KRITIKA NOVIH UMJETNOSTI Umjetnik, vrijeme i kreativnost     ---  ART BLOG  Povijest umjetnosti Danas jednako kao i ranije Umjetnost je ponajprije misaoni proces, pa tek onda spoj unutarnjeg i vanjskog u jedinstvenom činu. Svrha poduhvata je bila Poruka, bilo s ovog svijeta u drugi ili obratno, a umjetnici kanali kroz koje protiče osjećajnost jedne kulture. O umjetnosti se tradicionalno razmišlja kao o načinu preslike i oslikavanja zbilje i vrijednosti u nama i oko nas, ali i o načinu utjecanja na stvarnost. Umjetnost je imala monopol nad slikom. Od pojave fotografije mijenjaju se osnovne definicije; umjetnost je morala iznova definirati  svoj odnos prema slici. Replika svijeta prirode, materijaliziranje vrijednosti kroz stvaralaštvo, ali ni sama vještina i ukus nisu više ono što određuje umjetničko djelo. Umjetnost se od tada shvaća kao čekić za razbijanje dotadašnjeg načina poimanja a Cezanne je prvim od najavljivača novog svijeta. U početku 20. st. umjetnici su za razliku od svojih povijesnih prethodnika, postali izazivači društva u svakom smislu, da bi se u drugoj polovici 20-tih u svoj svojoj angažiranosti utopili u duhu vremena kojeg su stvorili. Kažu da su svi nivoi povezani, da postoje ekvivalenti ( kako na nebu tako i na zemlji). Nekad su ljudi za sobom ostavljali skladne, funkcionalne i mistične građevine, slike i druge predmete kojima su veličali ukupnost Života/ Svijeta i iskazivali poštovanje i hvalu duhovnim idealima, bez obzira o kojem dobu povijesti i o kojoj kulturi govorili. Tradicionalna umjetnost se temelji na priznavanju postojanja struktura većih od skupa pojedinaca. Prostor i stvaranje unutar njega je polje izričaja ekonomskih, političkih i ideoloških uređenja, s međuovisnim relacijama u Prirodi i konstantom postojanja još većeg sistema koji će proizvesti potreban ishod/ čitaj: veći Sklad. Pokušaji komunikacije sa Skladom većim od nas samih su se u sadašnjem društvu izgubili, a granice medija su se pomakle i izmiješale, tek reflektirajući krizu svakodnevne realnosti. Pitanje je da li  moderna umjetnost u nastojanjima za komunikacijom uopće korespondira s drugim nivoima. U globalnom hi-tech hocus pocus cilindru sve može biti umjetnost i svi su pristupi mogući; treba istraživati mnogostrukost pristupa, slavi se Koncept kao umjetnička mutacija post moderne, a nakon višeznačnih eksperimental-izama. Obično, uobičajeno, trivijalno dobiva na značaju, najčešće samo zbog neobičnog izričaja. Bitne su doslovne verbalne poruke, koje postaju nečitljive i nerazumljive samo zbog prelaska u drugi medij izričaja neprilagođen toj vrsti poruke, a štafelajno slikarstvo je postalo tek još jedan od medija, povlačeći se ili simulirajući nove. Tehnike drevnih religioznih umjetnina, ili jednako tako bilo kojeg perioda ili škole se mogu reproducirati, ali nedostaju efekti jer je objekt odstranjen iz svog prirodnog okruženja, van konteksta.  Renesansna oltarna slika sigurno danas ne ostavlja jednak utisak kao na ljude u renesansi. Doživljaj se promijenio jer mi nismo ljudi renesanse. Današnji umjetnici koji slijede prije osmišljene matrice i npr. izrađuju renesansnu umjetnost bez da ju poznaju, nisu kreativci i ta djela sigurno ne mogu imati ikakav utjecaj na bilo šta ( osim možda na njihove novčanike, ako su dovoljno vješti), jednostavno zato jer oni ništa ne stvaraju. Isto je i sa nastavljačima bilo kojih prošlih umjetničkih pravaca; dadaizma, kubizma, op-arta, minimalizma, post moderne ... Kao mehaničari ili izrađivači suvenira... Mehaničar može raditi na vašem autu, ali mu nedostaje znanje inžinjera koji je auto napravio. Inžinjer ili programer imaju bolje šanse da će stvoriti vrhunsko umjetničko djelo nego većina suvremenih umjetnika, koji su od dokumentiranja svojih procesa napravili materijalni dokaz nepostojećeg kreativnog rada.  Ono što diferencira Modernu umjetnost u odnosu na razdoblja ranije kada je djelo postajalo prijenosnikom poruke, je Potreba da se čistim umjetničkim činom ( ma što to bilo) nadiđu organičenja samog medija izražavanja. No da li je to dovoljno? Da li kombinacija čistog simboličkog djelovanja i usmjeravanja energije u željene promjene potrebne modernom društvu, može definirati sadašnju umjetnost? Ovako se definira vjera, ne umjetnost. Umjetnost se uvijek temeljila na filozofsko- društvenom okviru stvarnosti toga doba, društva ili civilizacije, čineći uvjek još jedan korak dalje. Danas joj nedostaje bilo kakav temelj osim onog 'l art p'our art'.  Što umjetnost jest, a što nije Projekcija umjetničkog performansa suvremenog hrvatskog umjetnika prikazana na TV-u i u respektabilnim galerijama prikazuje Slavena Tolja kako se opija. Umjetnik je dokumentirao svoje opijanje do besvjesti. On brzinski ispija 2 l alkohola, ponavlja ovaj happening po istom scenariju na nekoliko različitih mjesta uz varijaciju vrste alkohola ( da odgovara običajima sredine u kojoj se umjetničko opijanje izvodi). Prijevod procesa: nije bitna vrsta ( alkohola) nego namjera ( ispijanje) s kojom nešto radimo jer ona određuje rezultat. Dobro izvedena najmera daje uvjek istu konstantu, mrtvo -pijanog umjetnika i video zapis. Bit građe ( alkohol ovaj ili onaj) određuje jedan dio učinkovitosti djelovanja ( onaj da li će se napiti ili neće), video zapis je vremenska konstanta, pojavljuje se kao raport/ ponavljanje. Poruka umjetnika: čovjek se mora od muke napiti bez obzira gdje je, a umjetnost je provokacija ponavljanja besvjesti, a moguće i bljuvotina? No Poruka ni motiv zbog kojeg umjetnik pije ( možebitna svakodnevica, depresija i razočaranost, nesretna ljubav, poslovni neuspjeh ili pak slavlje ... ) su izvan ovog konteksta. Dakle formula umjetnosti danas bi mogla biti slijedeća: vrsta nebitna, bit/ sadržaj ( misli) određen, bez obzira na rezultat, za razliku od tradicionalne koja glasi: vrsta bitna, bit/ sadržaj prenesen, rezultat varijacija.  U suvremenoj umjetnosti proizvodi se mnoštvo slika na kojima se nema što vidjeti. Prošle forme se recikliraju u sadašnje, a najbolji predstvanici suvremene umjetnosti danas predano se muče, puštaju krv, bičuju, ubijaju purice po trgovima, skupljaju otpad, samozadovoljavaju se ( doslovno i preneseno) u galerijskim prostorima, tj. trude se šokirati na bilo koji način u ime umjetničkog protesta, i/ili društvene angažiranosti, ili radi jednostavnog privlačenja pažnje/ promocije samih sebe. Nema nedozvoljenog ili neprihvatljivog, nema kriterija prosudbi niti estetskog užitka..  Široka publika ili ima teškoća u razumijevanju, 'čitanju' umjetnosti i izraza, nemaju dovoljno znanja, obrazovanja ( da li?) ili mirno zaobilazi 'te stvari'. U neredu koji vlada u umjetnosti danas možemo isčitati raspad tajnoga koda estetike. Suvremenoj umjetnosti nedostaje baš onoga što bi trebalo biti suština nje same; mašta, vizionarstvo, uzvišenost, a teško da ima i ono čime se danas najviše diči, društveni utjecaj. Moderna i post-moderna se bave sastavom stvarnog svijeta ( ponajviše biti svjetla) i subjektivnošću doživljaja, s podlogom u teoriji relativnosti, i pripadajućim prirodnim, ali i ostalim društvenim znanostima datog vremena i prostora. Avangarda je bila preslika društvenih razdora, kubizam, konceptualizam, minimalizam i ostali -izmi su se pokazali kao poluga kreiranja načina života ( čitaj: modnih trendova).  Suvremena umjetnost se preselila na područja društvenih znanosti gdje oslikava stanje naše atomske civilizacije; no neuništiva količina i vrsta naših arheoloških ostataka govori o nama bolje od ičega i to nešto sasvim drugo od onog si većina možda umišlja. Moderna je umjetnost izgubila početnu svrhovitost i nema baš predobre spone sa životom modernog čovjeka.  Umjetnost je svedena je na kičastu dekorativnost, bijes i/ili devijantnost. Mnogo ljudi smatra modernu umjetnost zabavnom i zanimljivom, ali često i pretencioznom, statusnim simbolom, trendom ili besmislenom ( bez obzira da li je to ideja nekog projekta ili ne). Istina je da ne mora nam se svidjeti ono što vidimo da bi to bila umjetnost. U spirali stvarnosti, prošli umjetnički periodi općenito se ugrubo mogu po svrsi a prema općoj duhovnoj zrelosti čovječanstva, podijeliti na; ritualno -magijske, dokumentarističko- emocionalne, teorijske, te konačno primjenjive koncepte tj. interdisciplinarna događanja ( performance - multimedia - virtual ) da bi završili s hiperartom, net aktivizmom digitalno transcedentirajući do doba post atomske ere humanodroida. Umjetnost je povijesno je mrtva, no uskrsnula je kroz brzo prolazne  art trendove, dizajn i modu, postala religija modernog društva. Sadašnja umjetnost baš kao i čovjek općenito, traga za konstantom ili načinom kako da opstane u fluidu sadašnjosti, kao i za podlogom na kojoj se može razvijati. Da li je to Umjetnost novih medija, čisto Digitalna umjetnost, virtualna stvarnost, angažirana Umjetnost u zajednici ili kombinacija i spoj ovdje navedenog kako god to već zvali ili pak nešto posve drugo prema čemu tek idemo? Vrijeme: napisano 2002, nadopunjeno 2004/05. Relevantan link: http://artshow.blog.hr/ 2004- 2005 ArtE Fakti Umjetnost i politika: financijska umreženost i sloboda novih medija u Hrvatskoj Redovito pogledam čega ima novog na ArtEfaktu: http://artefact.mi2.hr Zanimljive teme, dobri autori, dobro izdizajniran sajt, tu nema pogovora. Nakon institucionalnog culture.neta i websiteova nekoliko galerija, to je uostalom sve što je online o suvremenoj hr umjetnosti... No, evo i par zamjerki - tek se otvori novo poglavlje i obijavi poziv suradnicima a rok istekne. Izgleda da materijale mogu poslati samo oni već uključeni ili povezani s ArtEfaktom, jer se zbog kratkoće vremena ( par dana ili ni toliko), nitko drugi ne stigne javiti...Nedavno sam pitala zašto ArtEFact nema forum ili nešto slično otvoren za javnost, no nemaju ni supervised forum... S obzirom na reklamiranu orijentaciju portala / strategies of resistance/ čovjek bi očekivao drugačije. Bez obzira na sadržajnost, u kontroliranim zatvorenim sistemima/ sredinama, otvoreni inputi nisu mogući i to dobro objašnjava ona narodna; "traže razmijeniti ideje o pitanjima kulture i umjetnosti", a uzdaju se u drugo. Bez obzira na moje simpatije prema radovima autora kao što su Dalibor Martinis, Sanja Iveković ili Andreja Kulunčić, kad malo zagrebete po pozadinskim partner-linkovima pa dodjete i do www.anetwork.org,  onda je potpuno jasno da su pozadina i Izvori OPET politički, pa otuda i netransparentnost i zatvorenost. Koliko god izgledalo normalno poimati umjetnike kao avandardiste- buntovnike- liberale, mnogi su zauzeti samo izgradnjom vlastitog imagea svedeni na umjetnike-poduzetnike, umjetnike-klošare ili sistemski korektne umjetnike. Kulturna scena Hrvatske je odavna ( od ww2) visoko elitistička, zatvorena unutar purse-net ( vidi značenje) i najčešće dobro potkožena uz osigurane tokove financiranja kroz političke projekte, bilo domaće ili strane, pa zvali se oni i Velika Ujedinjena Europa. Uspješni umjetnici su tek promotori političkih platformi i orijentacija ili korporacija u ekspanziji asistiranih opet od politike, i ako malo promislimo, možemo zaključiti da do neke značajnije promjene u odnosu na prošlost i nije došlo...  AGITPROP. A naši političari valjda misle da sama pripadnost nekom krugu, u ovom slučaju gospodarske unije, ima veze s veličinom vlastitog kulturnog uspjeha i općenito postignuća. Nažalost, to je samo snobizam koji stvara sredinu u kojoj dobro uspijeva samo kolonijalna kultura i umjetnost kao sredstvo manipulacije.  I sve zato jer se polazi od pretpostavki da hrvatska kultura treba iznova dokazivati svoju evropskost, jer kao da ju je u ovom zadnjem ratu izgubila (?)... Bez obzira na povezanosti i sličnosti kulture globalnog sela, kad se toliko često pozivamo i divimo našim iseljenim umjetnicima u svijetu ili favoritima politike do '90-tih, kao da zaboravljamo da svi oni žive i daju se drugoj stvarnosti, prvi s vrlo malo osvrtanja ili izleta u vlastitu prošlost (teritorij). Istovremeno egzistencija ovdašnjih umjetničkih duša je svedena na nivo održanja ugroženih vrsta jer, kao što kaže Leonida Kovač; u javnoj sferi je dopuštena djelatnost samo onih čiji je identitet verificiran.  Pročitaj više o kulturnoj politici: http://www.culturenet.hr/v1/novo/korisno/kulturnepolitike.asp# I na kraju; neslobodu svugdje određuju klike i njihovi planovi, a NE tehnologije po sebi.  Ideološka propaganda kroz umjetnost je rudiment 20 ct.  Etabliranje avangardnih bunt-umjetnika 20 st. u novijoj hr- povijesti govore samo o promjeni dlake. Način uporabe i dostupnost tehnologija govori o tome čemu i komu služe, dok ciljevi mogu ( a ne moraju) uvjek biti prezentirani i opravdani. Zlo je kad tehnologija završi kao najjači alat i oružje političke i ideološke propagande. Posebno kada se koriste prošli dobri napori za trenutne jadne ciljeve. All fast forward to United Europe. Reference i LINKOVI: - grupa Exat 51- ( naziv skraćeno od eksperimentalni atelier) konstruktivisti  (1951-1956) //  Gattin, Jevšovar, Seder, Vaništa, Feller, Kristl, Picelj, Richter .. - radikalni enformel '60tih god. prošlog stoljeća - primary, analitical painting  - Gorgona - Nove tendencije (1961-1973) - Grupa Biafra '70te - Postmoderna i zagrebačka Nova slika - Vladimir Dodig Trokut i Antimuzej - Vjenceslav Richter - Miroslav Šutej - Dubraqvka Rakoci - Vlasta Delimar - Mladen Stilinović - Sven Stilinović - Željko Kipke - Tomislav Gotovac - Josip Zanki - BOJAN GAGIC - Kristina Leko - Ksenija Turčić - Darko Fritz - Edita Schubert - Ana Opalić - Muzej suvremene umjetnosti   Pametna Umjetnost i Tehnologija, 2005 Razvojem novih tehnologija, uporabom mnoštva tehnoloških pomagala i prelaskom na novi virtualni teritorij bitno su se promijenili uvjeti i načini umjetničkog stvaralaštva. Umjetnost je spoznajna, misaona. Konceptualna umjetnost je bila odgovor ( ili na opću krizu predočenja, no suvremena neo-konceptualna i relacijska umjetnost nije ni spoznajna ni posebno misaona, niti odgovara na neka interesantna pitanja. Više je tehnološki reklamni pano i odraz menadžerske kulture.  Umjetnost novih medija je najbolji odraz života u umjetnosti možda ikada; prava kopija života i smisla modernog čovjeka. U ovom znanstveno tehnološkom procvatu, ona ( baš kao i sam čovjek) polako i sama transcendira u visokotehnološki dizajnirani industrijski proizvod. Isto tako, sva umjetnost ima generički sadržaj i prije distribucije. Digitalna umjetnost samo koristi novi tehnološki izričaj, a definiranjem iste kao slike, skulpture, videa i sl. samo uništavamo generički sadržaj jer ga uguravamo u krivi format. Spajanjem industrijskog dizajna, medija i marketinga kao glavnih oblikovatelja stvarnosti, uočava se porast virtualne pretilosti i u sadržajima i u formi. Fraza "novi mediji" u osnovi označuje potencijalnu tržišnu oznaku vrijednosti.  "Zašto se zamarati koliko je vremena nekome potrebno da nešto stvori ili koliko napora?  Po meni, to uopće nije bitno. Vrijednost se mjeri -- ako to mogu jednostavno reći-- u odjeku koji neka stvar ima u zajednici. Koliko se o tome priča. Ne koliko se o tome priča SADA, jer bismo bili na milost i nemilost čovjeku s najviše vremena u medijima. Ne ni koliko o tome pričaju potrošači -- ako se ova grupa ikako može definirati -- mislim na grupu potrošača koji ostaju potrošači, a nikad ne postanu proizvođači. Odjek je ono što inspirira nova stvaranja. Nekada, negdje. Pa kako onda TO ikako možemo vrednovati? " Geert, http://nznl.com  U novim medijima naglasak je stavljen na mediju ( tehnici). Češće pravilo nego izuzetak, sam medij postaje poruka, a značenje prenesenih poruka nevažno. Prijašnja vjera u kreativnost stvaraoca se pretvorila u slijepu vjeru u medij sam po sebi, pa je tako samo potreban taj novi medij da bismo imali umjetnika. "Novi mediji izblijeđuju granice između različitih vrsta umjetnosti: vizualni umjetnici tako stvaraju glazbu, arhitekti izrađuju web stranice, a inžinjeri postaju performeri. Ono što vrijedi danas nije majstorstvo nego inovacija i svježina pristupa." - Mark Tribe, osnivač neprofitne organizacije za nove medije i pokretač portala Rhizome.org. ...dok veći dio umjetnina napravljenih pod naslovom novih medija ( bilo da je imenovan od umjetnika ili institucije) propituje modernističke pretpostavke, pretpostavljene neovisnosti od politike, klase, kulturne pozadine itd. ili modernistički konstruirane hijerarhije i neovisnosti o medijima ( kao medija), isto je tako istina i to da su Novi mediji puno više ovisniji o dominantnim tehnologijama, ali i njihov usputni proizvod, ponekad djelujući kao podmazivač koji nove tehnologije čini trendovskima i prijemčivijima onima koji vole misliti da nisu vezani korporacijskim interesima zato jer stvaraju umjetnost svojim mobilnim telefonima. Pa ipak, subverzija je još uvjek moguća. Otkačenost je još moguća, ili? Umjetnici još uvjek mogu potkopati željene načine uporabe novih tehnologija i tvrditi da nisu korporacijske kurve, ili? Da li je ravnodušnost i prihvaćanje pravi pristup ( da ja sam dio problema, da još se opirem i radim na osvjetljavanju problema koje donosi nove blistave tehnologije/ mediji."  - M. Cooley - http://www.flawedart.net/   No, ograničenja novih medija kao npr. uvjetovanost stvaralaštva razvijenošću, ali i dostupnošću tehnoloških alata, strah od virtualne neslobode ( profiliranje, zatvorenost sustava, kontroliranje, ovisnost, diskriminacija) nisu tek samo strahovi neprilagođenih ili sporo prilagođavajućih, već česta tema u raznim virtualnim zajednicama. Tko ima priliku govoriti, kako to kaže Joan Hawkins; tko ima priliku izraziti se, tko o čemu govori i zašto, su danas jedina prava pitanja umjetnosti.  Isto tako, okoliš danas i u budućnosti ovisi o umjetnom oblikovanju nasuprot kaosu/ prirodnom rastu. Dizajn bi trebao biti svjestan čovjeka i okoliša te integriran u cijelinu ( stvaranje, razmjena, vijek).  no design is also design.  Dali je Ideja još uvjek ideja ovisno o formi/ stanju i dali onda govorimo o estetici ili odlučujemo o oblicima u umjetnosti? Svako stanje ima svoje vrijednosti/ pravila i ljepotu. Kaos kao od vrijednosti slobodna forma ( ali ne bezvrijedna) je tek drugačije stanje.  "Otpuštanje" stvaralačke kreacije je najednom za nas postala jedna od najtežih i najneprirodnijih stvari, a ipak, može rezultirati nagradom puno većom nego što ju naš um može stvoriti. Veliko pitanje čovječanstva današnjice i budućnosti je kako ohrabriti ovo oslobođenje od umjetnosti/ dizajna.    --- Dirk wrote: >  > > "Letting go" of design  > Any ideas on how to encourage this "liberation" from art/design? >  > - attributing more autonomy to the artistic process itself, letting it grow > - being critical of minute decisions while you are 'writing'in your digital media  > - putting constraints on thoughts like 'it looks better this way" > - incorporating generative processes you have no moment to moment control over > - being more rigid in listening to 'poetic necessity' (as part of an autopoetic production of meaning)  > instead of communication within and through 'art tradition' > - being more aware of what you are as an author, aknowledging those things (which?) that make you  > (how?) that (what?) and not trying to 'un-design' them, not stylising your authorship to accomodate, > conform because you want to be succesful >  > Personally i can only see rewards when you practice this in a stop & go way, so now you act liberating, > the next moment you function as a stratifier, being your own undo-er before somebody else (or the > artbusiness) does it for you. Playing fireman with an art hoze or some other male equivalent to > feminist guerilla techniques. Ofcourse we're all very powerless... >  > Greetings, > dv @ Neue Kathedrale des erotischen Elends > www.vilt.net/nkdee   :0: LINKOVI http://www.digitalartsource.com http://www.newmuseum.org/ Lev Manovich new media / culture / software O stroju i novim tehnologijama u umjetnosti:http://www.o-o.lt/manifesto.html Umjetnici i kontrola interneta:http://artcontext.com/crit/essays/cntlShift/ Stvarajte softwareom! runme.org  Generativna umjetnost: http://www.generativeart.com/                         conntact: kristina_tina - Antropologija suvremenosti - MIGRACIJE KULTURA, MIJENJANJE TRADICIJA KROZ TURIZAM - RAPSKE RAZGLEDNICE IZ BUDUĆNOSTI about the artist moj AtelierK