja..." Miler se otvorio više nego možda ikad prije.
"Znam", uskoči Vasa i objasni: "Muči te savjest."
"Muči me savjest, istina je, ona muči svakog čovjeka", na svoj način prihvati Miler i nastavi: "Mučnina od savjesti, to je najupornija boljka, ali pređimo na našu stvar, zbog koje smo ovdje."
"Ti vodiš igru, pa izvoli, tu sam!" Vasa nije okolišao, ni ti je dozvolio da igra potčinjenu ulogu, ne bar dok je za kafanskim stolom.
"Šta misliš o ratovanju?" Miler ne umije da bude dokraja iskren.
"Izgubljena stvar", Vasa ga je dobro razumio i nije okolišao.
"O Hitleru?" bio je znatiželjan šta će Vasa na ovo da kaže.
"Kolega mi je zaglibio: 'Mnogo htio, mnogo zapodeo...' što kaže naš veliki pjesnik", Vasa je i dalje neposredan.
"Komunisti?" zaskočio je gestapovac.
"Komunisti, oni su ti kao planinska voda, srlja, srlja, luta, zaobilazi, raspada se i sakuplja, nestaje", kaza Vasa, zamisli se pa nastavi: "Reklo bi se, neće je više ni biti, a ona se nenadno okupi i slije u maticu, i stigne kamo je i naumila, do morskih pučina."
"Znači, po tebi, pobijediće tvoji?!", zaključi Miler pa brže-bolje zaskoči novim pitanjem: "A ruski front?"
"Kinezi, Francuzi, Napoleoni... Hitleri! Istorija je neumoljiva..." Vasa se izjasni na posredan način.
"Mostarski komunisti?" kao da hoće da presudno iznenadi, zapitaće Miler.
"Tvrd je orah voćka čudnovata..."
"Ne slomi ga, a zube polomi", kako kaže taj vaš veliki pjesnik, kako ga ti nazva.
"Sve znaš", nasmija se Vasa.
"Jesi li komunista?" još jednom zaskočiće Švabo.
"Ja sam Mostarac", odvažno će Vasa.
"Znam, Mostarac si..." podrugljivo će gestapovac.
"Varaš se gospodine, ti ne znaš ko je Mostarac", kao kad srdito povrijeđeno dijete pecka saigrača, tako je i Vasa peckao Milera.
"Imaš li kakav nadimak?" Miler misli da je postavio najglavnije pitanje kad se Vasa najmanje nadao.
"Imam!" ne časeći će Vasa.
"Koji?"
"Zna ga svaki Mostarac."
"Opet nećeš da se izjasniš?", miler će peckavo.
"Šta će ti to, pitaš mene?! Pitaj one što plaćaš za ta pitanja: Vatroslava Vrdića, Vatru, Antu, Sarajliju, narednika, kapetana, izdajnika, haber-efendiju..." Vasa opet nije okolišao.
"Priznaću ti da si me i sa tim iznenadio. Vjerovao sam da si bar malo vjerovao u Sarajliju", iznenađeno će i iskreno iskusni gestapovac.
"Nikad, i nimalo", odsječno će Vasa.
"Zašto ga ne primi u mostarsku liskanu?" Milera je zanimao odgovor i na ovo pitanje.
"Nije mu valjao štrap pri uskoku", nasmija se pa objasni Vasa.
"A, danas?" znatiželjan je Miler.
"A, danias. Danas jo za danas. Zavisi..."
"Od čega?"
"Recimo, opet od štrapa."
"Dosta sam pitao", kaza Miler, popravi kragnu, odvaži stav, pa doda: "Imaš li ti pitanja, za gestapovca?"
"Nemam, poznajem sve odgovore", mirno će Vasa.
"Ne vjerujem ti."
"Znam da mi ne vjeruješ", saglasi se Vasa.
"Kako znaš?" Miler bi da čuje više od prve liske.
"Već sam ih sve čuo ili vidio", mirno će Vasa.
"Onda na klanicu", mirno će i gestapovac.
"Mogli bismo. Ali, nudio si nešto, tražio indiskretnost, a obojici je u interesu da bude tako. U tom slučju ćeš morati da me pustiš na zakazani ispit. Znaš, ne volim da lažem", još uvijek Vasa je samouvjeren i sabran.
"Da, ali zavaravaš se, nema više bježanja, moj si", nakon što još jednom napravi pokret da popravi kravatu, Miler nastavi odvažnim gestapovskim nastupom.
"Ako stvar dobro razumijem", kaza Vasa, pokrenu se na stolici u povoljniji stav, pa nastavi: "Još imam nekakvih šansi, naravno, od mene zavisi i od saradnje koju ću moći da odabiram. Znam da nemam šansi za bježanje, znam kako to radite. Dodijelićeš mi dvojicu uniformisanih i dvojicu u civilu, pridodaćeš Garu i Sarajliju."
"Opet me iznenađuješ. Sve znaš", Miler se samo na tren bio opustio.
"Znam, da bih se oslobodio iz tvoj kandži treba mi visok-visok ulog", pomirljivo će Vasa.
"Onda smo se dobro razumjeli?!" zvučalo je kao Milerovo pitanje.
"Jesmo!" kaza Vasa i poče da objašnjava: "Sve mi je jasno. Evo da ponovim, kao da smo na školskom času. Uhapšen sam, mogu otići na Stari most uz pratnju četvorice i diskretnu dvojicu gladnih ljudoždera. Hvataju me, ubacuju u crnu maricu, odovoze do Vladičine kuće, a tamo ćemo popričati u miru o Feđi, Težaku... Vrhovnom štabu..."
"Nemam šta da dodam", više za sebe kaza Miler.
"A, ako bih dobro sarađivao, koliki je broj koje bih trebalo da izvučem iz čaršijskog ćupa", naškiljivši oko sporo pitaće Vasa.
"Recimo, četiri stotine bandita", naškiljivši i Miler, prošaptao je broj.
"Toliki je spisak?"
"Da, baš toliki."
"A moje kolege?"
"Znaš, Vasa, puno su čuli i vidjeli, moramo ih malo skloniti", Miler kaza plan.
"Možete li obezbjediti da ih uklone u blagajski zatvor?" kao da se zaista nije šalio predložio je Vasa.
"Zašto baš u Blagaj?" iznenadi se Miler.
"Stid me i pri pomisli da su liske blizu dok se mi dogovaramo", odgovori Vasa.
"Dobro, neka ti bude", zaključi Miler.
VASA KISA – glava 12.
Milerov plan oko Vase Kise urušavao se, jer je Vasa umakao već na putu ka Starom mostu.
Tik uz Vasinu pratnju, sudarila su se dva TOT-ova kamiona, nastao je metež... Izvanredna režija. Pod Stari most građani nisu došli, tek nešto djece – šapat na šapat, ranio je divljeg vepra.
Kad povede krava a nema junca, nasrne na bezazlene krave, koze, ovce... U zanosu histeričnog stanja skače čak i na domaću čeljad. Zastrašujuće riče – plače. I Miler je u naletu suludog bijesa skakao, udarao, prijetio... – rikao. Naredi da se jedinice stave u stanje borbene gotovosti. Sa tri živa obruča dao je da se okruži Mostar.
Ni mačka u grad ni iz grada! – strogo je naređivao. Noć je proveo na položajima, nadzirao ih je gestapovskom preciznošću i strogošću.
U vrijeme kad je cvrkut ptica počeo da najavljuje buđenje vedrog dana, naredio je stezanje obruča:
Privedite svakog muškarca preko šetrnaest godina. Svakog, bez izuzetka! – izdao je neumoljivu naredbu.
Ptičiji poj je zanijemio pred izlivom bolnih dječijih i ženskih jauka, koji zaparaše usnulu mostarsku kotlinu. Najprije su se čuli iz Donje mahale, pa Luke i Zahuma.
Razbuđivali su zastrašujući udarci kundaka, izvaljivali halke i kapije, kuću po kuću, svaku po redu. I kuću mog stanodavca u Posranoj ulici, pa sam priveden i ja.
Punili su vojne kamione i odvozili na južnu stranu. Hapšenja su vršile provjerene njemačke jedinice – nisu vjerovali ni ustašama ni policiji.
Još sam se jednom uvjerio koliko nam Nijemci ne vjeruju. Po kapitulaciji Italije više to i ne kriju.
U Južnom logoru, na golemoj poljani žicom ograđenog Karašebeša, osvanulo je preko hiljadu i pet stotina unezvijerenih Mostaraca, knjiženih kao muški preko četrnaest godina. Svaki drugi muškarac grada. Postrojeni u dvije vrste, sačiniše tanki kružni prsten golemog prečnika. Iza njih stajala su pripremna mitraljeska gnijezda. U središtu šepurile su se nadmene crne uniforme. One se, naspram pižama, mantila, bosih nogu, rasčupanih kosa, krmelja, gologuze mladosti i sipljive starosti, doimaju savršeno i nestvarno. Jedna istaknuta uniforma je nestašna, kočoperi se vlašću i nadmenim bijesom. Milerova! Poznavao sam mnoge iz prstena i bio uvjeren da su pošteni, i mada sam i sam slične radnje činio, najednom mi se sve to počelo da gadi. Različite su misli istog čovjeka u i ispred osuđene kolone. Srcem preselih Mostarcima, zamrzih tu, bogzna odakle pristiglu, germansku paščad.
Izroni limuzina i ugazi u ledine Karašebeša. Kad uđe u zadnji zavijutak, uniforme počeše prelistavati mjesecima dopisivane i u metalnim kasama čuvane spiskove. Iz pristiglog automobila pomoli Husić. Vidjevši da je izgubljen, priđe mu Miler, ponudi kutiju sa najboljim hercegovačkim duvanom, pritrča još jedan gestapovac, da pripali krunskom saradniku.
Stojim u koloni uhapšenika. Ko zna, možda mi ta greška može spasiti glavu – nekad, razmišljao sam i svojevoljno ostajao u njoj.
Crna grupa krenu iz centra ka uokruženoj i tugom načetoj koloni. Predvodila su je dvojica oficira, slijedio je Husić, pa uniforme sa isukanim spiskovima. Otpoče odmotavanje Milerovog plana.
"Kako se ti zoveš?"
"Bajramović Petar", odgovori nemoćna starost iz poderane pižame.
"Nema ga na spisku!" oglasi se iz jedne uniforme.
"Poznaješ li ga?" čelni podvrisnu na svjedoka.
"Ne", prošapta Husić.
"Ti, kako se zoveš?"
"Smajo Jugo", odgovori žrtva sa pola glasa.
"Ima ga u spisku", sretnim glasom podvrisnu iz jedne od crnih uniforma.
"Da, on je iz Mostarskog bataljona", potvrdi Husić.
"Izvedite ga!"
Zar se tako odaju dojučerašnji drugovi i saborci, pogledom ošinu Smajo. Husiću otkaza glava, ovjesi se, poremeti ionako jedva složenu ravnotežu. Zadrhta, ali stisnu zube i smože da nastavi, da odaje... druga za drugom. Zaboravio je na cigaretu, ugasila se, pa priđe pušaču u osuđenoj vrsti, poznaniku i bivšem saborcu.
"Daj da pripalim!" promuca. Zatočenik ne posluša, sijevnu okom. Nisam mogao da se isčudim smjelosti, snazi pogleda kojim poče grickati izdajničku dušu. Pogana polovina Husićeve duše bijesno priskoči, dograbi osuđenikovu ruku sa cigaretom... pripali. Kanu i njegova suza:
"Ne poznajem ga!" podviknu. Nije poznao komšiju!?
"Poznaješ li ovoga?"
"Ne!"
"Da!"
"Da!"
"Ne...!"
Odvoji ih tridesetak. Naredbodavci su nezadovoljni, nije to ni deseti dio sa spiskova, a prosijali su obje vrste.
Narediše da ponovi.
Ponovo su obišli živi prsten – Husić oda još šestoricu, a mogao je mnog-mnogo više. Ne dade iz njega nešto, morilo ga zašivajući srčane prskotine, na dušu mu navlačilo nevid i plač.
Prvi put sam stajao u koloni osuđenih, prvi put razmišljao s one strane mušice. Isti čovjek u suprotnim mislima. Zamrzih Husića koliko i ostali iz kolone. Drhtim treći put u ovom ratu. Kajanje. Poželjeh da ubijem Husića, kajem se što sam zaklao jednoga mladića..., ne mogu da sredim misli, kapitulirala Italija...
Neočekivano zabrekta još jedan automobil. I on napravi zavijutak prije nego se zaustavi do svog blizanca. Na vratima se ukaza gorda, kao jela odrasla ženska prilika. Podsjećala je na nekoga, odgonetali su kolonaši. Vitko tijelo u iznošenoj spavaćici, problijedjelo glatko lice, duga i opuštena, prirodno uvijena, kosa.
Toliko svijeta na Karašebešu, jedina sam žena, morala je da joj se javi ta misao.
"Ono je Raca Ivanišević, bolničarka Mostarskog odreda", kao kad lahor zašušti opalim jesenjim lišćem, rasplinu se šapat.
Da li će izdržati, pitala se. Da li, uopšte, žena može izdržati rat? Plaši se, da... sebe se boji, odaće očima. Mora vladati sobom, mora. Ali, kako? Vidi drugove, gleda lica koja je previjala, izvlačila ispod mrtvaca, trčkarala između Švaba, kuršuma, gelera... izvlačila ih. Ne može da prevari oči, jer one vide, one će da odaju, u koga pogledaju, to je za gestapovce dovoljan znak. Moja Raco, nemoj da ih gledaš! Kako da ih ne vidim, drugove da ne vidim. Da, ne vidi ih, gledaj preko njih u pitominu Bišća polja, u Bunu i Bunicu, šaptala je u svoja njedra. Baš u Bunu i Bunicu! Tamo si trčkarala ispred kršnih momčića, a to su ti isti mangupčići, stasali u borce, tu postrojene; gleda u nekadašnje uščule momčiće, prisjeti se i kako je kikotala bježeći ispred njih, zapravo, mamila ih djevojčurastim butinicama koje je namjerno otkrivala zagrćući haljetak, kao da se, bajagi, ne poprska od štrapa plićaka.
Samo naprijed, Raco, nagovarala je sebe, tako, izdrži, gledaj preko vrsta, gledaj, eno dole ti je rođena Lakišeina, samo naprijed, eno Blagaja i kule herceg Stjepana...
Prošlo je najgore, izdržala je najteže, početak vrste, već je na austrijskoj karauli na brdu iznad Gnojnica. To je već četvrtina prstena mostarske mladosti. Izdržala je do podveleškog puteljka, kojim se juče iz partizanske jedinica ušunjala u grad.
Eto te u Bjelušinama, junak si, pregledala si pola prstena. Mnogo je lakše, nadolaze i prolaze Vihovići, Ilići... Hum. Hrabrila se.
Pobijedila je prsten smrti, pogledima ljube je osuđenici, čak joj se divi i slobodnjak Husić.
"Nećeš da odaš?!" iskulja tuđinski bijes.
"Neću!" iz djevojke izvali se krik.
"Hoćeš!"
"Neću!" zagrmi Karašebeš, jekom uzvratiše Hum, Kuk...
Neka čudna, samo akustičarima pojmljiva zbrajanja Racinih – neću, odbijalo se od različito udaljenih brda i slagalo u nečuvenu jeku, koja je bucala mostarski kazan, odbijala i još snažnija vraćala se u zanijemjeli Karašebeš, pa najavljivala mitska predskazanja pred rat pročitana u knjizi koja je govorila o božici Ateni. Sa Akropolja je pozivala Atinjane da izdrže još malo, pa da udruženi krenu u nove pobjedonosne bitke. Učinilo joj se da je jutros i ona postala boginja, zaštitnica Mostara. Gordo se uspravi, kako to i dolikuje božici, u želji da potvrdi snoviđenje, visoko zabaci glavu: "Neću, neću!"
"E, hoćeš, hoćeš..." miješali su se divljački glasovi i tupi udarci kundaka. Kršeno je tijelo, lomljena mladost.
Gurali su je naprijed, podupirali, vukli od jednog do drugog u vrsti.
Ne pogleda nijednog.
Svako naseljeno mjesto ima nešto visoko odakle se pokazuje grad. Vidljivost se mjeri procentima. Sa najboljih vidikovaca vidi se i do osamdeset posto grada. Za dosezanje vidikovca treba uložiti napor. Prstenasti šerefet carinske džamije, sa kojeg mujezin kuiše podne i ramazanske akšame, potpuni je vidikovac. Na njega teže je popeti se nego na bilo koji drugi. Uski minaret sa usukanim tankim i do neba visokim stepenicima, za Vasu je godinama predstavljao izazov kojem nije mogao da odoli, niti da mu se pokloni. Nakon sudara kamiona, bježeći ispred smrti, na mig hodže, kao da se nikad nije plašio, u dahu je uznogatao preko stotinu uvijenih basamaka do uokruženog hajata – šerefeta.
"Godinama sam želio da dokučim šerefet, da po njemu hodajući okružim minaret, da i ja jednom i odjednom vidim čitav Mostar, ali zbog urođenog straha od visine, nisam to uspijevao, a eto, takva mi bi sudbina, dokučih ga u utrci za životom", pričaće Vasa: "Savladah ga, uz kaznu da budem svjedok racije... hilminijade, odvoza žrtava uz Kobilovaču na klanicu, gledao sam i kad su im priključili Racu, Žutog... Vidjeh i oslobađanje Husića, ali gledao sam i izvršenje smrtne kazne nad njim, usred grada, po presudi Mjesnog komunističkog komiteta.
Gledao sam postrojavanje Mostarskog odreda iznad grada, i bio srećan, jer se većina izvukla i odazvala na prozivci.
E, moje liske, gledao sam i napor koji je hodža morao da ulaže da bi mi iznosio hranu, po kilo pečenja i litar vina.
– Hodža, vino ti je mlako! – ukorio sam znojnoga hodžicu: – Nemoj da te vraćam po hladnije! – zaprijetio sam mu.
– Dina mi, Vasa, padoh s nogu. Ako ovo potraje, gurnuću te sa šerefeta i objaviti da si se spotakao, pao i poginuo, ko i oni hodža iz Travnika – ljutnuo se hodža.
Kurtarisah se dušmana, Roka, Milera, Gara i Vrdića, a evo, stradaću od sipljivog mujezina – prepadoh se.
– A, tako! Muka ti da se pentraš!? – naružih ga još jednom.
– Muka, moj Vasa, bezbeli, zorli mi je, bolan zorli! – pravdao mi se hodžica.
– Ovako ćemo se dogovoriti – predložih hodžici – ostavi ahmediju na šerefetu, ja ću kuisati podne, po čolopeku se nećeš pentrati. Zauzvrat, jutrom mi donosi nafaku.
– Zašto jutrom? – začudi se hodžica.
– Zbog vina, bolan – hladnije je!
VASA KISA – Kritika Zuke Džumhur
Dugo sam očekivao pisca koji će svojim tekstom sačuvati od zaborava "Život i priključenija" starih mostarskih lisaka i njihove šale, kalambure i kenjčiluke.
I, evo, dočekali smo rukopis romana Danila Marića koji je to očekivanje sjajno ispunio i odužio jedan veliki dug prema Mostaru i njegovim jedinstvenim ljudima – liskama.
Gradove čine podneblje, klima, trgovi, ulice, kuće i žitelji. Ima u svijetu mnogo gradova i sa ljepšim podnebljem, i sa većim i raskošnijim trgovima, i sa bogatijim ulicama, i sa interesantnijim kućama, ali malo je gradova koji su imali, i još uvijek imaju, jednu tako izuzetnu sortu ljudi kakve su mostarske liske.
Mostarske liske su šereti, veseljaci, mudraci, obješenjaci i ljudi vedrog i visprenog duha, u isto vrijeme. Samo Mostar, oduvijek slobodarski grad, u svojim njedrima, na svojim sokacima, Tepi i kafanama, mogao je biti kolijevka i boravište te izuzetne i rijetke fele. Čuven je i po svojoj Neretvi, i po svojoj staroj ćupriji, i po svojoj Banji, i po svojoj Radobolji, i po svojim alejama krošnjastih platana, i po još čemu, ali čini mi se, jedinstven je po svojim izuzetnim žiteljima – liskama, koje su se ko zna kada pojavile, možda i od dalekog nastanka ovog šehera na sjenovitim obalama Neretve. Liske su nastale u ovome gradu; one nijesu mogle doći odnekud sa strane. Jer liska nije ni Stočanin, ni Konjičanin, ni Nevesinjac, ni Trebinjac – nego samo onaj koji je odrastao ovdje i napio se Radobolje, kupao u Neretvi, tumarao po Tepi, akšamlučio na Balinovcu, ašikovao po Brankovcu i kahvenisao u "Neretvi ." Liska nije ni zavidljiv, ni samoživ. Liska je pravi jaran; bistar kao suza, častan i hrabar. Lisku je teško nadmudriti, izigrati, prevariti i, nedajbože, namagarčiti. I silni Hitlerov Treći Rajh, pored svih sijaset neprijatelja u Mostaru, imao je svoje ljute dušmane – mostarske liske.
Liske se šegače i sa Hitlerovom policijom i sa ustaškom bagrom i ubojicama. NJihovo oružje nijesu ni topovi, ni mitraljezi, ni kame, ni puške – njihovo oružje je još ubojitije; artiljerija, avijacija i laka konjica – to je njihov duh. NJime su davali snagu porobljenim i razarali porobljivače. Vodili su po mostarskim sokacima, kafanama i mejhanama svakodnevnu bitku u kojoj nije bilo baruta i dima, ali je bilo visprenosti i smijeha koji je neprijatelja razarao poput najubojitijih rafala.
LJudski duh je strahovito oružje.
Ova knjiga je istovremeno velika i darovito napravljena izložba mostarskog liskaluka, tog nepotvarenog oružja koje treba sačuvati da se ne zaboravi i ne pomiješa sa nečim što nije autentično, što nije mostarsko.
U mirno doba liskana je bezazlena, uspješno se nadmeće i nosi sa sarajevskom jalijom u svemu i svačemu – od fudbala do svakojega rivalstva između glavnog grada Bosne, šeher Sarajeva i glavnoga grada Hercegovine Mostara, šeher Mostara, kako ga je, između ostalih, zvao i njegov pripovjedač Svetozar Ćorović. Međutim, mostarske liske i njihovi liskaluci nisu samo bezazleno mirnodopsko cvijeće. Liske nastavljaju da žive i da se šegače i u veoma opasnim ratnim vremenima kada su se mnogi prepali i kada samo rijetkim, hrabrim i duhovitim pada na pamet da se i sa okupatorom i njegovim hizmićarima može, da najblaže kažem, nadmudrivati, zafrkavati, što bi Mostarci rekli – trehati.
Pored hrabrih ratnika, junačina čuvenog Mostarskog bataljona, ovaj grad na Neretvi imao je još jedan front koji se nikada nije smirivao – front mostarskog duha. NJihovo bojište nije u hercegovačkim planinama i vrletima, po čukama i potočinama; oni svoje svakodnevne megdane sa dušmanima i izdajnicima vode na Musali, po sokacima, kafanama i birtijama. Liske nemaju ni pušaka, ni pištolja, ni strojnica. Nisu ni gladne ni žedne – jedu meso ovnujsko i piju vino žilavku; preko ruke nose mantile a u rukama kišobrane.
Velikim mostarskim pjesnicima, velikim mostarskim junacima pridružile su se i mostarske liske, po narodnosti i Srbi, i Muslimani, i Hrvati, jednostavnije – Mostarci.
Prvostoličnik tih duhovitih ljudi je Vasa Kisa, Mostarac koji je na svoj način zaslužio da se o njemu priče pričaju, pjesme pjevaju i knjige pišu.
Ova Marićeva knjiga pisana je divnim jezikom kakav se govori u Mostaru i u Hercegovini sa mnogim sočnim i žestokim začinima i mirođijama kojima taj jezik obiluje.
Novi, I/987.
VASA KISA – Kritika Veljka Bojić
Vjerovatno, ko nije iz Mostara i bliže okoline, neće ni znati šta znači mostarska liska, premda će se poslije kraćeg upoznavanja sa britkim štivom, uvidjeti da su to gradski šereti, veseljaci, "obješenjaci i mudraci", ali i ljudi koji su našli put da ispolje duhovne kvalitete. Nema tu ništa izvještačeno, iskonstruisano i rafinirano, to je prije odraz u ogledalo jednog mjesta, koje je po tome izgleda izuzetno, kao da se oslikalo u Neretvi.
Pisac kaže, da njegovi junaci, a u to se brzo i mi uvjerimo "šalu uzimaju kao hranu ili piće, bez nje su izgladnjeli ljudi". Zna se gdje će naći publiku, jer je i pored sve skromnosti njima stalo da budu upamćeni i mnogi jesu, kao Vasa Kisa, po kojem i knjiga nosi naslov.
Pri kraju prošlog i početkom ovoga vijeka, Jovan Dučić je pisao o jednom drugom Mostaru, gdje je planula prosvjeta, poezija, uopšte kultura i to se dešava u najvišem sloju, gdje se i stvorila elita, a svijet iz mračnih svratišta, teškog tavorenja pod okupacijom stranih zavojevača, nije diran i nije opisivan. Tražena su visoka nadahnuća, Carski sonet, Emina, Jazavac pred sudom, a "dangube", kako bi rekla elita, ostale su u pećinama i po strani.
Naravno, tu je još bilo feudalno uređenje, ni traga od kapitalizma, a da se ne govori o buržoaziji, pa je vidno siromaštvo realizma, ko se na drugim krajevima svijeta zanimao za ponižene i uvrijeđene.
Zanimljivo je pisac prikazao ljude koji se snalaze svojom pameću da prežive ekstremne situacije, vrtloge i haos, gdje je smrt izgleda kao jedini spasilac. Tu ne pobjeđuje sila, jer je liske i nemaju, pobjeđuje duh, oružje koje rijetko kada omane. Taj duhovit zagovornik, šeret, čovjek osrednjeg znanja i posla, ima mnogo više rješenja i vrata za nuždu nego što sila ima bukagija. Naravno, liske nemaju novaca, sav kapital im je u duhu. U opticaju su sočne priče, koje ih koji put i pečenom jagnjetinom nahrane.
Među tim visprenim zagovornicima skaske, pametar je dovitljiv Odisej, prevashodno pošten, ali uvijek spreman da drugog kareti. On svoja životna načela prilagođava vještini opstanka i to je poteža škola tamo gdje su pomiješane vjere i mentaliteti i to je i ovaj zadnji rat pokazao, pun surovosti i ludila. Liskar zna i da upotrebi grubu šalu, jer u primitivnoj sredini (nije to više ona Dučićeva), ne izgovaraju priče uz šoljicu čaja i u rukavicama, pričaju sočnim jezikom, elementarni, samoživi, puni narodne sirovine, neobrađenih, neproduhovljenih, jer ne mogu da se odvoje od kamena, od pećina, od vina, od sokaka, kujundžija, potkivača, bazala, vlasti koja je zaostala i surova, jer iz takve sredine ne može biti pravedna i uzvišena.
Da se sve to oslika, pisac je morao dobro ugrijati svoje pero i baciti nove plamove na ta mjesta, koja bi bez njega vrijeme pregrnuo pod pijesak, kao što je i knjiga koju imam u ruci. (Danilova kuća je zapaljena 1992. godine, izgorila je sva njegova imovina, a knjigu Vasa Kisa koju mi je dao da pročitam tužna je, nagorjela, i jedini je predmet iz njegovoga doma koji je poslije osam godina dopro do njega). To su potresna osjećanja i sudbine, ne samo junaka knjige već i samog autora, koji je uložio veliko majstorstvo da se nigdje ne vidi i oda. On piše iz velike pozadine i ja sam u mogućnosti da ponešto od ovoga napišem, pošto sam imao sreću da autora lično upoznam.
Baš ta sirova ruda, koju je pisac provukao ispod racionalnog pera, izaziva i privlači, uzdiže i obara, ali uvijek putem nadmudrivanja i podvala, koje se ne čine iz pakosti, koliko iz potrebe za smijehom. Dobijam utisak da je pisac došao na izvor njihove iskonske, elementarne snage i sluša brbotanje, koje nam saopštava bez uljepšavanja.
Sačuvati autentičnost, jer su nosioci radnje živi ljudi, a dati romansko štivo, nije lak posao, jer na neki način to treba da bude i biografija, ne samo dogodovština koje nagone na smijeh. NJihove šale, dosjetke, nadgornjavanje, pisac bilježi i ne izmišlja, on im samo dozvoljava da neumorno govore. Između tih duhovnosti pisac koristi prostor da opiše opšte stanje, atmosferu, strahote rata sa brzim potezima, ali koji ostaju da traju. Po nekada zbunjuje da ljudi imaju smisla za šalu i kad glave padaju, pune se jame i nestaje se preko noći. Neosporno, smiješna zbivanja koji put i učine da se preživi.
Knjiga ove vrste stoji na sopstvenoj osnovi, i nema pomoći od podupiranja od nečijeg prethodnog pisanja, jer su ova zapisivanja jedinstvena i orginalna i po tome djelo čine vrijednim, a naročito opisi pod ustaškom okupacijom. Svakako, Drugi rat u Mostaru je, kao i u ostalom svuda, bio zgusnuo zagušljivu atmosferu, više okupatora i više kvislinga, a jedan pokoreni narod koji teško diše. No liska uspijeva i tu da davori, jer ima mudriju glavu i vidi neka tajna vrata na koja može umaći pred opasnošću, da se spasi, makar da se popne na minaret kao hrišćanin i preživi raciju na šerefetu.
Kao i mnoga djela sa mnoštvom obrta i iznenađenja, ova knjiga ima ih od početka do kraja, premda je protagonista Vasa Kisa uvijek upetljao sebe i neku nemoguću situaciju, kao da je unaprijed smislio da iskuša svoju dovitljivost i naravno, biće neko neočekivano rješenje, koje će možda i njega začuditi. NJegovo ponašanje, jezik i pravičnost prija okolini, koja ga prati, sluša i ponavlja. Tako mit o njemu raste. Bez sumnje, pisac ga je ostavio samog, da bude graditelj sopstvene sreće i sopstvene legende, koja mu uvijek priskoči u pomoć, kad ga ubice satjeraju u ćošak. Pravični ljudi žele da se stave na njegovu stranu.
Taj svijet je, svakako na balkanskom nivou, bez rafiniranosti, produhovljenosti i "jevrejskog humora", to je orginal sa obala te rijeke i to je njihovo.
Roman, ako ga tako zovemo, bez ženske uloge, malo je neobičan, ali se i ne primjećuje, jer ima "atributa", koji se na neki način tiču žene, pa se i to dopunjava. Pisac nije gradio neobičnu formu, a ni fabulu, išao je za nesvakidašnjom pojavom svog glavnog junaka, da ga ne izgubi iz vida, pa je tu i tamo još ponešto opisao, što djelu daje i drugu vrstu vrijednosti. Taj njegov Vasa Kisa svakako je mnogo više zaslužio nego što je postigao, ali izgleda tamo gdje nema novca, elitizma, ljepotica, krađa, droga i vlasti, nema neobičnog životnog uspjeha. Vase Kise nema bez Mostara, a ni Mostara nema bez Vase Kise. Takav čovjek ne bi mogao postojati u Trebinju, Nikšiću, premda se na Cetinju dugo održao Suljaga Radov. I u meni je preživjelo nekoliko njegovih anegdota, a spomenuću jednu, tek da se vidi razlika između šaldžija sa dvora i iz mračne kafane.
"Suljaga, ja hoću da se krunišem za kralja, šta ti misliš o tome?", zapitaće gospodar Nikola.
"Šta će brod u kamenicu", odgovorio je Suljaga kao zapeta puška.
Šaldžija se još nije bio ni ohladio od smijeha na svoju dosjetku, a perjanici su ga izbacili iz cetinjskog okruga. Kasnije će kralj Nikola, obilazeći zemlju sa svitom, naići na siromaha Suljagu pored puta, bosa i u ritama, čuvao je nečije koze.
"Suljaga, ko ti dade to odijelo?", zapitaće kralj.
"Tri riječi, Gospodaru!", uzvratiće Suljaga i ne podigavši glavu.
Taj oštroumni Crnogorac nije bio dvorska luda, bio je pametar i mudrac, ali kod vlasti ni pamet ne vrijedi ako im se dirne u sujetu. Tako i Vasa Kisa plaća svoje račune. Tamo gdje vlada perfidija, licemjerstvo, potkazivanje i podvaljivanje, ne mogu da uspiju liskari. U naše vrijeme lišeni smo ne samo domišljatih građana nego i duhovitih vladara.
Kad se vide ove sličice, a šteta je što se ne mogu sve upamtiti, čovjek željan smijeha, mora se povratiti da ih ponovo čita, a zajedničko im je da su upečatljive i snažne, i da su sačuvane među građanima. To su pojave rijetke, često ne shvaćene šire, jer naginju razonodi kroz sirovi izazov, a osrednji ljudi ne gledaju na život na taj način, oni gledaju kroz lični interes. Mudrac ima druge oči, njegove su zjenice svjetila istine i od toga neće odstupiti ni pod prijetnjom, jer ne bi više bio liska. Pisac je to dobro izveo.
Priznajem, ja nemam dara da pišem prikaz na slična djela, pa se ponašam kao da pišem muzičke note za komad koji sam jednom čuo, kao što neko ne može da upamti deset viceva, tako i ja upamtio sam tek desetak dogodovština iz ove bogate riznice.
Možda će se naći čitalac, kojeg će smetati neka mjesta upotrebe jezika, kao što su i mene smetala, ali se ti ljudi ne bi mogli shvatiti bez te šake u oko. Uostalom, to je tada bilo vrijeme kad je književnost, u Jugoslaviji, pokazivala građansku hrabrost kroz vulgarnost. Ponegdje je Marića okrznula ta grana jorgovana sa Neretve.
Pisac ne dopušta, i pored jednostavnosti događaja i ljudi, da pripovjest padne na pričanje amatera, koji priča radi priče, ali liska je u smislu egzistencije, baš kao neki amater-sportaš, koji nije plaćen iako igra dobro kao i profesionalac, jer on ne traži platu za svoju duhovitost, osim ako može negdje zgrabiti dobar ručak besplatno, i to izgleda opet zbog smijeha a ne koristi.
On tačno zna koliko košta: Riba i po dinar i po, koliko košta pet i po riba? On zna kako da dođe do besplatne vozne karte u vozu, ili kako da umakne ustašama ispred nosa.
Narativ je tečan, siguran, autor se ne zadiše dok izgovara duhovitosti, a sigurno u nekoj drugoj formi, muzičkom komadu ili filmu, odabiranjem najboljih detalja, mogla bi se dati upečatljivija slika. Svjetski humor je u produhovljenosti, a često puta i dat sa vrlo malo materijala, liske imaju svoj rudokop, znaju sve i o žilavci, pa dalje redom. U novoj sredini takvo nešto neće biti moguće ponoviti. Tu se ideologije, partije, podozrenje, vjerska mržnja i svi su upućeni na plač, niko na smijeh, osim ubica. Ipak, dok su se smijali jedni drugima, više su bili ljudi. Nikakva više demokratija, ako je bude, neće moći vratiti Vasu Kisu u Mostar, kao što ni jedna druga uprava nije mogla dovesti na Cetinje drugog Suljagu Radova. Sve biva za vremena. Zadovoljstvo od onoga što je rečeno, jače je od svake opasnosti po život, i to atmosferu čini zgusnutom i bogatom. Pisac je čitaoca stavio da neprekidno očekuje novu buru. I tek što jedan talas zapljusne pećine i kamenje oko Neretve, nazire se drugi, koji se plavim mastilom razlijeva preko stranica i dolazi da očara.
Los Angeles, na Sv. Iliju 1999.
VASA KISA – autorov pogovor
Vasa Kisa je autentična ličnost. U Mostaru i Hercegovini samo su vojne vlasti, poreždžije, policije i grobari znali da je u mostarskim matičnim knjigama zaveden kao Vaso Kisić, rođen 30.12.1898, umro 19.4.1959. godine.
Uoči Prvog svjetskog rata učio je bačvarski zanat u Pešti. Učesnik je i tamošnje Bela Kunove revolucije.
Hapšen je oko stotinu šezdeset puta, a protjerivan iz Mostara sedam puta.
Vasa Kisa se izgovara brzo – pod mostarski. Među prvim su riječima koje izgovaraju mostarska djeca; prve šale sa kojima se susreću su Vasine, a i za mnoge druge, koje Mostarac čuje bilo kad u životu, sklon je da vjeruje da su njegove. S koljena na koljeno, prepričavaju ga mladi i stari, siromasi i imućni, neuki i učenjaci, obezvlašćeni i vladari, plašljivci i heroji, seljaci i građani – svekoliki Hercegovci.
Slušao sam o njemu još u predškolsko doba. I sad pamtim riječi koje sam gonetao: Riba-ipo, dinar-ipo, koliko je pet-ipo riba? pita Vasa Kisa.
U radnoj knjižici Vase Kisića ubilježen je jedan dan, za dva sata koja je odradio u Rudniku uglja. Od tada, pa do tragičnog kraja (harikiri), bavi se samo svojim poslom – liskalukom.
Liska je provinicijska unitarna imenica, nastala u Mostaru, davno. Neugasiva je u Hercegovini. Liska je veseljak, trehaš, zabavljač, kazivalo, mangup, tvorac dosjetki i sitnih laži, uman čovjek, stanovnik birtija, sokaka i sijela, čaršijski depo informacija, savjest grada, nadničar duhom, dežurni kritičar zla i afirmator dobra. NJegovo je da glasno izgovori ono što čaršija misli – a ona ne smije reći. Liske je da se upravlja po bečkom bontonu, njegovo je i da svaki namjernik ostane u vječitoj ljubavi sa Mostarom, da nejakog zaštiti a jakog zajaše, da zabavlja čaršiju – a da se niko ne naljuti na njega.
Liska je sve to i ništa od svega toga.
Autor
