Emocionalna sirat ćuprija*

Piše: Edin Tule

Prateći trag poslovice koja kaže da je žena ženi najveći neprijatelj, na samom početku se pitamo zašto je to tako? Možda zato što osim što svoju suparnicu ljepotom ugrožava na putu osvajanja i zadržavanja željenog muškarca, i na poslovnom/profesionalnom planu može lakše predvidjeti njena suptilna promišljanja sa lepezom preciznih nijansi zahvaljujući posjedovanju tog istog uma. Žensku sujetu može da probudi sve ijedna žena ukoliko muškarac do kojeg joj je stalo primjeti na drugoj nešto vrijedno pažnje. Muškarac može povrijediti žensku sujetu ukoliko, naprimjer, gledajući film kaže ženi koju voli kako liči na određenu glumicu, umjesto da mudro izjavi kako ta glumica u stvari liči na nju tj. kako ta neka druga žena ima samo jedan djelić njene ljepote i šarma jer je ona osnova/baza poređenja, a nikako samo predmet poređenja.

Od zdrave ambicije do jeftinih sapunica

Za razliku od ženske sujete, muška je često vrlo naivna i jako površna bez potrebne emocionalne izdržljivosti i sofisticiranosti u egzekuciji. Jedan od najjasnijih primjera ženske sujete možemo vidjeti u reakciji žene na sreću njenog bivšeg momka s kojim je - samoinicijativno i na svoje veliko zadovoljstvo - prekinula vezu. Ukoliko tog bivšeg – iako odbačenog - momka sretne sretnog, njena sujeta će biti itekako povrijeđena jer će pomisliti: „Kako se usuđuje biti sretan?! Pa on treba da pati do ludila zato što nije više sa mnom!!“ – osjećajući bolno peckanje u duši zato što je prebrzo zaboravljena. U sličnoj situaciji, muškarac će biti sretan ukoliko se osoba sretno uda npr., te ne mora o njoj više da razmišlja dok je upošljen svojim infantilnim hobijima (automobili, fudbal, pecanje, šah, itd.). Kompleksnost ženske sujete se ogleda u potrebi žene da iza sebe ostavi dugoročan trag čijom dužinom trajanja mjeri i vlastitu važnost u mjestu i vremenu. Ta potreba se, ovisno o ambiciji, očituje na najrazličitije načine. Nekad je to glasno udaranje štiklom po hodnicima u hodu kojim osvajaju mušku deduktivno-induktivnu maštu upošljavajući njihov auditivni sistem u želji da urežu vlastito postojanje u kolektivnu memoriju. Nekad je to opet u formi ostavljanja mirisnog traga kojim osvajaju olfaktivni sistem muškog društva nastojeći na posve novi način urezati svoje postojanje u kolektivnu memoriju. A nekada u formi izrođene djece koja su majkama bitna samo u onoj mjeri u kojoj ostvaruju njihove nedosanjene ambicije. Otud i društveni fenomen oličen u pojavi udvarača koji - neprimjećujući šok svojih djevojaka - razmjenjuju poklone (kompote, recepte, jabuke, itd.) sa budućom punicom umjesto da osvajaju djevojku jer znaju da će majka blagosloviti kćerkinu udaju samo ako se mladoženja (prvo) njoj svidi. Tako da je razumljiva kompleksnost ženske sujete s obzirom na raskošan arsenal vlastitih aduta koje njeguje i precizno koristi, bilo pojedinačno ili u kombinaciji, za koje s pravom očekuje da traju u tuđem sjećanju. Raščlanimo li tu sujetu na proste faktore, naći ćemo u njoj zdrav ponos koji zahtijeva njegu, čišćenje i podizanje vlastitih nauma na veći nivo. Međutim, nešto što je na početku – dok su djevojčice brže sazrijevale od dječaka - bilo zdrava ambicija sa izuzetno velikim potencijalom za obilježavanje vlastitog prostora i vremena korisnim društvenim rezultatima, uglavnom ostaje temom zapleta u jeftinim sapunicama koje ističu svu raskoš dobro osmišljenih, ali ipak prizemnih ženskih spletki.

O manifestacijama ženske sujete u formi spletki koju ističe i Kur'an: „...vaša lukavstva su zaista velika!“ (Jusuf, 28) – govorit ćemo drugom prilikom sa dosta primjera.

Duhovna deratizacija

Čovjekov unutarnji univerzum (um i duša) je fantastična hiperkativna košnica krcata zdravim i medonosnim pčelama naše savjesti i intelekta koje u gradnji ljudske duhovne arhitekture prečesto zaustavljaju duhovne štetočine i uspavljuju štetni dimovi koji isparavaju iz straha od promjene. Ni ljudska duša kao najkompleksnija i najkrhkija arhitektura - poput željezno-betonskih građevinskih konstrukcija - nije imuna na glodare i rovače (žohare i pacove, npr.) koji vrebaju najmanju crnu tačku. Slijedeći princip deratizacije stambenih građevina, veliki broj ljudi koji je svjestan određenih kvarljivih elemenata u vlastitim bićima (nesvjesno) pribjegava iluzornoj duhovnoj deratizaciji unoseći u svoj organizam razne otrove, poput alkohola i nikotina.
Naravno, sujeta je apstraktan pojam, pa tako zahtijeva svjesne tretmane i zahvate iz laboratorije emocionalne alhemije. U prethodnom radu smo definirali sujetu kao osjetljivost na sve ono što može ugroziti naše uvjerenje da smo bolji od drugih u nečemu što nam je bitno, a manifestuje se kroz potcjenjivanje, zluradost, sabotiranje, itd. To uvjerenje ima razne oblike i mutira u srodna duhovna stanja koja se prostiru u lepezi od ljubomore do oholosti. Sujeta je prva baza iz koje mutiraju npr.
narcisoidnost, ljubomora, lažni ponos, zavist i oholost.
Te osobine su poput pripadnika jedne porodice rovača kao što su npr. hrčak, krtica, pacov, miš, žohar, itd. S razlikom da su ovo rovači zemlje, a pomenute osobine rovači naše duhovne arhitekture. Razlika između sujete i oholosti je kao razlika između pacova i divlje svinje, npr. Obadvoje su rovači, stim da je zadnja mutacija u najružnijem obliku. Niko od ljudi nije imun na sujetu i svako dovoljno objektivan je osjeti u određenim oblicima. Najbitnije je da je ne negiramo i da je krotimo snagom
vlastitog duha. Postoji dobroćudna sujeta, a to je ona koju nismo verbalizovali prema nekom niti pokrenuli konkretne akcije nego smo je ukrotili i stavili pod kontrolu kroz određenu racionalizaciju. Kao što postoji i zloćudna sujeta, a to je ona koja traži konstantno prehranjivanje i brzo mutira u najgore oblike oholosti. Slikovitije rečeno, žohari su uvijek negdje u zidovima ili podu, ali je bitno ne dati im da izađu na površinu. Tako je i sa sujetom koja je uvijek tu negdje prikrivena, ali je bitno da ostane u okviru kognitivnih procesa jer neukroćena sujeta postaje baza za razvoj svega od samodopadanja do oholosti i najgorih oblika sadističke sujete.
Ipak, negdje između sujete i oholosti postoji tanka linija nužnog
zdravog ponosa - koju ćemo nazvati emocionalnom sirat ćuprijom - preko koje mora krenuti svako ko želi ostvariti svoje potencijale. Usljed neobavještenosti većina ljudi ne vidi suptilne nijanse između ponosa, sujete i oholosti, pa sve trpaju u isti koš, lišavajući se tako izuzetno važnog duhovnog stanja tako neophodnog za pozitivne promjene i razvoj, a kojeg zovemo zdravi ponos. Tako imamo previše predostrožne pojedince npr. u vjerskim krugovima - koji iz straha od upadanja u zamku samodopadanja i oholosti – zauzimaju samoponižavajući mentalni stav svaki put kad se pojave u javnosti, tipa: “Svi ljudi su bolji od mene!” – hodajući nesigurno, govoreći strašljivo, živeći neodvažno, vremenom se navikavajući na stanje emocionalnog mazohizma za koje misle da su našli i vjersko opravdanje. Pomenuti bijeg u ovu opasnu krajnost je rezultat zgražanja spram arogantnim stavom koji se nalazi na suprotnom polu našeg duhovnog kosmosa, i glasi: “Niko mi nije ravan!” Ovaj stav se manifestira kroz nadmeno šepurenje pojedinaca u cilju prikrivanja rupa u vlastitoj ličnosti jer je kompleks superiornosti samo drugi odraz u ogledalo kompleksa inferiornosti.
S druge strane, ukoliko imamo u jednom društvu dominantno shvatanje po kojem se npr. izjava tipa: “Napisaću takvo književni djelo kakvo niko prije mene nije napisao!” – smatra vrhuncem umišljenosti i oholosti, teško da će takvo društvo iznjedriti pojedince odvažne da postignu izvanredne rezultate. Ukoliko izjavu: “Zaključit ću iz Kur’ana ono što niko od ljudi ranije nije uspio zapaziti!” – iznosimo kao visok cilj prema kojem hrabro idemo aktivno iščitavajući sve ono što su rekli prethodnici pri bavljenju Kur’anom, multidisciplinarno se svakosatno usavršavajući i radujući se kvalitetnoj konkurenciji koju možemo nadmašiti u ime većeg društvenog cilja – takva izjava predstavlja čisti zdrav ponos neophodan za takmičenje u dobru, u najširem smislu te riječi.
Iznad kompleksa rupa lične nesigurnosti i indiferentnosti u kojima leže pojedinci koji vide svoje “ležaljke” Bogu ugodnim i kompleksa rupa u vlastitoj ličnosti koje drugi prikrivaju nadmenošću, visi tanka linija emocionalne sirat ćuprije koja zahtijeva jasnost vizije, jaku volju, samoinicijativnost, spremnost na proračunat rizik i sposobnost balansiranja.

Sujeta na društvenom nivou

Izjava: “Bošnjak Bošnjaku može oprostiti sve osim uspjeha!” - svojevrsno je narodno priznanje koje precizno otkriva ponor sujete u zapuštenoj bošnjačkoj duši isprepletenoj nesigurnostima u vlastite neodnjegovane identitete (lični, vjerski, nacionalni, politički, itd.), sa manifestacijama u vidu najrazličitijih zluradosti i zlokobnih očekivanja koji su već uveliko oblikovali nesimetričnu mimiku i gestikulaciju ovdašnjeg čovjeka. Ništa manje, sujeta oblikuje veliki broj današnjih muslimanskih društava, izobličujući njihovu komunikaciju i umanjujući organizacijske potencijale. Eklatantan primjer sujete na društvenom nivou je npr. odnos saudijskog društva spram otvaranja novih univerziteta - kao što je KAUST (King Abdullah University of Science and Technology) - koji imaju aspiraciju i potencijal da repliciraju obrazovnu instituciju poput npr. starog bagdadskog “Bejtu-l-Hikmeh” (Neki od razvojnih ciljeva KAUST-a: biti medju prvih deset univerziteta na svijetu kroz 15 godina; riješiti problem opskrbe vodom kroz desalinizaciju vode iz Crvenog mora; mapirati genom svih biljaka; razviti jeftinije mehanizme za upotrebu solarne energije, itd.) Međutim, umjesto podrške, okoštala ulema zloslutno maše glavom, nepropuštajući predvidjeti jednom svježem projektu najcrnji scenario po budućnost saudijskog društva. Kada govorimo o muslimanskim društvima, zanimljivo je primjetiti da svoju učmalost, i svjetovni (naučni, politički, itd.) i vjerski autoriteti pravdaju navodnim slijeđenjem “tradicije”, iako slijepo držanje neefikasnih paradigmi uvijek odražava prikrivenu kolektivnu sujetu i strah od izlaska iz zone ugode koji zahtijeva hvatanje u intelektualni koštac sa ljudima potpuno različitih svjetovnih nazora i ideologija.
Imamo i primjer društvene sujete čija su žrtva žene u formi intelektualne marginalizacije koja se odvija i izvan četiri zida. Ukoliko se žena uspije izboriti za život van kuhinje i spavaće sobe upisom na fakultet, obično joj se to pravo ograničava na upis neke od humanističkih nauka (sociologija, pedagogija, književnost, jezici, itd.) koje ne nude pretjerano dinamičan i uzbudljiv postfakultetski angažman (uloga učiteljice u osnovnoj školi, kućnog pisca ili eventualno kućnog sudskog tumača). Ukoliko se i izbori za upis na neku od naučnih disciplina (npr. computer science, nanotehnologija i sl.), obično je u manjini koja se od strane muških kolega diskriminira kroz delegiranje marginalnih uloga u naučnim projektima (npr. uloga zapisničara umjesto istraživača). Naravno, ovaj fenomen nije ograničen samo na muslimanska društva - kao što pokazuje članak na ovom linku http://www.nature.com/nature/debates/women/women_contents.html -, ali je u njima jači.

Ženska vs. muška sujeta

Jedan od razloga zašto se veći dio muškaraca u muslimanskim sredinama šeću po minskim poljima ženske sujete poput stampeda slonova, leži u njihovom polovičnom shvatanju tekstova islama, odnosno uzvišenih koncepata kao što su hurije i poligamija. Najčešće minsko polje ženske sujete na koje staje muška noga je bespotrebno spominjanje druge žene, bilo ovosvjetske ili onosvjetske, kojim se ženi nanosi emocionalna šteta kroz isticanje njene neatraktivnosti ili nedovoljnosti u izvršavanju porodičnih/bračnih uloga. Ukoliko je muškarac dovoljno uporan da svoju suprugu, svaki put kad mu se nešto ne dopadne, suoči sa njenom nesavršenošću, spominjući njenu žensku zamjenu ili „nadopunu“ – emocionalnu komponentu njenog bića će pretvoriti u bljutavu mljevenu kašu koja će ugušiti sjaj i zračenje cijele njene ličnosti.
Dodano tome, muškarac često veže ženin sveopći uspjeh za vlastiti sebični osjećaj zadovoljstva kojem se ona mora podrediti, pri tome se pozivajući na vrlo praktičan, međutim polovično shvaćen hadis: „Žena koja umre, a njen muž bude zadovoljan s njom, ući će u Džennet.“ (Tirmizi)
Naravno da je u ovom hadisu Muhammedova, s.a.a.v., praktična smjernica za bračnu sreću oba aktera braka, a to je insistiranje na konstantnom bdijenju nad duševnim stanjem supružnika. Međutim, problem nastaje kada je muškarac zadovoljan ženinim neobrazovanjem, ženinom društvenom neafirmacijom, ženinom bezidejnošću, neambicioznošću, mrtvilom njenog zdravog ponosa i njenim boravkom na zaboravljenim društvenim marginama gdje je razdiru najdublje krize identiteta čiju bol nastoji ublažiti bezočnim uproštavanjem njenih životnih uloga. Nakaradno shvatanje pomenutog hadisa dovelo je do nakaradnog/nepravednog odnosa muškarca prema svojoj supruzi, a koji bez imalo stida javno ističe, govoreći: „Odgojio sam ženu za sebe!“
Naravno, on vrlo često nije ni svjestan da tom izjavom negira njene više potrebe, težnje i pravo na postojanje izvan njegovog samo-sebi-služećeg koncepta zadovoljstva, nudeći joj prolaz do sretne vječnosti kroz uzak tunel vlastite (ne)svjesti.
Govoreći o hurijama, najsenzibilnijim džennetskim stvorenjima na čije društvo polaže pravo i svaki formalista u vjeri koji priznaje i prepoznaje ženske potrebe samo od pasa na dolje – redovno se ispušta iz vida da su hurije izuzetno inteligentna bića, profinjenog ukusa sa jasno izgrađenim stavovima. Pogledajte naredni hadis:

"Kad god žena uznemiri svoga muža na ovom svijetu, njegova hurija na onom svijetu uzvikne: "Ne uznemiravaj ga, jer je on kod tebe samo privremeno, i uskoro će se nama pridružiti, a tebe ostaviti."" (Tirmizi)

Prethodni hadis nam govori više stvari:

1) hurije nisu besposlene nego da su to jako informirane žene sa misijom koje prate dešavanja i na ovom svijetu;
2) hurije imaju vrlo izgrađene životne stavove koje znaju jasno i samopouzdano artikulirati;
3) hurije svoje stavove iznose energično što je znak izbrušenosti intelekta i živosti duha;
4) hurije su osjetljive na nepravdu koju ne mogu prešutjeti;
5) savršeno percipiraju vremensku relativnost između svjetova;

Zaključak

Džennetske žene će, sasvim izvjesno, biti zaštićene od žensko-muške sujete kao što će biti pošteđene društva neandertalaca koji definiraju ženu kao nešto mehko sa rupom u sredini. Međutim, ženama u svijetu gdje ih i vlastiti roditelji nepromišljeno oslovljavaju sa „sine“, a rođene sestre zavide zbog uspjeha, predstoji mudra borba za veću i pravovremenu informiranost, jasno definiranje vlastite misije, energičnu artikulaciju stavova, neprešućivanje nepravde i uporno stvaranje vlastitog kreativnog prostora. U svijetu u kojem muškarci „odgajaju žene za sebe“, običan izlazak iz kuhinje zahtijeva zavidnu vještinu pregovaranja, a za uspješno pregovaranje je uvijek potrebno nešto za pregovarati. To nešto je u ovom slučaju konkretna razvijena vještina, sposobnost stvaranja (profitabilnih) intelektualnih specijaliteta na osnovu kojih može opravdati svoje izbivanje iz kuhinje, te uz dosta hrabrosti neophodne za ostvarenje vlastitog životnog sna, ostaviti trag u vremenu trajniji od skuhanog obroka, mirisa parfema ili zvuka štikle.
Hod emocionalnom sirat ćuprijom podrazumijeva odvažno polaganje prava na najveće životne ciljeve i rezultate, ako ni zbog čega onda zbog savršenosti našeg Stvoritelja koji upotpunjava svoje stvaranje. Svaki drugačiji stav nije samo necijenjenje samih sebe, nego reflektuje i naše necijenjenje Allaha, dž.š., kao što razotkriva i nisko mišljenje koje, nesvjesno, imamo o Njemu, dž.š. Odgajati sinove tako da ne vide prijetnju u (profesionalnom) razvoju njihovih supruga, a kćeri tako da potaknu najbolje u svojim muževima, mogu samo samopouzdani roditelji. Zato preporučujem redovnu duhovnu deratizaciju od neumornih rovača naše duhovne arhitekture koji – ukoliko postanemo neoprezni tj. nedovoljno koncentrirani – od najljepšeg dvorca naprave diktatorsku rezidenciju ili zapuštenu grobnicu.

*Rad objavljen u časopisu "Novi Horizonti", broj 125, januar, 2010.

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Nazad na početnu stranicu

Ilahije Sami Yusuf